Pratite nas

Kolumne

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Objavljeno

na

Svijet je tom ‘neočekivanom’ vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje!

Prije dvije godine francuski Senat odredio je da se 2800 katoličkih crkava diljem Francuske sruši jer su troškovi restauracije veći od troškova rušenja.

To je izvanredna vijest i po novinarskom kriteriju, ali rijetko gdje se u javnosti moglo vidjeti prizore svojevrsne deložacije svećenika iz crkve, kako ih policajci vuku po podu, kao da im je istekao rok i da protupravno borave na tom Bogu posvećenom mjestu. Gdje inače mole za cijeli svijet.

Odnos žrtava i napadača u stvarnosti i kako nam se javno (ne) servira u potpunom je nesrazmjeru s onim što se događa na terenu.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Francuske, 2018. g. zabilježeno je u toj nazovi slobodarskoj zemlji najviše zlodjela protiv kršćana. Čak 1063 djela bila su usmjerena protiv kršćana, na način da su oskvrnuti sakralni objekti i napadnute službene crkvene osobe. Učinjen je 541 antisemitski napad i 100 antimuslimanskih vandalizama, piše Ines Grbić / Laudato.hr

Za usporedbu, 2017. g. učinjeno je 878 protukršćanskih napada te je taj broj 2018. g. porastao za 13 %. Prema službenim policijskim izvještajima, koji nisu predmet predsjedničkih konferencija, 80% oskvrnuća bogoslužnih prostora u Francuskoj odnosi se na kršćanske crkve.

U Francuskoj su 2018. g. u prosjeku dnevno oskvrnute dvije kršćanske crkve! Jesmo li čuli za taj novovjeki trend u Francuskoj, zemlji svijetla? (Nikom) Ništa!

Požar pariške Notre Dame vrhunac je kulturocida (kad već svijet i u području vjere dominantno aspekt kulture zanima) i oskvrnuća katoličkih Božjih hramova koji se u Francuskoj, ‘najstarijoj kćeri Crkve’, zadnjih godina sustavno događa. To nije i ne može biti slučajno. Ali, mi više, ne da nismo kadri, nego ne želimo čitati ni prepoznavati znakove (ne)vremena.

Osobito su, ‘barem’ u smislu alarmiranja javnosti, odgovorni i mnogi položajem najodgovorniji, hijerarhijski službenici Katoličke Crkve diljem Europe (zadržimo se u našem dvorištu; istočni biskupi u okruženju, kad uzmognu, svijetu otvoreno grme i vapiju), koji o tome, ne da mucaju. Nego sustavnu ugrozu, u ovom slučaju baš kršćanskih crkava od islamskih i drugih sekularističkih napadača prešućuju, o tome se javno ne izjašnjavaju. Agenda upozoravanja je na antisemitizam i antiislamizam, iako je predvodnik antikršćanstvo.

Prije samo mjesec dana, 17. ožujka, u Parizu je, prema potvrdi policije, namjerno zapaljena crkva Sulpice le Pieux (sv. Sulpicija Pobožnog), jedna od najvećih u Parizu. Napadač je bio toliko samilostan da je to učinio odmah nakon nedjeljne Mise. Posljedice toga podmetnutog požara, uništeni vrijedni inventar crkve, procjenjuje se na više stotina milijuna eura.

Prije katedrale Naše Gospe, gorilo je u Francuskoj prethodnih mjeseci zbog podvaljenih požara i u drugim crkvama: u Dijonu, Houillesu (u tu je crkvu sv. Nikole provaljeno tri puta u deset dana) Lavauru (ruku raspetoga Krista na križu slomili su i njome vulgarno ‘simulirali’ besraman čin na korpusu križa) te Nîmesu. Petogodišnju obnovu katedrale u Lavauru tamošnja je zajednica vlastitim sredstvima tek obnovila, a onda je u njoj ‘pomaknuta’ ruka na kipu Isusa i podmetnut požar u jednoj od kapela.

Pustili su Francuzi da to tinja, dimi se, jer ionako su katoličke crkve prazne, skupe za održavanje i određene za prenamjenu u parkirališta, stambene zgrade i džamije. U tim mržnjom prema kršćanstvu izazvanim napadima ‘nepoznatih vandala’ koji su toliko moćni da ih se ‘ne može’ otkriti, razbijana su svetohraništa, križevi, bacane posvećene hostije, kipu Krista kidana je glava (Saint-Gilles), kip Gospe s Djetetom ‘pretvoren je u prah’. Zlo je išlo dotle da je u crkvi Naše Gospe u Nîmesu na zidu crkve, križ ‘nacrtan’ izmetom. 

U bazilici Saint-Denis pokraj Pariza u gotičkoj crkvi gdje su pokopani francuski monarsi, razbijen je vitraj, slomljene orgulje i crkveni kor. Pretpostavka da su počinitelji tih zločina  anarhisti i islamski ‘aktivisti’ nema službenu potvrdu, jer spomen njihovog imena i određenja u Francuskoj i svijetu zaštićena je vrsta.

Međunarodna udruga koja se bavi borbom protiv diskriminacije kršćana (Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians) prije svega dva mjeseca objavila je da je u Francuskoj samo ovoga siječnja vandalski oskvrnuto pedeset vjerskih objekata. Francuske vlasti ulažu sto milijuna eura u borbu protiv islamofobije i antisemitizma, no nema alarma francuske države da se prestane s evidentnim porastom protukršćanskih napada. U europskim zemljama počinitelji tih zlodjela ionako žive u zonama gdje do njih ni državne snage reda nemaju pristupa.

Urušio se središnji toranj s križem katedrale Notre Dame, u Francuskoj čiji zakonodavci inače nalažu da se križ uklanja iz javnih prostora i površina. Kad bi potreseni svijet usred te buktinje i dima čuo riječi Krista Otkupitelja dok je nosio križ, koje smo dan prije te razorne vatre čuli na Cvjetnicu: ”Ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom… Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?”.

Ne vjerni pojedinci, jer takvi su s Gospodom budni i ne trebaju im takvi drastični alarmi, nego svijet je tom ‘neočekivanom’ vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje! 

Požar Notre Dame po učinku reakcije u svijetu i sumraku toga čina koje je kod ljudi izazvao, u duhu je razdiranja hramske zastave nakon Isusove smrti: ”I gle, zavjesa se hramska razdije odozgor nadolje; zemlja se potrese…”. Ipak, suvremenim europskim satnicima ni ta pariška buktinja koju nazivaju ugrozom civilizacijskog znaka ne može proparati srce da poput rimskoga satnika prije dvije tisuće godine skrušeno priznaju i prepoznaju: ”Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!”.

Ne čujemo mi danas Kristovu opomenu: ”Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati/progovoriti!”, koje je uputio farizejima nakon što su farizeji ‘brižno’ rekli Isusu da prekori učenike koji su ga pratili i ”iza glasa hvalili Boga za sva silna djela koja vidješe”.

E pa, kamenje je počelo progovarati! Na kršćanskom Istoku više ni kamena Božjih hramova nema. Usred Europe, u središtu Amsterdama, nekadašnja isusovačka crkva sv. Ignacija postala je Fatih džamija (Osvajačeva džamija).

Nema u Europi i Francuskoj uzvišenog spomena koji priznaje postojanje, poštovanje i čast Boga u redovitosti života, pa kako bi ga bilo i u izvanrednosti, kad se sve ruši? Toliko smo otupjeli! Prošlih stoljeća ljudi su toliko istančani bili da su reagirali ‘barem’ na apokaliptične prirodne, zemaljske pojave i nesreće. Sada je to sve do razine, ‘Užas jest, ali mi ćemo TO popraviti! Opet izgraditi“. Ne sebe popraviti, progledati, živi Božji hram u kojem Svevladar želi prebivati, posvetiti. I Božje građevine postadoše tek cilj turističkog reklamiranja, a ne Božjeg slavljenja i osobnog posvećivanja.

Ne govore zgroženi vladari ovoga svijeta da u Parizu gori jedan osobiti Hram Božji, posvećeno mjesto Božje prisutnosti. Nego da gori najposjećeniji europski spomenik. 

Ne jecaju Europljani koji nas u javnim i najvišim institucijama zastupaju, a većina ih izabra, da u plamenu bukti mjesto susreta s Bogom u sakramentima, molitvi, da je urušeno mjesto Božje prisutnosti usred naroda. Ne. Govori se o jednom velikom turističkom, državnom, europskom, civilizacijskom simbolu.

Eto, neka je bar francuska sekularna država za svoj veliki, jaki identitetski znak uzela baš sakralnu građevinu od čijeg duha i funkcije inače i zakonski propisuje strogo razdvajanje.

Jer, kod nas misle da je civilizacijski i kulturološki napredno, da našu Rijeku kao europsku prijestolnicu kulture u spotu ne predstavlja nijedno reprezentativno riječko crkveno zdanje. To je pase i zastarjeli arhe. Iako turisti u Rijeci duh uzdižu razgledavajući crkve, a ne naslagane željezne kontejnere. Tko za svoj kulturni odušak i potrebu pohađa napuštenu zahrđalu željezariju i sivu limariju?

Nije katedrala Notre Dame, prema izjavama zgroženih predstavnika država, molitveni, meditativni, kontemplativni dom čovjekovog sabiranja, kajanja, ispovijedanja i obraćenja, euharistijskog klanjanja.

Nego njenu bit, primarnu namjenu od prije devet stoljeća za čašćenje Vrhovnog Stvoritelja, Boga Oca, odijevaju u ljudskost, sporednost, u još jedan znak ovozemaljskog umovanja koje pritom sebe i svijet utvrđuje da Boga zapravo nema.

Potreseni veledršci govore o Notre Dame kao o djelu umjetnosti, kulture, predmetu književnosti, inspiraciji pisaca, slikara i filozofa, obaveznom odredištu turista, a ne o domu milijuna molitelja i pokajnika. Ima li ih milijuna, nebrojeno mnoštvo tijekom devet stoljeća njenog postojanja? Ima. Paul Claudel (1868.-1955.), glasoviti francuski pisac, dramaturg i diplomat, obratio se upravo u pariškoj katedrali Notre Dame dok je slušao hvalospjev ‘Veliča duša moja Gospodina’. Kad je u Notre Dame na Božić 1886. g. čuo crkveni zbor, dogodio se takav zahvat Duha Svetoga da je u svom katolištvu razmišljao i o odlasku u benediktinski samostan.

Ni užasna vatra, tako bolna i razarajuća, vapijuća u obliku velikog tlocrtnog plamenog križa katedrale, ne prigiba svijet na koljena da sebe prepozna u kontekstu i uzroku toga požara, bijući se u prsa: ‘Mea culpa’.

Ni sad, kad u srcu ‘mirne’ Europe gori velebno Božje zdanje na početku Velikoga tjedna, ne čujemo poziv kao nekad starozavjetnih proroka i sv. Ivana Krstitelja, na toj plamenoj postaji Križnog puta Europe koja donosi niz izopačenih zakona kojima svoga Spasitelja pljuje, bičuje, kamenuje i razapinje: Obrati se, čovječe, od svojih grijeha, da u paklu ne goriš! 

Ali, tko više može spomenuti pakao, pa i u Crkvi, i među nekim svećenicima to je zastrašujuće i odbojno. Pakao je stvoren da bi bio prazan, iako u Vjerovanju ispovijedamo da je Isus nad njega sašao. I došao je da nas od njega izbavi. A tek čuti: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!”. Pretvrd je to govor!

Jedini od svjetskih glavešina koji je Notre Dame povezao s riječima vjera i Božji dom, američki je potpredsjednik Mike Pence. Na Twitteru je napisao: “Notre Dame je ikona i simbol vjere ljudima diljem cijelog svijeta – prizori Božje kuće u vatri slamaju srce“.

Macron kaže: „Notre Dame je naša prošlost“. A ne – sadašnjost i bitno mjesto gdje se pripremamo za budućnost; gdje kušamo predokus vječnosti i imamo udjela s Kristom, blagujući Njegovo Tijelo.

”Notre dame je dio naše psihe”, kaže. A ne – našeg duha i duše. ”To je mjesto naših velikih događaja, epidemija, ratova, naših oslobođenja, epicentar naših života”, nabraja francuski predsjednik ovosvjetska događanja pred Notre Dame u plamenu, spomen performansa koji ne prezaše Božji hram uzeti za kulisu kojekakvih zemaljskih razvrata i prevrata.

U sklopu revolucionarnog ‘oslobođenja’ (zapravo kršćanskog obešćašćenja) kojim se Francuzi i novovjeki prosvjetitelji ponose i u školske udžbenike to kao paradigmu i dogmu unesoše, baš je u katedrali Notre Dame kao prvostolnici, 1793. g. održano slavlje u čast božice Razuma. Na drvenoj uzvisini u toj i tada zlom raspojasanog uma napadnutoj crkvi, do natpisa ‘Filozofija’ ukrašenog poprsjima filozofa, gorjela je baklja ‘istine’. U punu crkvu stigli su i predstavnici vlasti, a iz crkve je izašla ‘sloboda’ u liku polugole žene.

Organizator toga ‘skazanja’ zastupnicima u Francuskoj skupštini progrmio je tada: ”Zakonodavci, fanatizam je ustuknuo. Danas su narodne mase zakoračile pod gotičke svodove koji su prvi put odjekivali glasovima Istine. Tamo smo beživotne idole zamijenili živim likom, ovim remek djelom prirode”. Skupština je proglasila da je ‘nekadašnja’ katedrala od tada posvećena božici Razuma te se povorka s pridruženim poslanicima vratila u Notre Dame.

U istaknutim francuskim novinama tada je pisalo: ”O, lijepa li dana! O, lijepe li svetkovine koju proslavismo prošlog dana! Kakva li prizora vidjeti svu onu djecu Slobode koja je nagrnula u nekadašnju katedralu da bi očistila hram od gluposti i posvetila ga Istini i Razumu!

Svodovi pod kojima se dosad čulo samo graktanje crkvenih gavranova, gdje se dosad pjevalo samo psalme i litanije, gromoglasno su odzvanjali patriotskim pjesmama. Umjesto oltara s kojeg su lažljivi svećenici uvjeravali glupane da Bog silazi s njega po njihovoj zapovijedi, dok oni mrmljaju nekakve latinske riječi i da poput opsjenarske loptice čitav ulazi u komadić dvopeka, umjesto tog oltara, ili bolje rečeno sajmišne tezge šarlatana, mi smo podigli prijestolje Slobodi.

Na njemu smo ustoličili ne mrtvi kip, nego živi lik božanstva, remek djelo prirode. Prekrasna žena sjedila je na vrhu Planine s crvenom kapom na glavi i kopljem u ruci. Okruživale su je lijepe vragolanke iz Opere koje su protjerale svećeničke kapice, pjevajući patriotske himne ljepše od anđela”. Eto revolucionarne francuske kulture, kako nazvaše te dane pokolja kršćana. I tada je to bila alternativa, moderna, slično kao danas promicati nekultivirano odlagalište odbačenog lima i željezarije. Ista je argumentacija – znakovi pokreta, revolucije u kulturi, slobode i razuma.

Tko u Francuskoj žali i zgražanje za čim izražava? Francuska vlada koja je prije godinu i pol dana naredila općini Ploermel u Bretanji da ukloni križ koji se uzdiže iznad luka koji uokviruje kip sv. Ivana Pavla II., koji je Francusku šest puta pohodom blagoslovio? U ime poštovanja zakona o odvajanju Crkve od države, jer to njenu laičnost ugrožava.

Francuski zakon iz 1905. g. zabranjuje podizanje vjerskih znakova na javnim spomenicima ili bilo kojem javnom mjestu. Odredbom gradonačelnika francuski sud htio je 2015. g. ukloniti cijeli Wojtilin spomenik, ali odluka je poništena zbog pravne procedure. I kad su svima već puna usta simbolike, Crkva je, eto, baš simbolično, za prvo čudo u Wojtilinoj beatifikaciji priznala čudesno izlječenje jedne francuske redovnice, Marie Simon Pierre Normand.

Nad rušenjem kršćanske svetinje zgraža se i nekadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koji je svojevremeno rekao: ”U prenošenju vrijednosti i spoznavanju razlika između dobra i zla, učitelja nikad ne može zamijeniti svećenik”. Sad kaže da je požarom u Notre Dame ”Francuska pogođena u srce, u identitet, u povijest”. Ni on ne spominje da je pogođena u znak sadašnjosti, a kamoli budućnosti.

Koliko snažan simbol je ta katedrala potvrđuje i da su 2013. g. upravo u Notre Dame poznate ‘aktivistice’ Femen, razodjevene pokraj novih zvona, ‘svečano slavile’ odluku o povlačenju pape Benedikta XVI. i prihvaćanje zakona o istospolnim brakovima u francuskom parlamentu.

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

U svakodnevnoj civilizaciji smrti i nekulturi života, koja relativiziranjem i odbacivanjem Božjih vrednota i prirodnih zakona dokida budućnost čovječanstva, svijet zaista, kako to i čini, o Notre Dame može govoriti samo kao o znaku koji predstavlja zadivljujuću prošlost koja je podizala tisućljetnu civilizaciju svekolikog života i stvaralaštva.

Budući da je to prošlo svršeno vrijeme, nekad bilo, sad se (uopće ne ili u nesreći požara) spominjalo, ostaje nam slušati kako se to sve događa u sferi kulture, a ne Evanđelja, turizma, a ne obraćenja.

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori… Za paklene ognjeve koje vjernik očima duha vidi kao posljedicu naših (ne)svjedočkih, hrabrih kršćanskih (ne)djelovanja, zatajenja, kukavičluka i prodaja, pokajmo se i molimo Raspetoga Isusa, da nas pohode i preobraze životvorni plameni jezici Duha Svetoga, Uskrsloga Gospodina.

Inače, pogibosmo… Hvala ti, Gospodine, što još čuvaš toliko crkvenih tornjeva i posvećenih hramskih svodova. I što si toliko Milosrdan po vremenu kojega nam za spas i obraćenje daruješ.

Ines Grbić / Laudato.hr

 

Marko Ljubić: Notre Dame poziva narode Europe

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Suverenisti vs. europeisti, ili zašto mi je draža Varšava od Bruxellesa

Objavljeno

na

Objavio

Prema svim istraživanjima, više od 80 posto Poljaka negativnim ocjenjuje svoje pravosuđe. Razloga je više.

Suci su posebna kasta koju nitko ne kontrolira, pa se dogovaraju, biraju i postavljaju na položaje po prijateljskoj liniji. K tome, postoji veliki problem, kao i kod nas, da je pravosuđe u Poljskoj impregnirano kadrovima formiranim u komunističkom režimu, koji proizvode iste takve, na svoju sliku i priliku.

BRUXELLSKA STISKA

I kada poljski narod kaže, bilo u istraživanjima, bilo na izborima, gdje je ponovno premoćno pobijedila suverenistička stranka Pravo i pravda, da takvo loše pravosuđe, takvu u sebe zatvorenu klijentelističku korumpiranu kastu treba razbucati, eto ti reakcije Bruxellesa koji buči da je u Poljskoj ugrožena “neovisnost pravosuđa”.

I hajdemo stisnuti Poljake, poljski narod koji je suprotnog mišljenja, i stao je uz Pravo i pravdu. Kao da ćate u Bruxellesu znaju bolje od Poljaka kakvo je stanje u njihovu pravosuđu.

No budući da su Poljaci ozbiljan narod i država s ozbiljnim političarima, poljski predsjednik Duda im je argumentirano, baš u europskom duhu, odbrusio i pozvao se na Venecijansku komisiju, rekavši da “mi Poljaci imamo pravo sami odlučiti o sebi i svojim zakonima”. Pa malo kasnije podebljao: “Neće nam govoriti na drugim jezicima kakav sustav trebamo imati u Poljskoj i kako upravljati poslovima u Poljskoj”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

I dok europski mediji pišu o sukobu Poljske i EU-a, prikazuju Poljake crnim tonovima, tu se ne radi ni o kakvom sukobu, već o napadu Bruxellesa na ingerencije suverene države.

Ovdje se radi o dva koncepta Europe. Prvi je bruxelleski, polutotalitarni, koji želi Europsku uniju kao imperij, kako je rekao bivši šef Komisije Barroso, i koji bi narodima Europe diktirao kako će urediti vlastite države, protiv volje samih naroda od strane par desetaka tisuća nedemokratski postavljenih EU birokrata. Te zovu europeistima.

Drugi je onaj koji guraju, među inim i Poljaci, a zovu ih suverenistima. Suverenisti nisu antieuropejci, naprotiv, pozivajući se na princip supsidijarnosti koji je ugrađen u sve temeljne EU dokumente (!), suverenisti zapravo traže njegovu konkretnu primjenu, u smislu da se viša razina ne treba miješati u stvari koje mogu uraditi same države članice.

Dakle, luda kuća, Poljaci se bore za Europsku uniju koju bi, i njezine principe, sami europeisti trebali štiti, a ne rušiti. Ovaj “sukob”, zapravo podvalu, uočio je francuski sociolog Dominique Wolton još 1993. godine u studiji pod naslovom “La dernière utopie. Naissance de l’Europe démocratique”, u kojoj ukazuje na “agresivni voluntarizam bruxellskih elita” protiv prava europskih naroda da, unutar EU-a, sami, sukladno vlastitoj kulturi i tradiciji, kroje vlastite zakone i državu, a ne anonimna moć u Bruxellesu.

Wolton piše da je, suprotno idealima otaca utemeljitelja Europe, pretvaranjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, igru preuzeo “snažni pokret voluntarističke klike u Bruxellesu”, te dodaje: “Europski diskurs potom je monopoliziran od strane ove voluntarističke grupe, bez stvarne konfrontacije s bazom, narodima Europe”, s obzirom na njihove kulturne, povijesne i tradicijske specifičnosti. Nije ista, u tom smislu, mediteranska, skandinavska ili srednja Europa.

POLJSKA OBRANA OD EUROPEISTA

Poljaci upravo brane europske različitosti i vrijednosti od – europeista!? Suverenisti nisu problem, već simptom i lijek za EU protiv voluntarizma globalističkih elita koji bi unificirali EU kao naddržavu, imperij, protiv država nacija, njihovih kultura i povijesti.

Tu su Poljaci jasni još od pada Berlinskog zida, dok još nisu ušli u bilo koju nadnacionalnu asocijaciju, a ne tek danas.

Tako bivši službenih nuncijature u Varšavi, mons Celestino Migliore svjedoči: “Kada sam 1992. godine premješten iz Varšave u misiju Svete Stolice pri Vijeću Europe, u mom prvom susretu s glavnom tajnicom Catherine Lalumière, odmah me upitala zašto Poljska već tri godine odbija pristupiti Vijeću Europe.

Odgovorio sam joj, u suglasju s tadašnjim poljskim inoministrom Skubiszewskim, da Poljaci, nakon 50 godina života u nadnacionalnom sovjetskom bloku, prije nego što pristupe bilo kojoj nadnacionalnoj organizaciji, prvo žele odrediti i srediti cijeli aparat svoje države, ustav, zakone, zakonodavna i izvršna tijela, u skladu s vlastitim nacionalnim, kulturnim i društvenim identitetom, pa nakon toga tek ulaziti u zajednice s drugim narodima”.

Tko je, dakle, problem u “sukobu” Varšave i Bruxellesa? Bruxelles. Kako je vidljivo, Poljska o Europskoj uniji i nadnacionalnim asocijacijama ima isti stav od početka, od pada Berlinskog zida, u skladu sa željama otaca Europe. Nije se, dakle, promijenila Poljska, već Bruxelles i voluntarizam tamošnje birokracije, kako je opisao francuski sociolog Dominique Wolton, koja gradi EU “odozgo”, na bruxelleskom unitarizmu i globalizmu. Poljaci su od početka do danas dosljedni.

Zato, na temelju razuma i činjenica, između onog što simbolizira danas Bruxelles, i što simbolizira Varšava, biram – Varšavu. Jer Poljaci ovdje ne brane sebe, već samu izvornu ideju Europe i njezine različitosti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Uskoro će fašnik pa će biti maškarada, posebno u Samoboru

Objavljeno

na

Objavio

Samoborski fašnik

Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg.

Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.

Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.

Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.

Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države.

Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima.

Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.

Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno.

Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema „nižim sudovima“ u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano.

Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.

S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata.

Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.

S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod .

Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.

No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom?

Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći.

Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film „Glas“ (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.

Irska, ljubavi moja

Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.

Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: „Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…“. Mladić po imenu Neven:“ Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.“ Laura: „Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: „Motivacija za ostat u Irskoj.“ Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?

No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom.

U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)

Josip Prudeus

U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade „Ivan Filipović“, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.

U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.

Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev „najhrvatskiji grad“, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.

Fakultet hrvatskih studija

Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem.

Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju „dopusnicu“ premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.

Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.

Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari