Pratite nas

Razgovor

Krstičević: Hrvatskoj vojsci vraćen je sjaj kakav je imala u Domovinskom ratu!

Objavljeno

na

HV, stvoren u Domovinskom ratu, danas je respektabilna vojna snaga, koju cijene naši građani, saveznici i partneri. Kad sam preuzeo MORH, nisam bio zadovoljan zatečenim stanjem. Vojsci koja je oslobodila Hrvatsku bio je oduzet pobjednički duh, a vojnicima dostojanstvo. Sustavnim radom od početka mandata možemo reći da smo obnovili HV!

Povećali smo obrambeni proračun, poboljšali uvjete za naše pripadnike, ulažemo u modernizaciju i jačanje sposobnosti. Vratili smo HV u gradove – u Sinj, herojski Vukovar, Ploče, Varaždin, a od ove jeseni i u Pulu.

Ustrojavamo Sveučilište obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” i osnivamo studij domovinske sigurnosti! – istaknuo je ministar obrane i član Predsjedništva HDZ-a general Damir Krstičević u velikom razgovoru za Jutarnji list u povodu Dana Oružanih snaga RH.

Intervju prenosimo u cijelosti, skupa s uvodom autora Jana Ivanjeka:

Hrvatska vojska danas je navršila 28 godina, a obilježavanje rođendana institucije u koju građani imaju najviše povjerenja trajalo je cijeli protekli vikend. Vojarne diljem zemlje otvorile su vrata i omogućile narodu uvid u život i opremu hrvatskih vojnika.

Glavni su događaji održani u Zagrebu: ceremonija velike smjene straže na Markovu trgu koja je obnovljena 2017., taktičko-tehnički zbor na zagrebačkom Jarunu koji je bio otvoren cijeli vikend, te vrhunac svečanosti – pokazna vježba “Jarun 19”.

Uz izuzetno atraktivan program, koji je uključivao i prikaz združene amfibijske operacije, posebno treba spomenuti predstavljanje bespilotnih letjelica Orbiter-3b koje su, zajedno s manjim taktičkim dronovima multirotorima, korištene na pokaznoj vježbi za nadzor prostora, a slike s njihovih kamera prikazivane su na dva ekrana u realnom vremenu, što simbolizira snažan razvoj sposobnosti izviđanja, nadzora i kontrole bojnog prostora.

U povodu ove godišnjice razgovarali smo s potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Damirom Krstičevićem koji od početka svog mandata intenzivno radi na revitalizaciji HV-a i obnovi njegovih tradicija. Pomaci uočljivi u našoj vojsci značajni su, no potpuna obnova HV-a i kontinuirani razvoj, kako onaj u konvencionalnim vojnim zadaćama tako i u kontekstu šireg sustava domovinske sigurnosti, traže mnogo truda.

HV obilježava 28 godina osnivanja. Kako ga vi vidite danas u odnosu na početke?

– Prije svega, upućujem čestitke svim pripadnicima i pripadnicama HV-a za 28. obljetnicu i želim zahvaliti na svemu što čine za našu domovinu. HV, stvoren u Domovinskom ratu, danas je respektabilna vojna snaga, koju cijene naši građani, saveznici i partneri. Zahvaljujući mladim naraštajima koji energijom, motiviranošću i predanim radom grade obrambeni sustav, HV ima perspektivu i svijetlu budućnost.

Prošle su gotovo tri godine vašeg mandata, koja biste postignuća posebno istaknuli?

– Kad sam preuzeo Ministarstvo, nisam bio zadovoljan postojećim stanjem. Vojsci koja je oslobodila Hrvatsku oduzet je pobjednički duh, a vojnicima dostojanstvo. Sustavnim radom od samog početka mandata možemo reći da smo obnovili HV i vratili mu sjaj kakav je imao u Domovinskom ratu.

Povećali smo obrambeni proračun, sustavno radimo na poboljšanju uvjeta za naše pripadnike, ulažemo u modernizaciju i jačanje sposobnosti. Vojniku kojemu su bila oduzeta materijalna prava vratili smo naknade za stražu, dežurstvo i rad na terenu, poboljšali uvjete života i rada u vojarnama, obnovili smještajne kapacitete, a od 1. lipnja idemo s dodatnim povećanjem navedenih triju naknada.

U skladu s novim sigurnosnim izazovima, promijenili smo operativni raspored postrojbi HV-a i razmjestili vojsku u gradove. Hrvatski vojnik je ponovno u Sinju, herojskom gradu Vukovaru, Pločama, Varaždinu, a od ove jeseni i u Puli.

Omogućili smo sigurnost zaposlenja za vojnike i tako nakon isteka prvog ugovora za vojnike na određeno vrijeme omogućili potpisivanje drugog ugovora za vojnike na neodređeno vrijeme.

Značajno smo povećali naknadu za dragovoljne ročnike. Na početku mandata bila je 1190 kuna, a sada iznosi 3000 kuna, što je ujedno najveći iznos od uvođenja modela dragovoljnog vojnog osposobljavanja.

Koji su za vas najznačajniji projekti i planovi u nadolazećem razdoblju?

– Postavili smo tri strateška cilja: ustrojavanje novog Središta za razvoj vođa “Marko Babić” u Udbini, Zapovjedništva za kibernetički prostor i uspostavu Središta za besposadne zrakoplovne sustave sa sjedištem u Puli.

Prema uzoru na Šepurine iz Domovinskog rata, ustrojavamo Središte za razvoj vođa “Marko Babić”, koje će biti smješteno u Udbini. Novo središte nastaje na tradiciji i duhu obuke vođa koju smo provodili tijekom Domovinskog rata.

Cilj nam je razvijati i jačati sposobnosti dočasnika i časnika HV-a, unaprijediti vođenje i zapovijedanje te stvoriti visokomotivirane, obučene i kompetentne vođe te instruktore na početnim dočasničkim i časničkim dužnostima u sklopu daljnjeg razvoja i potreba HV-a.

Završna hodnja polaznika održat će se od Udbine do Knina u dužini od oko 100 kilometara, a svečana promocija prvog naraštaja polaznika bit će ove jeseni na kninskoj tvrđavi, simbolu pobjede u Domovinskom ratu.

Drugo vrlo važno zapovjedništvo koje ustrojavamo je Zapovjedništvo za kibernetički prostor. To je sposobnost koja je kao ključna prepoznata i na razini NATO-a. Vrlo je važno da razvijamo i integriramo sposobnosti zaštite i obrane u kibernetičkom prostoru.

Realizirat ćemo i povratak postrojbe HV-a u Pulu, gdje će biti smješteno novo Zapovjedništvo Središta za besposadne zrakoplovne sustave. Ustrojavanjem tog Središta Hrvatska ponovno, nakon Domovinskog rata, dobiva sposobnost besposadnog izviđanja iz zraka.

Novi besposadni sustav ima širok spektar primjene u Sustavu domovinske sigurnosti, učinkovit je u ranom otkrivanju požara uz mogućnost uočavanja detalja iz velikih udaljenosti, nadzoru plovnih i cestovnih putova, u procesima potpore tijekom kriznih situacija, kao i nadzora državne granice.

Za 2020. planiramo razmjestiti cijelu Inženjerijsku bojnu u Vukovar. Grad heroj je gravitacijsko središte ove države i HV-a, stoga sam iznimno ponosan što smo u mandatu ove Vlade otvorili vojarnu i vratili pobjednički HV u Vukovar.

Što za Hrvatsku znači uspostava Multinacionalnog središta za obuku helikopterskih posada za specijalne operacije u Zemuniku?

– To je velik uspjeh za Hrvatsku i HV. Tim činom je HV prepoznat kao vjerodostojan saveznik i partner. To je prvo takvo međunarodno središte NATO-a u Hrvatskoj.

Kao dio najmoćnijeg saveza u povijesti čovječanstva, svjesni smo da ni jedna saveznica ne može sama rješavati buduće izazove. Stoga je danas važno udruživati i dijeliti resurse, zajedno se obučavati i uvježbavati. Upravo je to i cilj novog Multinacionalnog središta.

U rad Središta bit će uključeni helikopterski timovi iz Mađarske, Slovenije i Bugarske, a vjerujem da će se pridružiti i druge članice NATO-a. Središte će biti namijenjeno za obuku timova specijaliziranih za prijevoz specijalnih zračnih snaga u iznimno zahtjevnim misijama.

U kontekstu uspostave Multinacionalnog središta važno je istaknuti da HV opremamo i potpuno novim helikopterima Black Hawk, čime unapređujemo sposobnosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i specijalnih snaga. Imamo sjajne pilote helikoptera i uvjeren sam da će Zemunik vrlo brzo postati prvi centar izvrsnosti NATO-a u Hrvatskoj za obuku helikopterskih posada.

Nakon 28 godina vratili ste Perešinov MiG-21 u Hrvatsku. Kako ste to uspjeli s obzirom na to da to dosad nikome drugom nije pošlo za rukom?

– Iznimno mi je drago i ponosan sam što je ova Vlada to uspjela. U protekle 2,5 godine intenzivno smo radili na povratku aviona. I vojna i obrambena diplomacija su radile na tome vrlo tiho i sustavno na svim razinama. S austrijskim kolegom ministrom imao sam službene sastanke i u Zagrebu i u Beču prilikom uzvratnih bilateralnih posjeta i razgovarali smo o tome.

Sada, nakon 28 godina, avion je u svojoj domovini, a u čast Rudiju izložili smo ga ispred Ministarstva, gdje ga je do danas vidjelo više od 50 tisuća građana i turista. Njegov je MiG jedan od simbola borbe hrvatskog naroda za samostalnost, a njegov povratak u Hrvatsku ima za našu državu nemjerljivu vrijednost.

Snažna poruka Perešina, koji se usudio reći da je Hrvat i da ne može i neće pucati na svoj narod, trajno će ostati zabilježena. To je trajna uspomena na junaka Domovinskog rata, pilota Rudolfa Perešina koji je svojim herojskim činom zadivio Hrvatsku i svijet, te ujedno snažna poruka mladim naraštajima pilota kako se treba boriti za domovinu.

U zadnje vrijeme HV slavi brojne obljetnice među narodom. Kako komentirate stav da je to militarizacija društva?

– HV je stvoren u Domovinskom ratu i on je dio naroda, kako 90-ih godina tako i sada. Zato smo ove godine napravili zaokret u obilježavanju godišnjica postrojbi. Izišli smo iz vojarni na trgove među svoj narod kako bismo dodatno osnažili vezu vojske i naroda stvorenu u Domovinskom ratu.

Građani su to prepoznali, o čemu svjedoči posjećenost tih proslava. Tisuće građana posjetile su taktičko-tehničke zborove u Vinkovcima i Sinju, deseci tisuća građana bili su na splitskoj Rivi. Vidjeli ste i mnoštvo građana ovaj vikend na Jarunu u povodu proslave Dana HV-a i Hrvatske kopnene vojske.

Pred nama je nova protupožarna sezona, a nedavno su u Divuljama prezentirane novosti u protupožarnoj borbi. Jesmo li spremni za ovogodišnju sezonu?

– Provedbom vježbe “Sigurnost” prošli tjedan u Divuljama pokazali smo Sustav domovinske sigurnosti, koji je brend ove Vlade, na djelu. A to je sustav koji počiva na Partnerstvu za sigurnost, odnosno na zajedništvu, združenom djelovanju i sinergiji svih sastavnica Sustava, lokalne zajednice i građana!

Vježba je pokazala združeno djelovanje vatrogasaca, HV-a, policije, Hrvatske gorske službe spašavanja i drugih sastavnica Sustava. Koordinacija je bolja i reagiramo brže.

Na tome nismo stali, nego i ove godine imamo poboljšanja. Europskim novcem dobili smo nove besposadne zrakoplovne sustave. Bit ćemo ojačani i transportnim helikopterima Mi-171Sh, čiji je remont osigurala upravo ova Vlada.

Ova je Vlada uložila znatna sredstva u vatrogasnu opremu i nastavit ćemo s opremanjem, pogotovo uz pomoć fondova EU.

Spremni smo za predstojeću protupožarnu sezonu i uvjeren sam da ćemo koordiniranim zajedničkim djelovanjem biti uspješni kako bismo zaštitili naše građane i materijalnu imovinu.

Kako teku pripreme za transformaciju Hrvatskog vojnog učilišta u sveučilišnu zajednicu?

– Transformacija Hrvatskog vojnog učilišta jedan je od naših prioriteta. Znanje je moć i samo konstantnim ulaganjem u obrazovanje možemo odgovoriti na današnje sigurnosne izazove.

Imamo izvrsnu suradnju s akademskom zajednicom. U suradnji sa zagrebačkim Sveučilištem ustrojili smo vojne sveučilišne studijske programe “Vojno vođenje i upravljanje” i “Vojno inženjerstvo” te studij aeronautike za kadete – vojne pilote.

U suradnji sa Sveučilištem u Splitu od prošle akademske godine pokrenuli smo novi petogodišnji studij vojnog pomorstva za pomorske časnike. Osnivanjem vojnopomorskog studija zaokružili smo izobrazbu časnika za sve tri grane HV-a.

Pred nama je promocija polaznika vojnih škola koju smo u mandatu ove Vlade vratili u herojski Vukovar. Svečanu prisegu kadeta ove godine imat ćemo na kninskoj tvrđavi, pa ćemo na taj način i simbolički povezati ta dva herojska grada. Svaki budući kadet će prisegu domovini položiti na kninskoj tvrđavi, a na kraju školovanja poklonit će se žrtvi Vukovara i primiti diplomu u tom herojskom gradu.

Nastavljamo s unapređivanjem obrazovnog sustava te ćemo 2020. godine početi s ustrojavanjem Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman”.

Proces transformacije trajat će nekoliko godina, a buduće sveučilište bit će stup izobrazbe i znanstvenog rada za potrebe obrane i sustava domovinske sigurnosti, što je značajno radi daljnjeg razvoja vojne znanosti. Nastavit ćemo suradnju s akademskom zajednicom u Hrvatskoj, a cilj nam je buduće sveučilište povezati i s kvalitetnim sveučilištima u SAD-u i partnerskim državama, koja su usmjerena na obrambena i sigurnosna pitanja.

U tijeku su pripreme za osnivanje studija domovinske sigurnosti, gdje će se obrazovati ključno osoblje iz Sustava domovinske sigurnosti. Planirano je da prvi naraštaj studenata na tom studiju počne izobrazbu u akademskoj godini 2020./2021. Dovršetkom navedenih procesa dobit ćemo vrhunski obrazovane mlade časnike.

Oklop HV-a se razvija. Razgovara se o nabavi borbenih vozila Bradley, BOV Patria se naoružavaju 30-mm stanicama, a tenkovi prolaze proces revizije. Hoće li svih 75 tenkova M-84A4 ostati u službi i planira li se njihova modernizacija nakon revizije?

– Zadovoljni smo postojećim sposobnostima tenka M84, no svjesni smo potrebe daljnjih ulaganja u održavanje tih sposobnosti, što i činimo. Naš najvažniji prioritet su ljudi. Mnogo puta dosad, počevši od Domovinskog rata, međunarodnih misija i pomoći civilnim institucijama, naš čovjek je pokazao da je najvredniji dio sustava. Zato nastavljamo s unapređenjem radnih i smještajnih kapaciteta u vojarnama.

Jan Ivanjek / Jutarnji list

 

Krstičević: Drago mi je što smo vratili Hrvatskoj vojsci pobjednički sjaj i osnažili vezu s narodom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Hitrec: Hrvatska ima budućnost, pitanje je samo kakvu

Objavljeno

na

Privatni album/Mladen Pavković

Hrvatski prozaik i dramatičar Hrvoje Hitrec (r.1943.) iz sebe ima bogatu spisateljsku, ali i političku karijeru. Radio je kao novinar u kući Vjesnik, bio ravnatelj Kazališta „Trešnja“, urednik Hrvatskoga slova, ravnatelj HRT-a. Politikom se počeo baviti početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Bio je ministar informiranja (1991.), a jedan je od utemeljitelja i Hrvatskog kulturnog vijeća. U književnosti se javio humorističkim romanom. Pisao je i objavljivao romane na razne teme, a osobito su bile zapažene njegove knjige o Domovinskome ratu, odnosno stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Poznat je i po tv-serijama za djecu, ali i kao pisac za kazalište i scenarije za dokumentarne i ine filmove.

Razgovor smo počeli  pitanjem:

Gospodine Hitrec. Relativno dugo nismo čuli da ste dobili neku značajniju nagradu ili priznanje, iako mnogo radite, pišete, objavljujete…Manje-više uvijek ste „drugi“…

Vrlo zanimljivo, vjerujte. Veći broj književnih nagrada dobio sam  prije uspostave samostalne hrvatske države, poslije malo. Odgovor može biti da sam ishlapio, ostario, zaboravio pisati i slično. Ili je posrijedi nešto drugo: kao što je lijevoliberalna i anacionalna klatež zauzela gotovo cijeli kulturni prostor, tako je, prirodom stvari, uspjela i uspijeva ući u žirije, povjerenstva, komisije, gdje uvijek čini većinu. Ponekad zabunom uđe i netko normalan, ali ga već u prvoj rundi nadglasaju.

Kod nas nema cenzure, ili .?

Cenzura ne postoji, na papiru. U zbilji je vidljiva i vrapcima na krovu. Postoje teme, posebno iz nesretnoga dvadesetog stoljeća, od kojih zaziru i novinari i književnici, pa i povjesničari. Možete vi naravno o njima pisati, ali ako niste ljubitelj jugoslavenske historiografije ili štoviše mislite da je obična krivotvorina, onda će vas uzeti na zub i podmetati vam klipove. O suvremenim temama i osobama može se svašta pisati, nema cenzure – ona se preselila u sudstvo koje naknadno odlučuje je li nešto trebalo cenzurirati ili autocenzurirati. Velik napredak.

A, kakav je danas utjecaj medija? Naime, novine, poput Večernjeg lista i sličnih u dane pandemije dolaze na većinu kioska u svega pet-šest primjeraka…

Tiskovine su u krizi, sadržaji se ubrzano sele na internetske portale. Ja sam odrastao u tiskarama i novinskim redakcijama u olovno doba. Dvostruko olovno. A rastopljeno olovo je otrovno i tko ga jednom duboko udahne, ostane mu u koži. Za mene, život bez novina, kave i cigareta nije nikakav život. Računala nemaju miris. A utjecaj medija? Pa o tome je izlišno govoriti, naravno da je velik, ponekad i presudan. Ako je riječ o vijesti, o događaju bez komentara, mediji su dragocjeni, pa kako bismo bez njih saznali što se zbilo? Hrvatska novinska  tragedija počinje kada  se umiješaju likovi koji s novinarstvom nemaju veze, obično neki poluknjiževnici posebno u lijevim novinama, koji preuzimaju na sebe da publici objasne pozadinu događaja, ali tako što u svakoj drugoj rečenici bacaju udice svoje nakaradne ideologije i zagađuju javni prostor. To su plaćenici raznih partija, a plaćeni su bogovski.

Nego, gospodine Hitrec. Kakav je utjecaj općenito kulture u društvu? Trebaju li nam (da se malo našalimo) kazališta, koncerti ozbiljne glazbe, izložbe…kad se tamo okupi relativno malo ljudi, dok za nastupe „cajki“ nisu dovoljni ni prostori sportskih dvorana ili Arena?

Tzv. „projekti“, instalacije, provokacije  i slično imaju veće potpore od „klasične“ umjetnosti, premda je obično riječ o jeftinoj promidžbi nedorečenih ideja ili trendovskih podbačaja. Ipak (rijetke) dobre kazališne predstave imaju svoju publiku, a tako će biti i nadalje. Glede cajka, to je doista teško shvatljiv parapsihološki fenomen, svojevrsna protukulturna i u stvari komična aberacija, nadošla iz balkanskih ponora.

Bili ste i ravnatelj kazališta…Gdje su naša kazališta danas, a poglavito što se događa s onim privatnim, kao što je “Trešnja“?

Puno toga sam ja bio, pa i ravnatelj kazališta. Moram Vas ispraviti, „Trešnja“ nije privatno, nego gradsko kazalište, bilo i ostalo. Postao sam ravnateljem toga kazališta sredinom osamdesetih godina, imali smo sjajnih i manje sjajnih predstava, ali se zgrada već tada raspadala. Trebalo je sagraditi novu, i ja sam se upustio u gradnju po nacrtima arhitekta Andije Mutnjakovića. Izbio je rat, pa je zgrada dovršena tek zadnje godine 20. stoljeća. Ansambl je sačuvan, predstave su igrane u drugom prostoru. Sada je „Trešnja“ opet ugledno kazalište, po podatcima lani najgledaniji  teatar u Zagrebu. Na sreću, zgrada nije stradala u potresu, kao što se dogodilo Gavelli i Komediji.

Što je nekada, a što danas predstavlja Društvo hrvatskih književnika (DHK)?

DHK, osnovan 1900., proživljavao je u dvadesetom stoljeću iste drame kao i Hrvatska u cjelini, prilagođavao se vremenu, državama i sustavima. Zlatno doba Društva hrvatskih književnika svakako su osamdesete godine ( druga polovica) kada je Društvo u stvari djelovalo kao prva hrvatska stranka, uz sve manje svemoćnu Partiju. Bilo je to vrijeme živosti, pobune, pisale su se izjave, priopćenja, nastupalo na tribinama. Nije čudno da je i inicijativa pokreta pod nazivom HDZ održana u prostorijama DHK. A danas? Na žalost, to književno društvo nema velik utjecaj. Kao što uopće biti književnikom nije velika stvar kao nekada kada se ta profesija (iliti poziv) ipak ponešto cijenila.

Netko je „pisac“ i s jednom ili dvije zbirke pjesama (pjesmuljaka), a netko ni s pedeset publicističkih knjiga…

Književnost i publicistika ipak su različite, s tim da vrhunsko publicističko djelo može biti i jest nadmoćno prosječnom književnom djelu. Imamo briljantnih publicista koji u umijeću pisanja drže lekcije književnicima ili tzv. književnicima. Pisci su svi: novinari, publicisti, književnici, u novije vrijeme i sve više onih koji u raznim formatima objavljuju na svojim privatnim ili skupnim mrežnim stranicama, od banalnosti do zapaženijih tekstova. Na kraju presuđuje publika.

A, kako gledate na „besmrtne“ tj. članove HAZU, koji još Josipa Broza Tita vode pod rubrikom „počasni članovi“?

HAZU ili prije JAZU je podosta zagonetna ustanova, posebno po kriterijima primanja članova. Ni Matoš ni  Tin Ujević nisu imali šanse. U druga područja, to jest razrede, ne ulazim, nemam pregled. Glede HAZU treba biti oprezan. Bilo je pokušaja da se ta ustanova posve obezvrijedi pa čak i ukine kao nepotrebna, što je nedopustivo. Druga je dimenzija nedovoljna energičnost akademika da se suprotstave, recimo, šaranjima po hrvatskom jeziku. A upravo bi Akademija, kao što je primjerice u Francuskoj, trebala biti najveći autoritet u jezikoslovnim pitanjima. A počasno članstvo? Pa rekao sam nedavno da smo još jednom nogom u Jugoslaviji. To se odnosi i na HAZU.

O vašem suradniku Jakovu Sedlaru relativno često tzv. ekstremno lijevi nabacuju se blatom u svezi njegovih dokumentarnih filmova, za koje ste i vi često pisali scenarije. Međutim, u tim kritikama vaš „štede“. Znači, film-ne, scenarij- da!

U filmu je tako – redatelj je u prvom planu, za scenarista nitko i ne pita. U televizijskim serijama je obratno, barem je donedavno bilo. S Jakovom Sedlarom surađujem više od trideset godina, bio sam scenarist u vjerojatno puno više od trideset dokumentarnih i igrano-dokumentarnih njegovih filmova. Sedlara je klatež uzela na zub od vremena „Četveroreda“ i od tada se snalazi kako zna i umije, hrvatska država i njezine ustanove poput HAVC-a ne daju mu ni kunu. I televizije ga izbjegavaju, osim kada uđe u poćudnu temu, pa je nedavnih dana na HTV-u prikazan njegov film o izraelskom obavještajcu. U dokumentarnoj sferi Sedlar je razvio vlastitu, nevjerojatno opsežnu produkciju, ulazeći često u zabranjena područja hrvatske povijesti.

A, kako gledate na HRT? I tamo ste nekada bili „šef“. Zbog čega ste smijenjeni?

I opet vas moram ispraviti, gospodine Pavkoviću. Nisam smijenjen, nego unaprijeđen. Ako se mjesto ministra informiranja u teškom razdoblju početkom devedesetih može nazvati nekom srećom. A prvim glavnim ravnateljem HRT-a postao sam bez svoje krivnje, nisam ni bio prvi izbor, ali su se neki pametniji povukli. Ipak sam u kratko vrijeme ponešto učinio, što bi mogle pokazati ozbiljne analize. Sustav jugorotacije okrenuo se u to vrijeme na moju stranu, pa sam ni kriv ni dužan postao ujedno i predsjedavajuću JRT-a. Dobro sam to iskoristio. Od tada u zbilji JRT više nije postojao, formalno je nestao nešto poslije.

Kakav je dramski program HRT-a?

Uglavnom reprizni. Ono što se „novo“ pojavilo u zadnje vrijeme, uglavnom me je ražalostilo. Ako netko misli da su „Novine“ uspjela serija, onda je to doista tužno. Svidjela mi se dokumentarno-igrana serija o Dubrovniku i njegovoj povijesti, uloženo je puno truda i novaca. Scenarij koji sam napisao za igranu seriju po mojem romanu „Kolarovi“ već više od deset godina stoji u nečijoj ladici.

Zbog čega još dosta ljudi „živi u Jugoslaviji“, a stanuje i zarađuje u Hrvatskoj?

Da, tijelo im je u Hrvatskoj, a glava u Jugoslaviji. Trideset godina već živi hrvatska država, a eto, još cmizdre za tom umjetnom, zločinačkom tvorevinom.

Nego, gospodine Hitrec, kakav je, po vama, predsjednik države Zoran Milanović? Naime, većina ga je birala…

Milanović je fenomen. Govoriti i ponašati se u javnim prilikama kao da je naslonjen na šank u Taču, doista je reprezentativno. A tek je počeo. Bit će tu još urnebesne zabave.

A, što mislite. Ima li Hrvatska svoju (svjetlu) budućnost?

Hrvatska je vječna, i nije to fraza. Četrnaest stoljeća postoji, ponekad skrivena pod raznim naddržavama, ali se nije izgubila u povijesti, kao ni hrvatski narod. Ne ide nam najbolje, nismo najpametniji na svijetu, jedinstveni samo u opasnostima a u miru kao jato svraka, ali guramo. Hrvatska ima budućnost, nego što. Pitanje je samo kakvu. Čekamo naraštaj koji će ju učiniti velikom.

Što sada radite, što pripremate?

Čekam predstavljanje povijesnog romana „Vladar Bosne“, promocija je bila odgođena zbog korone. Riječ je o zbivanjima na prijelazu 14. u 15. stoljeće. Dok čekam pišem roman „Dux Chroatorum“, deveto stoljeće, doba kneza Branimira. Mučim se kao pas. Ali zabio sam si u glavu da o svakom hrvatskom stoljeću, i osobama koje su ga obilježile, napišem po jedan roman. Šest ih je već objavljeno. Bili bi dobre podloge za igrane filmove, ali koga zanima hrvatska povijest?

Razgovarao Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Jakov Sedlar – Snimam jer na sreću, imam svoj osobni ‘HAVC’

Objavljeno

na

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar svako malo iznenadi s nekim novim umjetničkim filmskim projektom, bez obzira što (uvijek isti) pojedinci manje-više svako njegovo djelo dočekaju “na nož“. On je već odavno prestao čitati i osvrtati se na te tzv. kritike, tim prije što se i u njegovu slučaju pokazalo da „psi laju, a karavane prolaze“.

Ovog puta, razgovarali smo o još jednom novom  projektu koji će u srijedu (27. 5. 2020., HTV, od 20,05.) biti prikazan i na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT). Riječ je o biografsko-povijesnom dokumentarnom filmu „Od Mossada do Eichmanna“. Međutim, još kad ga nisu ni vidjeli, osobito predstavnik Židovske općine Zagreb izrazio je svoje negodovanje… Zašto? – pitamo Sedlara.

–          O tome mi je teško bilo što reći, jer odgovora – nemam. Nitko u Hrvatskoj, pa ni taj gospodin, nije film vidio, tako da jedino mogu pretpostaviti da mu se ja, kao osoba, iz nekoga razloga ne sviđam, kazao je Sedlar.

–          Na koji ste način došli do Rafija Eitana, izraelskog političara i najpoznatijeg  agenta tajne službe Mossad?

–          Rafi Eitan (na slici s autorom filma) bio je moj dugogodišnji prijatelj. Upoznao sam ga prije petnaesetak godina u kući Meir Amita, legendarnoga šefa Mossada o kojemu sam tada radio film. Rafiju se taj film jako svidio i nakon premijere rekao mi je: Volio bih da nešto slično napraviš i o meni. Kako nije bio jednostavan čovjek i kako je imao mnoštvo obveza, tu sam mu želju ispunio nakon skoro deset godina.

–          U filmu govore i drugi istaknuti izraelski političari i vojnici…

–          Istina je, u filmu govore bivši premijer Ehud Olmert, najpoznatiji izraelski odvjetnik Ram Kaspi, čiji je otac napravio zakon po kojem su Izraelci mogli na smrt osuditi nacistu Adolfa Eichmanna (Izrael nema smrtnu kaznu),  legendarni general Avigdor Kahalani i bivši šef Shin Bet-a (vojna tajna služba) Yaakov Peri.  Naravno, sam Rafi govori o najvažnijim detaljima svoga života.

–          Jeste li o snimanju ovog filma obavijestili izraelske organe?  Jeste li o tome obavijestili  i nekog u Hrvatskoj, recimo čelnika Židova u Zagrebu, gospodina Krausa, koji očito mora znati i „odobriti“ sve ono što se prikazuje i piše u Hrvatskoj o Židovima?

–          Izrael je vrhunska demokracija i nema potrebe bilo koga od bilo koje razine vlasti obavještavati o onome što radim na planu filma. Posebno kada se radi o jednoj takvoj osobi kakav je bio Rafi Eitan. Ukoliko vas je on angažirao i prihvatio, onda ništa drugo ne treba. Posebno nije bilo potrebe izvijestiti bilo koga u Zagrebu, uključujući i gospodina Krausa , što radim u Izraelu. Tamo sam uistinu kao kod kuće u svakom pogledu.

Nego, tko je financirao ovaj projekt, koji je nastao u američko-izraelsko-hrvatskoj produkciji?

–          Film su financirale dvije produkcijeske kuće iz Izraela i USA, a iz Hrvatske je to uradio koproducent.

–          Je li gospodin Eitana pogledao ovaj dokumentarac, kako mu se dopao, odnosno na kakve je kritike film naišao u Izraelu?

–          Rafi Eitan je film vidio, jako mu se svidio, na premijeri je bila cijela njegova obitelj i mnogi iz izraelskog kulturnog i političkog života, a na kraju filma nazvali smo ga iz dvorane i on se obratio nazočnima putem telefona. Bio je to uistinu lijep događaj koji se zbio u Cinematheque Tel Aviv. Sve kritike bile su odlične, a film je do sada prikazan u 19 zemalja.

–          Dosad ste snimili brojne dokumentarne i ine filmove. Malo ih je prikazano na HRT-u. Zašto?

–          Teško mi je ulaziti u razloge HTV-a koji je sam koproducent ili isključivi producent mnogih mojih filmova. Razlozi nisu filmski, umjetnički, radi se o drugim razlozima, siguran sam. Naime, mnogi moji fiomovi prikazuju se po svijetu, ali ne i na HTV-u, što mi nije drago i što pokazuje odnos te kuće prema onima koji ne misle kao oni.

–          Vaše filmske i ine projekte malo ili ništa ne financira Ministarstvo kulture, HAVC i druge institucije…Pa, kakve projekte onda oni financiraju?

–          Vidite i sami što se financira. To je jedna plemensko-interesna skupina koja godišnje podijeli više od 70 milijuna kuna, što je mnogo novca. Ukoliko ste dio plemena, prolazite, ukoliko ne, nemate šanse. Nikada nisam bio dio nikakvoga plemena, pa je to razlog zašto ne podupiru ono što radim. Na sreću, imam svoj osobni «HAVC», Hrvate i slobodne ljude po svijetu koji vole i podržavaju ono što radim. Samo da neke spomenem: Anton Kikaš, Ilija Letica, Frank Lulić, braća Tolj, Marko Franović, Nikola Babić, Peter Puljich, Ante Zovko…

–          Koji ćemo vaš naredni film i kada gledati na HRT-u?

–          To  znaju samo oni koji vode HRT, ja zaista ne znam.

–          I još samo: kako, nakon toliko uspjeha u svijetu, tumačite da ste „najproblematičniji“ redatelj u Hrvatskoj, odnosno tko su ti koje boli glava samo kad najavite neki novi projekt?

–          Za to malo marim. Radim ono što mislim da je potrebno i ono što me zanima. Mislim da ne bih trebao biti problematičan ni u kojem smislu, jer nikoga ne ugrožavam niti vrijeđam. Samo radim svoj posao i govorim o temama koje drugi neće. Recimo, za nekoliko dana izlazi film „Hrvatski anđeli rata“, prvi film o stradanju djece u Domovinskom ratu. Ima masa tema koje su netaknute i tu konkurencije nema. Prema tome…

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari