Pratite nas

Kolumne

KRUG ZA TRG I HOD ZA ŽIVOT

Objavljeno

na

Tko je odgovoran za živote žrtava u Hudoj jami(Barbara rov dio ondašnjeg rudnika u Sloveniji), i to, kažu, brojem oko 3 000, onih dana i noći, posljednje nedjelje u svibnju 1945, od kojih je veliki broj živih zatvoren pregradama i jalovinom te su umirali u paklenim mukama?

E tu izgleda, makar danas, tj. u ovo vrijeme, nije teško naći imenom i prezimenom odgovornika. A za ne gubiti vrijeme neka se prisjetimo nedavnog okupljanja na trgu kod kazališta u Zagrebu pod imenom Krug za trg.

[ad id=”93788″]

U toj prilici odnosno o tome smo obaviješteni kroz razne medije kako se radi o prosvijedu i upornoj kampanji da se promjeni sadašnje ime tog predivnog zagrebačkog trga Trg maršala Tita. A Tito je ubrojen među 10 svjetskih zločinaca. Ovdje rado ističem formulaciju izreke iz intervjua kod Andree Černivec od strane gospođe Maje Runje pokretačice inicijative Krug za trg:“ Sigurni smo da su Tito i njegov režim odgovorni za smrt tisuću  od ukupno samo oko četri tisuće studenata“. A prethodno je konstatirala: „Rektor prof. dr. Damir Boras šuti. Zbog te se šutnje ima se razloga stidjeti“.(HT, 19. Svibnja 2016.)

Usput predlažem novo ime trgu: Trg  HRVATSKOG REFERENDUMA  19. svibnja 1991. Nekako se uklapa s izlaskom ovoga broja HT(iz kojeg citiram gospođu Maju). Ako je ovo najljepši trg u Zagrebu neka mu bude i prelijepo ime. Hajde, ne škrtarimo kratkim ili kraćim nazivom. Ta kad je veće Hrvata i ostalih narodnosti izišlo na referendum i u takom postotku(94,7%) odlučilo imati svoju državu?

Zar ne možemo to negdje za svagda ili time ovjenčati neku ljepotu ulice ili trga u našem najljepšem gradu? Toliko o Krugu za trg. Sad imamo i ove tri riječi: Hod za život i to opet u Zagrebu i ponovo se radi o izlasku nacije i to na dva trga u Zagrebu, tj. hodom od jednoga do drugoga. Teško se ovdje odrediti: tko je ovdje veći i ljepši trg; kralja Tomislava ili bana Jelačića. A isto tako tko je značajniji za Hrvate: Tomislav ili Jelačić? Hajde neka nam to sada i nije važno odnosno važnije! E sad je ono najvažnije i najteže što ću napisati i podijeliti s vama poštovani čitatelji. Naime, čitam na portalu narod.hr  od 18. svibnja 2016. u članku pod naslovom: Hod za život: ‘U subotu ćemo hodajući zajedno slaviti život, obitelj i Hrvatsku!’,

kako gospođa Hajdi Begović, među inim, donosi podatak da:“ U Hrvatskoj zadnjih 30 godina postoji stalni trend smanjenja broja pobačaja, prošle ih je godine bilo oko 3,000, što Hrvatsku svrstava među zemlje sa najnižom stopom pobačaja u Europi“. Hvala Bogu, konačno neka bolja vijest kod nas, ala hvala samo zbog onog „smanjenja“ broja pobačaja. Sad, i to odvažno(gotovo vičem da me svi u Hrvat-skoj čuju): tko je odgovoran(parafraziram za one u Hudoj jami) za ubistvo 3 000 nerođene djece? Gospođa Hajdi nije navela ili ispustila je doreći kako je tih 3 000 djece legalno ubijeno, tj. po važe-ćem: ZAKON O ZDRAVSTVENIM MJERAMA ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA SLOBODNO ODLUČI- VANJE O RAĐANJU DJECE(NN 18/78 i 88/09). Netko je donio taj zakon(odluku), da se pogube oni tamo u Hudoj jami i dalje po Križnom putu počevši od Bleiburga.Ovaj, navedeni, zakon nije pao s neba, tj. i njega je netko izglasao(odlučio) one tamo 1978.godine.

Kaže se ili fama je da se ne zna broj pobijenih u svibnju 1945. poslije rata, ali moglo bi se znati koliko ih je ubijeno nerođene djece od 1978. na ovamo. No, sada se barata paušalnim brojevima i to od milijun do dva milijuna a još je teže utvrditi koliko ih je „ilegalno“ pobijeno. I, a sada ono veliko I. I koja je brojka, recimo, užasnija; ova oko broja pobijene djece ili onih u i iza svibnja 1945. po odluci maršala Tita(čije ime“krasi“ naziv trga uz kazalište), koja se kreće od i oko 200 000, kako je i sam Tito rekao u Ljubljani krajem svibnja 1945.: «likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.», a poslije tek treba nadodati do preko 500 000 samih Hrvata? I opet veliko I.

I koje su muke pri umiranju strašnije: onih u Hudoj jami ili onih u utrobi majke, tj. ubijanjem nerođene djece? Neka viču, tko god hoće, na mene, ali smjelo tvrdim da su za ovaj zakon iz 1978., po kojem se“legalno“ ubijaju nerođena djeca jednako odgovorni sadašnji i ondašnji zastupnici u Saboru ,uz svoje predsjednike, a posebno neka se stide oni zastupnici i predsjednici(sadašnji i bivši) koji se svaki dan krste: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga amen. Zar u ta imena(Oca, Sina i Duha Svetoga), može netko dopustiti da se ubijaju nerođena djeca? Konačno i treće veliko I:I što nam je činiti danas? Pa tako je jednostavno. Današnji Sabor RH može donijeti, u jednom da-nu: dokidanje imena ulica, trgova, ustanova, zavoda, škola i što li još ima tako ime, a koje je vezano za zločinca Ttia i ukidanje(derogiranje) zakona iz 1978. o takozvanim zdravstvenim mjerama….Naravno, onda će odmah na stražnje noge skočiti tolika svita i elita i vikati kako se u Hrvatskoj zabranjuje pobačaj. No valjda će s vremenom doprijeti spoznaja do umova mnogih današnjih intelektualaca, kako dokidanjem rečenog zakona ne nastaje zabrana po-bačaja kod nas nego pobačaj prestaje biti legalan. Namjerni pobačaj treba tretirati kao i sva-ko ubojstvo čovjeka, tj. postojećim Kaznenim zakonom, a to je, ako se ne varam, članak 110. Tko ubije drugoga, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Ta kod nas nije le-galizirana ni prostitucija, ali nije ni zabranjena. Pljačke, razbojstva, ubistva bilo koje osobe i u bilo kojoj dobi kod nas nije zabranjeno ni legalizirano, ali sve se tretira Kaznenim zakonom. U više navrata sam pisao o zabludljivoj riječi zabrana pobačaja. Da, u zabludi je onaj koji misli da se može zabraniti pobačaj kao i bilo koje zločinjenje, ali se može kazniti.Poslije tri velika I,I,I rado naznačimo veliko ALI za našu BKH(Biskupska konferenciju) koja je na svojoj 52. donila priopćenja(IKA 8.travnja 2016.) u kojem stoji i ovo:“Biskupi su informirani o organizaciji prvog hoda za život u Zagrebu, 21. svibnja 2016. godine. Dobro je što se građani organiziraju i okupljaju, posebice oko vrijednih tema o ljudskom životu, koji je, nažalost često izložen ugrozbi od rođenja, pa tijekom rasta i razvoja do samog svršetka. Sve ljude dobre volje, koji se aktivno zauzimaju za dostojanstvo, poštivanje i obranu ljudskog života preporučujemo u molitve“.

Ali iz ovog se ne vidi da će i oni poslati nekoga od biskupa na taj zajednički hod(ovo pišem dan prije tog Hoda za život) da bi bili uz svoje stado, kao što bi meni pokojna majka uvijek rekla, kao dječaku: ajde sad lipo odvedi ovce na pašu. Dakle biti uz svoje stado. Nikad mi nije rečeno: ajde pusti ovce na pašu! Naravno da bih volio biti iznenađen i vidjeti na snimkama kako je neki od naših( o kad bi svih 5 metropolita) nad/bis-kupa u toj koloni Hoda za život! Ne samo preporučati, nego stvarno moliti i to u Hodu za život, od tr-ga do trga, te i progovoriti poput sv Pavla Atenjanima na trgu u njihovu gradu.

Nikola Bašić, Vis / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari