Pratite nas

Kolumne

Kurikularna reforma i panseksualizaciju društva

Objavljeno

na

Izbacivanje Marulića iz lektire toliko je jaka poruka o (ne)stručnosti i ideološkoj pristranosti i toliko je sramotno da je ono više nego dovoljan razlog da se autorima takve reforme u najmanju ruku – zahvali. Od Borisa Jokića očekuje se da zna da obrazovanje, među ostalim, ima ključnu zadaću u oblikovanju nacionalnog identiteta i upućivanju učenika na kapitalna djela svjetske baštine.

[ad id=”93788″]

Nema nikakve sumnje da hrvatski obrazovni sustav treba poboljšati. Ali način na koji je to predložila dosadašnja radna skupina koju je vodio dr. sc. Boris Jokić potpuno je promašena i štetna. I nije samo u pitanju ideološka obojenost radne skupine koja im se u medijima ozbiljno i argumentirano spočitava. Recenzije pojedinih akademika i vodećih stručnjaka za pojedina područja, a koja malo po malo prodiru u javnost nakon što je započela javna rasprava o famoznoj kurikuralnoj reformi, upozoravaju na niz pogrješaka, nepovezanosti i ozbiljnih propusta. Iako je u javnosti najviše pozornosti privukao skandal s ukidanjem Oca hrvatske književnosti Marka Marulića, skandala nisu pošteđeni ni drugi dijelovi kurikuralne reforme.

Doduše, izbacivanje Marulića iz lektire toliko je jaka poruka o (ne)stručnosti i ideološkoj pristranosti i toliko je sramotno da je ono više nego dovoljan razlog da se autorima takve reforme u najmanju ruku – zahvali. Jer njihovo nesuvislo obrazloženje kako se Marulić ukida jer je njegova Judita naporna i teška za čitanje pa nema smisla zamarati djecu tim nerazumljivim sadržajem – izvan je svake pameti, ali i dobre namjere. Takva kombinacija diletantizma, drskosti i gluposti rijetko je viđena. Od B. Jokića očekuje se da zna da obrazovanje, među ostalim, ima ključnu zadaću u oblikovanju nacionalnog identiteta i upućivanju učenika na kapitalna djela svjetske baštine. Istina, mnoga od njih su „teška“ za čitanje – kako bi rekli Jokićevi stručnjaci – ali to ne znači da ih se zato treba preskakati. Ni Shakespeare, ni Dante, niti Goethe ne spadaju u djela koja se nose na plažu i koja se prelistavaju kao slikovnice. Takvi se autori proučavaju, tumače, njih se čita i s njima se muči. No, to i jest bit učenja.

Autori kurikuralne reforme kao da su, pak, odlučili poticati lijenost, nemar, nezainteresiranost učenika. Pa kad je djeci nešto teško, neka preskoče. Bilo bi dobro da Jokić i njegovi stručnjaci javnosti pojasne hoće li ukidati i neke druge sadržaje, predmete i gradivo jer su oni preteški ili nerazumljivi?! I što uopće dolazi nakon ukidanja Marulića?! Doduše, autori reforme su javnosti kazali da djeca sama mogu donijeti odluku hoće li ili ne će čitati tešku literaturu kao što je Judita. Znači, oni očekuju da su djeca u toj dobi, sa znanjem i iskustvom koje imaju, sposobni sami odlučiti koje od kapitalnih djela trebaju ili žele pročitati?!

A jednostavno je. Marulić spada u onaj dio gradiva koji se mora, koliko god to bilo teško, pročitati. Jer danas Marulić, a sutra ćemo ljestvicu spustiti još niže. I onda ćemo se čuditi kako naši dvadesetogodišnjaci imaju premalo općeg znanja ili kulture. No, to Jokićeva ekipa ili ne razumije ili je jako zlonamjerna. U konačnici rezultat takve reforme je isti – poražavajući za znanje, nacionalni identitet, kulturu. I kolektivnu pamet.

No, ukidanje Marulića ima i drugu dimenziju, a to je pitanje njegove zamjene. Autori reforme pobrinuli su se da u lektiru, kao lopatom, ubace desetke novih imena. Ima tu svega. Kvalitetnih autora, autora lakih nota, čitanih autora, autora koji koketiraju s pornografijom i nasiljem, svjetski priznatih autora, autora čiji je umjetnički i svaki drugi izričaj upitan. Apsolutno podupirem to da se svi oni objavljuju, prodaju, reklamiraju i da budu dostupni što većem broju čitatelja. Ako ima zainteresiranih, zašto ne!? Ali, ruku na srce, mnogima od njih nije mjesto u školskoj lektiri. Mnogi od njih takvo što ne samo da ne zaslužuju, nego su loši i štetni jer po prašini valjaju letvicu kvalitete. No, ono što je u cijeloj priči dodatno skandalozno jest to što su među njima, odnosno u obveznu lektiru, uvršteni autori u čijim je romanima sadržaj (pornografski s elementima seksualnog nasilja i pedofilije) namijenjen djeci i dobu koji je odredila Jokićeva stručna skupina. I nije mi jasno zašto se i obrazovni kurikulum mora uključiti u već nametnutu i agresivnu panseksualizaciju društva?

I laicima je jasno da mora doći do revidiranja kurikuralne reforme jer ono što neovisni stručnjaci do sada iznose upozorava na to da ona ima brojne znanstvene, stručne i pedagoške nedostatke s ozbiljnim dokazima o ideologiziranosti cijelog uratka. Ozbiljne primjedbe, a nedavno ih je iznio akademik Vladimir Paar, odnose se i na to da u sastavu Ekspertne radne skupine za provedbu cjelovite kurikuralne reforme, kako se službeno zove Jokićeva skupina, nema ni jednog svjetski prepoznatljivog znanstvenika iz područja matematike, fizike, kemije, biologije i geologije kao niti jednog praktičara iz tih područja. Nema ni jednog vrhunskog znanstvenika iz društveno-humanističkog područja ni umjetnika… Akademik Paar u Školskim novinama od 16. veljače 2016. napisao je sljedeće: „Da, reforma školstva je potrebna, u tome se svi slažu. Ali kakva reforma? Reforma s jasnom razvojnom vizijom, definiranim prioritetima u kojoj središnju ulogu ima poboljšanje društvenog i materijalnog statusa i stalnog stručnog osposobljavanja nastavnog kadra, postupnim poboljšavanjem metoda poučavanja, sa srednjoeuropskim razvojnim orijentirom, očuvanjem nacionalnog identiteta i uz uvažavanje konkretnih hrvatskih uvjeta.“ Akademik Paar potpuno je u pravu. Jer Jokićeva reforma rađena je daleko od očiju javnosti i struke. Javnost ima pravo i mora znati po kojim i kakvim je kriterijima složena ta skupina koja će u konačnici odlučiti o obrazovanju naše djece. Vrijeme je da se to promijeni.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari