Pratite nas

Herceg Bosna

Krvavi partizansko-komunistički zločin na Kočerinu 1945.

Objavljeno

na

Jučer su se navršile pune 72 godina do gnjusnoga partizansko-komunističkog zločina počinjenog na Kočerinu, kad su Titovi zločinci ubili dvojicu nedužnih franjevaca u župnom stanu.

Iako su komunističke vlasti probale taj zločin podvaliti Ustašama, narod se nije dao prevariti, nije u to nije povjerovao. Narod je dobro znao tko stoji iza tog nedjela, jednako kao i iza nebrojenih zločina već počinjenih na Širokom Brijegu.

Bilo je to 21. svibnja 1945. godine, nešto iza ponoći. U župnoj kući na Kočerinu ubijeni su dvojica nevinih franjevaca: fra Valentin Zovko i fra Andrija Topić. Pobili su ih u kasni noćni sat na pravdi Boga partizansko-komunistički krvnici.

Fra Valentin Zovko rođen 14. lipnja 1889. godine u Oklajima, župa Široki Brijeg. Od 1913. službuje u provinciji kao župni vikar, župnik i gvardijan. Godine 1918. nadzornik je i duhovni skrbnik za iseljenu hercegovačku djecu u Slavoniji. Župnik je u Kočerinu od 23. svibnja 1942. do svoje smrti 21. svibnja 1945. godine.

Fra Andrija Topić, rođen 8. prosinca 1919. godine u Oklajima, župa Široki Brijeg. Kao mladomisnik boravio kod svog ujaka fra Valentina Zovke na Kočerinu gdje su ga, zajedno s fra Valentinom, partizanski krvnici ubili 21. svibnja 1945. godine.

Pokopani su u mjesnom groblju na Kočerinu.

 

Kako se zločin dogodilo?

Nakon pogibije fratara na Širokom Brijegu (7. veljače 1945. godine) atmosfera je bila sve napetija. U zraku se osjećao nekakav strah. Zle su se slutnje iz dana u dan umnožavale. Udar na kočerinski župni ured svakim je danom sve više prijetio, postajao je izvjestan. Dana 20. svibnja 1945. godine odnekuda je došla neka partizanska postrojba na Kočerin. Bilo je to negdje u večernje doba. U toj je postrojbi bio i silom unovačeni Ante Sesar – kasnije fra Alojzije. Postrojba se smjestila u mjesnoj školi.

Iste te večeri, negdje prije ponoći, netko je divljački lupao na vratima župnog stana uz povik ‘otvaraj’. Otvorio je fra Valentin… Nakon što su upali u kuću, dvojica od ‘nezvanih gostiju’ odmah su počeli premetačinu. U sobi fra Vinka Dragičevića uzeli su sve što su htjeli, a nakon što su pitali gdje se on nalazi i saznali da nije kod kuće, s pokupljenim su stvarima otišli. Fra Valentin, fra Andrija i kuharica Šima ostali su prestrašeni u fra Andrijinoj sobi. Složili su se u ocjeni situacije kako bi im to mogla biti zadnja noć u životu. Predosjećajući da bi se nešto strašno moglo dogoditi, ispovjedili su se i preporučili Bogu, te su međusobno jedan drugome podijelili odrješenje grijeha.

Nešto iza ponoći opet se začulo lupanje na vratima uz isti ona divljački povik ‘otvaraj’. Ovaj put Šima je otvorila… Ista ona dvojica pljačkaša nosili su ‘livore’ u rukama i bez ikakva obzira ili objašnjenja pošli su uz stube, bez ijedne riječi. Šima je išla za njima sluteći užas koji se primakao. Fra Valentin i fra Andrija bili su u fra Andrijinoj sobi. A fra Andrija je bio u krevetu. Zlikovci su naredili fra Valentinu: ‘Idi u svoju sobu!’. Soba je bila sučelice fra Andrijine sobe. Fra Valentin je pošao, za njim je pošla i ta partizanska zvijer. Prešavši hodnik jedva dva koraka, tek što je zakoračio u sobu, zlikovac ga je ustrijelio u glavu. Šima je pala na svog sina fra Andriju, da mu zaštiti glavu. Zlikovac, koji je ostao u fra Andrijinoj sobi, sasuo je nekoliko hitaca, točnije šest, u trup fra Andriji, od prsiju do trbuha. Zlikovci su nakon počinjenoga stravičnog zločina odmah otišli. Šima je cijelu noć ostala uz mrtva sina i brata.

Kad se začula pucnjava u župnom stanu, jedan je vojnik iz postojbe, koja je noć prije došla na Kočerin, rekao: ‘Pogiboše popovi!’ To je jasno čuo Ante Sesar (kasnije fra Alojzije) koji je poslije kao fratar o tome posvjedočio. O tome je Ante ispričao fra Vinku Dragičeviću tako da nema razloga dvojiti u istinitost navedenog događaja. Sve gore navedeno o ubojstvu fratara na Kočerinu ispričala je i potvrdila Šima Topić, kuharica u župnom stanu na Kočerinu, jedini i isključivi preživjeli svjedok strašnog događaja.

Treba kazati i to kako je netko pred Šimom rekao neistinu kako su partizani zaklali fra Valentina i fra Andriju u župnom stanu na Kočerinu. Šima je na to mirno reagirala: ‘Nisu oni zaklani, nego su iz livora ubijeni.’

U Izvješću sa sastanka Općinskog Povjereništva KPJ za Kočerin, od 21. svibnja 1945. godine, koje je upućeno Sreskom Komitetu komunističke partije Jugoslavije – Mostar, partizansko-komunistički krvnici priznali su zločin koji su počinili na Kočerinu, ali su izrazili žaljenje što je narod pročitao pokušaj njihove prijevare i prepoznao prave počinitelje zločina. Naime, bez obzira što su počinitelji bili obučeni u ustaške i četničke odore, narod u to nije povjerovao. U navedenom izvješću je stajalo:

„Povodom svega ovoga, na ovaj teren došao je drugi bataljun narodne odbrane, čijem je stožeru ovo povjereništvo kao i tajnik ove općine iznio stav fratara u samom Kočerinu, kao i njihov reakcionarski stav, na osnovi čega je navedeni bataljun likvidirao ove reakcionare pod kamuflažom neprijatelja (ustaško-četničkih bandi). Prema našem uviđanju kod naroda vlada veliko ožalošćenje, mada je kroz narod ‘prosvirano’ da su to učinile ustaško-četničke bande, a o čemu je dokumentirala i fratarska sluškinja da su na njima bili ustaško-četnički grbovi. Narod povodom ubojstava ovih fratara, po svim uviđanjima, stoji u suprotnom mišljenju od naše propagande. Po ovoj točki uzeti su zadatci: da se održi zbor na pogrebu ovih bandita, preko kojega će se ukazati narodu na zlodjela ustaško-četničkih bandi, kao i preko daljih konferencija ukazivati na reakcionarski posao, raskrinkavati ih, te na osnovu kojih će se dokumenata govoriti o bratstvu i jedinstvu.“

sirokibrijeg.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari