Pratite nas

Kolumne

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Objavljeno

na

Svijet je tom ‘neočekivanom’ vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje!

Prije dvije godine francuski Senat odredio je da se 2800 katoličkih crkava diljem Francuske sruši jer su troškovi restauracije veći od troškova rušenja.

To je izvanredna vijest i po novinarskom kriteriju, ali rijetko gdje se u javnosti moglo vidjeti prizore svojevrsne deložacije svećenika iz crkve, kako ih policajci vuku po podu, kao da im je istekao rok i da protupravno borave na tom Bogu posvećenom mjestu. Gdje inače mole za cijeli svijet.

Odnos žrtava i napadača u stvarnosti i kako nam se javno (ne) servira u potpunom je nesrazmjeru s onim što se događa na terenu.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Francuske, 2018. g. zabilježeno je u toj nazovi slobodarskoj zemlji najviše zlodjela protiv kršćana. Čak 1063 djela bila su usmjerena protiv kršćana, na način da su oskvrnuti sakralni objekti i napadnute službene crkvene osobe. Učinjen je 541 antisemitski napad i 100 antimuslimanskih vandalizama, piše Ines Grbić / Laudato.hr

Za usporedbu, 2017. g. učinjeno je 878 protukršćanskih napada te je taj broj 2018. g. porastao za 13 %. Prema službenim policijskim izvještajima, koji nisu predmet predsjedničkih konferencija, 80% oskvrnuća bogoslužnih prostora u Francuskoj odnosi se na kršćanske crkve.

U Francuskoj su 2018. g. u prosjeku dnevno oskvrnute dvije kršćanske crkve! Jesmo li čuli za taj novovjeki trend u Francuskoj, zemlji svijetla? (Nikom) Ništa!

Požar pariške Notre Dame vrhunac je kulturocida (kad već svijet i u području vjere dominantno aspekt kulture zanima) i oskvrnuća katoličkih Božjih hramova koji se u Francuskoj, ‘najstarijoj kćeri Crkve’, zadnjih godina sustavno događa. To nije i ne može biti slučajno. Ali, mi više, ne da nismo kadri, nego ne želimo čitati ni prepoznavati znakove (ne)vremena.

Osobito su, ‘barem’ u smislu alarmiranja javnosti, odgovorni i mnogi položajem najodgovorniji, hijerarhijski službenici Katoličke Crkve diljem Europe (zadržimo se u našem dvorištu; istočni biskupi u okruženju, kad uzmognu, svijetu otvoreno grme i vapiju), koji o tome, ne da mucaju. Nego sustavnu ugrozu, u ovom slučaju baš kršćanskih crkava od islamskih i drugih sekularističkih napadača prešućuju, o tome se javno ne izjašnjavaju. Agenda upozoravanja je na antisemitizam i antiislamizam, iako je predvodnik antikršćanstvo.

Prije samo mjesec dana, 17. ožujka, u Parizu je, prema potvrdi policije, namjerno zapaljena crkva Sulpice le Pieux (sv. Sulpicija Pobožnog), jedna od najvećih u Parizu. Napadač je bio toliko samilostan da je to učinio odmah nakon nedjeljne Mise. Posljedice toga podmetnutog požara, uništeni vrijedni inventar crkve, procjenjuje se na više stotina milijuna eura.

Prije katedrale Naše Gospe, gorilo je u Francuskoj prethodnih mjeseci zbog podvaljenih požara i u drugim crkvama: u Dijonu, Houillesu (u tu je crkvu sv. Nikole provaljeno tri puta u deset dana) Lavauru (ruku raspetoga Krista na križu slomili su i njome vulgarno ‘simulirali’ besraman čin na korpusu križa) te Nîmesu. Petogodišnju obnovu katedrale u Lavauru tamošnja je zajednica vlastitim sredstvima tek obnovila, a onda je u njoj ‘pomaknuta’ ruka na kipu Isusa i podmetnut požar u jednoj od kapela.

Pustili su Francuzi da to tinja, dimi se, jer ionako su katoličke crkve prazne, skupe za održavanje i određene za prenamjenu u parkirališta, stambene zgrade i džamije. U tim mržnjom prema kršćanstvu izazvanim napadima ‘nepoznatih vandala’ koji su toliko moćni da ih se ‘ne može’ otkriti, razbijana su svetohraništa, križevi, bacane posvećene hostije, kipu Krista kidana je glava (Saint-Gilles), kip Gospe s Djetetom ‘pretvoren je u prah’. Zlo je išlo dotle da je u crkvi Naše Gospe u Nîmesu na zidu crkve, križ ‘nacrtan’ izmetom. 

U bazilici Saint-Denis pokraj Pariza u gotičkoj crkvi gdje su pokopani francuski monarsi, razbijen je vitraj, slomljene orgulje i crkveni kor. Pretpostavka da su počinitelji tih zločina  anarhisti i islamski ‘aktivisti’ nema službenu potvrdu, jer spomen njihovog imena i određenja u Francuskoj i svijetu zaštićena je vrsta.

Međunarodna udruga koja se bavi borbom protiv diskriminacije kršćana (Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians) prije svega dva mjeseca objavila je da je u Francuskoj samo ovoga siječnja vandalski oskvrnuto pedeset vjerskih objekata. Francuske vlasti ulažu sto milijuna eura u borbu protiv islamofobije i antisemitizma, no nema alarma francuske države da se prestane s evidentnim porastom protukršćanskih napada. U europskim zemljama počinitelji tih zlodjela ionako žive u zonama gdje do njih ni državne snage reda nemaju pristupa.

Urušio se središnji toranj s križem katedrale Notre Dame, u Francuskoj čiji zakonodavci inače nalažu da se križ uklanja iz javnih prostora i površina. Kad bi potreseni svijet usred te buktinje i dima čuo riječi Krista Otkupitelja dok je nosio križ, koje smo dan prije te razorne vatre čuli na Cvjetnicu: ”Ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom… Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?”.

Ne vjerni pojedinci, jer takvi su s Gospodom budni i ne trebaju im takvi drastični alarmi, nego svijet je tom ‘neočekivanom’ vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje! 

Požar Notre Dame po učinku reakcije u svijetu i sumraku toga čina koje je kod ljudi izazvao, u duhu je razdiranja hramske zastave nakon Isusove smrti: ”I gle, zavjesa se hramska razdije odozgor nadolje; zemlja se potrese…”. Ipak, suvremenim europskim satnicima ni ta pariška buktinja koju nazivaju ugrozom civilizacijskog znaka ne može proparati srce da poput rimskoga satnika prije dvije tisuće godine skrušeno priznaju i prepoznaju: ”Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!”.

Ne čujemo mi danas Kristovu opomenu: ”Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati/progovoriti!”, koje je uputio farizejima nakon što su farizeji ‘brižno’ rekli Isusu da prekori učenike koji su ga pratili i ”iza glasa hvalili Boga za sva silna djela koja vidješe”.

E pa, kamenje je počelo progovarati! Na kršćanskom Istoku više ni kamena Božjih hramova nema. Usred Europe, u središtu Amsterdama, nekadašnja isusovačka crkva sv. Ignacija postala je Fatih džamija (Osvajačeva džamija).

Nema u Europi i Francuskoj uzvišenog spomena koji priznaje postojanje, poštovanje i čast Boga u redovitosti života, pa kako bi ga bilo i u izvanrednosti, kad se sve ruši? Toliko smo otupjeli! Prošlih stoljeća ljudi su toliko istančani bili da su reagirali ‘barem’ na apokaliptične prirodne, zemaljske pojave i nesreće. Sada je to sve do razine, ‘Užas jest, ali mi ćemo TO popraviti! Opet izgraditi“. Ne sebe popraviti, progledati, živi Božji hram u kojem Svevladar želi prebivati, posvetiti. I Božje građevine postadoše tek cilj turističkog reklamiranja, a ne Božjeg slavljenja i osobnog posvećivanja.

Ne govore zgroženi vladari ovoga svijeta da u Parizu gori jedan osobiti Hram Božji, posvećeno mjesto Božje prisutnosti. Nego da gori najposjećeniji europski spomenik. 

Ne jecaju Europljani koji nas u javnim i najvišim institucijama zastupaju, a većina ih izabra, da u plamenu bukti mjesto susreta s Bogom u sakramentima, molitvi, da je urušeno mjesto Božje prisutnosti usred naroda. Ne. Govori se o jednom velikom turističkom, državnom, europskom, civilizacijskom simbolu.

Eto, neka je bar francuska sekularna država za svoj veliki, jaki identitetski znak uzela baš sakralnu građevinu od čijeg duha i funkcije inače i zakonski propisuje strogo razdvajanje.

Jer, kod nas misle da je civilizacijski i kulturološki napredno, da našu Rijeku kao europsku prijestolnicu kulture u spotu ne predstavlja nijedno reprezentativno riječko crkveno zdanje. To je pase i zastarjeli arhe. Iako turisti u Rijeci duh uzdižu razgledavajući crkve, a ne naslagane željezne kontejnere. Tko za svoj kulturni odušak i potrebu pohađa napuštenu zahrđalu željezariju i sivu limariju?

Nije katedrala Notre Dame, prema izjavama zgroženih predstavnika država, molitveni, meditativni, kontemplativni dom čovjekovog sabiranja, kajanja, ispovijedanja i obraćenja, euharistijskog klanjanja.

Nego njenu bit, primarnu namjenu od prije devet stoljeća za čašćenje Vrhovnog Stvoritelja, Boga Oca, odijevaju u ljudskost, sporednost, u još jedan znak ovozemaljskog umovanja koje pritom sebe i svijet utvrđuje da Boga zapravo nema.

Potreseni veledršci govore o Notre Dame kao o djelu umjetnosti, kulture, predmetu književnosti, inspiraciji pisaca, slikara i filozofa, obaveznom odredištu turista, a ne o domu milijuna molitelja i pokajnika. Ima li ih milijuna, nebrojeno mnoštvo tijekom devet stoljeća njenog postojanja? Ima. Paul Claudel (1868.-1955.), glasoviti francuski pisac, dramaturg i diplomat, obratio se upravo u pariškoj katedrali Notre Dame dok je slušao hvalospjev ‘Veliča duša moja Gospodina’. Kad je u Notre Dame na Božić 1886. g. čuo crkveni zbor, dogodio se takav zahvat Duha Svetoga da je u svom katolištvu razmišljao i o odlasku u benediktinski samostan.

Ni užasna vatra, tako bolna i razarajuća, vapijuća u obliku velikog tlocrtnog plamenog križa katedrale, ne prigiba svijet na koljena da sebe prepozna u kontekstu i uzroku toga požara, bijući se u prsa: ‘Mea culpa’.

Ni sad, kad u srcu ‘mirne’ Europe gori velebno Božje zdanje na početku Velikoga tjedna, ne čujemo poziv kao nekad starozavjetnih proroka i sv. Ivana Krstitelja, na toj plamenoj postaji Križnog puta Europe koja donosi niz izopačenih zakona kojima svoga Spasitelja pljuje, bičuje, kamenuje i razapinje: Obrati se, čovječe, od svojih grijeha, da u paklu ne goriš! 

Ali, tko više može spomenuti pakao, pa i u Crkvi, i među nekim svećenicima to je zastrašujuće i odbojno. Pakao je stvoren da bi bio prazan, iako u Vjerovanju ispovijedamo da je Isus nad njega sašao. I došao je da nas od njega izbavi. A tek čuti: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!”. Pretvrd je to govor!

Jedini od svjetskih glavešina koji je Notre Dame povezao s riječima vjera i Božji dom, američki je potpredsjednik Mike Pence. Na Twitteru je napisao: “Notre Dame je ikona i simbol vjere ljudima diljem cijelog svijeta – prizori Božje kuće u vatri slamaju srce“.

Macron kaže: „Notre Dame je naša prošlost“. A ne – sadašnjost i bitno mjesto gdje se pripremamo za budućnost; gdje kušamo predokus vječnosti i imamo udjela s Kristom, blagujući Njegovo Tijelo.

”Notre dame je dio naše psihe”, kaže. A ne – našeg duha i duše. ”To je mjesto naših velikih događaja, epidemija, ratova, naših oslobođenja, epicentar naših života”, nabraja francuski predsjednik ovosvjetska događanja pred Notre Dame u plamenu, spomen performansa koji ne prezaše Božji hram uzeti za kulisu kojekakvih zemaljskih razvrata i prevrata.

U sklopu revolucionarnog ‘oslobođenja’ (zapravo kršćanskog obešćašćenja) kojim se Francuzi i novovjeki prosvjetitelji ponose i u školske udžbenike to kao paradigmu i dogmu unesoše, baš je u katedrali Notre Dame kao prvostolnici, 1793. g. održano slavlje u čast božice Razuma. Na drvenoj uzvisini u toj i tada zlom raspojasanog uma napadnutoj crkvi, do natpisa ‘Filozofija’ ukrašenog poprsjima filozofa, gorjela je baklja ‘istine’. U punu crkvu stigli su i predstavnici vlasti, a iz crkve je izašla ‘sloboda’ u liku polugole žene.

Organizator toga ‘skazanja’ zastupnicima u Francuskoj skupštini progrmio je tada: ”Zakonodavci, fanatizam je ustuknuo. Danas su narodne mase zakoračile pod gotičke svodove koji su prvi put odjekivali glasovima Istine. Tamo smo beživotne idole zamijenili živim likom, ovim remek djelom prirode”. Skupština je proglasila da je ‘nekadašnja’ katedrala od tada posvećena božici Razuma te se povorka s pridruženim poslanicima vratila u Notre Dame.

U istaknutim francuskim novinama tada je pisalo: ”O, lijepa li dana! O, lijepe li svetkovine koju proslavismo prošlog dana! Kakva li prizora vidjeti svu onu djecu Slobode koja je nagrnula u nekadašnju katedralu da bi očistila hram od gluposti i posvetila ga Istini i Razumu!

Svodovi pod kojima se dosad čulo samo graktanje crkvenih gavranova, gdje se dosad pjevalo samo psalme i litanije, gromoglasno su odzvanjali patriotskim pjesmama. Umjesto oltara s kojeg su lažljivi svećenici uvjeravali glupane da Bog silazi s njega po njihovoj zapovijedi, dok oni mrmljaju nekakve latinske riječi i da poput opsjenarske loptice čitav ulazi u komadić dvopeka, umjesto tog oltara, ili bolje rečeno sajmišne tezge šarlatana, mi smo podigli prijestolje Slobodi.

Na njemu smo ustoličili ne mrtvi kip, nego živi lik božanstva, remek djelo prirode. Prekrasna žena sjedila je na vrhu Planine s crvenom kapom na glavi i kopljem u ruci. Okruživale su je lijepe vragolanke iz Opere koje su protjerale svećeničke kapice, pjevajući patriotske himne ljepše od anđela”. Eto revolucionarne francuske kulture, kako nazvaše te dane pokolja kršćana. I tada je to bila alternativa, moderna, slično kao danas promicati nekultivirano odlagalište odbačenog lima i željezarije. Ista je argumentacija – znakovi pokreta, revolucije u kulturi, slobode i razuma.

Tko u Francuskoj žali i zgražanje za čim izražava? Francuska vlada koja je prije godinu i pol dana naredila općini Ploermel u Bretanji da ukloni križ koji se uzdiže iznad luka koji uokviruje kip sv. Ivana Pavla II., koji je Francusku šest puta pohodom blagoslovio? U ime poštovanja zakona o odvajanju Crkve od države, jer to njenu laičnost ugrožava.

Francuski zakon iz 1905. g. zabranjuje podizanje vjerskih znakova na javnim spomenicima ili bilo kojem javnom mjestu. Odredbom gradonačelnika francuski sud htio je 2015. g. ukloniti cijeli Wojtilin spomenik, ali odluka je poništena zbog pravne procedure. I kad su svima već puna usta simbolike, Crkva je, eto, baš simbolično, za prvo čudo u Wojtilinoj beatifikaciji priznala čudesno izlječenje jedne francuske redovnice, Marie Simon Pierre Normand.

Nad rušenjem kršćanske svetinje zgraža se i nekadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koji je svojevremeno rekao: ”U prenošenju vrijednosti i spoznavanju razlika između dobra i zla, učitelja nikad ne može zamijeniti svećenik”. Sad kaže da je požarom u Notre Dame ”Francuska pogođena u srce, u identitet, u povijest”. Ni on ne spominje da je pogođena u znak sadašnjosti, a kamoli budućnosti.

Koliko snažan simbol je ta katedrala potvrđuje i da su 2013. g. upravo u Notre Dame poznate ‘aktivistice’ Femen, razodjevene pokraj novih zvona, ‘svečano slavile’ odluku o povlačenju pape Benedikta XVI. i prihvaćanje zakona o istospolnim brakovima u francuskom parlamentu.

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

U svakodnevnoj civilizaciji smrti i nekulturi života, koja relativiziranjem i odbacivanjem Božjih vrednota i prirodnih zakona dokida budućnost čovječanstva, svijet zaista, kako to i čini, o Notre Dame može govoriti samo kao o znaku koji predstavlja zadivljujuću prošlost koja je podizala tisućljetnu civilizaciju svekolikog života i stvaralaštva.

Budući da je to prošlo svršeno vrijeme, nekad bilo, sad se (uopće ne ili u nesreći požara) spominjalo, ostaje nam slušati kako se to sve događa u sferi kulture, a ne Evanđelja, turizma, a ne obraćenja.

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori… Za paklene ognjeve koje vjernik očima duha vidi kao posljedicu naših (ne)svjedočkih, hrabrih kršćanskih (ne)djelovanja, zatajenja, kukavičluka i prodaja, pokajmo se i molimo Raspetoga Isusa, da nas pohode i preobraze životvorni plameni jezici Duha Svetoga, Uskrsloga Gospodina.

Inače, pogibosmo… Hvala ti, Gospodine, što još čuvaš toliko crkvenih tornjeva i posvećenih hramskih svodova. I što si toliko Milosrdan po vremenu kojega nam za spas i obraćenje daruješ.

Ines Grbić / Laudato.hr

 

Marko Ljubić: Notre Dame poziva narode Europe

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Njihov se uspjeh mjeri onime što se nije dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Vrijeme dosadnjikavih junaka

Kao što u ratu znoj uložen u kopanje rovova štedi krv, tako i u miru prevencija štedi palijativu. No, svojevrsno prokletstvo službi i struka koje se bave preventivom je što ne mogu zorno predočiti rezultate svoga rada. Njihov se uspjeh, naime, mjeri onime što se nije dogodilo. Oni koji grade nove ili popravljaju dotrajale ceste ne mogu pokazati one koji zbog toga nisu poginuli. Ni oni, koji su zakonski i nadzorom primorali graditelje graditi objekte tako da mogu izdržati udar jačeg potresa, ne mogu pokazati koliko je života zato sačuvano, pa ni koliko je smanjena materijalna šteta. Jednostavno, ako su napravili dobro svoj posao i spriječili ili umanjili nekad manje, nekad veće zlo, ne gine im zajedljivo spočitavanje – sva ta strka i silan, dodatno utrošen novac nizašto! Ionako se ništa ne bi dogodilo taman i da se ništa nije poduzelo, tad će reći svima oni koji povjeruju tek kad nesreću vide u svom dvorištu. Zato nije fer da rad službi čija je svrha prevencija ocjenjuje baš svaka šuša, bila ona blagoglagoljiva ili napola mutava, bila to klatež najvišeg akademskog zvanja ili tek polupismeni davež.

Postoji li mjerilo uspješnosti prevencije?

Epidemiologija i infektologija zasigurno su među područjima gdje preventiva dolazi ponajviše do maha. Evo, već mjesecima se susreću sa situacijom koju živi ne pamte – novom, nepoznatom bolešću koja se širi brzo i podmuklo, nerijetko i bez simptoma. A kad je mnoštvo nepoznanica u igri, situacija prirodno nalaže pojačan oprez. Kad nema drugih, primjenjuju se prokušane stare metode iz doba kad se o boleštinama te vrste puno manje znalo, čak i znatno manje nego što se o koronavirusu zna danas. Pribjegava njima sad cijeli svijet, pa i oni koji su isprva stavili ružičaste očale, nadajući se da bi ih mogao mimoići gorki kalež, čak i budu li se ponašali nonšalantno. U svemu tome najbitnijim čimbenikom pokazuje se vrijeme. Ako se na vrijeme nešto ne poduzme, posljedice dramatično rastu. Smrtonosni ples „čudaj malih črvekov“, kako je u Gruntovčanima Cinober Dudeku predstavio svijet mikroorganizama, nemoguće je zaustaviti.

I da su kojim slučajem baš svi njihovi kolege diljem svijeta djelovali pravodobno, odgovorno i ozbiljno poput njih, i da nikome nije nedostajalo potpore politike kao što nije njima, Krunoslav Capak i Alemka Markotić bi danas bili u klasičnom problemu koji mȍri preventivce – ne bi mogli pokazati posljedice svoga rada. Ipak, hrvatski stručnjaci imali su vrašku sreću u, kako to obično bude, tuđoj nesreći. Ne zato što bi joj se radovali, nego da im posluži kao primjer za usporedbu pred sumanutim naletima nevjernih Toma.

Naime, njihovi talijanski kolege su poduzeli baš sve što i oni, samo su, barem u tamošnjim žarištima epidemije, to učinili neka 2-3 tjedna prekasno, prekasno za mnoge. Sad kad su već dostupni podaci talijanskog statističkog zavoda o smrtnosti u prva tri tjedna ožujka to postaje sve jasnije, a najvidljivije je u provinciji Bergamo, koja brojem stanovnika otprilike odgovara Zagrebu i Zagrebačkoj županiji zajedno. Podaci za 97 od 243 tamošnje općine govore o peterostrukom porastu ukupnog broja umrlih (bez obzira na uzrok smrti, bilo to s koronom, od korone ili bez korone) u odnosu na petogodišnji prosjek umrlih u istom razdoblju 2015-2019. Rekorder je pitoreskno mjestašce od 5 tisuća stanovnika San Pellegrino Terme, poznato po glasovitoj mineralnoj vodi, u kojem se broj umrlih u ožujku povećao više nego 20 puta, s 2 na 42. No, vrijedi naglasiti kako bolest u tom razdoblju još ni izbliza nije dosegla vrhunac. U zadnjoj dekadi ožujka prosječni dnevni broj službeno evidentiranih umrlih od koronavirusa, dotada već dvostruko veći od prosjeka umrlih inače, dodatno se udvostručio, da bi bilanca registriranih umrlih od koronavirusa u provinciji Bergamo na kraju ožujka dosegla brojku 2060 (petogodišnji mjesečni prosjek umrlih od svih uzroka za ožujak je 900). No, lokalno prikupljeni podaci od sve 243 bergameške općine za cijeli ožujak, koje, doduše, državni statistički zavod zbog odmaka u obradi podataka još nije službeno potvrdio, govore kako ukupan broj umrlih u ožujku u provinciji Bergamo prelazi 5400, dakle 6 puta je veći nego u ožujcima prethodnih godina. Taj broj na tragu je službenih statističkih podataka za prva tri tjedna, uzevši u obzir i spoznaju da se u zadnjoj dekadi ožujka bolest tek zahuktala. No, to znači da je stvarni broj umrlih u ožujku za oko 2500 veći od službeno evidentiranog (2060) uvećanog za standardni broj umrlih u tom razdoblju (900), što ukazuje da je ukupni broj umrlih kojima je presudio koronavirus u Bergamu više nego dvostruko veći od službeno registriranog. Najvjerojatnije zato što nisu registrirani oni kojima zbog zapunjenih bolničkih kapaciteta nije mogla biti pružena adekvatna liječnička pomoć.

Iako drugi talijanski krajevi po svoj prilici ne će po razmjerima kataklizme slijediti Bergamo (mada mu obližnje provincije poput Brescie, Cremone i Piacenze pušu za vratom), provinciju gdje se bolest najbrže proširila, tako da unatoč tome što ne čini ni 2% ukupne talijanske populacije, sudjeluje s više od 16% u ukupnom broju registriranih umrlih od koronavirusa, ona kao najpogođenija pošašću postaje mjerilom što se događa ako se mjere ne poduzmu na vrijeme. S druge strane, mjerila što bi bilo da se mjere uopće nisu poduzele nema (nitko, naime, nije bio toliko lud da to isprobava, a ako je tkogod isprva i imao takvu ideju na pameti, ubrzo je, suočen s posljedicama, odustao).

Cyrus the Virus

Oni koji lakonski omalovažavaju posljedice bolesti tvrdeći kako od nje ionako umiru samo bolesni starci (makar bi dobar dio njih po dobi mogli biti djeca još uvijek živahnima Joži Manoliću ili Budi Lončaru), a moguće im rastu zazubice jer pošast vide i kao dar s neba u kontekstu rasterećenja mirovinskog sustava, neka znaju da je talijanskim liječnicima, među ostalim i zbog poduzetih mjera, zasad „lako“ praviti trijažu isključivanjem starijih iz liječenja. Međutim, čisti razbor govori kako bi se u uvjetima slobodnog kolanja virusa, što neki zagovaraju, postojeći zdravstveni kapaciteti pokazali nedostatnima i za mlađe (u Hrvatskoj, primjerice, trenutno 15% zaraženih koronavirusom na respiratorima pripada dobnoj skupini 35-45 godina, i to u uvjetima kad nema potrebe za prioritetnim razvrstavanjem bolesnika prema dobi). Stoga bi veća smrtnost i među mlađim ljudima tada bila neminovna. Respiratore je, naime, relativno lako brzo proizvesti, puno lakše i brže nego one koji znaju njima rukovati i reagirati u kritičnim situacijama koje nerijetko prate taj oblik održavanja na životu. Uz to, malotko spominje posljedice koje bolest ostavlja na one koji su preboljeli njezin teži oblik, čega ni mlađi nisu pošteđeni.

Ali zato nekima dokonog mudrovanja koliko se umire od korone a koliko s koronom nikad dosta, pa bi to utvrđivali od slučaja do slučaja, posve zanemarujući zbirne statistike o mortalitetu koje, barem u Bergamu, govore više od tisuću riječi. A i dobro je znano da su svi ti rakovi, visoki tlakovi, dijabetesi, kronične bolesti pojedinih organa, gripe, prehlade… i prije bili s nama, ubijajući u provinciji Bergamo 6 puta manje ljudi nego danas. Stoga, držimo li se zdrava razuma, nema druge nego taj nagli porast smrtnosti bez presedana u civiliziranom svijetu poslije Drugog svjetskog rata, pripisati jedinom novom, a osim koronavirusa nema ništa nova za što bi znali. Izgleda kao da se sve te opake boleštine dosad nisu mogle dogovoriti koja će ubiti čovjeka, pa im prođe život u jalovu prepiranju. No, iznebuha se pojavi sićušni, oku nevidljivi stvor, sve te nesposobnjakoviće postroji i odjednom više ljude ne mrcvare godinama, nego ih smrt dočeka po hitnom postupku. Slično kako je u filmu Con Air (u nas preveden kao Opasan let) opaki kriminalac nadimka „Cyrus the Virus“ u maestralnoj izvedbi naše gore lista, Johna Malkovicha, okupio sve najgore američke kriminalce, davši im svojim organizacijskim sposobnostima dodanu zločinačku vrijednost. Bez njega nikako ne bi mogli preoteti zrakoplov i započeti krvavi pir. I ovdje se kolovođa, za kojeg se niti ne zna je li živ ili neživ, tako pritajio da poneki dvoje postoji li on uopće, ili barem misle da za njega ne bismo ni znali da nije otkriven. Samo, bismo li tada znali odakle svi ti mrtvi ljudi? Makar, možda i je neki treći uzrok u igri? Sve i da jest, i na njega poduzete mjere očito djeluju.

Praktičan i pragmatičan um protiv tehnicističko-birokratskog uma

Vrijeme korone iznijelo je na vidjelo sve protimbe između praktičnog i pragmatičnog uma vodećih epidemiologa i infektologa, te tehnicističko-birokratskog uma alternativaca. Potonji traže čvrsto tlo, vođeni logikom kako dok nisu poznate sve činjenice, ne treba donositi nikakve odluke, pa, kako bi donositelje već donesenih odluka diskreditirali, postavljaju pitanja za koja znaju da nitko na svijetu nema odgovora. Ili kako bi rekao Imbra Presvetli iz Gruntovčana – jeden hurmasti more postaviti takovo pitajnje na koje ni sto spametnih odgovora nemre najti. To je vjerojatno jedna od prvih definicija trolanja, nastala znatno prije nego je taj pojam izmišljen. I dok neki ne bi poduzimali ništa sve dok se sve potrebne činjenice ne razbistre, Hrvati su srećom na vodećim mjestima imali dovoljno smirene, stručne i razborite ljude, spremne pravodobno donijeti primjerene odluke, i prije nego što su porazne talijanske statistike ugledale svjetlo dana. Ti su ljudi bili svjesni kako neznanje o nepoznatom ne može biti izgovor za bijeg od odgovornosti i nehaj, nego tek dodatni motiv za pojačani oprez.

Kako bi oslabili obrambenu moć Hrvatske, formalisti i birokrati šire zarazu ravnodušnosti („ma, bolest uopće nije tako opasna“) na sve načine potkopavajući autoritet vodstva. Čine zapravo isto što je u Hrvatskoj radila KOS-ova grupa Labrador početkom devedesetih. Jedni izmišljaju najfantastičnije priče nepotkrijepljene bilo kakvim argumentima, dokaze da ne spominjemo. Drugi se prave pametnima postavljajući pitanja za koja znaju da odgovora na njih svijet još nema. Treći zavjeru vide u tome što se za COVID-19 otkriven 2019. godine široko primjenjuju mjere karantene, iako on nije na službenom popisu bolesti iz 1974. za koje se propisuje karantena. Četvrti, oni dovitljiviji, kao svoje glasnogovornike u prvi plan guraju satelite koje su prethodno napumpali (ne nužno samo glave im) – a koji zbunjuju javnost besplodnim filozofiranjem umiru li ljudi doista od korone ili tek s koronom – da bi se istodobno sami šegačili na tu vrlo, vrlo ozbiljnu temu… A da takva doista jest, toliko talijanskog valjda još znaju da se i sami u to mogu lako uvjeriti. Peti, pak, (ma svi su oni peti barem kad je o rednom broju kolone riječ), ne odustaju od usporedbi korone s gripom, ne uviđajući da baš zbog poduzetih mjera mjerilo za to nipošto ne može biti stanje u zasad uspješno branjenoj Hrvatskoj, nego ono u Bergamu, gdje su spočetka koronu također dočekali kao gripu, da bi se ubrzo predomislili. No, ne kaže se uzalud, ne pada snijeg da prekrije brijeg…

Pritom je posve svejedno guraju li ti i takvi nos u tuđu struku i tuđe znanje iz pukoga neznanja, ne pokazujući pritom da makar i površno poznaju narav i svrhu epidemiologije, ili, pak, to čine iz zle namjere. Jer sablažnjeni maleni, koji im povjerovaše, kažu da su im povjerovali jer su u pitanju ugledni ljudi, doktori, ne prepoznajući da to nisu doktori, nego nadridoktori za ono o čemu govore, a za što su pravi doktori Capak i Markotić. Uostalom, neka se samo pitaju bi li išli pod nož pedijatru. Ili tako maleni ipak nisu? No, nije to prvi put da sablažnjeni maleni, dočekavši ih kao ozebli sunce, požele povjerovati kojekakvim šarlatanima i prihvatiti sve zlo i naopako kojima ih ovi slatkorječivo nutkaju. Stoga nema druge nego zaključiti kako ima nešto i u namislima njihovih ne tako plemenitih srdaca. Ta, nisu li još do jučer gorljivo urgirali da se državno vodstvo poda komedijašu i lakrdijašu, koji tim poslovima nije vičan i nisu mu pisani na kožu, pa gdje ne će i sad povjerovati jednako naopakim alternativcima.

Njih, zanimljivo, promiču isti mediji koji su ne tako davno svesrdno podržavali i dotičnog politikanta, diletanta političkih kompetencija nalik onima pajaca kojeg su Slovenci smjesta torpedirali čim su se suočili s opasnošću pošasti, te državno kormilo prepustili ozbiljnom i odgovornom čovjeku. Zanimljivo je kako u podrivačkoj promociji alternativaca prednjači portal s prefiksom „tele“ u imenu (a nije telegram.hr), što (baš kao i kod telegrama) vjerojatno označava publiku kojoj je namijenjen. Kao da ima zadanu normu držati na naslovnici barem 5 članaka posvećenih alternativnom viđenju krize, u kojima zatrpava činjenicama samo prividno vezanima uz materiju, istodobno ignorirajući one ključne, već izmjerene statističke pokazatelje.

A gdje si bio 2020.?

Posebno je tužno među onima koji danas ruše hrvatsku obranu vidjeti i neke koji su prije tridesetak godina branili Hrvatsku od takvih kakvima su u međuvremenu sami postali. Moguće i nisu svjesni kako će, kad sve ovo prođe, glavno pitanje biti – gdje si bio i što si radio 2020.? Onima, koji su se ponijeli kao krava koja je najprije dala pa prolila punu kantu mlijeka, od slabe će koristi biti gdje su bili ’91. Jednako kao što francuskom maršalu Petainu ’45 nije bilo od neke vajde gdje je bio ’18 da ne bi ostao upamćen u francuskoj povijesti kako jest. I sve to u vremenima kad čak i Zoran Milanović, ne radeći ništa, radi za Hrvatsku najbolje što zna i može. A da se ugledaju na njega dok je još vrijeme?

Kako će inače lustrirati one koji su zlo činili Hrvatskoj od 45′ do ’90, i one koje su joj ga činili od ’91 do ’95, kad se ovih dana sâmi tako jasno rasvjetljavaju (lustriraju)? Danas, naime, upravo oni rušilačkim propagandnim djelovanjem otupljuju nužan oprez i umnogome doprinose tome da se Hrvatska trenutno ističe u još nečemu osim učinkovitog zauzdavanja epidemije. Naime, posve suprotno drugim državama, Hrvatska ima znatno više problema s obuzdavanjem širenja zaraze u dijelovima države pretežno sklonim političkoj desnici, u čemu, nažalost, nisu iznimka ni Hrvati izvan Hrvatske, nego u krajevima gdje prevladava politička ljevica, dijelom možda i zato što su tamo navikli pratiti talijanske medije pa sav taj užas vide iz prve ruke. Što reći nego – gdje se sije i prima neposluh, tamo caruju bujice nereda! A usput i ono što se nekad činilo za 30 srebrnjaka.

Imajući u vidu svu podmuklost metoda kojima se služe oni koji danas ruše Hrvatsku, ostaje izvjestan žal što s metodama borbe protiv epidemije, za koje je Krunoslav Capak rekao da spadaju u 19. stoljeće – posve logično, jer s obzirom na nedovoljno znanje o neprijatelju, drugih učinkovitih, poput cjepiva i lijeka, zasad nema – nije usklađeno i sankcioniranje iz tog vremena. Što tek reći za pothvat 150 izletnika koji su sredinom ožujka odlučili turistički posjetiti Tursku, da bi se vratili kao leglo zaraze, a Capak ih ne bez ironije prozva „našim Turcima“?  A što, nego protegnuti žal na izostanak kažnjavanja svojstvenog kojem stoljeću ranije, pa nek „naši Turci“ pjevaju borbene – „Odavno smo janjičari stari,…“. Ovako, u poremećenom svijetu potpuno izvrnutih pravila, vrijednosti i autoriteta sad oni traže Capaka da im se ispriča.

I poslije korizme korizma

I dok se o stručnjacima Krunoslavu Capaku i Alemki Markotić ovih dana uglavnom lijepo priča, a hvali se s pravom i ministra Beroša, jedan čovjek ostaje sve vrijeme u sjeni, čovjek za kojeg Capak reče: „Nisam vidio čovjeka koji s tolikom mirnoćom i promišljenošću donosi odluke, prihvaća prijedloge, diskutira o njima, ali kada donese odluku, onda inzistira da bude po njegovu.“ Doista savršen opis pravog čovjeka na upravljačkom mjestu, a usput i priznanje tko doista donosi odluke. Riječ je o Davoru Božinoviću, ministru unutarnjih poslova i šefu Stožera civilne zaštite, čovjeku kojeg ovih dana cendravi anarhoidi časte KOS-ovcem, spočitavajući mu usput i upitan politički legitimitet, budući mu je narod, koji najbolje zna (bolje i od Plenkovića), dao na izborima svega 454 preferencijalna glasa. No, to ne pokazuje ništa drugo doli da ti priučeni politički analitičari, očito pobornici krajnje ljevičarskog koncepta direktne demokracije, ne poznaju bit političkog sustava predstavničke demokracije, utemeljene na prijenosu legitimiteta. Štoviše, slučaj Davora Božinovića (koji je politički sumišljenik predsjednika Vlade Plenkovića protiv kojeg se, apsurdno, morao natjecati na istoj listi) najbolje potvrđuje svu nakaradnost i destruktivnu narav preferencijalnog glasovanja, koje se u konačnici pokazuje samo još jednom lizalicom za sablažnjavanje malenih. A sva je prilika da prije ovih događanja ni drugi nenametljivi, smireni, pristojni i stručni ljudi, poput onih koje se danas drži junacima (Capak, Beroš, Markotić), u očima sveznajućeg naroda ne bi prošli ništa bolje. Štoviše, imali bi šanse k’o rani kršćani u rimskom Koloseju protiv divljih zvijeri.

Ali neka se ne brine narod slijep kraj zdravih očiju, ne će on ni sad progledati. Proći će vrijeme tih iritantnih, dosadnih, sposobnih i stručnih ljudi, vrijeme davora, vilija, alemki i krunoslava (jer kako se prisjećamo ovih dana – put od „Hosana u visini“, do „Raspni ga, raspni!“ i nije tako dalek), i vratiti se ono staro vrijeme, vrijeme bukača i alapača, vrijeme tamburaša, marasa, beljaka, buljeva, grmoja… a bome i onih koji takve rišu kao super-junake, a nisu više u dječjoj dobi, iako počesto tako zvuče. Ironično, vratit će se zahvaljujući djelima ovih dosadnjikavih, mentalno stabilnih junaka koji povazdan tupe jedno te isto, što tankoćutne pametnjakoviće iznimno iritira i vrijeđa. Pa im i tijekom korizme tako teško pada odreći se za dobro šire zajednice isprazne, hedonističke dokolice koju nazivaju slobodom. Za koju je Zvonko Bušić brzo shvatio da je miljama daleko čak i od one slobode koju je uživao u izolaciji američkih kazamata, izdržavši u njoj poprilično dulje i od najcrnjih scenarija razvoja pošasti koja je zahvatila svijet.

Kako stvari stoje, nakon jedne šokantne i rastresene korizme, vrijeme nam je provesti još jednu. Stoga ju provedimo sabrani s pouzdanjem u Boga, zahvaljujući Mu na ljudima koje nam je dao, s punim povjerenjem u njihovo vodstvo. Jer djelima pokazuju da ga zaslužuju.

Grgur S./Kamenjar.com

‘Hrvatska ima najbolji stožer za obranu od corona virusa u cijelom svijetu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina: Nije više upitno hoće li se EU promijeniti, pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena

Objavljeno

na

Objavio

Pet uvjeta za Plenkovića da od kriznog upravitelja postane lider

1. Ako zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; 2. ako osnuje kompetentan i operativan gospodarski tim; 3. ako nauči svakodnevno odlučivati; 4. ako kritiku shvati kao pomoć; 5. ako prestane ulaziti u Banske dvore kao najpametniji na svijetu

Nije novost da se u velikim krizama potvrđuju, dokazuju ili rađaju vođe. A oni drugi nestaju poraženi. Globalna kriza izazvana pandemijom koronavirusa samo podsjeća na tu spoznaju. Nije više potrebno posebno elaborirati da Europska unija izlazi iz ove krize poražena.

Uostalom, što reći o toj temi nakon što su na mogućnost raspada EU zbog lošeg odgovora na koronakrizu upozorila dvojica izrazitih eurofila različitih generacija – bivši predsjednik Europske komisije, francuski političar Jacques Delors te bivši njemački ministar vanjskih poslova i uvjereni europejac Sigmar Gabriel?

Nije više upitno hoće li se EU promijeniti. Pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena. Aktualna briselska birokracija pretvorena u imaginarne europske dužnosnike sigurno neće biti. ‘Javni poziv‘ otvoren je za predsjednike europskih država i vlada, osobito za one koji pokažu sposobnost vodstva u ovladavanju koronakrizom. A to podrazumijeva primjereno reagiranje na dva ključna segmenta krize.

Razlike između Trumpa i Putina

Prvo, ovladavanje pandemijom. I drugo, očuvanje gospodarskog potencijala i spremnosti za gospodarski oporavak kad epidemija prođe. Danas nam je važnija ova prva faza jer kratkoročno spašava živote. Sutra će nam biti važnija ona druga jer dugoročno određuje razvoj, pa i opstanak. U prvoj se fazi pokazuju sposobnosti nadzora nad društvom. U drugoj, zahtjevnijoj, pokazat će se kreativnost, kompetencija i autentičnost vodstva. Bez uspješne prve faze druga nema temelja, a bez uspješne druge – prva postaje besmislena. Kvalitetno vodstvo ili kvalitetni vođa moraju biti izvrsni u obje.

No dok se EU traži usred krize, zanimljivi postaju neki modeli upravljanja krizom u državama s čvrstim državnim ustrojstvom i prepoznatljivim vođama te razlike među njima koje proizlaze iz zapadnjačkih demokratskih i istočnjačkih autoritarnih modele upravljanja.

Najistaknutiji su primjeri među prvima SAD i UK, odnosno Donald Trump i Boris Johnson. Karakteristično je za obojicu da se ne boje donositi odluke, ne boje se pogriješiti, shvaćaju koliko je nužno u vrijeme pandemije održati živim gospodarstvo i pripremiti ga za vrijeme poslije nje.

Igraju sličnu igru u koronakrizi, kombinirajući socijalnu brigu i represiju kojom nastoje zaustaviti širenje zaraze i istodobno (čak nerealno) optimistično poticati gospodarske aktivnosti. Johnson je čak pokušao steći gospodarsku prednost vrlo rizičnom primjenom tzv. strategije krda potičući širenje zaraze kako bi se stekla imunost stanovništva.

Promijenio je pristup kad je vidio da je socijalna cijena previsoka. Trump je u iznimno složenim okolnostima uspona pandemije u SAD-u pronašao svoj kontrapunkt u najpoznatijemu svjetskom epidemiologu Anthonyju Fauciju koji ulijeva povjerenje u zdravstveni pristup dok američki predsjednik ‘bilda‘ poduzetnički optimizam. Karakteristično je za Trumpa i Johnsona da nikakvu odluku smatraju lošijom od pogrešne odluke.

Nasuprot njima su države autoritarnih istočnjačkih, manje-više postkomunističkih režima. Najistaknutiji su primjeri Kina i Rusija sa svojim vođama Xi Jinpingom i Vladimirom Putinom. One su uvijek bolje u nadzoru od demokratskih sustava i zato izgledaju uspješnije u prvoj fazi koronakrize. Ali i njihovi podaci o širenju i sprečavanju zaraze često su sumnjivi i u pravilu neprovjerljivi. A i u drugoj, gospodarskoj fazi krize uspješnost se ponovno svodi na kontrolu i državno upravljanje, nemaju obvezu truditi se oko aktivacije poduzetništva. Zato uspješnost vodstva nije mjerljiva zapadnim mjerilima. Ali unatoč tome i ti sustavi uspješnije upravljanju krizom od birokratiziranih sustava poput Europske unije.

Kako prerasti činovničko vladanje

Pitate se, dakako, gdje smo tu mi, s Andrejom Plenkovićem koji je preko noći (pandemija i potres) prisiljen pretvoriti se iz europskog rukovoditelja u kriznog upravitelja. U prvoj fazi nadzora nad epidemijom, uz dobro izabran stručni tim, Andrej Plenković ​čak se neočekivano dobro snašao. No ona zahtjevnija, druga faza, faza održavanja i poticanja gospodarstva, zasad je zakasnila, ali još ne nepovratno.

Pa čak ni za Plenkovića još nije kasno da tijekom realne krize iz političara činovnika izraste u upravitelja ili možda čak lidera. Ali samo pod nekim uvjetima: da zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; da uza se ima mali, ali kompetentan i operativan gospodarski tim; da nauči svakodnevno donositi odluke, makar i pogrešne; da kritiku shvati kao pomoć, a ne kao neprijateljski čin. I, općenito, da ne ulazi u Banske dvore kao najpametniji na svijetu, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari