Pratite nas

Povijesnice

KRVAVI TRAGOVI KOMUNISTIČKE VLASTI

Objavljeno

na

NIKOLA RASPUDIĆ IZ DOBROG SELA KRAJ ČITLUKA ZBOG SVOG SE HRVATSTVA NAŠAO NA UDARU KOMUNISTIČKE VLASTI I NESRETNO JE SKONČAO ŽIVOT, TOBOŽE SAMOUBOJSTVOM.

TAKVA JE SUDBINA TIPIČNA ZA MNOGE HERCEGOVAČKE HRVATE

Sudbina Nikole Raspudić iz Dobrog Sela kraj Čitluka, tipična je za mnoge hercegovačke Hrvate, a kroz njegovu sudbinu mogla bi se napisati povijest hercegovačkog kraja, piše Kamenjar.com

Nikola je bio ratno dijete. Rođen je 1941 u uspostavi Nezavisne Države Hrvatske.

Odgajan je u dvije ljubavi, ljubavi prema Bogu i prema domovini. U Hercegovini se propast NDH doživjela kao okupacija neprijateljske vojske i države te Nikola s navršenih osamnaest godina odbija obući mrsku mu uniformu tadašnje JNA.

Pokušao je pobjeći preko granice ali su ga u toj namjeri spriječili. Uhićen je u Sloveniji.

Kao stariji maloljetnik nije bio osuđen, ostao je na slobodi uz obavezu javljanja u policijsku postaju. Ni to nije mogao podnijeti te kreće u drugu akciju! Ovaj put je bio uspješniji. Prevario je jugoslovenske graničare i iskrao se u sigurnost Italije.

Bilo je to 1960 godine. Talijanske vlasti prihvatile su ga kao političkog emigranta. Nakon nekoliko mjeseci brodom je otplovio prema dalekoj Australiji kao i desetine tisuća drugih Hrvata.

Australija je tad bila spas za mnoge koji se nisu slagali sa komunističkim režimom kao i za mnoštvo siromašnog svijeta koji se prekooceanskim brodovima uputio trbuhom za kruhom. Požutjele stranice emigrantskih novina, izdanih u australskom gradu Melbournu, svjedoče kako se Nikola Raspudić nakon 12 godina boravka u Australiji, vratio u domovinu gdje je mučen i na zvijerski način ubijen!

Bilo je to u ljeto 1972 godine kada je u Jugoslaviju ušla grupa od 19 hrvatskih mladića iz organizacije ‘Hrvatsko revolucionarno bratstvo’. Nazov grupe ‘Feniks’ simbolizirao je nastavak i oživljavanje borbe za uspostavu samostalne i neovisne Hrvatske.

Nažalost 1972 godine nisu uspjeli. Akcija je unaprijed bila osuđena na propast jer 19 ljudi nije imalo šanse protiv organizirane i dobro naoružane vojne sile. Većina od njih 19 ubijena je tijekom jednomjesečne akcije a oni koji su bili živi uhvaćeni osuđeni su na smrt streljanjem.

Gubilišta se tad spasio jedino Ludvig Pavlović, kojem je osobno Tito kao starijem maloljetniku smrtnu kaznu zamjenio robijom. Ludvig Pavlović je odrobijao 18 godina, želio je odslužiti svih 20 ali je u vrlo čudnim okolnostima poginuo kod Posušja u rujnu 1991 godine.

Nikola Raspudić imao je zlu sreću da u posjet roditeljima dođe upravo zatrajanja akcije ‘Feniks‘. Nekoliko je dana mirno živio na selu, odmarao se i pomagao roditeljima u poljskim radovima. Mlađem bratu Draganu pričao je o ljepotama Australije ali i teškom i mukotrpnom radu u toj dalekoj zemlji.

Radio je mnogo kako bi osigurao pristojan život, želio zasnovati obitelj i dovesti brata u Melbourn. No, sreća nije bila na njihovoj strani. U ranu zoru 20.srpnja kuću obitelji Raspudić posjetili su dva ‘milicajca’ i odveli Nikolu na informativni razgovor.

Nikolinom ocu Andriji pokazali su nalog za privođenje rekavši mu da će ga još istog dana vratiti. Tako su naime tim ‘milicajcima’ rekli njihovi predpostavljeni. Prošao je taj dan, prošlo je još nekoliko dana a od Nikole ni traga ni glasa.

Nije se vraćao kući, posjete su bile zabranjene a u ‘miliciji’ se nije mogla saznati nikakva informacija i razlogu uhićenja. Istina, Nikola se odmah po dolasku prijavio u postaju, informirao ih kako će izvjesno vrijeme provesti kod roditelja i da se vraća u Australiju.

Nije ni slutio da više nikad neće vidjeti obale te daleke zemlje, njegove druge domovine. Otac Andrija je pokušao intevenirati u ‘miliciji’ na što mu je odgovoreno da se ne može”raspitivati za velikog i opasnog zločinca”! Neizvjesnost i strepnja uvukla se pod krov obitelji Raspudić.

Nakon sedamnaest dana iz Mostara im dolazi tužna vijest~Nikola Raspudić u mostarskom zatvoru počinio je samoubojstvo ~!

U Dobro Selo iz zloglasnog mostarskog zatvora, poznate Ćelovine, dovezli su ga u mrtvačkom kovčegu. Iako su tijelo isporučili u zatvorskom kovčegu, obitelj pokojnika sumnjala je u navedene razloge smrti te otvorila kovčeg.

Tuga zbog gubitka sina i brata zamjenjena je iznenađenjem. Na mrtvom tijelu pokojnog Nikole vidjeli su tri rane: bile su razrezane vene ali i velika rana na vratu, vjerovatno napravljena nožem!

A razloga za sumnju bilo je na pretek. Bio je pun planova, brata je želio povesti u Australiju a kao katoličko odgojenom mladiću samoubojstvo mu je bilo strano.

Kao daljna potvrda da nitko nije vjerovao u samoubojstvo bio je i pokop koji je vodio fra.Srećko koji je izgovorio rečenicu: Vrijeme će pokazati sumnje, šuti i pamti!

Svima je jasno da nije imao veze sa akcijom ‘Feniks’ a njegova smrt nije plod samoubojstva nego čin tadašnje komunističke vlasti.

Do dan danas niko nije odgovarao za smrt Nikole Raspudić iz Dobrog Sela kraj Čitluka!!!

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

26. svibnja 1097. Gvozd – Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Objavljeno

na

Objavio

oton_ivekovic-_smrt_kralja_petra_svacica_u_gori_gvozdu_1097_god

Prema dostupnim i vjerojatnim povijesnim podacima, na današnji dan 26. svibnja 1097., prije više 900 godina odigrala se bitka na Gvozdu u kojoj je hrvatska kraljevska vojska izgubila boj protiv ugarske vojske kralja Kolomana i na taj način Hrvatska prestaje biti samostalno kraljevstvo.

Zbog toga je Gvozd prema hrvatskom kralju Petru prozvan Petrovom gorom. No, danas u potpunosti nije sigurno je li to Petrova gora na Banovini ili Gvozd na dijelu Kapele iznad Modruša.

Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Za Kolomana bilo je povoljno što je bizantski car bio zauzet obranom svoje države od križarskih četa koje su pustošile njegovim europskim i azijskim pokrajinama. Bizantski car bi u svakom slučaju, da je bio u mogućnosti, pritekao u pomoć Hrvatima jer je znao da će i njegovu carstvu zaprijetiti opasnost ako padne Hrvatska, a osim toga imao je interes prema područjima koja su pripadala hrvatskom kraljevstvu, osobito u priobalnom dijelu.

Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze, pisano oko 1285., te kronika „Povijest solinske crkve“ Tome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. U „Ugarskoj kronici“, na primjer, navodi se da je Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gvozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se spominje bitka, uglavnom se navodi ponavljaju ili se u bitnom ne razlikuju od prvobitnih.

Smrću kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, čiji je sin i nasljednik Radovan umro prije njega (najvjerojatnije u dječjoj dobi), hrvatsko je prijestolje ostalo prazno. Među polagateljima prava na hrvatsku krunu bila je, među ostalima, i Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava.

Isprva je za kralja izabran Stjepan II., posljednji i već ostarjeli, izdanak domaće dinastije Trpimirovića, ali je njegova vladavina bila kratkog vijeka, pa se budući da su svi pripadnici dinastije izumrli, dinastička kriza produbila. Istodobno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji postale vrlo složene, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu koji je tada baš počinjao.

U Hrvatskoj je dio plemstva podržao Petra Snačića (Svačića), pa je on 1093. stupio na prijestolje. Sjedište mu je bilo u gradu Kninu, a njegova je vlast bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su sjevernim krajevima (Slavonijom) počeli već od 1091. upravljati pripadnici ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Uz to, ponovno je ojačala vlast Bizantskog carstva nad drevnim dalmatinskim gradovima i obnovljena bizantska tema Dalmacija.

Postavši ugarskim kraljem 1095. Koloman je odlučio zagospodariti cijelom Hrvatskom. Pričekao je i neko vrijeme da križarska vojska, koja je 1096. preko Ugarske, ali i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegova teritorija, a zatim okupio svoje vojne snage i početkom 1097. poveo ju prema jugu, kako bi zbacio kralja Petra s prijestolja.

To se i dogodilo na gori Gvozdu na današnji dan 1097.

Petar Svačić – posljednji kralj Hrvata hrvatske krvi

Kralj Petar bio je posljednji neovisni hrvatski kralj, a hrvatsku krunu od tada nose kraljevi koji nisu bili hrvatske narodne krvi. Hrvatska je zadržala mnoge atribute državnosti, ali istovremeno bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i prisezanjima.

Popularizaciji uloge Petra Svačića dosta su pridonijeli pjesnici August Šenoa, Ante Tresić-Pavičić, Vladimir Nazor i drugi, te slikari Oton Iveković s poznatom slikom Smrt Petra Svačića, kao i Josip Međumirec sa svojim umjetničkim djelom Pogibija Petra Svačića.

Njima se pridružio i akademski kipar Kažimir Hraste koji je izradio brončanu skulpturu visoku 2,70 metara.
Ona je u povodu 900. obljetnice Petrove smrti postavljena uz Krku, na vidilici Kamičak-Visovac, na području gdje je, prema predaji, bio Svačićev zavičaj. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. nakon osmomjesečne opsade deblokiran grad Dubrovnik

Objavljeno

na

Objavio

Nakon osmomjesečne opsade i bombaških napada 26. svibnja 1992. deblokiran je grad Dubrovnik.

Poslije oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice.

Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.

Još u rujnu 1991. Dubrovnik i jug Hrvatske napadnuti su iz smjera Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu nadmoćnija jugovojska je okupirala prostor od Prevlake do Stona, a blokirani Dubrovnik našao se pod divljačkim topovskim udarima. Sarajevsko primirje početkom 1992. donijelo je zatišje, ali se rat prenio u susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Ondje su jugoslavenska armija i srpski teroristi željeli izbiti na Neretvu čime bi jug Hrvatske ostao potpuno odsječen. U takvim okolnostima u travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo Južnog bojišta, s generalom Jankom Bobetkom na čelu, koji je odmah učvrstio obranu i poveo dvije usporedne napadne operacije. Operacijom „Čagalj“ usmjerenom prema Mostaru, neprijatelj je odbačen od doline Neretve, a operacijom „Tigar“ deblokiran je grad Dubrovnik. Ipak, nevolje njegovih stanovnika prestale su tek u listopadu 1992. poslije oslobađanja Cavtata i Konavala. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari