Pratite nas

Kronika

Kuba i SAD: ljubav u sjeni nafte i hladnog rata

Objavljeno

na

kubarusevine

Kuba, prije revolucije izrazito prosperitetna i bogata država, danas je uglavnom hrpa ruševina. Mnogi za to krive američke sankcije, no one su Kubi ipak najmanji problem. Što je sve ponukalo Amerikance da oslabe sankcije i što će to donijeti Kubi? I najvažnije od svega, tko je na kraju poražen?

Kuba je zemlja koja već desetljećima živi od milosti stranaca. Prije revolucije bogatija od Austrije i Japana mjereno prihodom po glavi stanovnika, osma u svijetu po visini plaća, danas je pri dnu svjetske ljestvice. Iako po nekim pesimističnim računicama Kuba godišnje gubi više od dvije milijarde dolara zbog sankcija, ona taj gubitak obilato kompenzira naplaćivanjem svog statusa “žrtve” od američkih protivnika. Moglo bi se reći da je Kuba kao “žrtva sankcija” zapravo na njima više zarađivala u pomoći “prijateljskih socijalističkih zemalja” nego gubila, iako se neto gubitci za privredu procjenjuju na više od dvije milijarde dolara godišnje. Nekoć je obilnu gospodarsku pomoć slao SSSR, u zamjenu za to da Kuba bude isturena predstraža Rusije na vratima Amerike. No raspadom SSSR-a nafta i novac iz Rusije prestaju stizati i Kuba zapada u strahovitu krizu: devedesete su na Kubi obilježile teške nestašice svega, a najviše nafte koju Kuba nije imala čime platiti. Posljednjih godina nafte ponovo ima – zahvaljujući Venezueli, koja Kubi još od dolaska sad već pokojnog Chaveza na vlast besplatno šalje velike količine nafte. No, Venezuela je i sama pred bankrotom, iako se radi o zemlji koja praktički leži na nafti.

Je li ovo između ostalog “kajla” Venezueli, već dugo godina najznačajnijem kubanskom meceni, ali i preuzimanje Kube pod svoje okrilje nakon 54 godine? Vjerojatno: propala Venezuela više ne može pomoći ni sebi samoj. Nacionalizirana naftna industrija, nekoć izvor golemih prihoda, danas je tek izvor golemih gubitaka. Podjelu dobiti s “imperijalistima”, vlasnicima rafinerija kojima je išao velik dio zarade, zamijenio je gubitak kojeg država snosi sama. Zemlja koja je jedna od najbogatijih vodom na planeti, kojom protiče Orinoco, već godinama muči muku s opskrbom stanovništva vodom. Zemlja koja ima najveće rezerve nafte na svijetu morala je nedavno uvoziti benzin. Socijalizam se i tu pokazao na djelu: postrojenja su davno zastarjela i uslijed lošeg socijalističkog upravljanja i održavanja često izvan pogona, američka tehnologija više nije dostupna, domaće nema, a stranci ne žele ulagati nakon što im je imovina jednom već nacionalizirana. Venezuela kaže da će i dalje prodavati Kubi naftu po povlašetnoj cijeni, ali činjenica je da si ona to više ne može priuštiti. Bankrot te države je praktički neizbježan i do njega bi došlo i bez pada cijena nafte.

U takvoj situaciji, Kuba više nema niti jednog potencijalnog sponzora u socijalističkom svijetu, a pola stoljeći živi na milostinji, bez gotovo ikakve ekonomije. Tajming za ukidanje sankcija je odličan: SAD u svjetlu novoga hladnoga rata ne želi da Rusi ponovo počnu prčkati po neposrednom susjedstvu, po zemlji s koje je gotovo moguće doplivati do Floride. Usto, uskoro se održava samit organizacije američkih zemalja, iz koje je Kuba davno isključena, a SAD nemaju potporu unutar organizacije za dalje održavanje sankcija.

Kako je uopće do sankcija došlo? Sankcije su uvedene 1960., a sve je započelo time što je Kuba počela otvoreno kupovati sovjetsko naoružanje, kršeći UN embargo na oružje koji je uveden još kad je započeo sukob između diktatora Fulgencija Batiste i budućeg diktatora Castra. SAD su odgovorile time što su smanjile uvozne kvote šećera s Kube, a SSSR je odgovorio time što je odlučio kupiti višak kubanskog šećera. Ključni incident se dogodio kad je jedna privatna američka rafinerija na Kubi odbila proizvesti gorivo iz sirove nafte uvezene iz SSSR-a, u jeku hladnoga rata. Kubanska je vlada uzrvatila nacionalizacijom sve tri rafinerije na Kubi – sve su bile u američkom vlasništvu, i to bez kompenzacije. Usto su protjerali američke diplomate. SAD su odgovorile uvođenjem embarga koji je zabranjivao američkim kompanijama da prodaju Kubi bilo što, osim hrane i lijekova. Kuba je pak kao odgovor nacionalizirala svu imovinu Amerikanaca na Kubi, i to ne samo firme već i privatnu imovinu, kuće i imanja.

Stvari su se dodatno zaoštrile Cheovim otvorenim zalaganjem za bacanje atomskih bombi na New York, propalom američkom intervencijom u Zaljevu svinja, a naročito kubanskim instaliranjem sovjetskih atomskih raketa koje su mogle gađati sve dijelove SAD-a: serija Kennedyjevih nespretnih poteza dovela je svijet na rub Trećeg svjetskog rata. Nakon toga, američkim je građanima zabranjeno putovati na Kubu. No, oni to i dalje čine, samo što se putuje uglavnom preko Meksika.

Ovdje valja napomenuti da, iako mnogi govore o “američkoj blokadi Kube”, nakon 1962. nikakve blokade nije bilo: Kuba je slobodna trgovati s ostatkom svijeta, osim s SAD-om, i to i čini. SAD ni na koji način nije ometao trgovinu Kube s trećim zemljama, niti turizam. Unatoč embargu, SAD je i dalje peti najveći izvoznik na Kubu (6,6 % kubanskog uvoza je iz SAD-a). No, Kuba je do dogovorenog skidanja sankcija svu američku robu morala plaćati u gotovini, kredit nije opcija. A i kubanske cigare, glavni izvozni proizvod, nikad nisu imale problema naći put i do američkog tržišta – iako ilegalnim putevima.

Pravi problem Kube nije taj što nema kome prodati robu: problem Kube je što nema zapravo što prodati. Kubanska ekonomija nije toliko uništena sankcijama koliko suludim idejama Castrova režima, koji je odredio da svi na Kubi moraju imati posve istu plaću, od atomskog fizičara do blagajnice, i od liječnika specijalista do čistačice. Kasnije je dopuštena minimalna oscilacija u plaćama, no mjesečne plaće na Kubi i dalje ne prelaze dvadesetak dolara, preračunato. Usto, građanima je zabranjeno imati stranu valutu, tek su prije dvije godine dopušteni mobiteli, internet je strogo cenzuriran i praktički nedostupan. Kubanci su postali građani drugoga reda u svojoj zemlji: turizam je glavni izvor prihoda, no Kubanci u hotele za strance smiju osim kao posluga i prostitutke, na plaže za strance im nije dozvoljen pristup, kao ni u luksuzne klinike u kojima se bogati Amerikanci liječe za gotovinu. Kubanci se liječe “besplatno” u ruševinama od bolnica u kojima, naravno, nema lijekova jer su uvozni, a Kuba nema dolara za uvoz. Nije im dopušten ni ulazak u trgovine za strance: Kubanci kupuju racionirane namirnice “na točkice” i voze automobile “nacionalizirane” još davne 1959. Svaki tjedan se u prosjeku u Havani sruši jedna stambena zgrada od dotrajalosti i pritom nerijetko pokopa stanare. Najbolje o rezultatima pola stoljeća socijalizma govori videoprilog.

Zato nije teško shvatiti zašto je Kuba lako pristala na američke uvjete – jednostavno, Castro trenutno nema izbora, nema se na koga osloniti. Rusija je daleko i ima previše svojih problema. Amerika je obećala da neće dirati u komunistički režim, no on već godinama, suočen s potpunim neuspjehom projekta socijalizma, kreće u smjeru kapitalizma. Nedavno, prije dvije godine, Kubancima je čak dopušteno posjedovati vlastitu nekretninu, za sad najviše dvije po osobi. To se pokazalo nužnim jer “nacionalizirani” stambeni fond nitko nije obnavljao ni održavao. Isto tako, nužnim se pokazalo omogućavanje sitnoga privatnoga poduzetništva koje je sad u začetcima. Privatni sektor, iako malobrojan, generira osjetno veći BDP po osobi od društvenog.

Nije teško zaključiti da je u ovoj situaciji najveći dobitnik od skidanja sankcija upravo SAD. Sankcije protiv Kube već im godinama štete imidžu, a Kubu guraju u savezništva s američkim neprijateljima. Usto, ukonit će opasnost da Rusija ponovo počne koristiti Kubu kao ideološku i raketnu bazu i ukloniti Venezuelu iz jednadžbe. Koristi će svakako imati i Kuba, iako ne naročite i ne velike. No SAD svakako računa i s time da će otvaranjem omogućiti Kubancima da lakše dođu do “kapitalističkih” proizvoda i da lakše zarade koji dolar izvozom svojih proizvoda te većim kontaktima velike kubanske zajednice u Americi – uglavnom izbjeglica od Castrova režima – mnogo brže i lakše olabaviti uzde režima braće Castro. Kubanci su gladni svega, kao i Jugoslaveni 1990.: stanova, automobila, mobitela, odjeće, pa i kvalitetne hrane (na Kubi je dostupno vrlo malo artikala). A najviše mogućnosti da svojom sposobnošću uspiju u životu. Mnogi će se, svakako, razočarati. No u ovom trenutku, socijalizmom su na Kubi razočarani svi.

Izvor: dnevno.hr , autor Marcel Holjevac

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Kod nas su jeli i pili, pa nas pobili…’

Objavljeno

na

Objavio

Reporteri Slobodne Dalmacije razgovarali su s ljudima koji su ispričali više o događajima kada su Pripadnici Armije BiH pobili 33 civila hrvatske nacionalnosti u selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Donosimo vam tekst u cijelosti:

“Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima…

Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja.

– Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući… Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio – kaže nam Ante Marić.

– Reko, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna žena, izbjeglica je bila, od Stoca, ponijela šaku kafe da s mojom majkom popije. I jedan iz Armije koku donio, da im moja mater napravi ručak. Znali su se oni, to je tako bilo mjesecima… Dolazi druga grupa, jedan među njima iz potaje daje mome bratu signal rukom da bježi. Tu su nam onda ubili roditelje, Ljubicu i Živka, pred kućom. Brat im je umakao… Ona je izbjeglica isto pobjegla, a poslije se na sudu u Sarajevu ničega nije mogla sjetiti. Šta ćeš, svakome na njegovu dušu – priča nam Josip Drežnjak.

Zapamtit će Grabovica 8. i 9. rujna te 93. Pripadnici Armije BiH pobili su – mrtvi-hladni – 33 civila hrvatske nacionalnosti u tom selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Neke su mještane otjerali u susjednu Drežnicu i mučili ih u crkvi, neke opet zatvarali i zlostavljali u Jablanici, u onom Muzeju bitke na Neretvi i u Rogića kućama.

– Ovo je važno: Armija je selo uzela u akciji 10. svibnja i tu se smjestila. Naše vojske je bilo vrlo malo i morali su se povući. Dio mještana je izbjegao, a dio je ostao u selu, vjerujući da su civili sigurni. Ovi iz Armije bili su raspoređeni po kućama, sve se zna gdje je tko bio smješten. I tako četiri mjeseca… Nije bilo borbi u Grabovici, reko sam ti i za onu kafu i za kokoš, a onda su jednog dana ljude pobili u miru, kod njihovih kuća – ističe Drežnjak, koji je i predsjednik Udruge “Grabovica 93”.

– Evo, u ovoj kući gdje mi sada sjedimo, spavali su vojnici Armije, a u staroj su mi bili majka Ilka i sestra Ruža. Još im tijela tražim… Ja i moje noći najbolje znamo kako mi je – kaže Ante Marić.

Od 33 žrtve 18 su ženske osobe. Tamo još 1994. bila je razmjena i Grabovičanima je predano 12 vreća s dijelovima tijela. U međuvremenu su još neka pronađena, ali mještane mori pitanje gdje su kosti još 18 članova njihovih obitelji.

– Njih ko da bog nikad nije dao, a prođe i nama život tražeći ih. Dokrajči te to. Ja suosjećam sa svakom žrtvom, ali mi moja najteže pada. Moglo se dosad sto puta pronaći ubijene i sto puta presuditi odgovornima. Ne treba narod osuditi, ali zločinca moramo, a vidi se po rezultatima kakvo je to naše jadno sudstvo – govori Marić.

Dok Ante u porušenoj staroj kući, u kojoj je i šuma već narasla, pali svijeću izgubljenoj majci i sestri, a kiša se miješala sa snijegom, Josip nam šapće:

– Antina strina Cvitanovica meni je pupak vezivala…

Uz željezničku prugu koja veže Sarajevo i Mostar prati nas Tigar. Nisu mu baš ime najbolje pogodili, prije bi bio obični domaći Žućo, veseljak po naravi, ali – eto… Maše repom, trči oko nas i drži nas na okupu, ko da stado čuva. Ničiji je i svačiji, jedan susjed pazi na Tigra i druga mu Garu, skuha im u kanti od 25 litara, da imaju za neko vrijeme…

– Vidiš ovu stanicu, bio je jedan otpravnik vlakova, pošo čovjek da drva usiječe, kad ugleda lubanju Mare Drežnjak. Nikad ti ne znaš gdje će se ovdje kost ukazat. Svećeniku don Stjepanu Ravliću našli su oca Franju 40. dan poslije zločina u Neretvi, desetak kilometara nizvodno. Među vrbama je bio – govori Josip.

Čuli ste sigurno za onu crnu rečenicu: “Ne daj bože da ti Jarak izvještava pred kućom…” E, vrijeme je da upoznate Gorana Zadru:

– Meni je, bolan, CNN u kuću dolazio…

Ako imate živac, evo i zašto:

– Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četiri godine je imala. Još ih nismo našli… Ostali smo skriveni brat mi Zoran i ja. Djeca, desetak-dvanajst godina. Onda smo pobjegli i lutali okolo. Na kraju se predali. Kad su nas ispitivali, vidjeli smo gdje vode i našu kravu. Odvelo nas je u Rogića kuće, u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici, tu smo bili dva tjedna, prenoćili smo dvije noći i u Muzeju, što oni kažu da nije bio logor, a onda nas je Zuka odveo stricu Dragi – kazuje nam Goran Zadro.

O svemu je svjedočio i u Haagu. Najprije su ga danima ispitivali i po sto puta ista pitanja mu ponavljali: što je bilo, kako je bilo, koliko je bilo, tko je bio, kada je bio, zašto je bio…

– U sudnici sam svjedočio tri-četiri sata, mučno je to iskustvo, a kad me na kraju tužitelj pitao kako znam da je to bila Armija BiH, ja sam njemu odgovorio da šta on misli koji bi drugi bili. Skinuo sam one slušalice i napustio sudnicu – prisjeća se Goran.
Ni sam ne zna kako je sve uspio preživjeti i ostati normalan. Ipak, misli da je i bratu i njemu pomoglo što je odrastao u stričevoj obitelji, a ne po domovima.

– Bude tih snova i košmara, ali nekako čovjek izdura, možda i dječji mozak sve to nekako lakše savlada, teško ti je oko toga bit pametan – kaže Zadro.

Danas u Grabovici praktički nitko i ne živi. Dio kuća je obnovljen, a Dragan Mandić ljetos je u svojoj otvorio konobu i dao joj ime Vidova, po planini na kojoj mu je baština. Nudi domaću kozletinu i vino. To mu je udarno.

– Bi li vjerovao da sam se ja 29 dana krio kad je Armija u svibnju 93. zauzela Grabovicu? Ovu su mi kuću zapalili, a kad su mi došli materi reći da sam ubijen, ja sam bio živ pod stolom. Mater je počela kukati, samo da ih zavara. Jednom su i snajperom pucali na mene. Drugi put sam haljine obukao i maramu svezao oko glave, pa otišao kositi travu, valjalo je živinu nahraniti i u takvim uvjetima. Naletjela vojska i pitaju me s puta: “Baba, đe su ustaše?” Ja im samo rukom pokazao u šumu i oni odoše, nisu me bili skontali – priča nam Dragan.

I Josip, i Ante, i Goran, i Dragan kažu da Grabovičani neće biti spokojni dok se zapovjednici, organizatori pokolja, ne kazne i dok se sve žrtve ne pronađu. Bez toga nema pomirenja među ljudima. Ne može se, ističu, kažnjavati samo na jednoj strani, kad svi znaju da je i druga činila zločine, pa spominju nedaleka stratišta Hrvata – Uzdol, Trusinu, Doljane, Stipića livade…

– Ja svojim kćerima nikada nisam rekao – to su bili muslimani, pa sad njih mrzite. Treba bit isti kriterij prema svakom zločinu jer svaki zločin ima ime i prezime. Jedino nas istina zanima – naglašava Josip Drežnjak.

Svatko je čuo za besramnu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, a preživjelima iz sela u kanjonu Neretve jednako je teško čuti lokalnu provokativnu varijaciju koja kaže: “Nož, žica, Grabovica”.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zlatko Vitez: Praljak će se ubrojiti među hrvatske mučenike

Objavljeno

na

Objavio

Komemoracija generalu Slobodanu Praljku održana je u dvorani “Vatroslav Lisinski”. Ondje su došli mnogi njegovi prijatelji i suborci među kojima su i Milijan Brkić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Davor Domazet Lošo, Dario Kordić, Ivan Penić, Zdravko Tomac, Pero Kovačević, Đuro Glogoški, Marko Perković Thompson, Mirko Norac, Andrija Hebrang i drugi.

Miroslav Tuđman u svom je govoru na komemoraciji istaknuo kako su se okupili da izraze sućut Praljkovoj obitelji i odaju počast suborcu i prijatelju.

“Ljudini poput Slobodana nitko nije ravan. Njegov čin nije bio teatralna gesta, niti bijeg, ni potez očajnika. Njegova poruka kristalno je jasna: Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”, rekao je Tuđman. Istaknuo je da je tim činom odbacio presudu koja nije potvrdila povijesne činjenice o ratu Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini. Odbacio je nepravednu presudu. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak nijednu minutu nije želio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije niti bio”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak bio je čovjek pun života, a nadasve je plijenio neskrivenim domoljubljem i bio nam je primjer do zadnjeg trenutka svog života. Bio je general koji je branio domovinu i čast vojske na čijem je čelu bio”, rekao je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora general Pavao Miljavac.

Podsjetio je kako je Praljak završio tri fakulteta te pokazao da se ne zadovoljava prosječnošću. “Imao je snažnu ličnost i čeličnu volju. Vrlo brzo se nametnuo kao vođa, iako bez formalnog vojnog znanja. Osobine dobrog vojskovođe je pokazao u operaciji Lipanjska zora”, rekao je Miljavac.

“Na žalost, suđenje u Haagu nije bila poštena bitka. U takvim okolnostima učinio je nevjerojatan potez dostojan samo povijesno najhrabrijih vojskovođa i hrvatskih vitezova. Demonstrativno je odbacio optužbe protiv sebe da bi zaštitio čast ljudi kojima je zapovijedao, nije se bojao poginuti. Sebi je demonstrativno oduzeo život pred zapanjenim očima onih koji su mu hladnokrvno nanosili nepravdu misleći da nema načina da ih pobijedi, ali nisu bili u pravu”, rekao je Miljavac. Oni, kazao je, nisu znali da Slobodan Praljak ne zna za poraz i da uvijek pobjeđuje.

“Pao je za obranu voljene domovine kao ratnik, vojnik i general do zadnjeg daha. Generale i prijatelju, ponovno si zadužio Hrvatsku dugom koji se ničim ne može vratiti”, poručio mu je Miljavac.

Glumac Zlatko Vitez rekao je da će se Praljak ubrojiti među hrvatske mučenike.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari