Pratite nas

Događaji

Lasiću suflirali na suđenju Perkoviću: Nobilov svjedok potkopao obranu

Objavljeno

na

Protekli tjedan doveo je neke od zanimljivih svjedoka na suđenje, a možda najzanimljiviji je bio bivši šef UDBA-e, Ivan Lasić. On, te optuženi Mustač i Perković – činili su vrh drugog odjela republičke (Perković i Mustač), odnosno savezne (Lasić) UDBE, onog zaduženog za “neprijateljsku emigraciju” , piše Marcel Holjevac/Dnevno.hr

[ad id=”68099″]

Upravo to što živi u BIH spašava Lasića od toga da eventualno bude optužen i izručen Njemačkoj. Malo je iznenađenje što je on uopće pristao svjedočiti, no ubrzo je na vidjelo izašla prava namjera njegovog svjedočenja: prebaciti, u skladu s Nobilovom strategijom, ubojstvo na saveznu UDBU, kad se već ne može reći da UDBA nema ništa s tim ubojstvom, i time predstaviti svoje branjenike kao dobre dečke koji su oduvijek radili samo i jedino za Hrvatsku stvar i s ubojstvima emigranata nikakve veze nisu imali. Dapače, pomagali su im gdje su mogli.

ivan-lasicLasić je imao zadatak kompromitirati Vukušića i Vukojevića, dvojicu neugodnih svjedoka koji su nedavno svjedočili o mehanizmima funkcioniranja UDBE, kao članovi komisije za istraživanje žrtava rata i poraća. Njih se doduše pokušavalo kompromitirati još odavno, podizanjem optužnica za predmete koji su davno riješeni ili otišli u apsolutnu zastaru, izmišljanjem silovanja nepostojeće žene, i tako dalje. Ovaj put je Lasić posvjedočio kako ga je Vukušić oteo i držao dva tjedna zarobljenog u nekom podrumu u Mostaru tijekom rata, čime je osim kompromitacije Vukušića htio povući neke svoje ranije izjave kao dane u strahu i pod pritiskom. Naime o događajima povezanim s ubojstvom Đurekovića Lasić je svjedočio i na Županijskom sudu u Zagrebu u siječnju 1993. godine, u procesu protiv Vinka Sindičića za ubojstvo Brune Bušića, pa je cilj bio njegove tadašnje izjave prikazati kao dane pod pritiskom. “Dio mojih tadašnjih riječi je točan, dio je friziran, a dio je nastao po diktatu Bože Vukušića”, rekao je Lasić. No, Lasić je postariji čovjek, slabijeg pamćenja, pa se jasno vidjelo da su dijelovi njegovog iskaza naučeni napamet i da je instruiran. Da stvar bude gora, odvjetnica mu je došaptavala što treba reći, pa je Dauster u jednom trenutku rekao “Dajte se pokažite, da vidimo tko došaptava svjedoku”.

Lasić je pokušao dokazati kako je o svemu odlučivano na saveznoj razini, u skladu s Nobilovim teorijama.  Rekao je kako je o ubojstvu Đurekovića saznao od Sretena Aleksića, obavještajca iz Ministarstva vanjskih poslova tadašnje SFRJ, “Jutros ti je jedan manje. Ina direktor”. Lasić je o tome obavijestio Stanu Dolanca, ministra unutarnjih poslova. Dolanc ga je navodno pitao je li sve u redu, što je s ekipom, i zabrinuo se kako će biti problema, a Lasić mu je navodno rekao da ništa o tom ubojstvu ne zna. Nekoliko dana poslije Stanko Čolak rekao je Srđanu Andrejeviću da je sve O.K., da je ekipa kompletna, odnosno da su ubojice na sigurnom. Sve u skladu s Nobilovim tvrdnjama da su Đurekovića ubili neki loši dečki iz Srbije ili legendarni drug Mićo, a republička UDBA s tim nije imala ništa.

Lasiću je međutim pala koncentracija i na kraju je rekao ono što je bitno. Vjerojatno mu niti taština nije dozvolila da prikaže svoju UDBU drukčije nego kao odlično podmazan stroj u kom svaki kotačić ima svoje mjesto, a odvjetnik Siniša Pavlović ga je lukavo naveo da se raspriča o organizaciji UDBE. On je rekao da se ništa nije moglo raditi u inozemstvu bez dozvole savezne UDBE, pa je tako potvrdio i da je postojala akcija “Pismo” kojom se htjelo kompromitirati Đurekovića u emigrantskim krugovima, a koja je vođena iz savezne UDBA-e. Ta akcija je detaljno opisana u dokumentima sa suđenja Pratesu, Perkovićevom agentu, koji izdržava doživotnu kaznu zatvora u Njemačkoj jer je Perkoviću dao ključ od garaže u kojoj su njegovi agenti sačekali i ubili Đurekovića.

Međutim nakon te priče ga je odvjetnik nastavio ispitivati što to znači da se ne može ništa bez savezne UDBE, pa je ispričao je kako je izgledala procedura npr. angažiranja konfidenta ili emigranta koji ima azil. Prijedlog da ga se vrbuje u UDBU, odnosno da ga se angažira, davao bi uvijek netko u jednom od republičkih centara tajne policije, dakle ispod republičke razine, i taj isti bi ga kasnije i vodio kao svog doušnika i suradnika. Taj bi onda davao prijedlog šefu Drugog odjela (Perkoviću) republičke UDBE, a on bi onda morao dobiti još dvije suglasnosti – šefa cijele republičke UDBE (Mustača, u tom trenutku kad je ubijen Đureković), a onda bi šef Drugog odjela savezne UDBE (svjedok Lasić) još morao dobiti odobrenje od šefa cijele UDBE Jugoslavije (Srđan Andrejević, no operativno je tada stvari vodio Stanko Čolak). Ako se radilo o posebno važnom suradniku, odobrenje je davao i savezni ministar (Dolanc).

Drugim riječima, on je zapravo rekao kako su u ubojstvo upleteni i Perković i Mustač: naime, ako je postupak angažiranja doušnika bio tako razrađen i organiziran, što je Lasić ispričao s ponosom, sasvim sigurno da se ni o ubojstvima nije odlučivalo mimo procedure. Naime, kad se odlučivalo o ubojstvima, za koja je prijedloge također davala republička UDBA, ministar bi okupio sve republičke šefove UDBE pa bi se o tome odlučivalo. Na primjer, kao u ovom slučaju, Hrvatska bi predložila da se ubije Đurekovića, a potom bi Dolanc morao dobiti zeleno svjetlo od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, pa ako bi ga dobio, onda bi republička UDBA organizirala ubojstvo – bitan je moment da je prijedlog za ubojstvo uvijek davala republika koja je emigranta i “vodila” – a na savjetu bi se onda dogovaralo, vidjelo bi se koja republika je u najboljem položaju da samo ubojstvo i izvede, tko ima svoje ljude na terenu, i tako dalje. Dakle, Perković da prijedlog ubojstva, Doalnc ga odorbi uz suglasnost Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, a onda ubojstvo Hrvati organiziraju a izvedu, primjerice, Crnogorci jer imaju svog ubojicu u Munchenu.

Ovim je Lasić zapravo htio srušiti svoj vlastiti iskaz koji je ostao zabilježen na trakama koje je Vukojević predao sudu, no zapravo je samo doslovce potvrdio ono što piše u presudi Pratesu o tome kako je UDBA bila organizirana i kako je ubijala. Nobila je dobro načeo i hrvatski emigrant Petar Penava,  koji je rekao sudu da je Ante Nobilo sa svojom bivšom desnom rukom, udbašem Tomislavom Mičićem protiv kog se vodi istraga u Njemačkoj, bio u Mostaru kod Lasića te ga nagovorio da lažno svjedoči. Inače je svojevremeno prilikom pretresa Mičićevog stana u Mainzu pronađen telefonski broj najzloglasnijeg ubojice UDBE, Vinka Sindičića, koji se proslavio između ostalog ubojstvom devetogodišnje djevojčice kako ne bi ostavljao nezgodne svjedoke ubojstva njenih roditelja. On je rekao kako je oružje kojim je Đureković ubijen prebačeno kod Pratesovog brata pa potom ubojicama. Nobilo ga je pitao kako je saznao za oružje, a on je rekao da je to vidio u dokumentaciji u stožeru SIA-a kad je zaplijenjena dokumentacija udbaške grupe “Labrador” zadužene za terorističke diverzije u Zagrebu tijekom rata (Sinagoga, npr.) Zanimljivo je da je Nobilo kao državni tužitelj tada vodio istragu protiv “Labradora”, što je vjerojatni razlog zašto se nikad nije doznala puna istina o toj grupi kojoj je pripadao i Perković. Prema Penavi, dokumentacija UDBE pokazuje da je oružje prebačeno u Njemačku ranije te je tamo čekalo ubacivanje ubojica, što se također poklapa s onim što piše u presudi Pratesu.

Idući tjedan dolaze na red svjedoci koji bi mogli “zabetonirati” cijelu priču, poput Leljaka, slovenskog istraživača UDBE. Inače, za automobil koji je nekidan izgorio pred njegovom kućom je utvrđeno da se zapalio sam od sebe. A iz krugova bliskih suđenju saznajemo i da je Pratesov pokušaj promjene iskaza definitivno propao, tako da  će protiv njega biti pokrenut postupak za lažno svjedočenje čim ovo suđenje završi, na što ga je uostalom upozoravao i sudac Dauster. Da to nije pokušao, za pet godina bi, unatoč doživotnoj presudi, automatski imao pomilovanje nakon 15 odsluženih godina, a ovako će, zahvaljujući svom “drugu” Nobilu koji ga je po svemu sudeći nagovorio da promijeni iskaz, ipak ostatak života provesti iza rešetaka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Na Bilima obilježen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

foto: Kamenjar.com

Ukopom posmrtnih ostataka neidentifiranih žrtava iz Drugog svjetskog rata u subotu je u mjestu Bilama kod Mostara obilježen Europski dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma.

Na Groblju mira pokopano je 41 tijelo pronađeno u brojnim masovnim grobnicama nastalim potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Na groblju je trenutno 235 podignutih križeva.

Na komemoraciji je kao izaslanik premijera Andreja Plenkovića bio ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman te saborski zastupnik Božo Ljubić, izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića.

Grlić Radman je novinarima izjavio kako je potrebno njegova kulturu sjećanja na žrtve. “Ovdje smo došli na dan žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima, pokloniti se, odati počast i iskazati pijetet žrtvama. Moramo njegovati tu kulturu sjećanja kako se takve stvari više nikada ne bi dogodile“, rekao je šef hrvatske diplomacije.

Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić istaknuo je da su se brojni vjernici okupili kako bi probudili “svijest i odgovornost te poštovanje prema žrtvi koja je napravljena zbog vjere, naroda i rodne grude”.

Na Groblju mira pokopano je 41 tijelo pronađeno u brojnim masovnim grobnicama nastalim potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata – foto: kamenjar.com

Dodao je kako je jedna od takvih žrtava bio i kardinal Alojzije Stepinac koji je javno osuđivao zlo, što njegovi protivnici nisu željeli čuti.

Kardinal Puljić je istaknuo kako će 20. stoljeće ostati najkravije zbog ratova, ali i “vladavine tiranije fašizma, nacizma i komunizma”.

“Jedni su terorizirali u ime naroda i države, u ime nacije, a drugi radničke klase i svete revolucije. Ovdje ne uspoređujem zlo, jer ga ne treba uspoređivati. Tko god brani takve stavove, on je sudionik u zločinima. Nažalost, u brojnima je ostao duh tog mentaliteta“, istaknuo je.

Predsjednik HNS-a BiH Dragan Čović smatra kako se i danas Hrvati u BiH suočavaju sa sličnim iskušenjima kao u vrijeme totalitarizma.

“I danas se želi iz ustava izbrisati nešto što je hrvatsko. To su željeli i 1945. Zaštiti to je zadaća nas u vlasti i politici. To se nikada neće dogoditi”, rekao je Čović.

Zaravan Bile iznad Mostara i Širokog Brijega u veljači 1945. bila je mjesto krvavih okršaja. Danas se tu, na površini od 100.000 m2 uzdiže Groblje mira, spomen-područje za sve pobijene katolike Hrvate.

Na groblju je trenutno 235 podignutih križeva. – foto: kamenjar.com

Po podacima Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH, na području Hercegovine je tijekom i potkraj Drugog svjetskog rata poginulo ili ubijeno 20.000 Hrvata.

Europski parlament je posebnom rezolucijom odredio da se 23. kolovoza obilježava Europski dan sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Govor akademika Željka Reinera na Lepoj Bukvi 23. kolovoza 2019.

Objavljeno

na

Objavio

Govor potpredsjednika Hrvatskoga sabora i izaslanika predsjednika Hrvatskoga sabora akademika Željka Reinera obilježavanju Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava na Macelju 23. kolovoza 2019.:

Poštovani

– predsjedniče Udruge Macelj 1945., gospodine Zdravko Čepo,

– izaslanice Predsjednice Republike Hrvatske, gospođo Anamarija Kirinić

– izaslanice predsjednika Vlade Republike Hrvatske, gospođo Zdravka Bušić,

– poštovani uzvanici,

čast mi je i zadovoljstvo da vas mogu pozdraviti u ime predsjednika Hrvatskoga sabora i u svoje osobno ime u prigodi Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava kojeg obilježavamo slijedom Deklaracije Europskog parlamenta donesene 23. rujna 2008. godine o proglašenju upravo 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Taj je datum odabran jer je 23. kolovoza 1939. godine potpisan pakt o nenapadanju između nacističke Njemačke i komunističkog Sovjetskog saveza, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi, dakle bjelodano se pokazala zapravo istovjetnost dva totalitarna, i u biti gotovo identična, režima – nacističkog i komunističkog. Ovaj datum obilježavamo i zbog činjenice da je slijedom Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu donesene 2. travnja 2009. godine, Hrvatski sabor 2011. godine proglasio upravo taj dan spomendanom na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Republici Hrvatskoj. Takvi su režimi u Hrvatskoj, kao i u ostalim europskim zemljama, doveli do strašnih tragedija, kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda te progona i ubijanja političkih neistomišljenika ili naprosto onih drugačije nacije ili vjere.

Zato je osobito važno ukazivati na uzroke nastanka i na tragične posljedice vladavine nedemokratskih režima, nacističkog, fašističkog, ustaškog komunističkog i drugih. Suočavanje s prošlošću, pijetet prema žrtvama i obrazovanje mladih o zločinima totalitarnih režima imperativ je kojim se moramo trajno voditi, i to ne zbog prošlosti, jer mrtve na žalost ne možemo oživjeti, već zbog budućnosti.

Osuda nacističkog i ostalih totalitarnih režima i njihovih zločina neprijeporna je tekovina suvremenoga demokratskog društva pa svako pozitivno pozivanje na njih u javnom prostoru izaziva osudu demokratske javnosti, što ponegdje uključuje i zakonske sankcije. Ne smijemo, međutim, zaboraviti da su strašni zločini i kršenja ljudskih prava činjeni i za vrijeme komunističke vladavine, ne samo neposredno nakon drugog svjetskog rata nego konstantno, sve do sloma komunizma. O tome govori Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima) koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine. I oko ovog mjesta na kojem sada stojimo, razasute su kosti tisuća nevinih ljudi koje su komunisti pobili nakon završetka rata i bez suda, a svatko ubijen bez suda je po definiciji nevin.

Činjenica je da postoji pogubna i ničim opravdana asimetrija između dobro poznatih zločina nacističkog, fašističkog i ustaškog režima koji su odavno javno osuđeni te dugo prikrivanih i gotovo neistraženih, komunističkih zločina. O tim se zločinima desetljećima nije smjelo niti govoriti, dapače u početku je njihovo spominjanje značilo smrt, pa i za njihove najbliže, koji su ih makar htjeli oplakati ni ne znajući gdje leže kosti njihovih najdražih, kasnije je to značilo zatvor ili neku drugu kaznu, dok je još kasnije na sve to silom nametnut veo zaborava. Zloćudna asimetrija očitovala se i u tome što je zločince koji su strahote radili u ime jednih totalitarnih režima najčešće stigla zaslužena kazna a ti su režimi nedvosmisleno osuđeni, dok su zločinci drugog režima – onog komunističkog, umjesto zaslužene kazne, dobivali odličja, stanove i vile otete svojim žrtvama, napredovali u svojim karijerama i stizali na vrhunske položaje ne samo u politici i vojsci već i u upravi, gospodarstvu, sveučilištima. A kao što je svaka nevina žrtva jednaka i trebamo joj odati pijetet, tako je i svaki zločinac jednak, bez obzira kojem režimu on pripadao i kojim razlozima i ideologijama on ili oni koji to čak i danas brane, pokušavaju opravdati zločin. A nemojmo se zavaravati, takvih itekako ima još i danas.

Stoga je važno naglasiti da ne smijemo dopusti relativiziranje i banaliziranje, a pogotovo ne opravdanje bilo kojeg zločina. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao ubijanje i jednog čovjeka a kamo li desetke tisuća. Ti su ljudi zločinci i bezbožnici. Jer sve velike monoteističke religije to osuđuju. Zar ne piše u Svetom pismu Peta Božja zapovijed: „Ne ubij“? Zar ne piše u Kur’anu Časnom u suri Al-Ma’ide 32 “Ako netko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao“. Zar ne piše u Mišni, odnosno Talmudu 4:9 „Tko ubije čovjeka kao da je ubio čitav svijet“?

Teško je vjerovati da je 20. stoljeće bilo doba najvećih znanstvenih, medicinskih i tehnoloških postignuća, ali i najkrvavije stoljeće modernoga doba. Znanost su zadužili europski velikani poput Alberta Einsteina, Marie Curie, Alexandera Fleminga i desetci drugih, dok su u isto vrijeme dvojica europskih diktatora Staljin i Hitler, ali i niz njima sličnih, odgovorni za smrt više od 100 milijuna ljudi. Životi onih među nama koji su preživjeli dva svjetska rata i Domovinski rat zasigurno nisu obilježeni samo znanstvenim postignućima 20. stoljeća već upravo boli, patnjom i gubitkom. Zbog njih i njihovih potomaka osobito je važno da trajno podsjećamo na zločine totalitarnih i autoritarnih režima.

Ove godine obilježavamo i 30. obljetnicu pada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi i pada Berlinskog zida. Koristim ovu prigodu da naglasim važnost sjećanja i obilježavanja događaja koji su doveli do dugo iščekivane demokracije u nas. Hrvatska je na težak način krvlju svojih najboljih sinova i kćeri stekla svoju neovisnost i slobodu pobijedivši velikosrpske agresore koji su također bili vođeni nacionalsocijalističkom ideologijom i stoga je obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava u nas možda još i važnije nego u nekim drugim zemljama: podsjetnik na tešku i krvavu nedavnu prošlost, upozorenje da izopačena ljudska psiha, pohlepa za tuđim i zloća uvijek mogu ponovo u crno zaviti svaku državu. Stoga na to moramo sustavno podsjećati, zalagati se za mir, dijalog i zajedništvo. Daj Bože da se to više nikada ne ponovi!

Čuvao Vas sve dragi Bog, čuvao nas od zla ovakvih režima i čuvao nam jedinu i vječnu Hrvatsku.

Macelj – najveće stratište žrtava komunističkog režima nakon II. svjetskog rata na području Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari