Pratite nas

Komentar

KULJIŠEV komentar NEOBJAVLJENOG JURČEVIĆEVOG interview-a u Večernjem

Objavljeno

na

Juri Jurčeviću nisu objavili intervju u ”Večernjem”, iako su ga prvo od njega tražili, a onda i najavili… Ne slažem se sa svim što tu piše, mislim da on prilično pojednostavljuje, društveni su procesi uvijek složeniji. Ali na ispravan način postavlja cijelu problematiku, te ako i nema točan odgovor, barem je postavio pitanje, dok ga ostali izbjegavaju, ili se bave ideologemima…

S odgovorom na pitanje br. 1 i s prvim dijelom odgovora na br. 2 slažem se 100%, i to na temelju mojih uvida koji su, pretpostavljam, neposredniji od onih koje ima Jurčević. Pod 3. bih samo zamijenio naziv Udba nazivom tehnosktruktura – to je puno kompleksnija formacija koju treba precizno razložiti. Autsajderi (a Jura je kao opozicionar u komunizmu bio nesumnjivo jedan od njih) ne znaju kako je moć bila raspoređena. Partija je bila u velikoj mjeri marginalizirana, a Udba (SDB) je djelovala samo na nižim, operativnim razinama… piše na svom fb profilu D. Kuljiš

jurcevicNo on pod Udba vjerojatno misli da obavještajni kompleks koji se sastojao od 14 nezavisnih agencija. One su pak bile pod utjecajem državnih struktura koje su sačuvale moć, a to je također jedan složeni politički kompleks koji nije bio hijerarhiziran…

U svakoj diktaturi vrijedi fuerer-princip i ima jako dobar članak u Kallisovu ”Fascism Readeru” koji uvijek držim kod uzglavlja gdje je objavljen i esej Franza Neumanna koji objašnjava da se nacizam ne može opisati kao država (režim naziva Behemoth po Leviathanu) jer je to niz personalnih državnih ”lena” koja su u permanenentnom sukobu institucionalnih interesa. Ditto! Plus magla i kaos ”delegatskog sistema”. Ali, da sad puno ne filozofiramo, mislim da je Jura dobro otvorio pitanje, s tim da smo podjednako daleko od odgovora… Trebalo bi napisati knjižicu, da.

Cenzurirani odgovori dr. Josipa Jurčevića: ‘Moć Udbe je najčvršća u pljački hrvatske imovine!’

1. 2. Kako je Udba dočekala stvaranje Hrvatske države?

Sve bitne stvari su danas potpuno razvidne, a nejasni su neki detalji. Savez komunista Hrvatske (SKH) i Udba u Hrvatskoj bili su i ostali najvjerniji čuvari Jugoslavije i njenog komunističkog režima, te najžešći protivnici samostalne hrvatske države i demokracije. Ritam otvaranja Saveza komunista Hrvatske (SKH) i Udbe u Hrvatskoj prema povijesnim procesima 1990-ih iznuđivan je (tek) ritmom velikosrbijanskih prijetnji. Bilo im je potpuno jasno da će se Miloševićev agresorski stroj – ako i kad krene – najprije i najžešće obračunati s njima, jer su oni u Hrvatskoj bili jedina organizirana i realna snaga. No, SKH i njegova Udba predugo su vjerovali u opstanak jugorežima, što je kasnije skupo plaćala obrana Hrvatske. Omekšavanje totalitarizma u Hrvatskoj je godinama kasnilo za Solidarnosti u Poljskoj te perestrojkom i glasnosti u Sovjetskom Savezu. Komunistička kliješta nisu se otvorila u Hrvatskoj čak ni padom Berlinskog zida i pogubljenjem rumunjskog diktatora i njegove supruge. Tek pod izravnom prijetnjom prelijevanja velikosrbijanske „jogurt revolucije“ u Hrvatsku i slomom zadnjeg (14.) kongresa jugopartije, u drugoj polovici siječnja 1990., SKH i njegova Udba prinuđeni su upustiiti se u igru demokracije.

2. Je li Tuđman preuzeo bivše udbaše kako bi ih iskoristio za stvaranje hrvatske države ili su se oni oteli kontroli pa su zagospodarili zemljom’?

Potpuno obrnuto. U Hrvatskoj se početkom 1990-ih, kao i desetljećima prije toga, nije moglo ništa imalo važnijeg pripremiti i dogoditi bez znanja, sudjelovanja i kontrole Udbe. Isto tako, nitko razuman nije mogao krajem 1980-ih očekivati da će išta značajnije moći napraviti bez Udbe. Tako je Udba za glavnu ulogu u svojoj igri ili predstavi demokracije odabrala Franju Tuđmana, te ga dobro opkolila sa svojim pouzdanim likovima poput, Manolića, Mesića, Boljkovca itd.. Tuđman je na tu igru pristao, ali je imao druge namjere.

Međutim, prema nizu događaja, a naročito prema današnjem katastrofalnom sveopćem stanju u Hrvatskoj potpuno je razvidno, da je udbaška struktura zadržala kontrolu i u hrvatskoj državi, a sve bitno što je do Oluje izmicalo kontroli, potom je postupno vraćeno u udbaško korito. Uostalom, udbaška struktura u institucijama hrvatske države već je 1994. lansirala i nadalje razvijala optužnicu da je F. Tuđman čelnik udruženog zločinačkog pothvata.

3. Kakva je uloga bivših udbaških struktura u privatizaciji?

Moć udbaške strukture je najočiglednija, najtvrđa i najveća u promjeni vlasničkih odnosa, tj. u sustavnoj pljački bivšeg društvenog vlasništva koja se pogrešno naziva privatizacijom. Taj pljačkaški model uspostavljen je još zadnjih 1980-ih godina i do sada nije bitnije izmijenjen, te je glavni ključ očuvanja moći udbaške strukture.

4. Što s dogodilo s bivšim udbašima nakon Tuđmanove smrti?

Udbaška, tj. (neo)komunistička moć je veoma stručno i preduboko institucijski strukturirana, što znači da se na sve načine sustavno prilagođavala novim okolnostima. To se može jasno prepoznavati i u višegeneracijskom kadroviranju u kojem komunističke moćnike i udbaše na institucijskim položajima moći nasljeđuju uglavnom njihovi biološki potomci, a tek potom ideološki klonovi. Po tome je komunizam veoma sličan feudalizmu.

5. Kako se moglo dogoditi da je Josip Perković bio najbliži suradnik Franje Tuđmana, a njegov sin Saša glavni savjetnik Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću?

To je samo jedan od zornih primjera feudalizma u kojem živimo.

6. Zašto je Zoran Milanović toliko inzistirao na Lex Perković?

Na više položaje moći u RH ne pripuštaju se osobe koje nisu ucijenjene, bilo osobnim ili obiteljskim imovinskim kriminalom bilo drugim kompromitirajućim podacima. To je jedna od glavnih poluga kojom tajne službe općenito, a naročito Udba, upravljaju ljudima. U tom se području nalaze i razlozi zbog kojih su Milanović i dugi niz drugih moćnika grčevito i uporno tražili spas za Perkovića i Mustača, te ponajviše za sebe. O svemu tome sam prije tri godine napisao konkretnu i dokumentiranu knjigu na koju nitko od prozvanih nije prigovorio.

7. Perković je za vrijeme komunizma prodao dušu vragu i izgubio sve moralne kriterije. Zanima me što je on bio u stanju napraviti da bi se dodvorio Tuđmanu i novim vlastima?

Udba je bila glavni čuvar i ubilački stroj zločinačkog komunističkog režima. Taj stroj se 1990. bez ikakve zadrške i izmjene preselio u potpuno nove povijesne okolnosti, u kojima je postao ključni moderator svih važnijih događanja. Perković je od 1986. bio na čelu Udbe u Hrvatskoj, a Mustač na čelu cijele jugoslavenske Udbe. Od tada do danas svi u piramidi moći se njima dodvoravaju ili od njih strepe. Nažalost, izvjesno je da bi se tako moglo i nastaviti kad se vrate u Hrvatsku na izdržavanje kazne, jer se za njihove dosadašnje 22-mjesečne izolacije u Njemačkoj nije znatnije dekonstruirala dubinska moć udbaške strukture.

M.S./croative.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hoće li zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina ‘poremetiti međunacionalne odnose’ u Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Dožupan Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a, Đorđe Ćurčić dao je (18. rujna o.g.) za hrvatske medije vrlo zanimljivu izjavu.

Govoreći o predstojećem mirnom prosvjedu u Vukovaru, izrazio je sumnju da će on “doprinijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa” i rekao kako to sad ovom gradu “ne treba”, te nas sve skupa poučio kako je kažnjavanje ratnih zločina posao države i da to moraju “rješavati institucije”.

Na pitanje novinara, je li istina da je u vrijeme ubijanja naših ranjenika, branitelja i civila bio na Ovčari, kratko je odgovorio kako je on o tomu “već dao izjavu” – tako da je javnost ostala uskraćena za tu informaciju.

Ja bih doista, jako želio znati je li današnji dožupan Vukovarsko-srijemske županije bio na mjestu masovnog zločina te 1991. godine, ili nije (i ako je bio što je tamo radio), dok me njegovo mišljenje o prosvjedu baš i ne zanima previše, jer stavovi Milorada Pupovca i SDSS-a su prilično jasni, a i predvidljivi.

Da sam na njegovom mjestu, a nisam tog 20 studenoga 1991. godine bio na Ovčari, ja bih bez ikakve dvojbe to potvrdio na svakom mjestu, pa i pred novinarima. Ali, da sam bio…ne znam, vjerojatno bih se ponašao slično kao Čurčić (ništa ne prejudiciram, samo glasno razmišljam).

Dakle, stav spomenutog dožupana je da će zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina dovesti do poremećaja međunacionalnih odnosa, iz čega se analogijom može izvući zaključak kako je po međunacionalne odnose najbolje da sve ostane kako je bilo do sada – odnosno, što više nekažnjenih zločinaca, to bolje za međunacionalne odnose!

Vrlo zanimljivo i reklo bi se, znakovito razmišljanje.

Ne znam zašto njega, Zorana Pusića i njihove istomišljenike “žulja” to što se od institucija hrvatske države traži da konačno poslije gotovo 27 godina započnu s odrađivanjem onoga što su odavno trebale riješiti, pogotovu ako je istina to što je Pusić izjavio jučer (17. rujna 2018.) u emisiji Studio 4 (HTV 4. Program). On je, naime, ustvrdio kako su u Vukovaru Hrvati ubijali Srbe već u lipnju 1991. godine, “dok još nije bilo rata”. Drugim riječima, da nisu Hrvati (iz čistog mira) ubijali Srbe, rata možda ne bi ni bilo – zaključujem ja, opet čistom analogijom.

To je poruka koja se može iščitati iz ovakvih tvrdnji.
Na Internetu se može pročitati (na raznim mjestima), kako je u Vukovaru “do kolovoza 1991. godine ubijeno 50-80 Srba”.

E, pa lijepo, neka istina konačno izađe na sunce! Hrvati to upravo i traže. I zato će se okupiti na mirnom prosvjedu.
Mi smo već navikli na selektivnu memoriju naših “boraca za prava srpske manjine”, pri čemu su “zaboravili” sve što se događalo u vrijeme njihovih velikosrpskih mitinga u Hrvatskoj (već od veljače 1989. godine – kad još nigdje nije bilo HDZ-a!), pa u vrijeme “balvanijade”, uključujući i naoružavanje Srba diljem Slavonije, Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije – već od ljeta 1990. godine (što su u brojnim slučajevima pred sudovima potvrdili sami akteri događanja).

“Zaboravili” su i ubacivanje četnika i “dobrovoljaca” iz Srbije i BiH, sva ona ubojstva iz zasjeda i s leđa (hrvatskih redarstvenika, civila, novinara), čak i to da su prisvojili tadašnju “JNA” i pod dirigentskom palicom Miloševića i Beograda krenuli u uništavanje svega što je hrvatsko. “Ne sjećaju” se ni Borova Sela i tamošnjeg pokolja, ni masovnih zločina četnika, “JNA” i njihovih “dobrovoljaca” diljem Hrvatske, naročito na vukovarsko-borovskom području. Da ne spominjemo sve što se događalo nakon pada Vukovara i počinjenja najvećeg zločina genocida i urbicida u poratnoj Europi.

Oni “ne znaju” kako žrtve zločina (pa i silovane žene) na tim područjima i danas sreću svoje mučitelje (Zoran Pusić, primjerice, “ne zna”), iako je ta stvar općepoznata, a neke od žrtava silovanja su podnosile i kaznene prijave vezano za to.

Oni, uostalom ni danas “ne znaju” točno tko je razorio Vukovar i počinio sve te strašne, masovne, neljudske zločine, pa to jednostavno prešućuju, kao da se nikad nije dogodilo! Ali zato znaju da su tamo “Hrvati započeli rat”. Takve perverzije i izvrtanja istine normalan ljudski razum ne može prihvatiti. To je podlo, prljavo, monstruozno.

Naravno, danas je jako teško dokazati mnoge stvari koje su se događale prije 27 i više godina, pa i počinjeni zločini (svjedoka je sve manje, arhivi bivše “JNA” nisu otvoreni, Srbija krije podatke o nestalima i štiti ratne zločince, pitanje je koliko je preživjelim žrtvama ostalo snage za sudske procese i dokazivanje istine), ali tragično je to što je najveći broj zločinaca ostao neoptužen i nekažnjen i s time se Vukovarci pomiriti ne mogu!

Vukovarci se pomiriti ne mogu i s mnogim drugim stvarima. S lažnim popisom stanovništva na temelju kojega se Vukovarcima nasilno nameće ćirilica.
Dragi građani Hrvatske, znate li ijednu zemlju koja dopušta da u državnim službama – čak u policiji i Državnom odvjetništvu rade oni koji radno vrijeme provode u jednoj, a žive u drugoj zemlji?

Ako ne znate, dođite u Vukovar. Mirna reintegracija iskorištena je kako bi Srbi u istočnoj Slavoniji zadržali svoj privilegirani položaj. A jedna od fatalnih pogrješki hrvatske države je ta što je srljajući u “mirnu reintegraciju” prihvatila nametnuti Erdutski sporazum – takav kakav jeste.

Dožupanu Ćurčiću treba zahvaliti na njegovoj “mudroj” opasci vezano za rad državnih institucija i podsjetiti ga kako se mirni prosvjed u Vukovaru i organizira upravo zato što institucije ništa ili gotovo ništa nisu poduzele u proteklih 27 godina.

Ja vjerujem i znam da bi njemu, Zoranu Pusiću, Miloradu Pupovcu, Radu Leskovcu, Vojislavu Stanimiroviću, Čedomiru Višnjiću, Ratku Gajici i mnogim drugima itekako odgovaralo da te institucije “rade” kao i do sada, ali eto, žrtvama ratnih zločina to ne odgovara.

Čitam tu i tamo, kako se SDSS javno pita (ljudi su u dilemi – a možda i “uplašeni”, opet “ugroženi”, tko zna!?), hoće li to biti zahtjevi za kažnjavanjem svih zločina ili će se ići po nekom nacionalnom ključu, pa ih treba umiriti i ponoviti po stoti put ono što već jako dobro znaju (ali se kao i obično prave nevješti):
Mirnim prosvjedom u Vukovaru traži se ubrzani rad na procesuiranju svih ratnih zločina, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali počinitelji ili žrtve.
Ako će to izazvati poremećaj nacionalnih odnosa, neka izazove!

I ovako nisu bili bogzna kakvi. Na trulim temeljima se kuća ne gradi. Bez istine i pravde nema skladnog života nigdje, pa ni u Vukovaru, gradu mučeniku i heroju koji je prošao krvavu golgotu kao ni jedan drugi grad u Europi u posljednje 72 godine.

U SDSS-u bi konačno trebali shvatiti jednu prostu istinu: nije krivnja na onima koji traže kažnjavanje zločina, nego na zločincima koji su ih činili!

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda, bez obzira koliko ga danas ima

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina je politički mrtvac oko kojeg se okupljaju najviše oni koji očekuju što veču ostavštinu. Drži se na vještačkom životu samo kako bi svi uspjeli pročitati pismo oporuke i vidjeli koliko tko i šta dobiva. Svi se tobože bore za njeno zdravlje, a u isto vrijeme svi sa svoje strane udaraju ćavle u lijes, i poslije pilatovski peru ruke.

Još nitko od tih interesnih aktera u smrtnoj joj povorci nema hrabrosti otvoreno reći “car je gol”, pacijent je mrtav. Nitko ne smije preuzeti odgovornost za njenu smrt, a svi je eutanaziraju.

Rijedak, zapravo nema povijesnog primjera takve smrtne igre sa pacijentom, i toliki nedozvoljeni eksperimenata. No ono što je također beha politički specijalitet je činjenica da zemlju najviše, i najbrutalnije, mrtvari i ubija onaj njen narod koji se, navodno, najjače zauzima za njeno izliječenje i oživljavanje. A upravo taj narod kao danas najbrojniji u toj slojevitoj zajednici, liječi je lijekovima koji su u civiliziranim demokratskim i slobodnim zemljama davno zabranjeni.

Liječe je lijekom koji je podmuklo ubija. Politički lijek unitarizma i centralizma koji se u prošlosti pokazao smrtonosnim za slojevite zajednice, a danas jedna od najslojevitiji je upravo Bosna i Hercegovina, Bošnjaci koriste, ćime se na pacijentu politički iživljavaju. Iako je lijek unitarizma i centralizma zauvijek razorio čak i puno lakše, bolesno politički homogenija društva, Bošnjaci ga uz veliku političku laž koriste i pred svijetom skrivaju. I ako sve teže uspjevaju sakriti ga umotanog u multi kulti pakovanju, zbog ćega je i političkim slijepcima vidljiv, ne odustaju od njegove primjene.

A to nije ništa drugo negoli bošnjačka demomstracija apsolutnog prava na beha pacijenta, kao svoju djedovinu, kao svoj grunt i feud. Već ćetvrt stoljeća šerifski se ponašaju ne obazirući se na prava i drugi koji, jednakim pravom, mogu i moraju sudjelovati u liječenju beha pacijenta, i zajednički tražiti lijek.

Koji zapravo u svijetu već postoji-Konfederalna Švicarska. Liječenje BiH na taj način, lijekovima konfederalizma i demokratizma, jednakosti i ravnopravnosti, Bošnjaci nisu priznavali i primjenjivali nikada, a napose taj lijek ne prihvaćaju otkada je Bosna i Hercegovina vehabizirana, mudžahedizirana i islamizirana kao najveća opasnost Europi i europskoj budućnosti. O dubini islamiziranosti Bosne i Hercegovine, njene nekadašnje vjersko nacionalne šarolikosti, uz porast vehabijskih entiteta, islamskog vjerskog terorizma, povratka stari i dolaska novi islamista, govori i činjenica bošnjačke isključivosti prema nebošnjacima, i tijekovima koji se događaju u beha društvu, a da nisu prošli kroz bošnjački politički katalizator.

Naime, glavni zagovornici objave rezultata popisa stanovništva, koji je trebao rezultirati Cerićevom fetvom da svaka muslimanka mora roditi najmanje petero djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu i Hercegovinu, znači za rat, cijelo vrijeme trogodišnjeg čekanja upravo su bili Bošnjaci. Taj rezultat koji su očekivali, i za koji tvrde da su ostvarili, preko 50% beha pučanstva, sa velikom, gotovo ratno pobjedničkom euforijom su objavili. I ne samo objavili već danas njime prijete nebošnjacima, i uzimaju si ga kao neprikosnoveno, apsolutističko pravo na cjelovito unitarizirano centraliziranu Bosnu i Hercegovinu.

S tom procentualnošću, koja malo začuđuje otkud ih toliki procenat nakon Izetbegovićevi lažni govora po svijetu da je više od milijun Muslimana žrtva građansko vjerskog beha rata za teritorij, zabranili su u svim gradovima gdje politikom vjerskog radikalizma vladaju, prodaju alkohola, svinjetine, obilježavanje Djeda Mraza, prekid predavanja i ispita na fakultetima petkom kako bi muslimanski studenti mogli obavljati klanjanja. I sve im je do samog kraja 2016, ta obznana rezultata popisa stanovništva odgovarala dok nisu uvidjeli da ti rezultati popisa odgovaraju i idu na ruku i Republici Srpskoj.

Jer u tom genocidnom entitetu, po kojem se, na mirnodopski način, klonira i beha Federacija, po bošnjačkoj politici unitarizma, centralizma i apsolutizma koji imaju temelj u preko pedesetnom procentu Srba, i vlast u tom beha dijelu može vladati istim načinima kakvima Bošnjaci nastoje vladati cijelom Bosnom i Hercegovinom.

Potpredsjedniku RS Ramizu Salkiću smeta “objavljivanje entitetskih popisnih rezultata” , jer je to bilo “sa ciljem da bude Bošnjaka i Hrvata što je moguće manje na prostoru ovog entiteta” . U kom cilju je bilo objavljivanje popisa na razini Bosne i Hercegovine već jedino da se pokaže kako je Bošnjaka najviše i da je time Bosna i Hercegovina muslimansko bošnjačka zemlja. Takvom bošnjačkom politikom diskriminacije i dominacije ne liječi se beha bolesnik. Ne nikako cjelovit, a mavodno je Bošnjacima do beha cjelovitosti.

Naravno do cjelovitosti u unitarizmu, centralizmu, i što je za beha budućnost, za njene nebošnjake najopasnije, u islamizmu. U islamizmu onih isilovskih povratnika i dolaznika koji su dobili sigurno utočište u vehabijskim entitetima Bosne i Hercegovine. Stoga ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda bez obzira na procenat koliko ga danas ima. Zna li Salkič koliko je Hrvata bilo prije muslimanske agresije u Travniku, Zenici, Sarajevu, Bugojnu, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i svim drugim gradovima i prostorima kroz koje je prošla zločinačka Izetbegovićeva takozvana Armija Bosne i Hercegovine.

Zasigurno da zna ali mu njihov današnji mali, gotovo zanemarivi procenat ne smeta, i ne smeta mu što je, po tim objavljenim rezultatima Lašvanska dolina danas muslimansko bošnjačka. Na prostorima sa koji su Muslimani protjerali i poubijali Hrvate, na kojima ubitstvom hrvatskih povratnika brane realizaciju Aneksa VII Daytonskog sporazuma, rezultati popisa su i njemu, i čelništvu SDA, i bivšem reisu Ceriću prihvatljivi.

A to nije ništa drugo već bošnjački nastavak muslimanskog etničkog čiščenja i berlinsko zidovske diobe Bosne i Hercegovine. Zar treba ikakav drugi dokaz o tome da je bošnjačka politika o mogućoj održivosti multi kulti Bosne i Hercegovine lažna, pa čak i s dimenzijama genocida budući da i četvrt stoljeće poslije beha sukoba brani povratak prognani Hrvata, da one koji se vrate ubijaju, da na jedan podal način nastavljaju sa etničkim čiščenjem hrvatskih prostora, ne vraćaju imovinu Katoličkoj crkvi, da štite ratne zločince iz reda svog naroda i da skrivaju masovne grobnice poubijanih i masakriranih Hrvata.

Entitetski rezultati popisa im smetaju, ali ne i bosanskohercegovački koji su nategli procenat Bošnjaka na više od 50% , kao pravo ma BiH. Zbog svega toga ovakva Bosna i Hercegovina nema nikakvu budućnost i ostaje trajno „bure baruta“, koje je moguće ugasiti jedino federaliziranjem ili konfederaliziranjem prostora i društva od tri nacionalna i vjerska entiteta.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari