Pratite nas

U potrazi za Istinom

Krvavi teror nad Hrvatima u Vojvodini i danas se prešućuje

Objavljeno

na

 Srpske paravojne snage s očitim blagoslovom lokalnih, pokrajinskih i republičkih vlasti teroriziraju i prisilno raseljavaju nesrbe iz Srbije, osobito u pokrajini Vojvodini. Hrvati, Mađari, Slovaci i ostali protjerani su od srpskih paravojnih snaga iz slijedećih sela u Vojvodini, u Srbiji: Hrtkovaca, Šida, Inđije, Beške, Petrovaradina, Slankamena, Novog Sada, Plavne, Golubinaca, Kukujevaca…(Večernji list, Zagreb, 23. kolovoza 1992., str.4)

Citat je ovo dijela opsežnog izvješća Helsinki Watch-a iz kolovoza 1992. godine, u kojemu se na samome početku kaže: Helsinki Watch prikupio je dokaze o prisilnom iseljavanju nesrpskog pučanstva iz Vojvodine“.

Dakle, ono što danas negiraju Vučić, Šešelj, Dačić, Vulin i drugi srpski naci-fašisti, znalo se prije 26 godina.

Samo što nitko od naših Hrvata ni danas (tamo u Vojvodini i Srbiji) o tomu ne smije zucnuti. Da nije Nataše Kandić (Fond za humanitarno pravo), Sonje Biserko (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji), Nenada Čanka (Liga socijaldemokrata Vojvodine) i još nekolicine intelektualaca i javnih osoba kojima savjest ne dopušta da o ovoj temi šute, ne bi se znalo ništa.

Ovdje ću pokušati prenijeti djelić istine o kojoj ne smiju progovoriti moji sunarodnjaci u Srbiji i Vojvodini – uz puno razumijevanje za njihovu šutnju.

Prijetnje i pritisci kojima su građani ne-srpskih nacionalnosti u većoj ili manjoj mjeri bili izloženi gotovo na cijelom području Vojvodine već od ljeta i jeseni 1988. godine, najprije su se očitovali u svojim „bezazlenim” oblicima (verbalna vrijeđanja na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, klevete putem medija, uznemiravanje katoličkih župnika, uvredljiva dobacivanja na ulici, telefonske prijetnje, ispisivanje prijetećih grafita na crkvama, školama, kućama i drugim objektima, incidenti u kavanama i sl.), a dvije godine kasnije, već su prerasli u otvorene terorističke akte.

Slučaj podmetanja eksploziva na ulazna vrata franjevačkog samostana u Baču (u noći 13/14. rujna 1990. godine), bio je prvi u nizu takvih napada. U sljedećih godinu dana, veliki broj katoličkih crkava, kapelica i drugih sakralnih objekata, te župnih stanova, također je oštećen na sličan način (počevši od miniranja katoličke katedrale u Subotici 22. veljače 1991. godine, do podmetanja eksploziva u crkvu u Somboru, u subotičku Mađarsku itd.). Usporedo s tim, teku i drugi teroristički napadi čija meta su ugledni građani i pojedinci, posebice oni koji u svojim sredinama nešto znače, ili su članovi DSHV-a.

Najpoznatiji i medijski najeksponiraniji je slučaj Novog Slankamena, gdje su već od svibnja 1991. godine, srpski ekstremisti iz Stare Pazove (predvođeni Mihajlom Ulemekom i pomognuti utjecajnim domaćim Srbima), nad većinskim stanovništvom hrvatske nacionalnosti (koje je tada činilo preko 65% ukupnog stanovništva), uspostavili teror. Hrvate su javno, na ulicama i u kavanama premlaćivali, vrijeđali, ponižavali, a na kraju (21. srpnja 1991.) izvršili i klasični teroristički napad mitraljirajući kuće, ubacujući kroz prozore bombe itd. I za sve to – pa čak i za brutalnu otmicu i silovanje Hrvatice B.V. (što je izvršio spomenuti Mihajlo Ulemek) zločinci nisu odgovarali niti im je tko stao na put.

Na meti su bili svi Hrvati, naročito oni za koje se znalo da su članovi ili simpatizeri DSHV-a.

Bespoštedna medijska haranga protiv hrvatskog življa pokrenuta s najviših političkih mjesta u državi i samoga parlamenta te pomno provođena na lokalnim razinama – uz primjenu svih metoda (od klevetanja preko medija, pa do širenja uličnih glasina) pretvorila se vremenom u moćno sredstvo psihološkog terora. Taj pritisak bio je gori čak i od fizičkog nasilja, jer je ljudima sustavno i svakodnevno zagorčavao život.

Hrvati su stavljeni izvan zakona i prepušteni na milost i nemilost ekstremnih skupina s kojima su u akcijama etničkog čišćenja usko surađivali: srbijanski SDB, KOS, „JNA”, MUP, srpske stranke, paravojne četničke skupine, kao i lokalna tijela vlasti.

Preko srijemskog dijela Vojvodine i područja jugozapadne Bačke išli su glavni pravci agresije na Republiku Hrvatsku i ovi krajevi su već u vrijeme otpočinjanja sukoba u Borovu Selu bili pod okupacijom vojnih snaga. Usporedo s gomilanjem ljudi i tehnike, provodi se i sustavan teror nad hrvatskim stanovništvom. Za to je u početku zadužena policija udružena s ekstremnim četničkim i „dobrovoljačkim” skupinama i „odredima”.

U mnogim srijemskim selima (od ljeta 1991. godine nadalje) srbijanski „specijalci” upadaju u kuće radi tobožnjeg „pretresa”, tražeći „oružje” ili „radio-stanice”, maltretiraju ukućane, „sumnjivce” privode, tuku i ispituju. Najčešće su na meti oni koji su prokazani kao „sumnjivi” od lokalnih tijela vlasti ili aktivista srpskih stranaka. Ne rijetko ljude se zatvara u podrume, policijske postaje, ili ih se policijskim transporterima odvozi izvan naselja i tamo zlostavlja na razne načine: tuče policijskim palicama, drvenim štapovima, udara nogama, rukama, prijeti klanjem ili strijeljanjem. Nož pod grlo, pištolj u usta – tako se najčešće prijeti i traže se priznanja za suradnju s „ustaškom stranom”, ili informacije o naoružavanju”, „krijumčarenja oružja”, tjera se na iseljavanje „u roku od 24 časa” – tako da mnogi bježe pokupivši samo najnužnije stvari, većina pretučena, s podljevima po cijelom tijelu.

U srpnju već započinje i mobilizacija ne-srpskog stanovništva u rezervni sastav „JNA”, ponajprije u Srijemu, a kasnije i u Bačkoj. Do tada su, naime, bili mobilizirani gotovo isključivo Srbi. To je bio jedan od najperfidnijih pritisaka, jer se tamošnje Hrvate tjeralo u rat protiv vlastitog naroda s druge strane granice. Kako bi se ova mobilizacija barem formalno podvela pod „zakonsku regulativu”, vojnim obveznicima su ispisivani „pozivi za vojnu vežbu u trajanju od 15 dana” – prema saveznom Zakonu o narodnoj obrani (što je razotkriveno u sudskim postupcima, budući da je iz svih dokumenata i spisa, pa i presuda dezerterima, jasno vidljivo da su ljudi upućivani u rat). Neodazivanje je značilo u najmanju ruku podnošenje prekršajne ili kaznene prijave „za izbegavanje vojne obaveze”, ali je u praksi imalo dalekosežne posljedice po sve potencijalne bjegunce od rata, jer su od strane srpskih „patriota”  stavljani na listu „neprijatelja”, i tretirani kao „ustaše”, pa je prema njima s tog osnova bilo dopušteno svako nasilje.

Mnogi od ovih (prisilnih) rezervista (Hrvata, Mađara, Slovaka, Rusina, Čeha, Rumunja, Ukrajinaca, Muslimana), ginuli su ne samo na fronti, nego i pod „nepoznatim okolnostima” – pri čemu je članovima obitelji bilo priopćavano da su „poginuli na zadatku” ili su takvi slučajevi jednostavno prešućivani. Mrtvi su pronalaženi u atarima, na ulicama, u dvorištima kuća, a da niti najbliža rodbina nije smjela pitati ništa vezano za te slučajeve. Tijela vlasti najčešće nisu reagirala, niti su istrage vođene. Za veliki broj ubijenih se ni danas ne znaju počinitelji, za mnoge ni mjesta gdje su pokopani – i oni se vode kao „nestala lica“. Neki su čak ubijani na javnim mjestima od poznatih počinitelja i pred desecima svjedoka, ali policija i sudska tijela nisu provodili zakonom propisane istražne radnje, ili je to činjeno samo formalno, reda radi, bez suđenja zločincima i njihova kažnjavanja. Drugi su, opet, odvođeni iz svojih kuća, nakon čega im se gubio svaki trag. I do danas se o njima ne zna ništa.

Ubojstva Hrvata započela su u ljeto 1991. godine. Jedan od prvih takvih slučajeva jeste otmica i umorstvo 40-godišnjeg Stipana Đurkov iz Sonte, 10/11. kolovoza, za kojega se ni danas pouzdano ne zna tko ga je ubio i gdje su njegovi posmrtni ostaci, a najbliži srodnici se ni danas ne smiju raspitivati za bilo što u svezi s događajem, jer im je zaprijećeno smrću. Čovjek je jednostavno bez ikakvoga  povoda i razloga odveden s radnog mjesta (iz kavane u kojoj je radio), pod prijetnjom oružja utrpan u kombi i odvezen iz sela. Pretpostavlja se da su otmicu i likvidaciju izvršili „arkanovci” koji su u to vrijeme smješteni u Erdutu.

Jedan od poznatih slučajeva (o kojemu se koliko-toliko pisalo) je nestanak braće Abjamović (Mate i Ivice) iz Morovića, koji su 23. listopada 1991. godine odvedeni od strane „JNA” (službenim vojnim vozilom), potom predani (navodno) lokalnoj policiji (prema tvrdnjama svjedoka koji je poslije povukao svoj iskaz) i nakon toga ubijeni na nepoznatom mjestu. U zločin su po svemu sudeći umiješani Škorpioni (paravojna srpska postrojba pod zapovjedništvom Slobodana Medića koja je ubijala i u Srebrenici 1995.), što je izašlo u javnost nakon što se policiji u Šidu sam prijavio Jovan Mirilo (nekadašnji pripadnik ove zločinačke skupine) zbog prijetnji bivših suboraca, budući da je on (navodno) u javnost proturio video-kasetu s egzekucijom muslimanskih dječaka u Srebrenici srpnja 1995.

Za  grobove braće Abjamović se ne zna, kao što se ne zna niti gdje je pokopan Hrvat Krešimir Herceg, kojega je na očigled građana sela Višnjićeva (općina Šid) ubio njegov susjed Đorđe Dvoranac Ćiban (tada „dobrovoljac”, pripadnik rezervnog sastava „JNA”), 7. studenoga 1991. godine. Ubojica ga je izveo iz kavane u centru sela, gonio pred sobom oko 2 kilometra, tukući ga (i psujući mu „majku ustašku“), te ga potom ubio iz automatske puške na mjestu gdje je inače držao stražu. Leš žrtve nitko nije smio pipnuti niti mu prići, tako da je  više od 24 sata ležao na mjestu izvršenja zločina. Obitelji policija nije dopustila približavanje tijelu pokojnika niti pokop. Ono je odneseno (navodno) na patologiju u Novi Sad i poslije pokopano u tajnosti na nepoznatom mjestu. Zločinac nikad nije ni pritvoren, kamo li kažnjen. Dvoranac je dao lažnu izjavu u kojoj kaže kako je Herceg pokušao proći zabranjenom zonom, prema vojnom objektu – unatoč njegovim upozorenjima – nakon čega je pucao, što je i priznato od strane tijela istrage, unatoč svim dokazima i desecima očevidaca. Obitelj žrtve usudila se progovoriti o svemu 14 godina nakon ubojstva.(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Eevu7NKz4Zo)

Na nagovor srpskih ekstremista, 17-godišnji seoski besposličar i alkoholičar Igor Szabo  nožem je ubio svoga sugrađanina Josipa Janičeka (u Sotu, Srijem) i to nakon što ga je ovaj pred sam katolički Božić 1991. godine, počastio u svojoj kući? Tko je nesretnika doveo u takvo stanje svijesti da ubije čovjeka i potom godinama poslije proganja „ustaše“ i „ustaške popove“ po Sotu i okolnim srijemskim selima znali su svi – pa i vlast i policija, ali se ništa nije poduzimalo. Onima koji su etnički čistili Srijem i Vojvodinu naročito je odgovaralo pronalaziti među Mađarima, Slovacima, bunjevcima ili šokcima sluge koji su dio krvavog posla obavljali za njih – kao što je to bilo u ovom slučaju.

U selu Kukujevcima, uoči samog katoličkog Uskrsa 1992. godine, iz svoje je kuće tijekom noći (od „nepoznatih osoba“), odvedena na nepoznato mjesto i potom svirepo pobijena tročlana hrvatska obitelj Matijević (supružnici Jozo i Ana i malodobni, 16-godišnji sin Franjo) uoči samoga preseljenja u Hrvatsku. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su (nakon dojave jednog Srbina koji je znao za zločin), u selu Mohovo (u blizini Iloka), te identificirani i pokopani tek nakon 1998. godine i mirne reintegracije hrvatskog podunavlja. Ruke su im bile vezane žicom, a prema nalazima patologa, prije usmrćenja su mučeni. Zločin nikad nije istražen, niti je tko za njegovo izvršenje kažnjen, iako se dobro znaju imena osoba povezanih s ovim događajem, pa i taksista iz Šida koji ih je odvezao te noći.

Tijekom noći 3/4. kolovoza 1992. godine u Baču, u svojoj obiteljskoj kući na zvjerski način zaklan je bračni par Guštin (Stevan i njegova supruga Nada). Stevan je imao fotografski obrt i navodno je neposredno prije toga bio od organizatora pozvan na neki skup u Mali Bač (gdje su četnici držali neku svoju „slavu“) kako bi ga snimio kamerom. Je li možda snimio i nešto što nije trebalo, ostaje otvoreno pitanje. O zločinu se u Baču šuti i danas (2018. godine) i taj slučaj nitko ne spominje, kao da se nikad nije ni dogodio. Naravno, ubojice nisu pronađene.

Iz svoje kuće u Glubincima (Srijem, Vojvodina), ul. Željeznička br. 62., 13 kolovoza 1992. godine od strane nepoznatih osoba odveden je Aleksa Manzeta, rođen 21. 09. 1954. god. Od tada se ovaj čovjek vodi kao „nestala osoba“. Nakon toga, njegova supruga Kata je s dvoje malodobne djece bježi u Hrvatsku.

Ovo je već tko zna koji slučaj po redu, u kojem srijemski Hrvati „nestaju“ ili bivaju ubijeni, a da vlasti na to ne reagiraju, niti se bilo što čini kako bi se događaji istražili. U Golubincima teror nad Hrvatima poprima sve masovnije razmjere, budući da je u sve uključen srbijanski SDB.

U selu Kljajićevu (kod Sombora) na smrt je pretučen Johan Raab, poslužitelj u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, koji je na pragu župnoga stana pronađen mrtav 20. srpnja 1992. godineTko su počinitelji zločina nikad se nije saznalo. Samo dvije godine poslije (1994.), ova crkva je od strane lokalnih Srba i njihovih sunarodnjaka – došljaka iz Hrvatske i BiH prisvojena i pretvorena u pravoslavnu.

Tijekom noći 29/30. srpnja1993. godine u srijemskom selu Kukujevci, u svojoj je kući zvjerski mučena i potom pobijena tročlana hrvatska obitelj Oskomić – Nikola, njegova supruga Agica i Nikolina tetka Marija Tomić, stara 87 godina.

U ovom do detalja isplaniranom zločinu sudjelovali su pripadnici „dobrovoljačke srpske jedinice“ iz uže Srbije (Smederevske Palanke) koja je kao dio pričuve tadašnje „VJ“ („Vojske Jugoslavije“), djelovala na okupiranom području Republike Hrvatske (u  okviru tzv. SVK – „Srpske Vojske Krajine“), sa sjedištem u slavonskom mjestu Nijemci. Zapovjednik postroje bio je naredbodavac, a izvršitelji njegovi podčinjeni.

To je  jedan od rijetkih slučajeva koji je dobio epilog pred srbijanskim pravosuđem (ali tek nakon što su mediji u Srbiji podigli buku oko tog događaja, a jedan od počinitelja, strahujući za vlastiti život zbog prijetnji dojučerašnjih suradnika, se sam prijavio policiji u Šidu i ispričao sve što je znao).

U presudi Prvostupanjskog suda u Sremskoj Mitrovici, konstatira se kako su zločini počinjeni iz nacionalne i verske mržnje, s predumišljajem i planski i to tako da odjeknu, da bi se potaklo iseljavanje nesrpskog stanovništva“ iz ovog dijela Srijema (ista skupina zločinaca, na sličan način i s istim motivima usmrtila je već 9. travnja iste godine, u susjednom mjestu Sot, Slovaka Stevana Krošlaka – što je također bilo predmet istog sudskog postupka). Sve ove navode potvrdio je i Vrhovni sud Srbije – ali su počinitelji dobili sramotno male kazne. Naredbodavac Milan Nikolić zvani Đeneral (koji je osmislio plan, potaknuo ubojice na izvršenje nedjela, dao im oružje i dovezao ih na mjesto zločina), kažnjen je, primjerice, s 3 godine i 6 mjeseci zatvora, dok je suradnik  iz Sota Petar Živković (predsjednik lokalnog ogranka Šešeljeve Srpske radikalne stranke koji je zločincima dostavljao podatke o imovnom stanju, identitetu i lokaciji potencijalnih žrtava), na sudu  oslobođen svake krivnje. Izravni izvršitelji Goran Vuković (15 godina) i Pavle Drašković (10 godina) također nisu dobili odgovarajuće kazne, obzirom na okrutnost i činjenicu da su djela planirana i počinjena s umišljajem, iz niskih pobuda, i da su bila motivirana nacionalnom mržnjom. Isto tako, treba napomenuti da izrečene zatvorske kazne objedinjavaju više krivičnih djela i kod jednog i drugog ubojice, pa je u tom kontekstu kazna koja za ubojstva 4 osobe – i to s umišljajem, iz niskih pobuda i motivirana nacionalnom, rasnom i vjerskom mržnjom iznosi ukupno nepunih 22 godine, doista neprimjerena.

Postoji utemeljena sumnja da je ovo suđenje bilo režirano kako bi se umirila javnost, jer je slučaj bio toliko medijski eksponiran (u samoj Vojvodini i Srbiji), da ga se nije više moglo ignorirati.

Najbliži srodnici ubijenih Oskomića  ni  danas, 24 godina nakon zločina, nemaju nikakvih službenih informacija o događaju (nalaz patologa, zapisnik s očevida, niti bilo kakvo objašnjenje od tijela vlasti), a ne mogu doći ni u vlasnički posjed imovine koja im pripada po nasljednom pravu. Oni su raznim manipulacijama pojedinaca iz lokalnih vlasti, policije, sudstva i odvjetnika  jednostavno izvlašteni, imovina im je oteta i pitanje je hoće li ikada ostvariti svoja prava koja im formalno jamče i zakoni Republike Srbije i  sve međunarodne konvencije.

U Golubincima (Srijem), 6. veljače 1994. godine, u svome je domu od „nepoznatih osoba“ zaklana djevojka Marija Purić stara 28 godina, dok je u dnevnom boravku gledala televizor. Ubojica (ili ubojice) uskočili su u prostoriju s terase, u vrijeme dok su roditelji također bili u kući (ali u drugim prostorijama) i zadali joj ubode nožem u grudni koš od čega je ubrzo preminula. Nije poznato je li istraga vođena, ali ubojica je ostao nepoznat.

U Petrovaradinu je Srbin Dušan Jovanović ubio svog susjeda hrvatske nacionalnosti – Dušana Bićanića nakon višemjesečnih prijetnji i uvreda na nacionalnoj osnovi.

U razdoblju od 1991. do 1995. godine ubijeni su također:

 Ivan Valović, Petar Rukavina, Ilija Majer, Nikola Rajković, i Pavle Poljak – iz Novog Slankamena; Živko Litrić i Petar Živanović – iz Kukujevaca; Vjekoslav Karačić i Ljubomir Kuraja – iz Beške; Mato Ljubas i Janko Vladić – iz Šida; Tomislav Radoš –  iz Golubinaca;  Mijat Štefanac – iz Hrtkovaca; Živan Marušić – iz Jamene i još stotine drugih vojvođanskih civila koji su pronađeni mrtvi na ulicama, u atarima, dvorištima svojih kuća, nasilno odvedeni ili su „nestali“ na fronti, u ratu u koji ih je nasilno natjerala država u kojoj su živjeli.

Ni danas se ne zna tko je odogovoran za smrt hrvatskog mladića Ivice Budića iz Golubinaca, kojega je srbijanska policija bez ikakvoga razloga mjesecima sustavno terorizirala i zlostavljala, sve dok se navodno nije objesio u svojoj kući (nakon povratka s jednoga od brojnih „informativnih razgovora“ iz policijske postaje u Rumi, na kojemu je po tko zna koji put teško pretučen). Postoji ozbiljna sumnja u službenu verziju događaja, utoliko prije što je poznato je da su u to vrijeme na području ovog dijela Srijema bili angažirani brojni agenti srbijanskih tajnih službi (što ne kriju niti službeni policijski izvori), koji su, među ostalim bili angažirani na „pronalaženju“ nepostojećih „dokaza“ o „naoružavanju“ tamošnjih Hrvata – a Budića su (doduše, nekoliko godina poslije) optužili upravo za to.

Spomenuti slučajevi, s ukupno 33 žrtve, za koje postoji utemeljena sumnja (a za većinu njih i čvrsti dokazi) da su ubijene u cilju etničkog čišćenja Vojvodine, odigrali su se između 1991. i 1995. godine i samo su neki od primjera kojih je nažalost kad su u pitanju Hrvati i pripadnici drugih manjina  u Vojvodini popriličan broj.

Posebna je perverzija to što se mnoge od tih hrvatskih žrtava ubrajaju u „srpske“ (s naznakom da su „ubijene od ustaša“) i tako se vode na internet stranicama (poput braće Mate i Ivice Abjalmović koji su uvršteni na taj popis kao i Šoškoćanin i mnogi drugi koje su pobili Srbi).

Hrvati su ubijani, odvođeni od „nepoznatih“ osoba diljem Vojvodine (posebice u Srijemu), pronalaženi mrtvi na različitim mjestima, ginuli ili zagonetno nestajali na fronti (poslije mobilizacije u rezervni sastav JNA/VJ), a da na to vlasti nisu reagirale. U arhivama državnih srbijanskih tijela (ponajprije vojske, policije i tajnih službi), zacijelo postoje dokumenti koji mogu rasvijetliti sudbine mnogih. No, ti arhivi su zatvoreni a podaci se pomno kriju – jer bi njihovim objavljivanjem Srbija priznala agresiju koju je izvršila.

Do kada će se o ovome šutjeti, i hoće li zločince ikada stići pravda?

 Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Objavio

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori