Pratite nas

Kolumne

Lelek za Maršalom

Objavljeno

na

Nije nam dano znati gdje prebivaju duše Adolfa Hitlera i Josipa Broza znanog i kao Tito. Jesu li uopće na istome mjestu? Šeću li slobodno krugovima, ako su tamo, ako uopće krugova tamo ima i ako se šetati njima smije? Sretnu li se katkad?

Razmijene li koju riječ ti, ni dvogodišnji saveznici s početka Drugog svjetskog rata, a potom ljuti neprijatelji? Ništa od toga ne znamo pa o tome možemo tek nagađati puštajući mašti na volju.

No, znamo da je na ovome svijetu, nakon što ga je spomenuti dvojac napustio, poklonike njihova lika i djela spojio broj 88 – kao spomen na jednoga u obliku brojčane interpretacije inicijala pozdrava “Heil Hitler” (H je 8. slovo abecede), dok je drugoga Božji poziv zatekao pri samom kraju službeno 88. ljeta života.

Ali imaju još nešto zajedničko – nalaze se na top-listi pojedinaca odgovornih za smrt najviše ljudi. Adolf tu bolje stoji, uglavnom je treći, dok maršala Tita, s obzirom na njegovu predanost i talent, zapada pomalo ponižavajuće 10. ili 13. mjesto, ovisno o izvoru. Dijelom je uzrok tome što su sastavljači tih lista Maršalovi saveznici što upućuje na to da bi mogao biti prikraćen. Još važnije od toga je što koriste nepravedan kriterij uzimajući u obzir samo apsolutni broj žrtava. U Maršalovu se dosegu, naime, našlo svega nekih 13-14 milijuna ljudi pa taman da ih je sve bio dao pobiti, na vječnoj bi listi još uvijek gutao prašinu za Hitlerovim petama, a oni na samome vrhu (Mao i Staljin) na njega se ne bi niti obrecnuli. Stoga bi bilo prikladnije, i prema Maršalovu monumentalnom djelu poštenije, kao mjerilo uzeti efikasnost izraženu postotkom (koliko ubijenih od koliko mogućih), slično kao što se u sportovima promatra postotak uspješnih pokušaja u odnosu na sve. Tada bi vječnu ljestvicu predvodio Maršalov učenik Pol Pot (istina, u Maršalovu se raju tek kalio na radnim akcijama, dok su za fino odgojno-obrazovno brušenje tog dragulja ipak znatno zaslužniji profesori društveno-humanističkih znanosti na pariškoj Sorboni). Slijedio bi ga Maršalov učitelj, imenjak, mentor i tutor, Staljin, dok bi sam Maršal imao dobre izglede u žestokoj konkurenciji izboriti brončano odličje, vjerojatno tek u foto-finišu.

Primijetimo kako ovaj pomalo sirov pristup problematici ima i u ovoj poboljšanoj varijanti ozbiljan nedostatak. Uvažava samo kvantitetu (broj ubijenih), ne i kvalitetu (način ubijanja). A kad je kvaliteta u pitanju, tu je Maršal nedodirljiv, ili kako bi njemu zacijelo bilo draže – neprikosnoven! Uostalom, nisu li njegovi revni pobornici uvijek opravdavali poneki Maršalov “nestašluk” time kako je imao stila?

Kako bismo pokazali svu profinjenost tog stila, najprije ćemo opisati klasičan problem s kojim se suočava sadistički zločinac. Njegov je cilj ne samo ubiti što više ljudi, nego to učiniti tako da žrtva što više pati. Dakle, treba pomiriti dva naizgled proturječna zahtjeva – kvantitetu (broj žrtava) i kvalitetu (način ubijanja). Novovjekim masovnim ubojicama u njihovim egzekucijama nikako nije uspijevalo zadovoljiti oba zahtjeva. Primjerice, nacistička industrija smrti usredotočila se na broj – ubiti što više ljudi u kratkom vremenu, dok im je patnja žrtava bila sporedna. Sličnim se pragmatičnim načelima vodio i Titov šef, Staljin. Među njegovim brojnim radovima dovoljno je tek prisjetiti se Katynske šume. S druge strane, sadistima koji su mrcvarili Hrvate krajem prošlog stoljeća, poput četnika u Borovu Selu, na Ovčari i drugdje, ili mudžahedina i njihovih pomagača u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, broj žrtava nije bio u prvom planu, već iživljavanje nad žrtvom, a iživljavanje oduzima previše vremena pa broj “pati”. Ipak, najboljem Staljinovom učeniku pošlo je za rukom riješiti taj problem i tako nadmašiti samog učitelja. “Doktorski rad” maršala Tita i njegovih partizana nosi posve prikladan naziv – “Huda jama“! Bacanjem i zazidavanjem tisuća živih ljudi u rudarsko okno zadovoljena su oba kriterija koji sadističkog zločinca čine savršeno ispunjenim – ubojstvo je masovno, a umiranje polagano.

No, kako se to uopće postaje odgovornim za smrt stotina tisuća, pa i milijuna ljudi? Gdje se stječe ta sposobnost, to znanje, ta vještina? Uči li se negdje? Arhivi su otvoreni pa sad znamo kako je Maršal prošao školovanje od lokalne lige do Lige prvaka. Najprije se pokazao spremnim poslati na stratište one kojima je bio okružen, one kojima je gledao u oči, one s kojima je provodio lijepe trenutke – prijatelje, sudrugove, pa čak i vlastite žene! Kako je kvalifikacije prošao bez i jedne greške, mogao se, ispekavši zanat, prebaciti na viši stupanj – masovna smaknuća! Ljudi njemu neznani – sinovi neznanih mu i majki koje će za njima, dok su žive, gorke suze liti – postaju tek brojevi, investicija za sveti cilj – vlast! Usputni je cilj bio i utjerivanje straha u kosti kako bi se – kao vladar koji ne odgovara ni Bogu ni narodu pa može činiti što ga volja, dakle prema temeljnim civilizacijskim kriterijima vladar nedostojan vlasti – na vlasti održao.

Međutim, nije Maršal odgovoran samo za žrtve u poraću, nego i za one u tri duge godine krvarenja bez ostvarenja bilo kakvog opipljivog vojnog i političkog cilja, osim onog osobnog – samohvale drugu Staljinu. Suluda ratna taktika, protivna međunarodnom ratnom pravu toga vremena, nije vodila brigu ni o žrtvama u vlastitoj vojsci i narodu koji ga je podupirao, prepuštajući ga, poglavito one najmlađe i najstarije, bolestima i gladi, a kamoli o onima na protivničkoj strani. Tumarajući po šumama i gorama, daleko od ključnih komunikacija, Titovi su odmetnici poslužili Talijanima kao moneta za potkusurivanje u podrivanju mlade hrvatske države, a Nijemcima kao sparing partneri kako se ovi ne bi odveć udebljali prije povratka na Istočni front. Tek dolaskom Staljinove Crvene armije ujesen ’44, njegov povjerenik za ovaj dio Europe dolazi do oružja, brojčano ozbiljne vojske i vlasti.

Njemačka se vojska i “domaći izdajnici” više povlače uslijed prekida opskrbnih pravaca zbog nastupanja Crvene armije, nego što je to posljedica napredovanja lokalnih staljinističkih kvislinga koje neki zovu i Titovim partizanima. Dakle, doista nije dvojbeno kako je za priključivanje Istre, Rijeke, i dijela Dalmacije SR Hrvatskoj neusporediva veća zasluga Staljina, nego, u to doba njegova ađutanta, maršala Tita. Ipak, senilnim je Maršalovim apologetima trebalo skoro punih 70 godina od okretanja leđa Staljinu kako bi se, iznenada probuđenog osjećaja za etiku, sjetili zatražiti povrat tih krajeva Italiji. Kasno im je sad mahati Staljinovim zastavama i pjevati pjesmuljke iz njegove fonoteke. Nisu se držali stihova književnika čije ime i danas u demokratskoj Hrvatskoj nosi vodeća državna nagrada za najbolja ostvarenja u književnosti i drugim umjetnostima – “Za Tita i Staljina, dva junačka sina, ni pakao ne će nas smest’ …”. Izdali su ih obojicu onog trenutka kad su prekršili njihovu prvu zapovijed dopustivši narodu da ga se pita.

I nije ovih dana Maršal otišao preko Romanije. Nije se skutrio stiješnjen u gudurama Sutjeske. Ode on preko Učke! Topli je dom našao tamo gdje i masline pišu – TITO! Upravo tamo gdje je za njegova vremena najdrastičnije promijenjena struktura stanovništva, time i vlasnička struktura nekretnina, tamo gdje pretežu oni koji su dekretom Partije uselili u tuđe domove. Jest, kad bi vidio kako je tamo sada, nakon 25 godina “ustaške” države, Maršal bi se nemalo iznenadio – izdaja na svakom koraku! Sve puno vinograda, maslinika i ostalih kulačkih gospodarstava, a hoteli novi, ljepši i luksuzni. U njima umjesto radničke nejači i stranaca na socijali ljetuju gosti srednje i više platežne moći, u onima najudobnijima i hohštapleri kakve je on primao ekskluzivno na Brijunima. A pravi bi šok uslijedio tek kad bi vidio u kakvo se okupljalište klošara, kojima dasaka više fali u glavi nego što im život znače, prometnula njegova omiljena rezidencija. Zgrozio bi se i što su utvrde njegove armije posve zapuštene. Doduše, nakratko bi mu zaigralo srce kad bi ugledao brodogradilište. Rastužilo bi ga, doduše, što se sad izrabljuje radnike na nekakvim tržišnim principima truloga kapitalizma. Ipak, iako su ga izdali, još uvijek ga vole i sad kad se gotovo sve o njemu zna – skoro sve o njegovim djelima, a jedino ne tko se to ulogirao u identitet jednog zagorskog seljaka!

Odakle ta silna ljubav? Obično je odgovor na takva pitanja sasvim prozaičan. Vrh ledene sante izašao je na vidjelo kad je jedan periferni slučaj iskorišten za interna razračunavanja u Milanovićevoj koaliciji. Neki ministar, jedan od tri Ostojića (e, je l’ sad Raja, Gaja ili Vlaja, teško se više sjetiti) profitirao je dobrih 25 milijuna kuna temeljem preprodaje prenamijenjenog zemljišta. Priča, naravno, nije dobila ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog. Možda je vrijeme da nakon Maršala i DORH prijeđe Učku? Jer iza antifašističkog laveža, kao legitimacije navodne moralne nadmoći, ne krije se ništa drugo nego ono prastaro – drž’te lopova! Kad bi to uvidio, i Maršal bi promrsio – ipak me nisu izdali!

Lelek za Maršalom štovatelja njegova lika i djela u sredstvima javnog priopćavanja, tih neumornih nastavljača partizanske sadističke tradicije drugim sredstvima (samo sad muče dušu, a ne tijelo, dok žrtve više na bacaju u Hudu jamu, nego ih drže zatočenima u Platonovoj pećini), podsjeća na onaj kad je “Najveći sin” bio na vrhuncu popularnosti, neposredno nakon što mu je prestalo kucati srce. Nema te rubrike u kojoj se ne jadikuje za Maršalom, od gospodarstva do mode i sporta. Totalno, da ne kažemo totalitarno, baš kao nekad! Te, drugi grade stadione, dok mi mijenjamo nazive ulica i trgova …, te dok mi mijenjamo ploče, mladi nam odlaze …, te dok se drugi bave nano-tehnologijom, mi mijenjamo ploče (naravno, radi se o točno određenoj ploči, da ne bi bilo zabune, jer ima i ploča čija promjena ne bi poremetila svekoliki gospodarski i ini razvoj, štoviše ubrzala bi ih). Drugdje kultura i umjetnost doživljavaju neslućen uzlet, a kod nas je l’ … Tako to bude kad vidjevši u svemu što miriše na hrvatsko NDH i poglavnika Pavelića paradira nastrana parodija SR Hrvatske – HND i “đeneral” Leković!

Uspjelo im je stvoriti takvu paniku da neki čak prijete i odlaskom u inozemstvo. Opijeni vlastitom veličinom u svojim očima misle da je to prijetnja cijelom društvu. Kako bi li se samo razočarali kad bi znali da te “prijetnje” većina vidi tek kao podgrijavanje lažne nade. Lažne, jer svi znaju da ne će otići, nisu Hrvati te sreće. Ta tko bi ih, za razliku od više desetina tisuća Hrvata, moguće i preko stotinu tisuća samo u zadnje 3-4 godine, a kroz povijest i više od milijuna, uopće i primio!

Među ostalim umotvorinama ucviljenih baštinika Maršalove ostavštine posebno je simpatična ona kako o Titu ne mogu odlučivati oni koji imaju Pavelića u srcu. Ako i jesu u pravu, što onda o tome već nisu odlučili oni koji Pavelića nemaju u srcu? Možda nisu zato, jer nemaju u srcu ono što je Pavelić imao a Tito nije – Hrvatsku! Jer onaj koji Hrvatsku zaista nosi u srcu ne samo da je mogao o tome odlučiti, nego je jednostavno to morao! I dobro je učinio! Neka samo nastavi tako – radi istine, ne u inat onima s Maršalom u srcu!

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Hrvatskoj nedostaje političara Starčevićevog kova

Objavljeno

na

Objavio

 Ante Starčević

Dvadeset i osme veljače ove godine navršit će se točno 122 godine od smrti Ante Starčevića, Starčevićjedne od najumnijih glava što ih je dao hrvatski narod. Prigoda je to da se podsjetimo tko je bio Ante Starčević?!

Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju.

U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošču, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a pokopan je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

Tko je bio dr. Ante Starčević?!

Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage da se odupre svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine. Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme.

Krleža: Najlucidnija glava

O Starčeviću je u pojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegovog djela i imena nakupilo puno predrasuda. Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 121. godišnjici njegove smrti.

Cjelovit prikaz Starčevićevog lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi (Zagreb, 1933.), gdje kaže: …”. Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: „A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”. Krleža govori kako je Starčević bio: ”jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog.

Aktualne misli

Mnoge Starčevićeve misle vezane za položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas. ”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.” ”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji, ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.”

Hrvatskoj i Zagrebu, danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićevog kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca.

U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju, gdje Hrvatska odumire teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba – političara Starčevićevog kova.

Možda su Starčevićeve knjige i djela upravo zato i nedostupna u knjižarama, a možda zbog toga službena državna i gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću.

”Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.

Pero Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati