Pratite nas

Kronika

Krvava berba grožđa – ‘Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem’

Objavljeno

na

Leševi su ostali ležati na polju sve do sljedećeg  dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu. Leševi civila, mještana malenog srijemskog sela Lovas. Čak 21 osoba ubijena je u ‘hodu smrti’ po minskom polju, a 14 ih je ranjeno.  Njihovo selo je okupirano i spaljeno, a oni su ubijani i mučeni i na najokrutnije načine.

Ivan Mujić (63) preživio je minsko polje iako je bio teško ranjen. Svaki dan se sjeti tog dana kada je gledao smrti u oči. A kako i ne bi kad svakodnevno prolazi kraj polja gdje je u jesen 1991. godine mislio da mu je došao kraj.

Foto: Antun Ivanković

– Supruga i ja s dvije kćeri koje su tada imale 10 i 8 godina mirno smo živjeli u svojoj kući u Lovasu. Supruga je radila u pogonu Borovo u Lovasu, a ja u Vukovaru u ugostiteljskom poduzeću. Odmah na početku uključio sam se u organizaciju obrane i straža u mjestu. Naime, naše mjesto i cijeli ovaj kraj od Tovarnika do Iloka bio je u okruženju srpskih i JNA postrojbi. U više navrata Lovas je bio granatiran, a posebno crkva – priča nam Mujić.

‘Čišćenje teritorija’

Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogobrojnih koji su se odigrali na hrvatskom tlu tijekom Domovinskoga rata. Na svom putu prema okupaciji i uništenju Vukovara tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili Lovas.

Masakr nad nevinim stanovništvom ovog malenog srijemskog sela započelo je dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je tzv. JNA zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni. Tada su se odigrala brutalna ubojstva. O strašnim zločinima o Lovasu snimljen je dokumentarac ‘Krvava berba grožđa’ koja će se premijerno prikazati u četvrtak 12. listopada u Zagrebu.

– U jutarnjim satima 10. listopada oko 7.30 počelo je jako granatiranje, a zatim i pješački napad. Mali broj naših branitelja pokušao se oduprijeti, ali nije imao šansi te su se povukli prema Iloku. Ja sam se zatekao u mojoj ulici i u nekoliko navrata pokušao sam se izvući, ali nisam mogao jer su pucali i bacali bombe. Oni su taj dan ubili 23 osobe, što na ulici, što po kućama i dvorištima. Sutra 11. listopada u dvorište gdje smo bili ušli su pucajući Srbin iz Lovasa Milan Radojčić i jedan oficir JNA po činu kapetan. Radojčić mi je rekao da je on komandant teritorijalne obrane Lovasa – prisjeća se Mujić.

Bijele vrpce oko ruke

Tada mu je Radojčić, ističe, naredio da oko ruke, odnosno nadlaktice, zaveže bijelu traku i da se ujutro mora javiti u poljoprivrednu zadrugu na raspored za rad i da su im uveli policijski sat.

Foto: Antun Ivanković

– Kad sam ujutro išao u zadrugu sve je bilo puno vojnih vozila ,transportera, tenkova, civilnih vozila od naših mještana koje su okupatori uzeli. Vidio sam puno nekih čudnih ljudi koji su bili neuredni i u dijelovima uniformi, vojnih, milicijskih, kokardi, petokraka, četiri S, ali svi do zuba naoružani i načičkani bombama – priča nam Mujić.

Naime, napad na Lovas je bio dijelom akcije kojim se “čistilo” teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu su sudjelovale su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli orlovi. Tako navode i Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju.

Zapalili su crkvu u Lovasu, a zatim natjerali sve Hrvate da nose bijele vrpce oko ruke. Na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 obiteljsku kuću.

Foto: udruga Ante Starčević

Ispraćaj žrtava masovne grobnice 1998. godine

Tijekom Domovinskog rata smrtno je stradalo 89 mještana Općine Lovas, a jedna se osoba vodi kao nestala. Silovane su mnoge žene i djevojke, a dio mještana Općine Lovas odveden je u koncentracijske logore u Srbiju. Srušena je crkva sv. Mihaela stara više od 250 godina. Uništeni ili oštećeni su gotovo svi gospodarski objekti,

Tukli su ih pendrecima, šipkama, kabelima

Stanovništvo je mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge… Tortura nisu bile pošteđene ni žene.

Foto: Goran Ferbezar/PIXSELL

Spomen soba žrtvama rata u Lovasu

– Sve do 17.listopada morali smo raditi razne poslove koje su nam dali, a taj dan su dali proglas da svi muškarci od 18-55 godina dođu pred zadrugu u 16 h. Skupilo se preko 60 ljudi, a oni su nas pod puškama strpali u dvorište mehaničke radione poljoprivredne zadruge. Tu smo prenoćili sjedeći na klupama, a oni su nas cijelo vrijeme držali na nišanu. Tijekom noći su nas popisali, a nekoliko osoba su odvodili i pretukli – govori nam Mujić

Prozivka, batine pa odlazak u ‘branje grožđa’

Njihov krvavi pir počeo je, kaže nam, 18. listopada. Donijeli su bilježnicu i prozivali ih.

– Kako su koga prozvali da izađe pred njih, skočilo bih njih nekoliko i mlatili bi ga palicama, bokserima te boli noževima. Ljudi su padali, gubili svijest. I ja sam prozvan i dobio svoju porciju batina. Krvi je bilo posvuda. Negdje malo prije podne vojnici u maskirnim kombinezonima i šljemovima ušli su u dvorište i kazali ovima što su nas mučili da nas vode brati grožđe. A ako neko naleti na minu da nije važno, jer mi ionako znamo gdje smo ih postavili – nastavlja Mujić.

Foto: Antun Ivanković

– Tu u dvorištu najgori mučitelji su bili neki Petronije, Nikola ,Kosta, Pljoka i još kojima nisam zapamtio imena, a lokalni Srbi iz Lovasa su nam naredili da stanemo po dvojica. Uz njihovu pratnju, a puške su bile uperene cijelo vrijeme u nas, smo izašli. Putem su ubili Boška Bođanca jer nije mogao hodati, izboli su ga pa je iskrvario – nastavlja priču Mujić.

Držali ih na nišanu dok su šetali poljem

Paravojne postrojbe tako su natjerale skupinu od 52 Hrvata “očistiti” minsko polje. Oni nisu znali gdje točno idu. Kada su došli na minsko polje natjerali su ih da se prime za ruke, rašire i da pješice krenu kroz polje. Ubrzo su naletjeli na mine i znali da su osuđeni na smrt. Kada je jedna mina pokrenula cijelu seriju eksplozija, vojnici su istodobno otvorili vatru na skupinu.

– Oni su ostali na uzvišenjima iza nas i držali nas na nišanu. Morali smo ići naprijed i nogama kao ‘kositi’ – ističe Mujić.

Foto: Antun Ivanković

Mujić je ranjen, a 21 osoba je ubijena. Osim njega ranjeno je još 13 ljudi. Leševi su ostali ležati na polju sve do sljedećeg dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu.
– Treba istaknuti da to prije nije bilo minsko polje već su ga oni postavili da bi nas proveli kroz njega i poubijali – kaže nam Mujić.

Nastavak ovakvog stravičnog iživljavanja zaustavio je jedan časnik JNA. On se dovezao do lokacije gdje su ih mučili te psujući srpsku paravojsku zaustavio daljnje mučenje i smrt. Naredio je da se ranjeni izvuku i odvezu do Šida na zdravstveni pregled. No tamo im je osoblje dalo samo nužnu njegu u isto vrijeme psujući ih i vrijeđajući.

Mujić jedva ostao živ

– Tamo je umro Josip Turkalj, a nama su četnici koji su nas pratili uzeli osobne dokumente i oteli sve novce te nam donijeli jednu posudu sa vodom i krpu da brišemo krv sa poda koja je lila iz nas. Vratili su nas nazad u Lovas u ambulantu gdje nam je dr. Kačar pružio pomoć i koliko je mogao pomogao. Ja sam bio najteže ranjen, nastradalo mi je tanko i debelo crijevo, geleri su mi bili u plućima i još puno gelera po tijelu te mi je bilo sve lošije pa sam se pred jutro počeo gubiti. Došlo je vojno vozilo i doktor je rekao da ja i još dvojica ranjenih idemo u bolnicu. Odvezeni smo u Srijemsku Mitrovicu i samo znam da su neke sestre škarama rezale odjeću sa mene. Sljedećeg jutra sam se probudio u šok sobi. Oporavak je bio težak, ali ostao sam živ– prisjeća se Mujić.

Nakon toga je završio u srijemskom selu Stari Slankamen u Srbiji gdje je ležao u užasnim uvjetima pod prijetnjama smrću. Zatim su ga prebacili u grad Inđiju na ispitivanju gdje su ga ispitivali stvari poput: Koliko je srpske djece ubio i prijetili da će mu oči izvaditi.. Potom je opet završio u Mitrovici, pa u Lovasu. I dok nije uspio pronaći ženu i djecu u Lovasu svašta je proživio. Nekako su ipak uspjeli preko Šida, Bijeljine i Tuzle stići do Zagreba krajem prosinca 1991. No u glavnom gradu je Mujić ubrzo hospitaliziran te je proveo tri mjeseca u bolnici. Operiran je dva puta, a 1995. je otišao u mirovinu.

Foto: udruga Ante Starčević

Ukop žrtava iz masovne grobnice 1998. godine

– Kuća mi je ostala. Bila je useljena, ali je bila dosta devastirana. Obnovili smo je i 1999. se vratili. Kćeri su završile školovanje, udale se i danas imam troje unučadi – kaže nam na kraju Mujić.

Svjedoci pričaju u filmu

Dokumentarni film „Krvava berba grožđa“ opisuje sve strahote koje su doživjeli Hrvati i ostali nesrbi u Lovasu. Premijerno će biti prikazan u Art kinu Metropolis u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu,u četvrtak 12. listopada.

Foto: Antun Ivanković

Svjedoci u filmu: Petar Vuleta, Nevenka Peulić i Ruža Pavlić

– Film je zabilježio mnogobrojna potresna svjedočanstva preživjelih mještana Lovasa koji svjedoče o ratnim zločinima za vrijeme Domovinskoga rata – kaže nam producent Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika.

Potporu za snimanje filma pružili su Ministarstva hrvatskih branitelja, Vukovarsko srijemska županija, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Zaklada Adris i Općina Lovas. Na snimanju koje je trajalo dvije godina sudjelovala je brojna profesionalna filmska ekipa i drugi suradnici koji su doprinijeli realizaciji filma.

Počinitelji na slobodi

Antun Ivanković ističe kako je optužnica srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine teretila 14 osoba osumnjičenih da su kao pripadnici JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne postrojbe „Dušan Silni“ u listopadu 1991. godine počinili ratni zločin – ubojstvo 70 civila u Lovasu.
–  Sudsko vijeće odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je 26. lipnja 2012. godine izreklo osuđujuću presudu koja je početkom 2014. poništena. Naloženo je novo suđenje koje se i danas čeka dok se počinitelji i dalje nalaze na slobodi – objašnjava Ivanković.

Foto: udruga Ante Starčević

Dušan Lončar (na slici gore) 9. listopada 1991. naredio je napad na Lovas i ‘čišćenje sela’ od pripadnika ZNG-a i MUP-a, kao i stanovništva koje je ‘neprijateljski nastrojeno'”

Autor ovog 52- minutnog filma je Silvijo Mirošničenko, a dokumentarac je snimljen u produkciji Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskoga rata, Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika i Udruge za audiovizualno stvaralaštvo „Artizana“ iz Zagreba.

(24sata.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945.

Objavljeno

na

Objavio

Ovoga je utorka na zagrebačkom groblju Mirogoj povodom Međunarodnog dana ljudskih prava održana sveta misa u crkvi Krista Kralja te komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945. godine koje je neposredno nakon rata uništeno, preorano odlukom komunističkih vlasti.

Ovu komemoraciju organizirali su Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Zagreb, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – Osijek , Hrvatski domobran – Osijek, Hrvatski domobran – Zaprešić, Hrvatski domobran – Slatina, Hrvatski domobran – Našice, Hrvatski obredni zdrug Jazovka – krilo Đakovo te Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata – Zagreb.

Nekon svete mise, koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, sudionici su u procesiji otišli do vojničkog groblja gdje je nastavljen program komemoracije: hrvatska himna, minuta šutnje za poginule hrvatske vojnike 1941. – 1945. godine, pozdravna riječ organizatora skupa, prigodne pjesme i molitve za sve poginule te na koncu postavljanje i paljenje svijeća s nazanačenim imenom i prezimenom svakog pokojnika na njihovim neobilježenim grobovima.

Komemoraciji su nazočili članovi i potomci obitelji poginulih hrvatskih vojnika, svi ljudi dobre volje, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Stjepan Sučić ,izaslanica gradonačelnika grada Zagreba Vlasta Ivić, Efendija Halid Dolić.

Komemoraciju su uveličali članovi vokalnog ansambla Bojna Frankopan pod vodstvom hrvatskog branitelja i časnika Sekulića Hrvoja. Hrvatskom himnom je nastavljena komemoracija u izvedbi Valentine Mekovec, prof. solo pjevanja. Otpjevala prigodnu pjesmu Ave Marija, a na završetku komemoracije Hrvoje Sekulić i Ivana Sekulić otpjevali su pjesmu Zemlja dide mog!

Osim odavanja počasti poginulima, cilj ovih događanja je da se na danas praznim površinama gdje su pokopani hrvatski vojnici poginuli 1941. – 1945. godine postave grobni spomenici s osnovnim natpisom na kojem bi stajalo ime i prezime poginulog vojnika, godina rođenja i smrti u cilju dostojanstvenog posljednjeg počivališta.

Neposredno poslije II. svjetskog rata, a u nakani potpunog i radikalnog obračuna s „narodnim neprijateljem“, odnosno protivnicima i neistomišljenicima komunističkog režima, Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije donijelo je 18.5.1945. Odluku o uklanjanju grobalja i grobova okupatora i narodnih neprijatelja. Ovo uklanjanje provedeno je sustavno. Na zagrebačkom groblju Mirogoj u potpunosti je u ljeto 1945. godine uklonjeno njemačko i hrvatsko vojničko groblje, najmanje 3.000 grobova poražene vojske, pripadnika Wehrmachta i Waffen-SS-a, kao i hrvatskim vojnicima, pripadnicima domobranstvu i ustaštvu, tadašnjim Oružanim snagama NDH.

Uklanjanje ustaškog, domobranskog i njemačkog vojničkog groblja na Mirogoju u Zagrebu u ljeto 1945. godine opisao je Josip Bejuk u svojoj knjizi sjećanja naslovljenoj „Sjećanja logoraša“ koji je kao mladić s prijateljem svjedočio uništenju vojničkih grobova:

„…gledamo kako drugarice i drugovi lome križeve s njemačkog vojničkog groblja, a drugi se muče na ustaškom groblju preturati kamene spomenike s časničkog groblja…..slušamo još kako psuju ustašku majku, kurvu švapsku itd. Neki pripiti pjevaju i gaze nogama križeve. Čuje se pjesma ‘Druže tito mi ti se kunemo….“

O uklanjanju vojničkih grobova na Mirogoju pisale su 17. rujna 1945. godine nadbiskupu Stepincu i katolkinje Hrvatice, majke pokojnih sinova i supruge pokojnih muževa, moleći ga da se zauzme kod vlasti za poštedu vojničkih grobova: „Preuzvišeni gospodine! Za sigurno će Vam biti već poznato, da se po naređenju mjerodavnih vlasti skidaju križevi na Mirogoju sa ustaških grobova, a nakon toga imade se grobovi sravniti tako, da neće biti vidljivo, gdje je koji od onih, koji počivaju na tom mjestu vječni san. Da je taj postupak prema mrtvima, koji su pred Božjim sudom, strašan i bolan, došlo je do izražaja prigodom posjeta nas majki i žena u nedjelju na dan 16 rujna. Možete si pomisliti, Preuzvišeni, tu tešku bol jedne majke, koja dolazi iz udaljenih krajeva, da posjeti grob svoga sina, da se pomoli Svevišnjemu za pokojnikovu dušu – a da ne nađe grob jer nema križa. Ta boj je neopisiva. Majke i žene padale su na grobove moleći Svevišnjega za pomoć, zazivajući imena svojih palih pokojnika – da im se jave, no mrtvi ne govore, nema odaziva.“

Iz pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Vladimiru Bakariću 18. kolovoza 1945 godine: „…Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi Ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rodjake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine pretsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri. Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke crkve energično protestiram proti ovog divljanja i molim Vas da izdate hitne naloge da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja partizana ni ustaša ni Nijemaca ni slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakvi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim……“

Iako je na groblju Mirogoj podignuto nekoliko spomen obilježja poginulim hrvatskim vojnicima 1941. – 1945. godine, grobovi hrvatskih vojnika pripradnika Oružanih snaga NDH i dalje su neobilježeni, sravnjeni sa zemljom, bez nadgrobnih oznaka, bez upisa imena pokopanih vojnika.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Incident na skupu Miroslava Škore: Bilo je naguravanja i šamaranja

Objavljeno

na

Objavio

isječak/facebook

Miroslav Škoro u nedjelju je na skupu u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski žestoko udario po svojim protukandidatima, najviše se obrušivši na HDZ i njihovu kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović.

Inače, kako su javili u vijestima Nove Tv u 17 sati, skup je obilježio i incident kada su Škorini simpatizeri htjeli ući u Lisinski, ali se moglo jedino s ulaznicama.

Došlo je do naguravanja, pa su na kraju neki i ušli bez akreditacija i ulaznica, javlja Nova TV, a bilo je i šamaranja, kažu.

Napali studente zaposlene u Lisinskom, gurajući ih i vrijeđajući, piše Index. Jedan mladić dobio je i šamar, a više ljudi dobacivalo im je kako su komunjare, prepričao je jedan od studenata incident za Index, piše Hrvatska-Danas.hr.

Grabar-Kitarović o Milanoviću i Škori: Nervozni su, prijete – oba će pasti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari