Pratite nas

Kolumne

KRUG ZA TRG I HOD ZA ŽIVOT

Objavljeno

na

Tko je odgovoran za živote žrtava u Hudoj jami(Barbara rov dio ondašnjeg rudnika u Sloveniji), i to, kažu, brojem oko 3 000, onih dana i noći, posljednje nedjelje u svibnju 1945, od kojih je veliki broj živih zatvoren pregradama i jalovinom te su umirali u paklenim mukama?

E tu izgleda, makar danas, tj. u ovo vrijeme, nije teško naći imenom i prezimenom odgovornika. A za ne gubiti vrijeme neka se prisjetimo nedavnog okupljanja na trgu kod kazališta u Zagrebu pod imenom Krug za trg.

[ad id=”93788″]

U toj prilici odnosno o tome smo obaviješteni kroz razne medije kako se radi o prosvijedu i upornoj kampanji da se promjeni sadašnje ime tog predivnog zagrebačkog trga Trg maršala Tita. A Tito je ubrojen među 10 svjetskih zločinaca. Ovdje rado ističem formulaciju izreke iz intervjua kod Andree Černivec od strane gospođe Maje Runje pokretačice inicijative Krug za trg:“ Sigurni smo da su Tito i njegov režim odgovorni za smrt tisuću  od ukupno samo oko četri tisuće studenata“. A prethodno je konstatirala: „Rektor prof. dr. Damir Boras šuti. Zbog te se šutnje ima se razloga stidjeti“.(HT, 19. Svibnja 2016.)

Usput predlažem novo ime trgu: Trg  HRVATSKOG REFERENDUMA  19. svibnja 1991. Nekako se uklapa s izlaskom ovoga broja HT(iz kojeg citiram gospođu Maju). Ako je ovo najljepši trg u Zagrebu neka mu bude i prelijepo ime. Hajde, ne škrtarimo kratkim ili kraćim nazivom. Ta kad je veće Hrvata i ostalih narodnosti izišlo na referendum i u takom postotku(94,7%) odlučilo imati svoju državu?

Zar ne možemo to negdje za svagda ili time ovjenčati neku ljepotu ulice ili trga u našem najljepšem gradu? Toliko o Krugu za trg. Sad imamo i ove tri riječi: Hod za život i to opet u Zagrebu i ponovo se radi o izlasku nacije i to na dva trga u Zagrebu, tj. hodom od jednoga do drugoga. Teško se ovdje odrediti: tko je ovdje veći i ljepši trg; kralja Tomislava ili bana Jelačića. A isto tako tko je značajniji za Hrvate: Tomislav ili Jelačić? Hajde neka nam to sada i nije važno odnosno važnije! E sad je ono najvažnije i najteže što ću napisati i podijeliti s vama poštovani čitatelji. Naime, čitam na portalu narod.hr  od 18. svibnja 2016. u članku pod naslovom: Hod za život: ‘U subotu ćemo hodajući zajedno slaviti život, obitelj i Hrvatsku!’,

kako gospođa Hajdi Begović, među inim, donosi podatak da:“ U Hrvatskoj zadnjih 30 godina postoji stalni trend smanjenja broja pobačaja, prošle ih je godine bilo oko 3,000, što Hrvatsku svrstava među zemlje sa najnižom stopom pobačaja u Europi“. Hvala Bogu, konačno neka bolja vijest kod nas, ala hvala samo zbog onog „smanjenja“ broja pobačaja. Sad, i to odvažno(gotovo vičem da me svi u Hrvat-skoj čuju): tko je odgovoran(parafraziram za one u Hudoj jami) za ubistvo 3 000 nerođene djece? Gospođa Hajdi nije navela ili ispustila je doreći kako je tih 3 000 djece legalno ubijeno, tj. po važe-ćem: ZAKON O ZDRAVSTVENIM MJERAMA ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA SLOBODNO ODLUČI- VANJE O RAĐANJU DJECE(NN 18/78 i 88/09). Netko je donio taj zakon(odluku), da se pogube oni tamo u Hudoj jami i dalje po Križnom putu počevši od Bleiburga.Ovaj, navedeni, zakon nije pao s neba, tj. i njega je netko izglasao(odlučio) one tamo 1978.godine.

Kaže se ili fama je da se ne zna broj pobijenih u svibnju 1945. poslije rata, ali moglo bi se znati koliko ih je ubijeno nerođene djece od 1978. na ovamo. No, sada se barata paušalnim brojevima i to od milijun do dva milijuna a još je teže utvrditi koliko ih je „ilegalno“ pobijeno. I, a sada ono veliko I. I koja je brojka, recimo, užasnija; ova oko broja pobijene djece ili onih u i iza svibnja 1945. po odluci maršala Tita(čije ime“krasi“ naziv trga uz kazalište), koja se kreće od i oko 200 000, kako je i sam Tito rekao u Ljubljani krajem svibnja 1945.: «likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.», a poslije tek treba nadodati do preko 500 000 samih Hrvata? I opet veliko I.

I koje su muke pri umiranju strašnije: onih u Hudoj jami ili onih u utrobi majke, tj. ubijanjem nerođene djece? Neka viču, tko god hoće, na mene, ali smjelo tvrdim da su za ovaj zakon iz 1978., po kojem se“legalno“ ubijaju nerođena djeca jednako odgovorni sadašnji i ondašnji zastupnici u Saboru ,uz svoje predsjednike, a posebno neka se stide oni zastupnici i predsjednici(sadašnji i bivši) koji se svaki dan krste: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga amen. Zar u ta imena(Oca, Sina i Duha Svetoga), može netko dopustiti da se ubijaju nerođena djeca? Konačno i treće veliko I:I što nam je činiti danas? Pa tako je jednostavno. Današnji Sabor RH može donijeti, u jednom da-nu: dokidanje imena ulica, trgova, ustanova, zavoda, škola i što li još ima tako ime, a koje je vezano za zločinca Ttia i ukidanje(derogiranje) zakona iz 1978. o takozvanim zdravstvenim mjerama….Naravno, onda će odmah na stražnje noge skočiti tolika svita i elita i vikati kako se u Hrvatskoj zabranjuje pobačaj. No valjda će s vremenom doprijeti spoznaja do umova mnogih današnjih intelektualaca, kako dokidanjem rečenog zakona ne nastaje zabrana po-bačaja kod nas nego pobačaj prestaje biti legalan. Namjerni pobačaj treba tretirati kao i sva-ko ubojstvo čovjeka, tj. postojećim Kaznenim zakonom, a to je, ako se ne varam, članak 110. Tko ubije drugoga, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Ta kod nas nije le-galizirana ni prostitucija, ali nije ni zabranjena. Pljačke, razbojstva, ubistva bilo koje osobe i u bilo kojoj dobi kod nas nije zabranjeno ni legalizirano, ali sve se tretira Kaznenim zakonom. U više navrata sam pisao o zabludljivoj riječi zabrana pobačaja. Da, u zabludi je onaj koji misli da se može zabraniti pobačaj kao i bilo koje zločinjenje, ali se može kazniti.Poslije tri velika I,I,I rado naznačimo veliko ALI za našu BKH(Biskupska konferenciju) koja je na svojoj 52. donila priopćenja(IKA 8.travnja 2016.) u kojem stoji i ovo:“Biskupi su informirani o organizaciji prvog hoda za život u Zagrebu, 21. svibnja 2016. godine. Dobro je što se građani organiziraju i okupljaju, posebice oko vrijednih tema o ljudskom životu, koji je, nažalost često izložen ugrozbi od rođenja, pa tijekom rasta i razvoja do samog svršetka. Sve ljude dobre volje, koji se aktivno zauzimaju za dostojanstvo, poštivanje i obranu ljudskog života preporučujemo u molitve“.

Ali iz ovog se ne vidi da će i oni poslati nekoga od biskupa na taj zajednički hod(ovo pišem dan prije tog Hoda za život) da bi bili uz svoje stado, kao što bi meni pokojna majka uvijek rekla, kao dječaku: ajde sad lipo odvedi ovce na pašu. Dakle biti uz svoje stado. Nikad mi nije rečeno: ajde pusti ovce na pašu! Naravno da bih volio biti iznenađen i vidjeti na snimkama kako je neki od naših( o kad bi svih 5 metropolita) nad/bis-kupa u toj koloni Hoda za život! Ne samo preporučati, nego stvarno moliti i to u Hodu za život, od tr-ga do trga, te i progovoriti poput sv Pavla Atenjanima na trgu u njihovu gradu.

Nikola Bašić, Vis / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari