Pratite nas

Analiza

OD KULTA LIČNOSTI DO AUTOKRATIZMA

Objavljeno

na

Vrijeme razotkrivanja brzo je došlo, a ova autentična izjava Andreja Plenkovića noćas je zasigurno užarila tipkovnice svih političkih analitičara, komentatora, novinara, kako domoljubne tako i lijeve provenijencije. Analizirajući cijeli intervju Andreja Plenkovića RTL-u, vjerojatno ne ću otkriti toplu vodu, ništa novo, ništa što se već do danas nije moglo naslutiti o karakteru, političkoj platformi  i mentalnim zasadama novog „velikog vođe“, stare velike stranke. Danas, kada nam evidentno prijeti cijeli koloplet unutarnjih i vanjskih ugroza, a one su i opasnije i veće nego što su bile 1989. godine, bilo bi korisnije predvidjeti kuda Hrvatsku vodi ovaj evidentni kult ličnosti zaluđenog eurofila Andreja Plenkovića koji je bez ikakve sumnje prerastao u očigledan Sanaderovsko-diktatorski  autokratizam. Može li se uopće Hrvatska spasiti od novog velikog raskola koji je programirano  počeo masmedijskom proizvodnjom kulta ličnosti, a  koji se danas neminovno reinkarnirao u sve oblike nepogrješivog apsolutizma? Piše Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 „To je HDZ kako ja gradim i kako ga profiliram koji je čvrsto usidren u desnom centru. Da je naš prvi predsjednik Franjo Tuđman  bio u Rimu bio bi jako zadovoljan. Ne bi išao u Moskvu kao što idu neki europski lideri marginalnih i populističkih opcija. Ono što očekujem od Hasanbegovića i svih članova HDZ-a u Zagrebu da čvrsto, angažirano podupru Dragu Prgometa kao našeg legitimnog i kvalitetnog kandidata koji će u Zagrebu i za sebe i za HDZ ostvariti sjajan rezultat. Druge kandidature me ne zanimaju. Oni koji budu radili protiv našeg kandidata će snositi posljedice.“ 

Ovom izjavom Andreja Plenkovića duboko sam osobno povrijeđen, jer ne mislim da sam opskurni, marginalni populista zato što u svojim vizijama i snovima želim Hrvatsku drugačiju od one kako je iz briselskih hodnika gleda Plenković! Povrijeđen sam, jer ne mislim podupirati Plenkovićeve kandidate kojima ne vjerujem, a on zapovijeda da ih podupirem, povrijeđen sam zbog javno izrečenih autoritarnih prijetnji linčem svih onih koji ne misle kako misli on, Andrej Plenković. Povrijeđen sam, jer ne mislim da su Marine Le Penn, Orban i Donald Trump marginalni populisti, ne mislim da su to Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Tomislav Karamarko, Željko Glasnović, Stevo Culej… Naprotiv, mislim da sam osobno ja i svi nabrojani, u slobodi od Boga darovanoj,  autentična misleća bića, mislim na demokratsko zajedništvo u različitosti i mislim da će se svaka autoritarna prijetnja slomiti upravo na leđima autokrate koji prijeti, a najžalosnije je što će se u konačnici takav oblik političkog diktata slomiti na našoj dragoj Domovini. „Psi laju, a karavane prolaze“, a Domovina nam ponovo tone u još dublju depresiju i beznađe!

Zaluđeni i zabluđeni eurofil Andrej Plenković mogao bi nam o svojoj sjajnoj viziji EU-e apologetički diplomatizirati dan i noć bez prestanka, izgovarati do besvijesti besmislene diplomatske fraze kojima ne kaže ništa, misleći kako je on neki važan, presudan čimbenik europskih politika, a pri tom ne će proliti ni kaplju znoja radeći za snažnu, suverenu vlastitu Domovinu. Koja zabluda!? On jednostavno u svom slijepilu ne vidi da je zapravo običan, mali, politikantski aparatčik koji bespogovorno izvršava zadaće Angele Merkel! „Daj Srbima sve što požele“, „zaustavi rasprave o prošlosti, okreni se budućnosti“, „zatvori arhive“, „riješi se opskurne desnice“, „prodaj HEP“, „spasi lopove iz privatizacije“, „zaboravi lustraciju“. Na svim tim zadaćama Plenković djelatno radi, a ako pri tom ispunjava zadaće i diktate iz Brisela, onda se trebao kandidirati za predsjednika Europe ili direktora svemira, a ne za predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Ustvari, radi istine, nije se kandidirao Plenković ni za predsjednika Vlade, ni za predsjednika stranke. On je, čini i se kandidiran, on je instaliran!

Ali kako bi Plenković, kao neki  imaginarni kandidat za predsjednika ujedinjene Europe o kojoj sanja, uopće dobio te europske izbore ako bi ih bilo, kada nije u stanju na demokratski način ujediniti čak ni članstvo u svojoj stranci, a nekmoli svekoliki narod u Hrvatskoj? Kakav on legitimitet i vjerodostojnost ima govoriti o nekom europskom demokratskom zajedništvu kada je osobno na autokratski  način javno prevario ogroman broj vlastitih birača ne poštujući legitimnost njihovog izbora, pa makar taj izbor bio i izbor „marginalnih, opskurnih populista“? Kakav on legitimitet ima govoriti o „ukrajinskom modelu mirne reintegracije po uzoru na Hrvatski model“ kada je upravo taj model reintegracije mlinski kamen o vratu Hrvatske koji se zrcali u svim antihrvatskim politikama Milorada Pupovca, njegovog najbližeg suradnika?  Kako se usudi pozivati se na model „Tuđmanove pomirbe“ kada je i sam Predsjednik u svom zadnjem govoru o „žutim i crnim vragovima“ javno priznao da do te pomirbe nije došlo i ne će doći? I sada, pogledajte taj apsurd, taj autokratizam!?

Plenković, od nas prevarenih birača , od prevarenih domoljuba s izbornih lista očekuje punu potporu njegovom autokratizmu, očekuje potporu od nas „opskurnih marginalnih populista“, očekuje potporu od onih koji su se demokratski borili protiv Pupavčevih i Milanovićevih politika veleizdaje, a zbog toga smo bili kažnjeni umjesto nagrađeni!? Plenković ne zahtjeva samo našu potporu, on prijeti sankcijama i zapovijeda!?

U svojoj zaluđenoj eurofilskoj fantazmagoriji Plenković ne vidi žilet žicu i čvrstu željeznu ogradu na granicama Slovenije i Mađarske sa Hrvatskom, on ne vidi tu simboliku kojom smo evidentno ponovno gurnuti u regijon i simbolično odijeljeni od EU. On ne čuje poruku Viktora Orbana da Hrvatska, Mađarska i Poljska predstavljaju antemurale christianitatis, predziđe kršćanstva. Naprotiv, i Mađarska i Poljska, za njega su izgleda marginalne, opskurne populističke države, samo zato jer žele više suverenizma nasuprot partitokratskoj dominaciji EU struktura.  On ne vidi ili ne želi vidjeti da je Aleksandar Vučić miljenik EU,  poglavito miljenik Angele Merkel, kojoj je spreman dati i svoje četničke poderane gaće kako bi zauzvrat dobio što veću geostratešku kontrolu nad regionom, bivšom Jugoslavijom ili velikom Srbijom. On ne vidi da su hrvatske poderane haljine razgrabili domaći i europski razbojnici isto onako kako su podijelili Kristove haljine nakon njegovog raspeća. On ne vidi da je Bosna i Hercegovina potpuno raspuštena i prepuštena samoj sebi unutar koje su Hrvati potpuno zatučeni, politički slomljeni, raseljeni i obespravljeni. On ne vidi da je Bosna i Hercegovina u svojevrsnoj čekaonici novog rata, a ta činjenica ne će zaobići ni Hrvatsku proizvodeći ekonomsku i moralnu katastrofu.

Uzaludan ti je BDP, svi statistički napumpani ekonomski pokazatelj, statistički falsificirane ankete popularnosti, poglavito one kojima do jučer nismo vjerovali! Uzaludno je spašavati „gazdu“ i ostale gazde novcem poreznih obveznika! Sve je to uzalud bez zajedništva u obitelji, stranci, bez zajedništva u krvavo stečenoj Domovini. A zajedništvo je moguće, zajedništvo onih koji zajedništvo žele, zajedništvo kršćansko demokratske statističke većine. Onima koji to zajedništvo žele prijeti se sankcijama iz vlastitih redova, oni koji u sebi nose tu esenciju hrvatskog suverenizma i domoljublja zapovijeda se autokratskim diktatima, onima koji su nezaustavljivo započeli demokratske procese i raskrčili put prema istini uskraćena su  demokratska prava birati, predlagati i podržati najbolje hrvatske kćeri i sinove, kandidate čistih ruku i čiste savjesti! Oni koji su utirali put lustraciji nemilosrdno su  bez ikakve razumne sumnje lustrirani, odbačeni bez ikakvog razumnog dokaza i objašnjenja.

Kocka je bačena, političke posljedice su predvidive! Modus operandi je poznat! Kult ličnosti je programirano stvoren, on neminovno proizvodi samodopadnost ili samoljublje, samoljublje proizvodi autokraciju, a autokracija rezultira raskolom  sa svima onima koji se autokrati ne klanjaju. Raskol vodi podjelama u stranci, podjele u stranci vode podjelama u biračkom tijelu, a podjele u biračkom tijelu prijete gubitkom izbora. Gubitak izbora autokrati prijeti gubitkom vlasti i moći i tada autokrata povlači prisiljene poteze, a da nužno ne mora znati kako je žrtva programiranog kaosa ili žrtva domaće i međunarodne urote. Da bi spasio vlast, moć i novac autokrata pribjegava makijavelizmu, ulazi u neprincipijelne koalicije i saveze i to objašnjava višim interesima od nacionalnih, što je u našem slučaju bespogovorno se podrediti interesima i politikama EU, na štetu vlastitog suverenizma koji bi nužno morao biti na prvom mjestu, a poslije toga sve ostalo. U trenutku kada su zatučeni suverenizam i domoljublje, posao je olakšan i konačan cilj kreatora programiranog kaosa i urota je gurnuti autokratu u veliku koaliciju na nacionalnoj razini, u koaliciju sa nelustriranim mentalnim komunistima, u koaliciju s nelustriranim pljačkašima Hrvatske, a na regionskoj razini cilj je gurnuti ga u koaliciju sa Srbijom bez lustracije aboliranih četnika, uz opću relativizaciju Domovinskog rata.

Ne gledamo li mi upravo taj film? Da sam kojim slučajem ljevičar ili udbaš napisao bih i režirao upravo ovakav scenarij. Grdno se varamo ako mislimo da takvih znanstveno kompetentnih režisera nema i previše na ljevici u sprezi s međunarodnim i unutarnjim interesnim skupinama.

Kao melem na ranu, došla nam je izvanredna knjiga kolege Tihomira Dujmovića o stradanju hrvatskih novinara tijekom zločinačkog, diktatorskog režima J.B.Tita kojega Plenković i njegovo „Vijeće“ blago  nazivaju nedemokratskim. Zapela mi je za oko Dujmovićeva logična misao koju je izvukao i uobličio u poruku iz iskustva vlastite kože.

„Da je danas kojim slučajem 1945. godina novinare bi vješali i streljali, kada bi bila 1971. godina novinare bi zatvarali na Golom otoku, a danas novinari ostaju bez posla.“ Ipak nadopunio bih kolegu Dujmovića iz iskustva vlastite kože. Mene ne mogu ubiti, ne mogu me zatvoriti, ne mogu mi dati otkaz, jer sam nezaposlen, ne mogu me ucijeniti! Ali mogu me cenzurirati i ne objaviti moje uratke na takozvanim slobodnim domoljubnim portalima. To se događa, ne samo meni, već i običnim vrijednim portalskim komentatorima, poglavito na onim portalima koji su pod kontrolom HDZ-a i autokrate. Siguran sam da portali koji objavljuju moje uratke, zbog duha slobode i demokracije, ne će podleći toj atmosferi autokratskog sijanja straha. U svakom slučaju, iz neobjavljenih i cenzuriranih kolumni i komentara možemo doznati puno više o cenzorima, kultu ličnosti i autokratima. Proces razobličavanja i kazna, stići će ih, bez imalo sumnje, već na prvim demokratskim izborima!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Koliko je Komšić zaista ‘opasan’!?

Objavljeno

na

Objavio

Kratku i jezgrovitu analizu djelovanja drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH koja “gađa u sridu” objavio je novinar Tvrtko Milović. On je sumirao sve laži koje je Komšić izrekao u trećem mandatu te tako potvrdio tezu da je “zlatni ljiljan” instaliran u Predsjedništvo BiH kako bi bio trbuhozborac bošnjačke politike u BiH.

Milović analizira koliko su Komšićeve izjave zaista “opasne” te se iz toga iščitava kakva je funkcija namijenjena Komšiću u četverogodišnjem mandatu.

Facebook status Tvrtka Milovića Hrvatski Medijski Servis prenosi u cijelosti:

“Nakon što je političar Komšić tužiteljstvu BiH prijavio političara Dodika zbog političke izjave, analizirao sam koliko je Komšić zaista “opasan”.

Evo analizice:

08.10.2018. Željko Komšić najavio tužbu protiv Hrvatske zbog gradnje Pelješkog mosta.
11.05.2019. Kinezi zabili zadnji pilot mosta. Komšić nije učinio ništa.

28.11.2018. Željko Komšić izjavio da će “DF ući u koaliciju sa SDA isključivo kao dio BH bloka”.
08.04.2019. DF ušao u koaliciju sa SDA mimo BH bloka.

09.04.2019. Željko Komšić upozorio Hrvatsku da prestane maltretirati BH državljane povodom afere “Selefije”.
15.05.2019. Mediji objavili da su ispitivani BH državljani zaista sigurnosno opasni zbog veza sa registriranim teroristima.

18.04.2019. Željko Komšić najavio da će “FBIH adekvatno odgovoriti na formiranje rezervnog sastava MUP Republike Srpske”.
14.05.2019. U Parlamentu FBiH prijedlog zakona o formiranju rezervnog sastava MUP FBiH praktično blokirao HDZ BiH. Zbog toga FBiH neće adekvatno odgovoriti na formiranje rezervnog sastava MUP RS.

Ali, ako ste pomislili da je Komšić kompletno bezopasna figura, evo i jednog primjera gdje je stvarno pokazao zube:

03.03. Željko Komšić poručio maškarama u Čapljini da “neće uspjeti podijeliti Bosnu”.
I stvarno nisu uspjeli”, komentirao je Tvrtko Milović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Davor Marijan: Pet mitova i kontroverzi koje se u BiH i Hrvatskoj vežu uz Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Objavio

Medijski i politički najeksploatiranije su optužbe da je izdao Vukovar i da je stvorio uvjete da se u procesu privatizacije obogati skupina od oko 200 odabranih osoba.

Niz je kontroverzi koje se vežu uz Franju Tuđmana i uglavnom dolaze od političkih protivnika i iz miljea koji ga optužuje za razbijanje Jugoslavije.

Te su kontroverze najvećim dijelom vezane uz Bosnu i Hercegovinu i u nešto manjoj mjeri uz Hrvatsku. Kada je u pitanju Hrvatska, medijski i politički najeksploatiranije su optužbe da je izdao Vukovar i da je stvorio uvjete da se u procesu privatizacije obogati skupina od oko 200 odabranih osoba.

Godinama se na dan pada Vukovara plasira teza da je grad pao jer mu Tuđman nije želio pomoći. Uglavnom se vrtjela snimka razgovora za koju je teško naći osnovne podatke, prvo kada je uopće snimljena.

Pri tome je ignoriran kontekst u kojem se bitka zbila. Da je cijela Hrvatska bila u ratu. Da se vojska stvarala od nule. Da su sve postrojbe s crte duge oko 1200 km, koja je počinjala na granici Srbije i općine Županja i završavala na jugu, u Konavlima, tražile oružje i opremu, a da je zarobljen samo jedan od 17 korpusa Kopnene vojske JNA. Da je Hrvatska od 25. rujna 1991. bila pod embargom na oružje Vijeća sigurnosti UN-a kojim je onemogućeno legalno naoružavanje

Optužba o 200 odabranih obitelji koje su se obogatile na račun ostalih u državi u optjecaju je od 2000. godine, premda se prijašnjih godina “baratalo” brojkama od 50 do 500 obitelji, a najviše sa 100 obitelji.

Ta se optužba može svesti na tvrdnju jednoga novinara Feral Tribunea iz 2000. godine da je “svehrvatska imovina” prvo “pretvorena u državnu, a onda je razdijeljena tek promoviranim feudalcima, novom hrvatskom plemstvu koje je mladu državu trebalo uvesti u 21. stoljeće”. Tvrdnja o 200 obitelji često se i po potrebi izvuče iz naftalina. No problem je uopće dokučiti početak kad je tvrdnja plasirana i tko je njezin autor.

Tako se jedno loše i neučinkovito gospodarstvo, kao što je bilo socijalističko, prikazuje kao vrhunsko, gotovo savršeno prije smjene vlasti 1990., nakon čega je grubo privatizirano i opljačkano.

Prije nekoliko godina izrađen je doktorat u kojem je ta problematika dobila važno mjesto. No autor nije uspio naći vjerodostojan podatak kada je Tuđman spomenuo 200 obitelji, a osobe koje su to tvrdile nisu se očitovale na njegovu molbu da mu daju izvor za svoje optužbe, koja je, kao što smo rekli, i dalje u optjecaju, prema potrebama dnevne politike.

Kontroverze o BiH puno su češće, od navodnog dogovora u Karađorđevu do doprinosa padu Bosanske Posavine i optuživanja za izazivanje rata s muslimanima (Bošnjacima). U biti se mogu svesti i na jednu megakontroverzu u čijem su središtu BiH i Tuđmanov odnos prema njoj.

Karađorđevo je lovište pokraj Bačke Palanke u Vojvodini koje u hrvatskoj kolektivnoj memoriji ima negativno značenje zbog sječe Hrvatskog proljeća 1971. godine.

U njemu su se 25. ožujka 1991. sastali Tuđman i Milošević. Taj sastanak, kao i sljedeći 15. travnja u Tikvešu u Baranji, Tuđmanu je donio uglavnom nevolje i prozivanja da s Miloševićem dijeli Bosnu i Hercegovinu. Premda ne postoji nijedan konkretan dokaz, pojedini tumači novije povijesti navode i postotke BiH koji su trebali pripasti Hrvatskoj i Srbiji.

Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća 25. travnja Tuđman je sastanke s Miloševićem obrazložio nakanom da pobunjenim Srbima koji su to izbjegavali, pokaže da su razgovori političkih protivnika ne samo mogući već i nužni.

Sve je to, znači, dovelo do otrežnjavanja, osobito kad su vidjeli da Milošević mora razgovarati s Tuđmanom, jer onda je jasno da moraju i Kninjani razgovarati. To mnogi ne razumiju. Navodni “sporazum” u Karađorđevu omiljen je kod Bošnjaka, koji na taj način relativiziraju propuste svoje politike, koja je rat dočekala nespremno, a što je posljedično imalo goleme civilne žrtve u prvim mjesecima rata.

Optuživanje Tuđmana da je kriv za pad Bosanske Posavine vrhunac je imalo početkom ovog stoljeća. Pri tome se, kao i kod drugih optužbi, polazilo od potpunog ignoriranja šire slike. Prvo, Bosanska je Posavina bila, što i sada jest, dio BiH pa je upitno kako je to Tuđman kriv za pad dijela druge države. On se jest miješao u rat, jer bez utjecaja HV-a u travnju 1992. ta država uopće ne bi opstala.

No najveća je ignorancija u činjenici koja je neumoljiva: najveći angažman Hrvatske vojske, ne računajući završnu etapu rata potkraj 1994. u BiH, bio je 1992. u Bosanskoj Posavini, više je vojnika bilo angažirano u obrani Bosanske Posavine nego u dijelu BiH od Livna do Stoca, tj. u jugozapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini.

Optužba za izdaju lagodan je način da se amnestiraju mnogi, od onih koji su bili nedorasli do onih koji su pobjegli s kućnoga praga smatrajući da ga trebaju braniti Hrvati iz Hrvatske.

Tuđmana se optužuje i da je Hrvate u BiH okrenuo protiv države u kojoj su rođeni i da je zbog opsjednutosti Banovinom Hrvatskom izazvao rat s Bošnjacima, pri čemu je prekršio savez s njima protiv Srba.

Popisi stanovništva od 1948. do 1991. prilično dobro pokazuju trećerazredan položaj Hrvata u BiH, pa se ne treba čuditi što je golema većina gledala prema Zagrebu, a ne prema Sarajevu. Saveza s Bošnjacima nije bilo do srpnja 1995. premda se mnogi lome dokazati da je postojao.

Davor Marijan / Večernji list

 

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari