Pratite nas

Kultura

Kutariši jednačinu: Perspektive bh. školstva

Objavljeno

na

Nerijetko se među novinskim člancima pronađe nekakav članak o uzgajivačima krizantema u Britaniji, proizvođaču električnih automobila u Hrvatskoj ili ministru obrazovanja u Švedskoj koji svoje porijeklo vuče iz bh. krajeva.

Uspjesi su to koji bi radovali jednu ovako malo državu da tmurna činjenica nije kako je za njihov probitak zaslužna činjenica što su milom ili nemilom uspjeli otići iz BiH i drugdje realizirati svoje znanje i sposobnosti.

Svake godine Šangajsko sveučilište objavljuje listu 500 najuspješnijih svjetskih sveučilišta. Mjesto na listi se određuje brojem dobitnika znanstvenih nagrada među predavačima i studentima, brojem citiranja u relevantnim znanstvenim časopisima, te brojem znanstvenih članaka u akademskim bazama.

Nije zgoreg spomenuti i kako su se ove godine iz ove regije na listi našla samo sveučilišta u Ljubljani i Beogradu, dok je ono zagrebačko ispalo s liste. Bosanskohercegovačkim sveučilištima ni traga ni glasa.

Vrh ljestvice uglavnom zauzimaju američka Ivy League sveučilišta, kao i ona zapadnoeuropska. Učenici iz Bosne i Hercegovine studiranje na ovim sveučilištima mogu vidjeti jedino ako gledaju strane filmove ili pohađaju sarajevsku Drugu gimnaziju, te mostarski Koledž ujedinjenog svijeta koji provode program Međunarodne mature (IB) poznat i priznat od sveučilišta sa čela Šangajske liste. Za sve ostale, tu su domaća državna sveučilišta ili neko od onih privatnih sveučilišta čije se učionice nalaze u nekadašnjim skladištima građevinskog materijala.

Hiperprodukcija kadrova koji kasnije, jadni nekonkurentni, čine statistike na zavodima za zapošljavanje kao da ne zabrinjava nikoga.

Tri škole pod jednim krovom

Uzevši sve navedeno u obzir, zaključimo da je bh. školstvo upitne kvalitete. Koja se rješenja nameću? Potrebno je naravno prvo izdvojiti one očite probleme.

Prvi se nalazi u samom osnovnoškolskom obrazovanju i prosvjetnom Frankensteinu zvanom “dvije škole pod jednim krovom” koji u startu odjeljuju učenike po jeziku kojim njihovi roditelji pričaju. Naravno, zanemariti činjenicu kako su u BiH službeni jezici hrvatski, srpski i bosanski, te nekome oduzeti pravo da se slobodno izjašnjava kojim jezikom govori, znači dodatno zakomplicirati situaciju, točnije eventualnu reformu svrstati u domenu jalovih dnevnopolitičkih prepucavanja.

“Dvije škole pod jednim krovom” su zapravo vezani za multinacionalne sredine u BiH, ali ako problem stavimo u kontekst cijele države, nije teško zaključiti kako još od 1992. u BiH postoji neizgovorena sintagma “tri škole pod jednim krovom”.

Drugi problem je naravno nastava povijesti/historije/istorije. Čijoj se povijesti posvetiti, kako obrađivati delikatne teme tko je koga kada okupirao/oslobodio, ili koja je zemlja kada oslobođena/okupirana, to je pitanje čiji odgovor isprovocira dodatna pitanja i zavrzlame.

Zapravo, rješavanjem ovoga pitanja se ubijaju dvije obrazovne muhe: prva je metoda multiperspektivnog pristupa za razliku od dosadašnjeg monokulturalnog. Druga ubijena muha je fokusiranje na interpretaciju događaja umjesto na njihovo suhoparno “bubanje napamet”, što naravno nije dobro isključivo za one koji namjeravaju postati recitatori ili hafizi. Na ovaj način, učenici bi stekli puno veće praktično korist nego što nastava povijesti trenutno pruža u kreiranju osobe.

Treći problem je već spomenuta hiperprodukcija kadrova.

“Nijedna rasa neće napredovati dok ne shvati kako je jednako dostojanstveno obrađivati zemlju kao i napisati pjesmu”, nekad reče američki prosvjetitelj Booker T. Washington. Enorman broj pravnika, agronoma, ekonomista, nastavnika i profesora na zavodima za zapošljavanje ne govori toliko o naglo povećanom afinitetu omladine za ova zanimanja, koliko govori o tome što ta ista omladina vidi kao perspektivu u zapošljavanju, a to je državna služba.

Činjenica je, nažalost, kako je državna služba trenutno jedini stabilni poslodavac u kojem se (kad se jednom u njega uđe), po još živućem socijalističkom mentalitetu birača i biranih, ostaje do mirovine.

Malo je onih koji svoju urođenu nadarenost nastoje i službeno verificirati fakultetskom diplomom iz sfere njihove radoznalosti i zanimanja. Najveću krivicu naravno za to snose prošle, sadašnje i naredne vlade koji su državni sektor pretvorili u mašineriju uhljebljivanja koja priznaje stranačku/partijsku knjižici skoro isto, ako ne i više, od diplome. Rad u privatnom sektoru je sveden na nužno zlo ili na prijelazno rješenje do državne službe.

Reforma, cilj ili sredstvo?

Reforma obrazovnog sustava u BiH se često shvaća kao cilj, dok je ona zapravo samo sredstvo kojim se dolazi do konkretnog cilja – stvaranja sposobnog pravnika, ekonomista, filozofa, inženjera ili orača polja, kao što reče B. T. Washington. Cilj je omogućavanje konkurentnosti maturanta i diplomanta na tržištu rada, njegovoj ili njenoj sposobnosti da usvojena znanja i vještine primjeni i izvan struke za koju su usko specijalizirani.

Ovakvo rješenje se ne može i ne smije prepustiti županijskim ministarstvima obrazovanja koja trenutno drže najviše konaca u svojim rukama. Ovakvo nešto zahtjeva krovno državno ministarstvo koje će imati sposobnost simultanog rješavanja navedenih i nenavedenih problema.

Pored toga, pitanje državnog ministarstva obrazovanja je i pitanje mehanizma koordinacije na kojem Europska unija bezuspješno inzistira već duže vrijeme. I opet, cilj nije reforma sama po sebi, niti državno ministarstvo kao beskorisni simbol. Ono treba poslužiti da onoga trenutka, ako kod njega ikad dođe, kad BiH pristupi Europskoj uniji naši ekonomisti, pravnici i inženjeri ne budu u rangu radnika tamošnjeg primarnog sektora.

Jednadžba rješavanja problema bh. školstva je postavljena, ali dok god se bude kao glavni problem nametalo hoće li se ona “riješiti” ili “kutarisati”, generacije i generacije će postajati cigle grandioznog zavoda za zapošljavanje. Oni koji se unatoč svemu uspješno probiju, zauzimati će rubrike “zanimljivosti” kao osobe spomenute na početku ovoga teksta.

facebook komentari

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari