Pratite nas

U potrazi za Istinom

Krvavi pir partizana u glavnom gradu je trajao mjesecima

Objavljeno

na

Glavni grad Hrvatske Zagreb je u svibnju 1945. bio grad straha, patnje, stradanja, smrti, ali i nadanja da je zlo prolazno. U grad su prve ušle jedinice partizana iz Srbije, od kojih su mnogi do prije koji mjesec nosili kokardu na šubari, čak do kolovoza 1944. kada ih je Tito amnestirao.

Ti ljudi su počeli pokolj stanovnika Zagreba i svih koji su se sklonili u glavni grad, a nisu pobjegli prema Austriji. Pokolji i ubijanja trajali su, s različitim intenzitetom, mjesecima nakon završetka rata…

Najmasovniji zločini na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice, prije svega Gračanima. Gračani, uz Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec koji, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoju ekonomiju uz glavni hrvatski grad.

O strahu i atmosferi koja je vladala Zagrebom toga dana najbolje svjedoči slika prolaska i dočeka partizana preko glavnog gradskog trga Jelačić placa. Na ulicama grada nije bilo nikoga.

Pokolj i pljačka u Zagrebu počela je istog dana, ubijene su tisuće ljudi u glavnom gradu, pa čak i djece štićenika domova u dobi od 7 do 15 godina, bolesnici iz zagrebačkih bolnica, žene, starci i doslovno svi koji su se našli na popisu “sumnjivih” srbijanskih partizana koji su ušli u Zagreb.

Na današnji dan 1945. su partizanske snage ušle u Zagreb. Partizani vole reći da su ga oslobodili, a pokojni Tomislav Ladan bi rekao da je taj dan “Zagreb pao pod oslobođenje”.

Partizanski monstruozni zločini u Zagrebu i okolici

Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu označavaju pokolj kojeg su počinili Titovi partizani nakon završetka Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Zagrepčani, izbjeglice koje su bježale pred partizanima, ranjenici, civili, žene i djeca su ubijani na stratištima u samom središtu grada (današnja Pedagoška akademija u Savskoj ulici, Tuškanac), po okolnim šumama, podsljemenskim i žumberačkim stratištima i poljima.

Nisu bili pošteđeni niti bolesnici i ranjenici iz zagrebačkih bolnica.

„To nije bilo nikakvo oslobođenje Zagreba jer je uslijedio čitav niz zastrašujućih zločina koje je proveo komunistički režim, a što potvrđuje pronalazak 850 prikrivenih stratišta u Hrvatskoj, a samo na području Zagreba i okolice locirano je 120 takvih masovnih grobišta“, rekao je svojevremeno prof. dr. Jurčević.

Donosimo popis stratišta u gradu Zagrebu i okolici koji pokazuje strahotu i razmjer zločina nad tisućama ljudi, a prof. Ivo Banac tvrdi da se radi najmanje o 5000 ljudi ubijenih tih dana u Zagrebu. Postoje i veće prosudbe, a broj stvarno ubijenih se neće nikada znati.

POPIS STRATIŠTA KOJA SU POČINILI PARTIZANI U GRADU ZAGREBU 1945. NAKON ZAVRŠETKA BORBI:

1. Bukovečka šuma – broj žrtava nepoznat – obavljane masovne likvidacije;
2. Brestovec – 1945 (poraće) – ranjenici iz bolnice Brestovec (Sljeme) i uhićeni domobrani odvede su u šumu gdje su likvidirani. Broj žrtava je nešto preko 50;
3. Čučerje (selo Trstenik) – srpanj 1945 – likvidirano 7 domobrana koji su najprije sebi iskopali grobove. Grobište je u zaseoku Fabijanec kod Trstenika;
4. Galovići – 1945 – likvidirano 13 njemačkih vojnika koji su zakopani u dva grobišta – ubili ih partizani;
5. Gornji Mikulići – likvidiran nepoznat broj njemačkih vojnika
6. Dotrščina (šuma) – svibanj 1945 – broj žrtava 7 000 i više – postoji više grobišta; – poubijali ih partizani
7. Gornje Vrapče – 1945 – broj žrtava 2 000 – 2 500. Likvidirani zarobljenici iz logora Senjak i bačeni u špilju zvanu Dragulinec na Horvatnici. Žrtve su uglavnom bili Zagrepčani te bolesnici iz psihijatrijske bolnice u Vrapču – partizani i vlast FNRJ;
8. Gornje Vrapče (Kolarska Gora) – 1945 – izvršene masovne likvidacije na više od 70 osoba;
9. Gornje Vrapče (u blizini Kolarske Gore) – 1945 – ubijeno oko 180 osoba i bačeno i zatrpano na šest lokacija;
10. Gornje Vrapče (špilja ispod kote Brežan) – 1945 – ubijeno i pokopano oko 30 žrtava;
11. Gračanska cesta – travanj i svibanj 1945 – Nepoznat veliki broj civila doveden i ubijen. Prilikom dizanja zemlje na mjestu zvanom Tri humka, iskopan je jedan od posmrtnih ostataka te bačen u Savu. Ostali su u masovnoj grobnici na tom mjestu;
12. Lokacije:
I. Gračani (Stremec);
II. Ribnjak;
III. Matkov Brijeg;
IV. Golača;
V. Đurkov voćnjak;
VI. Lonjšćina;
VII. Šiftarov vrt;
VIII. Šiftarov vinograd;
IX. Bešđićev vrt; Trnčićevo dvorište;
X. Trnčićev brijeg;
XI. Sljeme-Stare Sjenokoše;
XII. Okrugljak;
XIII. Banićevo dvorište;
XIV. Zlodijev brijeg;
XV. Peščenka;
XVI. Zdenčec (prva lokacija);
XVII. Zdenčec (druga lokacija);
XVIII. Zdenčec (treća lokacija);
XIX. Bjelčenica;
XX. Obernjak – Brestovac;
XXI. Krivćev brijeg (prva lokacija);
XXII. Krivćev brijeg (druga likacija);
XXIII. Jelačićev brijeg (prva lokacija);
XXIV. Jelačićev brijeg (druga lokacija)
19.V.1945 – u svim ovim lokacijama ubijeno je i pokopano, što vojnika što civila do 2000;

13. Horvati – 1945 – u hrastovoj šumi, a cesti Zagreb Karlovac u krugu 500 m razbacano je preko 50 grobišta
14. Jarek – 8.V.1945 – žrtve su streljane, pretpostavlja se da su bili pripadnici domobranstva i ne zna se točan broj;
15. Jelenovac – svibanj 1945 – 12 osoba je streljano i zakopani su u potoku kod Čulumovićeve šume;
16. Kupinečki Kraljevec (Hasan Breg) – uhapšeno 15 osoba, likvidirani i bačeni u jamu;
17. Lipnica (šuma Radovanec) – 1945 – uhvaćeno 10 njemačkih vojnika i streljano;
18. Ljubijska ulica – svibanj 1945 – likvidirano preko sto hrvatskih i njemačkih voj nika i civila. Bačeni u jamu;
19. Kanal (logor) – 1945 – u taj su logor sabirali zarobljene hrvatske vojnike, koje su noću ispražnjavali likvidiranjem. Broj osoba nepoznat;
20. Prečko (logor) – 1945 – likvidirani zarobljeni hrvatski vojnici;
21. Maksimirska šuma – svibanj i lipanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Dovažani đaci i studenti iz zatvora u Petrinjskoj ulici i streljani u Maksimirskoj šumi – partizani i vlasti FNRJ;
22. Perivoj Maksimir – svibanj 1945 – Nepoznat broj hrvatskih zarobljenih vojnika mučen i streljan. Zakopani u obrambene jarke u blizini zgrade Poljoprivrednog fakulteta;
23. Maksimir (ulica Gospočak) – svibanj 1945 – Prko 30-ak vojnika i civila vezanih žicom, bačene u jarak i rafalima pobijeni;
24. Markovo polje – 24/25. siječnja 1947 – dvije civilne osobe likvidirane i pokopane pokraj groblja;
25. Markuševac – svibanj 1945 – strijeljan veći broj osoba većinom civila;
26. Ulica Miholićev Put – 10. svibnja 1945 – streljano 108 hrvatskih vojnika;
27. Mirogoj (kraj krematorija) – 1945 – streljano mnoštvo osoba i zakopano podno krematorija;
28. Mlinovi – Nepoznat broj osoba zakopan nakon likvidacije;
29. Miroševac (kod potoka Trnava) – 1945 – streljano oko 40 osoba čiji su ostaci nađeni na istočnoj obali potoka;
30. Pedagoška akademija u Savskoj ulici – dovedeno oko 300 zarobljenika iz zatvora i streljano. Zakopani su u jamu u dvorištu Akademije. Jama je zatrpana i na njoj zasijano raslinje;
31. Šuma iznad Prečkog – svibanj 1945 – likvidirano 750 domobrana;
32. Pod Sljemenom – svibanj 1945 – sve su zatvorenike zatvora Nova Ves odveli i streljali i zakopali u jame pod Sljemenom;
33. Remete (šuma Bukovina) – 8. svibanj 1945 – zarobljeno i streljano 42 domobrana. Bačeni su u jarak između brijega Črešnjevec i Gospodiček;
34. Remete (šuma Hrupić) – svibanj 1945 – likvidirano oko 50 osoba i bačeno u grabe;
35. Remete (u blizini samostana) – dovezeno oko 30 domobrana, rukama vezanih žicom ubačeni u iskopane rovove i pobijeni rafalom. Više je lokacija grobišta;
36. Remete (iznad krematorija, Fučkov jarak) – svibanj 1945 – nepoznat broj dovezenih vojnika i civila streljan i pokopan;
37. Sesvete (Kučane) – svibanj 1947 – U vinogradima u Kučanima streljano 6 osoba;
38. Sesvete (Selčinska šuma) – poraće – nepoznat broj osoba dovezen, ubijen i pokopan;
39. Šestine – svibanj 1945 – broj žrtava oko 5 000. masovno grobište likvidiranih hrvatskih i njemačkih vojnika. Tu su i prema Gračanima bili žrtve i bolesnici zagrebačke bolnice i ranjenici. Kamionima su dovažani i likvidirani i zakopani.
40. Između Šestina i Gračana – svibanj 1945 – iz zagrebačkih bolnica su dovažani bolesnici i ranjenici i tu su streljani i zakopani;
41. Šestine (kod Lagvića) – svibanj 1945 – između 250 i 300 zarobljenih domobrana likvidirano je na putu prema Lagviću (prema potoku na lijevoj strani brijega);
42. Šuma Gliboki jarek – svibanj i lipanj 1945 – Kroz to vrijeme OZN-a iz Sesveta je dovodila osobe, mučila ih i likvidirala;
43. Šuma Resničina (između Sesveta, Resnika i Ivanje Reke) – od 8. V. do kraja lipnja 1945 – partizani i vlasti FNRJ dovele i likvidirale nepoznat broj osoba;
44. Šume Zagrebačke gore – 8. svibnja 1945 – Partizani su hrvatske vojnike i bolesnike iz bolnice Brestovac dovezli i poubijali u blizini bolnice;
45. Tuškanec (Dubravkin put) – od 10-20. svibnja 1945 – kamionima su dovožene žrtve, streljane i zakopane. Broj žrtava nepoznat;
46. Rijeka Sava – lipanj 1945 – nepoznati broj žrtava je kamionima dovezen na Savski nasip i uz maltretiranje likvidirane i bačene u rijeku. Bilo je tu i 40-ak djece u odorama „Ustaške uzdanice“ i 20 – 30 ranjenika;
STRATIŠTA – ZAGREBAČKA ŽUPANIJA:
7. Jastrebarsko (šuma Gović) – ljeto 1945 – veliki broj civila dovedena iz grada i okolice dovezeni i streljani;
48. Zaprešić (kod postaje Sutla) – svibanj 1945 – partizani doveli 6 civila pa ih streljali;
49. Zaprešić (živica kod Malekovića) – 1945 – broj žrtava do 700. Vršene masovne likvidacije – partizani;
50. Sv. Ivan Zelina (Dubovec Bisački goblje) – svibanj 1945 – vlasti FNRJ u više navrata likvidirali nepoznate vojnike;
51. Samobor (ulica Milana Reizera) – svibanj 1945 – U dvorcu je bio sabirni logor s oko 1500 osoba. U logoru su vršena strijeljanja sudionika Križnog puta. Broj žrtava na ovoj lokacije je oko 200. Grobište je obilježeno drvenim križem i spomen-pločom;
52. Samobor (Giznik) – 1945 – nepoznat broj osoba streljan i pokopan. Mjesto stradanja obilježeno je spomen-križem;
53. Samobor (Jelenšćak) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto obilježeno spomen-križem;
54. Samobor (Stražnik) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto je obilježeno spomen-križem;
55. Samobor (kod Kerestinca) – broj žrtava nepoznat. Vršene masovne likvidacije;
56. Samobor – Bobovica (kod mjesta) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Poznato je da je tu pogubljen jedan vod zarobljenih domobranskih vojnika;
57. Samobor – Povučnjak (šuma) – 1945 – Masovna grobnica domobrana. Likvidirano oko 300 domobrana;
58. Samobor – Rakov Potok (kod mjesta) – Vlasti FNRJ likvidirali oko 650 hrvatskih vojnika. Postoji više lokacija;
59. Samobor – Rakov Potok (Stupnik) – broj žrtava je nepoznat. Likvidiranja su vršena noću, a žrtve su bacane u jarke locirane uz cestu;
60. Samobor – Smerovišće (Vilinske jame) – Likvidirano oko 350 osoba. 210 Hrvata, 110 Srba i 30 Slovenaca;
61. Samobor – Velika Rakovica (kod mjesta) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto je obilježeno spomen križom;
62. Velika Gorica – Levi Štefanki – od 1943 do lipnja 1945 – broj žrtava je 660. Likvidirani su civili i hrvatski vojnici;
63. Velika Gorica (na putu za Kravarsko) – Streljano 60 djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj;
64. Velika Gorica (Hrašće Turopoljsko) – Broj žrtava nepoznat. Tu su likvidirani dovezeni zarobljenici iz zagrebačkih zatvora;
65. Velika Gorica – Buševec (šuma Brezik) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Streljani hrvatski vojnici i civili;
66. Velika Gorica – Dubranec (kod mjesta) – broj žrtava nepoznat;
67. Velika Gorica – Gudci (potok Peščenjak) – 1945 i 1946 – broj žrtava nepoznat. Na desnoj obali potoka kopane su jame u koje su bacali streljane zarobljenike;
68. Velika Gorica – Vukovina (Vukomeričke gorice) – broj žrtava je do 3000. Žrtve su pripadnici hrvatskog domobranstva;
69. Brckovljani – Lupoglav (kod mjesta) – svibanj 1945 – broj žrtava je 15 osoba. Osobe su izdvajane iz kolona Križnog puta i likvidirani;
70. Brdovec (šuma zvana Janekovićevo) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Masovna grobnica;
71. Brdovec (brdovečko groblje) – broj žrtava oko 700;
72. Brdovec (Ključanska Gmajna – broj žrtava nepoznat. Likvidirano više osoba i bačeno u streljački vod;
73. Brdovec (Hercegovo) – broj žrtava do 700. Grobnice se nalaze na putu prema selu Zdenci. Uz veliko grobište se nalazi niz manjih na drugoj strani puta;
74. Brdovec (kod Rasadnika) – broj žrtava do 700;
75. Brdovec – Javorje (graba iza) – broj žrtava nepoznat;
76. Brdovec – Ključ Brdovečki (kod utoka Sutle u Savu) – broj žrtava nepoznat;
77. Brdovec – Prudnice (prema Lovačkom domu) – likvidirano do 1000 osoba;
78. Brdovec – Šenkovec (Pancer graba) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Likvidirano više osoba i bačeno u grabu;
79. Brdovec – Šnkovec (kod mjesta) – broj žrtava 3000. Grobište se nalazi u pravcu od zdenca prema Šenkovcu;
80. Klinča Sela (šuma Raščak) – svibanj 1945 – broj žrtava 19;
81. Klinča Sela – Repišće (Šumbar) – 1945 – Likvidirano je oko 300 osoba civila i hrvatskih vojnika. Među njima su bili logoraši iz logora Kanal i Kerestinac. Postavljen spomen-križ;
82. Klinča Sela (Ravnice, Sakomani, Rašćak i Pavučnjak) – poraće – Oko 250 logoraša (vojnici, civili i djeca) iz Jastrebarskog, Kanala i Kerestinca;
83. Klinča sela (Sakomani – Jarica) – svibanj 1945 – Likvidirani su sudionici Križnog puta, broj žrtava je nepoznat;
84. Kloštar Ivanić (voćnjak samostana karmelićanki) – 06.05.1945 – Likvidirano oko 40-ak hrvatskih vojnika i bačeni u jamu u voćnjaku;
85. Kloštar Ivanić – Bešlinec (groblje Svetog Trojstva) – svibanj 1945 – Na Križnom putu kroz selo Bešlinec u šumi Marča 8 osoba je likvidirano i zakopani su na istočnoj strani groblja;
86. Krašić (kod crkve sv. Ivana )- svibanj 1945 – do 300 žrtava – poubijali partizani;
87. Krašić (mjesno groblje uz crkvu sv. Ivana) – svibanj 1945 –
88. Krašić (mjesno groblje uz crkvu sv. Ivana) – svibanj 1945 – na ove dvije lokacije likvidirano je između 50 i 300 osoba;
89. Kravarsko (šuma između Kravarskog i Gornjeg Lukavca) – svibanj i lipanj 1945 – Likvidirano je oko 5000 osoba i zakopano u masovnu grobnicu;
90. Farkaševac – Donji Markovac (šuma Bolčanski Lug) – 1947 – ubijen 1 civil koji je u toku rata bio u hrvatskoj vojsci. Grob je označen križem;
91. Gradec – Haganj (šuma Novakuša) –svibanj 1945 – 16 pripadnika hrvatske vojske odvedeno u šumu i likvidirani;
92. Gradec – Haganj (šuma Doline) – 06.05.1945 – Zarobljeni hrvatski vojnici odvedeni u šumu Doline i likvidirani. Grobište se nalazi desno od ceste Haganj-Gradec. Podignut je drveni križ;
93. Pisarovina – Lučelnica (kod mjesta) – likvidirano 45 civila Hrvata;
94. Pokupsko – Cerje Pokupsko (u šumi kraj kapele sv. Petra) – Nepoznat veći broj osoba likvidiran i bačen u jame koje se nalaze na više lokacija;
95. Preseka – Šelovec (kod mjesta) – svibanj 1945 – Oko 20 zarobljenih Nijemaca je nakon mučenja likvidirano i bačeni na više lokacija;
96. Preseka – Šelovec (šuma Popovec – Bjelovarec) – 05.do 08. 1945 – oko 30 njemačkih vojnika i Hrvata dočekani u zasjedi i pobijeni;
97. Rakovec (kod groblja) – svibanj 1945 – oko 20 njemačkih vojnika koji su poginuli u bitci ili likvidirani;
98. Rakovec – Lipnica (šuma Kolenica) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat su njemački vojnici pokopani u dvije lokacije;
99. Rakovec – Valetić (livada) – 4 njemačka vojnika i jedan civil. Zakopani su na vododerini livade;
100. Sveta Nedjelja (Pakovica u polju) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Grobište je označeno križem;
101. Sveta Nedjelja – Kerestinec (kod mjesta) – 1945 (poraće) – oko 350 logoraša iz Kerestinca likvidirano. Postoji više grobišta;
102. Sveta Nedjelja (na putu od Svete Nedjelje do Jaske) – 1945 – broj žrtava 2000 – 3000. Likvidirana je kolona koja je išla s Križnog puta – poubijali partizani;
103. Žumberak (Sošice – Jazovka) – 1943 i 1945 – broj žrtava 447. Pripadnici hrvatske vojske likvidirani su odmah nakon bitke za Krašić 1943. godine. Između Sopte i Gornjeg Sela je prirodna provalija gdje su svaku noć, kroz 30-ak dana, vršene likvidacije. Likvidirano je 447 osoba, od toga 270 ranjenika zagrebačke bolnice Sveti Duh – poubijali ih partizani;
104. Žumberak (Kremenjak, Koriljak i Osovlje) – nepoznat broj likvidiranih Hrvata. Grobište se nalazi između Pećina i Kalja, u Žumberačkom gorju;
105. Žumberak (Pogana ili Zla jama) – poraće – u jami su zakopane brojne žrtve masovnih likvidacija;
106. Žumberak – Oštrc (kod mjesta) – 1945 – likvidirano oko 200 osoba. Jama se nalazi ispod mjesta

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

U Zagrebu ubijen veliki broj javnih osoba – slikara, pjesnika, znanstvenika, književnika…

Velik broj javnih osoba koje su djelovale za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, poznati političari, ali i oni koji su u to vrijeme doživjeli vrhunac svoje karijere, bili su smaknuti. Među njima su bili brojni umjetnici (slikari, pjesnici, književnici, operni pjevači), znanstvenici, novinari, vjerski dužnosnici i redovnici, koji su živjeli i radili u Zagrebu, a zatim su ubijeni u Zagrebu, ili su iz Zagreba odvedeni u okolna mjesta poput Rakovog Potoka ili jame Jazovka, gdje su na okrutne načine smaknuti.

Ovo su neki od ubijenih:

Josip Horvat Međimurec, hrvatski slikar
Vinko Kos, pjesnik, književnik i pisac za djecu
Ljudevit Jurak, svjetski poznati patolog i sudski medicinar, začetnik humanomedicinske patološke anatomije i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj
Andrija Konc, pjevač (odveden iz Zagreba u Bjelovar, gdje je i ubijen)
Ivan Softa, pjesnik
Vladimir Jurčić, pjesnik, esejist, feljtonist
Jerolim Malinar, javni katolički djelatnik i novinar, suradnik bl. Ivana Merza
Mijo Bzik, novinar i publicist
Tias Mortigjija, novinar, publicist
Zdenka Smrekar, književnica
Milivoj Magdić, novinar, pravnik i publicist
Germogen Maksimov, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit zagrebački
Blanda Stipetić, katolička redovnica
Gaudencija Šplajt, katolička redovnica, istaknuta djelatnica nekadašnjeg zagrebačkog samostana Antunovac u Maksimiru
Filip Popp, protestantski svećenik, prvi biskup Evangeličke Crkve u Hrvatskoj
Franjo Babić, književnik i novinar
Đuro Stipetić, rektor Sveučilišta u Zagrebu
Kerubin Šegvić, povjesničar, književni kritičar, političar, katolički svećenik, profesor filologije
Ivo Guberina, svećenik, teolog, povjesničar i političar
Ismet Muftić, zagrebački muftija
Radoslav Glavaš, književni povjesničar, kritičar i franjevac.
Joco Cvijanović, operni pjevač i svećenik Hrvatske pravoslavne crkve
Serafim Kupčevski, pravoslavni svećenik
Dimitrije Mrihin, pravoslavni svećenik
Aleksej Borisov, pravoslavni svećenik
Lipharda Horvat, katolička redovnica[10] Geralda Jakob, katolička redovnica
Konstantina Mesar, katolička redovnica
Marijan Marijašević, književnik
Bonaventura Radonić, franjevac i filozof
Munir Šahinović, novinar i pisac
Jerko Skračić, novinar i književnik
Branko Klarić, pjesnik
Gabrijel Cvitan, književnik
Vilim Peroš, novinar, urednik zagrebačkog dnevnog lista Nova Hrvatska
Agathe von Hausberger, američka novinarka
Ivan Maronić, novinar
Danijel Uvanović, matematičar i fizičar svjetskog glasa, novinar i publicist

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Objavljeno

na

Objavio

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.

Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.

Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.

Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?

Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.

Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.

Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!

Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).

Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

 

Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su  -ubijeni.

Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.

Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.

Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.

A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:

Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka,  85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.

Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

I fra Branka Šuška partizani su nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju u zarobljeničkoj koloni…

Objavljeno

na

Objavio

Petru Šušku i Mandi, r. Džajkić, iz Mokroga (Pribinovića), župa Široki Brijeg, 29. studenoga 1912. rodio se sin. Nadjenuli su mu ime Ivan. Kršten je istoga dana u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo na Širokom Brijegu. Poslije će Ivan stupiti u franjevački red i uzeti ime fra Branko. Imao je još jedno redovničko ime, fra Benjamin. 

Nakon pučke škole završio je franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu (1925. – 1934.), a bogoslovni studij u Mostaru (1934. – 1937.) i Bologni, Italija (1937. – 1939.). Vojsku nije služio. U franjevački red stupio je na Humcu 6. kolovoza 1931. Obukao ga je provincijal fra Dominik Mandić. Zavjetovan je jednostavno 7. kolovoza 1932. (provincijal fra Dominik Mandić), a svečano 18. kolovoza 1935. (provincijal fra Mate Čuturić). Za subđakona zaređen je u Mostaru 20. veljače 1937., a za svećenika 23. svibnja 1937., također u Mostaru.

Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Nakon svećeničkog zaređenja dušobrižnički je djelovao kao župni vikar na Čitluku (1939. – 1941.), Mostaru (1941. – 1944.) te kao župnik u Blizancima – Krehinu Gracu (1944./45.). U svibnju 1945. uhitili su ga komunisti partizani negdje u Sloveniji i ubili na nepoznatu mjestu. Bile su mu tek 33 godine. Prema sjećanju prof. fra Vojislava Mikulića, fra Branko je bio »jednostavan i dobar redovnik i svećenik«. To, međutim, komunistima partizanima nije bila nikakva zaprjeka da ga usmrte u jednoj od stotina kolona smrti u svibnju 1945.

Školovanje i redovničko-svećenički život

Nisam uspio pronaći podatak gdje je Ivan Šušak pohađao pučku školu, ali je to najvjerojatnije bilo u gradu Širokom Brijegu (Lištici). U franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu Ivan Šušak upisao se šk. 1925./26. godine. Na žalost, nemamo izvješća o njegovu školovanju sve do 1930. Tada ga nalazimo u 5. razredu i to među onima koji su uspješno položili popravni ispit. Školske godine 1930./31. Ivan je upisao 6. razred. Iz jednog dopisa iste šk. godine saznajemo da Ivan sve do 6. razreda nije bio sjemeništarac, nego vanjski đak. On je, naime, početkom 1931. molio provincijala da ga primi u sjemenište i novicijat. O tome je provincijal tražio mišljenje uprave gimnazije. Profesori su na sjednici od 13. ožujka 1931. zaključili da ga se primi na koncu školske godine i to ako prođe u školi i ako liječnik pronađe da je zdrav.

Na temelju objavljena gimnazijskoga izvješća teško možemo zaključiti kakve je ocjene imao iz pojedinih predmeta, ali znamo da je upućen na popravni ispit iz matematike. Najviše je u svim razredima bilo propalih upravo iz matematike. Razred se sastojao od 26 učenika, a razrednik im je bio dr. fra Marijan Zubac. God. 1931./32. Ivan nije na Širokom Brijegu: tu je godinu proveo u novicijatu na Humcu, što znači da su profesori dali pozitivno mišljenje unatoč tomu što je propao iz jednog predmeta. U gimnaziji je opet u šk. god. 1932./33. Završio je 7. razred, čini se s dobrim uspjehom. Upisan je kao fra Benjamin Šušak. U razredu su bila dvadesetorica, od čega jedanaestorica klerika. Razrednik im je bio fra Martin Sopta.

I osmi je razred fra Benjamin prošao s dobrim uspjehom. U razredu ih je bilo samo 13, a razrednik im je bio dr. fra Arkanđeo Nuić. Nakon okončanja gimnazije navedeni su pristupili maturalnom ispitu koji je trajao od 10. do 15. lipnja 1934. Predsjednik ispitne komisije bio je dr. Nikola Majnarić, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Krešimir Pandžić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), fra Fabijan Paponja (povijest i zemljopis), dr. fra Arkanđeo Nuić (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski jezik). Fra Benjamin je maturirao s dobrim uspjehom. Nakon toga upisao je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru.

Na temelju jednog dopisa provincijala fra Dominika Mandića vidljivo je da je Ivan Šušak imao neku manu na licu, možda neku izraslinu, pa mu provincijal uvjetuje primanje u novicijat prethodnom operacijom lica. K tome treba donijeti liječničku potvrdu da je zdrav te prije oblačenja obaviti duhovne vježbe. Tako je uskoro (6. kolovoza 1931.) Ivan stupio u novicijat i uzeo redovničko ime fra Benjamin.

Godinu novicijata proveo je u humačkom samostanu (1931./32.). S njim je bilo još deset kolega: fra Bogdan Ćubela, fra Efrem Juričić, fra Dionizije Lasić, fra Vinko Petrović, fra Metod Puljić, fra Kornelije Ravlić, fra Krsto Ravlić, fra Gojko Stojić, fra Jenko Vasilj i fra Bogomir Zlopaša. Obukao ih je provincijal dr. fra Dominik Mandić. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st. Dvojica su napustila zajednicu (V. Petrović i E. Juričić; Juričić je kasnije postao biskupijski svećenik, član Dubrovačke biskupije, umro 1960. i pokopan u Čitluku), jedan se poslije u Americi sekularizirao i djelovao kao biskupijski svećenik (Kornelije Ravlić), dvojica su preminuli kao mladi svećenici (G. Stojić i B. Zlopaša), trojicu su ubili komunisti partizani 1945. (B. Šušak, M. Puljić i J. Vasilj), jedan je život proveo u Italiji i Americi (D. Lasić) dok su samo dvojica, fra Bogdan Ćubela i fra Krsto Ravlić, svećenički i redovnički život proveli u Hercegovini i tu preminuli.

Filozofsko-teološki studij fra Branko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U prvi semestar upisan je 1934./35. (tamo mu je redovničko ime upisano kao fra Benjamin). Imao je četiri predmeta: apologetiku, povijest Crkve, specijalnu filozofiju i hebrejski jezik. Ocjene su mu dobar (7 ½) i 9 iz apologetike. Vladanje je vrlo dobro (2). U ljetnom semestru ima iste predmete i gotovo iste ocjene te uz to ascetiku (8). Vladanje je vrlo dobro (2).

U drugoj godini studija (1935./36.) slušao je predmete: Sveto pismo, dogmatika, moralna teologija, kanonsko pravo, povijest Crkve, etika i ascetika. Prosječna ocjena je vrlo dobar (8). U ljetnom semestru predmeti su potpuno isti, prosječna ocjena opet 8, iako ima jednu odličnu (9), ali sada ima čak četiri 7 ili 7 ½. Vladanje opet vrlo dobro (2). Treće godine studija u Mostaru (1936./37.) u zimskom je semestru slušao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve i specijalnu filozofiju. Ocjene 7 i 8, više prvih nego drugih. Ipak bi zaključna ocjena bila 8, jer ima dvaput 7 ½, a dvaput 7 ¾. U ljetnom semestru polaže četiri ispita: Sveto pismo (7), dogmatika (7 ¾), moralna teologija (7 ½) i kanonsko pravo (8). Sada mu je u imeniku ime zabilježeno kao fra Branimir. Tako je završio studij u Mostaru, a nastavit će ga u inozemstvu.

Fra Branko je za svećenika zaređen prije nego je završio bogoslovni studij – jer je tako u ono vrijeme bilo uobičajeno. Provincijal je za šestoricu klerika, među kojima je bio i fra Branko, 27. ožujka 1937. tražio od Sv. Oca dispenzu za svećeničko ređenje, vjerojatno od nedostatka dobi. Riječ je o fra Bernardu Katiću, fra Bogdanu Ćubeli, fra Dioniziju Lasiću, fra Metodu Puljiću, fra Gojku Stojiću, fra Branku Šušku, fra Jenku Vasilju, fra Bogomiru Zlopaši i fra Emilu Stipiću.

Za svećenika je zaređen 23. svibnja 1937. Nakon toga je određen za studij u inozemstvu, kako je to bilo uobičajeno. U inozemstvu je ostao dvije akademske godine. Bilo je predviđeno da studij nastavi u Lyonu (Francuska). Tamo je trebao poći s kolegama fra Gojkom Stojićem i fra Kornelijem Ravlićem. Za njih je, kao i za neke kolege u druga mjesta, zatražena obedijencija od generala franjevačkoga reda. Nije poznato kad su točno dospjeli u Lyon, možda u rujnu ili vjerojatnije u listopadu 1937. Ipak fra Branko u Lyonu nije ostao dugo. Pisao je o tome iz Bologne provincijalu fra Mati Čuturiću 12. studenoga iste godine. Provincijal u Lyonu poslao ga je, naime, kući u Hercegovinu jer je bio odveć slab, dakle loša zdravlja.

Sad je u Bologni kod fra Bogdana Ćubele, svoga kolege, a bolonjski provincijal nudi mu da ostane u njegovoj bogosloviji. »I meni se svidjelo i rado bi[h] ostao, jer se ja ne osjećam slabim.« Moli provincijala da mu to dopusti. Njegovu je molbu svojim pismom podupro i fra Bogdan Ćubela. Na to je provincijal odgovorio potvrdno te dopustio fra Branku da može ostati u Bologni do daljnje odredbe. I tako je fra Branko umjesto Lyona dospio u Bolognu, gdje je ostao do svršetka studija 1939.

U ljeto 1938. njih su dvojica pošla na izlet u Rim. To im je dopustio hercegovački provincijal, a molio je i bolonjskog provincijala da bi im dopustio poći na taj izlet. Njih su dvojica 18. srpnja zahvalila provincijalu što im je odobrio pohod Rimu. Krajem 1938. fra Bogdan je dostavio provincijalu misne intencije kao trošak za studij. Uz to mu javlja o velikoj hladnoći u Italiji te šalje božićnu čestitku. Nastavlja: »Studeno, ali se trpi hrvatski. Ja još mlad pa poskačem da se ugrijem (da nije toga, Vi me poznajete, isto bi bilo), dočim Branko miran pa njemu studenije.«

Dušobrižničko djelovanje

U Hercegovinu se fra Branko vratio sredinom 1939. Imenovan je duhovnim pomoćnikom na Čitluku. O tome je kasnije provincijal obavijestio Ispostavu banske vlasti, Odjel za vjere (23. veljače 1940.). Župnik na Čitluku bio mu je fra Bernardin Smoljan. Fra Branko je u Čitluku 18. srpnja 1939. – 8. lipnja 1941. Krstio je 107 djece te obavio dva vjenčanja. Potom je tri godine bio župni vikar u Mostaru (1941. – 1944.). Kroz to je vrijeme krstio 193 djece te obavio 16 vjenčanja. Potom je 1944. imenovan župnikom u župi Blizanci (Krehin Gradac). K njemu se uskoro preselio njegov bivši župnik s Čitluka fra Bernardin Smoljan. On je bio u mirovini na Humcu, a onda se, vjerojatno u kolovozu 1944., »radi teških časova koja proživljava naš samostan«, to jest nakon bombardiranja humačkog samostana, premjestio na Čitluk.

Kako je, međutim, bilo predviđeno da će se tamo uskoro preseliti bogoslovi, on je molio provincijala da se može premjestiti u Krehin Gradac. To mu je provincijal odobrio. Provincijal piše kako je uvjeren da će ga župnik fra Branko »rado primiti kao svoga nekadašnjeg gošpara i kao našega uglednog člana«. Zanimljiv je i nastavak provincijalova pisma: »Bratski Vas pozdravljamo i mnogo Vam preporučamo, da u Vašim svakidašnjim molitvama mislite na Provinciju i na sve njezine članove: da nas sve dobrota sačuva zdrave i čitave u ovim danima kalamiteta [nevolje] i nesreće cjelokupnog čovječanstva.« Nema nikakvih daljnjih obavijesti o njihovu boravku u Krehinu Gracu.

Smrt

Uslijed kaosa koji je svakim danom postajao sve veći, provincijal je nastojao na svaki način popuniti župe koje su bile ispražnjene zbog bijega pojedinih svećenika iz straha od komunista partizana ili nakon što su komunističko-partizanske snage zauzele pojedina mjesta. Provincijal fra Leo Petrović 13. siječnja 1945. poslao je dopise upravama samostana u Mostaru i na Širokom Brijegu o izvanrednu premještaju osoblja. Tako je fra Nevinko Mandić poslan za župnika zamjenika u Izbično, fra Čedo Škrobo u Sutinu na Rakitskom polju, fra Rajko Radišić u Ljuti Dolac, fra Tugomir Soldo u Konjic, fra Branko Šušak u Gorance, fra Celestin Raguž i fra Vinko Dragićević na Široki Brijeg da budu privremeno na ispomoć župnicima.

Prvoj je trojici Ordinarijat podijelio potrebne jurisdikcije za upravu navedenih župa. Nije mi poznato je li fra Branko uopće uspio doći u svoju novu župu; najvjerojatnije da nije. Prema nekim svjedočenjima i on se povlačio pred komunističko-partizanskom vojskom te tako konačno dospio u kolone smrti. O njemu je u imeniku zabilježeno samo toliko da je oko 11. svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Dogodilo se to u njegovoj 33. god. života, 14. god. redovništva i 8. god. svećeništva.

Postoje barem dva svjedoka koji su fra Branka vidjeli neposredno prije njegove smrti. Prva je s. E. V. koja je fra Branka susrela u Sisku na povlačenju hrvatske vojske i naroda prema Mariboru, početkom svibnja 1945. Sjeća se i da joj je fra Branko nešto dao, ali ne zna više točno što te da je to bilo zadnji put da ga je vidjela. Drugi je hrvatski časnik Bože Jelić iz Trna kod Širokog Brijega koji svjedoči da je fra Branko, s brojnim drugima, dospio na Bleiburško polje gdje se hrvatska vojska 15. svibnja 1945. predala Englezima, a ovi ih izručili Titovim komunistima partizanima, protivno svim ratnim konvencijama, znajući kakva ih sudbina čeka.

Jelić piše da se fra Branko nalazio na polju, u nekom šljiviku, sa skupinom hrvatskih časnika i dočasnika. S njima je bio i dr. fra Bono Jelavić. Nakon što su im Englezi naložili da odlože oružje, predali su ih partizanima koji su odmah u blizini ubili četvoricu hrvatskih časnika, a ostale poveli u četveroredu. Fra Branka međutim više ne spominje, što znači da nije bio u njegovoj koloni, dok za fra Bonu kaže da je nakon koji dan odlučio sakriti se i pobjeći iz kolone jer više nije mogao hodati.

O fra Brankovu svršetku piše i dr. fra Častimir Majić: »U svibnju 1945. pridružio se nepreglednu mnoštvu hrvatskih izbjeglica prema Austriji i 15. dana istoga mjeseca osvanuo na zloglasnom Bleiburgu gdje je engleskom prijevarom izdan i predan Titovim partizanima. Oni su ga uključili u zarobljeničke kolone i nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju. Mučen i tjelesno iscrpljen najvjerojatnije je stradao 18. svibnja kod Maribora u Sloveniji u 33. godini života u skupini ostalih hercegovačkih franjevaca, koji su odstranjeni kao zatrovana rana ljudske zloće. Njegovo asketsko tijelo pretvorilo se u mrtvački skelet koji je oživio ovjenčan njegovim krjepostima i okrunjen krunom mučeništva koje vodi u život vječni na nebesima gdje vlada vječna ljubav i gdje pravda ne umire.«

Iako je kristalno jasno da komunističko-partizanskim zločincima nije ni najmanje bilo važno je li netko, a pogotovo katolički svećenik, bio kriv, jer su oni jednako eliminirali i krive i nevine, kakvih je bila ogromna većina, ipak je potrebno postaviti pitanje zbog čega je životom platio fra Branko Šušak, jedan od šezdesetšestorice žrtava komunističko-partizanskoga zločina nad hercegovačkim franjevcima.

U svome nebuloznom 14-straničnom sastavku pod naslovom Blajburg iz hercegovačkog ugla poznati partizan Jure Galić govori ponešto i o svećenicima i njihovu djelovanju tijekom rata. Na jednome mjestu spominje i fra Branka: »U ovom vremenu veliki broj ustaških dužnosnika raznih nivoa, obrazovanja i zanimanja, pa i katoličkih svećenika, obilaze sela, agituju i u tu svrhu obilato koriste mise i oltare, zatim zalaze u seoska domaćinstva i pri tome ljudima ukazuju na mesijsku i istorijsku ulogu ustaštva, Pavelića te veličaju Hitlera i Musolinija i nagovještavajući da će još u 1941. godini biti završen rat.

Kao po pravilu oni su u svojoj propagandi za sve dosadašnje ljudske patnje i nevolje optuživali komuniste i komunizam, Jevreje i jevrejstvo, Srbiju i srpstvo itd. Nemoguće je i ovom prigodom ne spomenuti bar neka imena svećenika koji su se u tome od samoga početka posebno isticala, a to su: fra Bogomil Zlopaša, župnik sa Humca, don Jure Vrdoljak Biščević, župnik iz Studenaca, fra Bono Jelavić, župnik iz Vitine, i fra Branko Šušak, župnik iz Čitluka, don Ilija Tomas, župnik iz Klepaca, fra Tugomir Soldo, župnik iz Čapljine itd, itd.«

Ne ulazeći ovdje u pravopisne pogrješke ni u očite faktografske pogrješke (npr. ni Zlopaša, ni Šušak, ni Soldo nisu bili župnici, nego župni vikari u navedenim mjestima), jasno je da Galić, u toliko puta okušanoj komunističko-partizanskoj primitivnoj maniri, želi opravdati zločine nad nevinim ljudima.

I drugo Galićevo nebulozno djelo Vrijeme i ljudi spominje fra Branka Šuška kao jednoga od organizatora ustaškoga pokreta u Čitluku. Navodi se da je fra Branko bio župnik u Čitluku (što on nikada nije bio) te »ideolog i organizator ovog čitlučkog ustaškog jezgra«. Nešto poslije doslovno piše: »Kad je u početku okupacije otpočelo ubijanje Srba, Mato Primorac organizuje jednu grupu čitlučkih vjerskih (sic!) zatucanih, nepismenih i fanatiziranih mladića, naoružava njih dvadesetak, a Šimun Buntić istu takvu drugu, i obadvojica odlaze na istočnu stranu Neretve i malo je mjesta gdje je bilo Srba u koja oni nisu dolazili i nad njima pravili zločine. Neskrivenu potporu i blagoslov u svemu davao im je čitlučki župnik fra Branko Šušak, pozivajući hrvatsku i katoličku omladinu da stupi u ustaše, da se bore za hrvatstvo i za katoličku vjeru, tako da je u tu svrhu obilato koristio crkvu i oltar.«

Svakomu tko se bavi problematikom Drugoga svjetskog rata, a osobito ulogom svećenstva u njemu, poznato je da je većina svećenika, i onda kao i danas, bila za slobodnu državu hrvatskoga naroda i za izlazak iz ropstva u kojem je živio hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji (kao i poslije u komunističkoj Jugoslaviji), te da su gotovo svi bili sretni zbog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941., ali je isto tako činjenica da su se oni u najvećem broju ubrzo razočarali u politiku Ante Pavelića i ustaša, poglavito upravo zbog progona pravoslavnoga pučanstva i besmislena ubijanja nevinih nekatolika.

O tome, kao i o nastojanjima svećenikâ da u svemu iziđu na ruku pravoslavcima u Hercegovini i da ih zaštite, odlično je pisao fra Tugomir Soldo. Galić optužuje fra Branka da je bio ideolog skupine ustaških zločinaca iz čitlučkoga kraja te tako i odgovoran za zločine koje su oni počinili u istočnoj Hercegovini nad srpskim pučanstvom. S obzirom na to da Galić ne donosi nikakvih dokaza ni za jednu svoju tvrdnju, ni za tu da su navedeni ljudi iz čitlučkoga kraja stvarno ubijali Srbe, a pogotovo za to da bi fra Branko imao ikakve veze s tim, njegove tvrdnje ne treba ni uzimati ozbiljno. One su proizvod njegove patološke ideološke mržnje na sve što je katoličko i sve što je hrvatsko.

U svakom slučaju, ako je fra Branko i odobravao odlazak hrvatskih mladića u hrvatsku vojsku, u tome nema nikakva zločina jer je takav postupak tih mladića bila njihova domoljubna zadaća (kao i njihovih potomaka u Domovinskom ratu). Sigurno je da ih fra Branko nije nagovarao na bilo kakve zločine niti ih odobravao, kao što je sigurno da daleko najveći broj hrvatskih vojnika nikada nije ni počinio bilo kakav zločin – za razliku od komunističko-partizanskih »osloboditelja« kojima je pripadao i Galić.

A da su Galićeve konstrukcije uistinu plod naknadne pameti i pokušaja opravdanja zločina nad nevinim svećenicima, najbolje pokazuje i monumentalna zloknjiga njegova istomišljenika Viktora Novaka Magnum crimen u kojoj se ime fra Branka Šuška uopće ne spominje iako se spominje stotinu drugih svećenika kojima je krivica podmetnuta i izmišljena. Fra Branko je imao toliko veze sa zločinima da ga se nije sjetio ni Novak. Ali zato jest Jure Galić 60 godina poslije!

Galiću se može postaviti pitanje bi li on i danas strijeljao fra Branka (i stotine drugih svećenika) bez ikakva suđenja i bez dokazane krivnje? Braneći postupke svojih »drugova« iz 1945., on neljudski opravdava stravične komunističko-partizanske zločine i pokazuje da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada i da bi, kad bi za to imao mogućnosti, i danas ubijao i progonio svoje neistomišljenike isto kako su to činili njegovi »drugovi« 1945. i u desetljećima koja su uslijedila nakon rata.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari