Pratite nas

Analiza

Kurikul hrvatskog obrazovanja: Ljubica Kolarić Dumić – “Ja se mraka ne bojim”

Objavljeno

na

ja se mraka ne bojim

U sklopu manifestacije Noć knjige koja se održava u više od 216 gradova i mjesta diljem Hrvatske u Dječjoj knjižnici u Puli  predstavljeno četvrto izdanje slikovnice “Ja se mraka ne bojim” u nakladi Izdavačke kuće ALFA d.d. Zagreb, hrvatske književnice Ljubice Kolarić Dumić, članice Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

[ad id=”93788″]

Gospođa Kolarić-Dumić piše poeziju i prozu za djecu i odrasle, a osobito je poznata po multimedijalnim slikovnicama, a surađuje s poznatim hrvatskim slikarima i ilustratorima (Ivica Antolčić, Vjekoslav Vojo Radoičić, Ivan Balažević, Laura Varljen Herceg) te skladateljima i skladateljicama (Ljuboslav Ljubo Kuntarić, Josip degl’ Ivellio, Natalija Banov, Doris Kovačić, Suzana Štefanić). Kako su joj mnoge pjesme uglazbljene, sudjeluje na poznatim dječjim festivalima, a pjesma iz slikovnice “Ja se mraka ne bojim” proglašena je NAJ, NAJ HITOM Dječje televizije za 2015. godinu. Čitav je radni vijek predavala Hrvatski jezik u osnovoj školi i aktivno sudjelovala u kulturnom životu grada Rijeke, koji ju je 2006. godine nagradio GODIŠNJOM NAGRADOM GRADA RIJEKE za izutetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu.

Ljubica Kolarić Dumić

Ljubica Kolarić Dumić

Slikovnica “Ja se mraka ne bojim” od 2008. godine doživjela je četiri izdanja, a na natječaju Hrvatske nacionalne knjižnice HRVATSKA LIJEPA KNJIGA odabrana je među 17 od 130 pristiglih naslova hrvatskih nakladnika za Međunarodni natječaj Stiftung Buchkunst u Njemačkoj. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ju je 2014. godine preporučilo kao dobrodošlu za učenike 2. razreda osnovne škole uz obećanje (koje ovdje prilažemo) da će prilikom izrade novog Kurikula biti i službeno preporučeno u obvezni lektirni popis.

 B I B L I O G R A F I J A

OBJAVLJENE KNJIGE

 

RASKRIŽJE, poezija, Otokar Keršovani, Rijeka, 1983.
SVA U SRCU, poezija, Školske novine, Zagreb, 1985.
VRATIT ĆU SE, ZEMLJO, poezija i lirska proza, Školske novine, Zagreb, 1991.
MOLITVA ZA HRVATSKU, poezija, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1992.
UZ BAKU JE RASLO MOJE DJETINJSTVO, priče i pjesme za djecu Srijemski Hrvat, Zagreb, 1997., 2010., Hrvatska riječ, Subotica, 2011.
S VJETROM KROZ GODINU, slikovnica, Adamić, Rijeka, 1999.
OD PROLJEĆA DO PROLJEĆA, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2003., 2004.
IZAŠLI IZ PRIČE, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2005.
OBASJANA SUNCEM, poezija, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 2005.
IGRAJMO SE RADOSTI, pjesme za djecu, Hrvatska riječ, Subotica, 2006.,Srijemski Hrvat, Zagreb, 2008.
JA SE MRAKA NE BOJIM, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2008.,Srijemski Hrvat, Zagreb (slikovnica i CD), 2010., DHK, Ogranak Rijeka, 2013. ALFA d.d. Zagreb, 2015.
RIJEKO, GRADE, DJETINJSTVA SRETNOG, Pjesmarica (CD i notni zapis), Srijemski Hrvat, Zagreb, 2008.
USUSRET SVOJOJ ZVIJEZDI, poezija, Panonski institut/Pannonisches Institut, Pinkovac / Guettenbach, Austrija,
2010.RENKONTEN AL MIA STELO – POEMOJ, prijevod zbirke poezije Ususret svojoj zvijezdi na esperanto, Hrvatski esperantski savez, Zagreb,
2011. PJESMA O ZMAJEVIMA, slikovnica i CD, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
2011. VIJENAC OD ČEKANJA, poezija, Riječki nakladni zavod, Rijeka, 2012.
2012.OTVORI SRCE PJESMI (čitanka, pjevanka, bojanka; CD i notni zapis) Naklada: Glazbeni vrtuljak, Rijeka, 2015.

Slikovnica  “Ja se mraka ne bojim” visoko je ocijenjena od relevantnih stručnjaka za književnost, a za portal Hrvatsko nebo izdvojli smo dvije recenzije  Doc. dr.sc. Vjekoslave Jurdana  s  Učiteljskog fakulteta u Puli i prof. dr. sc. Milana Špehara, Predstojnika Bogoslovskog fakulteta u Rijeci

Doc. dr.sc. Vjekoslava Jurdana
Učiteljski fakultet Pula

OD VALORIZACIJE DO AFIRMACIJE

Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić
(DHK-Ogranak Rijeka, 2013., Alfa d.d. Zagreb, 2015.)

O književnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za odrasle i za djecu, posebice o slikovnici „Ja se mraka ne bojim“ o prva dva izdanja mnogo je toga rečeno. Znanstveno utemeljeno i iscrpno, prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.

Prigodom ovih ponovljenih izdanja, valja otvoriti, krećući se razvojnim putom i životom slikovnice, novo poglavlje u njezinu praćenju.  Naime, ovom prilikom nije nam (više) cilj valorizirati jedan književni artefakt, nego ukazati na prave aspekte njegove afirmacije.

Ljubica Kolarić-Dumić vrlo pažljivo gradi svoj literarni iskaz. Promišlja ga, promatra i osluškuje svaku riječ. Tako nova izdanja svoje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ zvučno i sadržajno dorađuje. Evo, kako sama o tome svjedoči: Kad pripremam novu zbirku poezije i pripovijedaka ili njihova ponovljena izdanja, danima svako jutro ponovno iščitavam napisano i osluškujem stih po stih, rečenicu po rečenicu tražeći nove, bolje riječi, izraze, boje. Za objavljivanje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ koja je u vrlo kratko vrijeme doživjela četiri izdanja, kao da sam se na neki čudesan način, posebno pripremala. Željela sam s djecom podijeliti njihove strahove, otjerati onaj crni mrak iz njihove sobe i poslati im novog  prijatelja,“ Prijatelja Mraka“, kojega se više ne će bojati. Zamišljala sam kad se spušta večer, kako se osjeća dijete, koje se boji mraka ako je samo u sobi. Slušala bih zvukove iz prirode noći, gledala zvijezde, zamišljala pjesničke slike, igrala se mrakom i s djecom, vidjela  kako baca loptu, kako im piše  zadaću, čuva tajne, čula kako ih moli da ga zavole, da ga se ne boje. slagala rimu i ritam, pazila na melodiju stihova, izgovarala glasno da čujem kako izrazi zvuče kad ih djeca budu izgovarala, pjevala…“.

Uspoređujući sva izdanja slikovnice, jasno se mogu sagledati pojedine preinake, dopune, korekcije, no sve u jednoj neprekidnoj stvaralačkoj igri. Tako prvo izdanje u nakladi riječke izdavačke kuće „Adamić“ (2008.) ne sadrži uglazbljenu verziju naslovne pjesme s nosačem zvuka, kao ni njezinu notografiju. Drugo i treće izdanje uključuje tu glazbenu komponentu (s naznakom Hrvatski dječji festival, Zagreb, 2006.). Pjesmu je uglazbila poznata skladateljica i voditeljica pjevačkih zborova Doris Kovačić, profesorica u Glazbenoj školi „Ivan Matetić Ronjgov“ u Rijeci. Zajedničko svim izdanjima jesu ilustracije uvažena hrvatskog i svjetskog slikara i ilustratora Vjekoslava Voje Radoičića.

Nadalje, slikovnicu od početka prate stručnjaci s područja teorije književnosti, napose dječje književnosti *. Tako u prvome izdanju na početku čitamo Uvodno slovo, predgovor prof. dr. sc. Milana Špehara koji se u drugome izdanju tiska kao Pogovor. U trećemu pak, čitamo ga kao Predgovor. Štoviše, u tome izdanju imamo i Pogovor – Blaga vedrina kao vodič kroz mrak koji je napisao književnik Stjepan Lice.

  *Uz prvo izdanje slikovnice doc.dr.sc. Marinko Lazzarich napisao je prikaz „RAZIGRANI MRAK. Ljubica Kolarić-Dumić, Ja se mraka ne bojim, Adamić, Rijeka, 2008.“, koji je objavljen u znanstvenome časopisu „Život i škola“ br. 20 (2/2008.), god. 56., str.191.-193. Također, 2011. dr.sc. Lazzarich je nakon opsežna istraživanja o dječjoj recepciji slikovnice „Ja se mraka ne bojim“,  provedenog u sedam županija Republike Hrvatske – 9 gradskih i 7 prigradskih osnovnih škola, na uzorku od 986 učenika razredne nastave, objavio studiju „Integracijske mogućnosti slikovnice u nastavi materinskog jezika“, „Život i škola“, br.26,(2/2011.), god.57., str.61.-82. Ondje je prikazao dobivene rezultate koji pokazuju kako slikovnica djeluje poticajno i daje smjernice za prevladavanje neugodnih iskustava. Štoviše, kao primjer poetske slikovnice, „Ja se mraka ne bojim“ nadaje se kao poticajan lingvometodički predložak ne samo u funkciji razvoja rane pismenosti već i estetskoga sazrijevanja malih čitatelja.

U užemu – tekstualnome smislu, slikovnica je u svakom izdanju doživljavala znatne promjene, pa se može zapravo reći da se radi o četiri samosvojna artefakta koje povezuje zajednička tema i izvor iz kojega autorica crpi nadahnuće. Tako prva dva izdanja sadrže na početku uvodni autoričin tekst „Obojeni mrak“ u kojemu se, u prvom licu, ispovjednim tonom, izravno obraća čitatelju: „Jako sam se bojala mraka. Toliko sam se plašila da se nisam usudila pitati zašto.(…) Bila sam malena kao ti sada“. Te, u skladu s teorijom recepcije, razrađujući svoj susret s mrakom, poziva recipijente na to da se i oni susretnu s mrakom, s vlastitim predodžbama o njemu, da se susretnu zapravo, sami sa sobom: „Ja se više i ne sjećam kad je strah pobjegao iz moje sobe. Samo uživam u pričama obojenog mraka. Uživaj i ti! I ne boj se!“. Treće izdanje nema toga teksta, iako bi bilo uputnije da je nazočan. Upravo je zato u četvrtom izdanju (ALFA d.d. Zagreb, 2015.) vraćen, jer dijete priprema i uvodi u čitanje slikovnice na nenametljiv, a izravan način. Autoričin, samosvojan.

Slijede stihovi, pojedine pjesme koje se u svome sadržaju, leksiku, motivima, pjesničkim izražajnim sredstvima, nižu u skladnu kontrapunktu sa slikama Vjekoslava Voje Radoičića.  „Kad se večer tiho spušta, i u tvoju sobu  /ušulja se prvi mračak“. Pojedini su stihovi koji nose ključne misli pjesme, odnosno imaju poantirani naglasak, masnije otisnuti i jasnije uočljiviji za recipijenta, pa je tako slučaj i u početnoj pjesmi (stih „Mrak ne plaši malu malu djecu!“„On se s njima igra rado). Ovdje valja uočiti i razliku u veličini fonta slova. U prvome izdanju radi se o sitnome fontu, a u sljedećim o velikom, koji je maloj djeci primjereniji i lakši za čitanje.

Svaka je pjesma u ovoj slikovnici prekrasna sličica u kojoj dijete može istinski uživati i radovati se. „Svjetiljčicu sam ugasi“ („Ide Sanak Sklopiočić,/ polagano, nosi san“„A i dan je već umoran ,/ malo pospan kao dijete“„Na spavanje mora poći . / A  onda će tiho, nježno“ / Sanak i do tebe doći“.

Pjesma „Večernja molitva“ pretposljednja je pjesma, prije završne – uglazbljene „Ja se mraka ne bojim“. U njoj je i osnovna autoričina poruka djetetu: „ Lijepe misli k sebi zovi: / Prijatelje, pogled majke, / dobre likove iz bajke, / neku pjesmu koju voliš. / Dok se Anđelu Čuvaru moliš, / mrak će nježno / tvoje oči / u molitvi sklopiti. / I do jutra s tobom biti.“ No, ponovno uočavamo autoričine varijacije, izmjene, dopune. U prvome i drugome izdanju pjesma započinje „Kada zvijezda večernjica / svojim sjajem noć najavi, / a oči se tvoje snene / pripremaju za san plavi“, u trećem i četvrtom izdanju početak glasi ovako: “Kada sunce na zalasku / grimiz prospe nebom plavim, / Večernjica, prva zvijezda, / svojim sjajem noć najavi“. I u središnjemu dijelu pjesme autorica na sličan način varira svoj pjesmotvor, no završni je stih u svim izdanjima pjesme jednak: „I do jutra s tobom biti“.

***

Prof. dr. sc. Milan Špehar
Predstojnik Bogoslovskog fakulteta u Rijeci

Recenzija slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić

Autorica pjesama o mraku kao dragome i dobrome prijatelju ima ne samo pravi pjesnički dar, nego također nešto što nema svaki pjesnik, što nije dio pjesničkog dara.

Naime, dok čitate njene stihove o mraku, gotovo da niti ne zamjećujete da vas je pjesnikinja – ako ste odrasli čitatelj – nenasilno ali tako potpuno prenijela u vaše djetinjstvo i omogućila svojim sugestivnim riječima da još jednom proživite svoje iskustvo mraka u djetinjstvu, no sada s distancom: ne više kao «ono nešto strašno i neizrecivo» čega se bojite, nego kao nešto lijepoga u čemu baš uživate. Tu se mrak od toga nečega lijepoga, što ne možete, rekla bi pjesnikinja, niti izreći riječima niti nacrtati kistom, pretvara u nekoga dragoga.

Skoro pa vam se ta draga osoba, taj dragi prijatelj Mrak pretvara u Anđela! Nevjerojatna metamorfoza, odnosno pretvorba putem čarobnih riječi pjesnikinje.

Ako si pak dijete koje čita ove pjesme ili ti ih čita netko drag (samo oni koji nas vole imaju vremena za nas toliko da nam čak čitaju lijepe pjesme!),  još ćeš lakše ući u ono bitno što ti pjesnikinja želi reći. Ne samo: «Ne boj se!», nego «Raduj se!» Baš kao što je Isus – kad se je ukazivao svojim učenicima i učenicama (pobožnim ženama) kao Uskrsnuli – najprije govorio neka se ne boje, da bi im odmah na to odgovorio neka se raduju.

Mrak ti ne dolazi zato da te straši, nego da te oslobodi straha. Kao anđeo želi da s njim popričaš i da usneš dok te on ljulja. To je potrebno da bi tvoj organizam mogao sutra biti svjež za sve nove poduhvate.

Kako je lijepo kad se čovjek ne boji! I kad može uvijek i svagdje otkriti nešto lijepo! Da nema mraka, zar bismo mogli uopće znati što su to zvijezde i mjesec na nebu? A kad i njih prekriju mračni oblaci, nije li lijepo misliti da su te zvijezde i taj mjesec iza oblaka kao i mi kad nas prekrije pokrivač?

Čitajući i prečitavajući riječi pjesnikinje o mraku i djetinjstvu i mene je ona odvukla u moje djetinjstvo. I podsjetila me kako sam se i ja bojao mraka, a sad se smijem tim strahovima. Vratila me je u one zimske večeri kad sam spavao sam u kuhinji, gdje je u štednjaku na drva još pucketala vatra, pa su me roditelji ostavili tu spavati da mi cijelu noć bude toplo. A meni je bilo i vruće i hladno od straha. Pucketanje vatre činilo mi se kao da se netko uvukao u kuhinju te hoda po podu. I daske su tada pucketale. I one su se odmarale od stalnoga hodanja po njima. Kad se pojavio mjesec i obasjao kuhinju, sve mi je bilo odjednom tako lijepo. Nisu me roditelji trebali tjerati da izmolim molitvu anđelu čuvaru. Kao da ju je mrak zajedno sa mnom šaputao i njihao me u san u koji sam sve više tonuo ne znajući više jesam li molitvu do kraja izmolio ili nisam…

Eto što jako dobroga čini mrak! On čovjeka čiste savjesti ne plaši nego njiše i uspavljuje. Prethodno daje mogućnost, kako kaže pjesnikinja, da mu možemo «svašta reći», sve povjeriti, pa i svoje suze koje će mrak «nježno obrisati» i sakriti od drugih. On će nas slušati. Samo moramo se opustiti i s njim pričati. Nije li sve to već jedna predivna molitva koju nitko ne zna i nitko ne čuje nego samo ti i mrak! I u mraku tvoj anđeo čuvar i Bog.

Mrak također jako dobro zna kada je dosta svega, kada smo umorni. Tada nam daje ono što nam svjetlo svojim blještavilom ne može dati: utonuće u snove.

Čvrsto vjerujem da svatko tko pročita ili komu budu pročitani stihovi ove knjige više neće imati nikakvog straha pred mrakom. A kad nemamo straha pred mrakom, onda ga nećemo imati ni pred čime u životu. To je ono najvažnije što je pjesnikinja htjela reći:

Ne boj se! Uživaj u svome životu, jer on je lijep. Čuvaj ga, jer on je nježan poput travke. Raduj se svemu onome što ti život donosi. Tako ćeš i sam biti radost drugima.

Ovu knjižicu stihova i slika preporučio bih svim dječjim vrtićima. Ona jako dobro može poslužiti također katehetama za prvi i drugi razred. Valja pokazati djeci povjerenje i pouzdanje u sve ono što ih okružuje, a ne strašiti ih ni mrakom ni Božjom kaznom. Ničega se ne bojati ako smo čiste savjesti, jer Bog nas je stvorio da živimo život, a ne da ga se bojimo. I anđele nam svoje šalje da nas prate na našemu životnome putu.

Ali bih knjigu također najtoplije preporučio roditeljima. Oni često puta ne znaju što bi djetetu kupili pa mu kupuju čokoladu koju će brzo pojesti, igračku koju će brzo uništiti. Ovu slikovnicu ipak će s radošću otvarati i iz nje učiti već od malena živjeti s mrakom, učit će kako prebrođivati sve životne poteškoće.

***

Pitamo se čemu ta pažnja, ta posebna posvećenost tekstu koji je, uobličen u slikovnicu, namijenjen djetetu. Je li to tek manira jedne pjesnikinje, navika dugogodišnje iskusne učiteljice, ili nešto treće.

Prije svega, valja naglasiti da slikovnica predstavlja prvi susret djeteta s književnošću i pisanom riječju općenito, a ostvaruje se u čovjekovu najosjetljivijem razdoblju, djetinjstvu, pa je stoga nužno voditi brigu o kvaliteti slikovnice radi djetetove dobrobiti. Ta je briga osnovna nit vodilja u cjelokupnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za djecu, stoga nije čudo da je grad u kojemu je provela cijeli svoj radni vijek (predavala je Hrvatski jezik preko 40 godina u istoj školi), prepoznao vrijednost i njezina književnog rada, te ju je 2006. godine nagradio GODIŠNJOM NAGRADOM GRADA RIJEKE za izuzetan doprinos dječjoj poeziji i poetskoj riječi za djecu.

A nova potvrda dječjem stvaralaštvu gospođe Kolarić-Dumić odabir je na natječaju Hrvatske nacionalne knjiženice HRVATSKA LIJEPA KNJIGA za 2015. godinu, na kojemu je od 130 pristiglih naslova hrvatskih nakladnika

Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić

O književnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za odrasle i za djecu, posebice o slikovnici „Ja se mraka ne bojim“ o prva dva izdanja mnogo je toga rečeno. Znanstveno utemeljeno i iscrpno, prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.

Nažalost, slikovnica  “Ja se mraka ne bojim” nije našla mjesto u predloženom lektirnom popisu novog Kurikula Ekspertne radne skupine g. Jokića, a koje joj po sadržajnim, estetskim, etičkim, metodičkim kriterijima te odgojnim i obrazovnim ciljevima kao i didaktičkim principima suvremene škole (korelacija hrvatskoga jezika, likovne i glazbene kulture te vjeronauka) – zasluženo pripada.

Nadajmo se s gospođom Ljubicom Kolarić -Dumić da će nakon javne rasprave o novom Kurikulu, Eksertna radna skupina – radi dobrobiti odgoja i obrazovanja naših učenika – pročitati književno stvaralaštvo, respektabilnu bibliografiju naše književnice i sve recenzije, prikaze i osvrte uglednih stručnjaka za književnost – te da će ne samo slikovnica “Ja se mraka ne bojim” nego i njezina zbirka poezije “Igrajmo se radosti” i zbirka pripovijedaka “Uz baku je raslo moje djetinjstvo” dobiti svoje mjesto u nastavnom programu, lektiri i u čitankama za Hrvatski jezik i Glazbenu kulturu.

kurikul

Daran Bašić /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari