Pratite nas

Kolumne

Kuda nas vodi još jedna godina sadašnje vlasti?

Objavljeno

na

Svojim dosadašnjim radom aktualna Vlada pokazala je kako nije sposobna za rješavanje niti jednog bitnog političkog, gospodarskog i društvenog problema. Postavlja se stoga pitanja na temelju čega, na temelju kojih rezultata, trenutna vlast uopće temelji svoju želju za osvajanjem još jednog mandata.

I – a što je najvažnije pitanje – kuda nas vodi još jedna godina mandata sadašnje vlasti.

Ova pitanja za Portal HKV-a komentiraju: Đuro Vidmarović, dr. sc. Ivan Poljaković, Josip Jović, Mate Knezović i Roko Milković.
Đuro Vidmarović: Šteta koju je sadašnja Vlada učinila ispravljat će se najmanje deset godina

Dosadašnji rad Vlade RH bio je potpuno promašen. Nekompetentnost, voluntarizam, amaterizam, strančarenje, laganje, demagogija, obmanjivanje, fraziranje …, a zemlja je tonula u recesiju, broj se nezaposlenih povećavao, vanjski i unutarnji dug divljao. Članovi sadašnje Vlade nemaju ništa čime bi se pohvalili pred biračkim tijelom i zamolili ga da im dade i drugu priliku.

Štoviše, većina Ministara i Predsjednik Vlade, trebali bi se naći na optuženičkoj klupi zbog aljkave, loše, čak i veleizdajničke i upropaštavajuće politike na svim sektorima, zbog ugrožavanja nacionalnog suvereniteta, smanjenja bojne spreme oružanih snaga, zloporabe psihijatrije, klijentelizma, vrijeđanja nacionalnog dostojanstva, poglavito većinskog naroda, namjerno pogrešno vođene gospodarske politike. To je racionalan sud i slijepima vidljiva činjenica. No, u politici postoji niz iracionalnih čimbenika, na koje se i ovakav Kabinet može osloniti.

To su:

Prvo, oslonac na disciplinirane članove SDP-a, preživjele partizane i titoiste, njihove potomke, udbaše i cijeli taj pokvareni krug koji se vrti oko SDP-a i HNS-a.

Drugo, oslonac na kroatofobe, intrašoviniste, orjunaše i sve koji žele obnavljanje Jugoslavije, ma u kojem bilo imenu.

Treće, oslonac na sredstva javnog priopćavanja, poglavito na HTV čiji će stručnjaci za plasiranje poluistina i neistina pokušati uvjeriti biračko tijelo kako je Vlada bila uspješna, odnosno da je crno bijelo, a bijelo crno. Poznajući snagu TV promičbe mogu tvrditi kako će sigurno zavarati dio državotvornih birača. Oporbene državotvorne snage nemaju nikakvog utjecaja na HTV, čiji će vodstvo sve učiniti kako bi izgubile izbore.

Četvrto, naglo podizanje plaća i snižavanje cijena mjesec-dva prije izbora, davanje obećanja i korištenje socijalne VladaJoš jedna godina mandata sadašnje Vlade vodi nas dublje u recesiju, u rastakanje nacionalnih prioriteta, u produbljivanje jaza među narodom na ideološkoj osnovi, do daljnjeg omalovažavanja Domovinskog rata, do slabljenja vanjsko-političke pozicije zemlje, do pojačane suradnje sa Srbijom na vojnom i ekonomskom planu, do gubitka Savudrijske vale, do betoniranja granice sa Srbijom, do petrifikacije izdajničkog sporazuma s Bosnom glede Neuma i otoka pored grada, do socijalnih tenzija, slabljenja medicinske skrbi i raspada zdravstvenog sustava, a time do povećane smrtnosti starijih bolesnika, djece i teških bolesnika, do padanja seljaka na prosjački štap, do divljanja uvozničkih lobijademagogije, bez obzira što će to značiti daljnje padanje u recesiju, samo s ciljem da zadobiju povjerenje neopredijeljenih birača.

Peto, oslonac na snagu politike divide et impera: podijeli pa vladaj. Štoviše stranaka na državotvornom dijelu političkog spektra, to bolje za sadašnje vlastodršce.

Šesto, promičbeni aparat sadašnjih vladajućih Stranaka nastojati će protivničke stranke dezavuirati na sve moguće načine, a možda će doći i do hapšenja njihovih čelnika pod lažnom optužbom za kriminal, zloporabu položaja, korupciju, etc. Takvim bi, efektno izvedenim aferama uništavali ugled oporbenih stranaka i njihovih kandidata, a sebe prikazivali kao hrabre borce protiv navedenih društvenih zala. Na udaru će se naći vodeći predstavnici braniteljskih udruga, jer će njihov izlazak, ili ne-izlazak na izbore biti presudan. Pokušati će slomiti Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Vladi je u interesu da što manje branitelja izađe na izbore.

Sedmo, korištenje saznanja obavještajnih službi. Tko vlada informacijama u velikoj je prednosti. A oporbene Stranke do tih saznanja doći ne mogu.

Još jedna godina mandata sadašnje Vlade vodi nas dublje u recesiju, u rastakanje nacionalnih prioriteta, u produbljivanje jaza među narodom na ideološkoj osnovi, do daljnjeg omalovažavanja Domovinskog rata, do slabljenja vanjsko-političke pozicije zemlje, do pojačane suradnje sa Srbijom na vojnom i ekonomskom planu, do gubitka Savudrijske vale, do betoniranja granice sa Srbijom, do petrifikacije izdajničkog sporazuma s Bosnom glede Neuma i otoka pored grada, do socijalnih tenzija, slabljenja medicinske skrbi i raspada zdravstvenog sustava, a time do povećane smrtnosti starijih bolesnika, djece i teških bolesnika, do padanja seljaka na prosjački štap, do divljanja uvozničkih lobija. Pojačati će se odljev mozgova.

Vlada će se i dalje zaduživati, a po mogućnosti prodati auto-ceste i još nešto od obiteljskog srebra. Nezaposlenost će rasti. Jednom riječju čekaju nas teški dani i dodirivanje dna. Šteta koju je sadašnja Vlada učinila ispravljat će se najmanje deset godina. Nova Vlada toga mora biti svjesna i s tom činjenicom suočiti cijeli narod.
Dr. sc. Ivan Poljaković: Tri faktora na temelju kojih vlast kreće u borbu za osvajanjem još jednog mandata

Trenutna vlast će ići u borbu za osvajanjem još jednog mandata ne na temelju rezultata, jer njih nema, već na temelju tri faktora. Prvi faktor je uhljebljenje. Postoji jedna vojska ljudi čiji prihodi izravno ovise o vladajućoj partiji, jer im je vladajuća partija dala posao zbog poslušnosti, a ne stručnosti, a ako dođe neko drugi, mogli bi izgubiti taj posao.

Drugi faktor je ideologija. Vladajuća partija je svojom ideologijom, služeći se najsuvremenijim tehnikama pranja mozga, mnogima isprala mozak, a s čovjekom komu je ispran mozak moguće je onda manipulirati do beskraja. Takvom čovjeku nije važno što nema posla, što nema kruha, njemu je važnije što u Zagrebu ima Trg maršala Tita, što u Vukovaru stoji natpis na ćirilici, što se abortus slavi kao pravo žena, što istospolci paradiraju ulicama i sl.

Treći faktor je naivnost. Postoji određen broj poštenih članova partije koji su svjesni katastrofalnih rezultata, koji su IdeologijaVladajuća partija je svojom ideologijom, služeći se najsuvremenijim tehnikama pranja mozga, mnogima isprala mozak, a s čovjekom komu je ispran mozak moguće je onda manipulirati do beskraja. Takvom čovjeku nije važno što nema posla, što nema kruha, njemu je važnije što u Zagrebu ima Trg maršala Tita, što u Vukovaru stoji natpis na ćirilici, što se abortus slavi kao pravo žena, što istospolci paradiraju ulicama i sl.ogorčeni na rukovodstvo, koji imaju čak i dobre ideje o poboljšanju stanja, o pravednijem i učinkovitijem rukovođenju države, ali su naivni i misle kako će ostajanjem u partiji svojim upornim radom doprinijeti pozitivnim promjenama u partiji. Nisu svjesni da će ih se partija odreći onoga trena kada postanu preopasni, tj. kada se približe poziciji iz koje bi stvarno mogli nešto promijeniti.

Tako će ove tri grupacije ljudi i dalje glasovati za istu partiju. To je tzv. partijska glasačka mašinerija. Za nju rezultati nisu važni. Nju ništa ne može pokolebati. K tomu možemo još ubrojiti, iako na prvi pogled zvuči paradoksalno, one birače koji ne izlaze na birališta, jer krivo misle da svojim glasom ništa ne mogu promijeniti, a ustvari, upravo svojim neizlaskom na izbore doprinose statusu quo.

Što se tiče drugog pitanja kuda nas vodi još jedna godina mandata sadašnje vlasti, rekao bih da to i nije najvažnije pitanje, jer smo svjedoci kontinuiranog upropaštavanja Hrvatske već dugih 14 godina. Tako da još jedna godina ovakve protunarodne, protuhrvatske, anacionalne, dženderističke, sluganske, neoliberalne, nesposobne i ugnjetavačke politike neće značajno promijeniti stanje u RH, osim što će još više potaknuti eroziju moralnih vrijednosti, i zemlju uvući u još dublji ambis iz kojeg ćemo se onda teško povratiti.

Mislim da je puno važnije pitanje, kada će se napokon prekinuti s ovom kontinuiranom antihrvatskom politikom, jer smo bili svjedoci da rotacija crvenih i plavih u posljednjih 14 godina nije sama po sebi donijela i drugačiji kurs u politici. No, ipak se osjeća neko buđenje naroda, što daje nadu da bi do istinskog preokreta ipak moglo doći u skoroj budućnosti.
J. Jović: Kupovanje lojalnosti i slutnja katastrofe

Sve što će Vlada činiti do isteka tekućeg mandata jest kupovanje biračke naklonosti i lojalnosti, ako se bude imalo s čim. Na raspolaganju su joj ograničena sredstva. U prvom redu tu se JosipovićRačuna se i na pobjedu Ive Josipovića koji bi mogao u slučaju novog predsjedničkog mandata biti značajna potporu SDP-u, kao i na nešto širu koaliciju, prije ili poslijeizbornu koja bi mogla nadoknaditi očigledan i nezaustavljiv pad popularnosti samog SDP-a, a u tom kolu (reformisti, laburisti, narodnjaci, manjinci, umirovljenici itd.) glavni igrač je ORAH Mirele Holy, koja pak svoj rejting gradi na obećavajućoj proizvodnji konoplje, apsolutnoj slobodu pobačaja, u okviru čega je stimuliranje ginekologa koji će raditi taj krvavi posao, otvaranje klinika za promjenu spola, žestokom protuklerikalizmu i stopiranju svakog investiranja. Korist će se i tipično propagandne ideološke poruke, tipa «opasnost skretanja udesno».velika obećanja o isto tako velikom novcu iz europskih fondova, i o još većim investicijskim projektima, koji će, je li, otvoriti nova radna mjesta.

Koristit će se i svaki pozitivan pokazatelj u moru negativnih, jer će, na primjer, industrijska proizvodnja zbog povećane potrošnje struje u prosincu u odnosu na rujan porasti za nekoliko postotaka, ili neki kvantificirani podatak o poboljšanim uvjetima gospodarenja.

U socijalna prava i plaće administracije neće se dirati jer bi to bilo fatalno za sadašnju vlast pa će se posegnuti za novim i novim zaduženjima i prodajama preostalih nacionalnih, prirodnih i javnih dobara, po onoj logici «neka poslije nas bude potop». A loša situacija pripisivat će se onima koji su vladali prije, što se sve češće upotrebljava kao alibi što se mandat primiče kraju.

Računa se i na pobjedu Ive Josipovića koji bi mogao u slučaju novog predsjedničkog mandata biti značajna potporu SDP-u, kao i na nešto širu koaliciju, prije ili poslijeizbornu koja bi mogla nadoknaditi očigledan i nezaustavljiv pad popularnosti samog SDP-a, a u tom kolu (reformisti, laburisti, narodnjaci, manjinci, umirovljenici itd.) glavni igrač je ORAH Mirele Holy, koja pak svoj rejting gradi na obećavajućoj proizvodnji konoplje, apsolutnoj slobodu pobačaja, u okviru čega je stimuliranje ginekologa koji će raditi taj krvavi posao, otvaranje klinika za promjenu spola, žestokom protuklerikalizmu i stopiranju svakog investiranja. Korist će se i tipično propagandne ideološke poruke, tipa «opasnost skretanja udesno».

Što reći na pitanje kuda bi nas odveo još jedan mandat Kukuriku koalicije i Vlade umišljenih a nesposobnih ministara na čelu s premijerom i potpredsjedničkim trojkom Pusić, Opačić, Grčić? Odveo bi nas u potpunu političku, gospodarski i moralnu katastrofu koja bi državu dovela do samog ruba opstanka. Promatrači katastrofičniji od mene drže čak da im je to i glavna namjera.
Mate Knezović: Skup besramnih prevaranata i opsjenara

Ova Vlada je jedan običan skup besramnih prevaranata i opsjenara. Dovoljno se prisjetiti njihovih obećanja na početku mandata: “Za šest mjeseci bit će nam bolje”. To je kao da BijedniciOva Vlada je u dubokom i do sada neviđenom sukobu s hrvatskim narodom, ali i razumom. Radi se o skupu ljudi koji nikoga ne mogu čuti, ni Europu, ni narod, ni struku, ni razum. Vlada je skup ljudi bez imalo znanja o upravi, pravosuđu, vanjskoj politici, vojsci, sigurnosti, poljodjelstvu, braniteljskoj populaciji … Kada pogledate reference kojima raspolaže ta bijedna družina onda vam dođe da zaplačete i zapitate se jesmo li mi normalan narod.obećavate da će sutra biti bolje. Sutra nikad ne dođe, jer postoji samo danas.

Ova Vlada je u dubokom i do sada neviđenom sukobu s hrvatskim narodom, ali i razumom. Radi se o skupu ljudi koji nikoga ne mogu čuti, ni Europu, ni narod, ni struku, ni razum. Vlada je skup ljudi bez imalo znanja o upravi, pravosuđu, vanjskoj politici, vojsci, sigurnosti, poljodjelstvu, braniteljskoj populaciji …

Kada pogledate reference kojima raspolaže ta bijedna družina onda vam dođe da zaplačete i zapitate se jesmo li mi normalan narod. Ta družina je sposobna samo za stvaranje podjela, rasprodaju, protjerivanje naših stručnjaka i mladeži u inozemstvo. Uz to radi se o političkim Jugoslavenima i etničkim Srbima. Hrvati bi trebali zatražiti razmjerni udjel u Vladi u skladu s popisom stanovništva.

Još jedna godina mandata bila bi jako duga. Svaki dan s ovom Vladom je kao godina. Štetu koju iz dana u dan rade cijelom narodu i društvu je neprocjenjiva. Danas je EU iznijela podatak da je Hrvatska najgora, drugim riječima Vlada (ne mogu je nazvati hrvatska jer to nije) je proglašena najgorom Vladom u EU (najgori ekonomski pokazatelji znače da imamo najgoru Vladu). Vlada izaziva političku krizu i mislim da želi i otvorene sukobe. Optužbe branitelja da ruše državu i da su vojno krilo jedne stranke su morbidne i pokazuju želju komunističkih ostataka da očiste Hrvatsku od hrvatskih nacionalnih težnji za razvojem i slobodom. Vjerujem da će izbori biti u svibnju 2015. nakon poraza Josipovića i prvih koraka lustracije koju mora početi budući predsjednik.
Roko Milković: Čak 5 referenduma – jedini podvig vlade

Pad industrijske proizvodnje, uvođenje novih poreznih nameta po kojima ionako dobrano prednjačimo u odnosu na ostale zemlje EU, pad potrošnje, BDP u padu trinaesti kvartal za 101 1035ReferendumiAktualna vlast ipak se može pohvaliti jednim podvigom, naime od samih početaka Hrvatske samostalnosti osim referenduma za neovisnost nije se održao niti jedan. I tako sve do mandata Kukuriku koalicije koja je u svega nepune tri godine mandata animirala i toliko ideološki podijelila građane RH da su prikupljeni potpisi za održavanje čak 5 referenduma!redom rezultati su na gospodarskom polju kojima se niti jedna ozbiljna organizacija ili vlada ne bi smjeli hvaliti. Unatoč tome naši ministri, premijer i ostali dužnosnici uz svesrdnu pomoć – nečinjenjem, ceremonijalnog potrošača poreza s Pantovčaka uvjeravaju nas kako je situacija stabilna , a gospodarski procvat samo pitanje trenutka. U Hrvatskoj očito dobro posluju samo PR agencije, stručnjaci za krizno komuniciranje, kontrolu štete i ostali plaćenici.

Aktualna vlast ipak se može pohvaliti jednim podvigom, naime od samih početaka Hrvatske samostalnosti osim referenduma za neovisnost nije se održao niti jedan. I tako sve do mandata Kukuriku koalicije koja je u svega nepune tri godine mandata animirala i toliko ideološki podijelila građane RH da su prikupljeni potpisi za održavanje čak 5 referenduma!

Za nadati se je da iduća vlada, vlast neće osvojiti već preuzeti odgovornost za sve Hrvatice i Hrvate i njihovu imovinu, a provođenje potrebnih reformi neće svesti isključivo na ukidanje sponzorstva Hrvatskog Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu.

Davor Dijanović
izvor:HKV. hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

Objavljeno

na

Objavio

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

Kome i što komemoriraju ratni generali?

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Golema je razlika.

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalao nakon smrti.

Skrivanje informacija o posmrtnim dođajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

Dakle, kako?

Silom!

Prjevarom!

Do kada i s kojom cijenom?

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

Kako se to dogodilo i zbog čega?

Prinudna šutnja

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednoj želji čovjeka koga poštuju?

Nelogično.

Nesuvislo.

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

Ništa.

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

Morao.

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

Možda i ne bi.

Ali zaslužili su sami odlučiti.

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesenog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

Skrivanje informacija o pokopu

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Solobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

Ali – nemaju gdje.

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

Koje to?

Manipulativni udari

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtjevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan riješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

Nikako!

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

Ne.

Takvih pitanja nema.

Obavještajni rat

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

Jer druge moći neće biti.

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Udruženi zločinački pothvat i hrvatska ne-država

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska kao država uistinu nije osuđena za udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka u BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi državama.

Hrvatska također nije osuđena za agresiju na BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi za agresiju. U posljednjoj presudi Haaškog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića Hrvatska je samo p(r)okazana kao ne-država.

Zašto ne-država? Pa zato što se samo ne-državi može dogoditi da međunarodni sud njezinim državljanima sudi po pravnim standardima koje ne primjenjuje ni na koga drugoga.

Riječ je o tzv. trećem obliku udruženog zločinačkog pothvata, koji je po svome pravnom rezonu vrlo blizak boljševičkim revolucionarnim sudovima, jer potpuno kolektivizira krivnju i suđenje čini suvišnim, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Svi se smiju Zagrebu

Samo tako se mogao presuditi svehrvatski UZP, iako su baš u vrijeme njegova presuđenog trajanja, od srpnja do studenog 1993. godine, „oslobodilačke“ snage A BiH, potpomognute stranim islamskim borcima mudžahedinima, bile u velikoj ofenzivi u središnjoj Bosni i Hercegovini, nastojeći prodrijeti dolinom Neretve do jadranske obale i „osloboditi“ taj prostor od „okupacijskog“ hrvatskog stanovništva, počinivši pritom niz brutalnih zločina, uključujući i one obredne.

HVO ih je uspio u tome spriječiti i zato mu je suđeno kao – okupacijskoj vojsci. Kada bi Hrvatska uistinu bila država, a ne ne-država, onda joj se ovakva presuda ne bi mogla dogoditi.

Država Srbija je, primjerice, iz svih optužnica protiv Srba nakon 2002. godine, kako za zločine u Hrvatskoj, tako i za zločine u BiH, uspjela izbaciti kvalifikaciju „međunarodnog oružanog sukoba“. I zato se danas službeni Beograd podsmjehuje službenom Zagrebu kao osuđenom agresoru.

Upravo u tom se razdoblju ne-država Hrvatska osobito trudila, s najviših institucionalnih adresa, dokazati da je bila agresor na BiH: od političkih deklaracija i dostave dokumentacije, preko potpune paralize institucija u zaštiti državnog interesa, u prvim redu DORH-a i obavještajne zajednice.

Da se je Hrvatska u proteklih dvadesetak godina ponašala kao država, a ne kao državna ljuštura izbušena bivšim jugoslavenskim tajnim službama (personificiranim u KOS-u), onda ovakve presude nikada ne bi ni bilo. No ostavimo sada prošlost. Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti.

Kada bi današnja Hrvatska funkcionirala uistinu kao država, a ne kao nedržavna ljuštura, onda bi joj ovakva presuda bila nelagoda, ali ne nepremostiva. Nelagoda bi bila jer će je ne samo bošnjačko, već i srpsko vodstvo nastojati iskoristiti za ostvarenje svojih političkih ciljeva, preko suđenja za ratne zločine u BiH.

Završni politički obračun s Hrvatima u BiH preko suđenja za ratne zločine pred bosanskohercegovačkim sudovima već je pripremljen kroz dosadašnja suđenja: Hrvati se tretiraju kao agresori i u odnosu na Bošnjake i u odnosu na Srbe (međunarodni oružani sukob), cilja se na zapovjedni kadar, a ne na počinitelje, model udruženog zločinačkog pothvata iz presude Prlić i ostali samo će olakšati nakane.

Zato je realno očekivati, možda već oko Božića, novi val optužnica protiv zapovjednika HVO-a za mostarsko područje, ali i prvi val optužnica za završne operacije HV-a i HVO-a protiv srpske vojske Maestral i Južni potez u jesen 1995. godine, na kojima već dva desetljeća srpske službe nastoje optužiti cijeli zapovjedni vrh HV-a i HVO-a, na čelu s Antom Gotovinom i Damirom Krstičevićem.

U sadašnjosti, hrvatska se državna politika nalazi u okolnostima vrlo usporedivim s onima u jesen 1993. godine, kada je završna podjela karata u BiH bila na vidiku, srpsko-muslimanski politički dogovor na pomolu, a Hrvatska pred slomom i to još s atributom agresora i pod prijetnjom sankcija.

Danas je opet na vidiku nova podjela karata na Balkanu, sa BiH kao središnjom točkom i povratkom SAD-a na političku scenu. Hrvatska je politički iznimno oslabljena i ovom presudom, ali i sustavnim potpirivanjem drugih susjedskih sporova, opstanak Hrvata u BiH je upitan, hrvatsko članstvo u EU-u i NATO-u neiskorišteno.

Nastavi li se politički ponašati kao ne-država, Hrvatskoj je otvoren put u balkansku zajednicu, a ratnim zapovjednicima u srpske i bošnjačke zatvore.

Igrajmo na Ameriku

Takvu budućnost još uvijek može spriječiti – Hrvatska koja se ponaša kao država. U sličnim i zbog rata težim okolnostima 1993. godine Tuđman je učinio zaokret potraživši strateško partnerstvo sa SAD-om i jačajući Hrvatsku vojsku.

Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović (ako se mogu dogovoriti) danas to mogu učiniti pokazujući da Hrvatska uistinu želi biti strateški partner SAD-a na Balkanu. To, među ostalim, znači da je LNG na Krku već trebalo dovršiti.

A ne se igrati balkanskih trgovaca obećanjima. Drugo i jednako značajno je jačanje hrvatskih državnih institucija – iznad svega pravosuđa i obavještajne zajednice. A jačanje može početi upravo njihovim čišćenjem od supočinitelja u montiranom udruženom zločinačkom pothvatu.

Bez obzira jesu li to činili svjesno ili nesvjesno, zbog potkapacitiranosti, zbog vlastitog ili obiteljskog dosjea u Beogradu, Sarajevu i Banjoj Luci… Bez takvog državnog zaokreta – budućnost je u istočnom koruptivnom klupku.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Tko želi da Hrvata u BiH više ne bude?

HAŠKA PRAVDA: Za zločine u hrvatskobošnjačkom ratu – Hrvatima 273, Bošnjacima 8,5 godina zatvora

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari