Lasiću suflirali na suđenju Perkoviću: Nobilov svjedok potkopao obranu

Protekli tjedan doveo je neke od zanimljivih svjedoka na suđenje, a možda najzanimljiviji je bio bivši šef UDBA-e, Ivan Lasić. On, te optuženi Mustač i Perković – činili su vrh drugog odjela republičke (Perković i Mustač), odnosno savezne (Lasić) UDBE, onog zaduženog za “neprijateljsku emigraciju” , piše Marcel Holjevac/Dnevno.hr

[ad id=”68099″]

Upravo to što živi u BIH spašava Lasića od toga da eventualno bude optužen i izručen Njemačkoj. Malo je iznenađenje što je on uopće pristao svjedočiti, no ubrzo je na vidjelo izašla prava namjera njegovog svjedočenja: prebaciti, u skladu s Nobilovom strategijom, ubojstvo na saveznu UDBU, kad se već ne može reći da UDBA nema ništa s tim ubojstvom, i time predstaviti svoje branjenike kao dobre dečke koji su oduvijek radili samo i jedino za Hrvatsku stvar i s ubojstvima emigranata nikakve veze nisu imali. Dapače, pomagali su im gdje su mogli.

Lasić je imao zadatak kompromitirati Vukušića i Vukojevića, dvojicu neugodnih svjedoka koji su nedavno svjedočili o mehanizmima funkcioniranja UDBE, kao članovi komisije za istraživanje žrtava rata i poraća. Njih se doduše pokušavalo kompromitirati još odavno, podizanjem optužnica za predmete koji su davno riješeni ili otišli u apsolutnu zastaru, izmišljanjem silovanja nepostojeće žene, i tako dalje. Ovaj put je Lasić posvjedočio kako ga je Vukušić oteo i držao dva tjedna zarobljenog u nekom podrumu u Mostaru tijekom rata, čime je osim kompromitacije Vukušića htio povući neke svoje ranije izjave kao dane u strahu i pod pritiskom. Naime o događajima povezanim s ubojstvom Đurekovića Lasić je svjedočio i na Županijskom sudu u Zagrebu u siječnju 1993. godine, u procesu protiv Vinka Sindičića za ubojstvo Brune Bušića, pa je cilj bio njegove tadašnje izjave prikazati kao dane pod pritiskom. “Dio mojih tadašnjih riječi je točan, dio je friziran, a dio je nastao po diktatu Bože Vukušića”, rekao je Lasić. No, Lasić je postariji čovjek, slabijeg pamćenja, pa se jasno vidjelo da su dijelovi njegovog iskaza naučeni napamet i da je instruiran. Da stvar bude gora, odvjetnica mu je došaptavala što treba reći, pa je Dauster u jednom trenutku rekao “Dajte se pokažite, da vidimo tko došaptava svjedoku”.

Lasić je pokušao dokazati kako je o svemu odlučivano na saveznoj razini, u skladu s Nobilovim teorijama.  Rekao je kako je o ubojstvu Đurekovića saznao od Sretena Aleksića, obavještajca iz Ministarstva vanjskih poslova tadašnje SFRJ, “Jutros ti je jedan manje. Ina direktor”. Lasić je o tome obavijestio Stanu Dolanca, ministra unutarnjih poslova. Dolanc ga je navodno pitao je li sve u redu, što je s ekipom, i zabrinuo se kako će biti problema, a Lasić mu je navodno rekao da ništa o tom ubojstvu ne zna. Nekoliko dana poslije Stanko Čolak rekao je Srđanu Andrejeviću da je sve O.K., da je ekipa kompletna, odnosno da su ubojice na sigurnom. Sve u skladu s Nobilovim tvrdnjama da su Đurekovića ubili neki loši dečki iz Srbije ili legendarni drug Mićo, a republička UDBA s tim nije imala ništa.

Lasiću je međutim pala koncentracija i na kraju je rekao ono što je bitno. Vjerojatno mu niti taština nije dozvolila da prikaže svoju UDBU drukčije nego kao odlično podmazan stroj u kom svaki kotačić ima svoje mjesto, a odvjetnik Siniša Pavlović ga je lukavo naveo da se raspriča o organizaciji UDBE. On je rekao da se ništa nije moglo raditi u inozemstvu bez dozvole savezne UDBE, pa je tako potvrdio i da je postojala akcija “Pismo” kojom se htjelo kompromitirati Đurekovića u emigrantskim krugovima, a koja je vođena iz savezne UDBA-e. Ta akcija je detaljno opisana u dokumentima sa suđenja Pratesu, Perkovićevom agentu, koji izdržava doživotnu kaznu zatvora u Njemačkoj jer je Perkoviću dao ključ od garaže u kojoj su njegovi agenti sačekali i ubili Đurekovića.

Međutim nakon te priče ga je odvjetnik nastavio ispitivati što to znači da se ne može ništa bez savezne UDBE, pa je ispričao je kako je izgledala procedura npr. angažiranja konfidenta ili emigranta koji ima azil. Prijedlog da ga se vrbuje u UDBU, odnosno da ga se angažira, davao bi uvijek netko u jednom od republičkih centara tajne policije, dakle ispod republičke razine, i taj isti bi ga kasnije i vodio kao svog doušnika i suradnika. Taj bi onda davao prijedlog šefu Drugog odjela (Perkoviću) republičke UDBE, a on bi onda morao dobiti još dvije suglasnosti – šefa cijele republičke UDBE (Mustača, u tom trenutku kad je ubijen Đureković), a onda bi šef Drugog odjela savezne UDBE (svjedok Lasić) još morao dobiti odobrenje od šefa cijele UDBE Jugoslavije (Srđan Andrejević, no operativno je tada stvari vodio Stanko Čolak). Ako se radilo o posebno važnom suradniku, odobrenje je davao i savezni ministar (Dolanc).

Drugim riječima, on je zapravo rekao kako su u ubojstvo upleteni i Perković i Mustač: naime, ako je postupak angažiranja doušnika bio tako razrađen i organiziran, što je Lasić ispričao s ponosom, sasvim sigurno da se ni o ubojstvima nije odlučivalo mimo procedure. Naime, kad se odlučivalo o ubojstvima, za koja je prijedloge također davala republička UDBA, ministar bi okupio sve republičke šefove UDBE pa bi se o tome odlučivalo. Na primjer, kao u ovom slučaju, Hrvatska bi predložila da se ubije Đurekovića, a potom bi Dolanc morao dobiti zeleno svjetlo od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, pa ako bi ga dobio, onda bi republička UDBA organizirala ubojstvo – bitan je moment da je prijedlog za ubojstvo uvijek davala republika koja je emigranta i “vodila” – a na savjetu bi se onda dogovaralo, vidjelo bi se koja republika je u najboljem položaju da samo ubojstvo i izvede, tko ima svoje ljude na terenu, i tako dalje. Dakle, Perković da prijedlog ubojstva, Doalnc ga odorbi uz suglasnost Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, a onda ubojstvo Hrvati organiziraju a izvedu, primjerice, Crnogorci jer imaju svog ubojicu u Munchenu.

Ovim je Lasić zapravo htio srušiti svoj vlastiti iskaz koji je ostao zabilježen na trakama koje je Vukojević predao sudu, no zapravo je samo doslovce potvrdio ono što piše u presudi Pratesu o tome kako je UDBA bila organizirana i kako je ubijala. Nobila je dobro načeo i hrvatski emigrant Petar Penava,  koji je rekao sudu da je Ante Nobilo sa svojom bivšom desnom rukom, udbašem Tomislavom Mičićem protiv kog se vodi istraga u Njemačkoj, bio u Mostaru kod Lasića te ga nagovorio da lažno svjedoči. Inače je svojevremeno prilikom pretresa Mičićevog stana u Mainzu pronađen telefonski broj najzloglasnijeg ubojice UDBE, Vinka Sindičića, koji se proslavio između ostalog ubojstvom devetogodišnje djevojčice kako ne bi ostavljao nezgodne svjedoke ubojstva njenih roditelja. On je rekao kako je oružje kojim je Đureković ubijen prebačeno kod Pratesovog brata pa potom ubojicama. Nobilo ga je pitao kako je saznao za oružje, a on je rekao da je to vidio u dokumentaciji u stožeru SIA-a kad je zaplijenjena dokumentacija udbaške grupe “Labrador” zadužene za terorističke diverzije u Zagrebu tijekom rata (Sinagoga, npr.) Zanimljivo je da je Nobilo kao državni tužitelj tada vodio istragu protiv “Labradora”, što je vjerojatni razlog zašto se nikad nije doznala puna istina o toj grupi kojoj je pripadao i Perković. Prema Penavi, dokumentacija UDBE pokazuje da je oružje prebačeno u Njemačku ranije te je tamo čekalo ubacivanje ubojica, što se također poklapa s onim što piše u presudi Pratesu.

Idući tjedan dolaze na red svjedoci koji bi mogli “zabetonirati” cijelu priču, poput Leljaka, slovenskog istraživača UDBE. Inače, za automobil koji je nekidan izgorio pred njegovom kućom je utvrđeno da se zapalio sam od sebe. A iz krugova bliskih suđenju saznajemo i da je Pratesov pokušaj promjene iskaza definitivno propao, tako da  će protiv njega biti pokrenut postupak za lažno svjedočenje čim ovo suđenje završi, na što ga je uostalom upozoravao i sudac Dauster. Da to nije pokušao, za pet godina bi, unatoč doživotnoj presudi, automatski imao pomilovanje nakon 15 odsluženih godina, a ovako će, zahvaljujući svom “drugu” Nobilu koji ga je po svemu sudeći nagovorio da promijeni iskaz, ipak ostatak života provesti iza rešetaka.

Što vi mislite o ovoj temi?