Connect with us

Komentar

Krokodilske suze Sandre Benčić

Published

on

Što možemo očekivati od svih vas koji sjedite ovdje već godinama i koji žmirite na činjenicu da vam se svaki dan u saborskoj kantini i u saborskom restoranu kuha hrana, nose kave i sokovi, nose vam ih ljudi koji su plaćeni 3500 kuna, vama koji imate plaće iznad 16 000. Ja sam ovdje dva dana i već me je sram”, ustvrdila je Benčić. Lako rješivo.

Umjesto ispraznog čovjekoljublja, samog po sebi zbog potpune ispraznosti rugla svakoj ljudskosti, koje je skupina oko ove zastupnice demonstrirala na čitavom nizu problema, valja ukazati na kroničan nedostatak osobnog primjera kako bi se moglo govoriti o pojmu “sram”. Sram ljudi moraju pokazati i dokazati. Ne naravno umjetnim crvenilom na licu, pogotovo licu bez obraza, nego kontrapraksom onome što ističu kao zlo.

Kada su jaukali za sudbinom migranata i tražili od države financijsko čovjekoljublje, nitko nikada nije ni vidio, ni čuo za primjer da su osobno nešto žrtvovali, dali, odrekli se, ili da su nesretne ljude primili u svoje domove. Upravo suprotno. Za javne suze su primali visoke plaćurine i to po količini uhvaćenih suza u Soroševe specijalno izrađene staklenke, plaćurine iz globalnih izvora i od mecena, koji su sve što imaju zdipili špekulacijama milijardama ljudi diljem svijeta, pa i migrantima.

Kada su jaukali nad sudbinom onih koji prekopavaju kontejnere, svojim su javnim djelovanjem izravno utjecali na to da ljudi nemaju rješenja mimo kontejnera, jer su se oduvijek zalagali za raspodjelu, nikad za stvaranje, a kontejnersko siromaštvo im je služilo kao slika za potkrijepu narativa o zlim kapitalistima ili hadezeovskim korupcionašima. Jedino stvaranje može ljude lišiti pretraga kontejnera, a Benčić i skupina su antipodi stvaranju.

Kada se zalažu za veće plaće i bolja primanja, nemaju pojma odakle, kako stvoriti višak i kome uzeti. Jedino znaju kome ne smiju uzeti.
Kada su se zalagali za vrtiće umjesto svega drugoga što su personalizirali njihovi ideološki protivnici, promicali su spolne nastranosti kao izbor i model ljudske zajednice bez reprodukcije života, pa nije nikada bilo jasno kome i čemu vrtići, a tragediju čovjeka suočenog s pobačajem pretvorili su u ljudsko pravo, kako bi prijezir prema čovjeku postao nedodirljiv i dobio nadriljudsku dimenziju.

Tisuće je zahtjeva koje dnevno reproduciraju skupine oko Benčić, uvijek prema nekom drugom i uvijek s nedodirljive samoproglašene moralne uzvisine, s koje je jedini put u realan život i među ljude, moralna provalija.

Zato Benčićka i društvo u svom javnom djelovanju prvo proizvode fiktivnog čovjeka, pri čemu im dođe kao as iz rukava Zekanović recimo, oduzimaju mu subjektivitet, stvaraju mu navike u svojim industrijskim pogonima, tu i tamo potkrijepe nekom stvarnom slikom i bježe kao vrag od tamjana od stvarnosti, njihove moralne provalije.

Jasno je stoga što od te skupine ljudi mogu očekivati u Saboru, jer su to nakon dva dana nepogrešivo pokazali. Samo ne znam jesu li podijelili plaće s pomoćnim osobljem u Saboru, a ne da im ideja o malo diktaturice mira, tipa Kaligule, koji je senatoru ulizici, ljigavijem od drugih, na vapaj da bi dao život za Cara, velikodušno rekao – prihvaćam, probodite ga.

Benčić ima sreće da Jandroković i Plenković nemaju takvih navika ni ambicija, inače bi dok trepne ostala bez plaće posebnim zakonom o potkrijepi krokodilskih suza na licu, koje bi silom dobilo obraz.

Marko Ljubić / Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari