Pratite nas

Kolumne

Kroatofobična giljotina Olivera Frljića

Objavljeno

na

Redatelj i ujedno intendant riječkog HNK bazobzirno optužuje i vrijeđa narod i zajednicu u kojoj živi, i na neki način, poput inscenacije kazališne predstave “Dantonova smrt” u Dubrovniku na kojoj je gledatelje posjeo pod “giljotinu”, svima nama kao da stavlja tu spravu za ubijanje oko vrata. I u tome nije uopće usamljen

Oliver-Frljic123Izvjesivši na Dan neovisnosti na zgradi riječkog HNK zastavu duginih boja i proglasivši taj dan danom LGBT udruga, Oliver Frljić, redatelj i intendant ovog kazališta iznova je uzbunio dio javnosti. Tim svojim postupkom on se svjesno i namjerno narugao hrvatskoj državi i njezinim građanima ali i, nenamjerno, gay populaciji. Kad nekome vičete “Cigani” onda vrijeđate i onoga kome je upućena ta poruka, ali i same Cigane. Pokrivajući nedostatak talenta ekscesima, još ranije je Frljić na sebe skrenuo pozornost protestnim odustajanjem od suradnje s kazalištem Gavella i od režiranja predstave o tragediji obitelji Zec zbog uklanjanja plakata s lezbijskim prikazom Gospe, koji je uvrijedio vjernike. Inače, ta je predstava kasnije prikazana u riječkom kazalištu, a smišljena je isključivo kao pamflet protiv Domovinskog rata, branitelja i hrvatskih vlasti i baš ga je ona kvalificirala za mjesto intendanta. U Kerempuhu upravo igra njegova monodrama “Jazavac u Kerempuhu”, podsjećajući na stari kočićevski naziv ovog satiričkog kazališta, te izravno optužujući hrvatski narod za fašizam i nacionalizam devedesetih koji se, grubo napadnut, grčevito borio za svoju slobodu.

No i izvan predstava, u svojim tekstovima, intervjuima itd., oslobođenim “umjetničke” oblande, Frljić se kreće unutar određenog političkog klišeja tumačenja stanja u društvu i naročito novije hrvatske i balkanske povijesti. U najvećoj mjeri taj diskurs spada u tip političke propagande, za koju su karakteristični jednostranost, tendencioznost, silovanje stvarnosti, odsutnost argumenata, ostajanje na pukim tezama, generalizacija i otvorena mržnja. On se predstavlja kao žestok protivnik klerikalizma, nacionalizma, ksenofobije i homofobije, koje vidi svukud oko sebe. Čudi se vjernicima što šalju djecu u Crkvu kad su tamo sve sami pedofili. Domovina mu ne znači ništa, on ima samo svoju “duhovnu domovinu”. Iako ne zna je li Hrvatska mogla devedesetih postupiti drukčije, on je siguran kako su se “obje strane”  namjerno opredijelile za rat, “osim kojega ništa nije dolazilo u obzir”. Školske obilaske Vukovara smatra indoktrinacijom. Bosna je velika hrvatska mrlja. Zanimaju ga žrtve rata, ali vrlo pomno izabrane. Tu su obitelj Zec, Lora, Jasenovac,  ali su Vukovar, Škabrnja, Bleiburg, ili Ervenik, gdje je ustrijeljeno dvoje djece u naručju majke, a takvih je primjera bilo bezbroj, izvan kruga njegova interesa. Oslobađanje generala u Haagu neće ga razuvjeriti kako je Domovinski rat bio zločinački pothvat.
Frljić bazobzirno optužuje narod i zajednicu u kojoj živi, i na neki način, poput inscenacije kazališne predstave “Dantonova smrt” u Dubrovniku na kojoj je blesave gledatelje posjeo pod “giljotinu”,  svima nama kao da stavlja tu spravu za ubijanje oko vrata. Moguće je i realno da postoje ljudi koji su skloni izvrtati povijesne činjenice, koji su zarobljeni obmanama ili svjesno lažu, koji preziru i sustavno optužuju i vrijeđaju domovinu, ali nije baš normalno da takav sklop političkih stavova bude glavna preporuka za društvenu promociju. Prije nego je postao prvim čovjekom HNK u Rijeci istaknuvši u svom programu eliminiranje nacionalne kulture i preferiranje “društvenog angažmana”, a uz to je ono hrvatsko u nazivu zatamnio do nevidljivosti, bio je u paketu s Velimirom Viskovićem, kojega je spakirala ministrica Andreja Zlatar Violić,  najozbiljnijim kandidatom za šefa drame glavne nacionalne kazališne kuće, one u Zagrebu.

Homoseksualci su, kad ih je već Frljić stavio na svoje ratničko koplje, čega većina njih vjerojatno nije svjesna i zbog čega bi ih trebalo štititi od manipulacija, samo instrument jedne šire planetarne ideološke ili svjetonazorske bitke. Uz protivnike ili samo kritičare homoseksualnih parada automatski se vežu najteže moguće političke kvalifikacije kao šovinizam, nacizam, antisemitizam, fašizam i slično. U hrvatskim prilikama to je samo novo oruđe za stara nastojanja omalovažavanja i diskreditiranja cijeloga naroda i njegove političke konstitucije. Otuda jedva prikriveni žal kad za gay-parada izostanu incidenti, kojima navedene kvalifikacije dobivaju na uvjerljivosti.
Frljić nipošto nije usamljen. On je, možda, samo najekscentričniji, najdrskiji provokator i pronositelj kroatofobičnog pogleda na društvo. Nekoliko tzv. ideoloških nevladinih udruga (Teršelič, Pusić…) nisu krili razočaranje oslobađajućim presudama. Propao im je ključni argument za zadanu tezu: Domovinski je rat bio zločinački! Ali se ne predaju. Traže nova suđenja. Hrvatskim studentima predaju povijest neki nazovi povjesničari mlađega naraštaja raspoređeni na svim sveučilištima kojima je današnja Republika Hrvatska isto što i NDH, a Tuđman isto što i Pavelić, a zna se onda što bi s njima trebalo napraviti. Za predsjednikova savjetnika, koji isto podučava studente, četnički je pokret bio antifašistički, a referendum o samostalnosti Hrvatske je nedemokratski i nelegitiman. Na Brijunima, glumac podignut na razinu idola sa svojim beogradskim suradnicima i prijateljima uskrsnuo je nikog drugog do li  ubojicu Gavrila Principa u simbol slobode. U jednoj od glavnih informativnih emisija HTV-a u niski jugonostalgičara pojavio se i izbezumljeni sarajevski glumac Josip Pejaković, koji s krajnjim prijezirom gleda na nacionalizam, naravno onaj hrvatski, jer koji bi to drugi mogao biti, žaleći i opravdavajući se što je neki njegov predak prihvatio katoličku vjeru. Istovremeno biranim riječima govori o Radi Šerbedžiji, Miloradu Dodiku i Emiru Kusturici.  Tu je na istoj liniji čitav niz udarnih kolumnista najtiražnijih novina, o Novostima,  Srbobranu naših dana,  ne treba ni govoriti. Dragu Pilsela u svoja kola uprežu ideološki ostrašćene skupine što pljuckaju na sve oko sebe, a on im se naivno predaje. Rastežu ga po novinama i televizijskim ekranima, hvale ga i potiču, priređuju gozbe i svečanosti, financiraju portal. Postao je njihovim herojem. Pilsel je, reče Boris Dežulović, jedan od njegovih promotora, krenuo suprotnim putem od onih koji su ’90. skidali oznake JNA sa svoje kože. Pilsel je, hoće reći, izabrao časni put za razliku od onih koji su izdali Armiju. Miljenko Jergović je ubojicu koji je na Marjanu mučki prerezao vrat djevojci iz Meksika nazvao tipičnim Hrvatom. I tako dalje i tome slično i sve tako redom u nedogled. Prava jedna protuhrvatska gerila, koja ne bi bila moguća da nije podržana što iz međunarodnih krugova, što iz domaćih izvora, uključujući i same vrhove vlasti.

Imamo posla s istinskom patologijom, koju nazvah kroatofobijom, koja je jača i razornija od svih  drugih fobija. Nešto slično teško da poznaje ijedan drugi narod. Ankica Kale Morinjka, zadarska liječnica i spisateljica šalje mi svoj novi roman Bura s Umca i u popratnom pismu kaže: “U knjizi sam pokušala objasniti i shvatiti zašto neki ljudi, ne da ne vole, nego mrze svoju domovinu”. Zaista, na to pitanje nije lako odgovoriti bez jedne ozbiljne psihološko-politološko-povijesne analize. Pri tome bi trebalo poći od nekoliko hipoteza: život pod stranim okupatorima kojima su trebale sluge i denuncijanti koji su bili omraženi u narodu i koji su uzvraćali jednakom mržnjom, vezivanje ružnih strana hrvatske povijesti uz hrvatstvo kao takvo, ostaci jugoslavenske političke klase i pripadnici srpske manjine, koji  raspadom bivše države gube tlo pod nogama, odnosno Jugoslaviju koju su osjećali svojom domovinom, moguće osobne traume koje su im priredili pripadnici ovoga naroda, oslobađanje vlastitog ekstremizma odlaskom u drugi krajnost, hrvatstvo kao teret u neprijateljskom okruženju kojega onda treba zbaciti sa sebe, obiteljske “mješovite” situacije koje bi da se preslikaju na cijelu zajednicu…

Autor: Josip Jović/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari