Pratite nas

Analiza

Kurikul hrvatskog obrazovanja: Ljubica Kolarić Dumić – “Ja se mraka ne bojim”

Objavljeno

na

ja se mraka ne bojim

U sklopu manifestacije Noć knjige koja se održava u više od 216 gradova i mjesta diljem Hrvatske u Dječjoj knjižnici u Puli  predstavljeno četvrto izdanje slikovnice “Ja se mraka ne bojim” u nakladi Izdavačke kuće ALFA d.d. Zagreb, hrvatske književnice Ljubice Kolarić Dumić, članice Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

[ad id=”93788″]

Gospođa Kolarić-Dumić piše poeziju i prozu za djecu i odrasle, a osobito je poznata po multimedijalnim slikovnicama, a surađuje s poznatim hrvatskim slikarima i ilustratorima (Ivica Antolčić, Vjekoslav Vojo Radoičić, Ivan Balažević, Laura Varljen Herceg) te skladateljima i skladateljicama (Ljuboslav Ljubo Kuntarić, Josip degl’ Ivellio, Natalija Banov, Doris Kovačić, Suzana Štefanić). Kako su joj mnoge pjesme uglazbljene, sudjeluje na poznatim dječjim festivalima, a pjesma iz slikovnice “Ja se mraka ne bojim” proglašena je NAJ, NAJ HITOM Dječje televizije za 2015. godinu. Čitav je radni vijek predavala Hrvatski jezik u osnovoj školi i aktivno sudjelovala u kulturnom životu grada Rijeke, koji ju je 2006. godine nagradio GODIŠNJOM NAGRADOM GRADA RIJEKE za izutetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu.

Ljubica Kolarić Dumić

Ljubica Kolarić Dumić

Slikovnica “Ja se mraka ne bojim” od 2008. godine doživjela je četiri izdanja, a na natječaju Hrvatske nacionalne knjižnice HRVATSKA LIJEPA KNJIGA odabrana je među 17 od 130 pristiglih naslova hrvatskih nakladnika za Međunarodni natječaj Stiftung Buchkunst u Njemačkoj. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ju je 2014. godine preporučilo kao dobrodošlu za učenike 2. razreda osnovne škole uz obećanje (koje ovdje prilažemo) da će prilikom izrade novog Kurikula biti i službeno preporučeno u obvezni lektirni popis.

 B I B L I O G R A F I J A

OBJAVLJENE KNJIGE

 

RASKRIŽJE, poezija, Otokar Keršovani, Rijeka, 1983.
SVA U SRCU, poezija, Školske novine, Zagreb, 1985.
VRATIT ĆU SE, ZEMLJO, poezija i lirska proza, Školske novine, Zagreb, 1991.
MOLITVA ZA HRVATSKU, poezija, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1992.
UZ BAKU JE RASLO MOJE DJETINJSTVO, priče i pjesme za djecu Srijemski Hrvat, Zagreb, 1997., 2010., Hrvatska riječ, Subotica, 2011.
S VJETROM KROZ GODINU, slikovnica, Adamić, Rijeka, 1999.
OD PROLJEĆA DO PROLJEĆA, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2003., 2004.
IZAŠLI IZ PRIČE, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2005.
OBASJANA SUNCEM, poezija, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 2005.
IGRAJMO SE RADOSTI, pjesme za djecu, Hrvatska riječ, Subotica, 2006.,Srijemski Hrvat, Zagreb, 2008.
JA SE MRAKA NE BOJIM, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2008.,Srijemski Hrvat, Zagreb (slikovnica i CD), 2010., DHK, Ogranak Rijeka, 2013. ALFA d.d. Zagreb, 2015.
RIJEKO, GRADE, DJETINJSTVA SRETNOG, Pjesmarica (CD i notni zapis), Srijemski Hrvat, Zagreb, 2008.
USUSRET SVOJOJ ZVIJEZDI, poezija, Panonski institut/Pannonisches Institut, Pinkovac / Guettenbach, Austrija,
2010.RENKONTEN AL MIA STELO – POEMOJ, prijevod zbirke poezije Ususret svojoj zvijezdi na esperanto, Hrvatski esperantski savez, Zagreb,
2011. PJESMA O ZMAJEVIMA, slikovnica i CD, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
2011. VIJENAC OD ČEKANJA, poezija, Riječki nakladni zavod, Rijeka, 2012.
2012.OTVORI SRCE PJESMI (čitanka, pjevanka, bojanka; CD i notni zapis) Naklada: Glazbeni vrtuljak, Rijeka, 2015.

Slikovnica  “Ja se mraka ne bojim” visoko je ocijenjena od relevantnih stručnjaka za književnost, a za portal Hrvatsko nebo izdvojli smo dvije recenzije  Doc. dr.sc. Vjekoslave Jurdana  s  Učiteljskog fakulteta u Puli i prof. dr. sc. Milana Špehara, Predstojnika Bogoslovskog fakulteta u Rijeci

Doc. dr.sc. Vjekoslava Jurdana
Učiteljski fakultet Pula

OD VALORIZACIJE DO AFIRMACIJE

Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić
(DHK-Ogranak Rijeka, 2013., Alfa d.d. Zagreb, 2015.)

O književnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za odrasle i za djecu, posebice o slikovnici „Ja se mraka ne bojim“ o prva dva izdanja mnogo je toga rečeno. Znanstveno utemeljeno i iscrpno, prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.

Prigodom ovih ponovljenih izdanja, valja otvoriti, krećući se razvojnim putom i životom slikovnice, novo poglavlje u njezinu praćenju.  Naime, ovom prilikom nije nam (više) cilj valorizirati jedan književni artefakt, nego ukazati na prave aspekte njegove afirmacije.

Ljubica Kolarić-Dumić vrlo pažljivo gradi svoj literarni iskaz. Promišlja ga, promatra i osluškuje svaku riječ. Tako nova izdanja svoje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ zvučno i sadržajno dorađuje. Evo, kako sama o tome svjedoči: Kad pripremam novu zbirku poezije i pripovijedaka ili njihova ponovljena izdanja, danima svako jutro ponovno iščitavam napisano i osluškujem stih po stih, rečenicu po rečenicu tražeći nove, bolje riječi, izraze, boje. Za objavljivanje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ koja je u vrlo kratko vrijeme doživjela četiri izdanja, kao da sam se na neki čudesan način, posebno pripremala. Željela sam s djecom podijeliti njihove strahove, otjerati onaj crni mrak iz njihove sobe i poslati im novog  prijatelja,“ Prijatelja Mraka“, kojega se više ne će bojati. Zamišljala sam kad se spušta večer, kako se osjeća dijete, koje se boji mraka ako je samo u sobi. Slušala bih zvukove iz prirode noći, gledala zvijezde, zamišljala pjesničke slike, igrala se mrakom i s djecom, vidjela  kako baca loptu, kako im piše  zadaću, čuva tajne, čula kako ih moli da ga zavole, da ga se ne boje. slagala rimu i ritam, pazila na melodiju stihova, izgovarala glasno da čujem kako izrazi zvuče kad ih djeca budu izgovarala, pjevala…“.

Uspoređujući sva izdanja slikovnice, jasno se mogu sagledati pojedine preinake, dopune, korekcije, no sve u jednoj neprekidnoj stvaralačkoj igri. Tako prvo izdanje u nakladi riječke izdavačke kuće „Adamić“ (2008.) ne sadrži uglazbljenu verziju naslovne pjesme s nosačem zvuka, kao ni njezinu notografiju. Drugo i treće izdanje uključuje tu glazbenu komponentu (s naznakom Hrvatski dječji festival, Zagreb, 2006.). Pjesmu je uglazbila poznata skladateljica i voditeljica pjevačkih zborova Doris Kovačić, profesorica u Glazbenoj školi „Ivan Matetić Ronjgov“ u Rijeci. Zajedničko svim izdanjima jesu ilustracije uvažena hrvatskog i svjetskog slikara i ilustratora Vjekoslava Voje Radoičića.

Nadalje, slikovnicu od početka prate stručnjaci s područja teorije književnosti, napose dječje književnosti *. Tako u prvome izdanju na početku čitamo Uvodno slovo, predgovor prof. dr. sc. Milana Špehara koji se u drugome izdanju tiska kao Pogovor. U trećemu pak, čitamo ga kao Predgovor. Štoviše, u tome izdanju imamo i Pogovor – Blaga vedrina kao vodič kroz mrak koji je napisao književnik Stjepan Lice.

  *Uz prvo izdanje slikovnice doc.dr.sc. Marinko Lazzarich napisao je prikaz „RAZIGRANI MRAK. Ljubica Kolarić-Dumić, Ja se mraka ne bojim, Adamić, Rijeka, 2008.“, koji je objavljen u znanstvenome časopisu „Život i škola“ br. 20 (2/2008.), god. 56., str.191.-193. Također, 2011. dr.sc. Lazzarich je nakon opsežna istraživanja o dječjoj recepciji slikovnice „Ja se mraka ne bojim“,  provedenog u sedam županija Republike Hrvatske – 9 gradskih i 7 prigradskih osnovnih škola, na uzorku od 986 učenika razredne nastave, objavio studiju „Integracijske mogućnosti slikovnice u nastavi materinskog jezika“, „Život i škola“, br.26,(2/2011.), god.57., str.61.-82. Ondje je prikazao dobivene rezultate koji pokazuju kako slikovnica djeluje poticajno i daje smjernice za prevladavanje neugodnih iskustava. Štoviše, kao primjer poetske slikovnice, „Ja se mraka ne bojim“ nadaje se kao poticajan lingvometodički predložak ne samo u funkciji razvoja rane pismenosti već i estetskoga sazrijevanja malih čitatelja.

U užemu – tekstualnome smislu, slikovnica je u svakom izdanju doživljavala znatne promjene, pa se može zapravo reći da se radi o četiri samosvojna artefakta koje povezuje zajednička tema i izvor iz kojega autorica crpi nadahnuće. Tako prva dva izdanja sadrže na početku uvodni autoričin tekst „Obojeni mrak“ u kojemu se, u prvom licu, ispovjednim tonom, izravno obraća čitatelju: „Jako sam se bojala mraka. Toliko sam se plašila da se nisam usudila pitati zašto.(…) Bila sam malena kao ti sada“. Te, u skladu s teorijom recepcije, razrađujući svoj susret s mrakom, poziva recipijente na to da se i oni susretnu s mrakom, s vlastitim predodžbama o njemu, da se susretnu zapravo, sami sa sobom: „Ja se više i ne sjećam kad je strah pobjegao iz moje sobe. Samo uživam u pričama obojenog mraka. Uživaj i ti! I ne boj se!“. Treće izdanje nema toga teksta, iako bi bilo uputnije da je nazočan. Upravo je zato u četvrtom izdanju (ALFA d.d. Zagreb, 2015.) vraćen, jer dijete priprema i uvodi u čitanje slikovnice na nenametljiv, a izravan način. Autoričin, samosvojan.

Slijede stihovi, pojedine pjesme koje se u svome sadržaju, leksiku, motivima, pjesničkim izražajnim sredstvima, nižu u skladnu kontrapunktu sa slikama Vjekoslava Voje Radoičića.  „Kad se večer tiho spušta, i u tvoju sobu  /ušulja se prvi mračak“. Pojedini su stihovi koji nose ključne misli pjesme, odnosno imaju poantirani naglasak, masnije otisnuti i jasnije uočljiviji za recipijenta, pa je tako slučaj i u početnoj pjesmi (stih „Mrak ne plaši malu malu djecu!“„On se s njima igra rado). Ovdje valja uočiti i razliku u veličini fonta slova. U prvome izdanju radi se o sitnome fontu, a u sljedećim o velikom, koji je maloj djeci primjereniji i lakši za čitanje.

Svaka je pjesma u ovoj slikovnici prekrasna sličica u kojoj dijete može istinski uživati i radovati se. „Svjetiljčicu sam ugasi“ („Ide Sanak Sklopiočić,/ polagano, nosi san“„A i dan je već umoran ,/ malo pospan kao dijete“„Na spavanje mora poći . / A  onda će tiho, nježno“ / Sanak i do tebe doći“.

Pjesma „Večernja molitva“ pretposljednja je pjesma, prije završne – uglazbljene „Ja se mraka ne bojim“. U njoj je i osnovna autoričina poruka djetetu: „ Lijepe misli k sebi zovi: / Prijatelje, pogled majke, / dobre likove iz bajke, / neku pjesmu koju voliš. / Dok se Anđelu Čuvaru moliš, / mrak će nježno / tvoje oči / u molitvi sklopiti. / I do jutra s tobom biti.“ No, ponovno uočavamo autoričine varijacije, izmjene, dopune. U prvome i drugome izdanju pjesma započinje „Kada zvijezda večernjica / svojim sjajem noć najavi, / a oči se tvoje snene / pripremaju za san plavi“, u trećem i četvrtom izdanju početak glasi ovako: “Kada sunce na zalasku / grimiz prospe nebom plavim, / Večernjica, prva zvijezda, / svojim sjajem noć najavi“. I u središnjemu dijelu pjesme autorica na sličan način varira svoj pjesmotvor, no završni je stih u svim izdanjima pjesme jednak: „I do jutra s tobom biti“.

***

Prof. dr. sc. Milan Špehar
Predstojnik Bogoslovskog fakulteta u Rijeci

Recenzija slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić

Autorica pjesama o mraku kao dragome i dobrome prijatelju ima ne samo pravi pjesnički dar, nego također nešto što nema svaki pjesnik, što nije dio pjesničkog dara.

Naime, dok čitate njene stihove o mraku, gotovo da niti ne zamjećujete da vas je pjesnikinja – ako ste odrasli čitatelj – nenasilno ali tako potpuno prenijela u vaše djetinjstvo i omogućila svojim sugestivnim riječima da još jednom proživite svoje iskustvo mraka u djetinjstvu, no sada s distancom: ne više kao «ono nešto strašno i neizrecivo» čega se bojite, nego kao nešto lijepoga u čemu baš uživate. Tu se mrak od toga nečega lijepoga, što ne možete, rekla bi pjesnikinja, niti izreći riječima niti nacrtati kistom, pretvara u nekoga dragoga.

Skoro pa vam se ta draga osoba, taj dragi prijatelj Mrak pretvara u Anđela! Nevjerojatna metamorfoza, odnosno pretvorba putem čarobnih riječi pjesnikinje.

Ako si pak dijete koje čita ove pjesme ili ti ih čita netko drag (samo oni koji nas vole imaju vremena za nas toliko da nam čak čitaju lijepe pjesme!),  još ćeš lakše ući u ono bitno što ti pjesnikinja želi reći. Ne samo: «Ne boj se!», nego «Raduj se!» Baš kao što je Isus – kad se je ukazivao svojim učenicima i učenicama (pobožnim ženama) kao Uskrsnuli – najprije govorio neka se ne boje, da bi im odmah na to odgovorio neka se raduju.

Mrak ti ne dolazi zato da te straši, nego da te oslobodi straha. Kao anđeo želi da s njim popričaš i da usneš dok te on ljulja. To je potrebno da bi tvoj organizam mogao sutra biti svjež za sve nove poduhvate.

Kako je lijepo kad se čovjek ne boji! I kad može uvijek i svagdje otkriti nešto lijepo! Da nema mraka, zar bismo mogli uopće znati što su to zvijezde i mjesec na nebu? A kad i njih prekriju mračni oblaci, nije li lijepo misliti da su te zvijezde i taj mjesec iza oblaka kao i mi kad nas prekrije pokrivač?

Čitajući i prečitavajući riječi pjesnikinje o mraku i djetinjstvu i mene je ona odvukla u moje djetinjstvo. I podsjetila me kako sam se i ja bojao mraka, a sad se smijem tim strahovima. Vratila me je u one zimske večeri kad sam spavao sam u kuhinji, gdje je u štednjaku na drva još pucketala vatra, pa su me roditelji ostavili tu spavati da mi cijelu noć bude toplo. A meni je bilo i vruće i hladno od straha. Pucketanje vatre činilo mi se kao da se netko uvukao u kuhinju te hoda po podu. I daske su tada pucketale. I one su se odmarale od stalnoga hodanja po njima. Kad se pojavio mjesec i obasjao kuhinju, sve mi je bilo odjednom tako lijepo. Nisu me roditelji trebali tjerati da izmolim molitvu anđelu čuvaru. Kao da ju je mrak zajedno sa mnom šaputao i njihao me u san u koji sam sve više tonuo ne znajući više jesam li molitvu do kraja izmolio ili nisam…

Eto što jako dobroga čini mrak! On čovjeka čiste savjesti ne plaši nego njiše i uspavljuje. Prethodno daje mogućnost, kako kaže pjesnikinja, da mu možemo «svašta reći», sve povjeriti, pa i svoje suze koje će mrak «nježno obrisati» i sakriti od drugih. On će nas slušati. Samo moramo se opustiti i s njim pričati. Nije li sve to već jedna predivna molitva koju nitko ne zna i nitko ne čuje nego samo ti i mrak! I u mraku tvoj anđeo čuvar i Bog.

Mrak također jako dobro zna kada je dosta svega, kada smo umorni. Tada nam daje ono što nam svjetlo svojim blještavilom ne može dati: utonuće u snove.

Čvrsto vjerujem da svatko tko pročita ili komu budu pročitani stihovi ove knjige više neće imati nikakvog straha pred mrakom. A kad nemamo straha pred mrakom, onda ga nećemo imati ni pred čime u životu. To je ono najvažnije što je pjesnikinja htjela reći:

Ne boj se! Uživaj u svome životu, jer on je lijep. Čuvaj ga, jer on je nježan poput travke. Raduj se svemu onome što ti život donosi. Tako ćeš i sam biti radost drugima.

Ovu knjižicu stihova i slika preporučio bih svim dječjim vrtićima. Ona jako dobro može poslužiti također katehetama za prvi i drugi razred. Valja pokazati djeci povjerenje i pouzdanje u sve ono što ih okružuje, a ne strašiti ih ni mrakom ni Božjom kaznom. Ničega se ne bojati ako smo čiste savjesti, jer Bog nas je stvorio da živimo život, a ne da ga se bojimo. I anđele nam svoje šalje da nas prate na našemu životnome putu.

Ali bih knjigu također najtoplije preporučio roditeljima. Oni često puta ne znaju što bi djetetu kupili pa mu kupuju čokoladu koju će brzo pojesti, igračku koju će brzo uništiti. Ovu slikovnicu ipak će s radošću otvarati i iz nje učiti već od malena živjeti s mrakom, učit će kako prebrođivati sve životne poteškoće.

***

Pitamo se čemu ta pažnja, ta posebna posvećenost tekstu koji je, uobličen u slikovnicu, namijenjen djetetu. Je li to tek manira jedne pjesnikinje, navika dugogodišnje iskusne učiteljice, ili nešto treće.

Prije svega, valja naglasiti da slikovnica predstavlja prvi susret djeteta s književnošću i pisanom riječju općenito, a ostvaruje se u čovjekovu najosjetljivijem razdoblju, djetinjstvu, pa je stoga nužno voditi brigu o kvaliteti slikovnice radi djetetove dobrobiti. Ta je briga osnovna nit vodilja u cjelokupnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za djecu, stoga nije čudo da je grad u kojemu je provela cijeli svoj radni vijek (predavala je Hrvatski jezik preko 40 godina u istoj školi), prepoznao vrijednost i njezina književnog rada, te ju je 2006. godine nagradio GODIŠNJOM NAGRADOM GRADA RIJEKE za izuzetan doprinos dječjoj poeziji i poetskoj riječi za djecu.

A nova potvrda dječjem stvaralaštvu gospođe Kolarić-Dumić odabir je na natječaju Hrvatske nacionalne knjiženice HRVATSKA LIJEPA KNJIGA za 2015. godinu, na kojemu je od 130 pristiglih naslova hrvatskih nakladnika

Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić

O književnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za odrasle i za djecu, posebice o slikovnici „Ja se mraka ne bojim“ o prva dva izdanja mnogo je toga rečeno. Znanstveno utemeljeno i iscrpno, prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.

Nažalost, slikovnica  “Ja se mraka ne bojim” nije našla mjesto u predloženom lektirnom popisu novog Kurikula Ekspertne radne skupine g. Jokića, a koje joj po sadržajnim, estetskim, etičkim, metodičkim kriterijima te odgojnim i obrazovnim ciljevima kao i didaktičkim principima suvremene škole (korelacija hrvatskoga jezika, likovne i glazbene kulture te vjeronauka) – zasluženo pripada.

Nadajmo se s gospođom Ljubicom Kolarić -Dumić da će nakon javne rasprave o novom Kurikulu, Eksertna radna skupina – radi dobrobiti odgoja i obrazovanja naših učenika – pročitati književno stvaralaštvo, respektabilnu bibliografiju naše književnice i sve recenzije, prikaze i osvrte uglednih stručnjaka za književnost – te da će ne samo slikovnica “Ja se mraka ne bojim” nego i njezina zbirka poezije “Igrajmo se radosti” i zbirka pripovijedaka “Uz baku je raslo moje djetinjstvo” dobiti svoje mjesto u nastavnom programu, lektiri i u čitankama za Hrvatski jezik i Glazbenu kulturu.

kurikul

Daran Bašić /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava, znaju to i zato se žeste!

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti  spomenuti  iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti.

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo  iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci a 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883. 

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi  sudjeluju s  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).

(Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati  detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske  “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste:

koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka  Stojanović, u Predgovoru  knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe:  “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da  Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru  prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=IpJWrlnBz9U )

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost  i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina!

Drugoga puta nema.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Konzervativna ‘Oluja’ dolazi, kao nužnost udruživanja domoljubnih potencijala!

Objavljeno

na

U našoj Republici Hrvatskoj danas se odvijaju istovremeno vrlo proturječni i paradoksalni procesi. Potencijalno postoji mnogo toga što budi nadu da će Hrvatska izaći iz sadašnje krize, iz svojevrsnog političkog i moralnog kaosa i apatije koja praktički traje već dugi niz godina i za što  su odgovorne sve Hrvatske vlade koju su imale čast služiti hrvatskom narodu do sada. Istovremeno, s propadanjem niza nekadašnjih velikih proizvođačkih kapaciteta, danas kada smo suočeni  s velikom krizom Agrokora i brodogradnje, u Hrvatskoj niče niz malih i srednjih poduzeća sa novim naprednim tehnologijama kojima se Hrvatska uključuje u svjetsko tržište i mijenja sliku svoje proizvodne strukture. Međutim, ti novi procesi nemaju proaktivnu podršku države i drugih institucija i umjesto da država daje vjetar u leđa malom i srednjem poduzetništvu poreznim i drugim blagotvornim politikama,  država još uvijek obilatim subvencijama spašava propale ili polu propale firme na starim paradigmama dogovorne ekonomije, koje nemaju tržišnu šansu i perspektivu za opstanak u budućnosti.

Paralelno s tim ekonomskim anakronizmima na teritoriju Republike Hrvatske događa se geopolitičko strateški sukob koji objektivno može bitno ugroziti ostatak suvereniteta i budućnost Hrvatske države. Nema nikakve dvojbe da se na svim područjima gospodarskog kulturnog i političkog života Hrvatske vodi otvorena borba bez rukavica između interesa SAD-a  i Rusije za prestiž tko će staviti pod svoju kontrolu Hrvatsku kao značajan geostrateški prostor. Nije slučajno da je Hrvatska u povijesti s razlogom nosila naziv „antemurale christianitatis“- predziđe kršćanstva i nije slučajno da su se kroz povijest vodile značajne diplomatske i stvarne bitke za dominaciju nad Jadranskim morem.

Vrlo malo i mlako analizira se činjenica da je Agrokor nakon realizacije zakona „Lex Agrokor“ došao u dominantno Rusko vlasništvo preko neidentificiranog kapitala državnih Ruskih banaka, ne uzima se ozbiljno činjenica da Rusi imaju u svojim rukama kompletnu poljoprivrednu proizvodnju Hrvatske ,  Hrvatsku prehrambenu industriju i izvore pitke vode. Pod Rusku kontrolu došla je i luka Ploče, dok se istovremeno potpuno zanemaruje najveća Hrvatska luka Rijeka, beskrajnim i neobjašnjivim odgađanjem gradnje nizinske pruge Rijeka-Budimpešta. Plinarska industrija također dolazi pod Rusku kontrolu što se kristalno jasno vidi iz nevjerojatnih lobističkih pokušaja zaustavljanja projekta LNG terminala na otoku Krku. Veliki novac iz netransparentnih ruskih izvora dodjeljuje se hrvatskom trofejnom sportu osobito rukometu i veliko je pitanje za hrvatske institucije ne radi li tu možda o klasičnom pranju prljavog novca? Preko MOL-a Rusi jačaju i stavljaju pod kontrolu hrvatsku naftnu industriju i tržište naftnim derivatima, pa je sasvim normalna reakcija da takve tendencije izazivaju vrlo oštre reakcije američke administracije uključujući i neke otvorene nediplomatske ucjene koje je njegova ekselencija, veleposlanik SAD-a u RH  W. Robert Kohorst već javno iznosio.

Dobivanjem posla na natječaju izgradnje Pelješkog mosta i Kina se aktivno uključila i interesnu borbu i utjecaj na području RH i šire. EU, a posebno Angela Merkel htjeli to priznati ili ne okrenula je leđa hrvatskom narodu i neposredno svojom politikom podržava nestanak hrvatskog naroda kao ravnopravnog i konstitutivnog naroda u BiH.  Iz toga se može zaključiti da se politike Angela Merkel prema Hrvatskoj potpuno razlikuju od politika Hansa Dietricha Genschera i Helmuta Kohla i u analizi te priče ne možemo kriviti samo katastrofalnu političku pogrješku Milanovićeve administracije prilikom donošenja zakona „Lex Perković“. Današnja Hrvatska administracija ne čini ništa konkretno da Hrvatsko-Njemačke odnose ponovo vrati u ono ozračje kada je Njemačka bila istinska lokomotiva priznanja Hrvatske.

U stvari, u BiH već su daleko odmakli procesi u kojima je BiH formalno podijeljena na RS i Bošnjačku federaciju, a Hrvate se želi svesti na puku nacionalnu manjinu oduzimajući im pravo na konstitutivnost. Ako se tome doda da Angela Merkel bezrezervno podržava politike srpskog premijera Aleksandara Vučića i politike gotovo bezuvjetnog pristupanja Srbije u EU tražeći od Hrvatske politiku popuštanja, onda je razvidno da Hrvati trebaju u promijenjenim okolnostima definirati svoju novu nacionalnu politiku i redefinirati soje politike prema politikama Angele Merkel imajući u vidu svoje strateške nacionalne interese.

Došlo je vrijeme da Hrvatski sabor umjesto ne gledljivih, uvredljivih, mučnih i žalosno beskorisnih rasprava na dnevni red stavi ključna strateška i nacionalna pitanja. Došlo je vrijeme da Hrvatska vlada prestane održavati telefonske sjednice i sjednice pred kamerama u kojima  nema rasprave ni sadržaja osim hvalospjeva samoj sebi, u kojima nema demokracije i sukoba suprotstavljenih mišljenja. Ne može se zemlja PR-ovski s velikom dozom autokratizma i sebeljublja voditi pred TV kamerama.

Još se živo sjećamo vremena Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana kako je njegova Vlada u polupredsjedničkom političkom ustroju raspravljala mnoge noći do ranog jutra o nekim važnim pitanjima. Sjećamo se i kako je jednom prilikom  klub zastupnika HDZ-a tri dana raspravljao o jednom strateškom  prijedlogu predsjednika Tuđmana i na kraju ga nije usvojio!? Eto, to se zove Tuđmanova demokracija u HDZ-u dok su ga mnogi  u najutjecajnijim medijima nazivali diktatorom i autokratom.

U hrvatskoj politici nažalost vlada kaos, političke stranke prestale su biti političke stranke sa zastupnicima biranim od naroda, prestale su biti demokratske političke stranke utemeljene na određenim čvrstim moralnim  ideološkim i svjetonazorskim kriterijima. Parlamentarne stranke u Hrvatskoj pretvorile su se više ili manje u diktatorska lena, u autokratske stranke gdje je ogromna vlast isključivo koncentrirana u rukama predsjednika stranaka koji vedri i oblače okruženi poltronima, beskičmenjacima sa izgubljenim vlastitim stavom i mišljenjem. Stranke su izgubile  svjetonazorske, etičke i moralne političke vrijednosti kao ideološke pretpostavke za svoje vlastito prepoznatljivo postojanje, tako da danas svjedočimo apsurdima, da recimo HNS nije narodna nego liberalna stranka, da HSS nije Radićev nego Beljakov. HDZ se samo formalno  poziva na Franju Tuđmana i demokršćanske korijene, a u biti  HDZ vodi liberalno-ateističku svjetonazorsku politiku koja je u suprotnosti sa opredjeljenjem i svjetonazorom generacije Hrvatskih domoljuba i branitelja koji su izgrađivali HDZ kao državotvornu, domoljubnu, suverenističku i demokršćansku stranku. Zavladao je klijentelizam u svim strankama, a ponajviše u onoj koja ima najveću moć. Jedini cilj njihovih politika, nije služiti narodu i domovini na korist svekolikoj zajednici, nego prigrabiti vlast i očuvati vlast makar i u apsurdnim neprincipijelnim koalicijama.

U demokratskim državama koaliraju političke stranke sa sličnim programima, sa sličnim ili istim svjetonazorima, a u Hrvatskoj koalira svako sa svakim što znači potpuno prostituiranje politike. Šta imaju zajedničko u vladajućoj koaliciji , Stevo Culej i Milorad Pupovac, ili Furio Radin i Miro Kovač? Što u toj koaliciji imaju zajedničko Ivan Vrdoljak i Željko Reiner, ili Tomislav Saucaha i Davor Ivo Stier? Kada se pogledaju te razlike kada se suočimo sa istinom da sutra u tu vladajuću koaliciju radi ostanka na vlasti može doći i Bojan Glavašević koji je za hrvatske branitelja izjavio da su prevaranti, umišljeni bolesnici, jer, reče on,  srpski okupatori ne boluju od PTSP-a, a naši branitelji boluju, što implicite znači da su naši branitelji krivi za rat, a srpski okupatori nisu, ili da su naši branitelji lažni invalidi Domovinskog rata!?  Kako danas stvari stoje i Nenad Stazić može postati član vladajuće koalicije sa zadatkom da obavi do kraja ono što 45. na Bleiburgu nije savjesno obavljeno.

Nevjerojatno je da pojedini članovi vladajuće većine iskreno hrvatsko domoljublje poistovjećuju sa ustaštvom, a da na to prvi čovjek u državi gromoglasno šuti, kao što je gotovo prešutio Vučićevu usporedbu Hrvatske sa Hitlerovom Njemačkom, poglavito, jer je toj izjavi u Bačkoj Palanci bez ikakve reakcije nazočio član vladajuće većine Milorad Pupovac.

Vrijeme je da se normaliziraju i demokratiziraju hrvatske političke stranke, te da se sadašnji Hrvatski sabor prisili na promjenu izbornog zakona koji proizvodi ovakve apsurdne koalicije i pretvara politiku u golu borbu za vlast i osobne interese ne birajući sredstva. Iz ovakvog postojećeg, nepravednog i nedemokratskog  izbornog zakona rađaju se sve devijacije u hrvatskom društvu i zbog toga buja klijentelizam, nepotizam i brutalna korupcija. Prvo što bi trebalo učiniti jest definirati Hrvatsku kao jednu izbornu jedinicu sa istim pravom birati i biti biran za sve državljane Republike Hrvatske uključujući i hrvatsko iseljeništvo. U okviru takvih promjena potrebno je  zabraniti predizborne koalicije, u korijenu sasjeći klijentelizam, onemogućiti nedemokratsku diktaturu predsjednika stranaka kako više nikada ne bi čuli prijetnju bilo kojega  predsjednika stranke da svi oni neposlušni ne će nikada dospjeti na izborne liste. Ili „Ja mogu što god hoću“!? U demokratskim zemljama koalicije stvaraju slične stranke sa sličnim programima dok je kod nas situacija gdje je politika postala prljava trgovina! Dobivamo Vladu i koalicije u kojima se nalaze ljudi s toliko razlika da zajedno ne mogu ni u isti tramvaj, a kamoli voditi Hrvatsku u prosperitetnu i bolju budućnost. Rezultat takvog političkog torbarenja vidimo u katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske koja nam nestaje pred vlastitim očima. U posljednjih nekoliko godina Hrvatsku je napustilo 368 000 radno sposobnih ljudi od čega preko 60 00 visokoobrazovanih mladih ljudi  Hrvatske, potencijalnih nositelja razvoja i budućnosti naše Domovine.

Poseban problem hrvatske politike je besramni kukavičluk, i nesposobnost da na laži, napade i krivotvorine, osobito iz susjedne Srbije, odgovorimo čvrstim argumentima  istine, koristeći sve legitimne diplomatske i političke alate kako bi Srbiju prisilili da na svom putu prema EU ispuni sve uvjete, posebno one koje su nastali kao posljedica tijekom brutalne agresije na Republiku Hrvatsku. Najnovija verbalna agresija velikosrbina Vučića na Hrvatsku u Kosovskoj Mitrovici, u kojoj veliča lik i djelo balkanskog krvnika Miloševića, a hrvatski kraljevski grad Knin proglašava srpskim, zahtjeva puno čvršći politički odgovor i da se prestane s kukavičkom politikom „što više uvrjeda tim više popuštanja“!

Hrvatska mora odlučno kazati, a za to postoji bezbroj znanstvenih argumenata i empirijskih dokaza da  Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, politikama koje dominantno provode nisu prijatelji, nego deklarirani neprijatelji Hrvatske. Na neprijateljsku politiku se ne može odgovarati davanjem novih i novih ustupaka, po onoj logici „tko tebe kamenom ti njega kruhom“. Na svaki oblik neprijateljstva, pa i na blaži od gore opisanog, svaka samosvjesna država mora odgovoriti snažno i suvereno, jer Hrvatska kao članica EU i NATO saveza ima poziciju neoborivih argumenata u obrani svog suvereniteta pred međunarodnom zajednicom, po uzoru kako to suverenistički uspješno radi Viktor Orban u prijateljskoj Mađarskoj.

Usprkos ovoj relativno crnoj slici stanja nacije i nacionalne politike stanje nije bez perspektivno i hrvatski narod ima budućnost. Ogromna većina Hrvata je ponovo shvatila da je upravo domoljublje ključ spasa Hrvatske. Hrvatski se narod nakon mrtvila i poznate hrvatske šutnje domoljubno probudio. Masovnim demokratskim otporom nakon bespotrebne i nerazumljive ratifikacije Istanbulske konvencije, nakon nesuvislih i štetnih zaključaka „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, hrvatski narod jasno je i glasno poslao poruku da ne prihvaća sadašnju ateističko liberalnu politiku koja se Hrvatima pokušava nametnuti nasuprot kršćanskog svjetonazora, kojega deklarira ogromna statistička većina hrvatske nacije. Izražavajući domoljublje i ljubav prema hrvatskom narodu milion ljudi na ulicama hrvatske s ushićenjem, pjevajući domoljubne pjesme poslalo je jasnu poruku političkim elitama da više ne će glasovati za one kandidirane  hrvatske političare koji koriste svaku priliku da domoljublje proglase nečim lošim, zaplotnjačkim, nepotrebnim ili ustaškim. Hrvatskoj trebaju temeljite političke promjene, ali ne formalne nego stvarne.

Potrebno je uspostaviti novu domoljubnu snagu na ispražnjenom desnom političkom spektru u Hrvatskoj koja će biti korektiv današnjoj HDZ-ovoj ateističko-liberalnoj politici i koja će prisiliti HDZ da se vrati državotvornim politikama prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i plemenitim mislima i porukama blaženog Alojzija Stepinca koji je u najtežim vremenima svog života živo osjećao bilo svoga naroda!

Za nadolazeće izbore potrebno je afirmirati novu zajedničku domoljubnu listu Za suverenu Hrvatsku koja bi povezivala sve raspršene i međusobno sukobljene domoljubne stranke, branitelje, intelektualce, sportaše, kulturnjake, akademike i gospodarstvenike, a koja bi ponudila takav politički program kojega ne bi mogao odbiti nitko tko doista voli svoju domovinu Hrvatsku, nitko tko Hrvatskoj iskreno želi dobru, suverenu i prosperitetnu budućnost. Samo jedna takva nova snaga svojim radom i  zasluženim mandatima može prisiliti ovu vladajuću nomenklaturu  da svoje politike usmjere prema prirodnoj statističkoj kršćansko demokratskoj većini u Hrvatskoj. Samo jedna takva nova konzervativna snaga u sinergiji sa pročišćenim i lustriranim HDZ-om može iznjedriti ključne ustavne promjene i promjene izbornog zakona kao i možebitne promjene političkog ustroja Hrvatske. Samo jedna takva snaga bez koje se ne će moći konstituirati  Vlada i saborska većina može prisiliti Hrvatski sabor na nužne promjene, a ako ne bi ostvarili dvotrećinsku većinu zbrojem osvojenih parlamentarnih mandata, zajednički, u koalicijskoj sinergiji, mogu inicirati opće narodni referendum kao najviši oblik neposredne demokracije. Čini se da se jedino opće narodnim referendumom, u ovim realnim odnosima političkih snaga, Hrvatska može mijenjati na bolje, na ponos svoga naroda i međunarodne zajednice.

Takvoj novoj snazi u novom domoljubnom zajedništvu, u konzistentnom i iskrenom provođenju usvojenih političkih programa, hrvatski narod će bez ikakve sumnje vjerovati, kao što smo žrtvujući vlastite živote vjerovali predsjedniku Tuđmanu u zajedničkoj obrani i stvaranju domovine Hrvatske. Jedna takva snaga i zajedništvo može dovršiti Tuđmanovo vizionarsko djelo i završiti stvaranje Hrvatske države. Neslućeni, a neiskorišteni kreativni potencijali u glavama i dušama hrvatskih ljudi nesumnjivo postoje i konačno sudbinu Hrvatske, bez imalo straha i rezerve, treba staviti u ruke hrvatskog naroda, kako su to činili hrvatski velikani poput Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca osjećajući bilo svoga naroda u najturbulentnijim povijesnim vremenima. Danas iste ili slične turbulencije događaju nam se pred vlastitim očima, vodimo iste ratove drugim sofisticiranim metodama i vrijeme nam je konačno progledati, protrljati oči i probuditi se iz ovog ružnog sna.

Vrela politička jesen je pred nama u kojoj ćemo prikupljati gorke plodove hrvatskih političkih promašaja, s nadom da će to biti i posljednja takva hrvatska jesen.

Prof. dr. Zdravko Tomac 

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari