Pratite nas

Kolumne

Kuda vodi nedopustiva lakoća popuštanja destrukciji SDSS-a?

Objavljeno

na

Lider SDSS-a se nedavno jasno odredio prema hrvatskoj državi: izjednačio ju je s NDH i predvidio joj istu sudbinu – dakle propast. Drugim riječima, ova će zemlja (prema njegovom javno izrečenom mišljenju) nestati u krvi, budući da Hrvati ne zaslužuju drugo.

Iza takvoga njegovog stava, prije dan-dva stalo je vodstvo stranke (SDSS) koje se također jasno i nedvojbeno odredilo kako je čvrsto uz svoga predsjednika i u svemu podupire ono što je izrekao.

I što se sad nakon svega ima s njima razgovarati!? Što premijeru, predsjednice, saborski zastupnici!?

Do kuda seže ta neshvatljiva benevolentnost i popustljivost prema onima koji svojim ponašanjem drsko i bezobzirno udaraju u same temelje države i Ustav? Kad je u pitanju dignitet Republike Hrvatske, nacionalni interes i dostojanstvo hrvatskoga naroda, tu nikakvog pogađanja ne može i ne smije biti. Mi ovu njihovu samovolju i bezobrazluk trpimo ne od jučer, nego već više od 20 godina.

Dio jedne jedine vječito „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih živi u Hrvatskoj) nije zadovoljan ovom državom.

E, pa lijepo – mi smo još manje zadovoljni s njima!

Ako se politički ciljevi bilo koje manjine (pa i srpske) svode na to da se kontinuirano i na umjetni način proizvode konflikti, da se u društvu stvara nemir i ozračje sukoba a svaki i najmanji incident (kojih ima svugdje) diže na n-tu potenciju, onda je najmanje što se može i mora učiniti, da se onima koji se tom propagandom bave rezolutno odgovori i postavi granica.

U ovom slučaju odgovor može biti samo jedan: izbacivanje iz vladajuće koalicije!

Ne može se sjediti u vlasti i u isto je vrijeme nazivati „ustaškom“, ne može se biti saborski zastupnik a pljuvati u lice većinskom narodu i to bez ikakvoga racionalnog razloga i povoda, ne može se biti član vladajuće koalicije a odlaziti na četničke derneke gdje se bljuje otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko, ne može se biti član legalne „hrvatske“ stranke a s dojučerašnjim agresorom voditi harangu i specijalni rat protiv zemlje u kojoj se živi poput bubrega u loju.

To nije samo dvolično i perfidno, nego s obzirom na konzekvence koje ima vrlo štetno, čak pogubno za svaku zemlju u kojoj se događa.

Što bi se, primjerice, dogodilo, kad bi bilo koji opozicijski zastupnik (a kamo li član vladajuće koalicije) nešto slično izrekao u Njemačkoj – optužujući je za „nacizam“ i proričući joj istu sudbinu kakvu je imao Hitlerov Treći Reich? Neka netko u Francuskoj proba u parlamentu zaustiti o tomu kako je Pariz dočekao Hitlera s oduševljenjem (a jeste), ili u SAD-u osuditi američku imperijalnu politiku! Tko god bio, kojoj god vjeri, naciji ili rasi pripadao, završio bi u zatvoru i ne bi više progovorio kao bilo čiji predstavnik, to je sasvim sigurno.

Države koje vode računa o sebi štite Ustav kao svetinju, jer on je temelj države i pravnog poretka i neke su stvari moguće samo kod nas u Hrvatskoj.

Koliko god se mi upinjali u osudi svakog incidenta, svakog oblika izražavanja mržnje i nasilja (pogotovu ako isti imaju elemente nacionalne ili vjerske mržnje), nije dovoljno! Policija i pravosuđe se mogu na glavu postaviti, uhititi i dovesti na sud desetke Hrvata iz Đevrske, Uzdolja, Knina, Splita ili bilo kojega drugog mjesta, nije dovoljno!  Vodeći političari se mogu do mile volje jasno odrediti prema svemu i osuditi incidente – opet nije dovoljno!

Neka se javi jedan jedini Srbin koji će ustvrditi kako mu je Hrvat opsovao „srpsku majku“ (pa za takvo što i ne bilo nikakvoga dokaza osim njegove izjave), potencijalnog prekršitelja se strpa u pritvor i diže se hajka o „ugroženosti“ Srba, a od toga pravi medijski spektakl i diže buka kao da je izbio građanski rat između Srba i Hrvata!

Neki od „gospode“ iz SDSS-a uspoređuju ovo stanje danas s onim s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća.

I ja isto.

Samo što sasvim sigurno imamo potpuno drugačiji pogled na stvarnost i sve što se događalo u to vrijeme u Hrvatskoj. Na sreću za sve postoje materijalni dokazi, pa danas u vrijeme Interneta ne moramo previše tragati za istinom.

Nije ovo više 1945.-a, pa da se stvaraju mitovi o srpskim žrtvama tamo gdje ih nikad nije bilo, a vlastita zlodjela skrivaju.

 

Podsjećanja su neminovna – jer bolesni mozgovi izvrću istinu!

Kraj 80-ih i početak 90-ih godina asocira me prije svega na otrovnu propagandu koja je stizala iz Beograda i ostatka Srbije i Vojvodine, ali i iz Knina, Obrovca, Donjeg Lapca, Vukovara, Borova Sela, uz opetovane lažne tvrdnje o „vitalnoj ugroženosti“ Srba svih i svugdje, a naročito u „ustaškoj Hrvatskoj“.

Srpski intelektualci, akademici, popovi, političari – svi ili gotovo svi su u tomu sudjelovali.

Sjećam se, kao da je jučer bilo i srpskih mitinga na kojima se uz pomoć četnika iz Srbije neštedimice prosipalo otrovnu mržnju, pljuvalo na sve što je hrvatsko, prijetilo i nastojalo izazvati nerede – počevši od prvog masovnog okupljanja u Kninu (28. veljače 1989. godine), preko onoga u Kosovu (kod Knina), na Petrovoj Gori, Karlovcu i drugim mjestima. Deseci tisuća „ugroženih“ Srba složno su izvikivali. „Ovo je Srbija!“, „Ne damo te zemljo obilića, ne damo te bez krvoprolića! Ubit ćemo Tuđmana!“, pjevalo se četničke pjesme, Vojislav Šešelj i njegovi četnici su dijelili list „Velika Srbija“ i prodavali svoje suvenire (od slika i figura Draže Mihailovića do crnih četničkih zastava, kokardi i drugih insignija), a za govornicama su se kao na traci redali uglednici „ugroženog“ naroda, četnici i komunisti rame uz rame, jedan uz drugoga, složno protiv Hrvatske a za „Veliku Srbiju“. Sjećam se zapaljivih govora Jovana Opačića, Dušana Zelenbabe, Sime Dubajića, partizanskih „prvoboraca“ generala Dušana Pekića i Milke Kufrin, Jovana Raškovića i drugih, kojima nije valjala ni komunistička vlast na čelu s Ivicom Račanom (koji im je s Ivom Latinom i Stipom Šuvarom pete lizao i omogućavao  rovarenje po Hrvatskoj do mile volje). I sva ta agresija, primitivizam, sirova mržnje, sva ta huškačka retorika, nasilje i divljanje po Hrvatskoj bili su odraz „ugroženosti“.

I ubijanje naših redarstvenika, novinara, civila (s leđa i iz busija), masakri nad njima, blokada i opkoljavanje sela i presijecanje komunikacija, rušenje balvana i sve ono što se kasnije događalo je također bilo posljedica „ugroženosti“!?

Treba biti posve slijep i malouman pa takva podmetanja prihvaćati kao neku suvislu argumentaciju.

Jedna od otrovnih laži bila je i ona po kojoj su „Srbi izbačeni iz novog hrvatskog Ustava“, iako je isti bio javno dostupan i iz njega posve vidljivo da su već u prvoj verziji (od 22. prosinca 1990. godine) Srbi spomenuti na prvome mjestu među osam poimence nabrojanih manjina.

(Vidi: https://www.usud.hr/sites/default/files/dokumenti/USTAV_REPUBLIKE_HRVATSKE_od_22._12._1990._NN_br._56_1990.pdf; stranica posjećena 4.9.2019.)

Mene to vrijeme asocira, primjerice i na četnika Radoslava Tanjgu koji je nedugo nakon što je konstituiran prvi višestranački saziv Hrvatskog Sabora (30. svibnja 1990. godine) kao izabrani zastupnik srpske manjine pljunuo cijelome hrvatskom narodu u lice (pred TV kamerama) i sasuo bujicu uvreda i kleveta optužujući novu hrvatsku vlast kako „vrši tiraniju nad srpskim narodom u Hrvatskoj“ i srpsku terorističku pobunu nastojao opravdati „zaštitom života i imovine“, te najavio kako se Srbi u Hrvatskoj „nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive“. Tanjga je nastavio i poslije upozorenja predsjednika Sabora dr. Darka Domljana u istom tonu, što je izazvalo glasno negodovanje u sabornici.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=y3jb0OauEZg; stranica posjećena 4.9.2019.)

Nakon svega, kod naših „krajišnika“, ljevičara i pristaša ovakve srpske politike, ostala je zabilježena samo aktovka zastupnika Ivana Bobetka koja je poletjela prema govornici – i to je bio još jedan „dokaz“ nepostojeće „srpske ugroženosti“ o kojoj je bulaznio Tanjga, koji je po zadatku došao u Sabor izvršiti planiranu diverziju i izazvati incident.

Kraj 80-ih i početak 90-ih godina podsjeća me i na otrovnu propagandu koja je stizala iz Beograda, ali i iz Knina, Obrovca, donjeg Lapca, na turneje propagandista (Mile Štule, Sime Gajina, Milijane Baletić i drugih) koji su obilazili krizna područja i huškali tamošnje srpsko stanovništvo na „ustašku vlast“ i „poglavnika nove NDH Tuđmana“, izmišljali „pogrome nad Srbima“ (kad još ni jednog jedinog incidenta s hrvatske strane nije bilo), „zaskakali“ srpske starice po selima pitanjima: „Bako, a je l’ i ovde bilo klanja?“, pa i na izjavu Ljubana Jednaka (navodno jedinog preživjelog iz Gline 1941. – tog mitskog mjesta „srpskog stradanja“ za koje još nije utvrđena istina niti su otkopane i identificirane kosti, pa se broj žrtava kreće od 250 do 2.500 – ista metoda kao i u slučaju Jasenovca) koji je rekao kako je „ovo danas još gore nego četrdeset prve“. Sjećam se i danonoćnih reportaža i „dokumentaraca“ o „ustaškom Jasenovcu“, pa i tvrdnji o „stotinama hiljada“, čak i „milionima pobijenih Srba“ u ovom logoru, zapjenjenih govora huškača Jovana Raškovića koji je masu potpaljivao uzvicima. „Ovo je ustanak srpskog naroda!“ i prijetnjama da će Srbi dobiti oružje od JNA i obračunati se sa ustašama (jer „Srbi nikad nisu niti mogu izgubiti rat“). Tajno je isti taj poremećeni šibenski psihijatar Rašković odlazio na sastanke s predsjednikom Tuđmanom i govorio mu „u povjerenju“ kako su Srbi „lud narod“, a javno ih huškao kao nitko do tada.

Bila je to kampanja koja je nadišla sve poznate gebelsovske metode i obrasce, a bolesni umovi koji su sve kreirali sjedili su među akademicima u SANU, u vrhu Srpske pravoslavne crkve i političkom i vojnom establishmentu Srbije i Crne Gore.

I Miroslava Mlinara se dobro sjećam. Tog četnika i ratnog zločinca, koljača podrijetlom iz Benkovca koji je svoju karijeru započeo kao potpredsjednik Raškovićevog SDS-a. On je od svoga stranačkog šefa dobio posebnu zadaću. U svibnju 1990. godine, nakon što je u Beogradu osnovana SDS za Srbiju, Mlinar je na Drugom programu Radio Beograda oštro napao „ustašku vlast“ u Zagrebu, optužio je kako sprema „novi genocid nad Srbima“ i izgovorio bujicu drugih uvreda na njezin račun. Svi mediji u Srbiji su ciljano i naveliko prenosili njegovo huškanje. Nekoliko dana poslije, putem istih srpskih medija je na sva zvona objavljeno kako su ga „u jednoj mračnoj ulici u Benkovcu presrele ustaše i pokušale zaklati“, ali se (snalažljivi Mlinar) „ipak spasio begom, tako da krvnici nisu uspeli završiti započeto“. Za vrijeme njegovog kratkotrajnog boravka u Općoj bolnici Zadar, predstojnik ove klinike, kirurg dr. Anđelko Gregov ga je ipak uspio pregledati i zaključiti kako je riječ o lakšim tjelesnim ozljedama vrata i trbuha (potkožnim rezovima ne dubljim od 2-3 milimetra) bez ikakve povrede krvnih žila i vitalnih organa. Kako bi „prvi srpski mučenik“ u Hrvatskoj i lažna „ustaška žrtva“ ostao pošteđen daljnjih pretraga, odvjetnik ga je bez ikakvih konzultacija s osobljem klinike, iz Zadra prebacio u Knin, pa je propaganda nastavljena iz tamošnje bolnice. Zbog „klanja“ Mlinara, srpski su teroristi „suspendirali“ svoju suradnju s Hrvatskim Saborom, što je i bio cilj ove igre.

Nikakvih „ustaša“ niti „klanja“ naravno, nije bilo, ali akcija je uspjela i srpski mediji su mjesecima trubili o tomu. Mlinar je uskoro postao nacionalni junak prvog reda, na dar je dobio ćirilični pisaći stroj od četničkog vojvode i ratnog zločinca iz Drugoga svjetskog rata Momčila Đujića, sklonio se na neko vrijeme u inozemstvo, a potom vratio kako bi sudjelovao u agresiji. Jedan je od počinitelja zločina u Škabrnji (18. studenoga 1991.) zbog čega je u Hrvatskoj i pravomoćno osuđen (u odsutnosti) na 20 godina zatvora (2006. godine).

U živom su mi sjećanju događaji u Pakracu, na Plitvicama, ubojstvo Josipa Jovića, Franka Lisice, krvavi masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu, napad na policijsku postaju u Glini, dan kada je tadašnji načelnik Generalštaba Blagoje Adžić izdao naredbu borbenim zrakoplovima „JNA“ da pod prijetnjom rušenja zaustave hrvatski helikopter  s policijom koja je krenula uvesti red u Kninu (prijeteći: „Ako padne ijedna srpska glava, vojska će intervenisati“), arogantnog odbijanja svakog razgovora s hrvatskim vlastima kojima su teroristi iz Knina slali uvredljive poruke (u stilu: „Mi slušamo samo ovaj narod, a ne poglavnika Tuđmana“; „Srbi nemaju što razgovarati s ustaškom vlašću u Zagrebu“; „Srbi se umiriti neće dok ne dobiju svoju Krajinu i ne ujedine se sa Srbijom“ itd., itd.).

I dolazaka vodećih srpskih ekstremista i ratnih huškača iz Srbije i BiH se jako dobro sjećam. U tadašnju „Krajinu“ hodočastili su svi; počevši od patrijarha Pavla, preko četničkog vojvode Vojislava Šešelja, do njegovih suradnika Aleksandra Vučića i drugih. Dolazili su i zločinac i kriminalac Željko Ražnatović Arkan, krvnik Ratko Mladić (u vrijeme kad je već bio zapovjednik „VRS“), arhitektica genocida u BiH, Biljana Plavšić i mnogi drugi. I svi su zdušno agitirali i zaklinjali „krajišnike“ da ne prihvaćaju nikakve mirovne planove, nego svoju borbu „protiv ustaša“ nastave do kraja, sve do ostvarenja konačnog cilja: „Sjedinjenih srpskih država“.

Srpski teroristi iz „Krajine“ predvođeni s „JNA“ i u savezu sa svojom subraćom iz Srbije i BiH pobili su preko 16.000 hrvatskih građana, srušili, spalili i opljačkali sve što su mogli, protjerali oko 700.000 žitelja, etnički očistili četvrtinu Hrvatske. Nema naselja ili grada u ratnoj zoni u kojemu nisu napravili zločine – od pojedinačnih masakra do masovnih smaknuća.

Razarali se ne samo stambene i gospodarske objekte, ceste, mostove i pruge, nego i crkve, bolnice, škole, muzeje, knjižnice, spomenike kulture, groblja, palili i odnosili matične knjige, umjetničko i sakralno blago. Razaranje, paljevina i pljačka uz torture prema stanovništvu, progon i silovanja, bili su njihovi metodi „borbe za Srpstvo i Pravoslavlje“. Zločina nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci, silovanja i okrutna mučenja bili su u funkciji etničkog čišćenja. Sve su poduzeli da nas iskorijene na prostorima koje su osvajali brutalnom silom. Njihov san o „Velikoj Srbiji“ bio je pokretač nezapamćenog zla – od Iloka, Tovarnika i Vukovara, preko Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda i Karlovca, do Petrinje, Gline, Joševice, Široke Kule, Saborskog, Gospića, Škabrnje, Šibenika i Dubrovnika.

Odsječene glave koje su kotrljane pred onima koji su vođeni na stratišta, kastrirani ljudi (kojima su odsijecana spolovila na živo, kamama, čak i od strane žena), razapinjanja na željezničke vagone nakon čega se žrtve ciljalo ručnim bacačima, odsijecanje ruku (onih koji su se rukovali s Tuđmanom), spaljivanje živih ljudi, sadističko iživljavanje pri devastaciji i rušenju katoličkih crkava, progon, mučenja i ubijanja katoličkih svećenika, do temelja razoreni gradovi i sela – sve to i još mnogo drugih teških zločina počinjeno je po egidom „ugroženog srpstva“ o kojemu nam i danas pričaju oni koji vode istu politiku mržnje i isključivosti prema Hrvatima kao i prije 30 i više godina.

I sve ovo spomenuto, samo je djelić u mozaiku krvavih zločina što su ih počinili „ugroženi“ pripadnici „nebeskog naroda“ uvjereni da za njih ne vrijede ista pravila kao za druge, jer, oni su eto, „odabrani“ i bogomdani, pa su kao takvi predodređeni po svojim mjerilima krojiti sebi granice, određivati što je pravo a što ne, što je istina a što laž.

Ta vrsta ekskluzivizma može se roditi jedino u bolesnim glavama, a ljudi zdrave pameti jedva da su u stanju to shvatiti – sve dok ih ne stigne zlo koje dolazi s te strane.

Izvrtanje istine kao strategija

Pred očima stotina tisuća živih svjedoka i žrtava tih zlodjela, pred onima koji su izgubili svoje najmilije (ili još uvijek tragaju za njima), pred žrtvama koje su ostali trajni invalidi i prošli mučenja u srpskim logorima (od Knina, Bučja, Negoslavaca, Okučana,  do Morinja, Niša, Sremske Mitrovice, Begejaca, Stajićeva, Aleksinca i brojnih drugih), pored svih materijalnih dokaza i preko 150 masovnih grobnica u kojima se nalaze kosti žrtava, pored svih autentičnih snimki, dokumenata, sudskih presuda, pred očima roditelja i rodbine 402 ubijena djeteta, pred očima cijelog svijeta koji zna istinu, DANAS SE KRIVOTVORI POVIJEST.

Fama o „ugroženosti“ srpstva ponovno se širi Hrvatskom kao i tada, politički prvaci srpske manjine ponašaju se slično, ali pri tomu zaboravljaju jednu bitnu stvar: nisu Hrvati tako kratke pameti da bi ponovno dopustili isto, niti tako zaboravni i naivni da bi im netko „krojio“ istinu prema svojim aršinima.

Onima koji vode harangu protiv ovoga naroda i države nije mjesto ni u Saboru, kamo li u vlasti. Njih treba na sud zbog grubog kršenja Ustava ove zemlje i svako popuštanje toj destrukciji nepopravljiva je šteta za Republiku Hrvatsku i sve njezine građane koji žele živjeti u miru i graditi budućnost za sebe u svoju djecu u zemlji koju osjećaju svojom domovinom.

Iskreno, najiskrenije i bez ikakvih aluzija na bilo koga: nikad neću moći shvatiti što u Hrvatskoj traže i zašto u njoj žive oni koji je patološki mrze i ne žele joj dobro.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Franjo Tuđman ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne

Objavljeno

na

Objavio

Gladno, gadno hladno, vozim se prošle subote navečer autocestom kao gusan u magli, ne vidim prst pred nosom, čak ni vrlo kreativne poruke s kandidatskih oglasa za predsjedničke izbore na latinici i ćirilici. Glede ćiriličnih, možda se tko iz državnog odvjetništva ili koji ustavni sudac vozi u isto vrijeme pa od silne magle i ne zapaža da se tu radi nešto kontra hrvatskoga Ustava, koji je vrlo jasan makar u tom pogledu, to jest da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

Iznimku dopušta u stanovitim lokalnim jedinicama, pa spominje da ondje uz određene uvjete može biti rabljena ćirilica ili neko drugo pismo. Pitanje je, naravno, zašto uopće spominje ćirilicu, a ako ju spominje, zašto ne navodi koje to (još) drugo odnosno treće i četvrto pismo dolazi u obzir. Recimo arapsko. Ili barem arapske brojke.

Rečeni hrvatski vozači u magli koji bi trebali štititi ustavne vrijednosti i odredbe, prave se blesavima i zatvaraju oči, što je u vožnji, posebno u magli, vrlo loše. A kakve su u biti poruke toga protuustavnog akta, koji nije obična provokacija nego viša dimenzija dosadašnjih?

Glavna je poruka: mi svodimo državu koja se zove Republika Hrvatska na lokalnu jedinicu. Sljedeće je pitanje čija je to lokalna jedinica ta Hrvatska, a odgovor se može naći u projektu velike Srbije koji se na mnogim stranama uspješno obnavlja, odnosno u težnji da RH bude lokalna jedinica nekog velikog državnog organizma, kao što je bilo zamišljeno, a nije prošlo, što ne znači da na takvim težnjama ne treba ustrajati, štono rade Irinej i slični svjetovni ideolozi.

Nadalje, uvođenje ćirilice u javni prostor na cjelokupnom teritoriju RH (da ju bolje razumijemo), mali je korak za SDSS, ali velik za krajnji cilj, a on je od stvaranja hrvatske države do danas težnja prema konstitutivnosti, koliko god se u ovom trenutku činilo da nema šanse.

Budući da je u naravi SDSS-a laž , baštinjena i cinična, prosipaju se usput i znanstvene mudrolije o ćirilici kao jednom od hrvatskih pisama. Istina je ova: srpska suvremena ćirilica je verzija ruske iz ne tako davne povijesti, a bosančica je nešto posve drugo, pa je logično pitanje zašto „predsjednički plakati“ nisu pisani bosančicom.

Idemo dalje: predsjednički kandidati nisu oduševljeni svojim ćiriličnim verzijama, ali nitko od njih nije reagirao na pravi način, nisu valjda shvatili da u Hrvatskoj ima i mnogo Hrvata, neupućenih, pa bi netko od njih mogao pomisliti da su sami kandidati dali tiskati svoje poruke na ćirilici kako bi dobili i glasove onih koji za njih nikada ne bi glasovali. Ima još: čijim su novcem tiskani ti plakati? Pa vašim novcem, gospođe i gospodo, koji se dijeli šakom i kapom jednoj manjini kako bi njezino vodstvo moglo iritirati hrvatski puk, što je moguće jer je na vlasti hrvatsko-srpska koalicija.

I na kraju: tko su i kako se zovu vlasnici oglasnih panoa, je li im u prvom redu važna zarada, a Ustav naravno nisu proučili niti imaju soli u glavi. A što će se s tim plakatima događati, nije teško predvidjeti – svašta se šara i po latiničnim, a kako ne po ovim, pa kada tako i bude, provokatori će opet jednom udariti u plač o ugroženosti, netoleranciji, o Hrvatskoj koja ide prema NDH i slično, već viđeno. A to i jest još jedan od ciljeva raspaljivača. Na samom kraju: prije predaje ovoga rukopisa (nema predaje!) čitam stajalište Centralnog komiteta koje se u pravilu objavljuje na drugoj stranici tiskovine. Jako su razočarani. Shvatili malim mozgovima da je kampanja SDSS-a promašaj.

Tako, eto, mi poštujemo sebe i svoje (vrhovne) zakone, puštamo da nas se terorizira glupavim dosjetkama s pakosnom pozadinom, a nađu se i oni koji buncaju da „ćirilica nije kriva“ za sve što se događalo u ratu, recimo, pa što smo tako zadrti. Pismo nije krivo, naravno, ali kada postane sredstvom političkoga (za sada) terora i nametanja kojega se sjećamo iz prve i druge Jugoslavije, i oružanog terora iz devedesetih, onda stvari postaju ozbiljne. Iz raznih mostobrana u Hrvatskoj mogli bi potkornjaci uz već objavljenu knjigu „Jeziku je svejedno“ tiskati i knjigu „Pismu je svejedno“, tiskanu na latinici ili na ćirilici, svejedno.

Kad sam već kod jezika i pisma, spomenut ću da je dnevni tisak (ipak) dao prostor jezikoslovcu Aleriću koji je, bolje od mene, znanstveno objasnio publici o kakvoj je razornoj „jezičnoj politici“ riječ u knjizi „Jeziku je svejedno“.

Dvadeset godina poslije

TuđmanPodsjetimo se: kada je umro prvi hrvatski predsjednik, narod mu je u beskrajnim kolonama odavao počast. Nitko nije tjerao ljude da to čine, nitko ih nije „organizirao“, bili su potpuno svjesni da je umro čovjek čija je volja i hrabrost bila presudna u stvaranju moderne hrvatske države.

Raspadale se umjetne naddržavne tvorevine svuda oko nas, no s Jugoslavijom je bilo teže, baš zamršeno. Čak se i SSSR rasuo (sada se opet postupno sastavlja) bez ratova, oslobodile se zemlje istočne Europe i pribaltičke, ali je zanosna ideja velike Srbije ne samo spriječila mirni razlaz nego izazvala ratnu katastrofu.

Sudarile su se dvije zamisli: jedna koja je držala da je kucnuo čas za širenje Srbije na zapad, druga da je upravo pogodan trenutak za ostvarenje samostalne hrvatske države. Prva zamisao doživjela je relativan krah (relativan jer je Srbija uspjela uspostaviti genocidnu RS u BiH), druga je u potpunosti uspjela, hrvatska je vojska pobijedila srpsku, a Srbija 1996. priznala Hrvatsku. U svemu tomu od samoga je početka Franjo Tuđman bio ključna osoba, od one legendarne veljače 1989. do smrti, i zato ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne.

Ovih je dana oko 10. prosinca „preispitivana“ Tuđmanova uloga i karakter njegove vladavine, pa je stanoviti dnevni list angažirao nekoliko povjesničara i uopće intelektualaca da ocijene njegovu osobu i njegovo doba, što su oni i učinili. Pa kada se sve zbroji, i klatež među njima je, nabrajajući na nekoliko kartica njegove „grijehe“, na kraju zaključila da je bio čvrst i odvažan državnik, ali da će se o njemu u budućnost drukčije suditi jer, citiram maloga Tvrtka, „kada ljudi prestanu vjerovati u bajke o ekskluzivnosti njihove patnje, osobitoj surovosti Srba, nemogućnosti da se razumije hrvatsku bol i da su naši branitelji jedini hrabri, kada se prestane vjerovati u laži o starim hrvatskim pozdravima i javno ponešto kaže o svetosti Crkve u Hrvata, Tuđman, čitava hrvatska politička elita, izgledat će drukčije nego što se sada prikazuje. Bit će to trenutak kada će Franjo Tuđman biti odbačen…“

Iako mi je pomalo mučno, osjećam potrebu prevesti na hrvatski jezik, latinicom, što je mali htio reći. Naime: da nisu isključivo Hrvati patili, nego i oni drugi, to jest da je agresor patio isto kao i žrtva, napadač, koljač, isto kao i onaj koji je branio. Tako mali opet jednom izjednačava žrtvu i agresora, što je već klasika.

Nadalje, Srbi (misli na agresore, valjda) nisu bili osobito surovi, valjda su bili samo surovi, ali ne previše, blago surovi takoreći, nježno su razarali Vukovar i zatim poklali mnoge, uključujući ranjenike iz vukovarske bolnice, obzirno silovali i mučili ljude u srbijanskim logorima, poklali pola Škabrnje, potom topovima razarali hrvatske gradove od Slavonije do Like i Dalmacije, sveukupno ubili samo u Hrvatskoj više od petnaest tisuća, pretežito civila, među njima i četiri stotine djece (o kojoj se ne snimaju hrvatski filmovi) eh, to su zanemarive „brojke“ i ne bi trebalo previše žaliti, bol je bila i prošla, valjda, a glede hrvatskih branitelja – nisu oni jedini bili hrabri, hrabro su se borili i agresori sa sto puta nadmoćnijom ratnom tehnikom, hrabro su mjesecima i mjesecima pokušavali zauzeti Vukovar, njih 60.000 hrabrih protiv četiri tisuće i manje branitelja.

Eto tako, a onda autor malo umiješa i Crkvu u Hrvata, bez toga se ne može, ne kaže što se njoj ima predbaciti, ali neka se nađe. I zaključuje da će zbog svega navedenog Franjo Tuđman u skorijoj budućnosti biti odbačen. Ma tko će ga to odbaciti? Ni to nije rečeno, ali neka se nađe.

Jedino čega se mogu dosjetiti da mali misli na skori nestanak hrvatskoga naroda u demografskom slomu, na iseljavanje i mogućnost da u Hrvatskoj ostanu samo oni koji su Tuđmana već odavno odbacili, to jest nikada ga nisu prihvatili jer (im) je učinio što je učinio. Pa ako tako noviju povijest predaju profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako tako zaplotnjački pretvaraju krvavu istinu u izmišljene priče, junačku hrvatsku obranu u Andersenove bajke, onda smo doista u problemima.

Ne ću dalje o „preispitačima“ niti prevaspitačima, samo bih još htio ispričati jedan gotovo privatni doživljaj: ja sam, naime, jedini koji je dvaput bio u počasnoj straži uz odar Franje Tuđmana. Prvi put po napisanom protokolu, a zatim sam se zadržao u pokrajnjoj prostoriji, netko predviđen nije stigao, pa je nedostajao još jedan čovjek za sljedeću počasnu stražu, i ja sam uskočio. Da, tako sam bio uz Tuđmana od spomenute veljače 1989. do prosinca 1999., ponekad vrlo blizu, ponekad podosta udaljen jer su između nas stali novopridošli, osjećajući da bi se moglo profitirati. Ispričavam se na ovom sjećanju, riječ je samo o crtici, a memoare nemam namjeru pisati. O početcima jesam, već 1992. u knjizi Lijepa moja. Vjerojatno nije najbolja, ali je prva. I moja.

PISA

Uz sve nevolje sa školnicima i školarcima, stigla je još i neugodna vijest da je PISA napisala lošu ocjenu hrvatskom školstvu, koje je prikazano kao kosi toranj u prosvjetno uspravnoj međunarodnoj zajednici. Pa što, mi ćemo to nadoknaditi preko praznika i tijekom ljeta, a i PISA-ina trik-metodologija ne drži vodu. Dobra je vijest, naoko, da Hrvati znaju engleski, znatno bolje nego hrvatski, što će im dobro doći kada postanu pomoćna znanstvena i ina snaga u vrlo razvijenim državama. Nakon te sjajne ocjene za Hrvatima će se jagmiti, s njima će biti lakše jer tečno govore engleski i ne moraju na dodatno (jezično) školovanje. Znači, i u tom smislu dajemo velikim silama gotov proizvod, kojemu one nisu trebale plaćati školovanje.

Kultura nova

FTDa postoji takva zaklada ili što već jest, dugo nisam znao. Po nazivu vidim da se bavi kulturom. Lijepo. Kulturno. Čujem da se financira novcem od igara na sreću, raspolaže velikom količinom novaca. Pa je HKV kupio nekoliko srećaka, ali se pokazalo da nema sreće – projekt koji smo ponudili glatko je odbijen s obrazloženjem vrlo neugodnim, da, naime, ne djelujemo na području suvremene kulture i umjetnosti.

To nas je u prvi mah rasrdilo, jer smo naivno mislili da djelujemo. Kada bi se zbrojile sve stranice napisane na portalu HKV-a s temama iz kulturnog života, bilo bi ih na tisuće i tisuće, kada bi se navela imena članova HKV-a među kojima su i vodeća imena suvremene hrvatske kulture – teško bi bilo progutati spomenuto obrazloženje. Odbijeni naš projekt pod naslovom „Suvremeno književno i publicističko stvaranje“ više je nego poželjan, a polazi od neosporne činjenice da se objavljuju mnoge knjige, a o većini njih mediji ne prozbore ni slova, jer im se ne sviđaju ni teme ni autori, ili se jednostavno knjigama ne bave osim kada im je autor blizak ili čak kao kolumnist piše za iste novine, portale itd. U tom slučaju, ako takav autor „napiše“ i slikovnicu, eto njemu nekoliko stupaca. Elem, portal HKV-a imao je namjeru kontinuirano prikazivati više-manje sve što je vrijedno u suvremenom književnom i publicističkom hrvatskom svijetu (činimo to i sada, nesustavno), pa kako su za to potrebne i neke financije, skromne, bacili smo oko na Kulturu novu. A ona nas odbacila. Kaže da „djelatnost portala nije usmjerena na razvijanje aktivnosti publike koje bi predstavljalo dodatnu vrijednost.“

Dobro, pogledali smo malo što bi to trebalo značiti i vidjeli: s velikom svotom financira se stanovita mreža kulturnih praksi (hrv. stand. bi bilo praksa) jugoistočne Europe, a ta mreža obuhvaća Zagreb, Beograd, Skopje, Ljubljanu itd., to jest neumrlu Jugoslaviju. Lijepo. Nadalje, vidi se da LGBT centri vrlo dobro kotiraju, primjerice onaj u Splitu, da je udruga Domino cijenjena, kao i izložba Qeer sezone, ne znam gdje. Iz svega rečenoga zaključujemo o čemu se radi, a i vi drage čitateljice i čitatelji. Nismo odmah shvatili što je Kultura nova, odnosno što je nova kultura koja podupire „suvremene feminističke i kritičke intervencije u kulturno-umjetničkom polju“, te otvara prostor za „rodne i medijske kulture.“ QeerANarchive.

Razumjeli smo ipak da se mi, valjda, bavimo starom kulturom, a ne novom. No, za razliku od Kulture nove, ne postoji zaklada (ili što već) koja bi se zvala Kultura stara ili tek Suvremena kultura uopće, a da ne podupire samo jugoslavenske i istospolne“ kulturne aktivnosti koje imaju „dodanu vrijednost“. Inače, Kulturu novu vodi u kulturnom polju anonimni voditelj, premda je voditeljica. Financije osigurava, kao što je rečeno, Lutrija, a ona je hrvatska državna ustanova koja prodaje srećke (i ostalo) hrvatskim građanima, a oni, u neimaštini, traže sreću, ha.

Zaključno, na prvoj godišnjoj skupštini predložit ću novi naziv za HKV, to jest prošireni: HK, queer kulturno vijeće. I još jednu promjenu statuta: HKV djeluje na cjelokupnom području istospolne Jugoslavije. I onda neka mi tko kaže da to nije dodana vrijednost.

Balogovi hamburgeri

Prilog u Dnevniku HTV-a o Hrvatima u Hamburgu. Sve ih je više. Djeca teško usvajaju hrvatski, razgovaraju na njemačkom. Slučajno mi je baš ovih dana iz neke knjige ispao separat, na njemu pjesma Zvonimira Baloga, pokoj mu duši, iz 1985.

Bio je Balog jedan od onih čarobnjaka koji se znao igrati riječima i jezikom uopće. Pjesma se zove Otvoreno pismo jednog gastarbajtera domovini.

Neodoljiva je, pa ju citiram djelomično (sve pisano malim slovima): majne libe domovina/ alte slave djedovina, šrajben ti ovo pismo/jer se lange vidli nismo/halbe pišem/pola ću prešutit/ neću libe da te brižnu ljutim….ne ljuti se što sve više mucam /i hrvatski što samo natucam….kako also da se čovjek onda /kao neka anakonda / ne smota oko svoje boli/ i još jače te ne voli/ i još jače te ne moli….halbe pijem pola geben marku/učini da opet tobom ozaren hodim/kamen rukom/ srce zemljom da oplodim/ dosta u tuđini ja se krich/ich liebe nur dich.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari