Pratite nas

U potrazi za Istinom

Krvavi teror nad Hrvatima u Vojvodini i danas se prešućuje

Objavljeno

na

 Srpske paravojne snage s očitim blagoslovom lokalnih, pokrajinskih i republičkih vlasti teroriziraju i prisilno raseljavaju nesrbe iz Srbije, osobito u pokrajini Vojvodini. Hrvati, Mađari, Slovaci i ostali protjerani su od srpskih paravojnih snaga iz slijedećih sela u Vojvodini, u Srbiji: Hrtkovaca, Šida, Inđije, Beške, Petrovaradina, Slankamena, Novog Sada, Plavne, Golubinaca, Kukujevaca…(Večernji list, Zagreb, 23. kolovoza 1992., str.4)

Citat je ovo dijela opsežnog izvješća Helsinki Watch-a iz kolovoza 1992. godine, u kojemu se na samome početku kaže: Helsinki Watch prikupio je dokaze o prisilnom iseljavanju nesrpskog pučanstva iz Vojvodine“.

Dakle, ono što danas negiraju Vučić, Šešelj, Dačić, Vulin i drugi srpski naci-fašisti, znalo se prije 26 godina.

Samo što nitko od naših Hrvata ni danas (tamo u Vojvodini i Srbiji) o tomu ne smije zucnuti. Da nije Nataše Kandić (Fond za humanitarno pravo), Sonje Biserko (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji), Nenada Čanka (Liga socijaldemokrata Vojvodine) i još nekolicine intelektualaca i javnih osoba kojima savjest ne dopušta da o ovoj temi šute, ne bi se znalo ništa.

Ovdje ću pokušati prenijeti djelić istine o kojoj ne smiju progovoriti moji sunarodnjaci u Srbiji i Vojvodini – uz puno razumijevanje za njihovu šutnju.

Prijetnje i pritisci kojima su građani ne-srpskih nacionalnosti u većoj ili manjoj mjeri bili izloženi gotovo na cijelom području Vojvodine već od ljeta i jeseni 1988. godine, najprije su se očitovali u svojim „bezazlenim” oblicima (verbalna vrijeđanja na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, klevete putem medija, uznemiravanje katoličkih župnika, uvredljiva dobacivanja na ulici, telefonske prijetnje, ispisivanje prijetećih grafita na crkvama, školama, kućama i drugim objektima, incidenti u kavanama i sl.), a dvije godine kasnije, već su prerasli u otvorene terorističke akte.

Slučaj podmetanja eksploziva na ulazna vrata franjevačkog samostana u Baču (u noći 13/14. rujna 1990. godine), bio je prvi u nizu takvih napada. U sljedećih godinu dana, veliki broj katoličkih crkava, kapelica i drugih sakralnih objekata, te župnih stanova, također je oštećen na sličan način (počevši od miniranja katoličke katedrale u Subotici 22. veljače 1991. godine, do podmetanja eksploziva u crkvu u Somboru, u subotičku Mađarsku itd.). Usporedo s tim, teku i drugi teroristički napadi čija meta su ugledni građani i pojedinci, posebice oni koji u svojim sredinama nešto znače, ili su članovi DSHV-a.

Najpoznatiji i medijski najeksponiraniji je slučaj Novog Slankamena, gdje su već od svibnja 1991. godine, srpski ekstremisti iz Stare Pazove (predvođeni Mihajlom Ulemekom i pomognuti utjecajnim domaćim Srbima), nad većinskim stanovništvom hrvatske nacionalnosti (koje je tada činilo preko 65% ukupnog stanovništva), uspostavili teror. Hrvate su javno, na ulicama i u kavanama premlaćivali, vrijeđali, ponižavali, a na kraju (21. srpnja 1991.) izvršili i klasični teroristički napad mitraljirajući kuće, ubacujući kroz prozore bombe itd. I za sve to – pa čak i za brutalnu otmicu i silovanje Hrvatice B.V. (što je izvršio spomenuti Mihajlo Ulemek) zločinci nisu odgovarali niti im je tko stao na put.

Na meti su bili svi Hrvati, naročito oni za koje se znalo da su članovi ili simpatizeri DSHV-a.

Bespoštedna medijska haranga protiv hrvatskog življa pokrenuta s najviših političkih mjesta u državi i samoga parlamenta te pomno provođena na lokalnim razinama – uz primjenu svih metoda (od klevetanja preko medija, pa do širenja uličnih glasina) pretvorila se vremenom u moćno sredstvo psihološkog terora. Taj pritisak bio je gori čak i od fizičkog nasilja, jer je ljudima sustavno i svakodnevno zagorčavao život.

Hrvati su stavljeni izvan zakona i prepušteni na milost i nemilost ekstremnih skupina s kojima su u akcijama etničkog čišćenja usko surađivali: srbijanski SDB, KOS, „JNA”, MUP, srpske stranke, paravojne četničke skupine, kao i lokalna tijela vlasti.

Preko srijemskog dijela Vojvodine i područja jugozapadne Bačke išli su glavni pravci agresije na Republiku Hrvatsku i ovi krajevi su već u vrijeme otpočinjanja sukoba u Borovu Selu bili pod okupacijom vojnih snaga. Usporedo s gomilanjem ljudi i tehnike, provodi se i sustavan teror nad hrvatskim stanovništvom. Za to je u početku zadužena policija udružena s ekstremnim četničkim i „dobrovoljačkim” skupinama i „odredima”.

U mnogim srijemskim selima (od ljeta 1991. godine nadalje) srbijanski „specijalci” upadaju u kuće radi tobožnjeg „pretresa”, tražeći „oružje” ili „radio-stanice”, maltretiraju ukućane, „sumnjivce” privode, tuku i ispituju. Najčešće su na meti oni koji su prokazani kao „sumnjivi” od lokalnih tijela vlasti ili aktivista srpskih stranaka. Ne rijetko ljude se zatvara u podrume, policijske postaje, ili ih se policijskim transporterima odvozi izvan naselja i tamo zlostavlja na razne načine: tuče policijskim palicama, drvenim štapovima, udara nogama, rukama, prijeti klanjem ili strijeljanjem. Nož pod grlo, pištolj u usta – tako se najčešće prijeti i traže se priznanja za suradnju s „ustaškom stranom”, ili informacije o naoružavanju”, „krijumčarenja oružja”, tjera se na iseljavanje „u roku od 24 časa” – tako da mnogi bježe pokupivši samo najnužnije stvari, većina pretučena, s podljevima po cijelom tijelu.

U srpnju već započinje i mobilizacija ne-srpskog stanovništva u rezervni sastav „JNA”, ponajprije u Srijemu, a kasnije i u Bačkoj. Do tada su, naime, bili mobilizirani gotovo isključivo Srbi. To je bio jedan od najperfidnijih pritisaka, jer se tamošnje Hrvate tjeralo u rat protiv vlastitog naroda s druge strane granice. Kako bi se ova mobilizacija barem formalno podvela pod „zakonsku regulativu”, vojnim obveznicima su ispisivani „pozivi za vojnu vežbu u trajanju od 15 dana” – prema saveznom Zakonu o narodnoj obrani (što je razotkriveno u sudskim postupcima, budući da je iz svih dokumenata i spisa, pa i presuda dezerterima, jasno vidljivo da su ljudi upućivani u rat). Neodazivanje je značilo u najmanju ruku podnošenje prekršajne ili kaznene prijave „za izbegavanje vojne obaveze”, ali je u praksi imalo dalekosežne posljedice po sve potencijalne bjegunce od rata, jer su od strane srpskih „patriota”  stavljani na listu „neprijatelja”, i tretirani kao „ustaše”, pa je prema njima s tog osnova bilo dopušteno svako nasilje.

Mnogi od ovih (prisilnih) rezervista (Hrvata, Mađara, Slovaka, Rusina, Čeha, Rumunja, Ukrajinaca, Muslimana), ginuli su ne samo na fronti, nego i pod „nepoznatim okolnostima” – pri čemu je članovima obitelji bilo priopćavano da su „poginuli na zadatku” ili su takvi slučajevi jednostavno prešućivani. Mrtvi su pronalaženi u atarima, na ulicama, u dvorištima kuća, a da niti najbliža rodbina nije smjela pitati ništa vezano za te slučajeve. Tijela vlasti najčešće nisu reagirala, niti su istrage vođene. Za veliki broj ubijenih se ni danas ne znaju počinitelji, za mnoge ni mjesta gdje su pokopani – i oni se vode kao „nestala lica“. Neki su čak ubijani na javnim mjestima od poznatih počinitelja i pred desecima svjedoka, ali policija i sudska tijela nisu provodili zakonom propisane istražne radnje, ili je to činjeno samo formalno, reda radi, bez suđenja zločincima i njihova kažnjavanja. Drugi su, opet, odvođeni iz svojih kuća, nakon čega im se gubio svaki trag. I do danas se o njima ne zna ništa.

Ubojstva Hrvata započela su u ljeto 1991. godine. Jedan od prvih takvih slučajeva jeste otmica i umorstvo 40-godišnjeg Stipana Đurkov iz Sonte, 10/11. kolovoza, za kojega se ni danas pouzdano ne zna tko ga je ubio i gdje su njegovi posmrtni ostaci, a najbliži srodnici se ni danas ne smiju raspitivati za bilo što u svezi s događajem, jer im je zaprijećeno smrću. Čovjek je jednostavno bez ikakvoga  povoda i razloga odveden s radnog mjesta (iz kavane u kojoj je radio), pod prijetnjom oružja utrpan u kombi i odvezen iz sela. Pretpostavlja se da su otmicu i likvidaciju izvršili „arkanovci” koji su u to vrijeme smješteni u Erdutu.

Jedan od poznatih slučajeva (o kojemu se koliko-toliko pisalo) je nestanak braće Abjamović (Mate i Ivice) iz Morovića, koji su 23. listopada 1991. godine odvedeni od strane „JNA” (službenim vojnim vozilom), potom predani (navodno) lokalnoj policiji (prema tvrdnjama svjedoka koji je poslije povukao svoj iskaz) i nakon toga ubijeni na nepoznatom mjestu. U zločin su po svemu sudeći umiješani Škorpioni (paravojna srpska postrojba pod zapovjedništvom Slobodana Medića koja je ubijala i u Srebrenici 1995.), što je izašlo u javnost nakon što se policiji u Šidu sam prijavio Jovan Mirilo (nekadašnji pripadnik ove zločinačke skupine) zbog prijetnji bivših suboraca, budući da je on (navodno) u javnost proturio video-kasetu s egzekucijom muslimanskih dječaka u Srebrenici srpnja 1995.

Za  grobove braće Abjamović se ne zna, kao što se ne zna niti gdje je pokopan Hrvat Krešimir Herceg, kojega je na očigled građana sela Višnjićeva (općina Šid) ubio njegov susjed Đorđe Dvoranac Ćiban (tada „dobrovoljac”, pripadnik rezervnog sastava „JNA”), 7. studenoga 1991. godine. Ubojica ga je izveo iz kavane u centru sela, gonio pred sobom oko 2 kilometra, tukući ga (i psujući mu „majku ustašku“), te ga potom ubio iz automatske puške na mjestu gdje je inače držao stražu. Leš žrtve nitko nije smio pipnuti niti mu prići, tako da je  više od 24 sata ležao na mjestu izvršenja zločina. Obitelji policija nije dopustila približavanje tijelu pokojnika niti pokop. Ono je odneseno (navodno) na patologiju u Novi Sad i poslije pokopano u tajnosti na nepoznatom mjestu. Zločinac nikad nije ni pritvoren, kamo li kažnjen. Dvoranac je dao lažnu izjavu u kojoj kaže kako je Herceg pokušao proći zabranjenom zonom, prema vojnom objektu – unatoč njegovim upozorenjima – nakon čega je pucao, što je i priznato od strane tijela istrage, unatoč svim dokazima i desecima očevidaca. Obitelj žrtve usudila se progovoriti o svemu 14 godina nakon ubojstva.(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Eevu7NKz4Zo)

Na nagovor srpskih ekstremista, 17-godišnji seoski besposličar i alkoholičar Igor Szabo  nožem je ubio svoga sugrađanina Josipa Janičeka (u Sotu, Srijem) i to nakon što ga je ovaj pred sam katolički Božić 1991. godine, počastio u svojoj kući? Tko je nesretnika doveo u takvo stanje svijesti da ubije čovjeka i potom godinama poslije proganja „ustaše“ i „ustaške popove“ po Sotu i okolnim srijemskim selima znali su svi – pa i vlast i policija, ali se ništa nije poduzimalo. Onima koji su etnički čistili Srijem i Vojvodinu naročito je odgovaralo pronalaziti među Mađarima, Slovacima, bunjevcima ili šokcima sluge koji su dio krvavog posla obavljali za njih – kao što je to bilo u ovom slučaju.

U selu Kukujevcima, uoči samog katoličkog Uskrsa 1992. godine, iz svoje je kuće tijekom noći (od „nepoznatih osoba“), odvedena na nepoznato mjesto i potom svirepo pobijena tročlana hrvatska obitelj Matijević (supružnici Jozo i Ana i malodobni, 16-godišnji sin Franjo) uoči samoga preseljenja u Hrvatsku. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su (nakon dojave jednog Srbina koji je znao za zločin), u selu Mohovo (u blizini Iloka), te identificirani i pokopani tek nakon 1998. godine i mirne reintegracije hrvatskog podunavlja. Ruke su im bile vezane žicom, a prema nalazima patologa, prije usmrćenja su mučeni. Zločin nikad nije istražen, niti je tko za njegovo izvršenje kažnjen, iako se dobro znaju imena osoba povezanih s ovim događajem, pa i taksista iz Šida koji ih je odvezao te noći.

Tijekom noći 3/4. kolovoza 1992. godine u Baču, u svojoj obiteljskoj kući na zvjerski način zaklan je bračni par Guštin (Stevan i njegova supruga Nada). Stevan je imao fotografski obrt i navodno je neposredno prije toga bio od organizatora pozvan na neki skup u Mali Bač (gdje su četnici držali neku svoju „slavu“) kako bi ga snimio kamerom. Je li možda snimio i nešto što nije trebalo, ostaje otvoreno pitanje. O zločinu se u Baču šuti i danas (2018. godine) i taj slučaj nitko ne spominje, kao da se nikad nije ni dogodio. Naravno, ubojice nisu pronađene.

Iz svoje kuće u Glubincima (Srijem, Vojvodina), ul. Željeznička br. 62., 13 kolovoza 1992. godine od strane nepoznatih osoba odveden je Aleksa Manzeta, rođen 21. 09. 1954. god. Od tada se ovaj čovjek vodi kao „nestala osoba“. Nakon toga, njegova supruga Kata je s dvoje malodobne djece bježi u Hrvatsku.

Ovo je već tko zna koji slučaj po redu, u kojem srijemski Hrvati „nestaju“ ili bivaju ubijeni, a da vlasti na to ne reagiraju, niti se bilo što čini kako bi se događaji istražili. U Golubincima teror nad Hrvatima poprima sve masovnije razmjere, budući da je u sve uključen srbijanski SDB.

U selu Kljajićevu (kod Sombora) na smrt je pretučen Johan Raab, poslužitelj u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, koji je na pragu župnoga stana pronađen mrtav 20. srpnja 1992. godineTko su počinitelji zločina nikad se nije saznalo. Samo dvije godine poslije (1994.), ova crkva je od strane lokalnih Srba i njihovih sunarodnjaka – došljaka iz Hrvatske i BiH prisvojena i pretvorena u pravoslavnu.

Tijekom noći 29/30. srpnja1993. godine u srijemskom selu Kukujevci, u svojoj je kući zvjerski mučena i potom pobijena tročlana hrvatska obitelj Oskomić – Nikola, njegova supruga Agica i Nikolina tetka Marija Tomić, stara 87 godina.

U ovom do detalja isplaniranom zločinu sudjelovali su pripadnici „dobrovoljačke srpske jedinice“ iz uže Srbije (Smederevske Palanke) koja je kao dio pričuve tadašnje „VJ“ („Vojske Jugoslavije“), djelovala na okupiranom području Republike Hrvatske (u  okviru tzv. SVK – „Srpske Vojske Krajine“), sa sjedištem u slavonskom mjestu Nijemci. Zapovjednik postroje bio je naredbodavac, a izvršitelji njegovi podčinjeni.

To je  jedan od rijetkih slučajeva koji je dobio epilog pred srbijanskim pravosuđem (ali tek nakon što su mediji u Srbiji podigli buku oko tog događaja, a jedan od počinitelja, strahujući za vlastiti život zbog prijetnji dojučerašnjih suradnika, se sam prijavio policiji u Šidu i ispričao sve što je znao).

U presudi Prvostupanjskog suda u Sremskoj Mitrovici, konstatira se kako su zločini počinjeni iz nacionalne i verske mržnje, s predumišljajem i planski i to tako da odjeknu, da bi se potaklo iseljavanje nesrpskog stanovništva“ iz ovog dijela Srijema (ista skupina zločinaca, na sličan način i s istim motivima usmrtila je već 9. travnja iste godine, u susjednom mjestu Sot, Slovaka Stevana Krošlaka – što je također bilo predmet istog sudskog postupka). Sve ove navode potvrdio je i Vrhovni sud Srbije – ali su počinitelji dobili sramotno male kazne. Naredbodavac Milan Nikolić zvani Đeneral (koji je osmislio plan, potaknuo ubojice na izvršenje nedjela, dao im oružje i dovezao ih na mjesto zločina), kažnjen je, primjerice, s 3 godine i 6 mjeseci zatvora, dok je suradnik  iz Sota Petar Živković (predsjednik lokalnog ogranka Šešeljeve Srpske radikalne stranke koji je zločincima dostavljao podatke o imovnom stanju, identitetu i lokaciji potencijalnih žrtava), na sudu  oslobođen svake krivnje. Izravni izvršitelji Goran Vuković (15 godina) i Pavle Drašković (10 godina) također nisu dobili odgovarajuće kazne, obzirom na okrutnost i činjenicu da su djela planirana i počinjena s umišljajem, iz niskih pobuda, i da su bila motivirana nacionalnom mržnjom. Isto tako, treba napomenuti da izrečene zatvorske kazne objedinjavaju više krivičnih djela i kod jednog i drugog ubojice, pa je u tom kontekstu kazna koja za ubojstva 4 osobe – i to s umišljajem, iz niskih pobuda i motivirana nacionalnom, rasnom i vjerskom mržnjom iznosi ukupno nepunih 22 godine, doista neprimjerena.

Postoji utemeljena sumnja da je ovo suđenje bilo režirano kako bi se umirila javnost, jer je slučaj bio toliko medijski eksponiran (u samoj Vojvodini i Srbiji), da ga se nije više moglo ignorirati.

Najbliži srodnici ubijenih Oskomića  ni  danas, 24 godina nakon zločina, nemaju nikakvih službenih informacija o događaju (nalaz patologa, zapisnik s očevida, niti bilo kakvo objašnjenje od tijela vlasti), a ne mogu doći ni u vlasnički posjed imovine koja im pripada po nasljednom pravu. Oni su raznim manipulacijama pojedinaca iz lokalnih vlasti, policije, sudstva i odvjetnika  jednostavno izvlašteni, imovina im je oteta i pitanje je hoće li ikada ostvariti svoja prava koja im formalno jamče i zakoni Republike Srbije i  sve međunarodne konvencije.

U Golubincima (Srijem), 6. veljače 1994. godine, u svome je domu od „nepoznatih osoba“ zaklana djevojka Marija Purić stara 28 godina, dok je u dnevnom boravku gledala televizor. Ubojica (ili ubojice) uskočili su u prostoriju s terase, u vrijeme dok su roditelji također bili u kući (ali u drugim prostorijama) i zadali joj ubode nožem u grudni koš od čega je ubrzo preminula. Nije poznato je li istraga vođena, ali ubojica je ostao nepoznat.

U Petrovaradinu je Srbin Dušan Jovanović ubio svog susjeda hrvatske nacionalnosti – Dušana Bićanića nakon višemjesečnih prijetnji i uvreda na nacionalnoj osnovi.

U razdoblju od 1991. do 1995. godine ubijeni su također:

 Ivan Valović, Petar Rukavina, Ilija Majer, Nikola Rajković, i Pavle Poljak – iz Novog Slankamena; Živko Litrić i Petar Živanović – iz Kukujevaca; Vjekoslav Karačić i Ljubomir Kuraja – iz Beške; Mato Ljubas i Janko Vladić – iz Šida; Tomislav Radoš –  iz Golubinaca;  Mijat Štefanac – iz Hrtkovaca; Živan Marušić – iz Jamene i još stotine drugih vojvođanskih civila koji su pronađeni mrtvi na ulicama, u atarima, dvorištima svojih kuća, nasilno odvedeni ili su „nestali“ na fronti, u ratu u koji ih je nasilno natjerala država u kojoj su živjeli.

Ni danas se ne zna tko je odogovoran za smrt hrvatskog mladića Ivice Budića iz Golubinaca, kojega je srbijanska policija bez ikakvoga razloga mjesecima sustavno terorizirala i zlostavljala, sve dok se navodno nije objesio u svojoj kući (nakon povratka s jednoga od brojnih „informativnih razgovora“ iz policijske postaje u Rumi, na kojemu je po tko zna koji put teško pretučen). Postoji ozbiljna sumnja u službenu verziju događaja, utoliko prije što je poznato je da su u to vrijeme na području ovog dijela Srijema bili angažirani brojni agenti srbijanskih tajnih službi (što ne kriju niti službeni policijski izvori), koji su, među ostalim bili angažirani na „pronalaženju“ nepostojećih „dokaza“ o „naoružavanju“ tamošnjih Hrvata – a Budića su (doduše, nekoliko godina poslije) optužili upravo za to.

Spomenuti slučajevi, s ukupno 33 žrtve, za koje postoji utemeljena sumnja (a za većinu njih i čvrsti dokazi) da su ubijene u cilju etničkog čišćenja Vojvodine, odigrali su se između 1991. i 1995. godine i samo su neki od primjera kojih je nažalost kad su u pitanju Hrvati i pripadnici drugih manjina  u Vojvodini popriličan broj.

Posebna je perverzija to što se mnoge od tih hrvatskih žrtava ubrajaju u „srpske“ (s naznakom da su „ubijene od ustaša“) i tako se vode na internet stranicama (poput braće Mate i Ivice Abjalmović koji su uvršteni na taj popis kao i Šoškoćanin i mnogi drugi koje su pobili Srbi).

Hrvati su ubijani, odvođeni od „nepoznatih“ osoba diljem Vojvodine (posebice u Srijemu), pronalaženi mrtvi na različitim mjestima, ginuli ili zagonetno nestajali na fronti (poslije mobilizacije u rezervni sastav JNA/VJ), a da na to vlasti nisu reagirale. U arhivama državnih srbijanskih tijela (ponajprije vojske, policije i tajnih službi), zacijelo postoje dokumenti koji mogu rasvijetliti sudbine mnogih. No, ti arhivi su zatvoreni a podaci se pomno kriju – jer bi njihovim objavljivanjem Srbija priznala agresiju koju je izvršila.

Do kada će se o ovome šutjeti, i hoće li zločince ikada stići pravda?

 Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Srbi Hrvatima zamjeraju čak i to što su ih spašavali od istrebljenja!

Objavljeno

na

Objavio

Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.“ (Vidi: (http://www.audioifotoarhiv.com/Da_li_ste_procitali/Stanoje%20Stanojevic%20-%20Svi%20srpski%20vladari.pdf; str. 6.)

Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj zavlada grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, napadne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru.

(…) Stanje u kome je on zatekao svoju otadžbinu bilo je strašno. Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharija. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, i Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.“ (Isto, str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju.“ (Isto, str. 8.; istaknuo: Z.P.)

Za vreme velikih promena, koje je izazvao dolazak Mađara, Tomislav je zauzeo i pridružio svojoj državi t. zv. Panonsku Hrvatsku, sve do Drave. To ga je dovelo u sukob sa novim neprijateljem, sa kojim će posle za vekove biti vezana sudbina hrvatskog naroda.

Posle pokorenja Srbije, bugarski car Simeon poslao je jednu vojsku protiv Hrvata, zbog toga što se tamo bilo sklonilo mnogo naroda iz Srbije; ali, Hrvati su tu bugarsku vojsku razbili. Zbog te uspešne akcije protiv Bugarske, dobio je Tomislav od Vizantije, koja je u to doba svuda tražila sebi saveznike protiv Bugara, na upravu dalmatinske gradove. (Isto, str. 37.; istaknuo: Z.P.)

Navodi su prilično jasni, tako da neki poseban komentar i nije potreban.

Citati su ovo iz knjige Svi Srpski vladari (prvi put objavljena u Beogradu 1927., ćirilica) što ju je napisao jedan od najvećih srpskih povjesničara kojega je Srbija ikad imala, Stanoje Stanojević, član Srpske kraljevske akademije (preteče SANU), prvi srpski enciklopedist, dugogodišnji redovni profesor Beogradskog univerziteta, autor značajnih djela iz povijesti, sudionik Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, član srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.

Stanoje Stanojević sasvim pouzdano nije bio croatofil, a (koliko je meni poznato) ni „srbomrzac“.

Naprotiv, ne rijetko je čak podlijegao i mitskom pogledu na povijest vlastitog naroda i povodio se za velikosrpskom matricom poput većine srpskih historiografa. Ipak, za pretpostaviti je da je raspolagao i nekim povjesnim izvorima dok je pisao knjigu iz koje potječu navedeni citati, te da ove epizode iz kojih je posve bjelodano kako su naši preci spašavali Srbe od istrebljenja i potukli Bugare zbog njih nije izmislio iz ljubavi prema nama Hrvatima i kralju Tomislavu. Njegova knjiga prepuna je opisa koji potvrđuju kako su se srpski vladari i narod po potrebi sklanjali u Hrvatsku kad god su bili izloženi pogibelji, prije svega od Bugara. A nije naveo ni jedan jedini obrnut primjer: da su Srbi naše vladare ili narod uzimali u zaštitu. Iz toga zaključujem kako se takvo što i nije događalo, jer ne postoji ni jedan razložan motiv zbog kojega bi srpski povjesničar takvo što prešutio.

Stanojević baš i nije previše omiljen kod srpskih „tvrdolinijaša“. Oni imaju selektivnu memoriju i selektivni pristup prema povijesti i iz nje „biraju“ samo ono što im treba. Budući da ga se ne može prešutjeti, najčešće zaobilaze pojedina njegova djela, pogotovu kad je riječ o eksplicitnim opisima prilika na Balkanu i u jugoistočnoj Europi koji im ne idu u prilog – kao u ovom slučaju.

Tako se Stanoje Stanojević najčešće nalazi u krugu još dvojice vrlo značajnih srpskih povjesničara (sa stanovišta tamošnjih nacionalista također „kontroverznih“), Sime Ćirkovića i Vladimira Ćorovića, koji se najčešće smatraju „ne-Srbima“, „anti-Srbima“, „izrodima“ ili „autošovinistima“, iako bi srpska nacionalna povjesnica bez njih bila poprilično okljaštrena, budući da su sva trojica napisala značajna djela (Sima Ćirković: Srednjevekovna srpska država, Zagreb, 1959.; Istorija srpskog naroda – u 6 knjiga; Srbi među europskim narodima, englesko izdanje 2004.; hrvatsko izdanje Zagreb, 2008. itd.; Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Beograd 1989.;  Istorija srpskog naroda – tiskano izdanje Banja Luka 1997., internet izdanje Beograd 2001. itd.; Stanoje Stanojević: Istorija srpskog naroda – prvi put objavljena u Beogradu 1908.; Narodna enciklopedija Srba, Hrvata i Slovenaca u 4 knjige itd.)

Koliko god Ćorović i Stanojević bili skloni velikosrpskom diskursu i jednostranim prikazima mnogih procesa i događaja, u svojim radovima su ipak napravili brojne „pogreške“ koje im „nacionalno svjesni“ zemljaci i velikosrpski historici nikako ne mogu oprostiti.

Onaj tko ne veliča „svetorodnu lozu Nemanjića“, ne cijeni u dovoljnoj mjeri „srpsko junaštvo“, zanemaruje „činjenicu“ da su „Srbi jeli zlatnim kašikama dok su Germani i Franci živeli u zemunicama i hranili se sirovim mesom“, pa još usput navodi kako su najistaknutiji pripadnici „svetorodne loze Nemanjića“ bez pardona skidali glave jedni drugima radi vlasti (otac sinu, sin ocu, brat bratu), osljepljivali i slali u roblje vlastitu djecu (kako bi udovoljili svojim gospodarima – Bugarima ili Bizantincima), kako su se vladari iz te „slavne“ dinastije ženili djevojčicama od 5 godina i s njima imali spolne odnose (poput toliko slavljenog kralja Milutina), pa još povrh svega toga prikaže u pravom svjetlu Rastka Nemanjića (svetog Savu) koji je bio bludnik i razvratnik (do odlaska na Svetu Goru u Grčku, a po povratku s ocem i braćom ubijao i progonio Bogumila) o čemu govore i njegova „žitija“…, e, taj nema što tražiti u povjesnici „nebeskog naroda“ čije su uzdanice Nikolaj Velimirović, Dačić, Vučić, Vulin i Šešelj!

Za razliku Stanojevića i Ćorovića, Sima Ćirković nikad nije podilazio velikosrpskoj struji. Jedan je od rijetkih (ako ne i jedini) srpski povjesničar XX stoljeća kojega i kolege na Zapadu smatraju stručnim, objektivnim i kompetentnim. On je uspio napraviti odmak od nacionalnog romantizma i mita i bavio se poviješću kao znanošću.

Još jedan razlog više da ga srpski nacionalisti odbace.

Među brojnim „grijesima“ ovog povjesničara je i to što je uspio dokazati kako Vlasi nisu nikakva „socijalna  kategorija“ i „grana srpskog stabla“ nego poseban narod (koji je uostalom opstao do danas).

Budući da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svoj identitet u zadnjih 150 godina vezivali za ovu etničku skupinu, takve teorije im nikako ne idu u prilog – pa kad se već ne mogu promijeniti činjenice, treba „ubiti“ glasnika.

No, to su teme koje zaslužuju poseban osvrt.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Srpski ratni zločinci idoli su najgorih svjetskih masovnih ubojica

Objavljeno

na

Objavio

Patološki masovni ubojica, rasist Anders Behring Breivik, koji je u srpnju 2011. godine u Norveškoj ubio ukupno 77 osoba, u svome je manifestu od ukupno 1.500 stranica izrazio posebno divljenje prema Radovanu Karadžiću, Srđi Trifkoviću, srpskim paravojnim formacijama i njihovim zapovjednicima i Vladimiru Putinu, a ultranacionalista Trifkovića na nekoliko mjesta i citira.

(Vidi: https://www.dagbladet.no/nyheter/de-var-breiviks-helter/63567058)

Za razliku od Putina koji je nastojao distancirati se od takve vrste „reklame“ o čemu je 25. srpnja 2011. godine opširno pisao i The New York Times (u tekstu Russia Youth Group and Putin Distance Themselves From Killer’s Compliments; vidi: https://www.nytimes.com/2011/07/26/world/europe/26russia.html?_r=1&adxnnl=1&hpw=&adxnnlx=1311615134-jF0mBc5a4czMpVmfesu4YQ), u Srbiji, koliko je poznato to nije učinio nitko (osim što se oglasio S. Trifković s tvrdnjom kako „nikad nije bio u kontaktu s Breivikom“ – što nema nikakve veze s temom, jer Breivik je citirao njegove teze i bio poklonik ideologije koju zastupa, a zato mu nije trebao nikakav izravan kontakt).

A i kako bi kad oni koje Breivik spominje uživaju status „nacionalnih junaka“ po kojima se imenuju ulice, trgovi, škole…i kojima se svake godine (11. srpnja) plakatima izlijepljenim na javnim mjestima diljem „republike srpske“ i Srbije zahvaljuje za Srebrenicu.

Neki mediji prenijeli su i informaciju po kojoj se Breivik 2001. godine u Liberiji susreo s jednim od najpoznatijih srbijanskih kriminalaca i ratnih zločinaca Miloradom Ulemekom Legijom (osuđen na 40 godina robije zbog organiziranja ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića, likvidacije Ivana Stambolića i pokušaja ubojstva Vuka Draškovića). (Vidi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/breivik-na-mene-su-utjecali-srpski-nacionalisti-a-ne-nacisti-u-liberiji-se-susreo-s-legijom/1517778/)

Očito je norveški monstrum imao poseban sentiment i respect prema srpskim „junacima“ i u njima nalazio inspiraciju za svoje zločine (o čemu piše i Radio Slobodna Evropa u tekstu „Kako su srpski nacionalisti inspirisali masovnog ubicu Brejvika“; vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/kako_su_srpski_nacionalisti_inspirisali_masovnog_ubicu_brejvika/24553346.html)

Svojedobno je povodom spomenutih zapisa norveškog masovnog zločinca, poznati srbijanski intelektualac židovskog podrijetla, Filip David (kojega tamošnji ultranacionalisti progone već više od 30 godina, stavljajući ga svaki čas na neki od popisa za „odstrel“) rekao:

To u svakom slučaju govori o prirodi srpskog nacionalizma 90-ih i tome na kakve je ljude mogao da utiče. I mi, koji smo se protivili toj vrsti nacionalizma, stalno smo tvrdili da je to nešto što će Srbiju na neki način osramotiti i vidimo da se do danas ti repovi vuku, da u Srbiji još uvek nije raščišćeno sa prirodom tog nacionalizma. Naprotiv, sad u predizbornim danima ponovo se čuje retorika s početka 90-ih, ta retorika je upravo uticala i izvan Srbije na ljude kao što je Brejvik. A ne treba zaboraviti da smo mi imali ovde od Arkana, preko Bokana ljude koji su vrlo slični po uverenjima Brejviku. (Vidi: isto; istaknuo: Z.P.)

Pametnima dosta – a onim drugima i ne vrijedi objašnjavati.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found