Pratite nas

Kolumne

Lelek za Maršalom

Objavljeno

na

Nije nam dano znati gdje prebivaju duše Adolfa Hitlera i Josipa Broza znanog i kao Tito. Jesu li uopće na istome mjestu? Šeću li slobodno krugovima, ako su tamo, ako uopće krugova tamo ima i ako se šetati njima smije? Sretnu li se katkad?

Razmijene li koju riječ ti, ni dvogodišnji saveznici s početka Drugog svjetskog rata, a potom ljuti neprijatelji? Ništa od toga ne znamo pa o tome možemo tek nagađati puštajući mašti na volju.

No, znamo da je na ovome svijetu, nakon što ga je spomenuti dvojac napustio, poklonike njihova lika i djela spojio broj 88 – kao spomen na jednoga u obliku brojčane interpretacije inicijala pozdrava “Heil Hitler” (H je 8. slovo abecede), dok je drugoga Božji poziv zatekao pri samom kraju službeno 88. ljeta života.

Ali imaju još nešto zajedničko – nalaze se na top-listi pojedinaca odgovornih za smrt najviše ljudi. Adolf tu bolje stoji, uglavnom je treći, dok maršala Tita, s obzirom na njegovu predanost i talent, zapada pomalo ponižavajuće 10. ili 13. mjesto, ovisno o izvoru. Dijelom je uzrok tome što su sastavljači tih lista Maršalovi saveznici što upućuje na to da bi mogao biti prikraćen. Još važnije od toga je što koriste nepravedan kriterij uzimajući u obzir samo apsolutni broj žrtava. U Maršalovu se dosegu, naime, našlo svega nekih 13-14 milijuna ljudi pa taman da ih je sve bio dao pobiti, na vječnoj bi listi još uvijek gutao prašinu za Hitlerovim petama, a oni na samome vrhu (Mao i Staljin) na njega se ne bi niti obrecnuli. Stoga bi bilo prikladnije, i prema Maršalovu monumentalnom djelu poštenije, kao mjerilo uzeti efikasnost izraženu postotkom (koliko ubijenih od koliko mogućih), slično kao što se u sportovima promatra postotak uspješnih pokušaja u odnosu na sve. Tada bi vječnu ljestvicu predvodio Maršalov učenik Pol Pot (istina, u Maršalovu se raju tek kalio na radnim akcijama, dok su za fino odgojno-obrazovno brušenje tog dragulja ipak znatno zaslužniji profesori društveno-humanističkih znanosti na pariškoj Sorboni). Slijedio bi ga Maršalov učitelj, imenjak, mentor i tutor, Staljin, dok bi sam Maršal imao dobre izglede u žestokoj konkurenciji izboriti brončano odličje, vjerojatno tek u foto-finišu.

Primijetimo kako ovaj pomalo sirov pristup problematici ima i u ovoj poboljšanoj varijanti ozbiljan nedostatak. Uvažava samo kvantitetu (broj ubijenih), ne i kvalitetu (način ubijanja). A kad je kvaliteta u pitanju, tu je Maršal nedodirljiv, ili kako bi njemu zacijelo bilo draže – neprikosnoven! Uostalom, nisu li njegovi revni pobornici uvijek opravdavali poneki Maršalov “nestašluk” time kako je imao stila?

Kako bismo pokazali svu profinjenost tog stila, najprije ćemo opisati klasičan problem s kojim se suočava sadistički zločinac. Njegov je cilj ne samo ubiti što više ljudi, nego to učiniti tako da žrtva što više pati. Dakle, treba pomiriti dva naizgled proturječna zahtjeva – kvantitetu (broj žrtava) i kvalitetu (način ubijanja). Novovjekim masovnim ubojicama u njihovim egzekucijama nikako nije uspijevalo zadovoljiti oba zahtjeva. Primjerice, nacistička industrija smrti usredotočila se na broj – ubiti što više ljudi u kratkom vremenu, dok im je patnja žrtava bila sporedna. Sličnim se pragmatičnim načelima vodio i Titov šef, Staljin. Među njegovim brojnim radovima dovoljno je tek prisjetiti se Katynske šume. S druge strane, sadistima koji su mrcvarili Hrvate krajem prošlog stoljeća, poput četnika u Borovu Selu, na Ovčari i drugdje, ili mudžahedina i njihovih pomagača u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, broj žrtava nije bio u prvom planu, već iživljavanje nad žrtvom, a iživljavanje oduzima previše vremena pa broj “pati”. Ipak, najboljem Staljinovom učeniku pošlo je za rukom riješiti taj problem i tako nadmašiti samog učitelja. “Doktorski rad” maršala Tita i njegovih partizana nosi posve prikladan naziv – “Huda jama“! Bacanjem i zazidavanjem tisuća živih ljudi u rudarsko okno zadovoljena su oba kriterija koji sadističkog zločinca čine savršeno ispunjenim – ubojstvo je masovno, a umiranje polagano.

No, kako se to uopće postaje odgovornim za smrt stotina tisuća, pa i milijuna ljudi? Gdje se stječe ta sposobnost, to znanje, ta vještina? Uči li se negdje? Arhivi su otvoreni pa sad znamo kako je Maršal prošao školovanje od lokalne lige do Lige prvaka. Najprije se pokazao spremnim poslati na stratište one kojima je bio okružen, one kojima je gledao u oči, one s kojima je provodio lijepe trenutke – prijatelje, sudrugove, pa čak i vlastite žene! Kako je kvalifikacije prošao bez i jedne greške, mogao se, ispekavši zanat, prebaciti na viši stupanj – masovna smaknuća! Ljudi njemu neznani – sinovi neznanih mu i majki koje će za njima, dok su žive, gorke suze liti – postaju tek brojevi, investicija za sveti cilj – vlast! Usputni je cilj bio i utjerivanje straha u kosti kako bi se – kao vladar koji ne odgovara ni Bogu ni narodu pa može činiti što ga volja, dakle prema temeljnim civilizacijskim kriterijima vladar nedostojan vlasti – na vlasti održao.

Međutim, nije Maršal odgovoran samo za žrtve u poraću, nego i za one u tri duge godine krvarenja bez ostvarenja bilo kakvog opipljivog vojnog i političkog cilja, osim onog osobnog – samohvale drugu Staljinu. Suluda ratna taktika, protivna međunarodnom ratnom pravu toga vremena, nije vodila brigu ni o žrtvama u vlastitoj vojsci i narodu koji ga je podupirao, prepuštajući ga, poglavito one najmlađe i najstarije, bolestima i gladi, a kamoli o onima na protivničkoj strani. Tumarajući po šumama i gorama, daleko od ključnih komunikacija, Titovi su odmetnici poslužili Talijanima kao moneta za potkusurivanje u podrivanju mlade hrvatske države, a Nijemcima kao sparing partneri kako se ovi ne bi odveć udebljali prije povratka na Istočni front. Tek dolaskom Staljinove Crvene armije ujesen ’44, njegov povjerenik za ovaj dio Europe dolazi do oružja, brojčano ozbiljne vojske i vlasti.

Njemačka se vojska i “domaći izdajnici” više povlače uslijed prekida opskrbnih pravaca zbog nastupanja Crvene armije, nego što je to posljedica napredovanja lokalnih staljinističkih kvislinga koje neki zovu i Titovim partizanima. Dakle, doista nije dvojbeno kako je za priključivanje Istre, Rijeke, i dijela Dalmacije SR Hrvatskoj neusporediva veća zasluga Staljina, nego, u to doba njegova ađutanta, maršala Tita. Ipak, senilnim je Maršalovim apologetima trebalo skoro punih 70 godina od okretanja leđa Staljinu kako bi se, iznenada probuđenog osjećaja za etiku, sjetili zatražiti povrat tih krajeva Italiji. Kasno im je sad mahati Staljinovim zastavama i pjevati pjesmuljke iz njegove fonoteke. Nisu se držali stihova književnika čije ime i danas u demokratskoj Hrvatskoj nosi vodeća državna nagrada za najbolja ostvarenja u književnosti i drugim umjetnostima – “Za Tita i Staljina, dva junačka sina, ni pakao ne će nas smest’ …”. Izdali su ih obojicu onog trenutka kad su prekršili njihovu prvu zapovijed dopustivši narodu da ga se pita.

I nije ovih dana Maršal otišao preko Romanije. Nije se skutrio stiješnjen u gudurama Sutjeske. Ode on preko Učke! Topli je dom našao tamo gdje i masline pišu – TITO! Upravo tamo gdje je za njegova vremena najdrastičnije promijenjena struktura stanovništva, time i vlasnička struktura nekretnina, tamo gdje pretežu oni koji su dekretom Partije uselili u tuđe domove. Jest, kad bi vidio kako je tamo sada, nakon 25 godina “ustaške” države, Maršal bi se nemalo iznenadio – izdaja na svakom koraku! Sve puno vinograda, maslinika i ostalih kulačkih gospodarstava, a hoteli novi, ljepši i luksuzni. U njima umjesto radničke nejači i stranaca na socijali ljetuju gosti srednje i više platežne moći, u onima najudobnijima i hohštapleri kakve je on primao ekskluzivno na Brijunima. A pravi bi šok uslijedio tek kad bi vidio u kakvo se okupljalište klošara, kojima dasaka više fali u glavi nego što im život znače, prometnula njegova omiljena rezidencija. Zgrozio bi se i što su utvrde njegove armije posve zapuštene. Doduše, nakratko bi mu zaigralo srce kad bi ugledao brodogradilište. Rastužilo bi ga, doduše, što se sad izrabljuje radnike na nekakvim tržišnim principima truloga kapitalizma. Ipak, iako su ga izdali, još uvijek ga vole i sad kad se gotovo sve o njemu zna – skoro sve o njegovim djelima, a jedino ne tko se to ulogirao u identitet jednog zagorskog seljaka!

Odakle ta silna ljubav? Obično je odgovor na takva pitanja sasvim prozaičan. Vrh ledene sante izašao je na vidjelo kad je jedan periferni slučaj iskorišten za interna razračunavanja u Milanovićevoj koaliciji. Neki ministar, jedan od tri Ostojića (e, je l’ sad Raja, Gaja ili Vlaja, teško se više sjetiti) profitirao je dobrih 25 milijuna kuna temeljem preprodaje prenamijenjenog zemljišta. Priča, naravno, nije dobila ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog. Možda je vrijeme da nakon Maršala i DORH prijeđe Učku? Jer iza antifašističkog laveža, kao legitimacije navodne moralne nadmoći, ne krije se ništa drugo nego ono prastaro – drž’te lopova! Kad bi to uvidio, i Maršal bi promrsio – ipak me nisu izdali!

Lelek za Maršalom štovatelja njegova lika i djela u sredstvima javnog priopćavanja, tih neumornih nastavljača partizanske sadističke tradicije drugim sredstvima (samo sad muče dušu, a ne tijelo, dok žrtve više na bacaju u Hudu jamu, nego ih drže zatočenima u Platonovoj pećini), podsjeća na onaj kad je “Najveći sin” bio na vrhuncu popularnosti, neposredno nakon što mu je prestalo kucati srce. Nema te rubrike u kojoj se ne jadikuje za Maršalom, od gospodarstva do mode i sporta. Totalno, da ne kažemo totalitarno, baš kao nekad! Te, drugi grade stadione, dok mi mijenjamo nazive ulica i trgova …, te dok mi mijenjamo ploče, mladi nam odlaze …, te dok se drugi bave nano-tehnologijom, mi mijenjamo ploče (naravno, radi se o točno određenoj ploči, da ne bi bilo zabune, jer ima i ploča čija promjena ne bi poremetila svekoliki gospodarski i ini razvoj, štoviše ubrzala bi ih). Drugdje kultura i umjetnost doživljavaju neslućen uzlet, a kod nas je l’ … Tako to bude kad vidjevši u svemu što miriše na hrvatsko NDH i poglavnika Pavelića paradira nastrana parodija SR Hrvatske – HND i “đeneral” Leković!

Uspjelo im je stvoriti takvu paniku da neki čak prijete i odlaskom u inozemstvo. Opijeni vlastitom veličinom u svojim očima misle da je to prijetnja cijelom društvu. Kako bi li se samo razočarali kad bi znali da te “prijetnje” većina vidi tek kao podgrijavanje lažne nade. Lažne, jer svi znaju da ne će otići, nisu Hrvati te sreće. Ta tko bi ih, za razliku od više desetina tisuća Hrvata, moguće i preko stotinu tisuća samo u zadnje 3-4 godine, a kroz povijest i više od milijuna, uopće i primio!

Među ostalim umotvorinama ucviljenih baštinika Maršalove ostavštine posebno je simpatična ona kako o Titu ne mogu odlučivati oni koji imaju Pavelića u srcu. Ako i jesu u pravu, što onda o tome već nisu odlučili oni koji Pavelića nemaju u srcu? Možda nisu zato, jer nemaju u srcu ono što je Pavelić imao a Tito nije – Hrvatsku! Jer onaj koji Hrvatsku zaista nosi u srcu ne samo da je mogao o tome odlučiti, nego je jednostavno to morao! I dobro je učinio! Neka samo nastavi tako – radi istine, ne u inat onima s Maršalom u srcu!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari