Pratite nas

BiH

(Kvazi)znanstvenici se obrukali tumačeći pojavu na Gospinom kipu

Objavljeno

na

Mnogi tvrde kako su vidioci bogataši koji lagodno žive. Govoreći općenito o međugorskom fenomenu dr. teologije Adalbert Rebić, rekao je kako su vidioci u prvim danima ukazanja 1981. godine imali i te kako problema s Udbom i ondašnjom milicijom. Koji bi im motiv bio sebi zagorčavati život i navlačiti bijes hercegovačkih udbaša, koji su možda bili najokrutniji od svih u bivšoj državi. Koji bi to motiv imao fra Jozo Zovko podržavati takvo što pa kao posljedicu odležati godine najstrožega zatvora u Foči i Zenici?

Radeći s maturantima uvodne lekcije iz filozofije, kažem im kako ono mjesto koje u umjetnosti ima mašta, u filozofiji razmišljanje, u religiji objava, u znanosti imaju pokus i dokaz. Međutim, ovih su me dana “neovisni hrvatski” mediji debelo demantirali. Posebno su se u tome istakli RTL i Jutarnji list u kojem kemičar Pavle Močilac kazuje kako je Gospina svijetlost školski primjer prirodnog fenomena, fosforesencije. On dodaje da je netko u želji da napravi predstavu prebojio kip s premazima na bazi stroncijeva aluminata te je pojasnio kako je to samo jeftin trik za naivne i lakovjerne. Ovim je on uveo novo pravilo po kojem se znanost ne zasniva na pokusu i dokazu, nego na mašti. Do toga su stava on, i neki drugi doktori znanosti, koji bi valjda samim tim trebali biti i znanstvenici, došli paušalno, unatoč tomu što nikada Gospin kip nisu ni vidjeli izbliza, a kamoli izvršili analizu materijala od kojeg je sastavljen, kako to znanost zahtijeva. Svoju tezu da se radi o prijevari oni i te kako nonšalantno donose, potkrjepljujući to stavom da se radi o lakoj zaradi, ponižavajući time desetine tisuća koji ovih dana posjećuju kuću vidjelice Vicke. Ne zanima ih ni to što mnogi očevici tvrde kako kip ne svijetli cijelu noć, niti svaku večer počinje svijetliti u isto vrijeme. Da je premazan, morao bi svijetliti stalno i uvijek u isto vrijeme.
Mnogi tvrde kako su vidioci bogataši koji lagodno žive. Govoreći općenito o međugorskom fenomenu dr. teologije Adalbert Rebić, rekao je kako su vidioci u prvim danima ukazanja 1981. godine imali i te kako problema s Udbom i ondašnjom milicijom. Koji bi im motiv bio sebi zagorčavati život i navlačiti bijes hercegovačkih udbaša, koji su možda bili najokrutniji od svih u bivšoj državi. Koji bi to motiv imao fra Jozo Zovko podržavati takvo što pa kao posljedicu odležati godine najstrožega zatvora u Foči i Zenici?
Ne pada mi na pamet nikoga osuđivati pa tako ni ove kvaziznanstvenike koji se neodgovorno odnose spram jednog vrlo bitnog fenomena. Kako reče papa Franjo: “Tko sam ja da sudim?” Tim više što sam i sam dolazio godinama u Međugorje i tijekom mise pio piće u kafićima u blizini crkve. Dok su mi se otac i majka molili u crkvi, ja sam promišljao: Kako glup i zatucan narod?! Na drugoj sam strani bio zavidan mudrim vidiocima koji su otvorili najbolji biznis na svijetu. Ispovijedam, evo, javno, svoja promišljanja. Bilo je tako sve do 1988. godine. Dok me u životu nisu snašle, za mene, neprevladive teškoće. Danima ništa nisam jeo, a noćima spavao. Opet sam odvezao roditelje u Međugorje, ali sam ovaj put i ja ušao u Crkvu na misu. Isplakao sam more suza, ali i osjetio takvu toplinu i milost, neopisivi mir koji je nemoguće opisati onome tko to nije osjetio. Nisam vidio nikakvo čudo, ali sam i te kako osjetio Gospinu blizinu, što me motiviralo da potpuno promijenim život. Do tada su mi životna preokupacija bile utakmice i alkohol, a od tada vjera. Do tada me u životu vodio besmisao, a od tada smisao. Bog je postao smisao moga života, a s njim nije bilo problema koji se nije mogao riješiti. Korjenito sam, dakle promijenio život zahvaljujući upravo Međugorju. Eto, to vam je moja javna ispovijed. Potpuno razumijem sve one koji u Međugorju gledaju prijevaru, jer sam i sam nekad tako promišljao. Razumijem i one koji su imali milost da od djetinjstva imaju čvrstu vjeru, pa im Međugorje kao mjesto obraćenja i izljeva posebnih Božjih milosti nije niti potrebno. Ali što s tisućama i tisućama, pa možda i milijunima onih koji su u Međugorju pronašli neizrecivu milost i mir kakav nigdje drugo na svijetu ne mogu osjetiti. Kako protumačiti da se osobe iz primjerice SAD-a po pedeseti put vraćaju u Međugorje? Vjerniku nije potreban poseban znak s Neba, nego nevjerniku, skeptiku, agnostiku. A danas je takvih mnogo. Upravo takve, čudo poziva na obraćenje, čiji je put izuzetno dug i trnovit, a zasigurno je najteži onaj prvi korak.

Mjesto obraćenja i molitve krunice

Poruke koje Gospa iz Međugorja uporno ponavlja ovih 32 godine uglavnom su poziv na molitvu. I Isus je apostole često pozivao na molitvu (Bdijte i molite, Mt 26,14), a sam je u molitvi provodio i čitave noći. Duh je slab, a kušnja trajna i uvijek podmukla. Bez trajne molitve pad je neizbježan. Molitvom smo u zajedništvu s Bogom, i zaštićeni od Zla. Gospa i u Luredesu, i u Fatimi, i u Međugorju posebno ističe molitvu krunice. Mnogo je onih koji mole krunicu, a da ne znaju njezinu povijest. O tome piše Sveti Ljudevit Montfotski u knjizi “Čudesna tajna svete Krunice za obratiti se i spasiti se.” Kako smo ušli u listopad, mjesec krunice to mislim da je potrebno reći nešto o tome kako je Krunica nastala. Sami pojam je nastao od riječi kruna. Krunicu neki nazivaju i Ružarijem. Svakom izmoljenom Zdravomarijom, piše Sv. Ljudevit, mi stavljamo ružu (pa odatle ružarije) oko glave Gospi te joj na taj način pletemo malu krunu oko glave (odatle krunica). Naše ruže, tvrdi ovaj svetac, nikada neće uvenuti. Moleći svaki dan ružarij i mi stječemo od Isusa i Marije tri krune: krunu zasluga u ovome životu, krunu mira u trenutku smrti i rajsku krunu slave u Nebu. Autor piše kako je sveti Dominik utemeljio krunicu na Gospin mistični poticaj. Razlog je obraćenje sektaša koji su se pojavili u Dominikovo vrijeme. Radi se o kršćanskim sektama albingenza i katara koje su zagovarale radikalno siromaštvo. Naučavali su da je svijet stvorio đavao koji vlada svijetom pa se stoga ljudi ne smiju ženiti, spolno općiti, jesti meso, niti išta ručno raditi. Kako su se mnogo proširili i ojačali, francuski se kralj s njima odlučio obračunati u ratu koji je trajao od 1209. do 1229. godine. Kako ih nije uspio iskorijeniti poslije toga su mnoge europske države uvele inkviziju, kako bi se obračunali s njima. Tragične posljedice za Crkve su nam svima poznate. U vrijeme dok se sve ovo događalo, Gospa je sv. Dominiku objavila Krunicu, najučinkovitije sredstvo za iskorijeniti te sekte. Danas znamo kako je, nažalost, mnogima bilo lakše ubiti svoje neprijatelje, nego moliti za njih i nastojati ih ljubavlju privući Kristu. A zar nije isto i danas? Koliko ima onih koji su spremni moliti za neprijatelje? Sigurno puno manje nego onih koji su spremni poslušati poruke mira i ljubavi.

 Josip Milić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari