Pratite nas

Kolumne

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Objavljeno

na

Svijet je tom ‘neočekivanom’ vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje!

Prije dvije godine francuski Senat odredio je da se 2800 katoličkih crkava diljem Francuske sruši jer su troškovi restauracije veći od troškova rušenja.

To je izvanredna vijest i po novinarskom kriteriju, ali rijetko gdje se u javnosti moglo vidjeti prizore svojevrsne deložacije svećenika iz crkve, kako ih policajci vuku po podu, kao da im je istekao rok i da protupravno borave na tom Bogu posvećenom mjestu. Gdje inače mole za cijeli svijet.

Odnos žrtava i napadača u stvarnosti i kako nam se javno (ne) servira u potpunom je nesrazmjeru s onim što se događa na terenu.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Francuske, 2018. g. zabilježeno je u toj nazovi slobodarskoj zemlji najviše zlodjela protiv kršćana. Čak 1063 djela bila su usmjerena protiv kršćana, na način da su oskvrnuti sakralni objekti i napadnute službene crkvene osobe. Učinjen je 541 antisemitski napad i 100 antimuslimanskih vandalizama, piše Ines Grbić / Laudato.hr

Za usporedbu, 2017. g. učinjeno je 878 protukršćanskih napada te je taj broj 2018. g. porastao za 13 %. Prema službenim policijskim izvještajima, koji nisu predmet predsjedničkih konferencija, 80% oskvrnuća bogoslužnih prostora u Francuskoj odnosi se na kršćanske crkve.

U Francuskoj su 2018. g. u prosjeku dnevno oskvrnute dvije kršćanske crkve! Jesmo li čuli za taj novovjeki trend u Francuskoj, zemlji svijetla? (Nikom) Ništa!

Požar pariške Notre Dame vrhunac je kulturocida (kad već svijet i u području vjere dominantno aspekt kulture zanima) i oskvrnuća katoličkih Božjih hramova koji se u Francuskoj, ‘najstarijoj kćeri Crkve’, zadnjih godina sustavno događa. To nije i ne može biti slučajno. Ali, mi više, ne da nismo kadri, nego ne želimo čitati ni prepoznavati znakove (ne)vremena.

Osobito su, ‘barem’ u smislu alarmiranja javnosti, odgovorni i mnogi položajem najodgovorniji, hijerarhijski službenici Katoličke Crkve diljem Europe (zadržimo se u našem dvorištu; istočni biskupi u okruženju, kad uzmognu, svijetu otvoreno grme i vapiju), koji o tome, ne da mucaju. Nego sustavnu ugrozu, u ovom slučaju baš kršćanskih crkava od islamskih i drugih sekularističkih napadača prešućuju, o tome se javno ne izjašnjavaju. Agenda upozoravanja je na antisemitizam i antiislamizam, iako je predvodnik antikršćanstvo.

Prije samo mjesec dana, 17. ožujka, u Parizu je, prema potvrdi policije, namjerno zapaljena crkva Sulpice le Pieux (sv. Sulpicija Pobožnog), jedna od najvećih u Parizu. Napadač je bio toliko samilostan da je to učinio odmah nakon nedjeljne Mise. Posljedice toga podmetnutog požara, uništeni vrijedni inventar crkve, procjenjuje se na više stotina milijuna eura.

Prije katedrale Naše Gospe, gorilo je u Francuskoj prethodnih mjeseci zbog podvaljenih požara i u drugim crkvama: u Dijonu, Houillesu (u tu je crkvu sv. Nikole provaljeno tri puta u deset dana) Lavauru (ruku raspetoga Krista na križu slomili su i njome vulgarno ‘simulirali’ besraman čin na korpusu križa) te Nîmesu. Petogodišnju obnovu katedrale u Lavauru tamošnja je zajednica vlastitim sredstvima tek obnovila, a onda je u njoj ‘pomaknuta’ ruka na kipu Isusa i podmetnut požar u jednoj od kapela.

Pustili su Francuzi da to tinja, dimi se, jer ionako su katoličke crkve prazne, skupe za održavanje i određene za prenamjenu u parkirališta, stambene zgrade i džamije. U tim mržnjom prema kršćanstvu izazvanim napadima ‘nepoznatih vandala’ koji su toliko moćni da ih se ‘ne može’ otkriti, razbijana su svetohraništa, križevi, bacane posvećene hostije, kipu Krista kidana je glava (Saint-Gilles), kip Gospe s Djetetom ‘pretvoren je u prah’. Zlo je išlo dotle da je u crkvi Naše Gospe u Nîmesu na zidu crkve, križ ‘nacrtan’ izmetom. 

U bazilici Saint-Denis pokraj Pariza u gotičkoj crkvi gdje su pokopani francuski monarsi, razbijen je vitraj, slomljene orgulje i crkveni kor. Pretpostavka da su počinitelji tih zločina  anarhisti i islamski ‘aktivisti’ nema službenu potvrdu, jer spomen njihovog imena i određenja u Francuskoj i svijetu zaštićena je vrsta.

Međunarodna udruga koja se bavi borbom protiv diskriminacije kršćana (Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians) prije svega dva mjeseca objavila je da je u Francuskoj samo ovoga siječnja vandalski oskvrnuto pedeset vjerskih objekata. Francuske vlasti ulažu sto milijuna eura u borbu protiv islamofobije i antisemitizma, no nema alarma francuske države da se prestane s evidentnim porastom protukršćanskih napada. U europskim zemljama počinitelji tih zlodjela ionako žive u zonama gdje do njih ni državne snage reda nemaju pristupa.

Urušio se središnji toranj s križem katedrale Notre Dame, u Francuskoj čiji zakonodavci inače nalažu da se križ uklanja iz javnih prostora i površina. Kad bi potreseni svijet usred te buktinje i dima čuo riječi Krista Otkupitelja dok je nosio križ, koje smo dan prije te razorne vatre čuli na Cvjetnicu: ”Ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom… Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?”.

Ne vjerni pojedinci, jer takvi su s Gospodom budni i ne trebaju im takvi drastični alarmi, nego svijet je tom ‘neočekivanom’ vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje! 

Požar Notre Dame po učinku reakcije u svijetu i sumraku toga čina koje je kod ljudi izazvao, u duhu je razdiranja hramske zastave nakon Isusove smrti: ”I gle, zavjesa se hramska razdije odozgor nadolje; zemlja se potrese…”. Ipak, suvremenim europskim satnicima ni ta pariška buktinja koju nazivaju ugrozom civilizacijskog znaka ne može proparati srce da poput rimskoga satnika prije dvije tisuće godine skrušeno priznaju i prepoznaju: ”Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!”.

Ne čujemo mi danas Kristovu opomenu: ”Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati/progovoriti!”, koje je uputio farizejima nakon što su farizeji ‘brižno’ rekli Isusu da prekori učenike koji su ga pratili i ”iza glasa hvalili Boga za sva silna djela koja vidješe”.

E pa, kamenje je počelo progovarati! Na kršćanskom Istoku više ni kamena Božjih hramova nema. Usred Europe, u središtu Amsterdama, nekadašnja isusovačka crkva sv. Ignacija postala je Fatih džamija (Osvajačeva džamija).

Nema u Europi i Francuskoj uzvišenog spomena koji priznaje postojanje, poštovanje i čast Boga u redovitosti života, pa kako bi ga bilo i u izvanrednosti, kad se sve ruši? Toliko smo otupjeli! Prošlih stoljeća ljudi su toliko istančani bili da su reagirali ‘barem’ na apokaliptične prirodne, zemaljske pojave i nesreće. Sada je to sve do razine, ‘Užas jest, ali mi ćemo TO popraviti! Opet izgraditi“. Ne sebe popraviti, progledati, živi Božji hram u kojem Svevladar želi prebivati, posvetiti. I Božje građevine postadoše tek cilj turističkog reklamiranja, a ne Božjeg slavljenja i osobnog posvećivanja.

Ne govore zgroženi vladari ovoga svijeta da u Parizu gori jedan osobiti Hram Božji, posvećeno mjesto Božje prisutnosti. Nego da gori najposjećeniji europski spomenik. 

Ne jecaju Europljani koji nas u javnim i najvišim institucijama zastupaju, a većina ih izabra, da u plamenu bukti mjesto susreta s Bogom u sakramentima, molitvi, da je urušeno mjesto Božje prisutnosti usred naroda. Ne. Govori se o jednom velikom turističkom, državnom, europskom, civilizacijskom simbolu.

Eto, neka je bar francuska sekularna država za svoj veliki, jaki identitetski znak uzela baš sakralnu građevinu od čijeg duha i funkcije inače i zakonski propisuje strogo razdvajanje.

Jer, kod nas misle da je civilizacijski i kulturološki napredno, da našu Rijeku kao europsku prijestolnicu kulture u spotu ne predstavlja nijedno reprezentativno riječko crkveno zdanje. To je pase i zastarjeli arhe. Iako turisti u Rijeci duh uzdižu razgledavajući crkve, a ne naslagane željezne kontejnere. Tko za svoj kulturni odušak i potrebu pohađa napuštenu zahrđalu željezariju i sivu limariju?

Nije katedrala Notre Dame, prema izjavama zgroženih predstavnika država, molitveni, meditativni, kontemplativni dom čovjekovog sabiranja, kajanja, ispovijedanja i obraćenja, euharistijskog klanjanja.

Nego njenu bit, primarnu namjenu od prije devet stoljeća za čašćenje Vrhovnog Stvoritelja, Boga Oca, odijevaju u ljudskost, sporednost, u još jedan znak ovozemaljskog umovanja koje pritom sebe i svijet utvrđuje da Boga zapravo nema.

Potreseni veledršci govore o Notre Dame kao o djelu umjetnosti, kulture, predmetu književnosti, inspiraciji pisaca, slikara i filozofa, obaveznom odredištu turista, a ne o domu milijuna molitelja i pokajnika. Ima li ih milijuna, nebrojeno mnoštvo tijekom devet stoljeća njenog postojanja? Ima. Paul Claudel (1868.-1955.), glasoviti francuski pisac, dramaturg i diplomat, obratio se upravo u pariškoj katedrali Notre Dame dok je slušao hvalospjev ‘Veliča duša moja Gospodina’. Kad je u Notre Dame na Božić 1886. g. čuo crkveni zbor, dogodio se takav zahvat Duha Svetoga da je u svom katolištvu razmišljao i o odlasku u benediktinski samostan.

Ni užasna vatra, tako bolna i razarajuća, vapijuća u obliku velikog tlocrtnog plamenog križa katedrale, ne prigiba svijet na koljena da sebe prepozna u kontekstu i uzroku toga požara, bijući se u prsa: ‘Mea culpa’.

Ni sad, kad u srcu ‘mirne’ Europe gori velebno Božje zdanje na početku Velikoga tjedna, ne čujemo poziv kao nekad starozavjetnih proroka i sv. Ivana Krstitelja, na toj plamenoj postaji Križnog puta Europe koja donosi niz izopačenih zakona kojima svoga Spasitelja pljuje, bičuje, kamenuje i razapinje: Obrati se, čovječe, od svojih grijeha, da u paklu ne goriš! 

Ali, tko više može spomenuti pakao, pa i u Crkvi, i među nekim svećenicima to je zastrašujuće i odbojno. Pakao je stvoren da bi bio prazan, iako u Vjerovanju ispovijedamo da je Isus nad njega sašao. I došao je da nas od njega izbavi. A tek čuti: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!”. Pretvrd je to govor!

Jedini od svjetskih glavešina koji je Notre Dame povezao s riječima vjera i Božji dom, američki je potpredsjednik Mike Pence. Na Twitteru je napisao: “Notre Dame je ikona i simbol vjere ljudima diljem cijelog svijeta – prizori Božje kuće u vatri slamaju srce“.

Macron kaže: „Notre Dame je naša prošlost“. A ne – sadašnjost i bitno mjesto gdje se pripremamo za budućnost; gdje kušamo predokus vječnosti i imamo udjela s Kristom, blagujući Njegovo Tijelo.

”Notre dame je dio naše psihe”, kaže. A ne – našeg duha i duše. ”To je mjesto naših velikih događaja, epidemija, ratova, naših oslobođenja, epicentar naših života”, nabraja francuski predsjednik ovosvjetska događanja pred Notre Dame u plamenu, spomen performansa koji ne prezaše Božji hram uzeti za kulisu kojekakvih zemaljskih razvrata i prevrata.

U sklopu revolucionarnog ‘oslobođenja’ (zapravo kršćanskog obešćašćenja) kojim se Francuzi i novovjeki prosvjetitelji ponose i u školske udžbenike to kao paradigmu i dogmu unesoše, baš je u katedrali Notre Dame kao prvostolnici, 1793. g. održano slavlje u čast božice Razuma. Na drvenoj uzvisini u toj i tada zlom raspojasanog uma napadnutoj crkvi, do natpisa ‘Filozofija’ ukrašenog poprsjima filozofa, gorjela je baklja ‘istine’. U punu crkvu stigli su i predstavnici vlasti, a iz crkve je izašla ‘sloboda’ u liku polugole žene.

Organizator toga ‘skazanja’ zastupnicima u Francuskoj skupštini progrmio je tada: ”Zakonodavci, fanatizam je ustuknuo. Danas su narodne mase zakoračile pod gotičke svodove koji su prvi put odjekivali glasovima Istine. Tamo smo beživotne idole zamijenili živim likom, ovim remek djelom prirode”. Skupština je proglasila da je ‘nekadašnja’ katedrala od tada posvećena božici Razuma te se povorka s pridruženim poslanicima vratila u Notre Dame.

U istaknutim francuskim novinama tada je pisalo: ”O, lijepa li dana! O, lijepe li svetkovine koju proslavismo prošlog dana! Kakva li prizora vidjeti svu onu djecu Slobode koja je nagrnula u nekadašnju katedralu da bi očistila hram od gluposti i posvetila ga Istini i Razumu!

Svodovi pod kojima se dosad čulo samo graktanje crkvenih gavranova, gdje se dosad pjevalo samo psalme i litanije, gromoglasno su odzvanjali patriotskim pjesmama. Umjesto oltara s kojeg su lažljivi svećenici uvjeravali glupane da Bog silazi s njega po njihovoj zapovijedi, dok oni mrmljaju nekakve latinske riječi i da poput opsjenarske loptice čitav ulazi u komadić dvopeka, umjesto tog oltara, ili bolje rečeno sajmišne tezge šarlatana, mi smo podigli prijestolje Slobodi.

Na njemu smo ustoličili ne mrtvi kip, nego živi lik božanstva, remek djelo prirode. Prekrasna žena sjedila je na vrhu Planine s crvenom kapom na glavi i kopljem u ruci. Okruživale su je lijepe vragolanke iz Opere koje su protjerale svećeničke kapice, pjevajući patriotske himne ljepše od anđela”. Eto revolucionarne francuske kulture, kako nazvaše te dane pokolja kršćana. I tada je to bila alternativa, moderna, slično kao danas promicati nekultivirano odlagalište odbačenog lima i željezarije. Ista je argumentacija – znakovi pokreta, revolucije u kulturi, slobode i razuma.

Tko u Francuskoj žali i zgražanje za čim izražava? Francuska vlada koja je prije godinu i pol dana naredila općini Ploermel u Bretanji da ukloni križ koji se uzdiže iznad luka koji uokviruje kip sv. Ivana Pavla II., koji je Francusku šest puta pohodom blagoslovio? U ime poštovanja zakona o odvajanju Crkve od države, jer to njenu laičnost ugrožava.

Francuski zakon iz 1905. g. zabranjuje podizanje vjerskih znakova na javnim spomenicima ili bilo kojem javnom mjestu. Odredbom gradonačelnika francuski sud htio je 2015. g. ukloniti cijeli Wojtilin spomenik, ali odluka je poništena zbog pravne procedure. I kad su svima već puna usta simbolike, Crkva je, eto, baš simbolično, za prvo čudo u Wojtilinoj beatifikaciji priznala čudesno izlječenje jedne francuske redovnice, Marie Simon Pierre Normand.

Nad rušenjem kršćanske svetinje zgraža se i nekadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koji je svojevremeno rekao: ”U prenošenju vrijednosti i spoznavanju razlika između dobra i zla, učitelja nikad ne može zamijeniti svećenik”. Sad kaže da je požarom u Notre Dame ”Francuska pogođena u srce, u identitet, u povijest”. Ni on ne spominje da je pogođena u znak sadašnjosti, a kamoli budućnosti.

Koliko snažan simbol je ta katedrala potvrđuje i da su 2013. g. upravo u Notre Dame poznate ‘aktivistice’ Femen, razodjevene pokraj novih zvona, ‘svečano slavile’ odluku o povlačenju pape Benedikta XVI. i prihvaćanje zakona o istospolnim brakovima u francuskom parlamentu.

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

U svakodnevnoj civilizaciji smrti i nekulturi života, koja relativiziranjem i odbacivanjem Božjih vrednota i prirodnih zakona dokida budućnost čovječanstva, svijet zaista, kako to i čini, o Notre Dame može govoriti samo kao o znaku koji predstavlja zadivljujuću prošlost koja je podizala tisućljetnu civilizaciju svekolikog života i stvaralaštva.

Budući da je to prošlo svršeno vrijeme, nekad bilo, sad se (uopće ne ili u nesreći požara) spominjalo, ostaje nam slušati kako se to sve događa u sferi kulture, a ne Evanđelja, turizma, a ne obraćenja.

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori… Za paklene ognjeve koje vjernik očima duha vidi kao posljedicu naših (ne)svjedočkih, hrabrih kršćanskih (ne)djelovanja, zatajenja, kukavičluka i prodaja, pokajmo se i molimo Raspetoga Isusa, da nas pohode i preobraze životvorni plameni jezici Duha Svetoga, Uskrsloga Gospodina.

Inače, pogibosmo… Hvala ti, Gospodine, što još čuvaš toliko crkvenih tornjeva i posvećenih hramskih svodova. I što si toliko Milosrdan po vremenu kojega nam za spas i obraćenje daruješ.

Ines Grbić / Laudato.hr

 

Marko Ljubić: Notre Dame poziva narode Europe

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tuđmanov najveći grijeh

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi i tkogod drugi, a ne samo Franjo Tuđman, ranih devedesetih izborio samostalnu hrvatsku državu. Samo, kakva bi ona bila? Čisto fizički, teritorijalno gledano, sudeći prema sposobnostima onih koji su se u to doba nudili – ili bi se cijela vidjela s tornja zagrebačke katedrale, ili bi se trajno zadržala u granicama bojišnice s kraja ’91, ili bi, u krajnjem slučaju, da je Tuđman otišao kad su se već neki ponadali da će otići, a ipak nije, ostala bez Podunavlja. Ako bi i opstala formalno cijela, našla bi se raskoljena na dva dijela, sa zloćudnim stranim tijelom kao prepriječenim balvanom, što bi ne samo onemogućilo spajanje sjevera i juga Hrvatske autocestom, nego i sputavalo njezin svekoliki boljitak, i tako ju cipriziranu na slamčicu rastakalo kao crvotoč stari hrast. Kako onda uopće govoriti o grijesima čovjeka koji je znao iskoristiti pogodan povijesni trenutak kako bi stvorio ono što nitko tada raspoloživ ne bi?

Mržnja robova prema slobodi

Ni privatizacija u korist 200 bogatih obitelji, ni prodaja Vukovara, ni famozna podjela Bosne, ni kompliment „stoka sitnog zuba“, višestruko živopisniji od „marginalaca“, mada jednako iskrivljeno naknadno adresiran, ni zakon o suradnji s Haagom, ni amnestija srpskim pobunjenicima,… niti jedan od tih „grijeha“ ne može se mjeriti s onim najvećim. S grijehom poradi kojeg se Tuđmanu, uostalom, sve pobrojano i uvriježilo uzimati za grijehe – robovima je dao slobodu! To je maxima culpa koju robovi ne praštaju, a bome niti njihovi gazde.

Jer teže je slobodu robu dati, nego ju slobodnom čovjeku oduzeti.

Nisu ju mogli oduzeti Alojziju Stepincu, Marku Veselici, Đuri Perici, Vici Vukojeviću i nebrojenim drugim uznicima u mrklome mraku komunističkih mračara, u sistemu ne zna se je li mračnijem s ovu ili onu stranu rešetaka, pa ni Zvonku Bušiću koji se „nauživao“ draži demokratskih kazamata zemlje koja se voli zvati predvodnicom slobodnoga svijeta, baš kao ni Gotovini, Kordiću i, napose, Praljku, u haškoj tamnici pod ciničnim pokroviteljstvom čitavog svijeta. Sve su vrijeme bili i ostali slobodni ljudi.

S druge strane, robovi u duši, bili formalno robovima ili ne, mrze slobodu iz dna ropske duše. Doživljavaju ju kao prijetnju i smetnju, jer ih suočava s odgovornošću za njihova djela. Sad i oni mogu biti krivi, nije to uvijek netko drugi. A taj teret za roba je pretežak, nepodnošljiv, iscrpljuje ga otprilike kao maraton tjelesno posve zapuštena čovjeka. Prema svemu oko čega se mora pomučiti, tako i prema razmišljanju, rob osjeća neprijateljstvo. Proklinje ga jer je lijen i nesposoban ovladati nužnim da bi samostalno mislio. Lakše je usvajati pomno mu servirano mišljenje koje potom naziva vlastitim. Pritom će se vazda zalijepiti za ono negativno i destruktivno. Logično, negativa je dijagnoza stanja njegove duše koje prenosi dalje kao glodavac kakvu opaku zaraznu boleštinu. Uzdigne li se tkogod iz njegova roda i poželi biti slobodnim, rob će i njega proklinjati. Jer sloboda mu je toliko strana da vjeruje samo stranim gospodarima, što medijskim, što pravosudnim.

Kad roba stranac zaveže za medijski lanac, on razveže lajavi gubec i svak’ mu koji valja bude kriminalac. Ako je to nekad mogao biti Franjo, kako to onda ne će danas biti kapetan nogometne reprezentacije, predsjednik nogometnog saveza, glavni arhitekt čudesne nogometne priče, predsjednik daleko najuspješnije vlade u ovom stoljeću, u svijetu iznimno cijenjena predsjednica, zagrebački gradonačelnik,…? Ukratko, taj svojevrsni orden s prugastom pidžamom i kuglom oko noge, kojeg ponosno dodjeljuje savez udruženja robova Hrvatske, dobiva svatko tko se usudi nešto vidljivo napraviti na korist Hrvatske. I tako si na grbaču natovariti medijsku ili pravosudnu hajku, katkad i obje, čija je svrha Hrvatsku držati u lancima, na veselje svega domaćeg roblja.

Protivljenje prometejskom pothvatu

Uzevši navedeno u obzir, ni Tuđmanov prometejski pothvat pružanja buktinje slobode robovima nije mogao naići na nepodijeljeno oduševljenje. Unatoč neprijepornim velebnim postignućima, jedva ga je tijesna polovica Hrvata prihvaćala, na izborima za Sabor njih nikad ne više od 45%. A onih, kako je znao kazati, 20%, uspjeh mu nikako nisu mogli oprostiti, prije svega jer je taj uspjeh ujedno bio i njihov neuspjeh, zato su ga držali najgorim dušmaninom. I samo mu je izostanak pametnjakovića koji bi tražili novi izborni zakon, pravedniji od pragmatičnog i praktičnog, omogućio provoditi dosljednu državnu politiku s upečatljivim plodovima. Inače bi bio primoran surađivati s kojekakvim smetenjacima i smutljivcima, izgubišama u prostoru i vremenu.

Vraški težak posao olakšalo mu je i to što nije bio suočen s obijesnom referendumanijom, a mogao je da su se već tada sjetili raširiti tu modu. Onima koji poznaju samo pravocrtne putove, koji obično vode samo do najbližeg zida, zacijelo bi zapeli za oko ne odveć popularni zakoni – Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, Zakon o suradnji s Haškim sudom, Zakon o oprostu srpskim pobunjenicima,… – ti nesumnjivo bolni ustupci preko kojih je vodio trnovit put do ostvarenja hrvatskih kapitalnih ciljeva.

Ipak, to ne znači da je Tuđman bio pošteđen bjesomučne navale uličnih potrkala. Ni tada, naime, nije manjkalo sindikalnih prosvjeda, nerijetko baš s prosvjetarima u prvim redovima. Posebno dramatično bilo je u proljeće ’94 kad su vanjski centri moći mladoj Hrvatskoj lomili krhku kralježnicu, a Tuđman Manoliću jasno stavio do znanja da zna kako upravo on stoji iza dobro uhodanog sindikalnog i inog strojevog koraka. Onda kad je HDZ preuziman preko Washingtona, a ne preko Moskve. Ali nije preuzet, i Hrvatska je oslobođena! Na iznenađenje mnogih u svijetu, ali i ovdašnjih čitatelja Globusa i Ferala, koji su, pojačani svježim robovima, tada već premašivali 20%. Istovrsni šok pogodit će ih oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ustvari i samog Tuđmana.

Pouzdana i učinkovita Tuđmanova praćka

Iza Tuđmana je ostala izborena država u očuvanim granicama, njene insignije i institucije, članstvo u međunarodnim organizacijama, te sjećanje na dane ponosa i slave. Ali ne samo to. Za nedovršene mirnodopske bitke ostavio je i moćno operativno sredstvo s kojim je sve to postigao. Praćki kojom je svladao „Golijata“, ujedno i počinio svoj najveći grijeh, ime je – HDZ.

Uza sve iskazane slabosti i nedostatke, HDZ i danas predstavlja jedinu ozbiljnu branu potpunom porobljavanju Hrvatske. Da je tomu doista tako, najbolje svjedoči to što ga takvim prepoznaju oni koji žele Hrvatsku posve baciti na koljena. Zato mu sude, zato prstom pokazuju na nj vičući „drž’te lopova“, zato ga, napokon, tako silno žele raskoliti, razdrobiti tu Tuđmanovu stijenu na kojoj je isklesana hrvatska sloboda. Dobro znaju da je raspršeni, raskomadani protivnik, baš kako je to slučaj na bojnom polju i u sportskim igrama, lagan plijen. No, sve i kad HDZ ne bi bio dobar konj sa stotinu mana, u svakom slučaju bolji od onoga koji ima samo jednu manu – ne valja, a u ponudi su još samo takvi, organizirana struktura s bogatim povijesnim i političkim iskustvom, te neporecivim rezultatima, sama po sebi predstavlja iznimnu vrijednost.

HDZ-u se može štošta prigovoriti, no kad ga se ocjenjuje, nepravedno je zanemariti činjenicu kako poslije Tuđmana ne nadzire ni medije ni pravosuđe, a ne uspijeva ovladati ni obavještajnom zajednicom. Sve čime raspolaže svodi se na nekih 10% fleksibilnog dijela državnog proračuna, što upravljanjem u maniri dobrog gospodara iz godine u godinu povećava, te dobar dio lokalne samouprave i vanjsku politiku. U takvim okolnostima, nema druge nego usredotočiti se na ono što možeš učiniti. Zahvaljujući takvom pristupu i danas postoje područja u kojima Hrvatska igra daleko iznad svoje kategorije, koja su u miru pandan pobjedničkoj vojsci u ratu. Hrvatska postiže rezultate top svjetske klase u nogometu, a prve europske u vanjskoj politici. Zanimljivo, u oba se slučaja vine do neslućenih visina samo kad je HDZ na vlasti. U suprotnom, nogomet, i tada pod HDZ-ovim okriljem, unatoč podmuklim opstrukcijama, stoji i dalje osjetno iznadprosječno, dočim vanjska politika više sliči detašmanu ministarstva unutarnjih poslova neke druge države.

Bez obzira što se svašta može prigovoriti i Tuđmanovim nasljednicima na čelu HDZ-a, ostaje im nepobitna zasluga za vraćanje Hrvatske na tračnice civilizacijskog kruga kojem je stoljećima pripadala. Nakon što je ostvaren tisućljetni san – slobodna hrvatska država, dosegnut je i Tuđmanov ključni strateški cilj – članstvo u euro-atlantskim integracijama. Iako teško mogu stati u istu rečenicu s Tuđmanom, predsjednicima HDZ-a u 21.stoljeću vrijedi odati priznanje i što su stranku, ošamućenu udarima medijsko-pravosudnog stroja, dizali s poda, ali i onemogućili ono čega se Tuđman jedino bojao, toliko da je zaštitu od toga umetnuo i u sâm Ustav – povratak u zlosretnu jugosferu!

Napokon, vodeći HDZ-ovci su, svak’ u svoje vrijeme, bili najbolje što se Hrvatskoj nudilo, koliko god se katkad činilo da nije tako. Bila je to čak i Jadranka Kosor, dama koja se u međuvremenu prometnula u zajedljivo cvrkutalo. Uspjela je, naime, dovršiti pregovore s EU, ometana začudnim antieuropskim savezom lijevih anarhoidnih uličara i samozvanih domoljubnih intelektualaca i aktivista, kako onda, tako i sada vođenih na uzici struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma. One si, naime, nisu mogle priuštiti eksplicitno anti-europejstvo pa su, kako bi odgodom ulaska u EU spriječile potrebu za donošenjem „Lex Perković“, u prvi plan isturile pijune. Koliko god se to doimalo neobičnim, u ono vrijeme je bilo bolje imati na čelu poslušnu „štrebericu“ koja revno ispunjava zadane joj europske naloge, nego nekog dičnog muža nesvjesnog vremena i prostora, još manje odnosa snaga i gibanja povijesnih silnica, koji bi nadugačko i naširoko pregovarao s EU na ravnopravnim osnovama. I tako, sačuvavši čist obraz, onemogućio Hrvatsku da uhvati zadnji vlak za civiliziranim svijetom, osiguravši usput da ostane čvrstim nitima vezana uz Vučićevu sferu.

Davitelj protiv davitelja ili slobodna Hrvatska?

Još od Tuđmanove mladosti na hrvatskom su političkom bunjištu prisutne tri struje, opcije, politička pogleda na svijet. Onoj istinski suverenističkoj cilj je ostvariti hrvatske interese u, kako bi Tuđman rekao, tom i takvom svijetu, uviđajući njegove zakonitosti. Druga struja se bori ostvariti tuđe interese u Hrvatskoj, ona Hrvatsku davi jer joj se izvorno hrvatsko gadi, mrzi ga i prezire. Tu je konačno i treća opcija, koja prezire svijet oko sebe pa suverenitet doživljava kao Hrvatsku mimo svijeta. Ona Hrvatsku toliko voli da ni ne primjećuje kako ju također davi, ali grleći je u ime posesivne, ekskluzivne ljubavi. Dvije zadnje opcije su, kako za Tuđmana tako i danas, jednako razorne i u srži izdajničke. Naime, njihovo djelovanje, iako vođeno različitim motivima, vodi k istom epilogu – zadavljenoj Hrvatskoj! Zato daviteljske opcije i jesu savezničke. Budu li one prevagnule, drugi krug predsjedničkih izbora mogao bi poprimiti obrise kultne srpske horror-komedije – Davitelj protiv davitelja! Prodavač karanfila protiv prodavača magle!

Prvome štangu drže EPH izdanja predvođena Jutarnjim listom, glasila jakog „Regionalnog“ sentimenta i orijentacije u pozadini čega stoji pragmatični germanski kapital. Drugome, pak, lik i djelo glanca Večernji list, koji se ovih dana ne propušta narugati NATO savezu najavljujući mu skoru propast. To ne samo da potkopava nacionalnu sigurnost, nego i poprilično vuče na ćirilični rukopis,… ovaj put, ipak ne srpske ćirilice. Kako je među mecenama davitelja na snazi džentlmenski sporazum o nenapadanju, situacija u Hrvatskoj 2019. umnogome podsjeća na onu u Poljskoj 80 godina ranije. Pouzdanijeg znaka da je inicijativa Tri mora prepoznata teško je i zamisliti. Samo, primjećuje li to pilot u Washingtonu? Ili barem onaj u Buzinu? Ili možda misle da je ovo Kurdistan? Croats, Kurds, zloslutno slično zvuči…

Poslije pustošenja jednih izdajnika Hrvatsku je trebalo iznova mukotrpno sastavljati iz tisuća komadićaka puzzle slagalice, poslije drugih taj bi zadatak bio nemjerljivo teži – više nalik lijepljenju u prah razbijene vaze, što bi zahtijevalo umješnijeg majstora i od samoga Tuđmana. A što tek reći na scenarij iz noćne more s oba davitelja u paketu? Pitanje je bi li poslije toga od Lijepe Naše ostao i kamen na kamenu, možda tek tužna pjesma – „Loša bila četrs’speta, a još gora dvadeseta“. Uostalom, davitelji danas vire iz džepova istima kao i ’45, samo što su, o, kako se povijest zna grubo našaliti, sad zamijenili gospodare. S jedne strane tu je izopačena moralna policija prištekana na matični GESTAPO, a s druge farma trolova uzgojena po lenjingradskoj recepturi kao lokalni odvjetak Kominterne nekad. Kao i tada, lažu čim zinu, združeno kljucajući jetru Hrvatskoj.

Žuti, zeleni, crni i crveni vragovi i danas dijele, raspršuju, razgrađuju, razvaljuju, rastaču, ruše… To je, napokon, njihovu poočimu dijabolosu, kako mu i samo ime kaže, primarna aktivnost i zaštitni znak. Ipak, još uvijek je samo na Hrvatima odluka hoće li prihvatiti ponudu da se mane Očenaša pa robovati raznobojnim vragovima ili, kao što priliči slobodnim ljudima, uzeti u ruke sudbinu i sreću poštujući najbolje ljude koje imaju, pritom i zahvaljujući Bogu što ih imaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović o Škori: Čak su Mesić i Josipović bili više kvalificirani za predsjedničku fukciju. Gdje mu je kum Thompson

Objavljeno

na

Objavio

Tihomir Dujmović je svojoj klumni na portalu Direktno žestoko kritizirao  Miroslava Škoru  ustvrdivši  da nije kvalificiran za  predsjednika države. Donosimo najzanimljivije  dijelove kolumne:

“More stvari se mora promijeniti u Hrvatskoj, promjene su u tom kontekstu nužne i narodno nezadovoljstvo može se opipati rukom kad govorimo o ovom relacijama. Ali, tko je taj tko će te promjene provesti, to je pitanje svih pitanja! Kome vjerovati i zašto mu vjerovati?

Dakle, Hrvatsku čekaju promjene, najveću političku stranku čekaju promjene jer ako više ni obitelj Tuđman ne gleda jednoznačno na stranku, onda je očito da narod iščekuje promjene. Tko može osigurati daljnji pobjedonosni niz hrvatske opcije? Samo površni imaju spreman odgovor u džepu! I bilo bi najjednostavnije i najkomotnije ići niz dlaku narodnim očekivanjima i reći ležerno, budite bez brige, imamo čovjeka koji će sve riješiti. Mirno spavajte, riješeno!

U tom smislu fascinantno je kako je kao preporoditelj, kao Mesija budućih promjena, prihvaćen čovjek koji se nikada ozbiljno nije uhvatio u koštac niti s jednim od tih problema, koji uopće nije dio tog svijeta, pjevač lakih nota Miroslav Škoro! Kao rješenje svih problema, premda u ozbiljnom smislu riječi o tom čovjeku ista ta nacija gotovo da ne zna ništa. Osim par natuknica službene biografije i sjajnih pjesama.

Kako je moguće nakon tolikih kadrovskih prevara i izdaja koje smo doživjeli u 30 godina neovisnosti i to prevara u puno čišćim situacijama, prevara s puno boljim biografijama, kako se može bez bilo kakve ograde dati potpuno povjerenje čovjeku kojeg zapravo ne poznajemo?

Po čemu je Škoro formula uspjeha, gdje se to razabralo da čovjek zna i može riješiti komplicirane državne, društvene i političke probleme? Škoro je sjajan pjevač, ali taj čovjek cijeli život ne radi ništa što bi ga moglo preporučiti za elitnu državnu funkciju. Zašto mu se onda vjeruje? Nema odgovora, ne smije se ni pitati.

Franjo Tuđman je bio povjesničar, Stipe Mesić godinama Tuđmanova desna ruka, obnašao je sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj, Ivo Josipović je bio saborski zastupnik i sveučilišni profesor, Kolinda Grabar-Kitarović pomoćnica tajnika NATO pakta, ministrica u Vladi.

Što god mislili o njima, svi su imali ovakve ili onakve, ali reference koje se ne mogu ignorirati. Što u tom smislu ima Miroslav Škoro? Pet predivnih pjesama. Je li to dovoljno da bi nekome povjerili povjerenje da vodi državu? Ako je pak s njegovim kapacitetima sve posve jasno, plošno i jednoznačno, a samo ga Jude ne vole, kako to da njegov kum Marko Perković Thompson nije uz njega?

Zašto osim Žaka ne vidimo druge s estrade koji stoje uz njega? Jer nitko ga ne poznaje kao estrada, nitko ga ne poznaje bolje od Thompsona! Hoćemo sad i Thompsona prozvati Judom? Je li to i Miroslav Tuđman koji tvrdi da je Kolinda najbolje rješenje ? Je li to onda i Julienne Bušić? Je li i gradonačelnik Vukovara, Penava, isto tako Juda dostojan kamenovanja zato što ga ne podržava? Je li Juda i izdajica vrijedan prijezira i jedan general, ministar Krstičević? A onda i Klemm? Treba li pred Škorin medijski streljački vod i Milan Ivkošić? I Ivica Šola? Treba li ih sve preventivno uhititi jer su se usudili pitati i propitkivati? Ne, diskvalificirati, nego pitati. Ni ja ništa ne tvrdim, ja samo pitam. Ali, čim pitate već ste sumnjivi. Nismo li taj film već gledali?

Stotinu pitanja postavio bih Škori prije nego li bih ovako glasno kao njegove pristaše rekao da je on idealan izbor. Kako ćete promijeniti ustav ako nemate dvotrećinsku većinu? Dakle, ako pobijedite, realno ništa od obećanog ne bi mogli promijeniti. Kako to mislite referendumima vladati, s obzirom da takvog primjera na svijetu nema. Ima li veće demagogije od teze da bi se vladalo referendumom, a da bi narodu vratili vlast?

Koliko puta smo čuli tu frazu i koliko još puta moramo biti prevareni da bismo jednoznačno znali da se radi o goloj demagogiji? Što ste uopće u životu radili da bi se Vas kvalificiralo za ove relacije, smije li se to pitati sve predsjedničke kandidate pa onda i Škoru? Ako predsjednik države može biti pjevač lakih nota, onda smo do samog kraja sve izrelativizirali. Ali sve!

Naime, njegova retorika je zapravo savršeni populizam, na čelu s tezom “vratit ću vlast narodu”, sve to godi napaćenom narodnom uhu, koji uopće ne traži detaljan niti iscrpan odgovor. Unatoč tome što tih odgovora realno niti nema. Nema ih! E, kad ih nema, možemo li mi nakon svih prevara koje smo doživjeli danas jasno i glasno sumnjati?

Iznimno sam cijenio i cijenim Hasanbegovića kao i njegov podvig glede ukidanja imena Titovog trga, ali kako možemo to cijeniti, a u isto vrijeme minimalizirati činjenicu da je Kolinda izbacila Titovu bistu s Pantovčaka? Kako? I u isto se vrijeme praviti da Škoro nije na dva izravna pitanja novinarke RTL-a odgovorio posve nerazgovijetno što će napraviti s Titovom bistom.

Besramno je isticati da je rekao da bi stavio bistu Blage Zadre jer je to rekao tek naknadno. Ne u tom konkretnom razgovoru! Ali, vi u ovoj histeriji, a tako je uvijek kad se krene s medijskom histerijom, jednostavno ne smijete pitati! Kolinda Grabar-Kitarović jest zaredala s gafovima, ali njoj se stvarno svaka riječ važe. Ne i Škori. Andreju Plenkoviću se glasno negativno knjižila činjenica da nije sudjelovao u Domovinskom ratu što je posve legitimno. Ista činjenica se isticala i kod Milanovića kad je bio premijer. Kad pogledate što se sve vadi van u američkim predsjedničkim izborima lako se složiti da su ove naše relacije obična kamilica. No, kad danas spomenete da u Domovinskom ratu nije bio ni Škoro, vi momentalno postajete izdajnik. Iz koje ruske stepe je izašao ovaj relikt staljinizma?

Na to, da ne smijem pitati, jednostavno neću nikad pristati! Uvijek sam pitao i uvijek ću pitati, da i promašio sam, da i pogriješio sam, ali dužnost je novinara uvijek pitati. Uvijek sumnjati! A ovdje je sumnja zabranjena. Tko sumnja u Škoru taj je izdajica! Ma nemojte!

U HDZ-u doista imate nekoliko jasno ocrtanih frakcija, koje se poprijeko gledaju. O tome se pišu plahte tekstova i to je dio demokracije i tako i treba biti. Ali u prvom redu Škorina nastupa u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog sjedili su ljudi koji ga podržavaju, koji će sutra biti politička okosnica njegove opcije, a da između sebe jedva razgovaraju. Božo Petrov primjerice i Zlatko Hasanbegović! Bruna Esih i Hasanbegović! Petrov i Zekanović! Ruža i Bruna Esih! O njihovim podjelama, o njihovim razlikama ne smije se govoriti.

Zašto se može govoriti o razlikama u HDZ-u, a treba šutjeti o razlikama na desnici? Kompletna desnica nije se uspjela ujediniti na europskim izborima, dapače, napadali su se i vrijeđali preko medija. Kada treba pitati ako ne sada: oko čega se zapravo danas slažete? Koji je to program, koji su to ljudi, koji su to stavovi koje jednoznačno podržavate? Ili se slažete samo oko toga da dođete na vlast? Kada to pitati ako ne sada?

Osim toga, može li se bar pledirati za mrvice razuma. Pobijedio Škoro ili izgubio, doći će do objedinjavanja desnice, taj plan već postoji i treba ga pozdraviti. S kime ćete koalirati ako ne s HDZ-om? A kako ćete koalirati s njima ako sad od članstva stranke tražite da sami sruše vlastitu Vladu? Ako se držimo osnova demokracije valja konstatirati da se Plenkovića može rušiti odnosno smijeniti jedino u okviru HDZ-a. Ili je i to netočno? Ako ga HDZ-ovci ne žele, neka ga smijene, ali što ga se više bude pritiskalo izvana to će on biti jači.

Kad Škoro kaže da bi Vlada morala pasti ako on pobijedi, mora znati da ništa više ne jača Plenkovićevu strukturu u stranci od te teze. Osim toga, s tako zakrvljenim stavovima i jedna i druga strana zapravo radi za Milanovića. Jer, tražeći već sada da Vlada odstupi ako on pobijedi, Škoro i ne razumije da tjera HDZ-ovce od sebe! Ako glasam za Škoru znači da rušim vlastitu Vladu, jer ako on pobijedi tražit će da moja Vlada padne – to je teza koju producira Škorin prijedlog kod prosječnog HDZ-ovca#, ističe Dujmović u svojoj kolumni na portalu Direktno.

 

”Od kud vam pravo gospodine Škoro!!?’ Tri puta ste nas zanijekali.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari