Pratite nas

Analiza

Lažu vam da se čuda ne događaju! Hrvatska ide dalje…

Objavljeno

na

Hrvatska je čudo!

Legendarni ratni snimatelj g. Dražen Travaš rekao bi: „UZMP na aparatima! “
(UZMP – Udruženi zločinački medijski poduhvat).

Legendarni Mladen Delić rekao bi: „Ljudi, pa je li to moguće… ludnica….!“

Često imam osjećaj da ni HINA ne bi prenijela vijesti DZS, HNB-a, … da ne mora po „službenoj dužnosti“, a tzv. „veliki“ „mainstream mediji“ gromoglasno šute o čudima u RH i naivnom puku hrvatskom serviraju teme koje je najbolje ignorirati. Koliko god oni šutjeli, „propinjali se na stražnje noge“ nametanjem nevažnih tema, istina ih jednostavno gazi.

Jedna od posljednjih i najjačih vijesti koju su mnogi, eto, možda „zaboravili“ objaviti 30.03.2017. glasi:

Podsjetimo se da jedan „radni dan“ u prvom tromjesečju iznosi cca 1 milijardu kuna, a ukupno cca 850 milijuna kuna. Veljača 2017. ima jedan dan, jedan radni dan manje od prijestupne i Olimpijske 2016. godine. Realno je bilo za očekivati da će Trgovina na malo biti isti na prošlogodišnjoj razini ili u minimalnom povećanju, zbog „zamašnjaka“ koji je pokrenut još 2016. godine, do maksimalnih 2,0 %, ali realan rast Trgovine na malo u iznosu od 5,7 % je ČUDO!

Većina čitatelja portala Kamenjar znaju da u analizama obrađujem samo i isključivo „realne“, a nikako „nominalne“ pokazatelje držeći se „pravila“ da nije bitno koliko čovjek ima novca već koliko roba i usluga tim novčanim sredstvima može priskrbiti. ( „vrijednost“ 100 US $ nije isto u npr. New Yorku i u New Delhiju.)

Nominalan rast trgovine na malo u veljači 2017. u iznosu od 8,4 % govori samo za sebe kao dodatnom čudu.

Zabilježen je i rast industrijske proizvodnje (obujam) i to u siječnju za 4,0 % i u veljači za 2,4 % u odnosu na isto razdoblje 2016.

( Indeks prometa industrije u siječnju 2017. veći je za 7,9 % u odnosu na siječanj 2016. )

U siječnju 2017. izdano je građevinskih dozvola  „samo“ 66,6 %  više u odnosu na siječanj 2016.

 

Predviđena vrijednost radova po izdanim građevinskim dozvolama u siječnju 2017. veća je za „samo“ 67,713 % u odnosu na siječanj 2016.!

U siječnju 2017. dolazaka turista je više za 17,4 %, a noćenja turista za 13,1 % u komercijalnim smještajnim objektima u RH u odnosu na siječanj 2016.

U razdoblju od siječnja do prosinca 2016. u odnosu na isto razdoblje prethodne godine izvoz Republike Hrvatske je porastao za 5,7%, dok je uvoz u istom razdoblju porastao za 5,4%.

Pokrivenost uvoza izvozom u siječnju 2017. iznosi 69,0 % dok je u istom vremenskom razdoblju 2016. iznosio 59.9 %.

Stopa registrirane nezaposlenosti za ožujak 2017. iznosi cca 14,3 % (službeni podatci biti će objavljeni u petak 21.04.2017. )

(Suvišno je i spomenuti da će već u svibnju 2017. DZS morati promijeniti glavni Grafikon (opet) jer će se Stopa registrirane nezaposlenosti spustiti ispod 12,0 %, a u turističkoj sezoni istu očekujem na razini cca 10,8 % i (ili) manje.)

Iako raspolažem s „neslužbenim brojkama“ i statistikom HZMO-a o broju osiguranika – zaposlenika, ovaj put ih ne želim iznositi, ali jedino mogu reći da će se mnogi zaprepastiti koliko su dobri. Naravno, „dežurni katastrofičari“, „mentalni komunisti i juhosloveni“ biti će očajni, tužni i razočarani.

Iz opravdanih razloga već dugo nisam napisao ni jednu analizu i sada bih mogao nabrajati pozitivne rezultate „do zore“, ali i ovo je dovoljno da već danas, 02.04.2017., sa sigurnošću TVRDIM da će rast BDP-a u 1/2017. biti visoko iznad 3,0 % ili preciznije, očekujem rast BDP-a u prvom tromjesečju 2017. u iznosu od 3,5% i bez glavnih pokazatelja za ožujak.

Hrvatska – čudna zemlja, čudni ljudi, … stoga osjećam dužnost izvijestiti cijenjene čitatelje i o još nekoliko čuda.

Podatci HNB-a nam govore da se to ČUDO koje sam „prognozirao“ i ostvarilo.

Javni dug RH smanjen je u povijesnoj 2016. godini i realno i nominalno u odnosu na BDP za točno 505 307 437 HRK!

Čuda se događaju, zar ne?

Uzimam si slobodu i pitam svakog cijenjenog čitatelja:

„Jeste li igdje pročitali u tzv. „mainstream medijima“ da su objavili da je Proračun RH u  siječnju 2017. po prvi put od siječnja 2008. zabilježio veće prihode od rashoda u iznosu od 215 621 000 HRK?!
Jeste li igdje pročitali u tzv. „mainstream medijima“ da su objavili da je Konsolidirana središnja država prema razinama vlasti  u siječnju 2017. po prvi put od siječnja 2008. zabilježila višak prihoda od rashoda u iznosu od 779 679 000 HRK?!“

Ja nisam, a VI? (Tko zna, možda mi je promaklo.) ( Ne vjerujete napisanim podatcima!?! Preporučam pogledati službene stranice HNB-a: Tablica i1, Tablica i2, Tablica i3.)

 

Hrvatska je uistinu čudna zemlja. Toliko dobrih i povijesnih „stvari“ se događa, a „glavna“ pozornost Hrvata je na politikanstvu i (ili) ideološkim podjelama da čovjek, promatrajući sa strane, ostane zapanjen.

Zanimljivo je i to da je glavna „meta“ napada što, tzv. „mainstream medija“, što tzv. „velikih Hrvata“ u vidljivoj sprezi s partijskim i inim poslušnicima baš ova 14. Vlada RH na čelu s g. Andrejom Plenkovićem. ( Da su rezultati loši, osobno bih i Premijera i cijelu Vladu RH prvi „napao“. )
Kad analitički sagledamo cjelokupnu gospodarsku, političku i sigurnosnu situaciju, mikro geostrateški i geopolitički položaj RH, odgovornost Vlade RH i vidljive rezultate onda samo mogu reći: „Apsolutna potpora 14. Vladi RH!“

Napadati ovu našu 14. Vladu Republike Hrvatske koja praktički „vadi užareno kamenje iz vatre“ je u najmanju ruku maloumno! ( Manjak inteligencije – višak zlobe.!?)

Da, potrebno ih je uvijek „držati pod kontrolom“, da se „ne opuste“ i da nastave svoj rad za Hrvatsku i sve Hrvate i argumentirano kritizirati, ali „napadati“ bez argumenata – nikako.

Moram se (opet) ponoviti.

Hrvatska je „na krilima“ 2016. godine ušla u najtežu, tzv. „ gospodarski ratnu godinu 2017.“ od utemeljenja naše mlade države i sa sigurnošću TVRDIM da će RH iz 2017. izići jača nego li se to može i zamisliti!

Komu smeta, neka pati jer

Hrvatska ide dalje unatoč i usprkos!

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Najveća pogrješka RH Vlade je što samo „rade i šute“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari