Pratite nas

Kolumne

‘Labradorske’, ‘operne’ i ‘kameleonske’ strukture i dalje rade protiv hrvatskih državnih i nacionalnih interesa

Objavljeno

na

Vlado Galić, savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović

Čini se da je reciklaža, u odsutstvu činjenica, postala jedini osnov i temelj za blaćenje i progon političkih neistomišljenika, a u tom kvazinovinarstvu koje za cilj ima difamirati sve što djeluje u hrvatskom interesu prednjači “Nacional” i po sadržaju mu i pristupu sličan tabloid “Express”.

Vlado Galić, savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za nacionalnu sigurnost posljednja je žrtva “upletena” u nepostojeću aferu SMS. Nakon što su Galića putem kontakta u mobilnom uređaju (!) povezali s Vargom koji je pritvoren zbog, opet nepostojećeg kaznenog djela krivotvorenja, pazi sad, SMS poruke (?!), odlučili su reciklirati staru priču u režiji t. zv. grupe “Labrador”, uz pripomoć ondašnjeg bošnjačkog AID-a i još nekih stranih službi, odnosno ostataka KOS-ove infrastrukturne mreže koja se svim sredstvima služila kako bi Hrvatska, kad je već “nažalost” pobijedila u Domovinskom ratu, izgubila u miru. Galićeva navodna upletenost u “aferu” SMS je poslužila kako bi se nanovo otvorila priča o još jednoj nepostojećoj aferi, nazvanoj “Kameleon”.

Operacija”Kameleon” je otpočela sredinom 90-ih. U biti, hrvatske civilne i vojne obavještajne službe su počele nadzirati i pratiti rad t. zv. nevladinih organizacija, koje su pokazivale interes za HV. Nikakvo čudo jer su te organizacije bile premrežene špijunima zemlje koja nas je do nedavno napadala, od kojih možemo navesti (Sorošev) “HHO” ili (Soroševo) “Otvoreno društvo”.

Naime, te su “civilne”, a kako se kasnije pokazalo, udruge oslonjene na strane obavještajne službe, počele pokazivati sve veći interes za Hrvatsku vojsku, napose uoči i tijekom Oluje te drugih osloboditeljskih akcija. Cilj je bio, a što se objelodanilo nakon trećejanuarske diktature, prisilnog umirovljenja generala, kastracije hrvatske vojske i hrvatskih sigurnosnih službi, dokazati da je Hrvatska nastala na genocidu t.j. ratnim zločinima, što je trebalo biti “okrunjeno” osuđujućim presudama u Haagu generalima Markaču, Čermaku i Gotovini.

Navodna mrlja na inače blistavoj Galićevoj karijeri, prema mišljenju Nenada Puhovskog i inih zavjerenika, njegovo je djelovanje u sklopu Sigurnosno – informativne službe (SIS) gdje je kao načelnik u drugoj polovici 1990-ih provodio akciju ‘Kameleon’, tijekom koje su nadzirane neke nevladine udruge i organizacije, među kojima i spomenuti HHO.

Galićeva je zadaća, pak, prema tadašnjem poslovniku SIS-a, bila nadzor osoba i institucija koje pokazuju interes za pripadnike HV-a, jer, valjda je zdravorazumski da će se u doba rata i okupiranosti državnog teritorija, ali i u godinama poraća, vojna sigurnosma služba nadzirati one pojedince i organizacije koje pokazuju interes za vojsku, napose zlonamjeran interes sa zlonamjernim ciljevima.

U operaciji “Kameleon”, tadašnje hrvatske tajne službe su, u skladu sa zakonom i svojom zakonskom obvezom, prikupljale informacije o organizaciji koja je ilegalno prikupljala podatke o HV-u, a onda krivotvorila i frizirala podatke o navodnim nečasnim radnjama (ubojstvima, pljačkama i paljenju imovine) počinjenima tijekom i nakon Oluje. Dakle, operacija “Kameleon” je bila usmjerana prema kameleonskoj organizaciji koja je namjerno izrađivala pamflete opterećene nametanjem neargumentiranoga razmišljanja o političkome i vojnome kontekstu operacije “Oluja”.

Slučaj je završio, hvala dragome Bogu, kad se na suđenju u Haagu utvrdilo da su se podaci o ubijenim srpskim civilima i broju spaljenih kuća, koje je “prikupljao” HHO, pokazali netočnima pa ih je sud odbio uvrstiti u dokaze kao nevjerodostojne (Puhovski, Čičak, Tot…), a presuda generalima je naposljetku bila oslobađajuća, unatoč trudu i radu Ive Josipovića, Stjepana Mesića, Ivice Račana, Ive Sanadera i drugih.

“Nacional” je u srpnju 2002. godine pisao da se odvijalo “sustavno špijuniranje i sukob sa svim domaćim i međunarodnim organizacija za zaštitu ljudskih prava, neutralizaciju građanskih inicijativa i kontrolu izbora, u korist HDZ-a i njegove pobjede na izborima 2000. godine.” Isto tako, od 2000. se godine sustavno hrvatsku javnost pokušava uvjeriti da je zaštita nacionalnih interesa, barem što se tiče obavještajnog dijela, “kukavički, špijunski i nečastan posao”.

Da stvar bude groteskna, hajka na hrvatske obavještajce je formalno-pravno krenula ocjenom Vijeća za civilni nadzor sigurnosnih službi, odnosno saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, tijelima koja su postupanja SIS-a u operaciji “Kameleon” proglasila nezakonitima.

Prije svega, u Vijeću za civilni nadzor sigurnosnih službi su sjedili upravo gorespomenuti kojima je pod krinkom “ljudskih prava” cilj bio difamirati te oblatiti Hrvatsku vojsku, time dovesti u pitanje samu opstojnost Republike Hrvatske, a u saborskom odboru sjediše ljudi koje je postavio Ivica Račan, čovjek koji je prilikom glasovanja o raskidu državnopravnih veza sa Jugoslavijom od “uzbuđenja i radosti” napustio Sabor.

I sad opet slušamo stare priče o “ugnjetavanom civilnom društvu” i “utjecaju obavještajne zajednice na politiku”, obogaćene tek nekim novim insinuacijama, lošim krivotvorinama i (zastarjelom) udbaškom metodologijom, a sve s ciljem slabljenja pozicije Kolinde Grabar-Kitarović i Milijana Brkića.

Ako već obavještajne službe nadziru građane i prikupljaju operativna saznanja, onda je prirodno da to budu hrvatske obavještajne službe, koje rade u hrvatskom nacionalnom interesu i po hrvatskim zakonima, za razliku od „labradorskih“, „opernih“ ili „kameleonskih“ struktura ostataka KOS-a i UDB-e koje, u suradnji sa stranim službama isto to čine, samo protiv hrvatskih nacionalnih interesa, odnosno protiv hrvatskoga puka i hrvatske Države.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijski konstruirana stvarnost

Objavljeno

na

Objavio

Gostujući u TV emisiji »Nedjeljom u 2« u nedjelju 12. siječnja, smijenjeni ravnatelj Dječje bolnice na Srebrnjaku u Zagrebu rekao je uz ostalo da je prije desetak dana inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a napisala nalaz koji potvrđuje da se u toj bolnici baš ništa nije događalo od onoga za što je ravnatelj bio optužen i smijenjen te da je taj nalaz ostao skriven od javnosti. Takvo nečuveno postupanje, primjereno i često uobičajeno u komunističkom poretku, urodilo je uz ostalo i zavjerom protiv istine.

Ne može opstati država u kojoj je lažna optužba dovoljna za skidanje nečije glave, odnosno država u kojoj lažna optužba uživa snagu očite istine te se onda po njoj postupa ostavljajući zainteresiranu javnost u neznanju i zabludi. Poznato je da i u demokratskim društvima politika katkad pokušava neistinama braniti svoje specifične interese, pokušava obmanjivati javnost, no u stvarno demokratskim društvima takve zloporabe priječi i uspješno suzbija vjerodostojna opozicija. I u slučaju bolnice Srebrnjak dio opozicije se oglasio, premda tek u nedjelju, no nije jasno je li i to samo politika koja se koristi prilikom za svoje interese ili je to barem pokušaj obrane istine.

Naime, u slučaju Srebrnjak nije žrtva samo smijenjeni ravnatelj, nego je žrtva istina, koja je grubo pogažena, iznakažena i prognana, a u drugom koraku žrtva je i pravda. Koliko je malo važna istina očituje i činjenica da inspekcija Ministarstva zdravstva i HZZO-a nije deset dana objavila javnosti što je otkrila na Srebrnjaku. Koliko je medijima malo važna istina na tom slučaju očituje se što nije poznato da su uopće tražili informacije o nalazu inspekcije Ministarstva zdravstva i HZZO-a. Sve to otkriva koliko je stvarno malo stalo i političarima i medijima do istine, što znači i do pravde, ali i do hrvatske javnosti. Svako postupanje u kojem je najprije pogažena istina, s njom ujedno i pravda, očito je nasilje koje dovodi u pitanje i pravni poredak, a kad u takvu postupanju sudjeluju tijela javne vlasti, dovodi se u pitanje cjelokupni državni ustavnopravni poredak, odnosno Republika Hrvatska.

Mnogo je slučajeva u Hrvatskoj da se odluke donose na temelju neistine, lažnih optužaba u službi konkretnoga pojedinačnoga ili grupnoga interesa, a žrtve, premda je istina na njihovoj strani, ostaju žrtve, no vrlo je izvjesno da je još više takvih postupanja za koja javnost nikad i ne dozna jer su žrtve, što snagom moćnika, što snagom medija, onemogućene izreći istinu. Dovoljno je podsjetiti da baš u svakoj koruptivnoj radnji – a razborito je pretpostaviti da ih u Hrvatskoj ima nedopustivo previše – uvijek uz neku konkretnu osobu ili tvrtku strada i istina i pravda. Ima i slučajeva da istina dođe na vidjelo, katkad i godinama kasnije, no malo je vjerojatno da ta istina onda dođe do svih onih koji su bili obmanuti. Takav primjer objavljen je u knjizi Mirjana Damaške »Domovina«, koja je tiskana krajem prošle godine u Zagrebu.

Kao iznimni pravni stručnjak akademik Damaška bio je od 2010. voditelj hrvatskoga odvjetničkoga tima u tužbi za genocid Republike Hrvatske protiv Srbije te se u rujnu 2013., nakon susreta s ondašnjim hrvatskim predsjednikom, elektroničkom porukom Ministarstvu pravosuđa odrekao te funkcije, a ondašnja ministrica vanjskih poslova objavila je 31. listopada 2013. da ga je Vlada smijenila s te dužnosti!? Hoće li svi oni koji su tom izjavom ministrice bili dezinformirani, prevareni, pročitati knjigu »Domovina« i doznati pravu istinu?

Da je u suvremenoj medijski konstruiranoj hrvatskoj javnosti malo interesa za istinu vrlo se jasno očitovalo u predizbornoj kampanji uoči predsjedničkih izbora u oba izborna kruga, posebno u televizijskim sučeljavanjima. Sve tri televizije koje emitiraju na nacionalnoj razini skrojile su setove pitanja u kojima je ne samo zaobiđena konkretna hrvatska stvarnost sa svojim problemima koje politika treba rješavati, nego je i onemogućeno da se ikoje pitanje rasvijetli. Premda je televizija kao medij po svom izboru osuđena na zabavu, na površnost, kad bi vodstva tih medijskih kuća bila u službi konkretnih ljudi, odnosno birača, i u službi istine, ne bi bila izostavljena ni osnovna biografska pitanja, jer birači imaju neosporno pravo znati istinite podatke o svakom kandidatu, niti bi se forsiranjem brojnih pitanja onemogućilo raščišćavanje prijepornih pitanja koja su i te kako relevantna za suvremeno hrvatsko društvo.

Npr. puno je puta jedan kandidat drugoga ili trećega javno optužio da govori laž, a optuženi nije imao priliku argumentima odgovoriti na optužbu niti su novinari voditelji zahtijevali od onoga tko je iznio optužbu da je argumentira. Gledatelji su često ostavljeni u nedoumici što je od izrečenoga istina, a što nije, te su se vjerojatno prema svojim političkim afinitetima priklanjali jednomu, drugomu ili trećemu kandi datu. Nije li to oblik političko-medijske zavjere protiv istine? Republika Hrvatska ni na kojem društvenom području ne može stvarno napredovati dok polazište svakomu postupanju ne bude istina, koja je ujedno preduvjet pravde, no je li i političarima i medijima stvarno stalo da Hrvatska napreduje?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Antifašizam na jeziku, fašizam u srcu

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedi još jednom citirati Krešimira Beljaka, predsjednika HSS-a, koji je na jednu objavu na društvenim mrežama o tome kako je od 1945. do 1990. Udba ubila preko sto emigranata odgovorio: “Preko sto? Očito nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio s… i tko je uzrokovao ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su na žalost pobjegli Udbi.”

Nakon burnih reakcija Beljak se uvjetno ispričao riječima: “Ako sam nekoga uvrijedio.” Drugi dio njegove poruke u kojemu uzroke ratova pripisuje “fašističkoj emigraciji” govori o nevjerojatnom izvrtanju činjenica.

Ovaj tzv. tweet jednog politički nepismenog čuvenog obijača tuđih automobila i kradljivca kasetofona možda i ne bi bio vrijedan pažnje da se ne radi o saborskom zastupniku i predsjedniku stranke i da nije odraz nešto šireg stanja duhova, istog onoga stanja u kojemu je Nenad Stazić, također zastupnik u Saboru, izjavio kako partizani 1945. nisu posao doveli do kraja, ili u kojemu bivši predsjednik Ivo Josipović mrtav hladan konstatira kako su fratri u samostanu ubijeni u vatrenom obračunu.

I svi se oni pozivaji na antifašizam koji im je tek na jeziku, dok im je u srcu i u glavi fašistički mentalni sklop. Jer, fašizam i nije ništa drugo doli ubijanje nevinih, ali i opravdavanje ubojstava.

Vesna Pusić ili Stjepan Mesić kazat će kako u bleiburškom pokolju nisu svi bili nevini. E baš je tu razlika između fašizma i humanizma. U skupini ljudi za koju se zna da u njoj ima pravih i krivih, a da se ne zna tko je tko, za fašiste je opravdano kazniti sve, za humaniste je opravdano sve osloboditi.

Na Beljakov profašistički istup, osim građana, kritički se osvrnula nekolicina političara (Reiner, Plenković…). I nitko više. Za Davora Bernardića, predsjednika SDP-a, koji je najavio koaliciju s HSS-om, to je tek pitanje Beljakova “osebujnog stila”.

Anka Mrak Taritaš, predsjednica Glasa, drugog vjerojatnog partnera, ne kaže kako je Beljak izjavio nešto ružno, neprihvatljivo i neprilično, nego samo kako “nema vraćanja u prošlost”. Zoran Milanović, koji je marširao pod sloganom “normalno”, a kojega je i Beljak jako podupirao, nije se ogradio od ove nenormalne izjave.

Stranka koja navodno baštini Radić-Mačekovu tradiciju, koju je aktualni skandalozni predsjednik ustrojio po mjeri svog primitivizma, također je ostala nijema.

Nitko od dežurnih komentatora i kroničara, koji tako žustro, patetično i alergično reagiraju na svaki proustaški mig nekog, ne predsjednika ili zastupnika, nego nekog anonimnog marginalca, nije ništa prozborio. A nije vrag da je šutnja znak slaganja?!

Josip Jović/Slobodna Dalmacija

Dva primjera kako je UDBA krvavo provodila jugoslavenski državni terorizam

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari