Pratite nas

U potrazi za Istinom

Lažnjaci o Bruni Bušiću

Objavljeno

na

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Objavljeno

na

Objavio

Vodstvo Aluminija godinama je imalo istančan okus za angažman ljudi koji nemaju nikakve veze sa onim što je ova tvornica radila i proizvodila. Stoga se i ne treba čuditi da je priča završila gašenjem proizvodnje. Samo je pitanje hoće li itko odgovarati za kolaps nekadašnjeg giganta. I dok se istražne agencije i tužiteljstva bave s onim što se događalo u Aluminiju, polako pred javnost izlaze ugovori koje je imala ova tvrtka sa drugim subjektima, piše portal ero.tel.

Zanimljivo, jedan od ugovora je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati liječnik Edib Šarić, koji je osim po svom radu na polju medicine poznat i po dobrim odnosima sa čelnicima SDA i Safetom Oručevićem.

Šarić i Trputec suvlasnici

Na mjestu direktora CKM-a je Amina Šarić, liječnikova kćer i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je propali gigant Centru za komercijalni menadžment mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama.

Ugovor koji je dostavljen našoj redakciji je stupio na snagu 1. prosinca 2017. godine i trebao je trajati šest mjeseci. Potpisao ga je Mario Gadžić. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža.

On je vjerojatno na temelju stručnih analiza rada CKM-a i usluga koje pružaju Aluminiju zaključio kako je 6000 maraka malo za navedene usluge, pa je još odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos. U prvom ugovoru gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Pandža je svojim menadžerskim sposobnostima procijenio kako Aluminiji treba snositi i troškove PDV-a u ovoj poslovnoj suradnji i produžio je ugovor na još šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Aluminiji je tada bio dužan “samo” 300 milijuna maraka. Je li CKM dobio ugovor i za ovu godinu nije nam poznato.

Ali je zato poznato kako je Aluminij završio i postavlja se pitanje što je iz navedenih stavki koje je CKM trebao obavljati zaista izvršeno. Ostaje nejasno zašto je CKM trebao pregovarati u ime Aluminija pri državnim institucijama? Ako će to raditi obitelj Šarić onda se postavlja pitanje što će raditi Uprava i Nadzorni odbor? S obzirom da je proizvodnja ugašena, očito kako nisu uradili ništa ili dovoljno po tome pitanju. Ironično zvuči stavka o tome kako je CKM trebao raditi na projektima obnovljive energije za Aluminiji, a na kraju je tvornica ostala bez ikakve energije. Treba li dalje?

Ostaje još samo jedno pitanje. Koliko još ima ovakvih i sličnih ugovora u Aluminiju? I koje je koristi tvornica imala od njih? Odgovor na ovo pitanje bi trebali uskoro doznati, piše ero.tel.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Sjedište u Splitu – U četnicima je bilo tisuće Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Što je privuklo Hrvate-Jugoslavene u zločinački četnički pokret?

U Splitu je bio stožer četničkog pokreta iz više razloga: veličine grada, suradnje četnika s Talijanima koji su okupirali grad i podupirali četnički pokret, razvijenog prijeratnog integralnog jugonacionalizma i Orjune među dijelom Hrvata, te što je vrlo važno – ključnog strateškog mjesta za ostvarenje planova izlaska četnika na more od Dubrovnika do Karlobaga.

Vrlo je važno naglasiti da je četništvo snažno i vrlo lukavo njegovalo jugoslavensku ideju, kao proširenja srpstva. Četnici su imali status službene vojske jugoslavenske Vlade u Londonu (službeno ime Jugoslavenska vojska u otadžbini JVO) u kojoj je Draža Mihailović bio ministar obrane i zapovjednik vojske. To je i privuklo veliki broj Hrvata u četnike, prvenstveno ideja odanosti jugoslavenstvu.

I još vrijedi znati ovo: dok Hrvati često imaju, poprilično naivno, samo jednu soluciju u svojoj borbi za državu, ‘ravnogorci’ velikosrbi ne prezaju od ničega radi ostvarenja svojih ideja (laka i prilagodljiva promjena ideologija, promjena savezništva, sjedenja na više stolica, strpljivo čekanje okolnosti,  promjena uniformi od četnika u partizane, mimikrija, lukavost, laž, falsificiranje povijesti, jugoslavenstvo kao paravan za velikosrpstvo, JNA, komunizam – sve su to velikim dijelom bile i prikrivene četničke ideje velikosrpstva).

Četništvo i velikosrpstvo je lukav i pokvaren pokret koji nikada nije prestao živjeti do danas, već lukavo se prilagođuje vremenima i nastoji ostvariti svoje ciljeve u svim političkim i drugim okolonstima. Četništvo je u modificiranim i prilagođenim obilcima, za razliku od ustaštva, živjelo i u komunističkoj Jugoslaviji, a kao zmaj iz pepela danas 2019. godine ponovno podiže glavu kao prijetnja svim okolnim narodima, napose nama Hrvatima.

Povezanost četnika i Orjune

S osloncem na članstvo Orjune četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanain osniva stožer, u tada od Talijana, okupiranom Splitu. On osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u dobrom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju 1942. osniva Komitet crnogorskih nacionalista. 

Hrvat Milan Bilić žrtvovao život ‘samominiranjem’ da bi spasio popa Đujića i Dinarsku diviziju u bijegu!

Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca ( dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše “Po prelasku svih naših jedinica (bijeg iz NDH. op.), most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić – Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca.” (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 – 1945, stranica 492, Cleveland, 1995), piše poskok.info.

Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Hrvat Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak većina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat – četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje”. Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na nosive točke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti uvjerenog četnika, spasila većina njegove četničke subraće iz Dinarske divizije.

U četnicima je bilo tisuće Hrvata

Većina hrvatskih četnika ili četnika Hrvata bila je s područja Dalmacije, ali bilo ih je i u drugim krajevima, osobito otocima Hrvatskog primorja. Broj Hrvata dobrovoljaca u četnicima bio je minimalno 2.000 ljudi, ali oni koji su se bavili tim područjem, još uvijek tabu-temom hrvatske historiografije, tvrde da je taj broj bio i daleko veći.

Hrvati iz Dalmacije koji su bili pristalice jugoslavenstva, vjerni kralju i jugoslavenskoj ideji, osnivaju četničke vojne postrojbe: Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim popom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka. (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).

Prema istim arhivskim izvorima, nakon kapitulacije Italije Mladen Žujović, koji je na poziciji  naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića – Birčanina koji je umro 1943., počinje formiranje četničkih odreda po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici.

Govoreći o svojoj knjizi „Fukara” Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši – “Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!” (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).

Četnika – Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvata – četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić s otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167).

 

Ilija Trifunović Birčanin – četnički vojvoda sa sjedištem u Splitu

U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s uputama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen “Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu”. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske.

Ilija Trifunović Birčanin bio je poznati četnički vojvoda koji se istaknuo još u Balkanskim ratovima, pa kasnije u I. svjetskom ratu. Rođen je u Topoli u Srbiji, a svoj stožer napravio je u Splitu odakle je nastojao povezati i koordinirati četnički pokret u Dalmaciji, Lici, dijelovima zapadne Bosne i Hercegovine.

Bio je među prevratnicima koji su izveli državni udar 27. ožujka 1941. godine, te izazvali krvavi rat na području Jugoslavije, a osobito na teritoriju novonastale NDH gdje su poginule stotine tisuća ljudi.

Nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. godine sklanja se u selo Lipovo pokraj Kolašina (Crna Gora), gdje se u to vrijeme kretao i Stevan Moljević, Dobroslav Jevđević, Pavle Đurišić i drugi istaknuti četnički vojvode i ideolozi. U rujnu 1941. dolazi u godine u Split, gdje zajedno s Dobroslavom Jevđevićem uspostavlja četničko zapovjedništvo u suradnji s talijanskim okupacijskim vlastima. Osloncem na članstvo ORJUNE osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u velikom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju iste godine Komitet crnogorskih nacionalista. Birčanin održava veze i s Englezima, koji mu podmornicom “Thorn” u siječnju 1942. godine šalju radio stanicu (i dovode dva časnika za vezu koje je poslala izbjeglička vlada u Londonu)

 

Zašto je Split odabran kao središte četničkog stožera?

Nije badava Split odabran kao četničko središte: to je bio najveći grad na hrvatskoj obali (Rijeka i Zadar bili su od I. svjetskog rata pod Talijanima), i njemu je u bio snažan centar Jugoslavenske nacionalističke omladine (Orjuna), najjači u Hrvatskoj.

U Dalmaciji je djelovalo čak 50 ogranaka Orjune, no valja znati da je Orjuna imala svoje pristalice i ogranke i u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Ipak, najjači pokret Orjune bio je u Splitu. Njezino članstvo čine “jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena”. U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi.

Tako djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike!

Slikovni rezultat za četnici split

Photo: hkv.hr

Što se tiče samog zempljopisnog položaja, Talijanima i četnicima je puno racionalnije bilo izabrati za središte četničkog pokreta Zadar ili Šibenik. Naime, ti gradovi su za razliku od Splita imali brojno pravolsavno zaleđe u okolici Obrovca, Benkovca i Knina, te brojnih značajnih četničkih uporišta kao Kistanje, Golubić, Strmica i druge. Splitsko zaleđe je imalo beznačajan broj Srba i bilo je bez četničkih uporišta.

Osim toga, Zadar i Šibenik su se nalazili daleko od linije razdvajanje država NDH i Italija, a Split je bio na samoj granici Italije i NDH, kao područje potencijalne nestabilnosti. Osim toga, u zaleđu Splita je živjela ogromna hrvatska nacionalna većina i to nacionalno svjesnih Hrvata.

A to je ono što je bilo ‘trn u oku’ četnicima i velikosrbima kojima je smetalo kompaktno i monolitno hrvatsko zaleđe Splita.

Naime, geostrateški položaj Splita je bio takav da je bio u središtu čisto hrvatsko nacionalno kompaktnog zaleđa od Vrlike preko Sinja i Vrgorca i Ljubuškog prema Neretvi. To područje je bilo meta četnika u Drugom svjetskom ratu jer je bila prepreka spajanja većinski pravoslavnih krajeva istočne Hercegovine od Trebinja prema Kninu i južnoj Lici, gdje je također bilo većinsko pravoslavno stanovništvo.

Hrvati širokog splitskog zaleđa od Vrlike pa Ljubuškog bili su ‘trn u oku’ četnicima, i zato je na tom području bio daleko najveći broj četničkih pokolja nad Hrvatima u Hrvatskoj.

Trebali su biti istrebljeni Hrvati i zato su u splitsko zaleđe upadali i kninski četnici popa Đujića, i hercegovački četnici istočno od Neretve, i četnici pomiješani s talijanskim, pa nakon toga i njemačkim postrojbama.

Najveći četnički zločini u Dalmaciji bili upravo na tom području: Omiš, Dugopolje, Vrlika, Bitelić, Imotski (Lovreć), Drniš, Kamešnica, Mosor, Vrgorac – cilj je bio strateški se pozicionirati na tom području radi ostvarenja ideje Velike Srbije i kontrole cijele jadranske obale od Karlobaga do Boke Kotorske

Jako četničko uporište bilo je organizirano u tradicionalno četnički raspoloženom Kninu i okolici, gdje su – po Birčaninovom ovlaštenju – na čelu četnika bili pop Momčilo Đujić i Pajo Popović. Lokalne četničke postrojbe su se uspostavljale uz pomoć oficira predratne jugoslavenske kraljevske vojske -instruktora, oni su formirali najprije seoske čete, a zatim i četničke pukove sastavljene po teritorijalnom principu. Prisegu su polagali kralju Petru II., jugoslavenskom kralju koji se nalazio u izbjeglištvu u Londonu. Pop Momčilo Đujić potpisao je potkraj listopada 1941. ugovor s talijanskim zapovjedništvom, prema kojemu Talijani priznaju četnicima pravo na formiranje svojih postrojbi.

Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju.

Ilija Trifunović-Birčanin među četnicima u Dalmaciji:

Photo: wikimedia.commons.org

Mihajlović i Birčanin održavaju komunikaciju s Jugoslavenskom izbjegličkom vladomu Londonu (u kojoj je bilo i Hrvata), koja im kod Saveznika nastoji dati legitimitet Jugoslavenske vojske u otadžbini, službene vojske propale države Jugoslavije, a sam Draža Mihajlović je od 1942. bio i ministar obrane u toj vladi (naslijedio je relativno umjerenog četničkog oficira Dušana Simovića, vođu puča u Beogradu u ožujku 1941. godine).

Osnovna parola četnika bila je: mir i suradnja s Talijanima (ako može i Nijemcima), te istrebljenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u NDH.

Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u NDH u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. Dinarska četnička divizija pod zapovjedništvom pravoslavog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu.

 

Već u lipnju 1941. djeluju brojne četničke jedinice u zaleđu hrvatske obale

Pri svom formiranje Dinarski četnici bili su podijeljeni na sljedeće pukove:

• pukovnija kralja Petra II, smješten u Lapcu
• pukovnija Petra Mrkonjića, smješten u Plavnu
• pukovnija Gavrila Principa, smješten u Bosanskom Grahovu
• pukovnija kralja Aleksandra I, smješten u Bosanskom Petrovcu
• pukovnija Onisima Popovića, smješten u Kosovu kod Knina
• pukovnija vožda Karađorđevića, smješten u Gračacu

Prema smještaju odreda vidljivo je da je Dinarski četnički pokret djelovao na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Ovi četnički odredi bili su pomagani od talijanskih vojnih snaga opremom, hranom te logistikom, te su djelovale kao gerilska sila protiv vojske NDH i partizanskih snaga koje su bile smještene na tromeđi.

Kao i Mihailovićevi četnici, Đujićevi četnici prihvaćaju radikalni velikosrpski politički program koji uključuje etničko čišćenje teritorija za koji smatraju da na njega Srbi polažu pravo. Prema elaboratu Dinarske četničke divizije iz ožujka 1942, glavni cilj programa tih četničkih skupina bio je “stvaranje jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. (…) U tako zamišljenoj srpskoj jedinici:”ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.” U jesen 1944. nadaju se iskrcavanju zapadnih saveznika, koji bi im pomogli uspostaviti “zapadne granice velike Srbije”.

Dodajmo da je malo znano da je i jedan broj muslimana, pa i Slovenaca, pristupio četnicima. Ipak, veći dio muslimana naginjao je Hrvatima i podržavao osnivanje NDH kao hrvatske države , osobito nakon terora srpske vojske prilikom uspostave Jugoslavije i brojnih ubojstava ‘nepodobnih’.

Muslimani u četnicima: 

Slikovni rezultat za muslimani u četnicimaPhoto: wikimedia.commons.org

 

Crtica: jeste li znali da su četnici 1943. okupirali Cres i Mali Lošinj?

Engleske vojne obavještajne službe i pripadnici engleske vojne misije pri štabu generala Draže Mihailovića dali su četnicima informaciju da se sprema kapitulacija Italije, te su im sugerirali da preduhitre partizane i dokopaju se svih talijanskih vojnih skladišta i kompletnog naoružanja. Štab Draže Mihailovića o tome je obavijestio četničkog zapovjednika u Lici, generalaštabnog majora Slavka Bjelajca čiji je štab bio u Opatiji. Ti četnici, među kojima je bio veoma veliki broj Hrvata, preuzeli su od razoružanih Talijana otoke Cres, Veliki i Mali Lošinj, Silbu, Olib i Sveti Petar.

Međutim, ni Nijemci nisu sjedili skrštenih ruku. Izvršili su pregrupiranje i krenuli u brzo osvajanje cijele Dalmacije i otoka, jer to je to područje bilo od golemog strateškog značaja kako za njih, tako i za Engleze, koji su stalno puštali “probne balone” odašiljući išarete da će izvršiti invaziju i iskrcati se zajedno s Amerikancima na području Dalmacije. Kasnije se uspostavilo da je to bio samo jedan plan koji je poslužio u propagandnom ratu savezničkih, bolje rečeno, engleskih i njemačkih vojno-obavještajnih službi.

Zbog te opasnosti od Nijemaca partizani i četnici su postigli dogovor o zajedničkoj odbrani spomenutih otoka. Partizani su stigli na Veliki Lošinj trabakulama sa Raba. Njihov zapovjednik je bio Oren Ružić, a on je odmah po iskrcavanju poručio je Hrvatima-četnicima da slobodno napuste lošinjsku tvrđavu, te da se pojave na dogovoru o zajedničkoj strategiji u odbrani Cresa i ostalih otoka od nastupajućih Nijemaca. Naivni kapetan Krešimir Vranić i ostali Hrvati-četnici su povjerovali partizanima na riječ i izašli iz utvrde, koju su inače lako mogli mjesecima braniti.

Međutim, to je bila partizanska prevara. Svi Hrvati – četnici, zajedno sa svojim zapovjednicima kapetanom Krešimirom Vranićem i poručnikom Antunom Šusterom, odmah su po izlasku povezani žicom u parove. Dana 27. septembra 1943. godine njih stotinu i četrdeset strpani su u štive, odnosno pod palubu parobroda „Makarska” i pobijeni.

Prava povijest četništva i njihovi lukavi ciljevi, te strašne metode genocida koji su počinili od Drine do Jadranskom mora tek trebaju doći u fokus povijesne znanosti i hrvartske javnosti. To je bilo skrivano u Jugoslaviji, ali i u slobodnoj Hrvatskoj, pa je i povjesničar Stjepan Lozo svjedočio kolike je nevolje i probleme imao u skupljanju materijala o četničkom idejnom i praktičnom djelovanju na teritoriju NDH.

Izvor: narod.hr/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari