Pratite nas

Kronika

Kuba i SAD: ljubav u sjeni nafte i hladnog rata

Objavljeno

na

kubarusevine

Kuba, prije revolucije izrazito prosperitetna i bogata država, danas je uglavnom hrpa ruševina. Mnogi za to krive američke sankcije, no one su Kubi ipak najmanji problem. Što je sve ponukalo Amerikance da oslabe sankcije i što će to donijeti Kubi? I najvažnije od svega, tko je na kraju poražen?

Kuba je zemlja koja već desetljećima živi od milosti stranaca. Prije revolucije bogatija od Austrije i Japana mjereno prihodom po glavi stanovnika, osma u svijetu po visini plaća, danas je pri dnu svjetske ljestvice. Iako po nekim pesimističnim računicama Kuba godišnje gubi više od dvije milijarde dolara zbog sankcija, ona taj gubitak obilato kompenzira naplaćivanjem svog statusa “žrtve” od američkih protivnika. Moglo bi se reći da je Kuba kao “žrtva sankcija” zapravo na njima više zarađivala u pomoći “prijateljskih socijalističkih zemalja” nego gubila, iako se neto gubitci za privredu procjenjuju na više od dvije milijarde dolara godišnje. Nekoć je obilnu gospodarsku pomoć slao SSSR, u zamjenu za to da Kuba bude isturena predstraža Rusije na vratima Amerike. No raspadom SSSR-a nafta i novac iz Rusije prestaju stizati i Kuba zapada u strahovitu krizu: devedesete su na Kubi obilježile teške nestašice svega, a najviše nafte koju Kuba nije imala čime platiti. Posljednjih godina nafte ponovo ima – zahvaljujući Venezueli, koja Kubi još od dolaska sad već pokojnog Chaveza na vlast besplatno šalje velike količine nafte. No, Venezuela je i sama pred bankrotom, iako se radi o zemlji koja praktički leži na nafti.

Je li ovo između ostalog “kajla” Venezueli, već dugo godina najznačajnijem kubanskom meceni, ali i preuzimanje Kube pod svoje okrilje nakon 54 godine? Vjerojatno: propala Venezuela više ne može pomoći ni sebi samoj. Nacionalizirana naftna industrija, nekoć izvor golemih prihoda, danas je tek izvor golemih gubitaka. Podjelu dobiti s “imperijalistima”, vlasnicima rafinerija kojima je išao velik dio zarade, zamijenio je gubitak kojeg država snosi sama. Zemlja koja je jedna od najbogatijih vodom na planeti, kojom protiče Orinoco, već godinama muči muku s opskrbom stanovništva vodom. Zemlja koja ima najveće rezerve nafte na svijetu morala je nedavno uvoziti benzin. Socijalizam se i tu pokazao na djelu: postrojenja su davno zastarjela i uslijed lošeg socijalističkog upravljanja i održavanja često izvan pogona, američka tehnologija više nije dostupna, domaće nema, a stranci ne žele ulagati nakon što im je imovina jednom već nacionalizirana. Venezuela kaže da će i dalje prodavati Kubi naftu po povlašetnoj cijeni, ali činjenica je da si ona to više ne može priuštiti. Bankrot te države je praktički neizbježan i do njega bi došlo i bez pada cijena nafte.

U takvoj situaciji, Kuba više nema niti jednog potencijalnog sponzora u socijalističkom svijetu, a pola stoljeći živi na milostinji, bez gotovo ikakve ekonomije. Tajming za ukidanje sankcija je odličan: SAD u svjetlu novoga hladnoga rata ne želi da Rusi ponovo počnu prčkati po neposrednom susjedstvu, po zemlji s koje je gotovo moguće doplivati do Floride. Usto, uskoro se održava samit organizacije američkih zemalja, iz koje je Kuba davno isključena, a SAD nemaju potporu unutar organizacije za dalje održavanje sankcija.

Kako je uopće do sankcija došlo? Sankcije su uvedene 1960., a sve je započelo time što je Kuba počela otvoreno kupovati sovjetsko naoružanje, kršeći UN embargo na oružje koji je uveden još kad je započeo sukob između diktatora Fulgencija Batiste i budućeg diktatora Castra. SAD su odgovorile time što su smanjile uvozne kvote šećera s Kube, a SSSR je odgovorio time što je odlučio kupiti višak kubanskog šećera. Ključni incident se dogodio kad je jedna privatna američka rafinerija na Kubi odbila proizvesti gorivo iz sirove nafte uvezene iz SSSR-a, u jeku hladnoga rata. Kubanska je vlada uzrvatila nacionalizacijom sve tri rafinerije na Kubi – sve su bile u američkom vlasništvu, i to bez kompenzacije. Usto su protjerali američke diplomate. SAD su odgovorile uvođenjem embarga koji je zabranjivao američkim kompanijama da prodaju Kubi bilo što, osim hrane i lijekova. Kuba je pak kao odgovor nacionalizirala svu imovinu Amerikanaca na Kubi, i to ne samo firme već i privatnu imovinu, kuće i imanja.

Stvari su se dodatno zaoštrile Cheovim otvorenim zalaganjem za bacanje atomskih bombi na New York, propalom američkom intervencijom u Zaljevu svinja, a naročito kubanskim instaliranjem sovjetskih atomskih raketa koje su mogle gađati sve dijelove SAD-a: serija Kennedyjevih nespretnih poteza dovela je svijet na rub Trećeg svjetskog rata. Nakon toga, američkim je građanima zabranjeno putovati na Kubu. No, oni to i dalje čine, samo što se putuje uglavnom preko Meksika.

Ovdje valja napomenuti da, iako mnogi govore o “američkoj blokadi Kube”, nakon 1962. nikakve blokade nije bilo: Kuba je slobodna trgovati s ostatkom svijeta, osim s SAD-om, i to i čini. SAD ni na koji način nije ometao trgovinu Kube s trećim zemljama, niti turizam. Unatoč embargu, SAD je i dalje peti najveći izvoznik na Kubu (6,6 % kubanskog uvoza je iz SAD-a). No, Kuba je do dogovorenog skidanja sankcija svu američku robu morala plaćati u gotovini, kredit nije opcija. A i kubanske cigare, glavni izvozni proizvod, nikad nisu imale problema naći put i do američkog tržišta – iako ilegalnim putevima.

Pravi problem Kube nije taj što nema kome prodati robu: problem Kube je što nema zapravo što prodati. Kubanska ekonomija nije toliko uništena sankcijama koliko suludim idejama Castrova režima, koji je odredio da svi na Kubi moraju imati posve istu plaću, od atomskog fizičara do blagajnice, i od liječnika specijalista do čistačice. Kasnije je dopuštena minimalna oscilacija u plaćama, no mjesečne plaće na Kubi i dalje ne prelaze dvadesetak dolara, preračunato. Usto, građanima je zabranjeno imati stranu valutu, tek su prije dvije godine dopušteni mobiteli, internet je strogo cenzuriran i praktički nedostupan. Kubanci su postali građani drugoga reda u svojoj zemlji: turizam je glavni izvor prihoda, no Kubanci u hotele za strance smiju osim kao posluga i prostitutke, na plaže za strance im nije dozvoljen pristup, kao ni u luksuzne klinike u kojima se bogati Amerikanci liječe za gotovinu. Kubanci se liječe “besplatno” u ruševinama od bolnica u kojima, naravno, nema lijekova jer su uvozni, a Kuba nema dolara za uvoz. Nije im dopušten ni ulazak u trgovine za strance: Kubanci kupuju racionirane namirnice “na točkice” i voze automobile “nacionalizirane” još davne 1959. Svaki tjedan se u prosjeku u Havani sruši jedna stambena zgrada od dotrajalosti i pritom nerijetko pokopa stanare. Najbolje o rezultatima pola stoljeća socijalizma govori videoprilog.

Zato nije teško shvatiti zašto je Kuba lako pristala na američke uvjete – jednostavno, Castro trenutno nema izbora, nema se na koga osloniti. Rusija je daleko i ima previše svojih problema. Amerika je obećala da neće dirati u komunistički režim, no on već godinama, suočen s potpunim neuspjehom projekta socijalizma, kreće u smjeru kapitalizma. Nedavno, prije dvije godine, Kubancima je čak dopušteno posjedovati vlastitu nekretninu, za sad najviše dvije po osobi. To se pokazalo nužnim jer “nacionalizirani” stambeni fond nitko nije obnavljao ni održavao. Isto tako, nužnim se pokazalo omogućavanje sitnoga privatnoga poduzetništva koje je sad u začetcima. Privatni sektor, iako malobrojan, generira osjetno veći BDP po osobi od društvenog.

Nije teško zaključiti da je u ovoj situaciji najveći dobitnik od skidanja sankcija upravo SAD. Sankcije protiv Kube već im godinama štete imidžu, a Kubu guraju u savezništva s američkim neprijateljima. Usto, ukonit će opasnost da Rusija ponovo počne koristiti Kubu kao ideološku i raketnu bazu i ukloniti Venezuelu iz jednadžbe. Koristi će svakako imati i Kuba, iako ne naročite i ne velike. No SAD svakako računa i s time da će otvaranjem omogućiti Kubancima da lakše dođu do “kapitalističkih” proizvoda i da lakše zarade koji dolar izvozom svojih proizvoda te većim kontaktima velike kubanske zajednice u Americi – uglavnom izbjeglica od Castrova režima – mnogo brže i lakše olabaviti uzde režima braće Castro. Kubanci su gladni svega, kao i Jugoslaveni 1990.: stanova, automobila, mobitela, odjeće, pa i kvalitetne hrane (na Kubi je dostupno vrlo malo artikala). A najviše mogućnosti da svojom sposobnošću uspiju u životu. Mnogi će se, svakako, razočarati. No u ovom trenutku, socijalizmom su na Kubi razočarani svi.

Izvor: dnevno.hr , autor Marcel Holjevac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

25. obljetnica razmjene hrvatskih zatočenika iz logora Športska dvorana na Musali u Konjicu

Objavljeno

na

Objavio

Logor Športska dvorana na Musali u Konjicu bila je jedan od zloglasnih logora po metodama zlostavljanja, broju zatočenika i vremenu postojanja.

Status logora dobila je 10. svibnja 1992.godine kada su postrojbe muslimanskog TO-a, u dvoranu zatvorili osam srpskih civila iz Idbra koji su zarobljeni dan ranije.

Športska dvorana poznata je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi.

Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, a glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika.

Prva skupina zarobljenih hrvatskih branitelja i civila u ovaj logor zatvorena je 15.travnja 1993.godine dok su prethodno bili zatočeni u OŠ Treći mart i Policijsku stanicu Konjic gdje su ispitivani te psihički i fizički zlostavljani. Iz logora je u prodavaonicu Borac kod Robne kuće prebačen dio zatočenika, dok su u potkrovlje zgrade SDK-a u Konjicu 20.svibnja 1993.godine prebačeni najistaknutiji članovi OO HDZ-a Konjica Dragutin Perić, Stjepan Rozić, Pero Barunčić, Ljubo Šimunović, Ilija Šagolj i Srećko Rabenstein.

Svi su razmijenjeni 01.lipnja 1993.godine osim Dragutina Perića koji je vraćen u logor Športsku dvoranu gdje je bio do razmjene 19.listopada 1993.godine.

U Športskoj dvorani na Musali bio je zatvoren i zapovjednik PS Konjic Goran Blažević, kao i dopredsjednik Ureda HVO-a Konjic za gospodarstvo Mirko Gašić i druge istaknute i ugledne osobe sa područja Konjica.

Zapovjednik logora bio je Ismet Hebibović Broćeta, kojeg je 03.svibnja 1993.godine zamijenio Edhem Žilić uz pismeno imenovanje dr.Harisa Silajdžića na sastanku u Bradini. Žilić je po preuzimanju logora zatekao 108 Srba I 350 Hrvata, a taj se broj kasnije povećavao „čišćenjem“ hrvatskih sela od Hrvata.

Tijekom svibnja 1993.godine zatočenike su prvi put posjetili predstavnici MO CK, a jednom su ih posjetili i predstavnici UN-a. Prigodom posjeta predstavnika međunarodnih organizacija logorske vlasti su pojedine zatočenike skrivali radi prikrivanja dokaza o zlostavljanju istih. Jedna skupina zatočenika odvedena je u tvornički kompleks, druga skupina u Lukomir, treća u Čelebiće i Idbar, četvrta u Bradinu, te druga mjesta po kućama skriveni od pogleda dužnosnika međunarodnih organizacija.

Zatočenici  su svakodnevno vođeni na prvu crtu bojišnice prema položajima HVO-a i Vojske RS-a, gdje su izloženi smrtnoj opasnosti kopali rovove i druge vojne objekte, te izvlačili poginule i ranjene pripadnike muslimanske Armije BiH. U živi štit su vođeni na Zlatar, Turiju, Radešine , Vrce, Budišnju Ravan….Vođeni su na prisilni rad na Bradinu i Bjelašnicu gdje su bili pod nadzorom pripadnika Handžar divizije i zlostavljani premlaćivanjem raznim predmetima, pijenjem vlastite mokraće, međusobnom tučom, jedenjem križeva i krunica, molitvenika…Neke od zatočenika tukli su crijevom za vodu i prisiljavali da sjednu na vatru istodobno im paleći dijelove tijela do gubitka svijesti.

U više navrata su seksualno zlostavljani i na najgrublji način seksualno ponižavani.

Čuvari su dopuštali da se nad zatočenicima iživljavaju pripadnici muslimanskog Mup-a i Armije BiH. Korištenje zahoda bilo je dopušteno samo danju i to u određeno vrijeme. Mučenje gleđu ogledalo se u dobivanju jedne kriške kruha i kaše od 3-4 žlice nedovoljno kuhane riže dnevno i neredovito, zbog čega su zatočenici padali u nesvijest i izgubili gotovo polovinu tjelesne težine.

Zatočenici su tri puta bili prisiljeni davati krv prema zapovijedi dr. Safeta Ćibe i dr. Ahmeda Jusufbegovića, a na vađenje krvi vodio ih je Emir Kovačić šef osiguranja Ratne bolnice Konjic i tjelohranitelj dr. Ahmeta Jusufbegovića.

Logor je više puta posjetio dr. Haris Silajdžić koji je potpisao i razmjenu zatočenika 19.listopada 1993.godine., te Andrej Kolomb iz MO CK uz čije posredovanje je i ostvarena razmjena. Upravnik logora Edhem Žilić veliku nehumanost iskazao je činom skrivanja nekih zatočenika u Bradini, Čelebićima i prostorijama Športske dvorane kako isti ne bi bili razmijenjeni. Ostali zatočenici predvođeni Dragutinom Perićem zahtijevali su oslobađanje svih ili nikoga, a što im je uspjelo nakon višesatnog mrcvarenja. Na putu ka slobodi u UNPROFOR-ovim kamionima tri sata su ih pripadnici muslimanske Armije RBiH držali u Donjoj Jablanici odakle su stigli na Vrde, na prostor pod nadzorom HVO-a.

Oslobođeni su svi osim Gorana Blaževića, kojeg su 09. listopada 1993.godine odnosno 14. listopada 1993., s još pet Srba, odveli na suđenje u Buturović Polje u logor u kući Jake Tomića. Goran Blažević je razmijenjen za muslimanskog časnika na Drecelju kod Konjica 07. veljače 1994.godine.

Dijelovi teksta preuzeti iz knjige Zvonke Dragića „Gorka vremena hrvatskog naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića“.

Za Logor Športske dvorana na Musali u Konjicu,  Sud BiH je 17.04.2015.godine osudio Ibru Macića  za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) i izrekao zatvorsku kaznu od 10.godina uz utvrđenu bitno smanjenu uračunljivost u trenutku počinjenja djela.

Također, Sud BiH je prvostupanjskom presudom 17.11.2017. godine upravnika logora Edhema Žilića osudio za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije SFRJ  na zatvorsku kaznu od 9.godina, da bi Apelacijsko vijeće Suda BiH dana 25.05.2018.godine presudom usvojilo žalbu tuženog i preinačilo odluku o kaznenoj sankciji te smanjilo zatvorsku kaznu na 6.godina.!

Dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

‘Angelini turisti’ u Mrkopaljskoj šumi

Objavljeno

na

Objavio

Mrkopaljska župska kronika

Više čovjek ne može ni gljive tražiti. Zaputiš se u podne šumskim putem, nedaleko ceste kad ono ‘Angelini turisti’. Sve puno “žena i djece”, bolesnih, starih, nemoćnih… (sve se vidi na fotografijama).

Oružja nema (za sada). Ali ima vojnih vreća za spavanje i pokrivki. Svidio mi se i solarni punjač za mobitele.

Baš zgodno, htio sam ih pitati gdje su ga kupili i koja je cijena. Međutim, pokazuje mi jedan, ne moj, zapovjednik spava. U podne!

Pa što to znači? Vojna taktika, noću idem, danju spavam.

Oprostite na buđenju, kažem, evo stvarno nisam znao da ste tu. I tako, postalo veselo u našemu kraju! Piše Mrkopaljska župska kronika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari