Pratite nas

Povijesnice

‘Krvavi Uskrs’ – Plitvice 1991. godine

Objavljeno

na

Na današnji dan, 1991. godine, dogodio se teroristički napad na Plitvicama koji je bio jedan od povoda za početak Domovinskog rata.

Slavio se najveći kršćanski blagdan Uskrs, a miran dan prekinule su grozne vijesti o divljanju Martićevih milicajaca na Plitvičkim Jezerima.

Krajem ožujka 1991. godine, srpska milicija pod vodstvom Milana Martića zauzela je područje Plitvičkih jezera. Nedugo nakon toga, teroristi su provalili i u upravu parka Plitvičkih jezera. Službenici su otpušteni i poslani kući, a Ljubica Šolaja proglasila je pripajanje parka takozvanoj Krajini.

Ubrzo je ministarstvo unutarnjih poslova RH reagiralo upozorenjem, a nakon što su teroristi počeli pljačkati park i maltretirati zatočene ljude, MUP 31. ožujka šalje policiju iz Gospića, Karlovca i Zagreba. Hrvatski policajci dočekani su barikadama i pucnjavom iz zasjede. Nekoliko policajaca je ranjeno, a Josip Jović je ubijen.

Ispaljena je i tromblonska mina na autobus zagrebačkih “Transporta”, a sudionici su tvrdili da je moglo stradati pedesetak ljudi. Na sreću nitko nije bio ranjen.

Nakon akcije uhićeno je 29 terorista, a među njima i Goran Hadžić. Istoga dana pristigla je JNA iz Slunja i Knina te zauzela sve prilaze Plitvičkim jezerima. JNA koja se još tada “proglašavala neutralnom, narodnom i legalnom”, otvoreno se stavila na stranu pobunjenih Srba.

U teškoj velikosrpskoj agresiji koja je uslijedila, Josip Jović, prva žrtva Domovinskog rata postao je simbolom branitelja i tisuća heroja žrtvovanih za slobodu Domovine.

 

Događaji pred Krvavi Uskrs (VIDEO)

 

SLOMILA SE JEDNA MLADA GRANA!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Hercegovački ustanak (1875-1878) – Pobuna protiv otomanske vlasti

Objavljeno

na

Objavio

Pobuna protiv otomanske vlasti poznata pod nazivom Hercegovački ustanak, započela je 1875. u Dračevu kraj Čapljine pod vodstvom don Ivana Musića.

Hercegovački ustanak jedan je od najvažnijih događaja u povijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću.

Pobunu su potaknuli teški uvjeti života, ali i politički i nacionalni razlozi. Povijesnu težinu ustanku daje činjenica da je inicirao otpor u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Tako su se nakon Hrvata na ustanak digli i hercegovački Srbi, a borbe su brzo zahvatile i druge krajeve.

Turska je ustanike najprije pokušala smiriti preko mirovnih posrednika, no kada u tome nije uspjela pokušala je silom, u čemu je bila samo djelomično uspješna. Zapisi govore o velikom krvoproliću i strahotama koje su počinile obje strane što je prouzročilo izbjegavanje velikog broja ljudi u Dalmaciju i na zapad.

Ustanak, koji je prouzročio Veliku istočnu krizu, a kojom je pak pokrenuto rješavanje tzv. Istočnog pitanja, nametnuo je i pitanje rješavanja statusa Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu. Prije toga ruski uspjesi u ratu protiv Turske, doveli su 1878. do sklapanja Sanstefanskog mira. Tim sporazumom Rusija je od Turske iznudila autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, s tim da je dobar dio Hercegovine prepušten Crnoj Gori.

Burne reakcije na Sanstefanski mir u onodobnoj Europi najbolje je iskoristila Austro-Ugarska diplomacija koja je uspjela nagovoriti europske države da prepuste prvenstvo rješavanja Istočnog pitanja radije njoj nego Rusiji. Uz veliku potporu njemačkog kancelara Bismarcka, Austro-Ugarska je za sebe tražila cijeli zapadni Balkan, a na Berlinskom kongresu usvojen je pomalo neočekivani engleski prijedlog da se Austro-Ugarskoj povjeri okupacija i pacifikacija cijele Bosne i Hercegovine.

U drugoj polovici 19 stoljeća Osmansko Carstvo je slabilo iznutra i gubilo teritorije u ratovima protiv Rusije, Austrije i Venecije. Područje Bosne i Hercegovine postalo je pogranična, nesigurna i najugroženija turska pokrajina. Iako se u ratu protiv Rusije i Austrije u 18. stoljeću uspjelo spasiti, a Napoleonski ratovi u pocetku 19. stoljeća spriječili rješavanje istočnog pitanja i oslobođenje Balkanskog poluotoka, Osmansko su carstvo nagrizali ustanci: Srba 1804. i 1815. godine, Grka 1821. te Rumunja i Crnogoraca. Kad se Grčka osamostalila, a Srbija 1830. dobila autonomiju Bosanski i Hercegovački pašaluci bili su jos više izolirani i okruženi gotovo sa svih strana.

I dok je čitavo Osmansko Carstvo pokušavalo provoditi reforme i približiti se već uznapredovaloj Europi, bosansko, muslimansko, plemstvo se protivilo uvođenju građanskih sloboda i gubljenju dotadašnjih svojih povlastica.

Godine 1832. počeo je pokret za autonomiju Bosne u okviru Turske (radi zadržavanja povlastica), ali je njegov vođa Husein-beg Gradaščević uz pomoć hercegovačkog plemstva bio potučen. Potpuni slom konzervativnog bosanskog plemstva izveo je 1852. godine poturčeni Vlah iz Hrvatske, Omer-paša Latas.

Bio je to pravi pokolj muslimanskog plemstva sličan onom nad katoličkim, bosanskim plemstvom kod Dobora 1408. godine.

Kad je slomljeno muslimansko plemstvo, počeli su ustanci pokorenih kršćana, tzv. raje, poglavito na granici s Crnom Gorom, koja je sustavno pomagala ustanike. Ustanci su se dizali u istočnoj Hercegovini redom: 1852., 1857., 1862. i posljednji protiv turske vlasti 1875. godine.

Ustanak u Hercegovini 1875. počeli su hercegovački Hrvati, a zatim prihvatili Srbi. U sjeverozapadnoj Bosni digli su se domaći Srbi, a 1876. u rat su na ustaničkoj strani ušle Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora pa 1877. i Rusija kako bi spasila poraženu Srbiju. Ustankom u Bosni i Hercegovini 1875. počela je velika istočna kriza i konačno rješavanje istočnog pitanja.

Osmansko Carstvo slomilo je ustanak u Bosni i Hercegovini, ali je bilo vojnički poraženo od Rusije i moralo je pristati na mir u San Stefanu pa zatim na novi mirovni kongres u Berlinu 1878. godine. Njime su, Bosna i Hercegovina, dodijeljene kao protektorat Austro-Ugarskoj.

Zima 1874/1875., u Bosni i Hercegovini je bila posebno oštra i dugotrajna. Snijega je bilo još u travnju, stoka je u velikoj mjeri ugibala, onemogućen je prijevoz sijena, zemlja se nije mogla orati, a nova žetva je bila u pitanju.

U ovakvoj situaciji, stanovništvo Bosne i Hercegovine je u potpunoj bijedi čekalo da dođu zakupci koji su bili spremni da usprkos svim problemima i silom utjeraju seljakov dug prema državi. Izjava hercegovačkih seljaka: „Dalje ovako ne može i nećemo, pa makar svi izginuli“, bila je najava skorašnjeg ustanka.

U proljeće 1875. godine po hercegovačkim selima počinju prva jasna govorkanja o pobuni, a odluka o dizanju općeg ustanka je ubrzo donesena na sastancima lokalnih srpskih i hrvatskih prvaka.

U blizini Gabele, 19. lipnja su se pod vodstvom katoličkoga svećenika Ivana Musića (rođ. u Klobuku) prvi pobunili hercegovački Hrvati.

K.Kraljević / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

20. lipnja 1928. – Puniša Račić izvršio atentat na Stjepana Radića i druge hrvatske zastupnike

Objavljeno

na

Objavio

Pokolj u beogradskoj skupštini ostao je u pamćenju Hrvata kao jedna od najtežih nacionalnih tragedija.

Na današnji dan dogodio se najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti. U dvorani beogradske Narodne skupštine ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Taj pokolj počinio je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke.

Čitav se slučaj odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u državi SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” U dvorani se digla velika graja kao reakcija na Račićeve prijetnje.

Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima: “Opljačkali ste begove!” Puniša Račić na to se razljutio i i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. “Kazni ili ću ja njega da kaznim”, zaprijetio je Račić. Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu. Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa revolver.

Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.

Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu. Sve u svemu, Đuro Basariček i Pavle Radić ubijeni su, Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije, a Ivan Granđa i Ivan Pernar sačuvali su život, ali su ranjeni.

Puniša Račić uhićen je i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd dali strijeljati.

Dana 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije izvršen je atentat na zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.

Razvoj događaja

Uoči odlaska u Narodnu skupštinu, 20. lipnja 1928.godine, Stjepan Radić izjavio je:
Mogu me ubiti, ali moj duh neće.

Sjednica Skupštine je počela u 9:45 s prosvjedima jer su na prošloj sjednici zastupnici NRS, Tomo Popović, Puniša Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom. U prvoj klupi Skupštine sjedili su: Stjepan Radić, Ivan Pernar, Ivan Granđa, Svetozar Pribičević i Đuro Basariček.

Verbalni sukobi

Prvi govor u Skupštini tog dana je održao veleposjednik iz Križpolja, Ante Pavlović. Unio je vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu, ali je, ujedno, izazvao i nadvikivanje. Nakon njega, za govornicu je izašao zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.

On je i prije bio poznat kao temperamentan govornik, te je izazvao upadice zastupnika oporbe. Isticao je kako je on doprinio stvaranju države. Sukob je nastao kad je on uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu.

Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom, ali neće pod Beogradom i izjava da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i zastupnika HSS-a Jakova Jelušića, koji je vikao da Račić laže. Račić mu nije ostao dužan, te mu je rekao da zašuti ili će da ga ubije.

Podizanje tenzija

Naskoro je opet došlo do sukoba između Hrvata i demokratskoga zastupnika vojvode Lune Jovanovića. Lune je Radićevcima prijetio i pozivao ih: Priđite k meni, ako smijete! Na to je u dvorani nastala silna buka, a Hrvati su vikali:Oho! Lune prijeti. To je Čaruga! Predsjednik Skupštine je zaprijetio da će prekinuti sjednicu.

Nova je buka nastala, kad je Tomo Popović doviknuo Hrvatima: Ja se vas ne plašim. Ja ću vam kazati isto, što sam i jučer kazao. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim. Radić je većinu nazvao stokom. A ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka!

Predsjednik je Popovića radi ove prijetnje kaznio pismenim ukorom. Iza toga je uzeo riječ Puniša Račić, koji je uz ostalo rekao i tu prijetnju: Izjavljujem pred vama svima, da nigda srpski interesi, kad ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva. Ima nekoliko godina, otkad je trebalo, da se naša država konsolidira. Kad je trebao naš narod da iskoristi, što je stekao u ratu svojim junaštvom i vjernošću prema saveznicima, dotle je jedan dio našega naroda upotrebljavao najgore klevete, da smeta sređivanje te izdaje interese našega naroda i ove naše države.

Tijekom govora prekidao ga je Svetozar Pribičević konstatirajući da Europa mora da zna da se ovdje prijeti oružjem. Tečajem govora Puniše Račića digla se u dvorani velika graja. Kad je pak dr. Ivan Pernar doviknuo radikalima:Opljačkali ste begove!, izašao je Puniša Račić iz svoje klupe na desnici, je pošao na govornicu sučelice Hrvatima. Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver, te se okrenuo prema predsjedniku Ninku Periću i rekao mu: Tražim, g. predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga kazniti!

Tragično krvoproliće

Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!

U tom času izvadi Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dr Pernara jedan centimetar iznad srca.

Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod.

Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnočom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: Ha! Tebe sam i tražio! I mirno nacilja parabelum na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod.

Kako je Svetozar Pribičević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribičevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.

Neki su ministri za toga pucanja sagnuli svoje glave pod klupe, jer nisu znali, neće li na pucnjavu Puniše Račića odgovoriti pucnjavom hrvatski zastupnici. Pod klupe se zaklonila i većina narodnih zastupnika. Kad je prestala pucnjava, prišlo je ranjenicima u pomoć nekoliko zastupnika, koji su po zvanju bili liječnici.

Drugi se zastupnici brzim koracima udaljiše iz Narodne skupštine. Ova je krvava drama tako strašno djelovala na sve zastupnike Seljačko-demokratske koalicije, da se činilo, kao da su izgubili dar govora. Naročito je Pribičević bio sav uplašen i gotovo shrvan od užasa.

Stjepan Radić je neko vrijeme išao sam do hodnika, ali tu je posrnuo i srušio se; zato su ga njegovi drugovi smjestili u automobil, koji ga je odvezao u bolnicu. Onamo su preveženi također Granđa i dr. Pernar.

Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata.

Posljedice atentata

Nakon atentata u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.

Izvor: hr.wikipedia.org, 
prema knjizi Rudolfa Horvata HRVATSKA NA MUČILIŠTU

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari