Pratite nas

Kolumne

Lelek za Maršalom

Objavljeno

na

Nije nam dano znati gdje prebivaju duše Adolfa Hitlera i Josipa Broza znanog i kao Tito. Jesu li uopće na istome mjestu? Šeću li slobodno krugovima, ako su tamo, ako uopće krugova tamo ima i ako se šetati njima smije? Sretnu li se katkad?

Razmijene li koju riječ ti, ni dvogodišnji saveznici s početka Drugog svjetskog rata, a potom ljuti neprijatelji? Ništa od toga ne znamo pa o tome možemo tek nagađati puštajući mašti na volju.

No, znamo da je na ovome svijetu, nakon što ga je spomenuti dvojac napustio, poklonike njihova lika i djela spojio broj 88 – kao spomen na jednoga u obliku brojčane interpretacije inicijala pozdrava “Heil Hitler” (H je 8. slovo abecede), dok je drugoga Božji poziv zatekao pri samom kraju službeno 88. ljeta života.

Ali imaju još nešto zajedničko – nalaze se na top-listi pojedinaca odgovornih za smrt najviše ljudi. Adolf tu bolje stoji, uglavnom je treći, dok maršala Tita, s obzirom na njegovu predanost i talent, zapada pomalo ponižavajuće 10. ili 13. mjesto, ovisno o izvoru. Dijelom je uzrok tome što su sastavljači tih lista Maršalovi saveznici što upućuje na to da bi mogao biti prikraćen. Još važnije od toga je što koriste nepravedan kriterij uzimajući u obzir samo apsolutni broj žrtava. U Maršalovu se dosegu, naime, našlo svega nekih 13-14 milijuna ljudi pa taman da ih je sve bio dao pobiti, na vječnoj bi listi još uvijek gutao prašinu za Hitlerovim petama, a oni na samome vrhu (Mao i Staljin) na njega se ne bi niti obrecnuli. Stoga bi bilo prikladnije, i prema Maršalovu monumentalnom djelu poštenije, kao mjerilo uzeti efikasnost izraženu postotkom (koliko ubijenih od koliko mogućih), slično kao što se u sportovima promatra postotak uspješnih pokušaja u odnosu na sve. Tada bi vječnu ljestvicu predvodio Maršalov učenik Pol Pot (istina, u Maršalovu se raju tek kalio na radnim akcijama, dok su za fino odgojno-obrazovno brušenje tog dragulja ipak znatno zaslužniji profesori društveno-humanističkih znanosti na pariškoj Sorboni). Slijedio bi ga Maršalov učitelj, imenjak, mentor i tutor, Staljin, dok bi sam Maršal imao dobre izglede u žestokoj konkurenciji izboriti brončano odličje, vjerojatno tek u foto-finišu.

Primijetimo kako ovaj pomalo sirov pristup problematici ima i u ovoj poboljšanoj varijanti ozbiljan nedostatak. Uvažava samo kvantitetu (broj ubijenih), ne i kvalitetu (način ubijanja). A kad je kvaliteta u pitanju, tu je Maršal nedodirljiv, ili kako bi njemu zacijelo bilo draže – neprikosnoven! Uostalom, nisu li njegovi revni pobornici uvijek opravdavali poneki Maršalov “nestašluk” time kako je imao stila?

Kako bismo pokazali svu profinjenost tog stila, najprije ćemo opisati klasičan problem s kojim se suočava sadistički zločinac. Njegov je cilj ne samo ubiti što više ljudi, nego to učiniti tako da žrtva što više pati. Dakle, treba pomiriti dva naizgled proturječna zahtjeva – kvantitetu (broj žrtava) i kvalitetu (način ubijanja). Novovjekim masovnim ubojicama u njihovim egzekucijama nikako nije uspijevalo zadovoljiti oba zahtjeva. Primjerice, nacistička industrija smrti usredotočila se na broj – ubiti što više ljudi u kratkom vremenu, dok im je patnja žrtava bila sporedna. Sličnim se pragmatičnim načelima vodio i Titov šef, Staljin. Među njegovim brojnim radovima dovoljno je tek prisjetiti se Katynske šume. S druge strane, sadistima koji su mrcvarili Hrvate krajem prošlog stoljeća, poput četnika u Borovu Selu, na Ovčari i drugdje, ili mudžahedina i njihovih pomagača u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, broj žrtava nije bio u prvom planu, već iživljavanje nad žrtvom, a iživljavanje oduzima previše vremena pa broj “pati”. Ipak, najboljem Staljinovom učeniku pošlo je za rukom riješiti taj problem i tako nadmašiti samog učitelja. “Doktorski rad” maršala Tita i njegovih partizana nosi posve prikladan naziv – “Huda jama“! Bacanjem i zazidavanjem tisuća živih ljudi u rudarsko okno zadovoljena su oba kriterija koji sadističkog zločinca čine savršeno ispunjenim – ubojstvo je masovno, a umiranje polagano.

No, kako se to uopće postaje odgovornim za smrt stotina tisuća, pa i milijuna ljudi? Gdje se stječe ta sposobnost, to znanje, ta vještina? Uči li se negdje? Arhivi su otvoreni pa sad znamo kako je Maršal prošao školovanje od lokalne lige do Lige prvaka. Najprije se pokazao spremnim poslati na stratište one kojima je bio okružen, one kojima je gledao u oči, one s kojima je provodio lijepe trenutke – prijatelje, sudrugove, pa čak i vlastite žene! Kako je kvalifikacije prošao bez i jedne greške, mogao se, ispekavši zanat, prebaciti na viši stupanj – masovna smaknuća! Ljudi njemu neznani – sinovi neznanih mu i majki koje će za njima, dok su žive, gorke suze liti – postaju tek brojevi, investicija za sveti cilj – vlast! Usputni je cilj bio i utjerivanje straha u kosti kako bi se – kao vladar koji ne odgovara ni Bogu ni narodu pa može činiti što ga volja, dakle prema temeljnim civilizacijskim kriterijima vladar nedostojan vlasti – na vlasti održao.

Međutim, nije Maršal odgovoran samo za žrtve u poraću, nego i za one u tri duge godine krvarenja bez ostvarenja bilo kakvog opipljivog vojnog i političkog cilja, osim onog osobnog – samohvale drugu Staljinu. Suluda ratna taktika, protivna međunarodnom ratnom pravu toga vremena, nije vodila brigu ni o žrtvama u vlastitoj vojsci i narodu koji ga je podupirao, prepuštajući ga, poglavito one najmlađe i najstarije, bolestima i gladi, a kamoli o onima na protivničkoj strani. Tumarajući po šumama i gorama, daleko od ključnih komunikacija, Titovi su odmetnici poslužili Talijanima kao moneta za potkusurivanje u podrivanju mlade hrvatske države, a Nijemcima kao sparing partneri kako se ovi ne bi odveć udebljali prije povratka na Istočni front. Tek dolaskom Staljinove Crvene armije ujesen ’44, njegov povjerenik za ovaj dio Europe dolazi do oružja, brojčano ozbiljne vojske i vlasti.

Njemačka se vojska i “domaći izdajnici” više povlače uslijed prekida opskrbnih pravaca zbog nastupanja Crvene armije, nego što je to posljedica napredovanja lokalnih staljinističkih kvislinga koje neki zovu i Titovim partizanima. Dakle, doista nije dvojbeno kako je za priključivanje Istre, Rijeke, i dijela Dalmacije SR Hrvatskoj neusporediva veća zasluga Staljina, nego, u to doba njegova ađutanta, maršala Tita. Ipak, senilnim je Maršalovim apologetima trebalo skoro punih 70 godina od okretanja leđa Staljinu kako bi se, iznenada probuđenog osjećaja za etiku, sjetili zatražiti povrat tih krajeva Italiji. Kasno im je sad mahati Staljinovim zastavama i pjevati pjesmuljke iz njegove fonoteke. Nisu se držali stihova književnika čije ime i danas u demokratskoj Hrvatskoj nosi vodeća državna nagrada za najbolja ostvarenja u književnosti i drugim umjetnostima – “Za Tita i Staljina, dva junačka sina, ni pakao ne će nas smest’ …”. Izdali su ih obojicu onog trenutka kad su prekršili njihovu prvu zapovijed dopustivši narodu da ga se pita.

I nije ovih dana Maršal otišao preko Romanije. Nije se skutrio stiješnjen u gudurama Sutjeske. Ode on preko Učke! Topli je dom našao tamo gdje i masline pišu – TITO! Upravo tamo gdje je za njegova vremena najdrastičnije promijenjena struktura stanovništva, time i vlasnička struktura nekretnina, tamo gdje pretežu oni koji su dekretom Partije uselili u tuđe domove. Jest, kad bi vidio kako je tamo sada, nakon 25 godina “ustaške” države, Maršal bi se nemalo iznenadio – izdaja na svakom koraku! Sve puno vinograda, maslinika i ostalih kulačkih gospodarstava, a hoteli novi, ljepši i luksuzni. U njima umjesto radničke nejači i stranaca na socijali ljetuju gosti srednje i više platežne moći, u onima najudobnijima i hohštapleri kakve je on primao ekskluzivno na Brijunima. A pravi bi šok uslijedio tek kad bi vidio u kakvo se okupljalište klošara, kojima dasaka više fali u glavi nego što im život znače, prometnula njegova omiljena rezidencija. Zgrozio bi se i što su utvrde njegove armije posve zapuštene. Doduše, nakratko bi mu zaigralo srce kad bi ugledao brodogradilište. Rastužilo bi ga, doduše, što se sad izrabljuje radnike na nekakvim tržišnim principima truloga kapitalizma. Ipak, iako su ga izdali, još uvijek ga vole i sad kad se gotovo sve o njemu zna – skoro sve o njegovim djelima, a jedino ne tko se to ulogirao u identitet jednog zagorskog seljaka!

Odakle ta silna ljubav? Obično je odgovor na takva pitanja sasvim prozaičan. Vrh ledene sante izašao je na vidjelo kad je jedan periferni slučaj iskorišten za interna razračunavanja u Milanovićevoj koaliciji. Neki ministar, jedan od tri Ostojića (e, je l’ sad Raja, Gaja ili Vlaja, teško se više sjetiti) profitirao je dobrih 25 milijuna kuna temeljem preprodaje prenamijenjenog zemljišta. Priča, naravno, nije dobila ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog. Možda je vrijeme da nakon Maršala i DORH prijeđe Učku? Jer iza antifašističkog laveža, kao legitimacije navodne moralne nadmoći, ne krije se ništa drugo nego ono prastaro – drž’te lopova! Kad bi to uvidio, i Maršal bi promrsio – ipak me nisu izdali!

Lelek za Maršalom štovatelja njegova lika i djela u sredstvima javnog priopćavanja, tih neumornih nastavljača partizanske sadističke tradicije drugim sredstvima (samo sad muče dušu, a ne tijelo, dok žrtve više na bacaju u Hudu jamu, nego ih drže zatočenima u Platonovoj pećini), podsjeća na onaj kad je “Najveći sin” bio na vrhuncu popularnosti, neposredno nakon što mu je prestalo kucati srce. Nema te rubrike u kojoj se ne jadikuje za Maršalom, od gospodarstva do mode i sporta. Totalno, da ne kažemo totalitarno, baš kao nekad! Te, drugi grade stadione, dok mi mijenjamo nazive ulica i trgova …, te dok mi mijenjamo ploče, mladi nam odlaze …, te dok se drugi bave nano-tehnologijom, mi mijenjamo ploče (naravno, radi se o točno određenoj ploči, da ne bi bilo zabune, jer ima i ploča čija promjena ne bi poremetila svekoliki gospodarski i ini razvoj, štoviše ubrzala bi ih). Drugdje kultura i umjetnost doživljavaju neslućen uzlet, a kod nas je l’ … Tako to bude kad vidjevši u svemu što miriše na hrvatsko NDH i poglavnika Pavelića paradira nastrana parodija SR Hrvatske – HND i “đeneral” Leković!

Uspjelo im je stvoriti takvu paniku da neki čak prijete i odlaskom u inozemstvo. Opijeni vlastitom veličinom u svojim očima misle da je to prijetnja cijelom društvu. Kako bi li se samo razočarali kad bi znali da te “prijetnje” većina vidi tek kao podgrijavanje lažne nade. Lažne, jer svi znaju da ne će otići, nisu Hrvati te sreće. Ta tko bi ih, za razliku od više desetina tisuća Hrvata, moguće i preko stotinu tisuća samo u zadnje 3-4 godine, a kroz povijest i više od milijuna, uopće i primio!

Među ostalim umotvorinama ucviljenih baštinika Maršalove ostavštine posebno je simpatična ona kako o Titu ne mogu odlučivati oni koji imaju Pavelića u srcu. Ako i jesu u pravu, što onda o tome već nisu odlučili oni koji Pavelića nemaju u srcu? Možda nisu zato, jer nemaju u srcu ono što je Pavelić imao a Tito nije – Hrvatsku! Jer onaj koji Hrvatsku zaista nosi u srcu ne samo da je mogao o tome odlučiti, nego je jednostavno to morao! I dobro je učinio! Neka samo nastavi tako – radi istine, ne u inat onima s Maršalom u srcu!

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari