Laži i istina o progonu Božića

Progon kršćana počinje kamenovanjem svetoga Stjepana Prvomučenika. Kamenovatelji su na čuvanje svoju odjeću odložili do nogu mladiću po imenu Savao, koji, po židovskom zakonu, budući je bio malodoban nije smio sudjelovati u kamenovanju.

[ad id=”93788″]

Kasnije, kada je postao odrastao čovjek, upravo taj Savao postao je najveći i najgorljiviji progonitelj kršćana. Na putu jednog takvog Savlova pohoda u Damask, uskrsli Isus se izravno upliće u njegov život i preobraća Savla progonitelja u Pavla apostola. Tako je najgorljiviji Isusov progonitelj postao najgorljiviji Isusov pristaša. Kako bi dokazao svoju gorljivost za Isusa Uskrsloga, Pavao se prihvati najopasnijeg poslanja – postade apostol pogana-nežidova.

Tako je i završio, po rimskom običaju za rimske građane, odsijecanjem glave.

No progonstvo kršćana nije prestalo mučenjima i pogubljenjima kršćanskih prvaka – apostola. Kako se svakom mučeničkom smrću višestruko povećavao broj kršćana-novoobraćenika, tako se pojačavao i njihov progon.

Gdje god bi se utemeljila kršćanska zajednica, zamalo pojavili bi se i oni koji su ih progonili, i svejedno radilo se to o području Male Azije, Grčke ili Apenina.

Tek Milanskim ediktom 15. lipnja 313. godine prestalo je službeno progonstvo kršćana. Ono neslužbeno nije prestalo sve do današnjih dana, a ni današnjih dana.

Ne postoji razdoblje u povijesti Crkve u kojemu kršćani nisu proganjani, mučeni i ubijani.

Osobito teško kršćanima je bilo, a i danas je, u zemljama gdje je Islam postao službena državna religija; zatim u državama gdje je ateizam postao službeni državni svjetonazor a komunistička ideologija službena državna ideologija koja je ateizam podrazumijevala.

Nijedna diktatura ne samo da kršćanstvo nije simpatizirala, nego je upravo u kršćanstvu vidjela svoga glavnoga neprijatelja, bez obzira radilo se o nenarodnim režimima – fašističkim, nacističkim, ili režimima pojedinih dinastija ili obitelji i sl., ili se radilo o tkzv. narodnim režimima – socijalistički, odnosno komunistički režimi.

U svakome od njih, uz ostale neprijatelje, redovno se progonilo i crkvu i kršćane.

Na svu sreću, te činjenice nijedan režim nije uspio skriti od kolektivnog znanja i pamćenja.

Ta, zar se uludo Nebo zaklelo Zemlji da se na njoj ništa ne će sakriti.

No, još uvijek postoje oni koji, bez obzira na tako očitu nemogućnost, pokušavaju to činiti, zanoseći se kako će oni biti ti koji će prvi uspjeti, kada je ´dovoljno´ puta ponove, laž ako i ne pretvoriti u istinu, a ono barem nametnuti kao istinu.

Tako, za ilustraciju, samo u Hercegovini je tijekom Drugoga svjetskoga rata (ogromna većina nakon završenih borbenih djelovanja, bez suđenja, ili po prijekom sudu) ubijeno 66 franjevaca svećenika i redovnika.

U Bosni isto toliko: 66 franjevaca.

Hoće li netko pomisliti kako je i ovaj broj ´66´ slučajan?

Nema slučajnosti.

Čak nije slučajno ni to da nema slučajnosti.

A onda se opet pojavi jedan od tih obmanjivača, kojemu ne samo da je za to besplatno dostupan medijski prostor, nego je za to još i debelo plaćen, te bez imalo srama izjavi:“U obitelji u kojoj sam odgajan i u kojoj sam odrastao komunistička država u kojoj smo živjeli nije bila nikakva smetnja očuvanju opisane kršćanske tradicije utemeljene na Novom zavjetu i običajima poput jaslica koje je prvi počeo raditi pjesnik siromašne braće sveti Franjo“. (B.P., večernji list, 24. prosinca 2015.)

Među nekoliko ionako već poznatih istina, proturiš laž koja je naoko bezazlena, a koja zapravo amnestira sotonu i njegove sljedbenike, te rehabilitira sotonsko-komunističko vrijeme.

Kojeg li cinizma? Koje li podlosti?

Dotični gospodin i ja, tako barem izgleda, nismo živjeli u istoj državi, jer on nije čuo za partizanski i socijalistički progon i ubijanje fratara i svećenika, i ne samo njih, on nikada nije čuo za spaljene knjižnice, matične knjige, uništene riznice i muzeje, on nikada nije dobio ukor i neopravdane sate zato što na Božić nije bio u školi, on zasigurno nije osjetio uvrede i poniženja zbog odlaska na vjeronauk, njegov otac zasigurno nije bio u zatvoru zato što sina nije pustio na Božić u školi recitirati proleterske pjesme, on sigurno kao i akademski građanin nije križao duhan kako bi preživio jer nije mogao dobiti posao zbog svoga uvjerenja itd., da ne nabrajam, jer bih mogao tako nabrajti do u neodgled.

No, što je – tu je.

Hvala Bogu da je barem to vrijeme iza nas, kada već moramo živjeti s činjenicom da još uvijek postoje ljudi s neshvatljivim žalom za tim vremenom, da će se oni, poput medvjeda koji se vraća uvijek istoj bukvi kako bi upravo na njoj i samo na njoj naoštrio kandže, stalno vraćati kršćanima i Crkvi kako bi na njima i na njoj provjerili oštrinu i ubojitost vlastitih podvala, te produktivnost i rezultate podlosti ponavljanih laži.

No, ja vjerujem, jer nada uvijek postoji.

Sva obraćenja su se dogodila neočekivano, najčešće u jednom jedinom trenutku.

Ako se to moglo dogoditi Savlu, ako se to moglo dogoditi drugom Pavlu, onom Brosiju, ne vidim nijednoga razloga zašto se to isto ne bi moglo dgoditi i Brani-miru, i bez obzira na to što je njemu i Po-svejedno.

Grgo Mikulić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?