Pratite nas

U potrazi za Istinom

Krvavi teror nad Hrvatima u Vojvodini i danas se prešućuje

Objavljeno

na

 Srpske paravojne snage s očitim blagoslovom lokalnih, pokrajinskih i republičkih vlasti teroriziraju i prisilno raseljavaju nesrbe iz Srbije, osobito u pokrajini Vojvodini. Hrvati, Mađari, Slovaci i ostali protjerani su od srpskih paravojnih snaga iz slijedećih sela u Vojvodini, u Srbiji: Hrtkovaca, Šida, Inđije, Beške, Petrovaradina, Slankamena, Novog Sada, Plavne, Golubinaca, Kukujevaca…(Večernji list, Zagreb, 23. kolovoza 1992., str.4)

Citat je ovo dijela opsežnog izvješća Helsinki Watch-a iz kolovoza 1992. godine, u kojemu se na samome početku kaže: Helsinki Watch prikupio je dokaze o prisilnom iseljavanju nesrpskog pučanstva iz Vojvodine“.

Dakle, ono što danas negiraju Vučić, Šešelj, Dačić, Vulin i drugi srpski naci-fašisti, znalo se prije 26 godina.

Samo što nitko od naših Hrvata ni danas (tamo u Vojvodini i Srbiji) o tomu ne smije zucnuti. Da nije Nataše Kandić (Fond za humanitarno pravo), Sonje Biserko (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji), Nenada Čanka (Liga socijaldemokrata Vojvodine) i još nekolicine intelektualaca i javnih osoba kojima savjest ne dopušta da o ovoj temi šute, ne bi se znalo ništa.

Ovdje ću pokušati prenijeti djelić istine o kojoj ne smiju progovoriti moji sunarodnjaci u Srbiji i Vojvodini – uz puno razumijevanje za njihovu šutnju.

Prijetnje i pritisci kojima su građani ne-srpskih nacionalnosti u većoj ili manjoj mjeri bili izloženi gotovo na cijelom području Vojvodine već od ljeta i jeseni 1988. godine, najprije su se očitovali u svojim „bezazlenim” oblicima (verbalna vrijeđanja na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, klevete putem medija, uznemiravanje katoličkih župnika, uvredljiva dobacivanja na ulici, telefonske prijetnje, ispisivanje prijetećih grafita na crkvama, školama, kućama i drugim objektima, incidenti u kavanama i sl.), a dvije godine kasnije, već su prerasli u otvorene terorističke akte.

Slučaj podmetanja eksploziva na ulazna vrata franjevačkog samostana u Baču (u noći 13/14. rujna 1990. godine), bio je prvi u nizu takvih napada. U sljedećih godinu dana, veliki broj katoličkih crkava, kapelica i drugih sakralnih objekata, te župnih stanova, također je oštećen na sličan način (počevši od miniranja katoličke katedrale u Subotici 22. veljače 1991. godine, do podmetanja eksploziva u crkvu u Somboru, u subotičku Mađarsku itd.). Usporedo s tim, teku i drugi teroristički napadi čija meta su ugledni građani i pojedinci, posebice oni koji u svojim sredinama nešto znače, ili su članovi DSHV-a.

Najpoznatiji i medijski najeksponiraniji je slučaj Novog Slankamena, gdje su već od svibnja 1991. godine, srpski ekstremisti iz Stare Pazove (predvođeni Mihajlom Ulemekom i pomognuti utjecajnim domaćim Srbima), nad većinskim stanovništvom hrvatske nacionalnosti (koje je tada činilo preko 65% ukupnog stanovništva), uspostavili teror. Hrvate su javno, na ulicama i u kavanama premlaćivali, vrijeđali, ponižavali, a na kraju (21. srpnja 1991.) izvršili i klasični teroristički napad mitraljirajući kuće, ubacujući kroz prozore bombe itd. I za sve to – pa čak i za brutalnu otmicu i silovanje Hrvatice B.V. (što je izvršio spomenuti Mihajlo Ulemek) zločinci nisu odgovarali niti im je tko stao na put.

Na meti su bili svi Hrvati, naročito oni za koje se znalo da su članovi ili simpatizeri DSHV-a.

Bespoštedna medijska haranga protiv hrvatskog življa pokrenuta s najviših političkih mjesta u državi i samoga parlamenta te pomno provođena na lokalnim razinama – uz primjenu svih metoda (od klevetanja preko medija, pa do širenja uličnih glasina) pretvorila se vremenom u moćno sredstvo psihološkog terora. Taj pritisak bio je gori čak i od fizičkog nasilja, jer je ljudima sustavno i svakodnevno zagorčavao život.

Hrvati su stavljeni izvan zakona i prepušteni na milost i nemilost ekstremnih skupina s kojima su u akcijama etničkog čišćenja usko surađivali: srbijanski SDB, KOS, „JNA”, MUP, srpske stranke, paravojne četničke skupine, kao i lokalna tijela vlasti.

Preko srijemskog dijela Vojvodine i područja jugozapadne Bačke išli su glavni pravci agresije na Republiku Hrvatsku i ovi krajevi su već u vrijeme otpočinjanja sukoba u Borovu Selu bili pod okupacijom vojnih snaga. Usporedo s gomilanjem ljudi i tehnike, provodi se i sustavan teror nad hrvatskim stanovništvom. Za to je u početku zadužena policija udružena s ekstremnim četničkim i „dobrovoljačkim” skupinama i „odredima”.

U mnogim srijemskim selima (od ljeta 1991. godine nadalje) srbijanski „specijalci” upadaju u kuće radi tobožnjeg „pretresa”, tražeći „oružje” ili „radio-stanice”, maltretiraju ukućane, „sumnjivce” privode, tuku i ispituju. Najčešće su na meti oni koji su prokazani kao „sumnjivi” od lokalnih tijela vlasti ili aktivista srpskih stranaka. Ne rijetko ljude se zatvara u podrume, policijske postaje, ili ih se policijskim transporterima odvozi izvan naselja i tamo zlostavlja na razne načine: tuče policijskim palicama, drvenim štapovima, udara nogama, rukama, prijeti klanjem ili strijeljanjem. Nož pod grlo, pištolj u usta – tako se najčešće prijeti i traže se priznanja za suradnju s „ustaškom stranom”, ili informacije o naoružavanju”, „krijumčarenja oružja”, tjera se na iseljavanje „u roku od 24 časa” – tako da mnogi bježe pokupivši samo najnužnije stvari, većina pretučena, s podljevima po cijelom tijelu.

U srpnju već započinje i mobilizacija ne-srpskog stanovništva u rezervni sastav „JNA”, ponajprije u Srijemu, a kasnije i u Bačkoj. Do tada su, naime, bili mobilizirani gotovo isključivo Srbi. To je bio jedan od najperfidnijih pritisaka, jer se tamošnje Hrvate tjeralo u rat protiv vlastitog naroda s druge strane granice. Kako bi se ova mobilizacija barem formalno podvela pod „zakonsku regulativu”, vojnim obveznicima su ispisivani „pozivi za vojnu vežbu u trajanju od 15 dana” – prema saveznom Zakonu o narodnoj obrani (što je razotkriveno u sudskim postupcima, budući da je iz svih dokumenata i spisa, pa i presuda dezerterima, jasno vidljivo da su ljudi upućivani u rat). Neodazivanje je značilo u najmanju ruku podnošenje prekršajne ili kaznene prijave „za izbegavanje vojne obaveze”, ali je u praksi imalo dalekosežne posljedice po sve potencijalne bjegunce od rata, jer su od strane srpskih „patriota”  stavljani na listu „neprijatelja”, i tretirani kao „ustaše”, pa je prema njima s tog osnova bilo dopušteno svako nasilje.

Mnogi od ovih (prisilnih) rezervista (Hrvata, Mađara, Slovaka, Rusina, Čeha, Rumunja, Ukrajinaca, Muslimana), ginuli su ne samo na fronti, nego i pod „nepoznatim okolnostima” – pri čemu je članovima obitelji bilo priopćavano da su „poginuli na zadatku” ili su takvi slučajevi jednostavno prešućivani. Mrtvi su pronalaženi u atarima, na ulicama, u dvorištima kuća, a da niti najbliža rodbina nije smjela pitati ništa vezano za te slučajeve. Tijela vlasti najčešće nisu reagirala, niti su istrage vođene. Za veliki broj ubijenih se ni danas ne znaju počinitelji, za mnoge ni mjesta gdje su pokopani – i oni se vode kao „nestala lica“. Neki su čak ubijani na javnim mjestima od poznatih počinitelja i pred desecima svjedoka, ali policija i sudska tijela nisu provodili zakonom propisane istražne radnje, ili je to činjeno samo formalno, reda radi, bez suđenja zločincima i njihova kažnjavanja. Drugi su, opet, odvođeni iz svojih kuća, nakon čega im se gubio svaki trag. I do danas se o njima ne zna ništa.

Ubojstva Hrvata započela su u ljeto 1991. godine. Jedan od prvih takvih slučajeva jeste otmica i umorstvo 40-godišnjeg Stipana Đurkov iz Sonte, 10/11. kolovoza, za kojega se ni danas pouzdano ne zna tko ga je ubio i gdje su njegovi posmrtni ostaci, a najbliži srodnici se ni danas ne smiju raspitivati za bilo što u svezi s događajem, jer im je zaprijećeno smrću. Čovjek je jednostavno bez ikakvoga  povoda i razloga odveden s radnog mjesta (iz kavane u kojoj je radio), pod prijetnjom oružja utrpan u kombi i odvezen iz sela. Pretpostavlja se da su otmicu i likvidaciju izvršili „arkanovci” koji su u to vrijeme smješteni u Erdutu.

Jedan od poznatih slučajeva (o kojemu se koliko-toliko pisalo) je nestanak braće Abjamović (Mate i Ivice) iz Morovića, koji su 23. listopada 1991. godine odvedeni od strane „JNA” (službenim vojnim vozilom), potom predani (navodno) lokalnoj policiji (prema tvrdnjama svjedoka koji je poslije povukao svoj iskaz) i nakon toga ubijeni na nepoznatom mjestu. U zločin su po svemu sudeći umiješani Škorpioni (paravojna srpska postrojba pod zapovjedništvom Slobodana Medića koja je ubijala i u Srebrenici 1995.), što je izašlo u javnost nakon što se policiji u Šidu sam prijavio Jovan Mirilo (nekadašnji pripadnik ove zločinačke skupine) zbog prijetnji bivših suboraca, budući da je on (navodno) u javnost proturio video-kasetu s egzekucijom muslimanskih dječaka u Srebrenici srpnja 1995.

Za  grobove braće Abjamović se ne zna, kao što se ne zna niti gdje je pokopan Hrvat Krešimir Herceg, kojega je na očigled građana sela Višnjićeva (općina Šid) ubio njegov susjed Đorđe Dvoranac Ćiban (tada „dobrovoljac”, pripadnik rezervnog sastava „JNA”), 7. studenoga 1991. godine. Ubojica ga je izveo iz kavane u centru sela, gonio pred sobom oko 2 kilometra, tukući ga (i psujući mu „majku ustašku“), te ga potom ubio iz automatske puške na mjestu gdje je inače držao stražu. Leš žrtve nitko nije smio pipnuti niti mu prići, tako da je  više od 24 sata ležao na mjestu izvršenja zločina. Obitelji policija nije dopustila približavanje tijelu pokojnika niti pokop. Ono je odneseno (navodno) na patologiju u Novi Sad i poslije pokopano u tajnosti na nepoznatom mjestu. Zločinac nikad nije ni pritvoren, kamo li kažnjen. Dvoranac je dao lažnu izjavu u kojoj kaže kako je Herceg pokušao proći zabranjenom zonom, prema vojnom objektu – unatoč njegovim upozorenjima – nakon čega je pucao, što je i priznato od strane tijela istrage, unatoč svim dokazima i desecima očevidaca. Obitelj žrtve usudila se progovoriti o svemu 14 godina nakon ubojstva.(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Eevu7NKz4Zo)

Na nagovor srpskih ekstremista, 17-godišnji seoski besposličar i alkoholičar Igor Szabo  nožem je ubio svoga sugrađanina Josipa Janičeka (u Sotu, Srijem) i to nakon što ga je ovaj pred sam katolički Božić 1991. godine, počastio u svojoj kući? Tko je nesretnika doveo u takvo stanje svijesti da ubije čovjeka i potom godinama poslije proganja „ustaše“ i „ustaške popove“ po Sotu i okolnim srijemskim selima znali su svi – pa i vlast i policija, ali se ništa nije poduzimalo. Onima koji su etnički čistili Srijem i Vojvodinu naročito je odgovaralo pronalaziti među Mađarima, Slovacima, bunjevcima ili šokcima sluge koji su dio krvavog posla obavljali za njih – kao što je to bilo u ovom slučaju.

U selu Kukujevcima, uoči samog katoličkog Uskrsa 1992. godine, iz svoje je kuće tijekom noći (od „nepoznatih osoba“), odvedena na nepoznato mjesto i potom svirepo pobijena tročlana hrvatska obitelj Matijević (supružnici Jozo i Ana i malodobni, 16-godišnji sin Franjo) uoči samoga preseljenja u Hrvatsku. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su (nakon dojave jednog Srbina koji je znao za zločin), u selu Mohovo (u blizini Iloka), te identificirani i pokopani tek nakon 1998. godine i mirne reintegracije hrvatskog podunavlja. Ruke su im bile vezane žicom, a prema nalazima patologa, prije usmrćenja su mučeni. Zločin nikad nije istražen, niti je tko za njegovo izvršenje kažnjen, iako se dobro znaju imena osoba povezanih s ovim događajem, pa i taksista iz Šida koji ih je odvezao te noći.

Tijekom noći 3/4. kolovoza 1992. godine u Baču, u svojoj obiteljskoj kući na zvjerski način zaklan je bračni par Guštin (Stevan i njegova supruga Nada). Stevan je imao fotografski obrt i navodno je neposredno prije toga bio od organizatora pozvan na neki skup u Mali Bač (gdje su četnici držali neku svoju „slavu“) kako bi ga snimio kamerom. Je li možda snimio i nešto što nije trebalo, ostaje otvoreno pitanje. O zločinu se u Baču šuti i danas (2018. godine) i taj slučaj nitko ne spominje, kao da se nikad nije ni dogodio. Naravno, ubojice nisu pronađene.

Iz svoje kuće u Glubincima (Srijem, Vojvodina), ul. Željeznička br. 62., 13 kolovoza 1992. godine od strane nepoznatih osoba odveden je Aleksa Manzeta, rođen 21. 09. 1954. god. Od tada se ovaj čovjek vodi kao „nestala osoba“. Nakon toga, njegova supruga Kata je s dvoje malodobne djece bježi u Hrvatsku.

Ovo je već tko zna koji slučaj po redu, u kojem srijemski Hrvati „nestaju“ ili bivaju ubijeni, a da vlasti na to ne reagiraju, niti se bilo što čini kako bi se događaji istražili. U Golubincima teror nad Hrvatima poprima sve masovnije razmjere, budući da je u sve uključen srbijanski SDB.

U selu Kljajićevu (kod Sombora) na smrt je pretučen Johan Raab, poslužitelj u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, koji je na pragu župnoga stana pronađen mrtav 20. srpnja 1992. godineTko su počinitelji zločina nikad se nije saznalo. Samo dvije godine poslije (1994.), ova crkva je od strane lokalnih Srba i njihovih sunarodnjaka – došljaka iz Hrvatske i BiH prisvojena i pretvorena u pravoslavnu.

Tijekom noći 29/30. srpnja1993. godine u srijemskom selu Kukujevci, u svojoj je kući zvjerski mučena i potom pobijena tročlana hrvatska obitelj Oskomić – Nikola, njegova supruga Agica i Nikolina tetka Marija Tomić, stara 87 godina.

U ovom do detalja isplaniranom zločinu sudjelovali su pripadnici „dobrovoljačke srpske jedinice“ iz uže Srbije (Smederevske Palanke) koja je kao dio pričuve tadašnje „VJ“ („Vojske Jugoslavije“), djelovala na okupiranom području Republike Hrvatske (u  okviru tzv. SVK – „Srpske Vojske Krajine“), sa sjedištem u slavonskom mjestu Nijemci. Zapovjednik postroje bio je naredbodavac, a izvršitelji njegovi podčinjeni.

To je  jedan od rijetkih slučajeva koji je dobio epilog pred srbijanskim pravosuđem (ali tek nakon što su mediji u Srbiji podigli buku oko tog događaja, a jedan od počinitelja, strahujući za vlastiti život zbog prijetnji dojučerašnjih suradnika, se sam prijavio policiji u Šidu i ispričao sve što je znao).

U presudi Prvostupanjskog suda u Sremskoj Mitrovici, konstatira se kako su zločini počinjeni iz nacionalne i verske mržnje, s predumišljajem i planski i to tako da odjeknu, da bi se potaklo iseljavanje nesrpskog stanovništva“ iz ovog dijela Srijema (ista skupina zločinaca, na sličan način i s istim motivima usmrtila je već 9. travnja iste godine, u susjednom mjestu Sot, Slovaka Stevana Krošlaka – što je također bilo predmet istog sudskog postupka). Sve ove navode potvrdio je i Vrhovni sud Srbije – ali su počinitelji dobili sramotno male kazne. Naredbodavac Milan Nikolić zvani Đeneral (koji je osmislio plan, potaknuo ubojice na izvršenje nedjela, dao im oružje i dovezao ih na mjesto zločina), kažnjen je, primjerice, s 3 godine i 6 mjeseci zatvora, dok je suradnik  iz Sota Petar Živković (predsjednik lokalnog ogranka Šešeljeve Srpske radikalne stranke koji je zločincima dostavljao podatke o imovnom stanju, identitetu i lokaciji potencijalnih žrtava), na sudu  oslobođen svake krivnje. Izravni izvršitelji Goran Vuković (15 godina) i Pavle Drašković (10 godina) također nisu dobili odgovarajuće kazne, obzirom na okrutnost i činjenicu da su djela planirana i počinjena s umišljajem, iz niskih pobuda, i da su bila motivirana nacionalnom mržnjom. Isto tako, treba napomenuti da izrečene zatvorske kazne objedinjavaju više krivičnih djela i kod jednog i drugog ubojice, pa je u tom kontekstu kazna koja za ubojstva 4 osobe – i to s umišljajem, iz niskih pobuda i motivirana nacionalnom, rasnom i vjerskom mržnjom iznosi ukupno nepunih 22 godine, doista neprimjerena.

Postoji utemeljena sumnja da je ovo suđenje bilo režirano kako bi se umirila javnost, jer je slučaj bio toliko medijski eksponiran (u samoj Vojvodini i Srbiji), da ga se nije više moglo ignorirati.

Najbliži srodnici ubijenih Oskomića  ni  danas, 24 godina nakon zločina, nemaju nikakvih službenih informacija o događaju (nalaz patologa, zapisnik s očevida, niti bilo kakvo objašnjenje od tijela vlasti), a ne mogu doći ni u vlasnički posjed imovine koja im pripada po nasljednom pravu. Oni su raznim manipulacijama pojedinaca iz lokalnih vlasti, policije, sudstva i odvjetnika  jednostavno izvlašteni, imovina im je oteta i pitanje je hoće li ikada ostvariti svoja prava koja im formalno jamče i zakoni Republike Srbije i  sve međunarodne konvencije.

U Golubincima (Srijem), 6. veljače 1994. godine, u svome je domu od „nepoznatih osoba“ zaklana djevojka Marija Purić stara 28 godina, dok je u dnevnom boravku gledala televizor. Ubojica (ili ubojice) uskočili su u prostoriju s terase, u vrijeme dok su roditelji također bili u kući (ali u drugim prostorijama) i zadali joj ubode nožem u grudni koš od čega je ubrzo preminula. Nije poznato je li istraga vođena, ali ubojica je ostao nepoznat.

U Petrovaradinu je Srbin Dušan Jovanović ubio svog susjeda hrvatske nacionalnosti – Dušana Bićanića nakon višemjesečnih prijetnji i uvreda na nacionalnoj osnovi.

U razdoblju od 1991. do 1995. godine ubijeni su također:

 Ivan Valović, Petar Rukavina, Ilija Majer, Nikola Rajković, i Pavle Poljak – iz Novog Slankamena; Živko Litrić i Petar Živanović – iz Kukujevaca; Vjekoslav Karačić i Ljubomir Kuraja – iz Beške; Mato Ljubas i Janko Vladić – iz Šida; Tomislav Radoš –  iz Golubinaca;  Mijat Štefanac – iz Hrtkovaca; Živan Marušić – iz Jamene i još stotine drugih vojvođanskih civila koji su pronađeni mrtvi na ulicama, u atarima, dvorištima svojih kuća, nasilno odvedeni ili su „nestali“ na fronti, u ratu u koji ih je nasilno natjerala država u kojoj su živjeli.

Ni danas se ne zna tko je odogovoran za smrt hrvatskog mladića Ivice Budića iz Golubinaca, kojega je srbijanska policija bez ikakvoga razloga mjesecima sustavno terorizirala i zlostavljala, sve dok se navodno nije objesio u svojoj kući (nakon povratka s jednoga od brojnih „informativnih razgovora“ iz policijske postaje u Rumi, na kojemu je po tko zna koji put teško pretučen). Postoji ozbiljna sumnja u službenu verziju događaja, utoliko prije što je poznato je da su u to vrijeme na području ovog dijela Srijema bili angažirani brojni agenti srbijanskih tajnih službi (što ne kriju niti službeni policijski izvori), koji su, među ostalim bili angažirani na „pronalaženju“ nepostojećih „dokaza“ o „naoružavanju“ tamošnjih Hrvata – a Budića su (doduše, nekoliko godina poslije) optužili upravo za to.

Spomenuti slučajevi, s ukupno 33 žrtve, za koje postoji utemeljena sumnja (a za većinu njih i čvrsti dokazi) da su ubijene u cilju etničkog čišćenja Vojvodine, odigrali su se između 1991. i 1995. godine i samo su neki od primjera kojih je nažalost kad su u pitanju Hrvati i pripadnici drugih manjina  u Vojvodini popriličan broj.

Posebna je perverzija to što se mnoge od tih hrvatskih žrtava ubrajaju u „srpske“ (s naznakom da su „ubijene od ustaša“) i tako se vode na internet stranicama (poput braće Mate i Ivice Abjalmović koji su uvršteni na taj popis kao i Šoškoćanin i mnogi drugi koje su pobili Srbi).

Hrvati su ubijani, odvođeni od „nepoznatih“ osoba diljem Vojvodine (posebice u Srijemu), pronalaženi mrtvi na različitim mjestima, ginuli ili zagonetno nestajali na fronti (poslije mobilizacije u rezervni sastav JNA/VJ), a da na to vlasti nisu reagirale. U arhivama državnih srbijanskih tijela (ponajprije vojske, policije i tajnih službi), zacijelo postoje dokumenti koji mogu rasvijetliti sudbine mnogih. No, ti arhivi su zatvoreni a podaci se pomno kriju – jer bi njihovim objavljivanjem Srbija priznala agresiju koju je izvršila.

Do kada će se o ovome šutjeti, i hoće li zločince ikada stići pravda?

 Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom

Objavljeno

na

Objavio

Moram komentirati sinoćnju epizodu “Rat prije rata” jer je tu ipak riječ o prebitnim stvarima iz novije hrvatske povijesti, a Manjkas je ovdje napravio do sad najviše grešaka, netočnosti i propusta.

Prvo ovo s Bogićem Bogičevićem. To nije točno, to se nije dogodilo u siječnju 1991. nego u ožujku, točnije 12. ožujka 1991. Najbolje od svega je što se ta sjednica predsjedništva kojoj su nazočili Kadijević i Adžić spominje ovdje, u djelu u kojem se kaže da je tu sjednicu praktički sazvao vrh JNA i to u prostoriji bez grijanja, gdje je bilo jako hladno, piše Predrag Nebihi.

Ovo je taj događaj:

Dakle, lijepo možete vidjeti kako Bućin, Kostić i “predstavnik Kosova” Riza Sapunxhiju – onovremena verzija Željka Komšića, sjede u kaputima.

Ne znam koliko je Manjkas toga svjestan, ali ovo je teška greška, jer istu stvar, samo u suprotnom pravcu, činio je i Mesić, koji je svjedočeći u Haagu protiv Blaškića miksao događaje iz ožujka i siječnja 1991. stvarajući konstrukciju koja njemu odgovara, pa je tako recimo rekao “Tuđman se vratio iz Karađorđeva sretan jer je dobio jamstva od Kadijevića da neće napasti”. Dakle, Karađorđevo je bilo 25. ožujka 1991. (iako Mesić u Haagu laže i tvrdi da je to bilo 30. ožujka) i Kadijević uopće nije bio u Karađorđevu, nego je Mesić u svojoj bolesnoj lažljivoj glavi složio konstrukciju koristeći se događajima iz različitih vremenskih konteksta sabijajući sve u jedno.

Druga stvar, ogroman propust kojeg je ovdje napravio Manjkas, je u tome što nije spomenuo srpsko-slovenski sporazum. Jer, spomenti priopćenje JNA od 23. siječnja, a zatim opisati dramatičmne događaje u Beogradu od 25. siječnja, i pritom težište staviti na Matu Laušića ili Milu Ćuka i činjenicu da mu je ispao okvir iz UZI-a, a ne spomenuti sporazum Milošević-Kučan koji je potpisan 24. siječnja 1991. je već blagi pokazatelj površnosti i diletantizma.
Par linkova o slovensko-srpskom sporazumu tako da oni koje zanima, a ponavljam, ovo su ključne stvari jer onaj tko ovo ne shvati ništa neće shvatiti, mogu pročitati i informirati se:
https://www.youtube.com/watch?v=e7Vg5ki7-rs

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

http://hrsvijet.net/…/33558–preueni-sporazum-kuan-miloevi-…
Imate toga još, samo u google ukucajte “sporazum milošević-kučan”.

I onda kad se netko pita zašto je sin ratnog zločinca Mitje Ribičića, Ciril Ribičić bio “svjedok ekspert” tužiteljstva u Haagu u svim političkim procesima protiv Hrvata u BiH, nikad neće doći do točnog zaključka ako zaobilazi činjenice u svezi s ovim srpsko-slovenskim sporazumom.

Zatim, iako je pokušao, Majnkas nije uspio dočarati nevjerojatnu hrabrost koju je Tuđman tada pokazao, i zbog čega je Tuđman jednostavno Tuđman, a sve ostalo mahom jalnuški diletanti i stoka sitnog zuba. Sjećam se tog dana kao da je danas bilo. Nismo imali ni praćke, a čekali smo da oni krenu i da uhite cijeli državni vrh a onog tko bi se pobunio da potamane kao muhe. Cijela država paralizirana, nitko ne zna što će, samo je Tuđmanu jasno da postoji samo jedan izlaz, a to je otići u Beograd i odigrati visoki presing na gostujućem terenu, te se nadati izvući barem neodlučeno. Točno to se i dogodilo. Manjkas je po mome trebao napraviti igranu scenu s tim što se događalo unutra, a ne s onim što je bilo dolje u predvorju. Jer, prema svjedočenjima nazočnih, s obje strane, Tuđman je unutra uletio kao tornado i odmah krenuo s napadima na Kadijevića. Tuđmanu je bilo jasno da je Kadijević među njima najlabilnija osoba i najslabija karika. Ono što je Mamula rekao o Kadijeviću a što ovdje citira Hudelist je čista istina: Kadijević nije bio čovjek odluke nego čovjek provedbe. Osim toga, Kadijević je bio klasična jugoslavenčina koja je bila u stanju sama sebe uvjeriti da bi mogli “CIA, Vatikan i Nemačka da izvrše agresiju na jugoslaviju i bombarduju Srbiju”, a Tuđmanu je i to bilo poznato pa je upravo na taj način hranio njegovu paranoju.

Domljan ovdje iskrenoi priznaje da je mislio kako će se Tuđman braniti, jer bi to napravio sve do jedan jalnuški diletant, međutim, Tuđman je Tuđman upravo zbog toga, jer on nije kmet kao ostali, jer se on vrhunski razumio u nogomet, i bilo mu je jasno da ako stoperski par gurne u krilo vrataru da mi gol nećemo zabiti nikad a utrpat će nam punu mrežu. Međutim, ako se stoperski par digne visoko, i mi zaigramo presing na njihovoj polovici, na njihovom terenu, i to napadajući njihovog najslabijeg igrača, to će kod njih izazvati iznenađenje i svojevrsni šok. I tako smo u toj situaciji izvukli nerješeno.

Treba reći da ono što govori Tus o Rusiji, to je teška hrpa gluposti koja nema veze s mozgom. Istina je da je Kadijević u ožujku 1991. išao u Rusiju tražiti od Jazova potporu za vojni udar, ali je nije dobio jer je Rusija bila u težim problemima. O tome Jović govori istinitije nego Tus. Štoviše, nas su Rusi spasili, konkretno Gorbačov, kad je nakon isteka moratorija 7. listopada 1991. pozvao u Moskvu Tuđmana i Miloševića, i praktički nam kupio dva tjedna u situaciji kad smo morali kupovati vrijeme i kad nam je svaka sekunda koju smo mogli kupiti bila iznimno dragocjena. S tim u svezi, ne bi se moglo reći da su svi djelovi Mamulinog plana propali, jer obratite pozornost na onaj dio u kojem on traži od međuanrodne zajednice 6 mjeseci za “sređivanje stanja”. Vjerovali ili ne, oni su i dobili tih 6 mjeseci, ali ne od UN-a u kojeg se Mamula kleo, nego od EZ-a (današnja EU, tad još Europska zajednica) odnosno njenog predstavnika, britanskog lorda Petera Carringtona. Prvo im je 7. srpnja 1991. moratorijem na odluke o neovisnosti Hrvatske i Slovenije a nakon završetka operetnog “rata” u Sloveniji kupio 3 mjeseca, a nakon toga još tri mjeseca sve dok sredinom siječnja 1992. Hrvatska konačno nije priznata.

Komunisti u Hrvatskoj od Tusa do Tvrtka Jakovine taj susret Kadijevića s Jazovim u ožujku 1991. stalno spominju i naglašavaju iz jednog posve drugog razloga. Naime, kako bi prikrili činjenicu pravog razloga odlaska Kadijevića u Moskvu, JNA je izbacila dezinformaciju da je Kadijević otišao u Moskvu dogovoriti transfer oružja iz Rusije u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Osobno, nikad mi neće biti jasno zašto je Ante Nazor u jednoj od svojih knjiga, u kronologiju, upisao ovu izmišljotinu KOS-a kao gotovu činjenicu. Prava istina je da je 24. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na uvoz oružja, a ključnu ulogu za donošenje te Rezolucije broj 713. odigrao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ i čelnik SID-a Budimir Lončar. Kad je 2006. godine Večernji list objavio tu činjenicu https://www.vecernji.hr/…/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt…   nastao je lom.

Mesić je za sve optužio “ustašiode iz večernjaka koji lažima napadaju Budu”. Mesić je ciljao na autora teksta Ivankovića, i tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista – Miljenka Manjkasa istog onog koji je autor ovog serijala. Tad je Manjkas u dnevniku NOVE-tv rekao da ga je nazvao Budimir Lončar i zaprijetio mu da će ga smjeniti. Par dana kasnije Manjkas je smjenjen, a s obzirom na činjenicu da je Mesić u međuvremenu, nakon što je polijepio ustašoidne etikete, pročitao članak i vidio da tu činjenicu o Lončarovoj ulozi u uvođenju embarga ne iznosi nikakav “ustašoid” nego britanska znanstvenica Carole Hodge, naglo je promjenio ploču i rekao da je “Buda zaslužan za tu Rezoluciju 713.” jer da nije toga da bi se “Srbi bili naoružali” jer da su “već dogovorili transfer s Rusijom u iznosu od dvije milijarde dolara”. Pametnom dosta.

Imalo bi se još puno toga dodati ovdje, ali samo ću još jednu stvar spomenuti, a to je akcija “Štit”, odnosno prva namjera izvršenja vojnog udara, a to je ovo o čemu se govori odmah na početku ove epizode. Dakle, ta operacija trebala je biti provedena 3. prosinca 1990. godine. Vasiljević se ili pravi da ne zna, ili mu do danas nije jasno zašto je Kadijević to odgodio. Naime, 9. prosinca te iste 1990. godine bili su održani prvi demokratski izbori u Srbiji. Po nekim procjenama, a više po bojaznima jugoslavena tipa Kadijević, moglo se dogoditi da te izbore dobije tada neprikriveni i deklarirani četnik Vuk Drašković. Da se to dogodilo, Kadijević bi možda večć tad krenuo, a prema vani bi to iskomunicirao kao da se bori protiv “fašističkih elemenata i u Hrvatskoj i u Srbiji”. Međutim, Milošević je na tim izborima pregazio kokurenciju, pa je novi pokušaj puča predviđen onako kako bi se i dogodio da ga Tuđman činom nevjerojatne hrabrosti nije spriječio. Jer, nisu tada samo Šeks i Savka imali tu bojazan da će Tuđmana ubiti u Beogradu, cijela Hrvatska je djelila taj osjećaj, da će u najmanju ruku biti uhićen ako ne i ubijen.

Međutim, ono što je Manjkas preskočio je uloga hrvatskog člana predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića u akciji “Štit”.
O tome je u intervjuu beogradskom tjedniku NIN 1995. godine sam Aleksandar Vasiljević rekao slijedeće:

“Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči donošenje bilo kakve razumne odluke. mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogo otac da mu bude.
Ni na koga se nije obazirao.

Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem, kojega smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa armijom.
Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacijei podatke jer smo mislili da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga.
Razmena informacija i podataka sa Mesićemipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale.
Mesić je u tajnosti dao zeleno svetlo za akciju “Štit” i hapšenja.
Kad je utvrđen tačan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme.
Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu.
na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren.
Svesni da je to bio početak kraja “slučaja Špegelj”, nismo želeli da nam neka mala neopreznost upropasti ogroman višenedeljni trud.
-Tada nastaje veliki obrat. Umesto da u 18 časova krenem u akciju, ja u isto vreme letim iz Zagreba specijalnim avionom za Beograd.
-Zašto za Beograd?

-Tako je naredio Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.
Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak kolegijuma koji počinje u 18 časovau zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me čekao na aerodromu “Pleso”.
-Šta se događa sa ekipom specijalaca?

Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne preduzimaju, već da čekaju nova naređenja, u Beograd dolazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen.

Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana.
Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od predsedništva države.

Moja primedba da u tom kolektivnom predsedništvu sedi i jedan Stipe Mesić, i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju ne menja tok stvari.”

I opet, pametnom dosta. Pametan se jedino ne može prestati čuditi zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom….

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari