Pratite nas

Kolumne

Kurikularna reforma i panseksualizaciju društva

Objavljeno

na

Izbacivanje Marulića iz lektire toliko je jaka poruka o (ne)stručnosti i ideološkoj pristranosti i toliko je sramotno da je ono više nego dovoljan razlog da se autorima takve reforme u najmanju ruku – zahvali. Od Borisa Jokića očekuje se da zna da obrazovanje, među ostalim, ima ključnu zadaću u oblikovanju nacionalnog identiteta i upućivanju učenika na kapitalna djela svjetske baštine.

[ad id=”93788″]

Nema nikakve sumnje da hrvatski obrazovni sustav treba poboljšati. Ali način na koji je to predložila dosadašnja radna skupina koju je vodio dr. sc. Boris Jokić potpuno je promašena i štetna. I nije samo u pitanju ideološka obojenost radne skupine koja im se u medijima ozbiljno i argumentirano spočitava. Recenzije pojedinih akademika i vodećih stručnjaka za pojedina područja, a koja malo po malo prodiru u javnost nakon što je započela javna rasprava o famoznoj kurikuralnoj reformi, upozoravaju na niz pogrješaka, nepovezanosti i ozbiljnih propusta. Iako je u javnosti najviše pozornosti privukao skandal s ukidanjem Oca hrvatske književnosti Marka Marulića, skandala nisu pošteđeni ni drugi dijelovi kurikuralne reforme.

Doduše, izbacivanje Marulića iz lektire toliko je jaka poruka o (ne)stručnosti i ideološkoj pristranosti i toliko je sramotno da je ono više nego dovoljan razlog da se autorima takve reforme u najmanju ruku – zahvali. Jer njihovo nesuvislo obrazloženje kako se Marulić ukida jer je njegova Judita naporna i teška za čitanje pa nema smisla zamarati djecu tim nerazumljivim sadržajem – izvan je svake pameti, ali i dobre namjere. Takva kombinacija diletantizma, drskosti i gluposti rijetko je viđena. Od B. Jokića očekuje se da zna da obrazovanje, među ostalim, ima ključnu zadaću u oblikovanju nacionalnog identiteta i upućivanju učenika na kapitalna djela svjetske baštine. Istina, mnoga od njih su „teška“ za čitanje – kako bi rekli Jokićevi stručnjaci – ali to ne znači da ih se zato treba preskakati. Ni Shakespeare, ni Dante, niti Goethe ne spadaju u djela koja se nose na plažu i koja se prelistavaju kao slikovnice. Takvi se autori proučavaju, tumače, njih se čita i s njima se muči. No, to i jest bit učenja.

Autori kurikuralne reforme kao da su, pak, odlučili poticati lijenost, nemar, nezainteresiranost učenika. Pa kad je djeci nešto teško, neka preskoče. Bilo bi dobro da Jokić i njegovi stručnjaci javnosti pojasne hoće li ukidati i neke druge sadržaje, predmete i gradivo jer su oni preteški ili nerazumljivi?! I što uopće dolazi nakon ukidanja Marulića?! Doduše, autori reforme su javnosti kazali da djeca sama mogu donijeti odluku hoće li ili ne će čitati tešku literaturu kao što je Judita. Znači, oni očekuju da su djeca u toj dobi, sa znanjem i iskustvom koje imaju, sposobni sami odlučiti koje od kapitalnih djela trebaju ili žele pročitati?!

A jednostavno je. Marulić spada u onaj dio gradiva koji se mora, koliko god to bilo teško, pročitati. Jer danas Marulić, a sutra ćemo ljestvicu spustiti još niže. I onda ćemo se čuditi kako naši dvadesetogodišnjaci imaju premalo općeg znanja ili kulture. No, to Jokićeva ekipa ili ne razumije ili je jako zlonamjerna. U konačnici rezultat takve reforme je isti – poražavajući za znanje, nacionalni identitet, kulturu. I kolektivnu pamet.

No, ukidanje Marulića ima i drugu dimenziju, a to je pitanje njegove zamjene. Autori reforme pobrinuli su se da u lektiru, kao lopatom, ubace desetke novih imena. Ima tu svega. Kvalitetnih autora, autora lakih nota, čitanih autora, autora koji koketiraju s pornografijom i nasiljem, svjetski priznatih autora, autora čiji je umjetnički i svaki drugi izričaj upitan. Apsolutno podupirem to da se svi oni objavljuju, prodaju, reklamiraju i da budu dostupni što većem broju čitatelja. Ako ima zainteresiranih, zašto ne!? Ali, ruku na srce, mnogima od njih nije mjesto u školskoj lektiri. Mnogi od njih takvo što ne samo da ne zaslužuju, nego su loši i štetni jer po prašini valjaju letvicu kvalitete. No, ono što je u cijeloj priči dodatno skandalozno jest to što su među njima, odnosno u obveznu lektiru, uvršteni autori u čijim je romanima sadržaj (pornografski s elementima seksualnog nasilja i pedofilije) namijenjen djeci i dobu koji je odredila Jokićeva stručna skupina. I nije mi jasno zašto se i obrazovni kurikulum mora uključiti u već nametnutu i agresivnu panseksualizaciju društva?

I laicima je jasno da mora doći do revidiranja kurikuralne reforme jer ono što neovisni stručnjaci do sada iznose upozorava na to da ona ima brojne znanstvene, stručne i pedagoške nedostatke s ozbiljnim dokazima o ideologiziranosti cijelog uratka. Ozbiljne primjedbe, a nedavno ih je iznio akademik Vladimir Paar, odnose se i na to da u sastavu Ekspertne radne skupine za provedbu cjelovite kurikuralne reforme, kako se službeno zove Jokićeva skupina, nema ni jednog svjetski prepoznatljivog znanstvenika iz područja matematike, fizike, kemije, biologije i geologije kao niti jednog praktičara iz tih područja. Nema ni jednog vrhunskog znanstvenika iz društveno-humanističkog područja ni umjetnika… Akademik Paar u Školskim novinama od 16. veljače 2016. napisao je sljedeće: „Da, reforma školstva je potrebna, u tome se svi slažu. Ali kakva reforma? Reforma s jasnom razvojnom vizijom, definiranim prioritetima u kojoj središnju ulogu ima poboljšanje društvenog i materijalnog statusa i stalnog stručnog osposobljavanja nastavnog kadra, postupnim poboljšavanjem metoda poučavanja, sa srednjoeuropskim razvojnim orijentirom, očuvanjem nacionalnog identiteta i uz uvažavanje konkretnih hrvatskih uvjeta.“ Akademik Paar potpuno je u pravu. Jer Jokićeva reforma rađena je daleko od očiju javnosti i struke. Javnost ima pravo i mora znati po kojim i kakvim je kriterijima složena ta skupina koja će u konačnici odlučiti o obrazovanju naše djece. Vrijeme je da se to promijeni.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari