Connect with us

Kronika

Kupres, 10. travnja 1992. – Kupres, 10. travnja 2021.

Objavljeno

on

Ilustracija/arhiva

Danas je obljetnica stradanja naših hrvatskih branitelja HVO-a na Kupresu, 10. travnja 1992. Sjećamo ih se s poštovanjem i zahvalnošću jer su svoj vlastiti život položili za našu slobodu.

Palim svijeću danas za sve njih, a u obiteljskoj molitvi ćemo posebno biti s mojom sestrom Ankicom, njezinom i Ilinom djecom, unucima i unukama. Pokojni Ilija Krstanović je naš zet i svjedok na vjenčanju. On je nas prijatelj i brat. Tako smo ga doživljavali od prvog dana poznanstva do njegova stradanja. U noci 9. na 10. travnja smo nas nekoliko popričali strepeći pored tenka na kojemu je s ostalim prijateljima pokojni Ile ušao prije tjedan dana u brda ponad Malovana. I kada ne bih vjere imao, srce bi mi puklo od boli. Ovako, ujedinjeni u molitvi, ostajemo u nadi u susret u vječnosti. Pokoj vječni darovao ti Gospodin, počivaj u miru dragi zete, kume i brate, piše Ivan J. Baćak.

In memoriam našim pokojnim vitezovima, kao i u znak zahvalnosti svim našim braniteljima, prenosim dio teksta fra Ante Marića iz 1999. godine!

OBLJETNICE KUPRESA I HVO

Godine čovjeku izmaknu, ni sam ne osjeti kako. No, u nekima od tih godina su događaji koji ne mogu izmaknuti, koji kao da su zastali u vremenu i prostoru, zastali u čovjeku. Ustaneš se, a ti su događaji s tobom, što god da radiš, događaji su s tobom, kao da su postali dio tebe, dio stvarnosti koja te okružuje.

Domovinski rat u svojoj cijelosti takav je događaj. Zaboraviti ga poneki i mogu, no oni koji su u njemu sudjelovali, koji su u njemu ostali bez svojih sinova i muževa, koji su u njemu ostali bez svojih ruku i nogu, koji su u njemu izgubili netragom svoje najmilije svakako ga ne mogu zaboraviti. S njim se spuštaju na počinak, s njim i ustaju. Oni točno znaju kako je sve to bilo, možda će i šutjeti o svemu tome, no točno se na njima vidi da su sva ta ratna događanja s njima. U njihovim pokretima, u njihovom pogledu, ponašanju, u njihovom postavljanju prema stvarnosti koja ih okružuje. I rijetko o svemu tome pričaju. Oni to duboko ćute.

Travanj će uvijek trajno ostati u sjećanjima mnogih. S početka travnja zbila su se u Domovinskom ratu dva značajna događaja: Boj na Kupresu i osnivanje HVO. Prvi događaj za svoj službeni nadnevak uzima 10., a drugi 8. dan tog proljetnog mjeseca. Hrvatsko vijeće obrane uistinu je bio zov slobode, zbijanje u redove onih koji mjesecima prije nisu isprazno mahali stjegovima i pjevali domoljubne pjesme. To je posao koji su učinili ljudi koji su točno znali što će im se dogoditi, ako u ratu koji je kucao na vrata ne dadnu otpora. …

Svoje je vatreno krštenje Hrvatsko vijeće obrane imalo na Kupresu. Oboružani srcem i spoznajom da i onako nema života, stali su skoro pa goloruki pred silnu četničku i jugoslavensku vojsku. Strašni su bili ti proljetni dani mjeseca travnja na Kupresu. Pohrlilo se u susret nadmoćnijem, u susret tenkovima i topovima, s lovačkim puškama, samokresima, prepilanicama. Povijest uvijek ponavlja pobune potlačenih od Spartakusa i ranije pa sve do obespravljenih sinova hrvatskog naroda koji su se ustrojili u Hrvatsko vijeće obrane.

Snjegovi i magle Kupresa iz svog su naručja pregrštima izbacivali tenkove i oklopnjake na golobrade mladiće i mlade hrvatske muževe Hrvatskog vijeća obrane. Ginuli su s jednim jedinim računom na kojem je velikim slovima ispisana Domovina i Sloboda. A oni su bili i supruga i djevojka, mater i ćaća, dijete, i ognjište, crkva i svetinje, sve ono za što su i pradjedovi stoljećima ginuli.

Selima Herceg Bosne i gradovima dolaze crni glasi, vraćaju se prepolovljene jedinice dragovoljaca, danima nakon svega pristižu polusmrznuti, izranjeni, osakaćeni, duševno i tjelesno iscrpljeni. No, pred Šuicom su napravili crtu sjevera na kojoj su iskopani rovovi i na kojoj je taj silni neprijatelj zaustavljen. Na desetke je nestalih. Majke i supruge, djeca, braća i sestre, prijatelji i suborci obijaju urede, traže “svjetske ljude u bijelom”. No, ni traga ni glasa.

I ove godine, na sedmu obljetnicu krvavog boja na Kupresu, kuprešku zaravan pohodiše najbliži, djeca, supruge, majke i očevi, braća i sestre, prijatelji i suborci. Hrvatski generali HVO stavljaju cvijeće i pale svijeće pod križ Vukovaraca, pod križ kod Adria Ski, što na svom crvenkastom granitu nosi raspeti troplet povijesti, u Suhom Polju, slavi se sv. misa u Kupresu. I danas na obljetnicu, ovog l0. travnja sniježi, no ne onako kao onog 1992. Magle su skrile tek vrhove Stožera, a kupreško polje muku muči s krticama. Buseni polusmrznute trave kao da se srame da su sve to vidjeli i doživjeli. Imamo osjećaj da trave najbolje pamte. Krhke, dakako, no sve prežive, i uvijek tiho i tužno s vjetrom pričaju sve priče, iz početka i ustrajno ih ponavljaju. I kad se one prve osuše, kad i nestanu, već one nove, znaju priču i melodiju naizust. Dječica su s travama najbolji prijatelji, i kao da razumiju njihov jezik. Oni njihovim smrznutim nosićima i promrzlim prstićima pričaju priče o njihovim tatama, o hrabrosti i kako su im zadnje što su mogle, dali svoje meke vlati za uzglavlje. Da se bojovnici odmore, i da trave zapamte.

A oni u svojim rukama drže trave svojih bojnih polja, i pod noktima im zemlja rođena. Tiho sa svojih nasmiješenih kamenih mjesta šapću travama da rastu, da se busene, i čempresima da se u vreteno sviju.

Pa tako i pomisliš, kad bi ljudi i htjeli, a često to zločesto nastoje, zaboraviti važne obljetnice, neće dati trave. Nejake krhke trave što se s vjetrovima druže, cvile i šapću.
POČIVALI U MIRU BOŽJEM!

Ivan J. Bacak

Obilježena 29.obljetnica stradanja hrvatskog naroda na Kupresu

Željko Glasnović – 10. Travnja 1992. ponovo sam se rodio

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari