Pratite nas

Kronika

Kuba i SAD: ljubav u sjeni nafte i hladnog rata

Objavljeno

na

kubarusevine

Kuba, prije revolucije izrazito prosperitetna i bogata država, danas je uglavnom hrpa ruševina. Mnogi za to krive američke sankcije, no one su Kubi ipak najmanji problem. Što je sve ponukalo Amerikance da oslabe sankcije i što će to donijeti Kubi? I najvažnije od svega, tko je na kraju poražen?

Kuba je zemlja koja već desetljećima živi od milosti stranaca. Prije revolucije bogatija od Austrije i Japana mjereno prihodom po glavi stanovnika, osma u svijetu po visini plaća, danas je pri dnu svjetske ljestvice. Iako po nekim pesimističnim računicama Kuba godišnje gubi više od dvije milijarde dolara zbog sankcija, ona taj gubitak obilato kompenzira naplaćivanjem svog statusa “žrtve” od američkih protivnika. Moglo bi se reći da je Kuba kao “žrtva sankcija” zapravo na njima više zarađivala u pomoći “prijateljskih socijalističkih zemalja” nego gubila, iako se neto gubitci za privredu procjenjuju na više od dvije milijarde dolara godišnje. Nekoć je obilnu gospodarsku pomoć slao SSSR, u zamjenu za to da Kuba bude isturena predstraža Rusije na vratima Amerike. No raspadom SSSR-a nafta i novac iz Rusije prestaju stizati i Kuba zapada u strahovitu krizu: devedesete su na Kubi obilježile teške nestašice svega, a najviše nafte koju Kuba nije imala čime platiti. Posljednjih godina nafte ponovo ima – zahvaljujući Venezueli, koja Kubi još od dolaska sad već pokojnog Chaveza na vlast besplatno šalje velike količine nafte. No, Venezuela je i sama pred bankrotom, iako se radi o zemlji koja praktički leži na nafti.

Je li ovo između ostalog “kajla” Venezueli, već dugo godina najznačajnijem kubanskom meceni, ali i preuzimanje Kube pod svoje okrilje nakon 54 godine? Vjerojatno: propala Venezuela više ne može pomoći ni sebi samoj. Nacionalizirana naftna industrija, nekoć izvor golemih prihoda, danas je tek izvor golemih gubitaka. Podjelu dobiti s “imperijalistima”, vlasnicima rafinerija kojima je išao velik dio zarade, zamijenio je gubitak kojeg država snosi sama. Zemlja koja je jedna od najbogatijih vodom na planeti, kojom protiče Orinoco, već godinama muči muku s opskrbom stanovništva vodom. Zemlja koja ima najveće rezerve nafte na svijetu morala je nedavno uvoziti benzin. Socijalizam se i tu pokazao na djelu: postrojenja su davno zastarjela i uslijed lošeg socijalističkog upravljanja i održavanja često izvan pogona, američka tehnologija više nije dostupna, domaće nema, a stranci ne žele ulagati nakon što im je imovina jednom već nacionalizirana. Venezuela kaže da će i dalje prodavati Kubi naftu po povlašetnoj cijeni, ali činjenica je da si ona to više ne može priuštiti. Bankrot te države je praktički neizbježan i do njega bi došlo i bez pada cijena nafte.

U takvoj situaciji, Kuba više nema niti jednog potencijalnog sponzora u socijalističkom svijetu, a pola stoljeći živi na milostinji, bez gotovo ikakve ekonomije. Tajming za ukidanje sankcija je odličan: SAD u svjetlu novoga hladnoga rata ne želi da Rusi ponovo počnu prčkati po neposrednom susjedstvu, po zemlji s koje je gotovo moguće doplivati do Floride. Usto, uskoro se održava samit organizacije američkih zemalja, iz koje je Kuba davno isključena, a SAD nemaju potporu unutar organizacije za dalje održavanje sankcija.

Kako je uopće do sankcija došlo? Sankcije su uvedene 1960., a sve je započelo time što je Kuba počela otvoreno kupovati sovjetsko naoružanje, kršeći UN embargo na oružje koji je uveden još kad je započeo sukob između diktatora Fulgencija Batiste i budućeg diktatora Castra. SAD su odgovorile time što su smanjile uvozne kvote šećera s Kube, a SSSR je odgovorio time što je odlučio kupiti višak kubanskog šećera. Ključni incident se dogodio kad je jedna privatna američka rafinerija na Kubi odbila proizvesti gorivo iz sirove nafte uvezene iz SSSR-a, u jeku hladnoga rata. Kubanska je vlada uzrvatila nacionalizacijom sve tri rafinerije na Kubi – sve su bile u američkom vlasništvu, i to bez kompenzacije. Usto su protjerali američke diplomate. SAD su odgovorile uvođenjem embarga koji je zabranjivao američkim kompanijama da prodaju Kubi bilo što, osim hrane i lijekova. Kuba je pak kao odgovor nacionalizirala svu imovinu Amerikanaca na Kubi, i to ne samo firme već i privatnu imovinu, kuće i imanja.

Stvari su se dodatno zaoštrile Cheovim otvorenim zalaganjem za bacanje atomskih bombi na New York, propalom američkom intervencijom u Zaljevu svinja, a naročito kubanskim instaliranjem sovjetskih atomskih raketa koje su mogle gađati sve dijelove SAD-a: serija Kennedyjevih nespretnih poteza dovela je svijet na rub Trećeg svjetskog rata. Nakon toga, američkim je građanima zabranjeno putovati na Kubu. No, oni to i dalje čine, samo što se putuje uglavnom preko Meksika.

Ovdje valja napomenuti da, iako mnogi govore o “američkoj blokadi Kube”, nakon 1962. nikakve blokade nije bilo: Kuba je slobodna trgovati s ostatkom svijeta, osim s SAD-om, i to i čini. SAD ni na koji način nije ometao trgovinu Kube s trećim zemljama, niti turizam. Unatoč embargu, SAD je i dalje peti najveći izvoznik na Kubu (6,6 % kubanskog uvoza je iz SAD-a). No, Kuba je do dogovorenog skidanja sankcija svu američku robu morala plaćati u gotovini, kredit nije opcija. A i kubanske cigare, glavni izvozni proizvod, nikad nisu imale problema naći put i do američkog tržišta – iako ilegalnim putevima.

Pravi problem Kube nije taj što nema kome prodati robu: problem Kube je što nema zapravo što prodati. Kubanska ekonomija nije toliko uništena sankcijama koliko suludim idejama Castrova režima, koji je odredio da svi na Kubi moraju imati posve istu plaću, od atomskog fizičara do blagajnice, i od liječnika specijalista do čistačice. Kasnije je dopuštena minimalna oscilacija u plaćama, no mjesečne plaće na Kubi i dalje ne prelaze dvadesetak dolara, preračunato. Usto, građanima je zabranjeno imati stranu valutu, tek su prije dvije godine dopušteni mobiteli, internet je strogo cenzuriran i praktički nedostupan. Kubanci su postali građani drugoga reda u svojoj zemlji: turizam je glavni izvor prihoda, no Kubanci u hotele za strance smiju osim kao posluga i prostitutke, na plaže za strance im nije dozvoljen pristup, kao ni u luksuzne klinike u kojima se bogati Amerikanci liječe za gotovinu. Kubanci se liječe “besplatno” u ruševinama od bolnica u kojima, naravno, nema lijekova jer su uvozni, a Kuba nema dolara za uvoz. Nije im dopušten ni ulazak u trgovine za strance: Kubanci kupuju racionirane namirnice “na točkice” i voze automobile “nacionalizirane” još davne 1959. Svaki tjedan se u prosjeku u Havani sruši jedna stambena zgrada od dotrajalosti i pritom nerijetko pokopa stanare. Najbolje o rezultatima pola stoljeća socijalizma govori videoprilog.

Zato nije teško shvatiti zašto je Kuba lako pristala na američke uvjete – jednostavno, Castro trenutno nema izbora, nema se na koga osloniti. Rusija je daleko i ima previše svojih problema. Amerika je obećala da neće dirati u komunistički režim, no on već godinama, suočen s potpunim neuspjehom projekta socijalizma, kreće u smjeru kapitalizma. Nedavno, prije dvije godine, Kubancima je čak dopušteno posjedovati vlastitu nekretninu, za sad najviše dvije po osobi. To se pokazalo nužnim jer “nacionalizirani” stambeni fond nitko nije obnavljao ni održavao. Isto tako, nužnim se pokazalo omogućavanje sitnoga privatnoga poduzetništva koje je sad u začetcima. Privatni sektor, iako malobrojan, generira osjetno veći BDP po osobi od društvenog.

Nije teško zaključiti da je u ovoj situaciji najveći dobitnik od skidanja sankcija upravo SAD. Sankcije protiv Kube već im godinama štete imidžu, a Kubu guraju u savezništva s američkim neprijateljima. Usto, ukonit će opasnost da Rusija ponovo počne koristiti Kubu kao ideološku i raketnu bazu i ukloniti Venezuelu iz jednadžbe. Koristi će svakako imati i Kuba, iako ne naročite i ne velike. No SAD svakako računa i s time da će otvaranjem omogućiti Kubancima da lakše dođu do “kapitalističkih” proizvoda i da lakše zarade koji dolar izvozom svojih proizvoda te većim kontaktima velike kubanske zajednice u Americi – uglavnom izbjeglica od Castrova režima – mnogo brže i lakše olabaviti uzde režima braće Castro. Kubanci su gladni svega, kao i Jugoslaveni 1990.: stanova, automobila, mobitela, odjeće, pa i kvalitetne hrane (na Kubi je dostupno vrlo malo artikala). A najviše mogućnosti da svojom sposobnošću uspiju u životu. Mnogi će se, svakako, razočarati. No u ovom trenutku, socijalizmom su na Kubi razočarani svi.

Izvor: dnevno.hr , autor Marcel Holjevac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kiseljak kod Žepča: 25 godina nekažnjenog zločina tzv. Armije BiH nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 16. kolovoza 1993. godine, snage tzv. Armije BiH u napadu na selo Kiseljak počinile su ratni zločin nad hrvatskim civilima i pripadnicima 111xp brigade HVO-a Žepče. U napadu na Kiseljak ubijeno je 11 osoba hrvatske nacionalnosti, od kojih je njih 8 civila. Najmlađa žrtva je djevojčica, Ivana Širić (13) godina. Za zločin u selu Kiseljak ni nakon 25 godina nitko nije kazneno odgovarao.

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 25 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno…

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’
Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”.
Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.
Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.
Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a. (VolimJajce.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Policija: Migranti stradali prilikom odrona kamenja

Objavljeno

na

Objavio

“Policija je jučer 12. kolovoza u šumskom predjelu na području Drežnice zatekla grupu migranata, odnosno 12 osoba od kojih su dvije osobe pronađene mrtve. Provedenim očevidom na mjestu događaja utvrđeno je da je do smrtnog stradavanja dvojice nepoznatih muškaraca došlo prilikom odrona kamenja s uzvišenja koje je palo na njih”, priopćila je karlovačka policija.

Nadležnom državnom odvjetništvu o ovom događaju bit će dostavljeno izvješće.

“Ostalih deset zatečenih stranih državljana izrazilo je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom te su prepraćeni u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu”, priopćeno je također.

Podsjetimo, U šumskom predjelu na području Drežnice karlovačka policija jučer je zatekla skupinu migranata. Riječ je o 12 osoba, a dvije su pronađene mrtve. Policija je provela očevid kako bi se utvrdile okolnosti njihove smrti.

Na mjesto nesreće, 8 kilometara od sela Tomići, policiju su doveli sami migranti. Dvojica stradalih imala su, neslužbeno doznajemo, 24 godine. Prema riječima mještana jednome migrantu smrskan je prsni koš, a drugome je stradao kuk. Njega su uspjeli izvući na cestu i vjerojatno bi bio spašen da bilo brze intervencije hitne pomoći, kažu mještani. Dodaju kako se skupina od 12 mladića između 20 i 30 godina u selu pojavila još preksinoć. Kamo je ostatak grupe odvela policija – nije poznato, ali zna se da su migranti željeli domoći Trsta. Mještani kažu da su ih u posljednja dva i pol mjeseca više puta uočili oko sela. Do danas su zabilježene dvije provale u vikendicu i lovački dom u kojima su tražili hranu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati