Pratite nas

Analiza

Kurikul hrvatskog obrazovanja: Ljubica Kolarić Dumić – “Ja se mraka ne bojim”

Objavljeno

na

ja se mraka ne bojim

U sklopu manifestacije Noć knjige koja se održava u više od 216 gradova i mjesta diljem Hrvatske u Dječjoj knjižnici u Puli  predstavljeno četvrto izdanje slikovnice “Ja se mraka ne bojim” u nakladi Izdavačke kuće ALFA d.d. Zagreb, hrvatske književnice Ljubice Kolarić Dumić, članice Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

[ad id=”93788″]

Gospođa Kolarić-Dumić piše poeziju i prozu za djecu i odrasle, a osobito je poznata po multimedijalnim slikovnicama, a surađuje s poznatim hrvatskim slikarima i ilustratorima (Ivica Antolčić, Vjekoslav Vojo Radoičić, Ivan Balažević, Laura Varljen Herceg) te skladateljima i skladateljicama (Ljuboslav Ljubo Kuntarić, Josip degl’ Ivellio, Natalija Banov, Doris Kovačić, Suzana Štefanić). Kako su joj mnoge pjesme uglazbljene, sudjeluje na poznatim dječjim festivalima, a pjesma iz slikovnice “Ja se mraka ne bojim” proglašena je NAJ, NAJ HITOM Dječje televizije za 2015. godinu. Čitav je radni vijek predavala Hrvatski jezik u osnovoj školi i aktivno sudjelovala u kulturnom životu grada Rijeke, koji ju je 2006. godine nagradio GODIŠNJOM NAGRADOM GRADA RIJEKE za izutetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu.

Ljubica Kolarić Dumić

Ljubica Kolarić Dumić

Slikovnica “Ja se mraka ne bojim” od 2008. godine doživjela je četiri izdanja, a na natječaju Hrvatske nacionalne knjižnice HRVATSKA LIJEPA KNJIGA odabrana je među 17 od 130 pristiglih naslova hrvatskih nakladnika za Međunarodni natječaj Stiftung Buchkunst u Njemačkoj. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ju je 2014. godine preporučilo kao dobrodošlu za učenike 2. razreda osnovne škole uz obećanje (koje ovdje prilažemo) da će prilikom izrade novog Kurikula biti i službeno preporučeno u obvezni lektirni popis.

 B I B L I O G R A F I J A

OBJAVLJENE KNJIGE

 

RASKRIŽJE, poezija, Otokar Keršovani, Rijeka, 1983.
SVA U SRCU, poezija, Školske novine, Zagreb, 1985.
VRATIT ĆU SE, ZEMLJO, poezija i lirska proza, Školske novine, Zagreb, 1991.
MOLITVA ZA HRVATSKU, poezija, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1992.
UZ BAKU JE RASLO MOJE DJETINJSTVO, priče i pjesme za djecu Srijemski Hrvat, Zagreb, 1997., 2010., Hrvatska riječ, Subotica, 2011.
S VJETROM KROZ GODINU, slikovnica, Adamić, Rijeka, 1999.
OD PROLJEĆA DO PROLJEĆA, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2003., 2004.
IZAŠLI IZ PRIČE, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2005.
OBASJANA SUNCEM, poezija, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 2005.
IGRAJMO SE RADOSTI, pjesme za djecu, Hrvatska riječ, Subotica, 2006.,Srijemski Hrvat, Zagreb, 2008.
JA SE MRAKA NE BOJIM, slikovnica, Adamić, Rijeka, 2008.,Srijemski Hrvat, Zagreb (slikovnica i CD), 2010., DHK, Ogranak Rijeka, 2013. ALFA d.d. Zagreb, 2015.
RIJEKO, GRADE, DJETINJSTVA SRETNOG, Pjesmarica (CD i notni zapis), Srijemski Hrvat, Zagreb, 2008.
USUSRET SVOJOJ ZVIJEZDI, poezija, Panonski institut/Pannonisches Institut, Pinkovac / Guettenbach, Austrija,
2010.RENKONTEN AL MIA STELO – POEMOJ, prijevod zbirke poezije Ususret svojoj zvijezdi na esperanto, Hrvatski esperantski savez, Zagreb,
2011. PJESMA O ZMAJEVIMA, slikovnica i CD, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
2011. VIJENAC OD ČEKANJA, poezija, Riječki nakladni zavod, Rijeka, 2012.
2012.OTVORI SRCE PJESMI (čitanka, pjevanka, bojanka; CD i notni zapis) Naklada: Glazbeni vrtuljak, Rijeka, 2015.

Slikovnica  “Ja se mraka ne bojim” visoko je ocijenjena od relevantnih stručnjaka za književnost, a za portal Hrvatsko nebo izdvojli smo dvije recenzije  Doc. dr.sc. Vjekoslave Jurdana  s  Učiteljskog fakulteta u Puli i prof. dr. sc. Milana Špehara, Predstojnika Bogoslovskog fakulteta u Rijeci

Doc. dr.sc. Vjekoslava Jurdana
Učiteljski fakultet Pula

OD VALORIZACIJE DO AFIRMACIJE

Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić
(DHK-Ogranak Rijeka, 2013., Alfa d.d. Zagreb, 2015.)

O književnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za odrasle i za djecu, posebice o slikovnici „Ja se mraka ne bojim“ o prva dva izdanja mnogo je toga rečeno. Znanstveno utemeljeno i iscrpno, prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.

Prigodom ovih ponovljenih izdanja, valja otvoriti, krećući se razvojnim putom i životom slikovnice, novo poglavlje u njezinu praćenju.  Naime, ovom prilikom nije nam (više) cilj valorizirati jedan književni artefakt, nego ukazati na prave aspekte njegove afirmacije.

Ljubica Kolarić-Dumić vrlo pažljivo gradi svoj literarni iskaz. Promišlja ga, promatra i osluškuje svaku riječ. Tako nova izdanja svoje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ zvučno i sadržajno dorađuje. Evo, kako sama o tome svjedoči: Kad pripremam novu zbirku poezije i pripovijedaka ili njihova ponovljena izdanja, danima svako jutro ponovno iščitavam napisano i osluškujem stih po stih, rečenicu po rečenicu tražeći nove, bolje riječi, izraze, boje. Za objavljivanje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ koja je u vrlo kratko vrijeme doživjela četiri izdanja, kao da sam se na neki čudesan način, posebno pripremala. Željela sam s djecom podijeliti njihove strahove, otjerati onaj crni mrak iz njihove sobe i poslati im novog  prijatelja,“ Prijatelja Mraka“, kojega se više ne će bojati. Zamišljala sam kad se spušta večer, kako se osjeća dijete, koje se boji mraka ako je samo u sobi. Slušala bih zvukove iz prirode noći, gledala zvijezde, zamišljala pjesničke slike, igrala se mrakom i s djecom, vidjela  kako baca loptu, kako im piše  zadaću, čuva tajne, čula kako ih moli da ga zavole, da ga se ne boje. slagala rimu i ritam, pazila na melodiju stihova, izgovarala glasno da čujem kako izrazi zvuče kad ih djeca budu izgovarala, pjevala…“.

Uspoređujući sva izdanja slikovnice, jasno se mogu sagledati pojedine preinake, dopune, korekcije, no sve u jednoj neprekidnoj stvaralačkoj igri. Tako prvo izdanje u nakladi riječke izdavačke kuće „Adamić“ (2008.) ne sadrži uglazbljenu verziju naslovne pjesme s nosačem zvuka, kao ni njezinu notografiju. Drugo i treće izdanje uključuje tu glazbenu komponentu (s naznakom Hrvatski dječji festival, Zagreb, 2006.). Pjesmu je uglazbila poznata skladateljica i voditeljica pjevačkih zborova Doris Kovačić, profesorica u Glazbenoj školi „Ivan Matetić Ronjgov“ u Rijeci. Zajedničko svim izdanjima jesu ilustracije uvažena hrvatskog i svjetskog slikara i ilustratora Vjekoslava Voje Radoičića.

Nadalje, slikovnicu od početka prate stručnjaci s područja teorije književnosti, napose dječje književnosti *. Tako u prvome izdanju na početku čitamo Uvodno slovo, predgovor prof. dr. sc. Milana Špehara koji se u drugome izdanju tiska kao Pogovor. U trećemu pak, čitamo ga kao Predgovor. Štoviše, u tome izdanju imamo i Pogovor – Blaga vedrina kao vodič kroz mrak koji je napisao književnik Stjepan Lice.

  *Uz prvo izdanje slikovnice doc.dr.sc. Marinko Lazzarich napisao je prikaz „RAZIGRANI MRAK. Ljubica Kolarić-Dumić, Ja se mraka ne bojim, Adamić, Rijeka, 2008.“, koji je objavljen u znanstvenome časopisu „Život i škola“ br. 20 (2/2008.), god. 56., str.191.-193. Također, 2011. dr.sc. Lazzarich je nakon opsežna istraživanja o dječjoj recepciji slikovnice „Ja se mraka ne bojim“,  provedenog u sedam županija Republike Hrvatske – 9 gradskih i 7 prigradskih osnovnih škola, na uzorku od 986 učenika razredne nastave, objavio studiju „Integracijske mogućnosti slikovnice u nastavi materinskog jezika“, „Život i škola“, br.26,(2/2011.), god.57., str.61.-82. Ondje je prikazao dobivene rezultate koji pokazuju kako slikovnica djeluje poticajno i daje smjernice za prevladavanje neugodnih iskustava. Štoviše, kao primjer poetske slikovnice, „Ja se mraka ne bojim“ nadaje se kao poticajan lingvometodički predložak ne samo u funkciji razvoja rane pismenosti već i estetskoga sazrijevanja malih čitatelja.

U užemu – tekstualnome smislu, slikovnica je u svakom izdanju doživljavala znatne promjene, pa se može zapravo reći da se radi o četiri samosvojna artefakta koje povezuje zajednička tema i izvor iz kojega autorica crpi nadahnuće. Tako prva dva izdanja sadrže na početku uvodni autoričin tekst „Obojeni mrak“ u kojemu se, u prvom licu, ispovjednim tonom, izravno obraća čitatelju: „Jako sam se bojala mraka. Toliko sam se plašila da se nisam usudila pitati zašto.(…) Bila sam malena kao ti sada“. Te, u skladu s teorijom recepcije, razrađujući svoj susret s mrakom, poziva recipijente na to da se i oni susretnu s mrakom, s vlastitim predodžbama o njemu, da se susretnu zapravo, sami sa sobom: „Ja se više i ne sjećam kad je strah pobjegao iz moje sobe. Samo uživam u pričama obojenog mraka. Uživaj i ti! I ne boj se!“. Treće izdanje nema toga teksta, iako bi bilo uputnije da je nazočan. Upravo je zato u četvrtom izdanju (ALFA d.d. Zagreb, 2015.) vraćen, jer dijete priprema i uvodi u čitanje slikovnice na nenametljiv, a izravan način. Autoričin, samosvojan.

Slijede stihovi, pojedine pjesme koje se u svome sadržaju, leksiku, motivima, pjesničkim izražajnim sredstvima, nižu u skladnu kontrapunktu sa slikama Vjekoslava Voje Radoičića.  „Kad se večer tiho spušta, i u tvoju sobu  /ušulja se prvi mračak“. Pojedini su stihovi koji nose ključne misli pjesme, odnosno imaju poantirani naglasak, masnije otisnuti i jasnije uočljiviji za recipijenta, pa je tako slučaj i u početnoj pjesmi (stih „Mrak ne plaši malu malu djecu!“„On se s njima igra rado). Ovdje valja uočiti i razliku u veličini fonta slova. U prvome izdanju radi se o sitnome fontu, a u sljedećim o velikom, koji je maloj djeci primjereniji i lakši za čitanje.

Svaka je pjesma u ovoj slikovnici prekrasna sličica u kojoj dijete može istinski uživati i radovati se. „Svjetiljčicu sam ugasi“ („Ide Sanak Sklopiočić,/ polagano, nosi san“„A i dan je već umoran ,/ malo pospan kao dijete“„Na spavanje mora poći . / A  onda će tiho, nježno“ / Sanak i do tebe doći“.

Pjesma „Večernja molitva“ pretposljednja je pjesma, prije završne – uglazbljene „Ja se mraka ne bojim“. U njoj je i osnovna autoričina poruka djetetu: „ Lijepe misli k sebi zovi: / Prijatelje, pogled majke, / dobre likove iz bajke, / neku pjesmu koju voliš. / Dok se Anđelu Čuvaru moliš, / mrak će nježno / tvoje oči / u molitvi sklopiti. / I do jutra s tobom biti.“ No, ponovno uočavamo autoričine varijacije, izmjene, dopune. U prvome i drugome izdanju pjesma započinje „Kada zvijezda večernjica / svojim sjajem noć najavi, / a oči se tvoje snene / pripremaju za san plavi“, u trećem i četvrtom izdanju početak glasi ovako: “Kada sunce na zalasku / grimiz prospe nebom plavim, / Večernjica, prva zvijezda, / svojim sjajem noć najavi“. I u središnjemu dijelu pjesme autorica na sličan način varira svoj pjesmotvor, no završni je stih u svim izdanjima pjesme jednak: „I do jutra s tobom biti“.

***

Prof. dr. sc. Milan Špehar
Predstojnik Bogoslovskog fakulteta u Rijeci

Recenzija slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić

Autorica pjesama o mraku kao dragome i dobrome prijatelju ima ne samo pravi pjesnički dar, nego također nešto što nema svaki pjesnik, što nije dio pjesničkog dara.

Naime, dok čitate njene stihove o mraku, gotovo da niti ne zamjećujete da vas je pjesnikinja – ako ste odrasli čitatelj – nenasilno ali tako potpuno prenijela u vaše djetinjstvo i omogućila svojim sugestivnim riječima da još jednom proživite svoje iskustvo mraka u djetinjstvu, no sada s distancom: ne više kao «ono nešto strašno i neizrecivo» čega se bojite, nego kao nešto lijepoga u čemu baš uživate. Tu se mrak od toga nečega lijepoga, što ne možete, rekla bi pjesnikinja, niti izreći riječima niti nacrtati kistom, pretvara u nekoga dragoga.

Skoro pa vam se ta draga osoba, taj dragi prijatelj Mrak pretvara u Anđela! Nevjerojatna metamorfoza, odnosno pretvorba putem čarobnih riječi pjesnikinje.

Ako si pak dijete koje čita ove pjesme ili ti ih čita netko drag (samo oni koji nas vole imaju vremena za nas toliko da nam čak čitaju lijepe pjesme!),  još ćeš lakše ući u ono bitno što ti pjesnikinja želi reći. Ne samo: «Ne boj se!», nego «Raduj se!» Baš kao što je Isus – kad se je ukazivao svojim učenicima i učenicama (pobožnim ženama) kao Uskrsnuli – najprije govorio neka se ne boje, da bi im odmah na to odgovorio neka se raduju.

Mrak ti ne dolazi zato da te straši, nego da te oslobodi straha. Kao anđeo želi da s njim popričaš i da usneš dok te on ljulja. To je potrebno da bi tvoj organizam mogao sutra biti svjež za sve nove poduhvate.

Kako je lijepo kad se čovjek ne boji! I kad može uvijek i svagdje otkriti nešto lijepo! Da nema mraka, zar bismo mogli uopće znati što su to zvijezde i mjesec na nebu? A kad i njih prekriju mračni oblaci, nije li lijepo misliti da su te zvijezde i taj mjesec iza oblaka kao i mi kad nas prekrije pokrivač?

Čitajući i prečitavajući riječi pjesnikinje o mraku i djetinjstvu i mene je ona odvukla u moje djetinjstvo. I podsjetila me kako sam se i ja bojao mraka, a sad se smijem tim strahovima. Vratila me je u one zimske večeri kad sam spavao sam u kuhinji, gdje je u štednjaku na drva još pucketala vatra, pa su me roditelji ostavili tu spavati da mi cijelu noć bude toplo. A meni je bilo i vruće i hladno od straha. Pucketanje vatre činilo mi se kao da se netko uvukao u kuhinju te hoda po podu. I daske su tada pucketale. I one su se odmarale od stalnoga hodanja po njima. Kad se pojavio mjesec i obasjao kuhinju, sve mi je bilo odjednom tako lijepo. Nisu me roditelji trebali tjerati da izmolim molitvu anđelu čuvaru. Kao da ju je mrak zajedno sa mnom šaputao i njihao me u san u koji sam sve više tonuo ne znajući više jesam li molitvu do kraja izmolio ili nisam…

Eto što jako dobroga čini mrak! On čovjeka čiste savjesti ne plaši nego njiše i uspavljuje. Prethodno daje mogućnost, kako kaže pjesnikinja, da mu možemo «svašta reći», sve povjeriti, pa i svoje suze koje će mrak «nježno obrisati» i sakriti od drugih. On će nas slušati. Samo moramo se opustiti i s njim pričati. Nije li sve to već jedna predivna molitva koju nitko ne zna i nitko ne čuje nego samo ti i mrak! I u mraku tvoj anđeo čuvar i Bog.

Mrak također jako dobro zna kada je dosta svega, kada smo umorni. Tada nam daje ono što nam svjetlo svojim blještavilom ne može dati: utonuće u snove.

Čvrsto vjerujem da svatko tko pročita ili komu budu pročitani stihovi ove knjige više neće imati nikakvog straha pred mrakom. A kad nemamo straha pred mrakom, onda ga nećemo imati ni pred čime u životu. To je ono najvažnije što je pjesnikinja htjela reći:

Ne boj se! Uživaj u svome životu, jer on je lijep. Čuvaj ga, jer on je nježan poput travke. Raduj se svemu onome što ti život donosi. Tako ćeš i sam biti radost drugima.

Ovu knjižicu stihova i slika preporučio bih svim dječjim vrtićima. Ona jako dobro može poslužiti također katehetama za prvi i drugi razred. Valja pokazati djeci povjerenje i pouzdanje u sve ono što ih okružuje, a ne strašiti ih ni mrakom ni Božjom kaznom. Ničega se ne bojati ako smo čiste savjesti, jer Bog nas je stvorio da živimo život, a ne da ga se bojimo. I anđele nam svoje šalje da nas prate na našemu životnome putu.

Ali bih knjigu također najtoplije preporučio roditeljima. Oni često puta ne znaju što bi djetetu kupili pa mu kupuju čokoladu koju će brzo pojesti, igračku koju će brzo uništiti. Ovu slikovnicu ipak će s radošću otvarati i iz nje učiti već od malena živjeti s mrakom, učit će kako prebrođivati sve životne poteškoće.

***

Pitamo se čemu ta pažnja, ta posebna posvećenost tekstu koji je, uobličen u slikovnicu, namijenjen djetetu. Je li to tek manira jedne pjesnikinje, navika dugogodišnje iskusne učiteljice, ili nešto treće.

Prije svega, valja naglasiti da slikovnica predstavlja prvi susret djeteta s književnošću i pisanom riječju općenito, a ostvaruje se u čovjekovu najosjetljivijem razdoblju, djetinjstvu, pa je stoga nužno voditi brigu o kvaliteti slikovnice radi djetetove dobrobiti. Ta je briga osnovna nit vodilja u cjelokupnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za djecu, stoga nije čudo da je grad u kojemu je provela cijeli svoj radni vijek (predavala je Hrvatski jezik preko 40 godina u istoj školi), prepoznao vrijednost i njezina književnog rada, te ju je 2006. godine nagradio GODIŠNJOM NAGRADOM GRADA RIJEKE za izuzetan doprinos dječjoj poeziji i poetskoj riječi za djecu.

A nova potvrda dječjem stvaralaštvu gospođe Kolarić-Dumić odabir je na natječaju Hrvatske nacionalne knjiženice HRVATSKA LIJEPA KNJIGA za 2015. godinu, na kojemu je od 130 pristiglih naslova hrvatskih nakladnika

Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić

O književnom stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić za odrasle i za djecu, posebice o slikovnici „Ja se mraka ne bojim“ o prva dva izdanja mnogo je toga rečeno. Znanstveno utemeljeno i iscrpno, prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.

Nažalost, slikovnica  “Ja se mraka ne bojim” nije našla mjesto u predloženom lektirnom popisu novog Kurikula Ekspertne radne skupine g. Jokića, a koje joj po sadržajnim, estetskim, etičkim, metodičkim kriterijima te odgojnim i obrazovnim ciljevima kao i didaktičkim principima suvremene škole (korelacija hrvatskoga jezika, likovne i glazbene kulture te vjeronauka) – zasluženo pripada.

Nadajmo se s gospođom Ljubicom Kolarić -Dumić da će nakon javne rasprave o novom Kurikulu, Eksertna radna skupina – radi dobrobiti odgoja i obrazovanja naših učenika – pročitati književno stvaralaštvo, respektabilnu bibliografiju naše književnice i sve recenzije, prikaze i osvrte uglednih stručnjaka za književnost – te da će ne samo slikovnica “Ja se mraka ne bojim” nego i njezina zbirka poezije “Igrajmo se radosti” i zbirka pripovijedaka “Uz baku je raslo moje djetinjstvo” dobiti svoje mjesto u nastavnom programu, lektiri i u čitankama za Hrvatski jezik i Glazbenu kulturu.

kurikul

Daran Bašić /Hrvatsko nebo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari