Pratite nas

Povijesnice

KRIŽNI PUT – PRED MASOVNOM GROBNICOM U ŠUMI KOČEVSKOG ROGA

Objavljeno

na

Hodočasnici pred Jamom pod Krenom - Foto: Darko Sturlić   

Kapela  Corpus Domini sa zagrebačke Trešnjevke organizirala je 23. rujna Hodočašće križnim putem hrvatskih zarobljenika na Kočevski Rog u Sloveniji.U jednome danu posjetila je jednu od devet jama Grobišče pod Krenom.

Sudjelovalo je 30 hodočasnika: 23 iz Zagreba i sedam hodočasnika iz udruge Hrvatskih branitelja iz Gline. Potresan i dirljiv je bio križni put pred kraterom duboke jame u kojoj je ubijeno i bačeno oko 5000 zarobljenika u početku lipnja 1945. godine.

Zatim smo proslavili svetu misu u kapeli „Božanskog milosrđa“ i zadražli se neko vrijeme u šutnji i molitvi.

Svake subote dolaze hodočasnici posjetiti ovu masovnu grobnicu, kaže Andrej, volonter iz župe sv. Jerneja u Kočevju, koji taj dan nama bio vodič. Kao hodočasnici prošli smo put autobusom Autoturista  iz Zagreba, preko Karlovca i Delnica na Brod na Kupi, granica sa Slovenijom, i u Kočevje. Župnik Danijel Štih primio nas je vrlo srdačno, pokazao nam crkvu sv. Jerneja (sv.Bartola) koja ima izgled male katedrale. Neoromanička kemena crkva sagrađena je prema bečkom arhitetku Fridrichu von Schmidtu, koji je gradio i đakovačku katedralu. Sagrađena je 1900 godine, a stanovnici katolici Njemci, kojih je bilo 10 000, a koji su u Kočevju i okolici živjeli preko 600 godina, željeli su da to bude njihova katedrala i da  imaju svoju biskupiju. Župnik Stich je objasnio da su se Njemci prije 1945 uspjeli iseliti u Zapadnu Njemačku, a u Kočevje su se doselili prognani Slovenci i brojni drugi narodi. Župna crkva sv. Jerneja je trobrodna, u unutrašnjosti ima baldahin i vrlo mnogo vrijednih umjetnina.

Župna Crkva Sv Fabijana Bostjana Jerneja Kocevje

Put do Grobišča pod Krenom na Kočevskom Rogu dalek je nekoliko kilometara, makadam cestom, koja bi trebala biti zbog tolikih masovnih grobnica davno asfaltiran. Uz put dva kilometra prije masovne grobnice postavljene su postaje križnog puta u  dvometarskim crnim drvenim stupovima s likom Isusove patničke glave. Figure križnog puta je načinio u drvetu slovenski kipar Radovan Jenko.  U jednoj maloj vrtači podignuta je prva kapela 1990, gdje  su prvi put slovenski i hrvatski vjernici hodočastili na to mjesto strave u sjenama visokih stabala planinske šume. Te 1990. godine 8. srpnja služio je Sv. misu nadbiskup ljubljanski Alojzije Šuštar pred 30.000 vjernika. Na misu je u znak pomirenja došao i Milan Kučan, prvi predsjednik samostalne slovenske države.

U novije vrijeme 2005.godine na jednoj zaravni kraj masovne grobnice sagrađena je veća kapela posvećena „Božanskom milosrđu“. U njoj je postavio predivan višemetarski  mozaike isusovac Marko Ivan Rupnik, na kojima je prikazao Isusa na sudu pred Pilatom s zločincem Barabom, u sredini Isusa za stolom  sa izmučenim zarobljenicima i na kraju Posljednji sud Isusa sa ubojicama zarobljenika.

Pokraj kapele je veliki krater pet sa 15 metara raspona koji zjapi prema prikrivenoj dubini, koja vodi u neizmjerni ponor. Taj ponor nije istražen ali on u sebi krije preko 5000 ubijenih zarobljenka.

Prvi put u svjetskoj javnosti o pokolju na Kočevskom Rogu govorio je 1976.  Borivoje Karapandžić na BBC predstavljajući svoju knjigu „Jugoslavensko krvavo proleće“. Milovan Đilas je također u razgovoru na BBC 1977. iznio svoje svjedočanstvo o Kočevskom Rogu što je opisao u svojoj knjizi „Vreme ratno“. Povjesničar Nikolaj Tolstoj u četverostanoj emisiji na BBC iznio je svoja istraživanja koja je objavio 1993.u časopisu „Encounter „ .

Sveta misa u novoj kapeli pred mozikom Marka Rupnika

Svakako, da je istinu o Kočevskom rogu najjače odjeknula iz svjedodčanstva dvojice partizana Jure Glavaša i Ive Gugića, koji su sudjelovali u dobrovoljačkom ubilačkom bataljunu. Oni su svoje svjedočanstvo ispripovjedili novinaru Zoranu Božić 1992. godine, koje je objavljeno 2007. u „Hrvatskom slovu“. Slično  svjedočanstvo ispripovjedio i objavio Simo Dubajić u knjizi „Život, greh i kajanje. Od Kistanja do Kočevskog Roga“, Beograd 2006. Major Dubajić kao zapovjednik ubilačkog bataljuna hvalio se da je ubio 13.000 Hrvata i žao mu je da ih još više nije ubio. Povjesničar Perme Franc i drugi objavili su zbornik: „Tudi i mi smo umrli za domovino. Zamolčni grobovi in njihove žrtve“, Ljubljana 2000. U zborniku su donijeli izjavu o pokolju zarobljenika partizana M. Pogačnika, koji je bio u partizanskoj slovenskoj jedinici koja je sudjelovala u pokolju na Kočevskom Rogu.

Iz tih svih svjedočanstava izlazi da su Engleski časnici vojnike zaroboljenike u Bleiburgu prevarili da će ih prevesti u Italiju, a oni su iz izručili partizanima i u nekoliko kompozicija vlakova za stoku prevezli u Jesenice zatim u Ljubljanu. U zgradi nadbiskupskog sjemništa Šent Vid rasporedili su ih u kategorije A B i C (B i C kategorija je sigurno išla na likvidaciju) zatim su ih novim kompozicijama vlakova za stoku prevezli u Kočevje. A budući da su slovenski partizani imali svoja skloništa za vrijeme talijanske okupacije u Kočevskom Rogu u BAZI 20, dobro su poznavali cijelo područje i njegove jame.  Taj strašni zločin protiv ženevske konvencije o zarobljenicima učinila  je 11. dalmatinska brigada 26. dalmatinske divizije JNA. Po nalogu vrhovnog komandanta Tita oni su  izabrali 70 dobrovljaca za ubilačku četu. Komandir čete je bio major Simo Dubajić a komesar Milka Planinc koju su zvali „komesarka Milja“. Oni su ubijali zarobljenike serijski od 29.svibnja do 9. lipnja 1945. godine. Pratnju i potporu tom masovnom dao je slovenski partizanski odred. Svaki dan su ubijali te jadne ljude od 4 sata ujutro do 22 navčere, dnevno najmanje 1300 žrtava. U tom ubijanju se istakao major Simo Dubijać koji je  tvrdio da je dao ubiti 13.000 Hrvata i žeo mu je što ih nije više ubio. Sotonski se iživljavala komesarka Milja, Milka Planinc, koja je bila obdarena maštom za mučenje i ubijanje ljudi. Ona je živim žrtvama, ustaškim časnicima, „zabijala čavao u čelo i pri tome govorila „Jesam li ti konačno izbila iz glave Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Drugi njezin specijalitet je bio „slano hrvatsko srce“ kad je vadila srce iz ranjenih ljudi i vukla ga po tlu. Za slobodne Hrvatske pitali su Milku Planinc za ta zlodjela, ona se branila da je to pročitala u novinama, i da to ona nije radila. Kočevje je posjetio Tito 1.lipnja 1945. s Rankovićem, Đilasom u velikoj pratnji generala i vojnog osiguranja. Taj dan je bio policijski sat u Kočevju što i danas pripovijedaju stariji ljudi. Nakon ovog strašnog pokolja ubilačka četa je odlikovana medaljama i činovima te dobila 10 dana nagradnog odmora da banče i piju po hotelima na Bledu.

Slovenska komisija za žrtve rata obilježila je devet ponora- jama u kojima je ubijeno je i bačno 40 000 tisuća hrvatskih zarobljenika, ustaša i domobrana, 5000 slovenskih domobrana, 2000 ljotićevaca, četnika  Dobrovoljačkog srpskog korpusa i nekoliko stotina njemačkih zarobljenik i drugih. Kad su sve zarobljenike poubijali i bacili u ponor, a računa se da je likvidirano oko 60.000  ljudi,  polili su ih živim vapnom i bacili eksploziv koji je stvorio krater vulkanskih razmjera.

Poslije demokratskih promjena 1990. Srpske su udruge postavile spomen stećak s natpisom na ćirilici za  ubijene zarobljenika Dobrovoljačkog korpus. Slovenska udruga i Hrvatski domobran iz Samobora postvili su skromne križeve s kratkim natpisom. A ova masovna grobnica pod Krenom čeka od Udruga hrvatskih branitelja veliki stećak svim ubijenim hrvatskim vojnicima zarobljenicima i civilima s prikladnim natpisom. Svi smo se pitali kad će se takav spomenik podići barem na jednoj od  devet jama masovnih grobnica?

Hodočasnici su pod vodstvom don P. Crnjac pred ovim stravičnim kraterom izmolili dirljiv križni put zarobljenika a poslije toga u kapeli „Božanskog milosrđa slavili svetu misu za njihov pokoj. U Zagreb smo se vratili u molitvi i razgovoru o nezaboravnim doživljajima s ovog partizanskog zločina strave.

Tekst: P. Crnjac

Fotografije: Darko Sturlić

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Blažene Drinske mučenice

Objavljeno

na

Objavio

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari