Pratite nas

Kolumne

Kuda vodi nedopustiva lakoća popuštanja destrukciji SDSS-a?

Objavljeno

na

Lider SDSS-a se nedavno jasno odredio prema hrvatskoj državi: izjednačio ju je s NDH i predvidio joj istu sudbinu – dakle propast. Drugim riječima, ova će zemlja (prema njegovom javno izrečenom mišljenju) nestati u krvi, budući da Hrvati ne zaslužuju drugo.

Iza takvoga njegovog stava, prije dan-dva stalo je vodstvo stranke (SDSS) koje se također jasno i nedvojbeno odredilo kako je čvrsto uz svoga predsjednika i u svemu podupire ono što je izrekao.

I što se sad nakon svega ima s njima razgovarati!? Što premijeru, predsjednice, saborski zastupnici!?

Do kuda seže ta neshvatljiva benevolentnost i popustljivost prema onima koji svojim ponašanjem drsko i bezobzirno udaraju u same temelje države i Ustav? Kad je u pitanju dignitet Republike Hrvatske, nacionalni interes i dostojanstvo hrvatskoga naroda, tu nikakvog pogađanja ne može i ne smije biti. Mi ovu njihovu samovolju i bezobrazluk trpimo ne od jučer, nego već više od 20 godina.

Dio jedne jedine vječito „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih živi u Hrvatskoj) nije zadovoljan ovom državom.

E, pa lijepo – mi smo još manje zadovoljni s njima!

Ako se politički ciljevi bilo koje manjine (pa i srpske) svode na to da se kontinuirano i na umjetni način proizvode konflikti, da se u društvu stvara nemir i ozračje sukoba a svaki i najmanji incident (kojih ima svugdje) diže na n-tu potenciju, onda je najmanje što se može i mora učiniti, da se onima koji se tom propagandom bave rezolutno odgovori i postavi granica.

U ovom slučaju odgovor može biti samo jedan: izbacivanje iz vladajuće koalicije!

Ne može se sjediti u vlasti i u isto je vrijeme nazivati „ustaškom“, ne može se biti saborski zastupnik a pljuvati u lice većinskom narodu i to bez ikakvoga racionalnog razloga i povoda, ne može se biti član vladajuće koalicije a odlaziti na četničke derneke gdje se bljuje otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko, ne može se biti član legalne „hrvatske“ stranke a s dojučerašnjim agresorom voditi harangu i specijalni rat protiv zemlje u kojoj se živi poput bubrega u loju.

To nije samo dvolično i perfidno, nego s obzirom na konzekvence koje ima vrlo štetno, čak pogubno za svaku zemlju u kojoj se događa.

Što bi se, primjerice, dogodilo, kad bi bilo koji opozicijski zastupnik (a kamo li član vladajuće koalicije) nešto slično izrekao u Njemačkoj – optužujući je za „nacizam“ i proričući joj istu sudbinu kakvu je imao Hitlerov Treći Reich? Neka netko u Francuskoj proba u parlamentu zaustiti o tomu kako je Pariz dočekao Hitlera s oduševljenjem (a jeste), ili u SAD-u osuditi američku imperijalnu politiku! Tko god bio, kojoj god vjeri, naciji ili rasi pripadao, završio bi u zatvoru i ne bi više progovorio kao bilo čiji predstavnik, to je sasvim sigurno.

Države koje vode računa o sebi štite Ustav kao svetinju, jer on je temelj države i pravnog poretka i neke su stvari moguće samo kod nas u Hrvatskoj.

Koliko god se mi upinjali u osudi svakog incidenta, svakog oblika izražavanja mržnje i nasilja (pogotovu ako isti imaju elemente nacionalne ili vjerske mržnje), nije dovoljno! Policija i pravosuđe se mogu na glavu postaviti, uhititi i dovesti na sud desetke Hrvata iz Đevrske, Uzdolja, Knina, Splita ili bilo kojega drugog mjesta, nije dovoljno!  Vodeći političari se mogu do mile volje jasno odrediti prema svemu i osuditi incidente – opet nije dovoljno!

Neka se javi jedan jedini Srbin koji će ustvrditi kako mu je Hrvat opsovao „srpsku majku“ (pa za takvo što i ne bilo nikakvoga dokaza osim njegove izjave), potencijalnog prekršitelja se strpa u pritvor i diže se hajka o „ugroženosti“ Srba, a od toga pravi medijski spektakl i diže buka kao da je izbio građanski rat između Srba i Hrvata!

Neki od „gospode“ iz SDSS-a uspoređuju ovo stanje danas s onim s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća.

I ja isto.

Samo što sasvim sigurno imamo potpuno drugačiji pogled na stvarnost i sve što se događalo u to vrijeme u Hrvatskoj. Na sreću za sve postoje materijalni dokazi, pa danas u vrijeme Interneta ne moramo previše tragati za istinom.

Nije ovo više 1945.-a, pa da se stvaraju mitovi o srpskim žrtvama tamo gdje ih nikad nije bilo, a vlastita zlodjela skrivaju.

 

Podsjećanja su neminovna – jer bolesni mozgovi izvrću istinu!

Kraj 80-ih i početak 90-ih godina asocira me prije svega na otrovnu propagandu koja je stizala iz Beograda i ostatka Srbije i Vojvodine, ali i iz Knina, Obrovca, Donjeg Lapca, Vukovara, Borova Sela, uz opetovane lažne tvrdnje o „vitalnoj ugroženosti“ Srba svih i svugdje, a naročito u „ustaškoj Hrvatskoj“.

Srpski intelektualci, akademici, popovi, političari – svi ili gotovo svi su u tomu sudjelovali.

Sjećam se, kao da je jučer bilo i srpskih mitinga na kojima se uz pomoć četnika iz Srbije neštedimice prosipalo otrovnu mržnju, pljuvalo na sve što je hrvatsko, prijetilo i nastojalo izazvati nerede – počevši od prvog masovnog okupljanja u Kninu (28. veljače 1989. godine), preko onoga u Kosovu (kod Knina), na Petrovoj Gori, Karlovcu i drugim mjestima. Deseci tisuća „ugroženih“ Srba složno su izvikivali. „Ovo je Srbija!“, „Ne damo te zemljo obilića, ne damo te bez krvoprolića! Ubit ćemo Tuđmana!“, pjevalo se četničke pjesme, Vojislav Šešelj i njegovi četnici su dijelili list „Velika Srbija“ i prodavali svoje suvenire (od slika i figura Draže Mihailovića do crnih četničkih zastava, kokardi i drugih insignija), a za govornicama su se kao na traci redali uglednici „ugroženog“ naroda, četnici i komunisti rame uz rame, jedan uz drugoga, složno protiv Hrvatske a za „Veliku Srbiju“. Sjećam se zapaljivih govora Jovana Opačića, Dušana Zelenbabe, Sime Dubajića, partizanskih „prvoboraca“ generala Dušana Pekića i Milke Kufrin, Jovana Raškovića i drugih, kojima nije valjala ni komunistička vlast na čelu s Ivicom Račanom (koji im je s Ivom Latinom i Stipom Šuvarom pete lizao i omogućavao  rovarenje po Hrvatskoj do mile volje). I sva ta agresija, primitivizam, sirova mržnje, sva ta huškačka retorika, nasilje i divljanje po Hrvatskoj bili su odraz „ugroženosti“.

I ubijanje naših redarstvenika, novinara, civila (s leđa i iz busija), masakri nad njima, blokada i opkoljavanje sela i presijecanje komunikacija, rušenje balvana i sve ono što se kasnije događalo je također bilo posljedica „ugroženosti“!?

Treba biti posve slijep i malouman pa takva podmetanja prihvaćati kao neku suvislu argumentaciju.

Jedna od otrovnih laži bila je i ona po kojoj su „Srbi izbačeni iz novog hrvatskog Ustava“, iako je isti bio javno dostupan i iz njega posve vidljivo da su već u prvoj verziji (od 22. prosinca 1990. godine) Srbi spomenuti na prvome mjestu među osam poimence nabrojanih manjina.

(Vidi: https://www.usud.hr/sites/default/files/dokumenti/USTAV_REPUBLIKE_HRVATSKE_od_22._12._1990._NN_br._56_1990.pdf; stranica posjećena 4.9.2019.)

Mene to vrijeme asocira, primjerice i na četnika Radoslava Tanjgu koji je nedugo nakon što je konstituiran prvi višestranački saziv Hrvatskog Sabora (30. svibnja 1990. godine) kao izabrani zastupnik srpske manjine pljunuo cijelome hrvatskom narodu u lice (pred TV kamerama) i sasuo bujicu uvreda i kleveta optužujući novu hrvatsku vlast kako „vrši tiraniju nad srpskim narodom u Hrvatskoj“ i srpsku terorističku pobunu nastojao opravdati „zaštitom života i imovine“, te najavio kako se Srbi u Hrvatskoj „nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive“. Tanjga je nastavio i poslije upozorenja predsjednika Sabora dr. Darka Domljana u istom tonu, što je izazvalo glasno negodovanje u sabornici.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=y3jb0OauEZg; stranica posjećena 4.9.2019.)

Nakon svega, kod naših „krajišnika“, ljevičara i pristaša ovakve srpske politike, ostala je zabilježena samo aktovka zastupnika Ivana Bobetka koja je poletjela prema govornici – i to je bio još jedan „dokaz“ nepostojeće „srpske ugroženosti“ o kojoj je bulaznio Tanjga, koji je po zadatku došao u Sabor izvršiti planiranu diverziju i izazvati incident.

Kraj 80-ih i početak 90-ih godina podsjeća me i na otrovnu propagandu koja je stizala iz Beograda, ali i iz Knina, Obrovca, donjeg Lapca, na turneje propagandista (Mile Štule, Sime Gajina, Milijane Baletić i drugih) koji su obilazili krizna područja i huškali tamošnje srpsko stanovništvo na „ustašku vlast“ i „poglavnika nove NDH Tuđmana“, izmišljali „pogrome nad Srbima“ (kad još ni jednog jedinog incidenta s hrvatske strane nije bilo), „zaskakali“ srpske starice po selima pitanjima: „Bako, a je l’ i ovde bilo klanja?“, pa i na izjavu Ljubana Jednaka (navodno jedinog preživjelog iz Gline 1941. – tog mitskog mjesta „srpskog stradanja“ za koje još nije utvrđena istina niti su otkopane i identificirane kosti, pa se broj žrtava kreće od 250 do 2.500 – ista metoda kao i u slučaju Jasenovca) koji je rekao kako je „ovo danas još gore nego četrdeset prve“. Sjećam se i danonoćnih reportaža i „dokumentaraca“ o „ustaškom Jasenovcu“, pa i tvrdnji o „stotinama hiljada“, čak i „milionima pobijenih Srba“ u ovom logoru, zapjenjenih govora huškača Jovana Raškovića koji je masu potpaljivao uzvicima. „Ovo je ustanak srpskog naroda!“ i prijetnjama da će Srbi dobiti oružje od JNA i obračunati se sa ustašama (jer „Srbi nikad nisu niti mogu izgubiti rat“). Tajno je isti taj poremećeni šibenski psihijatar Rašković odlazio na sastanke s predsjednikom Tuđmanom i govorio mu „u povjerenju“ kako su Srbi „lud narod“, a javno ih huškao kao nitko do tada.

Bila je to kampanja koja je nadišla sve poznate gebelsovske metode i obrasce, a bolesni umovi koji su sve kreirali sjedili su među akademicima u SANU, u vrhu Srpske pravoslavne crkve i političkom i vojnom establishmentu Srbije i Crne Gore.

I Miroslava Mlinara se dobro sjećam. Tog četnika i ratnog zločinca, koljača podrijetlom iz Benkovca koji je svoju karijeru započeo kao potpredsjednik Raškovićevog SDS-a. On je od svoga stranačkog šefa dobio posebnu zadaću. U svibnju 1990. godine, nakon što je u Beogradu osnovana SDS za Srbiju, Mlinar je na Drugom programu Radio Beograda oštro napao „ustašku vlast“ u Zagrebu, optužio je kako sprema „novi genocid nad Srbima“ i izgovorio bujicu drugih uvreda na njezin račun. Svi mediji u Srbiji su ciljano i naveliko prenosili njegovo huškanje. Nekoliko dana poslije, putem istih srpskih medija je na sva zvona objavljeno kako su ga „u jednoj mračnoj ulici u Benkovcu presrele ustaše i pokušale zaklati“, ali se (snalažljivi Mlinar) „ipak spasio begom, tako da krvnici nisu uspeli završiti započeto“. Za vrijeme njegovog kratkotrajnog boravka u Općoj bolnici Zadar, predstojnik ove klinike, kirurg dr. Anđelko Gregov ga je ipak uspio pregledati i zaključiti kako je riječ o lakšim tjelesnim ozljedama vrata i trbuha (potkožnim rezovima ne dubljim od 2-3 milimetra) bez ikakve povrede krvnih žila i vitalnih organa. Kako bi „prvi srpski mučenik“ u Hrvatskoj i lažna „ustaška žrtva“ ostao pošteđen daljnjih pretraga, odvjetnik ga je bez ikakvih konzultacija s osobljem klinike, iz Zadra prebacio u Knin, pa je propaganda nastavljena iz tamošnje bolnice. Zbog „klanja“ Mlinara, srpski su teroristi „suspendirali“ svoju suradnju s Hrvatskim Saborom, što je i bio cilj ove igre.

Nikakvih „ustaša“ niti „klanja“ naravno, nije bilo, ali akcija je uspjela i srpski mediji su mjesecima trubili o tomu. Mlinar je uskoro postao nacionalni junak prvog reda, na dar je dobio ćirilični pisaći stroj od četničkog vojvode i ratnog zločinca iz Drugoga svjetskog rata Momčila Đujića, sklonio se na neko vrijeme u inozemstvo, a potom vratio kako bi sudjelovao u agresiji. Jedan je od počinitelja zločina u Škabrnji (18. studenoga 1991.) zbog čega je u Hrvatskoj i pravomoćno osuđen (u odsutnosti) na 20 godina zatvora (2006. godine).

U živom su mi sjećanju događaji u Pakracu, na Plitvicama, ubojstvo Josipa Jovića, Franka Lisice, krvavi masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu, napad na policijsku postaju u Glini, dan kada je tadašnji načelnik Generalštaba Blagoje Adžić izdao naredbu borbenim zrakoplovima „JNA“ da pod prijetnjom rušenja zaustave hrvatski helikopter  s policijom koja je krenula uvesti red u Kninu (prijeteći: „Ako padne ijedna srpska glava, vojska će intervenisati“), arogantnog odbijanja svakog razgovora s hrvatskim vlastima kojima su teroristi iz Knina slali uvredljive poruke (u stilu: „Mi slušamo samo ovaj narod, a ne poglavnika Tuđmana“; „Srbi nemaju što razgovarati s ustaškom vlašću u Zagrebu“; „Srbi se umiriti neće dok ne dobiju svoju Krajinu i ne ujedine se sa Srbijom“ itd., itd.).

I dolazaka vodećih srpskih ekstremista i ratnih huškača iz Srbije i BiH se jako dobro sjećam. U tadašnju „Krajinu“ hodočastili su svi; počevši od patrijarha Pavla, preko četničkog vojvode Vojislava Šešelja, do njegovih suradnika Aleksandra Vučića i drugih. Dolazili su i zločinac i kriminalac Željko Ražnatović Arkan, krvnik Ratko Mladić (u vrijeme kad je već bio zapovjednik „VRS“), arhitektica genocida u BiH, Biljana Plavšić i mnogi drugi. I svi su zdušno agitirali i zaklinjali „krajišnike“ da ne prihvaćaju nikakve mirovne planove, nego svoju borbu „protiv ustaša“ nastave do kraja, sve do ostvarenja konačnog cilja: „Sjedinjenih srpskih država“.

Srpski teroristi iz „Krajine“ predvođeni s „JNA“ i u savezu sa svojom subraćom iz Srbije i BiH pobili su preko 16.000 hrvatskih građana, srušili, spalili i opljačkali sve što su mogli, protjerali oko 700.000 žitelja, etnički očistili četvrtinu Hrvatske. Nema naselja ili grada u ratnoj zoni u kojemu nisu napravili zločine – od pojedinačnih masakra do masovnih smaknuća.

Razarali se ne samo stambene i gospodarske objekte, ceste, mostove i pruge, nego i crkve, bolnice, škole, muzeje, knjižnice, spomenike kulture, groblja, palili i odnosili matične knjige, umjetničko i sakralno blago. Razaranje, paljevina i pljačka uz torture prema stanovništvu, progon i silovanja, bili su njihovi metodi „borbe za Srpstvo i Pravoslavlje“. Zločina nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci, silovanja i okrutna mučenja bili su u funkciji etničkog čišćenja. Sve su poduzeli da nas iskorijene na prostorima koje su osvajali brutalnom silom. Njihov san o „Velikoj Srbiji“ bio je pokretač nezapamćenog zla – od Iloka, Tovarnika i Vukovara, preko Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda i Karlovca, do Petrinje, Gline, Joševice, Široke Kule, Saborskog, Gospića, Škabrnje, Šibenika i Dubrovnika.

Odsječene glave koje su kotrljane pred onima koji su vođeni na stratišta, kastrirani ljudi (kojima su odsijecana spolovila na živo, kamama, čak i od strane žena), razapinjanja na željezničke vagone nakon čega se žrtve ciljalo ručnim bacačima, odsijecanje ruku (onih koji su se rukovali s Tuđmanom), spaljivanje živih ljudi, sadističko iživljavanje pri devastaciji i rušenju katoličkih crkava, progon, mučenja i ubijanja katoličkih svećenika, do temelja razoreni gradovi i sela – sve to i još mnogo drugih teških zločina počinjeno je po egidom „ugroženog srpstva“ o kojemu nam i danas pričaju oni koji vode istu politiku mržnje i isključivosti prema Hrvatima kao i prije 30 i više godina.

I sve ovo spomenuto, samo je djelić u mozaiku krvavih zločina što su ih počinili „ugroženi“ pripadnici „nebeskog naroda“ uvjereni da za njih ne vrijede ista pravila kao za druge, jer, oni su eto, „odabrani“ i bogomdani, pa su kao takvi predodređeni po svojim mjerilima krojiti sebi granice, određivati što je pravo a što ne, što je istina a što laž.

Ta vrsta ekskluzivizma može se roditi jedino u bolesnim glavama, a ljudi zdrave pameti jedva da su u stanju to shvatiti – sve dok ih ne stigne zlo koje dolazi s te strane.

Izvrtanje istine kao strategija

Pred očima stotina tisuća živih svjedoka i žrtava tih zlodjela, pred onima koji su izgubili svoje najmilije (ili još uvijek tragaju za njima), pred žrtvama koje su ostali trajni invalidi i prošli mučenja u srpskim logorima (od Knina, Bučja, Negoslavaca, Okučana,  do Morinja, Niša, Sremske Mitrovice, Begejaca, Stajićeva, Aleksinca i brojnih drugih), pored svih materijalnih dokaza i preko 150 masovnih grobnica u kojima se nalaze kosti žrtava, pored svih autentičnih snimki, dokumenata, sudskih presuda, pred očima roditelja i rodbine 402 ubijena djeteta, pred očima cijelog svijeta koji zna istinu, DANAS SE KRIVOTVORI POVIJEST.

Fama o „ugroženosti“ srpstva ponovno se širi Hrvatskom kao i tada, politički prvaci srpske manjine ponašaju se slično, ali pri tomu zaboravljaju jednu bitnu stvar: nisu Hrvati tako kratke pameti da bi ponovno dopustili isto, niti tako zaboravni i naivni da bi im netko „krojio“ istinu prema svojim aršinima.

Onima koji vode harangu protiv ovoga naroda i države nije mjesto ni u Saboru, kamo li u vlasti. Njih treba na sud zbog grubog kršenja Ustava ove zemlje i svako popuštanje toj destrukciji nepopravljiva je šteta za Republiku Hrvatsku i sve njezine građane koji žele živjeti u miru i graditi budućnost za sebe u svoju djecu u zemlji koju osjećaju svojom domovinom.

Iskreno, najiskrenije i bez ikakvih aluzija na bilo koga: nikad neću moći shvatiti što u Hrvatskoj traže i zašto u njoj žive oni koji je patološki mrze i ne žele joj dobro.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Svaki naš spomen republika agresija je na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Pokazuje se sve više i dublje kako su islamski militanti nepopravljivi proizvodi radikalni muslimanski vjerski i politički lidera. Proizvod kojeg nitko i ništa ne može uklopiti u suvremenu svjetsku civilizaciju, u svjetsku kulturu mira, tolerancije, slobode, demokracije i snošljivosti u razlikama. Muslimanski proizvod islamskih militanata koji je postao daleko veća opasnost za svjetsku budućnost od svakog proizvedenog novog oružja za masovna ubijanja.

To je muslimansko oružje koje danas na svakom djeliću kugle zemaljske eksplodira, ubija i ruši. I zaista taj islamski radikalizam, prepoznatljiv po terorizmu, ubijanjima i rušenjima, po isključivostima i nesnošljivostima, je atomsko hidrogenska bomba za masovno ubijanje svih koji nisu njihovi, koji misle i govore drugačije, koji su druge nacije, te napose za masovno ubijanje onih koji nisu njihove muslimanske vjere, koji ne pripadaju islamu.

Teško je naći primjer toliko snažnog radikalizma i vjerskog islamskog terorističkog fundamentalizma u prošlosti koliko ga danas ima u svijetu. Isključiv i teroristički agresivan nadmašio je i, u ljudskoj povijesti poznati, turski danak u krvi prisilne islamizacije, genocida, konfesiocida, kulturocida, memoricida, i životinjskog zločina prve noći turskih aga s udatim kršćankama.

Možda nigdje u svijetu se ne pokazuju ponovni crni oblaci islamizma kao u bosanskohercegovačkoj zajednici Bošnjaka, Hrvata i Srba. Tu na tom od Osmanlija izmučenom i iskrvavljenom europskom prostoru, na tom turskom spomeniku što ga Turci podigli sebi i ostavili janjičare da ga čuvaju, ponovno slikaju osmanlijsku crnu sliku s namjerom da Bosnu i Hercegovinu uokvire, za početak, u republički a zatim na kraju u islamski okvir.

Bošnjački pjevači majci Turskoj okupljeni u čistom muslimanskom Sarajevu zapjevali su 14.09.2019., za beha nemuslimane, pa dijelom i za Svjetsku zajednicu koja je to kukavički osudila, nacifašističku, fundamentalističko unitarističko centralističku pjesmu pod nazivom “Republika BiH”. Što u prijevodu znači Velika Džamahirija.

Zaigrao se tako Bakir republičkom igrom, i upucao autogol. A na golu je bio nitko drugi već njegov otac koji je i dokinuo atribut republika Bosna i Hercegovina, jer mu to i nije bio cilj, cilj mu je bio Islamska Bosna i Hercegovina po uzoru na Islamsku Republiku Iran. Zato otac nije htio republiku, sin koji se skrivao pod očevim nogama negira babu i hoće „republiku“ Bosnu i Hercegovinu.

Muslimansko bošnjačko lutanje, izdaja jedni drugi, izdaja Bosne i Hercegovine Turskoj, ostavljanje u amanet turskom okupatoru ostatak ostataka, prepoznatljiva je politika ismijavanja samih sebe. Ako nije znao, a nije, otac što hoće, kako bi znao i sin kao politički nasljednik. Hoće li sin da se pokaže pametnijim od otca, ili hoće da mu sapere grijehe veleizdaje, odgovor je, obadvoje.

Nameće se pametnijim od otca, budući da mu leđa čuva politički otac Erdogan, i negira sve ono što mu je ostavio. Naravno osim milijuna dolara pohranjenih u inozemnim bankama, najviše u Turskoj zbog čega je babo i ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet Erdoganu. Pokušava stoga i ono nemoguće, pa hoće vratiti republički atribut kojeg mu je otac izbrisao ispred beha zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba, a Dayton zauvijek pokopao.

Spiranje očevih grijeha veleizdaje vraćanjem naziva republika je zauvijek nemoguć posao. Stoga se u cijeloj ovoj Bakirovoj igri republika čini kako se i on sam pridružuje svome otcu, i kaže, babo u pravu si. Od republike nikad ništa. Tvoja i moja igra s republikom je samo naše sredstvo zadržavanja na vlasti, i izbjegavanje povijesne političke odgovornosti, kako tvoje tako i moje, jer ja čvrsto idem tvojim stopama, jedno mislim drugo potpisujem, jedno govorim drugo radim, papir trpi sve.

To si mi ti pokazao. Tebi je babo uspjelo izbrisati atribut republika jer se vodio građansko vjerski rat, meni ne će nikada uspjeti da ga povratim, pa čak ni u ratu koji ovim zazivam. Druge dvije strane u Bosni i Hercegovini ne žele rat, i s kim da ga vodimo. Možda bi ratom mogao povratiti ono što si ti izdao, ali i to na teritoriju kojeg smo osvojili i okupirali, a to je neki 23% beha prostora. Mogao bih nazvati republikom onaj komadić što su ga tražili Muslimani od tebe, “uzmi Alija pa makar ko avlija”.

Svaki drugi vid Bosne i Hercegovine, napose sa šerijatskim uvođenjem na cijelom njenom području, kakvu si ti htio i ja nastavljam u tom smjeru, nemoguća je misija, pa kada bi je pokušali realizirati i daleko brojniji narod od nas na ovim prostorima.

Ako Srbi nisu uspjeli, kao 4. Vojna sila u Europi srbijanizirati bivšu Jugoslaviju, a znaš babo da nisu, kako onda da mi islamiziramo našu Jugoslaviju u malom. Čak u tom naumu nam ne može, ne smije od Europe i svijeta pomoći ni Iran, ni majčica Turska. Obučavamo mi naše askere, jer svaka je muslimanka rodila najmanje petero djece kako im je zapovjedio bivši, i danas u sjeni, poglavar efendija Cerić, ali i to nam nije dovoljno, jer smo sve više pod lupom Svjetske zajednice, koja nas u stopu prati.

Gotovo godinu dana vlasti nema, i očito da je još dugo neće biti, kao što ni Republike Bosne i Hercegovine neće biti, ma koliko ona bila strateški politički cilj tebe i mene, i cijelog našeg muslimanskog naroda. Vidim babo da sam se zaigrao, kao što sam se igrao u tvom uredu, dok su drugi naši Muslimani ginuli. Ali svijet zna tebe, i opraštao ti tvoju prevrtljivost, pa ću i ja tako nastaviti, jedno ću govoriti, drugo raditi i treće misliti. Jabuka ne pada daleko ispod jabuke, reći će svijet.

Svjestan sam ja bio na Kongresu da ne mogu od bosanskohercegovačke zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba napraviti nikada republiku, ali sam ovim proglasom htio da rušim Daytonski sporazum, jer danas, babo, mi imamo više teritorija negoli su nam u toj američkoj bazi darovali oduzimanjem od Hrvata. U sva naša sela i gradove na federalnom području vratili su se svi naši Muslimani, i tako čvrsto branimo Hrvatima da se oni vrate na svoja ognjišta. Oni se, babo, ne smiju vraćati, i svi ti prostori su danas naši. Zbog toga bi nam odgovarala promjena Daytona, jer nikada Muslimani u svojoj povijesti nisu imali toliko teritorija kao danas.

Zato sam ja i najavio republika Bosna i Hercegovina, da promijenimo Dayton i zaokružimo teritorij koji smo etnički i vjerski očistili od Hrvata. Znam babo da je svaki naš spomen republika agresija na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata. To nam je i cilj. I tako će i biti sve dok ne prisilimo svijet da promijeni Dayton. Promjenom Daytonskog sporazuma zasigurno dobivamo Islamsku Republiku Bosnu i Hercegovinu na prostoru pod našom kontrolom. I babo to je daleko više od avlije koju je naš muslimanski narod tražio od tebe. Time ću ja ući u muslimansku povijest na ovim europskim prostorima, a ne ti, kako si žarko želio, i zašto si bio spreman žrtvovati i dvjesta pedeset hiljada Muslimana za taj cilj. Na kraju i nisi ih uzalud žrtvovao. Dobit ćemo, umjesto Velike Malu Džamahiriju, na dijelu Bosne i Hercegovine, dovoljno veliku za buduće širenje islama po Europi, i njeno osvajanje. Na tom putu došlo nam je milijune islamskih migranata, spremnih i na najmanju zapovijed na velika teroristička zlodjela. To je naša vojna snaga, i za to ih primamo svaki dan i smještamo u hrvatska sela na granici s Hrvatskom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari