Pratite nas

Kolumne

Lelek za Maršalom

Objavljeno

na

Nije nam dano znati gdje prebivaju duše Adolfa Hitlera i Josipa Broza znanog i kao Tito. Jesu li uopće na istome mjestu? Šeću li slobodno krugovima, ako su tamo, ako uopće krugova tamo ima i ako se šetati njima smije? Sretnu li se katkad?

Razmijene li koju riječ ti, ni dvogodišnji saveznici s početka Drugog svjetskog rata, a potom ljuti neprijatelji? Ništa od toga ne znamo pa o tome možemo tek nagađati puštajući mašti na volju.

No, znamo da je na ovome svijetu, nakon što ga je spomenuti dvojac napustio, poklonike njihova lika i djela spojio broj 88 – kao spomen na jednoga u obliku brojčane interpretacije inicijala pozdrava “Heil Hitler” (H je 8. slovo abecede), dok je drugoga Božji poziv zatekao pri samom kraju službeno 88. ljeta života.

Ali imaju još nešto zajedničko – nalaze se na top-listi pojedinaca odgovornih za smrt najviše ljudi. Adolf tu bolje stoji, uglavnom je treći, dok maršala Tita, s obzirom na njegovu predanost i talent, zapada pomalo ponižavajuće 10. ili 13. mjesto, ovisno o izvoru. Dijelom je uzrok tome što su sastavljači tih lista Maršalovi saveznici što upućuje na to da bi mogao biti prikraćen. Još važnije od toga je što koriste nepravedan kriterij uzimajući u obzir samo apsolutni broj žrtava. U Maršalovu se dosegu, naime, našlo svega nekih 13-14 milijuna ljudi pa taman da ih je sve bio dao pobiti, na vječnoj bi listi još uvijek gutao prašinu za Hitlerovim petama, a oni na samome vrhu (Mao i Staljin) na njega se ne bi niti obrecnuli. Stoga bi bilo prikladnije, i prema Maršalovu monumentalnom djelu poštenije, kao mjerilo uzeti efikasnost izraženu postotkom (koliko ubijenih od koliko mogućih), slično kao što se u sportovima promatra postotak uspješnih pokušaja u odnosu na sve. Tada bi vječnu ljestvicu predvodio Maršalov učenik Pol Pot (istina, u Maršalovu se raju tek kalio na radnim akcijama, dok su za fino odgojno-obrazovno brušenje tog dragulja ipak znatno zaslužniji profesori društveno-humanističkih znanosti na pariškoj Sorboni). Slijedio bi ga Maršalov učitelj, imenjak, mentor i tutor, Staljin, dok bi sam Maršal imao dobre izglede u žestokoj konkurenciji izboriti brončano odličje, vjerojatno tek u foto-finišu.

Primijetimo kako ovaj pomalo sirov pristup problematici ima i u ovoj poboljšanoj varijanti ozbiljan nedostatak. Uvažava samo kvantitetu (broj ubijenih), ne i kvalitetu (način ubijanja). A kad je kvaliteta u pitanju, tu je Maršal nedodirljiv, ili kako bi njemu zacijelo bilo draže – neprikosnoven! Uostalom, nisu li njegovi revni pobornici uvijek opravdavali poneki Maršalov “nestašluk” time kako je imao stila?

Kako bismo pokazali svu profinjenost tog stila, najprije ćemo opisati klasičan problem s kojim se suočava sadistički zločinac. Njegov je cilj ne samo ubiti što više ljudi, nego to učiniti tako da žrtva što više pati. Dakle, treba pomiriti dva naizgled proturječna zahtjeva – kvantitetu (broj žrtava) i kvalitetu (način ubijanja). Novovjekim masovnim ubojicama u njihovim egzekucijama nikako nije uspijevalo zadovoljiti oba zahtjeva. Primjerice, nacistička industrija smrti usredotočila se na broj – ubiti što više ljudi u kratkom vremenu, dok im je patnja žrtava bila sporedna. Sličnim se pragmatičnim načelima vodio i Titov šef, Staljin. Među njegovim brojnim radovima dovoljno je tek prisjetiti se Katynske šume. S druge strane, sadistima koji su mrcvarili Hrvate krajem prošlog stoljeća, poput četnika u Borovu Selu, na Ovčari i drugdje, ili mudžahedina i njihovih pomagača u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, broj žrtava nije bio u prvom planu, već iživljavanje nad žrtvom, a iživljavanje oduzima previše vremena pa broj “pati”. Ipak, najboljem Staljinovom učeniku pošlo je za rukom riješiti taj problem i tako nadmašiti samog učitelja. “Doktorski rad” maršala Tita i njegovih partizana nosi posve prikladan naziv – “Huda jama“! Bacanjem i zazidavanjem tisuća živih ljudi u rudarsko okno zadovoljena su oba kriterija koji sadističkog zločinca čine savršeno ispunjenim – ubojstvo je masovno, a umiranje polagano.

No, kako se to uopće postaje odgovornim za smrt stotina tisuća, pa i milijuna ljudi? Gdje se stječe ta sposobnost, to znanje, ta vještina? Uči li se negdje? Arhivi su otvoreni pa sad znamo kako je Maršal prošao školovanje od lokalne lige do Lige prvaka. Najprije se pokazao spremnim poslati na stratište one kojima je bio okružen, one kojima je gledao u oči, one s kojima je provodio lijepe trenutke – prijatelje, sudrugove, pa čak i vlastite žene! Kako je kvalifikacije prošao bez i jedne greške, mogao se, ispekavši zanat, prebaciti na viši stupanj – masovna smaknuća! Ljudi njemu neznani – sinovi neznanih mu i majki koje će za njima, dok su žive, gorke suze liti – postaju tek brojevi, investicija za sveti cilj – vlast! Usputni je cilj bio i utjerivanje straha u kosti kako bi se – kao vladar koji ne odgovara ni Bogu ni narodu pa može činiti što ga volja, dakle prema temeljnim civilizacijskim kriterijima vladar nedostojan vlasti – na vlasti održao.

Međutim, nije Maršal odgovoran samo za žrtve u poraću, nego i za one u tri duge godine krvarenja bez ostvarenja bilo kakvog opipljivog vojnog i političkog cilja, osim onog osobnog – samohvale drugu Staljinu. Suluda ratna taktika, protivna međunarodnom ratnom pravu toga vremena, nije vodila brigu ni o žrtvama u vlastitoj vojsci i narodu koji ga je podupirao, prepuštajući ga, poglavito one najmlađe i najstarije, bolestima i gladi, a kamoli o onima na protivničkoj strani. Tumarajući po šumama i gorama, daleko od ključnih komunikacija, Titovi su odmetnici poslužili Talijanima kao moneta za potkusurivanje u podrivanju mlade hrvatske države, a Nijemcima kao sparing partneri kako se ovi ne bi odveć udebljali prije povratka na Istočni front. Tek dolaskom Staljinove Crvene armije ujesen ’44, njegov povjerenik za ovaj dio Europe dolazi do oružja, brojčano ozbiljne vojske i vlasti.

Njemačka se vojska i “domaći izdajnici” više povlače uslijed prekida opskrbnih pravaca zbog nastupanja Crvene armije, nego što je to posljedica napredovanja lokalnih staljinističkih kvislinga koje neki zovu i Titovim partizanima. Dakle, doista nije dvojbeno kako je za priključivanje Istre, Rijeke, i dijela Dalmacije SR Hrvatskoj neusporediva veća zasluga Staljina, nego, u to doba njegova ađutanta, maršala Tita. Ipak, senilnim je Maršalovim apologetima trebalo skoro punih 70 godina od okretanja leđa Staljinu kako bi se, iznenada probuđenog osjećaja za etiku, sjetili zatražiti povrat tih krajeva Italiji. Kasno im je sad mahati Staljinovim zastavama i pjevati pjesmuljke iz njegove fonoteke. Nisu se držali stihova književnika čije ime i danas u demokratskoj Hrvatskoj nosi vodeća državna nagrada za najbolja ostvarenja u književnosti i drugim umjetnostima – “Za Tita i Staljina, dva junačka sina, ni pakao ne će nas smest’ …”. Izdali su ih obojicu onog trenutka kad su prekršili njihovu prvu zapovijed dopustivši narodu da ga se pita.

I nije ovih dana Maršal otišao preko Romanije. Nije se skutrio stiješnjen u gudurama Sutjeske. Ode on preko Učke! Topli je dom našao tamo gdje i masline pišu – TITO! Upravo tamo gdje je za njegova vremena najdrastičnije promijenjena struktura stanovništva, time i vlasnička struktura nekretnina, tamo gdje pretežu oni koji su dekretom Partije uselili u tuđe domove. Jest, kad bi vidio kako je tamo sada, nakon 25 godina “ustaške” države, Maršal bi se nemalo iznenadio – izdaja na svakom koraku! Sve puno vinograda, maslinika i ostalih kulačkih gospodarstava, a hoteli novi, ljepši i luksuzni. U njima umjesto radničke nejači i stranaca na socijali ljetuju gosti srednje i više platežne moći, u onima najudobnijima i hohštapleri kakve je on primao ekskluzivno na Brijunima. A pravi bi šok uslijedio tek kad bi vidio u kakvo se okupljalište klošara, kojima dasaka više fali u glavi nego što im život znače, prometnula njegova omiljena rezidencija. Zgrozio bi se i što su utvrde njegove armije posve zapuštene. Doduše, nakratko bi mu zaigralo srce kad bi ugledao brodogradilište. Rastužilo bi ga, doduše, što se sad izrabljuje radnike na nekakvim tržišnim principima truloga kapitalizma. Ipak, iako su ga izdali, još uvijek ga vole i sad kad se gotovo sve o njemu zna – skoro sve o njegovim djelima, a jedino ne tko se to ulogirao u identitet jednog zagorskog seljaka!

Odakle ta silna ljubav? Obično je odgovor na takva pitanja sasvim prozaičan. Vrh ledene sante izašao je na vidjelo kad je jedan periferni slučaj iskorišten za interna razračunavanja u Milanovićevoj koaliciji. Neki ministar, jedan od tri Ostojića (e, je l’ sad Raja, Gaja ili Vlaja, teško se više sjetiti) profitirao je dobrih 25 milijuna kuna temeljem preprodaje prenamijenjenog zemljišta. Priča, naravno, nije dobila ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog. Možda je vrijeme da nakon Maršala i DORH prijeđe Učku? Jer iza antifašističkog laveža, kao legitimacije navodne moralne nadmoći, ne krije se ništa drugo nego ono prastaro – drž’te lopova! Kad bi to uvidio, i Maršal bi promrsio – ipak me nisu izdali!

Lelek za Maršalom štovatelja njegova lika i djela u sredstvima javnog priopćavanja, tih neumornih nastavljača partizanske sadističke tradicije drugim sredstvima (samo sad muče dušu, a ne tijelo, dok žrtve više na bacaju u Hudu jamu, nego ih drže zatočenima u Platonovoj pećini), podsjeća na onaj kad je “Najveći sin” bio na vrhuncu popularnosti, neposredno nakon što mu je prestalo kucati srce. Nema te rubrike u kojoj se ne jadikuje za Maršalom, od gospodarstva do mode i sporta. Totalno, da ne kažemo totalitarno, baš kao nekad! Te, drugi grade stadione, dok mi mijenjamo nazive ulica i trgova …, te dok mi mijenjamo ploče, mladi nam odlaze …, te dok se drugi bave nano-tehnologijom, mi mijenjamo ploče (naravno, radi se o točno određenoj ploči, da ne bi bilo zabune, jer ima i ploča čija promjena ne bi poremetila svekoliki gospodarski i ini razvoj, štoviše ubrzala bi ih). Drugdje kultura i umjetnost doživljavaju neslućen uzlet, a kod nas je l’ … Tako to bude kad vidjevši u svemu što miriše na hrvatsko NDH i poglavnika Pavelića paradira nastrana parodija SR Hrvatske – HND i “đeneral” Leković!

Uspjelo im je stvoriti takvu paniku da neki čak prijete i odlaskom u inozemstvo. Opijeni vlastitom veličinom u svojim očima misle da je to prijetnja cijelom društvu. Kako bi li se samo razočarali kad bi znali da te “prijetnje” većina vidi tek kao podgrijavanje lažne nade. Lažne, jer svi znaju da ne će otići, nisu Hrvati te sreće. Ta tko bi ih, za razliku od više desetina tisuća Hrvata, moguće i preko stotinu tisuća samo u zadnje 3-4 godine, a kroz povijest i više od milijuna, uopće i primio!

Među ostalim umotvorinama ucviljenih baštinika Maršalove ostavštine posebno je simpatična ona kako o Titu ne mogu odlučivati oni koji imaju Pavelića u srcu. Ako i jesu u pravu, što onda o tome već nisu odlučili oni koji Pavelića nemaju u srcu? Možda nisu zato, jer nemaju u srcu ono što je Pavelić imao a Tito nije – Hrvatsku! Jer onaj koji Hrvatsku zaista nosi u srcu ne samo da je mogao o tome odlučiti, nego je jednostavno to morao! I dobro je učinio! Neka samo nastavi tako – radi istine, ne u inat onima s Maršalom u srcu!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari