Kuća i domovina

Mate Sušac, Kuća, Ogranak Matice hrvatske u Čitluku, Čitluk, 2018.

Ovaj nekadašnji zadarski srednjoškolski profesor Mate Sušac je rođen u Čitluku 1938. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je hrvatski jezik i književnost te ruski jezik i književnost.

Objavio je nekoliko zbirka pjesama, priča i romana, dječju zavičajnu prozu, a 1992. objavio je zbirku tekstova hrvatskih umjetnika o Domovinskom ratu „Vukovar-Croatia“.

 Zbirkom pjesama „Aleluja za Arijela“ nametnuo se, smatra kritika, svojom pjesničkom zrelošću. U toj zbirci misaone poezije traži odgovore o smislu čovjekova postojanja vjerujući da poezija zna što je istina i da istina nikada ne će iznevjeriti poeziju. Zbirka obiluje snažnima slikama, dinamikom, dijaloškom i dramatskom napetošću te liriziranom narativnošću.

 Knjiga pak priča „Sinovi i svjedoci“ rijetkost je u hrvatskoj književnosti. Ona se doduše bavi ljudskom borbom za goli opstanak na isječku vjetrometinastoga hrvatskoga prostora. Nije joj to nikakva manjkavost. Dapače, ta posebnost hrvatskoga isječka očito je omogućila auktoru da, koliko se sjećam, među prvima progovori o izopačenosti komunističkoga režima i svojevrsnoj mentalnoj preobrazbi njegovih čuvara u poželjan svijet poslijekomunističkoga građanstva.

Sušac je u toj zbirci razrgnuo i slojevitost problema hrvatskoga iseljeništva te progovorio iz pozicije onih koji u trajnom iščekivanju susreta održavaju vatru na ognjištu koja se sve više gasila.

Lirik i prozaik, pripovjedač, mudroslovac čak, nu ne i bez korijena, Sušac je auktor kojem se duboko pod kožu uvukla egzistencija.

Posve ukorijenjen u zemlju iz koje je i od koje je izvaljan, nu ne da bi se preobrazio u blato ili prašinu. Upravo suprotno, oplemenjivanjem te zemljane tvari njegov se čovjek s nadom uzdiže, penje i na kraju prelazi u vječnost.

 Sve su to pojedinačni elementi književnoga rada, koji su ovaj put cjelovito ugrađeni u roman „Kuću“, vjerojatno jedno od ponajboljih proznih djela suvremene hrvatske književnosti.

 Zašto jedno od ponajbolji djela? Zato što je gradbene elemente svoga romana znalački povezao u cjelinu koja nosi i glavnu ideju romana.

Tako združeni i vješto povezani elementi tvore jedinstvenu književnu zbilju, kojom se kreću prepoznatljivi likovi našega svakodnevlja.

Rijetkost je  u suvremenoj književnosti, koja obično počiva na željezno-betonskim konstruktima, ovako širok raspon emocija što ih budi ovo Suščevo djelo.

Od tuge i žalosti, s dobro uštimanim prijelazima, preko bijesa i ravnodušne obamrlosti pa sve do radosti i ushita, Sušac, i onda kad mu po sili prirodnoga ili moralnog zakona posrću, iznimno skladno vodi orkestar svojih likova, koje u završnom crescendu, poput iznimno uspjele simfonijske skladbe, vodi sve do ekstatičnoga ushita.

 Roman ima i znakovit naslov – Kuća. Kuća je, naime, građevina koja svoje puno značenje dobiva tek onda kad u njoj ima života. Kad u njoj žive ljudi. Ona je, naime, onda dom. Majčina utroba, ognjište.

Kuća je, dakle, u svom minijaturnom obliku ponajprije obiteljska zajednica. Na jednoj simboličnoj razini može biti i šira društvovna – seoska, zavičajna, narodna te državna zajednica kao najviši oblik ustrojenoga života, u kojem pojedinac i različite skupine u punoj slobodi prirađuju i doprinose te u njoj imaju svoje obveze i ostvaruju prava. Sve su to elementi koji prožimlju Suščevu Kuću, koja bez duboke ukorijenjenosti i oslonca na tradiciju i prošlost ne bi mogla imati izglednu budućnost. Bila bi osuđena na umiranje.

 Tek ostvarivanjem te dimenzije kuća dobiva svoj puni egzistencijalni smisao. Ona se i u romanu ostvaruje kao ljubav, proistekla iz odnosa prema prošlosti, koja, doduše, može biti ranjena, nu ne i usmrćena.

 Varira to auktor na više načina i razina, ali je posebno očit odnos prema predcima, što jest prežitak jednoga oblika drevnoga kulta kućnih božanstava, koje je na auktorovoj zavičajnoj razini katoličanstvo oplemenilo patronskim svetačkim likovima.

Zato je u romanu i cijeli niz stilskih postupaka koje teorija naziva fantastičnim elementima.

 Nu Sušac je stvaran auktor, a i okolnosti su danas, unatoč opravdanom ili neopravdanom nezadovoljstvu zbiljom, znatno povoljnije pa auktorima, kako bi očuvali slobodu stvaranja, više nije potreban bijeg u nestvarno i iracionalno.

  Nakon bijega u tuđinu, u nepoznato i nesigurno, Suščev se glavni lik Ikas Selak vraća natrag u zavičaj kako bi obnovio svoju staru kamenu kuću. Obnova je zapravo glavna ideja romana, čiji naslov djela neizostavno podsjeća na velebni međuratni roman „Ognjište“ Mile Budaka, koji je, bez obzira na ideološke diskvalifikacije, još i danas nedovoljno pročitan u hrvatskoj znanosti o književnost.

 Ne radi se u ovom slučaju samo o političkoj uskogrudnosti i sljepilu, nego ponajprije o posvemašnjem nedostatku sadašnjih teorijskih alata za čitanje Budakova djela pa je ono, metodološki, zbog društvovne pragmatike, ostalo do danas nepročitano i paušalno svedeno tek u okvire područne i staleške književnosti.

 Ako stvari iz ova dva hrvatska romana poopćimo, onda na simboličnoj razini Budakovo se „Ognjište“, kao praslika Domovine, bori za goli opstanak, koji se na kraju romana ostvaruje tek fizičkom likvidacijom zla.

Sušac pak svoju „Kuću“, nakon zamrlih desetljeća,  obnavlja na temelju staroga doma, a diže ju mukotrpno promjenom vlastite optike – s puno ljubavi, razumijevanja i praštanja. Danas bismo to nazvali pomirbom.

Fabulu pak romana gradi na prepoznatljivoj hrvatskoj priči iz razdoblja jugoslavenske komunističke vlasti. Svršeni student, inženjer građevine sarajevskoga Sveučilišta treba posao.

 Rješenje mu nudi kum Pjure, režimski zavičajni moćnik, koji dogovara zajednički ručak – “žderačinu” u sarajevskom hotelu s jednim od svojih istočnjačkih drugova, koji bi se trebao na sutrašnjoj partijskoj svečanosti založiti za primanje Ikasa Selaka u komuniste.

 Nakon obilata ručka, drugovi se razilaze na zasluženi odmor, a Selak bi ujutro, svečano odjeven, trebao pravodobno stići na svoje komunističko krštenje.

Umjesto toga, on sa studentskim prijateljima uz jestvine, vino i nacionalističke pjesme probdije noć. Naravno, neobrijan i nedolično odjeven namjerno kasni na to krštenje pa cijela predstava slovi i kao svojevrsna osveta kumu Pjuri.

 Ovaj mu prividno uvrijeđen i bijesan priprijeti kaznenim progonom i poznatim posljedicama, što Ikas prepoznaje i kao upozorenje pa ne čekajući akaciju komunističkoga redarstva, zahvaljujući svojoj djevojci Dubravki, koju trudnu ostavlja u Sarajevu, odlazi u Zagreb, gdje pronalazi vezu, koja mu pomaže pobjeći u inozemstvo.

 Skrasi se u Njemačkoj, među skupinom  hrvatskih „bauštelaca“ koju posve naravno nadziru jugoslavenske službe.

Napokon kao darovit inženjer poslovno napreduje, uklapa se u njemačko društvo što potvrđuje i ženidbom kćerke svoga protestanstkoga poslodavca.

Devedesetih godina, na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku, zov Domovine je toliko snažan pa Ikas napušta obitelj i kao dragovoljac stupa u vojne postrojbe za obranu hrvatske državnosti.

Nakon rata vraća se ponovno u Njemačku, nu osjećaj duga prema zavičaju jači je od mirnoga života na Zapadu. Vraća se natrag i pokušava obnoviti svoju staru napuštenu i praznu kamenu kuću, u kojoj više nema ni roditelja ni sestre. Umrli su kao i većina ljudi što ih je poznavao u djetinjstvu, a sestra je bez traga, navodno, otišla s nekim istočnjakom.

 U susjednim kućama ispražnjenoga i zapuštenoga, zapravo mrtvoga sela ostali su još samo kum Pjure i Ikasova bivša djevojka Dubravka – Cicela. Tu su negdje, na prijelazu prema smrti i razvojačeni branitelji potpuno izgubljeni u novoj stvarnosti koju su zatekli nakon završetka rata te skupine radišnih i vrijednih hrvatskih prognanika iz Bosne.

 Naravno, tu su i nekadašnji policijski prokazivači, među njima i Veseli, koji je pratio svaku Ikasovu kretnju u inozemstvu. Samo sad s posve novim ulogama. Naime, oni preuzimaju vrijedne nekretnine i u ime nevidljivih moćnika postaju njihovi upravitelji.

Tko je zapravo Ikas Selak? Ikas je tipičan hrvatski Odisej 20. stoljeća, čija lutanja s asocijativnim elementima potiču bujicu emocija, koje njegov  um ustrojava u logičan misaoni sustav, što ga po unutarnjem ustrojstvu približava Joyceovu   Uliksu. Nu unatoč tomu, Suščev Uliks nije obesmisleno biće izgubljeno u šumi zapadnjačke urbanosti. On se u potrazi za smislom znatno više uklapa u sliku pustinjskoga lutanja izabranoga naroda na putu do obećane zemlje.

 Na tom lutanju, uza sve posrtaje, njegova lirska duša gleda, zapaža, prikuplja dojmove i intenzivno proživljava zavičajne itačke krajolike, nu mrena će mu na duhovnim očima nestajati tek unutarnjom preobrazbom njegove duše. Odnosno, u trenutku kad se zrake nadnaravne svjetlosti počinju probijati u njegovu nutrinu.

 Ikas se fizički po svom zavičaju kreće vodoravno, dok mu je duhovni hod, inače duboko ukorijenjen u tradiciju i prošlost, zagledan preko sadašnjosti u budućnost.

 Tek takav ga put vodi u vječnost. Zapravo vječnost i jest duhovna zbilja u kojoj se, kao u jednoj točki, usredišćuje sve ono što čovjek čini tijekom svoga zemaljskoga puta.

  Kad je pak riječ o drugim likovima romana, nedvojbeno je, smatram, najuspjeliji groteskni lik kuma Pjure. Bilo da je riječ o starom komunističkom moćniku još dok je hodao zemljom ili pak o Pjuri kojeg Ikas u susreće u svojim snomoricama i poslije Pjurine tjelesne smrti.

 Ako bi se tražile paralele ovoga lika unutar hrvatske književnosti, onda bi se Pjuru u jednom možda drukčijem obliku moglo pronaći negdje oko Budakova ognjišta.

  Moguće ga je u stanovitoj mjeri usporediti i s Budakovim Blažićem, koji, kao utjelovljenje metafizičkoga zla, nastoji gasiti svaki plamen na ognjištu.

Pjure je pak, za razliku od Blažića, bez obzira na stanovite sličnosti, ipak mnogo kompleksniji lik od njega. Naime, ujedno je i zao i dobar pa ga auktor stalno drži na žrvnju između komedijaša i tragičara, što on, premda to vješto prikriva, doista i jest.

  Riječ je naime o čovjeku čijim postupcima upravlja egzistencijalni strah. Druga je pak stvar koliko je to moguće opravdati sa stajališta općega moralnog zakona.

 Pjure je, naime, svojevrsna metafora onoga dijela hrvatskih ljudi koji su između, uvjetno rečeno, tragične smrti i ponižavajućega života, birali ono drugo, a onda, iz pozicije stalnoga dokazivanja zločinske pravovjernosti, pokušavali bar djelomično ublažavati posljetke razornoga djelovanja apokaliptičnih jahača koji su pustošili hrvatsku zemlju.

 Lik kuma Pjure poslužio je auktoru i da u ruho dobro odjevene priče iznese i misao o katoličkom naučavanju o čistilištu, odnosno mogućem čovjekovu iskupljenju i poslije odlaska s ovoga svijeta.

Naime, Pjure, taj “vječni” lutalica ne nalazi smiraja ni nakon odlaska. Njegova se bipolarnost ipak polagano briše u tom čistilišnom stanju.

 Pjure je, zapravo, u mladosti bio pripadnik Domovinske vojske, koja se potkraj rata izložena masovnom pokolju, našla u vrlo neizglednom stanju. Kako bi sačuvao golu egzistenciju vješto se zakrinkao u lik pobjednika. Upravo iz te pozicije potječe njegova bipolarnost pa ga auktor i slika skidajući s njega postupno slojeve nakazne krabulje.

Najbolje se to očituje u njegovoj oporuci, a poglavito u, kako bi pravnici rekli, u njezinu izvršenju.

Ikasova pak Penelopa, Dubravka nije Anera, koja svojom životnošću širi optimizam i posvuda donosi blagoslov. Dubravka vlastite rane liječi milosrđem.

 Branitelji – Breda i Oštri, kojima auktor duboko prodire u dušu, slika su izgubljene braniteljske populacije, koja u sudaru s poratnom zbiljom postupno gubi svoju bitku.

 Životvornost već gotovo umrloga mjesta diže skupina hrvatskih prognanika iz Bosne, koja unatoč ratnoj Kalvariji, tragičnu zbilju pobjeđuje rađanjem novih života.

Sva naša lutanja prestaju u trenutku kad dolazi do spajanja, jednom već izgubljene ljubavi, između ovoga hrvatskog Odiseja i njegove Penelope.

 Stvorivši novi život, ne samo rađanjem novih ljudskog bića, nego i oživljavanjem zamrloga selu, oni otvaraju vlastiti put prema vječnosti.

 Rasplet pak ove egzistencijalne drame Sušac je riješio Ikasovim usnućem na staroj kamenoj stolici, isklesanoj u kamenu iznad rodne kuće, a u kojoj su nakon izbora nekad sjedili stari hrvatskohumski knezovi, fizičkim sjedinjenjem sa zemljom iz koje je izvaljan i duhovnim prijelazom u vječnost tek nakon što je kuću predao u ruke sinu povratniku iz tuđine.

 Stilskim postupcima u kojima se smjenjuju motivi ogorčenosti i želje za osvetom, Sušcu u gradbi ovoga djela oni održavaju napetost radnje, a dijalozi mu po potrebi ubrzavaju ili pak održavaju njezinu dinamiku.

 Posebno su mu vrijedni monolozi, u kojima preko glavnoga lika gradi vlastitu životnu filozofiju. Filozofiju utemeljenu na vjeri u vlastitu zemlju, ali i vjeri u vječnost koja je ugrađena u samu bit i egzistenciju ljudskoga bića.

 Te dvije dimenzije su i ključ za otvaranje izlaznih pustinjskih vrata, koja nas dijele od obećane zemlje kroz koju teku “med i mlijeko”.

 Snažne, gotovo kolorističke slike zavičajnih krajolika pretvorene u lirski narativ, svojevrsna su glazbena kulisa romana, ali i još jedna poveznica s Budakom. Nije to Suščevo slikarstvo tek isprazno umovanje. Slike su mu, naime, očitovanje naše ćutilnosti prema vlastitoj zemlji, jednako onako kao što je to i povjesnost ugrađena u naše biće, jamac vlastite čvršće budućnosti.

Ta povjesnost posebna je značajka ovoga romana. Nu ona ga, kako to često biva, ne opterećuje, nego mu daje jedan dublji egzistencijalni smisao.

 Ona nam zapravo, s jedne strane neposredno otkriva ne samo sliku svijeta, nego i sliku nas samih, bez Božje nazočnosti, ali i sliku života otvorena njegovoj prisutnosti.

Grijeh je čin kojim čovjek okreće leđa Bogu i kreće u potragu za vlastitom ne/srećemo. Slikovito pak odlazi na lutanje pustinjom što se razvidno može pratiti upravo preko životnih putova junaka ovoga romana, iz čijih bi se postupaka mogao sastaviti i cjelovitiji katalog grijeha, što su vodili prema skupnoj tragediji, nakon koje je ostatak naroda znatnim dijelom i dalje nastavio lutati u pustinjskom mraku.

 Nadu je pak otvaralo nebo cijelim nizom neshvatljivih međugorskih događaja, što je vodilo prema priznanju vlastitih promašaja, kajanju, praštanju i iskupljenju.

Upravo su, u tom smislu, nada, vjera i ljubav sile koje mijenjaju svijet i oživotvoruju zamrle ljude.

 Elemente ovih motiva auktor je iznimno uspješno riješio augustinovskom uporabom književno-ispovjednih forma.

Na stilskoj pak razini Sušac nas suvereno vodi biblijsko-kršćanskim figurama, općehrvatskim i zavičajnim izričajem, a oni uklopljeni u jedru ikavicu sugeriraju kako je duboko zagrabio u riznicu hrvatskih govora, oplemenio ih književnom dušom, stvorivši pritom jedinstven vlastiti izričaj, koji se naslanja na bogatu tradiciju hrvatske pisane riječi.

 Roman “Kuća” pravi je dar onima koji vole zahtjevnija književna djela. Terapeutski učinak ima na braniteljsku populaciju, a mogao bi biti i rafiniraniji priručnik za sve one koji se bave javnim hrvatskim poslovima.

 Za najveći broj običnih čitatelja druženje s junacima Suščeva romana svojevrsna je životna povlastica, u kojoj nitko ne će ostati zakinut.

Mate Kovačević

Što vi mislite o ovoj temi?