Pratite nas

Krv u Bleiburgu razotkrila je da je pravi krivac za suludo međusobno uništavanje između dvaju susjednih naroda jugoslavenska ideologija

Objavljeno

na

“Hrvatski nacionalizam bleiburške generacije nije bilo ni obožavanje države, kao u talijanskom fašizmu, ni obožavanje rase, kao u njemačkom nacional-socijalizmu, već je nosio u sebi cijeli niz duhovnih vrijednosti, sintezu duhovnih doživljaja i spoznaja hrvatskog naroda. Nosio je u sebi tradicionalne vjerske osjećaje, suvremena socijalno-gospodarska strujanja solidarističkog tipa, sve još prilično neizgrađeno, ali potpuno osviješteno unatoč svim posljedicama tuđinske vlasti i tuđinskog nasilja tijekom stoljeća”.

Dr.Ivo Korsky, hrvatski politički pisac i političar, bio je dugogodišnji predsjednik Hrvatske republikanske zajednice. Godinama je uređivao argentinski časopis Republika Hrvatska. Bio je jedan od najvažnijih hrvatskih emigranstkih pisca. Rodio se je 1918. u Osijeku u obitelji židovskog podrijetla, uspio je izbjeći bleiburški pokolj, a umro je 2004.godine u Buenos Airesu, gdje je i pokopan.

Kao sudionik Križnog puta, 1999.godine napisao je tekst o svom viđenju najvećeg stratišta Hrvata u povijesti. Tekst donosimo u cijelosti.

Najviše što je jugoslavenstvo kao ideologija uspjelo dati je fizičko uništavanje jednog „jugoslavenskog” naroda od strane drugog „jugoslavenskog” naroda u ime očuvanja jugoslavenske države. Krv u Bleiburgu razotkrila je da je pravi krivac za suludo međusobno uništavanje između dvaju susjednih naroda jugoslavenska ideologija.
Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga, za većinu se Hrvata hrvatska narodna borba pretvorila u osobnu borbu. Naime, za pojedince to više nije bilo pitanje nekih teoretskih prava naroda, nego konkretne činjenice da su im ubili nekog bliskog, jednog ili više članova obitelji ili rodbine ili prijatelja. Stoga je za ogromnu većinu Hrvata ovaj težak udarac postao osobna stvar.

Nakon masovnog pokolja kod Bleiburga borba protiv Jugoslavije nije bila više samo idejna i gospodarska stvar, nego je postala biološka stvar, jer se naprosto radilo o pukom biološkom opstanku. Naime, više nije bio „kriv” samo onaj koji se javno izlagao kako bi obranio ideale i interese hrvatskog naroda, već i tzv. obični čovjek, koji nije imao ni pretpostavke ni mogućnosti utjecaja na političko oblikovanje hrvatskih narodnih interesa, ali je i taj obični čovjek bio „kriv” samo stoga što je bio Hrvat.

Na toj općoj „krivnji”, koja je bila opravdanje za Bleiburg, pada jugoslavenstvo i zajedno s njim svaka Jugoslavija, bez obzira na njezino uređenje – unitarističko, federalno ili konfederalno – jer obitelj, rodbina i prijatelji „krivaca” ne mogu nikada prijeći na stranu „sudaca” odnosno prihvatiti ideologiju u ime koje su osuđeni. Bez temeljne zajedničke ideologije nije moguća politička zajednica, dakle jugoslavenska država. Stoga je Bleiburg definitivno dokazao nemogućnost Jugoslavije.

Nakon bleiburškog pokolja mi Hrvati ne smijemo više misliti jednako kao prije njega ako želimo opstati kao narod. Valja raskrstiti s političkom iluzijom da će Zapad braniti Hrvate samo zato što Hrvati pripadaju Zapadu. U Bleiburgu su duboko pokopane hrvatske idejne iluzije, međutim, ako se iz tog strašnog iskustva rodio hrvatski politički realizam, žrtva tolikih tisuća Hrvatica i Hrvata neće biti uzaludna. Bleiburg jest, i mora biti, prekretnica u načinu razmišljanja hrvatskog naroda.

Kad kažemo da su pripadnici bleiburške generacije nacionalisti, ne govorimo to sa stajališta europske politike niti ih poistovjećujemo s bilo kojim europskim sustavom ili ideologijom, već to kažemo isključivo s hrvatskog stajališta, jer se jedino s hrvatskog stajališta mogu ocjenjivati bitni događaji u hrvatskom narodnom životu. Također ne govorimo da bi nas svijet čuo, nego govorimo iskreno, da bismo sebe dublje spoznali i tako duhovno ojačali.

Karakteristika generacije koja je masakrirana u Bleiburgu bila je ljubav prema slobodi hrvatskog naroda i uvjerenje da on može biti sretan samo ako živi slobodan u vlastitoj državi. Za taj ideal mnoštvo je hrvatskih mladića dobrovoljno otišlo u rat i do kraja ispunilo svoju dužnost.

Hrvatski nacionalizam bleiburške generacije nije bilo ni obožavanje države, kao u talijanskom fašizmu, ni obožavanje rase, kao u njemačkom nacional-socijalizmu, već je nosio u sebi cijeli niz duhovnih vrijednosti, sintezu duhovnih doživljaja i spoznaja hrvatskog naroda. Nosio je u sebi tradicionalne vjerske osjećaje, suvremena socijalno-gospodarska strujanja solidarističkog tipa, sve još prilično neizgrađeno, ali potpuno osviješteno unatoč svim posljedicama tuđinske vlasti i tuđinskog nasilja tijekom stoljeća.

Nakon pokolja u Bleiburgu hrvatski narod mora preispitati svoje stajalište i shvatiti da ga nitko neće zaštititi u ime univerzalnih i uzvišenih ideala, odnosno da se sam mora zaštititi. Hrvatski narod mora shvatiti da svijet ne će cijeniti hrvatsku službu Zapadu ako je ova samo posljedica ideološkog opredjeljenja, nego tek ako je takva služba rezultat dogovora kojim su, zauzvrat, Hrvatima zajamčena temeljna nacionalna prava. Ovo zvuči grubo, ali pouka Bleiburga je da antikomunizam nije dovoljan da spasi jedan narod, nego da su za to potrebni i drugi razlozi.

Za generaciju koja je masakrirana u Bleiburgu Zapad je a priori bio nešto dobro, a Istok vječni neprijatelj protiv kojega treba braniti Zapad. Na temelju takvog pojednostavljivanja stvari Istoku se pripisivao i komunizam, jer je tamo bio na vlasti, a zaboravljalo se da je komunistička ideologija nastala na Zapadu. Istoku se pripisivao i materijalizam, iako je materijalizam tada bio, a i danas jest, mnogo dublje ukorijenjen na Zapadu. Naivno se vjerovalo da će Zapad cijeniti borbu Hrvata protiv Istoka i da će nam oprostiti slučajno savezništvo sa silama Osovine.

Ako od bleiburške generacije ostane samo temeljna ideja, ljubav prema narodnoj slobodi i spremnost na žrtvu, i nestane politička naivnost, kako bi nove generacije odgojene u krutoj stvarnosti komunističke diktature mogle hrvatskoj političkoj borbi dati potrebni realizam za njen uspjeh, onda će Bleiburg biti hrvatskom narodu skupa, ali korisna škola i odskočna daska za njegovo trajno oslobođenje.

Pamćenje hrvatskog naroda se hrani mnogim događajima koji povezuju karike lanca njegove povijesti. Neki od tih njih moraju se slaviti kao plodonosni događaji koji učvršćuju društveni suživot. Drugi, iako izazivaju bol i tugu, ne smiju se prešućivati.

U ovim danima gledamo prema prošlosti kako bismo se prisjetili Bleiburške tragedije. Ona se dogodila nakon što je drugi svjetski rat završen, s prešutnom dozvolom onih koji su je mogli spriječiti, i prouzročila je duboke rane koje su ostavile teške posljedice i negativno označile život i suživot hrvatskog naroda.

Pitanje je koji je smisao prisjećanja tako bolnog događaja i u kojem duhovnom raspoloženju to činimo. Ovaj događaj iz prošlosti, koji nam govori o teškim grijesima protiv života i protiv ljudskog dostojanstva, prilika je da ispravimo svoje pogreške i da u izgradnji naše sadašnjosti i budućnosti prihvatimo pouku koju nam pruža naša povijest.

Prisjećamo se kako bismo pročistili svoje povijesno pamćenje i pretvorili ga u izvor mudrosti, pomirenja i nade. Smatramo da je hrvatsko pomirenje prijeko potrebno i želimo ga izgraditi na temelju istine, pravde i slobode u ozračju milosrđa i ljubavi, kako bi nam danas poslužilo kao poticaj, no isključujemo nekažnjavanje koje slabi vrijednost pravde i osvetoljubljivost koja stvara podjele i sukobe. Pogled u prošlost mora nam pomoći da rastemo u našem ljudskom dostojanstvu i da se obvezujemo na izgradnju domovine u kojoj će među nama vladati mir.

Ako prihvatimo povijest uistinu kao učiteljicu života u ovo naše današnje vrijeme, moći ćemo živjeti u ozračju poštivanja zakona, ojačati našu državu i njene institucije i učvrstiti demokraciju na vrijednostima istine i života, pravde i solidarnosti, ljubavi i mira.

 

 dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Probošnjačke stranke kontra Ustava: Danas potpisuju prijedlog zakona o izbornim jedinicama u FBiH

Objavljeno

na

Objavio

klix

Predstavnici SDA, SBB-a, SDP-a i DF-a danas će potpisati prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta Federacije BiH. Riječ je o pokušaju rješavanja problema implementacije izbornih rezultata nakon listopadskih izbora, a koji je nastao kao rezultat odbijajanja bošnjačkih stranaka da provedu presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, piše portal Dnevnik.ba

Prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta Federacije BiH potpisat će šefovi klubova parlamentarnih stranaka i to Ismet Osmanović iz SDA, Nasir Beganović iz SBB-a, Elvir Karajbić iz SDP-a i Dženan Đonlagić iz DF-a.

Riječ je o skoro identičnom prijedlogu koji su ranije u parlamentarnu proceduru uputili SDP i DF, ali u ovom slučaju s određenim tehničkim izmjenama. Za pretpostaviti je kako ovaj prijedlog neće podržati HNS BiH – HDZ BiH koji tvrdi da se odluka Ustavnog suda BiH mora implementirati izmjenama zakonodavstva u Parlamentarnoj skupštini BiH, a ne zakonom donesenim u Parlamentu Federacije BiH.

Nakon nedavnog sastanka predstavnika parlamentarnih stranaka u BiH s ekspertima Venecijanske komisije je rečeno da su međunarodni eksperti utvrdili da se problem izbornog zakonodavstva može riješiti i na razini Parlamenta FBiH.

Ovakav odnos stranih eksperata začuđujući je ukoliko se uzme u obzir raniji stav Izaslanstva Europske unije u BiH koje je imala identičan stav kao HDZ BiH, odnosno da se presuda Ustavnog suda BiH mora implementirati u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Veleposlanik Lars-Gunnar Wigemark i njegovi suradnici tražili su od političkih stranaka da se obvežu provesti presudu Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić, uključujući proporcionalniji odnos između političkih predstavnika i stanovništva koje predstavljaju. U istom zaključku je navedeno da bi sve to “trebalo provesti putem Parlamentarne skupštine BiH”.

Pojednostavljeno, međunarodna zajednica ovim se zaključkom, praktično, izjasnila protiv SDP-ovog i DF-ovog prijedloga izmjena Izbornog zakona kojim su ove dvije političke stranke pokušale provesti presudu Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića.

Zanimljivo je i što je međunarodna zajednica početkom 2018. godine predložila tri varijatne izmjena izbornog zakonodavstva od kojih svaka zastupa tezu o legitimnosti kao natkrovljujućem načelu, a što u konačnici bošnjački predstavnici nisu prihvatili.

Nijedan predstavnik stranih veleposlanstava u našoj zemlji, a koja su bila izravno uključena u pregovore o izmjenama izbornog zakonodavstva, nije se oglasio o najnovijem antiustavnom dogovoru SDA, SBB-a, SDP-a i DF-a.

Prema popisu iz 1991. godine

U prijedlogu SDA, SBB-a, SDP-a i DF-a navodi se da su broj i struktura izaslanika u Domu naroda utvrđeni u skladu s odredbom Ustava FBiH, koja predviđa da će svaki konstitutivni narod iz svake županije dobiti najmanje jedno mjesto, ukoliko postoji najmanje jedan takav u zakonodavnom tijelu županije, kao i s popisom stanovništva iz 1991. godine kao osnovom za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke do provođenja Anexa 7. (Op.a. – Ovo je besmisleno iz više razloga. Naime, teza da će svaki konstitutivni narod iz svakog kantona dobiti najmanje jedno mjesto, ukoliko postoji najmanje jedan takav u zakonodavnom tijelu kantona nema smisla jer ukoliko ne postoji, svakako ne može ni teoretski dobiti mjesto u Domu naroda FBiH. Nadalje, pozivanje na popis iz 1991. također je besmisleno jer se demografska struktura od tada mnogo promijenila, a Anex 7 Daytonskog sporazuma na koji se uporno poziva nikada u potpunosti neće biti proveden).

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH (OHR) Valentin Inzko nedavno je dostavio Ustavnom sudu BiH odgovor u vezi s apelacijom Borjane Krišto (HDZ BiH) koja je podnijela zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbi Ustava FBiH. Krišto je u zahtjevu osporila odredbe Ustava Federacije BiH koje utvrđuju da se iz svake županije bira po jedan izaslanik iz svakog naroda, ukoliko je takav izabran u županijsku skupštinu.

Identičnu odredbu u Izbornom zakonu Ustavni sud BiH je u prosincu 2016. godine, a po apelaciji Bože Ljubića, proglasio neustavnom, a u lipnju prošle godine stavio van snage, jer je omogućavala da jedan narod drugom bira predstavnike u Dom naroda FBiH, što je, prema presudi Ustavnog suda BiH, bilo u suprotnosti s osnovnim i najvažnijim ustavnim načelom o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda.

Iz odgovora koji je OHR dostavio Ustavnom sudu BiH može se iščitati i kako visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH smatra da se odredbe Ustava Federacije BiH ne bi trebale proglašavati neustavnim te da postojeći sustav izbora izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH osigurava jednakost svih naroda u entitetu.

Odredba omogućava konstitutivnim narodima koji su manjina u nekoj županiji da imaju pravo na ‘vitalni nacionalni interes’ zaštićen u toj županiji, čak i kada je samo jedan od njihovih izaslanika izabran u skupštini. Odluka da takav izaslanik nema pravo da zastupa konstitutivni narod kojem pripada u Domu naroda Parlamenta FBiH utjecala bi na njegovu sposobnost da zaštiti nacionalni interes konstitutivnih naroda na županijskoj razini”, piše u odgovoru OHR-a.

Novo preglasavanje?

SDA, SDP, DF, Stranka za BiH i ostale probošnjačke stranke imaju dovoljno glasova da u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH usvoje zakon koji de facto odbija provedbu presude Ustavnog suda.

Također, za razliku od Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, u Domu naroda Parlamenta FBiH odluke se donose većinom glasova ukupnog broja izaslanika u Domu naroda gdje probošnjačke stranke imaju većinu.

Klub izaslanika iz reda hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH mogao bi pokrenuti zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, nakon čega bi o tom prijedlogu stav trebao dati Ustavni sud Federacije BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Takozvani povjesničar Ivo Goldstein je iznio veliku laž i prekršio hrvatski USTAV

Objavljeno

na

Objavio

Tražim od HRT-a da se ogradi od stavova iznesenih u emisiji NU2 17. lipnja 2018.godine, ovog mrzitelja Hrvatske nezavisne države i takozvanog povjesničara Ive Goldsteina koji je iznio veliku laž i prekršio hrvatski USTAV, a voditelj ga nije upozorio na iznesenu laž i obmanu javnosti te postao suučesnik u kršenju zakona.

Naime ovaj takozvani povjesničar Ivo izrekao je grozomornu laž kako je Hrvatska nastala isključivo na temeljima ZAVNOH-a.
Osim što bi mu trebalo provjeriti kompetencije, sposobnost čitanja s razumijevanjem, a nije na odmet pregledati i kvalifikacije, diplomu i slično neka mu neko predškolsko dijete pročita hrvatski Ustav, možda lakše shvati!

Ovaj takozvani povjesničar zaostao je u bespućima lažne povijesti Drugog svjetskog rata što je ispisaše nekompetentni “pobjednici” partizani i komunisti, ali kompetentni koljači koji su izvršili masovna ubojstva i pogubljenja stotine tisuća Hrvatica i Hrvata, a sada pokušavaju spriječiti svaki dokaz istine o tome.

No hrvatska povijest seže u daleku prošlost i sviđalo se to ovom tzv povjesničaru ili ne to je činjenica, stvarnost koju on i njemu slični nikada neće moći promijeniti niti krivotvoriti. Jalovi su ti neinteligentni pokušaji Ivo, ISTINA IZLAZI NA VIDJELO!!

“Ustav RH – Izvorišne osnove
Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.
Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.
Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”

Zorica Gregurić
Zagreb, 18,lipnja 2018.godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori