Pratite nas

Analiza

OD KULTA LIČNOSTI DO AUTOKRATIZMA

Objavljeno

na

Vrijeme razotkrivanja brzo je došlo, a ova autentična izjava Andreja Plenkovića noćas je zasigurno užarila tipkovnice svih političkih analitičara, komentatora, novinara, kako domoljubne tako i lijeve provenijencije. Analizirajući cijeli intervju Andreja Plenkovića RTL-u, vjerojatno ne ću otkriti toplu vodu, ništa novo, ništa što se već do danas nije moglo naslutiti o karakteru, političkoj platformi  i mentalnim zasadama novog „velikog vođe“, stare velike stranke. Danas, kada nam evidentno prijeti cijeli koloplet unutarnjih i vanjskih ugroza, a one su i opasnije i veće nego što su bile 1989. godine, bilo bi korisnije predvidjeti kuda Hrvatsku vodi ovaj evidentni kult ličnosti zaluđenog eurofila Andreja Plenkovića koji je bez ikakve sumnje prerastao u očigledan Sanaderovsko-diktatorski  autokratizam. Može li se uopće Hrvatska spasiti od novog velikog raskola koji je programirano  počeo masmedijskom proizvodnjom kulta ličnosti, a  koji se danas neminovno reinkarnirao u sve oblike nepogrješivog apsolutizma? Piše Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 „To je HDZ kako ja gradim i kako ga profiliram koji je čvrsto usidren u desnom centru. Da je naš prvi predsjednik Franjo Tuđman  bio u Rimu bio bi jako zadovoljan. Ne bi išao u Moskvu kao što idu neki europski lideri marginalnih i populističkih opcija. Ono što očekujem od Hasanbegovića i svih članova HDZ-a u Zagrebu da čvrsto, angažirano podupru Dragu Prgometa kao našeg legitimnog i kvalitetnog kandidata koji će u Zagrebu i za sebe i za HDZ ostvariti sjajan rezultat. Druge kandidature me ne zanimaju. Oni koji budu radili protiv našeg kandidata će snositi posljedice.“ 

Ovom izjavom Andreja Plenkovića duboko sam osobno povrijeđen, jer ne mislim da sam opskurni, marginalni populista zato što u svojim vizijama i snovima želim Hrvatsku drugačiju od one kako je iz briselskih hodnika gleda Plenković! Povrijeđen sam, jer ne mislim podupirati Plenkovićeve kandidate kojima ne vjerujem, a on zapovijeda da ih podupirem, povrijeđen sam zbog javno izrečenih autoritarnih prijetnji linčem svih onih koji ne misle kako misli on, Andrej Plenković. Povrijeđen sam, jer ne mislim da su Marine Le Penn, Orban i Donald Trump marginalni populisti, ne mislim da su to Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Tomislav Karamarko, Željko Glasnović, Stevo Culej… Naprotiv, mislim da sam osobno ja i svi nabrojani, u slobodi od Boga darovanoj,  autentična misleća bića, mislim na demokratsko zajedništvo u različitosti i mislim da će se svaka autoritarna prijetnja slomiti upravo na leđima autokrate koji prijeti, a najžalosnije je što će se u konačnici takav oblik političkog diktata slomiti na našoj dragoj Domovini. „Psi laju, a karavane prolaze“, a Domovina nam ponovo tone u još dublju depresiju i beznađe!

Zaluđeni i zabluđeni eurofil Andrej Plenković mogao bi nam o svojoj sjajnoj viziji EU-e apologetički diplomatizirati dan i noć bez prestanka, izgovarati do besvijesti besmislene diplomatske fraze kojima ne kaže ništa, misleći kako je on neki važan, presudan čimbenik europskih politika, a pri tom ne će proliti ni kaplju znoja radeći za snažnu, suverenu vlastitu Domovinu. Koja zabluda!? On jednostavno u svom slijepilu ne vidi da je zapravo običan, mali, politikantski aparatčik koji bespogovorno izvršava zadaće Angele Merkel! „Daj Srbima sve što požele“, „zaustavi rasprave o prošlosti, okreni se budućnosti“, „zatvori arhive“, „riješi se opskurne desnice“, „prodaj HEP“, „spasi lopove iz privatizacije“, „zaboravi lustraciju“. Na svim tim zadaćama Plenković djelatno radi, a ako pri tom ispunjava zadaće i diktate iz Brisela, onda se trebao kandidirati za predsjednika Europe ili direktora svemira, a ne za predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Ustvari, radi istine, nije se kandidirao Plenković ni za predsjednika Vlade, ni za predsjednika stranke. On je, čini i se kandidiran, on je instaliran!

Ali kako bi Plenković, kao neki  imaginarni kandidat za predsjednika ujedinjene Europe o kojoj sanja, uopće dobio te europske izbore ako bi ih bilo, kada nije u stanju na demokratski način ujediniti čak ni članstvo u svojoj stranci, a nekmoli svekoliki narod u Hrvatskoj? Kakav on legitimitet i vjerodostojnost ima govoriti o nekom europskom demokratskom zajedništvu kada je osobno na autokratski  način javno prevario ogroman broj vlastitih birača ne poštujući legitimnost njihovog izbora, pa makar taj izbor bio i izbor „marginalnih, opskurnih populista“? Kakav on legitimitet ima govoriti o „ukrajinskom modelu mirne reintegracije po uzoru na Hrvatski model“ kada je upravo taj model reintegracije mlinski kamen o vratu Hrvatske koji se zrcali u svim antihrvatskim politikama Milorada Pupovca, njegovog najbližeg suradnika?  Kako se usudi pozivati se na model „Tuđmanove pomirbe“ kada je i sam Predsjednik u svom zadnjem govoru o „žutim i crnim vragovima“ javno priznao da do te pomirbe nije došlo i ne će doći? I sada, pogledajte taj apsurd, taj autokratizam!?

Plenković, od nas prevarenih birača , od prevarenih domoljuba s izbornih lista očekuje punu potporu njegovom autokratizmu, očekuje potporu od nas „opskurnih marginalnih populista“, očekuje potporu od onih koji su se demokratski borili protiv Pupavčevih i Milanovićevih politika veleizdaje, a zbog toga smo bili kažnjeni umjesto nagrađeni!? Plenković ne zahtjeva samo našu potporu, on prijeti sankcijama i zapovijeda!?

U svojoj zaluđenoj eurofilskoj fantazmagoriji Plenković ne vidi žilet žicu i čvrstu željeznu ogradu na granicama Slovenije i Mađarske sa Hrvatskom, on ne vidi tu simboliku kojom smo evidentno ponovno gurnuti u regijon i simbolično odijeljeni od EU. On ne čuje poruku Viktora Orbana da Hrvatska, Mađarska i Poljska predstavljaju antemurale christianitatis, predziđe kršćanstva. Naprotiv, i Mađarska i Poljska, za njega su izgleda marginalne, opskurne populističke države, samo zato jer žele više suverenizma nasuprot partitokratskoj dominaciji EU struktura.  On ne vidi ili ne želi vidjeti da je Aleksandar Vučić miljenik EU,  poglavito miljenik Angele Merkel, kojoj je spreman dati i svoje četničke poderane gaće kako bi zauzvrat dobio što veću geostratešku kontrolu nad regionom, bivšom Jugoslavijom ili velikom Srbijom. On ne vidi da su hrvatske poderane haljine razgrabili domaći i europski razbojnici isto onako kako su podijelili Kristove haljine nakon njegovog raspeća. On ne vidi da je Bosna i Hercegovina potpuno raspuštena i prepuštena samoj sebi unutar koje su Hrvati potpuno zatučeni, politički slomljeni, raseljeni i obespravljeni. On ne vidi da je Bosna i Hercegovina u svojevrsnoj čekaonici novog rata, a ta činjenica ne će zaobići ni Hrvatsku proizvodeći ekonomsku i moralnu katastrofu.

Uzaludan ti je BDP, svi statistički napumpani ekonomski pokazatelj, statistički falsificirane ankete popularnosti, poglavito one kojima do jučer nismo vjerovali! Uzaludno je spašavati „gazdu“ i ostale gazde novcem poreznih obveznika! Sve je to uzalud bez zajedništva u obitelji, stranci, bez zajedništva u krvavo stečenoj Domovini. A zajedništvo je moguće, zajedništvo onih koji zajedništvo žele, zajedništvo kršćansko demokratske statističke većine. Onima koji to zajedništvo žele prijeti se sankcijama iz vlastitih redova, oni koji u sebi nose tu esenciju hrvatskog suverenizma i domoljublja zapovijeda se autokratskim diktatima, onima koji su nezaustavljivo započeli demokratske procese i raskrčili put prema istini uskraćena su  demokratska prava birati, predlagati i podržati najbolje hrvatske kćeri i sinove, kandidate čistih ruku i čiste savjesti! Oni koji su utirali put lustraciji nemilosrdno su  bez ikakve razumne sumnje lustrirani, odbačeni bez ikakvog razumnog dokaza i objašnjenja.

Kocka je bačena, političke posljedice su predvidive! Modus operandi je poznat! Kult ličnosti je programirano stvoren, on neminovno proizvodi samodopadnost ili samoljublje, samoljublje proizvodi autokraciju, a autokracija rezultira raskolom  sa svima onima koji se autokrati ne klanjaju. Raskol vodi podjelama u stranci, podjele u stranci vode podjelama u biračkom tijelu, a podjele u biračkom tijelu prijete gubitkom izbora. Gubitak izbora autokrati prijeti gubitkom vlasti i moći i tada autokrata povlači prisiljene poteze, a da nužno ne mora znati kako je žrtva programiranog kaosa ili žrtva domaće i međunarodne urote. Da bi spasio vlast, moć i novac autokrata pribjegava makijavelizmu, ulazi u neprincipijelne koalicije i saveze i to objašnjava višim interesima od nacionalnih, što je u našem slučaju bespogovorno se podrediti interesima i politikama EU, na štetu vlastitog suverenizma koji bi nužno morao biti na prvom mjestu, a poslije toga sve ostalo. U trenutku kada su zatučeni suverenizam i domoljublje, posao je olakšan i konačan cilj kreatora programiranog kaosa i urota je gurnuti autokratu u veliku koaliciju na nacionalnoj razini, u koaliciju sa nelustriranim mentalnim komunistima, u koaliciju s nelustriranim pljačkašima Hrvatske, a na regionskoj razini cilj je gurnuti ga u koaliciju sa Srbijom bez lustracije aboliranih četnika, uz opću relativizaciju Domovinskog rata.

Ne gledamo li mi upravo taj film? Da sam kojim slučajem ljevičar ili udbaš napisao bih i režirao upravo ovakav scenarij. Grdno se varamo ako mislimo da takvih znanstveno kompetentnih režisera nema i previše na ljevici u sprezi s međunarodnim i unutarnjim interesnim skupinama.

Kao melem na ranu, došla nam je izvanredna knjiga kolege Tihomira Dujmovića o stradanju hrvatskih novinara tijekom zločinačkog, diktatorskog režima J.B.Tita kojega Plenković i njegovo „Vijeće“ blago  nazivaju nedemokratskim. Zapela mi je za oko Dujmovićeva logična misao koju je izvukao i uobličio u poruku iz iskustva vlastite kože.

„Da je danas kojim slučajem 1945. godina novinare bi vješali i streljali, kada bi bila 1971. godina novinare bi zatvarali na Golom otoku, a danas novinari ostaju bez posla.“ Ipak nadopunio bih kolegu Dujmovića iz iskustva vlastite kože. Mene ne mogu ubiti, ne mogu me zatvoriti, ne mogu mi dati otkaz, jer sam nezaposlen, ne mogu me ucijeniti! Ali mogu me cenzurirati i ne objaviti moje uratke na takozvanim slobodnim domoljubnim portalima. To se događa, ne samo meni, već i običnim vrijednim portalskim komentatorima, poglavito na onim portalima koji su pod kontrolom HDZ-a i autokrate. Siguran sam da portali koji objavljuju moje uratke, zbog duha slobode i demokracije, ne će podleći toj atmosferi autokratskog sijanja straha. U svakom slučaju, iz neobjavljenih i cenzuriranih kolumni i komentara možemo doznati puno više o cenzorima, kultu ličnosti i autokratima. Proces razobličavanja i kazna, stići će ih, bez imalo sumnje, već na prvim demokratskim izborima!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari