Pratite nas

Komentar

KULJIŠEV komentar NEOBJAVLJENOG JURČEVIĆEVOG interview-a u Večernjem

Objavljeno

na

Juri Jurčeviću nisu objavili intervju u ”Večernjem”, iako su ga prvo od njega tražili, a onda i najavili… Ne slažem se sa svim što tu piše, mislim da on prilično pojednostavljuje, društveni su procesi uvijek složeniji. Ali na ispravan način postavlja cijelu problematiku, te ako i nema točan odgovor, barem je postavio pitanje, dok ga ostali izbjegavaju, ili se bave ideologemima…

S odgovorom na pitanje br. 1 i s prvim dijelom odgovora na br. 2 slažem se 100%, i to na temelju mojih uvida koji su, pretpostavljam, neposredniji od onih koje ima Jurčević. Pod 3. bih samo zamijenio naziv Udba nazivom tehnosktruktura – to je puno kompleksnija formacija koju treba precizno razložiti. Autsajderi (a Jura je kao opozicionar u komunizmu bio nesumnjivo jedan od njih) ne znaju kako je moć bila raspoređena. Partija je bila u velikoj mjeri marginalizirana, a Udba (SDB) je djelovala samo na nižim, operativnim razinama… piše na svom fb profilu D. Kuljiš

jurcevicNo on pod Udba vjerojatno misli da obavještajni kompleks koji se sastojao od 14 nezavisnih agencija. One su pak bile pod utjecajem državnih struktura koje su sačuvale moć, a to je također jedan složeni politički kompleks koji nije bio hijerarhiziran…

U svakoj diktaturi vrijedi fuerer-princip i ima jako dobar članak u Kallisovu ”Fascism Readeru” koji uvijek držim kod uzglavlja gdje je objavljen i esej Franza Neumanna koji objašnjava da se nacizam ne može opisati kao država (režim naziva Behemoth po Leviathanu) jer je to niz personalnih državnih ”lena” koja su u permanenentnom sukobu institucionalnih interesa. Ditto! Plus magla i kaos ”delegatskog sistema”. Ali, da sad puno ne filozofiramo, mislim da je Jura dobro otvorio pitanje, s tim da smo podjednako daleko od odgovora… Trebalo bi napisati knjižicu, da.

Cenzurirani odgovori dr. Josipa Jurčevića: ‘Moć Udbe je najčvršća u pljački hrvatske imovine!’

1. 2. Kako je Udba dočekala stvaranje Hrvatske države?

Sve bitne stvari su danas potpuno razvidne, a nejasni su neki detalji. Savez komunista Hrvatske (SKH) i Udba u Hrvatskoj bili su i ostali najvjerniji čuvari Jugoslavije i njenog komunističkog režima, te najžešći protivnici samostalne hrvatske države i demokracije. Ritam otvaranja Saveza komunista Hrvatske (SKH) i Udbe u Hrvatskoj prema povijesnim procesima 1990-ih iznuđivan je (tek) ritmom velikosrbijanskih prijetnji. Bilo im je potpuno jasno da će se Miloševićev agresorski stroj – ako i kad krene – najprije i najžešće obračunati s njima, jer su oni u Hrvatskoj bili jedina organizirana i realna snaga. No, SKH i njegova Udba predugo su vjerovali u opstanak jugorežima, što je kasnije skupo plaćala obrana Hrvatske. Omekšavanje totalitarizma u Hrvatskoj je godinama kasnilo za Solidarnosti u Poljskoj te perestrojkom i glasnosti u Sovjetskom Savezu. Komunistička kliješta nisu se otvorila u Hrvatskoj čak ni padom Berlinskog zida i pogubljenjem rumunjskog diktatora i njegove supruge. Tek pod izravnom prijetnjom prelijevanja velikosrbijanske „jogurt revolucije“ u Hrvatsku i slomom zadnjeg (14.) kongresa jugopartije, u drugoj polovici siječnja 1990., SKH i njegova Udba prinuđeni su upustiiti se u igru demokracije.

2. Je li Tuđman preuzeo bivše udbaše kako bi ih iskoristio za stvaranje hrvatske države ili su se oni oteli kontroli pa su zagospodarili zemljom’?

Potpuno obrnuto. U Hrvatskoj se početkom 1990-ih, kao i desetljećima prije toga, nije moglo ništa imalo važnijeg pripremiti i dogoditi bez znanja, sudjelovanja i kontrole Udbe. Isto tako, nitko razuman nije mogao krajem 1980-ih očekivati da će išta značajnije moći napraviti bez Udbe. Tako je Udba za glavnu ulogu u svojoj igri ili predstavi demokracije odabrala Franju Tuđmana, te ga dobro opkolila sa svojim pouzdanim likovima poput, Manolića, Mesića, Boljkovca itd.. Tuđman je na tu igru pristao, ali je imao druge namjere.

Međutim, prema nizu događaja, a naročito prema današnjem katastrofalnom sveopćem stanju u Hrvatskoj potpuno je razvidno, da je udbaška struktura zadržala kontrolu i u hrvatskoj državi, a sve bitno što je do Oluje izmicalo kontroli, potom je postupno vraćeno u udbaško korito. Uostalom, udbaška struktura u institucijama hrvatske države već je 1994. lansirala i nadalje razvijala optužnicu da je F. Tuđman čelnik udruženog zločinačkog pothvata.

3. Kakva je uloga bivših udbaških struktura u privatizaciji?

Moć udbaške strukture je najočiglednija, najtvrđa i najveća u promjeni vlasničkih odnosa, tj. u sustavnoj pljački bivšeg društvenog vlasništva koja se pogrešno naziva privatizacijom. Taj pljačkaški model uspostavljen je još zadnjih 1980-ih godina i do sada nije bitnije izmijenjen, te je glavni ključ očuvanja moći udbaške strukture.

4. Što s dogodilo s bivšim udbašima nakon Tuđmanove smrti?

Udbaška, tj. (neo)komunistička moć je veoma stručno i preduboko institucijski strukturirana, što znači da se na sve načine sustavno prilagođavala novim okolnostima. To se može jasno prepoznavati i u višegeneracijskom kadroviranju u kojem komunističke moćnike i udbaše na institucijskim položajima moći nasljeđuju uglavnom njihovi biološki potomci, a tek potom ideološki klonovi. Po tome je komunizam veoma sličan feudalizmu.

5. Kako se moglo dogoditi da je Josip Perković bio najbliži suradnik Franje Tuđmana, a njegov sin Saša glavni savjetnik Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću?

To je samo jedan od zornih primjera feudalizma u kojem živimo.

6. Zašto je Zoran Milanović toliko inzistirao na Lex Perković?

Na više položaje moći u RH ne pripuštaju se osobe koje nisu ucijenjene, bilo osobnim ili obiteljskim imovinskim kriminalom bilo drugim kompromitirajućim podacima. To je jedna od glavnih poluga kojom tajne službe općenito, a naročito Udba, upravljaju ljudima. U tom se području nalaze i razlozi zbog kojih su Milanović i dugi niz drugih moćnika grčevito i uporno tražili spas za Perkovića i Mustača, te ponajviše za sebe. O svemu tome sam prije tri godine napisao konkretnu i dokumentiranu knjigu na koju nitko od prozvanih nije prigovorio.

7. Perković je za vrijeme komunizma prodao dušu vragu i izgubio sve moralne kriterije. Zanima me što je on bio u stanju napraviti da bi se dodvorio Tuđmanu i novim vlastima?

Udba je bila glavni čuvar i ubilački stroj zločinačkog komunističkog režima. Taj stroj se 1990. bez ikakve zadrške i izmjene preselio u potpuno nove povijesne okolnosti, u kojima je postao ključni moderator svih važnijih događanja. Perković je od 1986. bio na čelu Udbe u Hrvatskoj, a Mustač na čelu cijele jugoslavenske Udbe. Od tada do danas svi u piramidi moći se njima dodvoravaju ili od njih strepe. Nažalost, izvjesno je da bi se tako moglo i nastaviti kad se vrate u Hrvatsku na izdržavanje kazne, jer se za njihove dosadašnje 22-mjesečne izolacije u Njemačkoj nije znatnije dekonstruirala dubinska moć udbaške strukture.

M.S./croative.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Akademik Josip Pečarić – Vole svojatati hrvatsko

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj se zna o pokušajima negiranja hrvatske kulturne baštine u Boki kotorskoj na primjeru Bokeljske mornarice. Ono što je posebno zanimljivo je što tu posebno mjesto ima novi admiral Bokeljske mornatice Anton Sbutega. Svojevremeno je prof. Đuro Vidmarović upozorio kako Sbutega, još dok je bio veleposlanik Crne Gore, piše članak o izložbi u kojoj je Crna Gora bila predstavljena uglavnom hrvatskom kulturnom baštinom iz Boke, i uopće nije spomenuo riječ Hrvat (7. prosinca 2010. Crna Gora je predstavila u Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu. Izložba je priređena u Venecijanskoj biblioteci «Marciana», pod naslovom „Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture”).

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/7396-crnogorizacija-kulturne-batine-hrvata-u-boki-kotorskoj.html

Problem im je što danas u Crnoj Gori postoji Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore koje pokušava zaštititi i Hrvate i hrvatsku kulturnu baštinu u Crnoj Gori. Zato su – logično – došli na udar admirala koji negira hrvatstvo Bokeljskoj mornarici.

Kako mu je odgovorio predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća g. Zvonimir Deković pogledajte u članku: Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

Meni je u lijepom sjećanju jedan odgovor g. Dekovića kada sam ga pitao može li pomoći oko posjete iz jedne zagrebačke osnovne škole Boki. Odgovorio je:

Poštovani akademiče,

zar sumnjate? Svakome iz RH sam na raspolaganju ,a naročito djeci i njihovim odgojiteljima. Slobodno dajte moje kontakte.

Jednostavno,uživam u osjećaju pripadnosti hrvatskom narodu.

Bratski iz Boke, Zvonimir.

Nadam se da će u RH još više podržati rad takvog našeg čovjeka. Zapravo me je njegov odgovor negatoru hrvatstva Bokeljske mornarice podsjetio na jednog drugog hrvatskog velikana na kojega nas je podsjetio tekst u najnovijem broju Hrvatskog tjednika (14. veljače 2019.): Jedan od zaboravljenih hrvatskih velikana – Luka BRAJNOVIĆ (1919.-2019.) pjesnik, književnik, novinar, prevodilac, urednik i sveučilišni profesor na sveučilištu Navarra u Pamploni.

U mojoj knjizi „Borba za Boku kotorsku“ dao sam tri svoja teksta o ovom hrvatsko velikanu:

Prvi je Prof. dr. Luka Brajnović – ponos Boke kotorske i Hrvatske, Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 151; Večernji list (inozemno izdanje), 21. travnja 1997.

Drugi je moj intervju s njim: Luka Brajnović Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke, Hrvatsko slovo, 25. travnja 1997.

Treći je posebno zanimljiv kada već imamo negiranje hrvatstva Bokeljske mornarice, jer pokazuje kako su i Srbi i Crnogorci svojatali ovog hrvatskog velikana. Evo tog teksta:

Velikosrbi svojataju i po Španjolskoj

Kulturni Obzor, Večernji list 11. siječnja 1998.

Dobio sam dva pisma iz Boke s kopijom članka: “ ‘Pobjeda’ saznaje: Uručena nagrada ‘Luka Brajnović’ – Nagradu dobio i poznati španski novinar Miguel Delibes iz španskog grada Valadolida”. Karakteristična je prva rečenica ovog teksta: “ ‘Pobjeda’ je nedavno pisala da je u Španiji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime Crnogorca Luke Brajnovića, nastanjenog u španskom gradu Pamploni.” Također sam iz Njemačke dobio pismo velikog hrvatskog pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka s člankom iz lista “Evropske Novosti” (uredništvo u Beogradu, a pretiskuje se u Frankfurtu) od 26. X. 1997.: “Kako i zašto je ugledna nagrada udruženja novinara Španije dobila ime našeg čoveka. Dobri profesor Luka…”. Tako je na primjeru prof. Luke Brajnovića zorno pokazano koliko je ogroman velikosrpski kompleks hrvatske kulturne baštine. Četristo godina pod turskom vlašću znači za njih i 400 godina bez kulturnog stvaranja – bez baštine, pa taj nedostatak pokušavaju nadoknaditi otimajući hrvatsku kulturnu baštinu. Tako prisvajaju ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske. A profesor Brajnović jest Hrvat iz Boke kotorske.

Dobro je poznata činjenica kako su tijekom Drugog svjetskog rata svi partizanski dokumenti i organizacije koje su se odnosile na Boku kotorsku i Crnu Goru govorili o Crnoj Gori i Boki kotorskoj. To se mijenja na kraju rata: ono “Boka kotorska” se jednostavno briše i ostaje samo Crna Gora, da bismo već na popisu iz 1948. godine imali velike pritiske da se sve pučanstvo takve Crne Gore deklarira kao – Crnogorci. Mnogi hrvatski komunisti to su – po partijskoj direktivi – naprasno i postali. Slično je bilo i s ogromnom hrvatskom kulturnom baštinom Boke kotorske. Malo po malo sve je, isto tako naprasno, postajalo crnogorsko. Kotorsko kazalište ili Srednju muzičku školu bi jednostavno premjestili u Titograd. Sjetimo se također televizijske emisije: Crnogorska kulturna baština: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Nju nisu mogli premjestiti, pa bi je kao i svu drugu hrvatsku baštinu jednostavno proglasili crnogorskom baštinom. A mi bi Hrvati bili šovinisti jer ne želimo priznati da smo – u stvari – Crnogorci. Neki su to naprasno i postali, a za mnoge je “spas” bilo – jugoslavenstvo. U Srboslaviji, kakva je bila tadašnja država, niotkuda nisi mogao očekivati pomoć. Jedino što nam je preostalo bilo je našaliti se na vlastiti račun. Govorili bi: “Sve nam uzeše. Samo neće generala Moškova.”

“Naš čovek”

Naravno, general Moškov je simbolizirao sve one Hrvate iz Boke koji su se borili za NDH ili su kao takvi u drugoj Jugoslaviji predstavljani. Za takve su važila i tri brata Brajnović: jedan je, kao hrvatski vojnik, položio svoj život na oltar domovine, drugog, don Iva Brajnovića su prvo partizani pokušali ubiti u njegovoj župnoj crkvi u Škaljarima, da bi ga ubili u Dubrovniku na otoku Daksi, a treći, Luka Brajnović, urednik časopisa “Luč” (1939.-1942.), te glavni i odgovorni urednik tjednika “Hrvatska straža” (1941.-1944.) je 1945. napustio Hrvatsku i tako spasio svoj život. Upravo Luka Brajnović je “krivac” što se u najnovije vrijeme pokazalo kako ona tvrdnja iz naše šale “Samo neće generala Moškova” nije točna. Međunarodna nagrada za novinarstvo nosi njegovo ime! Preveliki zalogaj za velikosrpsku politiku gladnu hrvatske kulturne baštine.

Poznato je kako su svi ti naši ljudi koju su surađivali s hrvatskim emigrantskim tiskom bili u Jugoslaviji proglašavani “ustašama”, kao što je uostalom i sam taj tisak bio “ustaški”. A prof. Brajnović je surađivao s Hrvatskom revijom, Našom nadom, Hrvatskom državom i drugim emigrantskim hrvatskim publikacijama. Bio je prijatelj sarajevskoga nadbiskupa Šarića, koji se poslije rata sklonio u Madrid. S nadbiskupom je i izdao popravljeno izdanje Svetoga pisma za Hrvate u emigraciji. Prof. Brajnović je i pjesnik. O mučeničkoj smrti hrvatskih domoljuba na Daksi, među kojima je bio i njegov brat, prof. Brajnović je napisao slijedeću pjesmu:

Daksa 1944.

Crno je jugo stišalo pluton

i vrisak koralne himne mira.

Nad otokom prijeti se nebo i kiša

slaveći pijanstvo krvava kumira.

Jesenjski zapad, crven, vapi u visine

i dotiče kroz oluju Jadran plavi

i dvadeset i četiri leša

i, uz njih, krvave mrlje na travi.

“Evropske Novosti” istina kažu kako je Luka Brajnović diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ne spominju njegov rad u domovini, niti u emigraciji. Jer to bi zaista onda bio čudan neki “njihov čovek”. Oni jednostavno kažu: “Saznajemo da je (…) rođen ovde 1919. godine i da od 1956. živi i radi u Španiji.” U daljem tekstu oni će ustvrditi i slijedeće: “Pre neku godinu posetio je ‘nevestu Jadrana’, pomagao je svojima za vreme izolacije naše zemlje i sankcija protiv kojih se bunio.” Vjerovali ili ne!

Kompleks baštine

Valjda ne treba ni spomenuti kako je on, kao i njegove kćeri, koje su također novinarke, upravo radio na širenju istine o Hrvatskoj i srpskoj agresiji na nju tijekom Domovinskog rata. O tome nam je pričao prošle godine, a i tiskano je u nizu intervjua, kada je, iako teško bolestan, posjetio Zagreb, i kada je primio Spomen-medalju Sveučilišta u Zagrebu. Istina je da je prof. Brajnović 1989. godine zaista po prvi put poslije Drugog svjetskog rata posjetio Hrvatsku i Boku kotorsku. Iako državljanin Španjolske i sveučilišni profesor, ipak je došao, kako nam je rekao – sa strahom. Vjerojatno svjestan kako je možda i njegov brat don Ivo bio ubijen više zbog rada prof. Brajnovića u spomenutim hrvatskim novinama, nego zbog nekakve svoje krivnje. Tekst u (srpskim) “Evropskim Novostima” završava riječima “časnih novinara, kojima je etika i moral iznad svega”. Zaista čudno shvatanje etike i morala. Ali kada znamo od koga to dolazi, i ne mora nas čuditi.

Jedan od tih razgovora s prof. Brajnovićem imao sam i ja sam. Tiskan je u Hrvatskom Slovu od 25. travnja 1997. pod karakterističnim naslovom: “Luka Brajnović: Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke”. S obzirom na crnogorsko svojatanje prof. Brajnovića navedimo samo slijedeći dio iz tog teksta: “Kad sam polazio peti razred gimnazije, izdavao sam ilegalni mjesečnik “Hrvatski graničar”, koji je čitala sva mladež i preko kojega smo htjeli održati hrvatsku svijest među mladima. Već onda su se u Boku naseljavali Crnogorci i Srbi, pa smo htjeli sačuvati naš hrvatski identitet. Zbog toga sam bio proganjan iz gimnazije. Od izgona spasio me prof. Stjepan Alfirević, brat pjesnika Frana Alfirevića, koji je i sam bio proganjan kao Hrvat.”

Da ironija bude veća, ovdje govorimo o novinskim člancima u kojima Srbi i Crnogorci svojataju prof. Luku Brajnovića. A prof. Brajnović je profesor novinarske etike. Kada je bio u Zagrebu u travnju prošle godine održao je predavanje: “Novinarska deontologija”, koje je i tiskano u zadnjem broju “Hrvatske Revije”.

A kakva je poruka koja se šalje Hrvatima u Boki svojatanjem jednog uglednog Hrvata još za njegova života. Očito im se pokazuje kako su i oni Crnogorci ili Srbi i to će postati, željeli to oni ili ne! Jer ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke velikosrbi mogu prisvojiti samo kroz stvaranje Srba i Crnogoraca – katolika, jer je većina tog spomeničnog blaga u vlasništvu Katoličke crkve. A Hrvati uopće i ne mogu reagirati. Jedino u Boki kotorskoj oni nemaju nikakve svoje organizacije. Svugdje u svijetu Hrvati ih imaju – samo u Boki kotorskoj ne! Teško je i mogu imati. Jer Hrvati u Boki su naseljeni u gradovima. Za razliku od seoskog pučanstva koji dostatno mogu biti neovisni od države, s gradskim pučanstvo to nije slučaj. Oni, jednostavno rečeno, žive od plaće, a lako se može ostati bez nje. A u gradovima lakše je i izlagati ih raznim pritiscima! Zato je njihov položaj teži od položaja drugih Hrvata bilo gdje u svijetu. I zato se oni uopće i ne čuju, niti se mogu čuti. Za njih moramo govoriti mi u Hrvatskoj. Činimo li to dovoljno?

*

Zapravo ovom tekstu prethodio je tekst: “Zašto Srbi svojataju prof. Luku Brajnovića!? Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 177, Večernji list (inozemno izdanje), 17. studenoga 1997.

U Hrvatskom tjedniku spominju riječi akademika Josipa Bratulića koji ističe kako Luka Brajnović pripada krugu žrtvovanih hrvatskih intelektualaca.

Smije li Hrvatsta žrtvovati takve intelektualce kakve želi i Srbija i Crna Gora?

Smije li Hrvatsta žrtvovati i Bokeljsku mornaricu koju želi i Srbija i Crna Gora?

Ili će još više pomoći g. Dekoviću i njegovom Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore?

Akademik Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari