Pratite nas

Kolumne

KRVAVI SRPANJ 1991. – DA SE NE ZABORAVI!

Objavljeno

na

Brutalna velikosrpska agresija na hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini najavljena je 17. kolovoza 1990. godine, kad iz središta srpske terorističke pobune – Knina – započinju prve akcije rušenja balvana i zapriječavanja cesta i pruga.

Tako se nastoji paralizirati Hrvatsku i onemogućiti uspostavu njezine samostalnosti. Srpski teroristi pod vodstvom Milana Martića, Milana Babića, Jovana Raškovića, Dušana Zelembabe, Jovana Opačića, Sime Dubajića i drugih kolovođa stavljaju se u službu Beograda i osvajačkih planova Srbije postavljajući punktove s naoružanim stražama (barikade) i započinju oružane prepade na hrvatske redarstvenike i civile pravdajući to svojom „ugroženošću“.

Od tada nadalje, u sklopu sveobuhvatnih planova stvaranja „velike Srbije“ (osvajanjem najvećeg dijela Hrvatske i cijele Bosne i Hercegovine), poveden je krvavi i brutalni rat protiv svega što nije srpsko.
Genocid i etničko čišćenje bile su metode kojima su pokušali izbrisati nas s lica zemlje.

Posrijedi je najprije bila „puzajuća agresija“ koju je prema ranije razrađenim planovima vodila „JNA“ oslanjajući se na ekstremiste iz Srbije i redova srpske manjine u Hrvatskoj i zauzimajući strateške pozicije za napade koji će uslijediti.

Od prvih oružanih sukoba u Pakracu (početkom ožujka 1991.) i na Plitvicama (31. ožujka 1991. – kad teroristi ubijaju hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovića) nadalje, domaći srpski teroristi odrađuju ono što je isplanirao Generalštab „JNA“, dok „narodna vojska“ pod zapovjedništvom Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića stavljajući se u ulogu operativnog provođenja Memoranduma SANU (iz 1986.) i Miloševićevih ciljeva, pod krinkom „razdvajanja sukobljenih strana“ i stvaranja „tampon zona“ osigurava ostvarivanje njihovih ciljeva: zauzimanje policijskih postaja, presijecanje komunikacija, izolacije hrvatskih naselja i gradova i onemogućavanje svakog normalnog života – s ciljem destruiranje nove hrvatske vlasti u samome začetku.

Poslije neuspjelog državnog udara (siječanj/veljača 1991.) nakon kojega su „JNA“ i velikosrpski politički vrh planirali preuzeti vlast na cijelom području bivše SFRJ, aktivnosti terorističkih skupina i naoružavanje srpske manjine u Hrvatskoj intenziviraju se i na područja pod kontrolom Milana Martića i njegove razbojničke družine ubacuju se novi operativci SDB-a Srbije i KOS-a „JNA“ (ove su službe u tim su krajevima inače djelovale već od 1989. i razdoblja četničkih mitinga u Kninu, Karlovcu, na Petrovoj gori i drugdje) kako bi se otvorila krizna žarišta i stvorili uvjeti za oružane sukobe s većinskim hrvatskim narodom. Od tada niču srpske barikade diljem buduće „sao krajine“ – od istočne Slavonije preko Banovine, Korduna i Like do Gorskog kotara i Dalmacije.

Masakr nad hrvatskim redarstvenicima 2. svibnja 1991., kad je u Borovu Selu podmuklo i iz zasjede pobijeno njih 12 (a potom im tijela unakažena do neprepoznatljivosti) i mučko ubojstvo (također iz zasjede) hrvatskog redarstvenika Franka Lisice na brdu Štrkovača kod Polače (u Zadarskoj županiji) istoga dana, označili su početak tog otvorenog rata u koji se iz taktičkih razloga Bograd i „JNA“ još uvijek nisu otvoreno umiješali.

Tog svibnja 1991. godine, raspoređene su topničke i mehanizirano-pješačke snage agresora uz granicu s Hrvatskom, kako u Srbiji i Vojvodini, tako i u Bosni i Hercegovini.

Napad na policijsku postaju u Glini (26. lipnja) izveo je s okupljenom skupinom svojih terorista zločinac Dragan Vasiljković koji je od strane SDB-a Srbije doveden iz Australije kako bi konsolidirao redove srpskih ekstremista i ustrojio njihove „specijalne jedinice“ u srcu terorističke pobune „kninskoj krajini“.

Početkom srpnja „JNA“ kreće u otvoreni rat i koordinirano djelovanje sa svojim postrojbama koje se već nalaze u Hrvatskoj i Martićevim teroristima, ojačana četnicima, dobrovoljcima i „teritorijalcima“ iz Srbije i BiH.

Njezine oklopne i mehanizirane snage ulaze 3. srpnja u Baranju i istočnu Slavoniju, a već sutradan je opkoljen Vukovar.

Na mjesta iz kojih kreću pravci predstojećih napada raspoređuju se topništvo i elitne pješačke i mehanizirane postrojbe koje su ojačane tisućama srpskih rezervista, pripadnika „teritorijalne odbrane“, dobrovoljaca, četnika i „specijalnih“ paravojnih jedinica. Oni se povezuju s već ustrojenom paravojskom i skupinama domaćih Srba i tako se kreće u genocid i etničko čišćenje, uz zatiranje svega što nije srpsko.

Uz istočnu granicu s Hrvatskom (u Vojvodini, kod Šida) tada je već stacionirano dodatnih 380 oklopnih vozila „JNA“ s ogromnim brojem pješaka spremnih za napad.

U isto vrijeme s akcijom okruženja Vukovara odvijaju se topničko-pješački napadi iz Borova Sela na Borovo Naselje
Već 7. srpnja razoreno je, spaljeno i izbrisano s lica zemlje malo hrvatsko selo Ćelije (u općini Trpinja) i time započinju opsežne operacije etničkog čišćenja i masovnih zločina u kojima nitko nije pošteđen, a sela i gradovi bjesomučno se napadaju i razaraju iz zraka i s kopna.

Glavna udarna sila je „JNA“, koja u osvojena područja planski pušta svoje (već spomenute) pomagače i tako se vrše masakri i progon civila.

Oštrica agresije usmjerena je i na Banovinu, pa tako srpski teroristi ohrabreni potporom „JNA“ i Srbije 26/30. srpnja 1991. zauzimaju mnoga hrvatska sela i čine masakre nad žiteljima (u Kuljanima, Zamlači, Strugi, Kozibrodu, kod Pastuše itd.).

Lika je također suočena s agresijom već od kraja lipnja 1991., kad na lokalitetu planinskog prijevoja Ljubovo započinju napadi srpskih terorista koji nastoje osigurati strateške pozicije za kasnija djelovanja koja će voditi sinkronizirano s „JNA“ a slične aktivnosti jugovojska i srpski teroristi započinju i u drugim hrvatskim područjima koja prema njihovim zamislima trebaju tvoriti buduću „veliku srbiju“ sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Junački otpor hrvatskih branitelja (redarstvenika, tek ustrojenog Zbora narodne garde i civila) ostat će zabilježen kao jedinstveni slučaj besprimjerne žrtve. Razoružani, goloruki narod stao je na put jednoj od najjačih, najopremljenijih i najbojnijih armija u Europi, braneći golim životima svoje pravo na postojanje i zemlju za koju je toliko puta tijekom svoje duge i teške povijesti proljevao krv. Naš narod ubijan je oruđima, oružjem i bombama od strane vojne kamarile koju je svojim novcem stvarao i plaćao punih 45 godina, a komunisti i četnici, opet su, kao i tijekom Drugoga svjetskog rata stupili u savez i skupa krenuli u njegovo istrebljenje.
To je jedina prava istina i mi je se ne smijemo odreći.

Posljednjih godina svjedoci smo bezočnog iskrivljavanja upravo te istine i činjenica o našem Domovinskom ratu, pa i brisanja s internet mreže sadržaja koji govore o tomu ŠTO I KAKO SE UISTINU DOGODILO.

S time se pomiriti ne smijemo!

Zato pišimo, govorimo i podsjećajmo, KAKO NAM SE NE BI PONOVILO!

Pogledajmo ovaj gore video koji su napravili naši vrijedni djelatnici Hrvatskog povijesnog muzeja i podsjetimo se.
Izdvojimo 13 minuta za istinu o velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu.
U ime onih čije su kosti ugrađene u temelje naše Hrvatske!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove

Objavljeno

na

Objavio

Svijet je poludio za Hrvatskom. Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove. Svi su oduševljeni prizorom maloga Davida koji na koljena baca golemoga Golijata; svi se poistovjećuju s primjerom pobjedničkoga duha koji ni u porazu ne pada na koljena – već se podiže i slavi duh pobjede.

Imati “kockastu” majicu ili amblem postalo je stvar pripadnosti, oznakom pobjednika, onoga koji se ne predaje ni pred najvećim teškoćama. “Kockice” su danas najbolji simbol hrvatske prepoznatljivosti.

Cijeli je svijet zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti. Ističe se primjer reprezentacije koja je kroz eliminacijsku fazu natjecanja stigla do finala nevjerojatnom požrtvovnošću cijeloga tima, pobjeđujući u utakmicama u kojima je nadoknađivala rezultatski zaostatak.

Vatreni su svojom igrom pobudili toliki zanos i vjeru kod svoje publike da, čak i kad je u finalu sve krenulo naopako, nitko nije gubio nadu u mogući preokret. Vjerovalo se do samoga kraja, jer se znalo da će se ova momčad boriti do zadnje sekunde. Statistike luduju.

Kažu da je u samo zadnjih par tjedana preko 60 milijardi puta otvoren neki tekst u kojem se spominje Hrvatska. Ako znamo da pristup internetu ima oko 3 milijarde ljudi, to znači da je u prosjeku svaki korisnik interneta dvadesetak puta pročitao nešto o Hrvatskoj. A to je samo internet. Gdje su još televizija i tradicionalni mediji? Netko je izračunao da bi nam za takvu reklamu trebalo uložiti protuvrijednost dva Pelješka mosta.

Prizor dječaka s hrvatskom zastavicom kojemu ljudi spontano plješću na trgu u Bruxellesu govori sve o tome koliko je Hrvatska ušla u srca ljudi i napunila ih pozitivnim emocijama.

Isto nam govori i kada ekipa s iranske televizije u hrvatskim dresovima pjeva “Srce vatreno” ili kada klapa sa Samoe u znak podrške hrvatskoj reprezentaciji pred finale otpjeva “Nije u šoldima sve”. Takve se stvari doista ne mogu kupiti novcem.

Kako se, pak, u ovoj situaciji sveopćeg oduševljenja svijeta hrvatskim nacionalnim duhom, trebaju postaviti naši vječiti “kritičari svega hrvatskoga”, kojima je sve nacionalno samo odraz provincijalizma, a svijet jedini kriterij ispravnosti? Njima je bilo najteže, jer su svoje misli morali sačuvati za kraj.

Pa tako imamo dopisnike, koji su se jedva spasili hrvatske zaostalosti, i koji se sada u formi javne isprike hvale kako su i oni popustili i navukli hrvatski dres. Zavoljeli su i oni Hrvatsku, jer to i svijet radi, a oni su, da prostite, građani svijeta.

Neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koji je pokazala hrvatska reprezentacija promatra samo u uskim nacionalnim okvirima.

Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a “vatrene” je izgleda do pobjeda vodio internacionalizam. Valjda su oni za vrijeme intoniranja “Lijepe naše” u sebi pjevušili “Internacionalu”?

I dok je javnost očekivala vrhunac tog internacionalizma, kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”, izbornik kojega su opisivali hrabrom osobom koja u ključnim trenucima donosi prave odluke, ovoga se puta odlučio za “Lijepa li si”.

Međutim, njegov glazbeni ukus je bio nepremostiva prepreka. Dotad hvaljeni Dalić od svjetlonoše poniznosti i nade postaje nepismeni provokator koji s potkapacitiranim igračima kvari proslavu, pa je naša javnost na površinu vulkana ispucala sve ono vatreno suzdržavanje koje je tjednima skupljala. Nekada se znalo što smiju pjevati drugari.

Zar da na svojoj proslavi sami biraju glazbu? Samo je prisebnost organizatora spasila igrače od propuha koji je nastao kad su se navijači počeli razilaziti zbog uvrede koju su od nogometaša pretrpjeli. Zato im se sutra nitko nije pojavio na dočecima. No, jasno je da nije bila riječ samo o čudnom glazbenom ukusu.

Radilo se o zastrašivanju koje je za cilj imalo državni udar. Zbog čega bi, inače, bili podignuti oni migovi koji su u niskom letu nadlijetali prijestolnicu?

Sve je bilo lijepo dok su nas naši nogometaši vozili nebom uspjeha, ali onda se pojavila politika da bi nas podsjetila kako hodamo blatnjavom zemljom. Jer kakav uspjeh, ako politika u toj staklenci nema umočene ruke barem do laktova?

Oni koji nas vode iz poraza u poraz govore nam kako trebaju izgledati proslave naših pobjeda. Pored pobjednika je još očitije o kakvim se gubitnicima tu radi.

Zar ćemo dopustiti da nam ti prizemni žderači snova i prevrtljivi kradljivci nade ukradu sliku male egzotične zemlje veselih ljudi u šarenim dresovima, koji vjeruju kako sutra sigurno pobjeđujemo?

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

Pljesak i ovacije hrvatskom dječaku u Bruxellesu (VIDEO)

 

 

Hrvati iz Rusije s vatrenom ljubavlju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Tko se preplašio ‘Kockastog naroda’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska nogometna reprezentacija nije samo odnijela sportsku moralnu pobjedu na Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojivši srebrenu medalju, zlatnoga sjaja, nego je i na domaćem terenu morala pobijediti državni protokol koji im je organizirao dobrodošlicu u Zagrebu. „Najbolji gubitnici svih vremena“, kako ih je opisao njemački Bild nakon veličanstvenog sportskog pohoda u Rusiji, na povratku kući vodili su novu bitku daleko od očiju javnosti s organizatorima svečanog dočeka za svoju zasluženu večer slavlja. A samo su htjeli slaviti uz svoje omiljene pjesme i pjevače. Uz Mladena Grdovića i njegovu „Nije u šoldima sve“, uz Prljavo kazalište i „Ružu hrvatsku“ i Thompsona i njegove domoljubne pjesme.

VATRENIMA NIJE BILA DOVOLJNA POBJEDA U MOSKVI – MORALI SU POBIJEDITI I U HRVATSKOJ

Međutim, netko je iz duboke pozadine, vjerojatno se ne osjećajući još dovoljno koalicijski jak, dao mig da Marko Perković Thompson ne smije pjevati. U natezanjima oko njihova omiljena pjevača Vatreni nisu ni pedlja popuštali, branili su svoj glazbeni izbor srčano, snažno i domoljubno, na isti način kao što su uostalom i u Rusiji pobjeđivali.

I na koncu su ipak na Trg bana Jelačića pobjednički doveli Thompsona i svoju pravu navijačku himnu „Lijepa li si“ koju su im formalni i neformalni organizatori pod prijetnjom i nedolaska morali odobriti. Sve ostalo što se u režiji režima događalo u završnici proslave najvećeg sportskog uspjeha u povijesti Hrvatske, na glavnom zagrebačkom trgu, ostat će zapisano kao jedna od većih sramota. Uzalud je najbolji svjetski nogometaš, Luka Modrić s tisućama okupljenih na Trgu tražio još. Režiseri su odlučili narodno veselje naprasno prekinuti.

Strah od reakcija kao što je bila ona osuđenog kriminalca Kreše Beljaka koji je hrvatskog branitelja Thompsona nazvao fašističkim smećem očito je bio jači od želja razgaljenih nogometnih vitezova i njihovih poklonika. Taj ih je „kockasti“ narod koji je u tolikom broju izašao na ulice s toliko domoljubnog oduševljenja, čini se, ili zatekao ili jednostavno uplašio. Jer posljednjoj tuđmanističkoj instituciji, kako su hrvatsku reprezentaciju zlonamjernici nazivali, uspjelo je ono što svim političkim elitama nakon Tuđmana nije. Ujedinili su naciju na vrijednostima na kojima je Hrvatska i nastala, na Domovinskom ratu.

Kroz ratnu dječačku sudbinu svjetskog nogometnog prvaka i njegovog ubijenog djeda Luke od strane srpskog agresora, kroz progonstva i ostalih naših nogometnih velikana, i svijet je na te vrijednosti ovih dana drukčije gledao. Talijanski Corriere della Sera utakmicu protiv Francuske opisao je kao okršaj djece imigranata protiv djece rata, ugledni američki časopis Forbes u reportaži s dočeka naših viceprvaka podsjetio je na ne tako davno ratno oslobođenje zemlje i istaknuo nesalomljivi hrvatski duh, a njemački Focus zabilježio je da su Hrvati ovako bili ujedinjeni samo u ratu i da ih nosi nacionalni ponos i domoljublje.

I ostali su, brojni svjetski mediji, na kraju finala poručivali Hrvatskoj da su utakmicu izgubili, ali da su zato svijet osvojili. Za vrijeme velebnog zagrebačkog dočeka, dugogodišnji hrvatski diplomat dr. Darko Bekić napisao je da stotine tisuća „šutljive većine“ Hrvata pokazuju političkoj klasi i medijima što zapravo misle. Stoga glasnoj manjini koja Hrvatskoj već godinama zagorčava život stigmama o tobožnjoj ustašizaciji polako otkucava vrijeme. Sve su detuđmanizatori i mentalni Jugoslaveni pokušali: Thompsona proglasiti ustašom, šahovnicu kompromitiranim obilježjem, reprezentaciju eliminirati svastikom, a domoljublje posve ušutkati. I sve im se obilo o glavu. Narod je ovih dana pokazao na ulicama Zagreba, Splita, Zadra, Varaždina, i ostalih velikih i malih mjesta diljem zemlje da Hrvatsku vole na način i kroz vrijednosti Vatrenih i njihovog trenera.

Hrvatska se probudila. Sada je na vladajućoj političkoj reprezentaciji i njihovom selektoru da čuju taj glas većine hrvatskog naroda. U protivnom neće im se pisati dobro u njihovom izbornom finalu za dvije godine, jer bi narod mogao tražiti nekog novog Dalića za premijera.

VUČIĆEV JE PROBLEM ŠTO SE PREPOZNAJE U THOMPSONOVIM STIHOVIMA

Veliko slavlje u zemlji i pohvale gotovo svih svjetskih medija koji su se kao britanski Independent zapitali što mogu naučiti od Hrvatske, male zemlje s velikim snovima, državna agencija Hina pokušala je zasjeniti prijenosom nekih inozemnih sporadičnih medijskih reakcija na nastup Marka Perkovića Thompsona kojeg su nazvali, kao austrijski der Standard, nacionalističkim pjevačem, koji „glorificira fašističku ustašku državu“.

Naravno, pri tomu su citirali Krešu Beljaka. Na žalost Drage Pilsela i glumačkih starleta kao što su Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i ostalih koji ne podnose puno toga pa i glazbeni ukus Vatrenih, njih Austrijanci nisu citirali. Kao ni srpsku starletu, poznatu cajku Jelenu Karleušu, koja je, kako se požurio objaviti Index, također zgrožena ustašom Thompsonom. Ali je zato u Dnevniku HRT-a citiran srpski predsjednik Vučić kojemu također smetaju ustaške pjesme i ustaše koji ih slušaju.

Izjavio je to Vučić u Beogradu, a ne u Glini iz koje su ga „ustaše“ otjerali, pa im to nikako ne može oprostiti. Treba imati razumijevanja za srpskog predsjednika čiji je četnički san o Velikoj Srbiji razbijen i u hrvatskim malim Čavoglavama. Jasno nam je da se osobno prepoznaje u Thompsonovim stihovima „ čujte srpski dobrovoljci bando četnici“ i da mu ih je teško slušati, ali nam nisu jasni HRT-ovi urednici kojima je još tako važno što Vučić misli i govori o hrvatskim pobjedama i proslavama.

Strah nas može biti samo naših jugo-snobova koji provincijski obožavaju sve što stiže iz svijeta. Da ne bismo uz Istanbulsku konvenciju prihvatili i novu ludost koja nam je, doduše nakratko, stigla iz jedne multi-kulti francuske udruge. Naime, pariška podružnica LICRA (Međunarodna liga protiv rasizma i antisemitizma), jedna od najutjecajnijih antirasističkih nevladinih organizacija u Francuskoj, prozvala je našu reprezentaciju uoči finala što u njoj igraju samo – bijelci.

Srećom, objava je s društvenih mreža brzo skinuta, jer se moglo dogoditi da kod naše protuhrvatske klateži od ustaša brzo prerastemo u – rasiste. Za razliku od komentatora Tomislava Klauškog, koji drži da su Vatreni koji su proklamirali zajedništvo pogriješili kad su zvali Thompsona koji izaziva podjele, uvijek nad hrvatskim nacionalizmom dežurna, Jelena Lovrić, okomila se na Zlatka Dalića. „Ako je Zlatku Daliću Thompson himna, a Bujanec vrijedan zagrljaja, onda on ne ujedinjuje, nego dijeli Hrvatsku“, napisala je bivša članica Centralnog komiteta SKH.

Ne znamo gdje je tu podjelu Jelena Lovrić vidjela na hrvatskim ulicama i trgovima, gdje je više od pola milijuna Hrvata ujedinjeni u zajedništvu klicalo poniznom vjerniku i najboljem svjetskom treneru, kako ga danas svjetski nogometni vrh naziva. Bit će da se ta podjela događa u glavi nekad odlične političke analitičarke još od dana kada JNA nije uspjela spasiti Jugoslaviju, kako je to svojedobno priznala svom srpskom kolegi Miroslavu Lazanskom.

I dok smo ovaj tjedan svi gledali dostojanstveno, miroljubivo i čovjekoljubivo veselje Hrvata, bez i najmanjeg incidenta i svjedočili kaosu i nasilju u Parizu u kojem su čak dva života izgubljena u čekanju njihovih svjetskih prvaka, premijerov glavni medijski savjetnik Krešimir Macan i pored zdravih očiju vidio je posve nešto drugo. Macan i njegovi prijatelji s Twittera doček Vatrenih u glavnom gradu Hrvatske vidjeli su kao meki, ni manje ni više, nego ustaški državni udar i zavjeru protiv premijera koji ipak nije uspio. Hvala Macanu, sada znamo zašto je na zagrebačkom Trgu ‘crk’o’ Marshall. U strahu od naroda velike su oči.

Nakon što je nama otvorio oči, premijeru se moralo smrknuti pred očima, pa je posebni savjetnik predsjednika Vlade za strateško komuniciranje brzopotezno smijenjen. Ovakvo tviteraško strateško komuniciranje koje je Macan demonstrirao i u kojem je posve razgolitio svog klijenta, također je svojevrstan rekord – svjetski piarovski promašaj, dostojan udžbenika u kojima će buduće generacije izučavati kako se macanovske metode pod svaku cijenu trebaju izbjegavati.

ZA PUHOVSKOG SU VATRENI – REPREZENTACIJA OPASNIH NAMJERA

Dani ponosa i slave, dani kada se zbog naših Vatrenih gotovo cijeli svijet zaljubio u Hrvatsku, kada su svjetske televizije isticale njihovu hrabrost i požrtvovnost, ratni pakao kroz koji su kao djeca prošli u borbi za neovisnost svoje zemlje, hrvatsku prošlost koja je bila puna patnje, „crtači svastike“ zvone na uzbunu i zbijaju redove.

Poredak ustanovljen 2000. godine na temeljima detuđmanizacije počeo se rušiti pred oduševljenom, gotovo milijunskom domoljubnom narodnom kolonom koja je izašla na ulice slaviti svoju nogometnu Oluju, pjevajući svoje narodne pjesme. Nacionalno okupljanje bez i jednog ekscesa mobiliziralo je sve medijske i ostale pridružene im snage.

Thompson je tek jedna od meta, na pravom udaru je Zlatko Dalić, koji je postao nepodnošljiv hrvatskim „poreznim patriotima“ poput Žarka Puhovskog. Naime, Dalić stalno spominje dvije države i slavi Boga, uzrujan je bio ražalošćeni filozof u intervjuu za N1. Za Puhovskog koji je samo trbuhozborac duboke države iz trećesiječanjskog prevrata, Dalić i njegovi nogometni vitezovi opasni su jer navodno stvaraju alternativno društvo.

Milijun narodnih marginalaca predvođenih reprezentativcima i njihovim trenerom koji su igrali za sve Hrvate, iz BiH i dijaspore, za njih više od osam milijuna. Koji vjeruju u Boga i svoju Crkvu, drže ruku na srcu, kao i njihov narod kojeg predstavljaju dok svira hrvatska himna. Za trećesiječanjski poredak to doista jest alternativno društvo, a naši Vatreni – reprezentacija opasnih namjera.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari