Pratite nas

U potrazi za Istinom

Lepa Bukva – U noći 4./5. lipnja 1945. ubijen je 21 svećenik, redovnik i bogoslov

Objavljeno

na

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu i Mladenu Bajiću, koje nije provelo istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan ipak dao šturo izvješće.

Dana 22. listopada 2005. dogodio se Maclju najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova) na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme. Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ.

Svi javni mediji u Hrvatskoj namjerno su prešutjeli ili čak posve ignorirali ovaj maceljski svečani pokop poslijeratnih žrtava komunizma, a to dovoljno govori o ideologiji čiji se zadah još osjeća u hrvatskom javnom prostoru.

Lepa Bukva je mjesto i lokacija na gori Macelj. Na tom mjestu su u noći 4./5. lipnja 1945. ubijeni 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Oni su dovedeni iz zarobljeničkog logora u Krapini, a te noći ubijeno je bez suda na toj lokaciji još 60 zarobljenika.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu, koje je odbilo provesti istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan dao šturo izvješće

Gostujući svojevremeno u Bujici na Z1 televiziji, predsjednik Udruge „Macelj 1945.“ dr. Stjepan Bačić (umro 2018. godine), inače bivši saborski zastupnik HDZ-a, kritički je progovorio o neprocesuiranju komunističkih poslijeratnih zločina Titovih partizana: “Kada sam bio zastupnik 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke.

MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve ‘u postupku’.”

Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske je utemeljena saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina.

Više od 130 jama u kojima leže ubijeni Hrvati, žrtve partizanskih zločina, još uvijek nije istraženo.

O tom poslijeratnom zločinu svjedoči i knjiga Damira Borovčaka „U spomen žrtvama Macelj 1945.“ (izdana 2015.) čije je dijelove prenio hkv.hr

“U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.”

Svjedok Mladen Šafranko – Svećenike je ubio partizan Stjepan Hršak!

Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan) govori o ubijanju svećenika: “… svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.”

“Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen među pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im također u glavu.”

“Ukrcali su ih zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati.”

“Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni.”

“Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.”

“Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat”.

“U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije – Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati.”

17 Macelj svecenici Tito

Photo: hkv.hr

“Putem prema jami ti su mučenici odbacivali krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća…. Danas se kao relikvije pobijene braće čuvaju u franjevačkom samostanu u Krapini.”

Predsjednik države Stjepan Mesić posjećuje Stjepana Hršaka

“Dana 25. svibnja 2009. pripadnici Hrvatskog domoljubnog pokreta organizirali su prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u Maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 17. srpnja 2009. Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskog domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred svoje kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH te mnogih građana, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.”

“Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince i poslijeratne udbaške zločince, tako je i danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo da istraže zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin, čak ni moralno.”

Partizan i OZNA-aš Stjepan Hršak bio je umiješan i u prvo ubojstvo katoličkog svećenika u Hrvatskom Zagorju velečasnog Matije Žigrovića:

Monstruozno ubojstvo vlč. Matije Žigrovića

Ubijeni svećenici iz Hrvatskog Zagorja – Zagorje ih pamti:

18 Macelj Hrvatsko zagorje

Photo: hkv.hr

Da se u Hrvatskoj dogodila lustracija i da su ljudi koji su bili aktivni sudionici zločinačkog komunističkog sustava odstranjeni iz javnog života, mi bismo danas posve ležerno pričali o svim ovim temama. Zločinci bi bili procesuirani, a žrtve dostojanstveno pokopane. Međutim, to se nije dogodilo. U institucijama i dalje rade ljudi povezani s bivšim režimom i zato nema nikakvih rezultata.

Bez istine nikada nećemo biti slobodni ljudi.

Niti slobodan narod.

 

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Lošo otkrio detalje sastanka sa Škorom

Objavljeno

na

Objavio

Foto/Objavljeno uz odobrenje Vojislava Mazzocca

Nakon što je portal Index objavio fotografiju sastanka predsjedničkog kandidata Miroslava Škore s Tomislavom Marčinkom, članom Izvršnog odbora i Direktora za odnose s javnošću GNK Dinamo,  admiralom Davorom Domazetom Lošom, nekadašnjim savjetnikom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i neidentificiranim muškarcem, za detalje o ovome sastanku portal Direktno.hr obratio se admiralu.

“Sastanak je trajao dva i pol sata, bilo je to prekrasno, lijepo druženje. Tema razgovora? Kako voditi Hrvatsku nakon što Miroslav Škoro postane predsjednik Republike Hrvatske”, rekao je za portal Direktno Domazet Lošo.

“Nakon 19 izgubljenih godina od smrti predsjednika Tuđmana, Hrvatsku treba učiniti suverenističkom: državom Hrvata i svih njezinih državljana”, kazao je admiral.

Sa Škorom se, kaže Domazet Lošo, dosad vidio samo u kurtoaznim prilikama, a poziv na suradnju dobio je na dan Škorine objave kandidature na Facebooku. Povukavši se na Rab kako bi napisao novu knjigu, prisjeća se naš sugovornik, zvali su ga s jedne nacionalne televizije koja ga nije pozvala zadnjih 10 godina, s pitanjem bi li komentirao Škorinu kandidaturu, o kojoj tada ništa nije ni znao. Kad li odjednom, u 22.02 navečer, zazvoni mobitel. Nepoznat broj. Bio je to, kaže, Škoro, sa željom da se Domazet Lošo pridruži njegovu timu. “Rekao sam: ‘Gospodine Škoro, od ovog trenutka računajte na admirala Domazeta”, prisjeća se Domazet Lošo.

Upoznavši ga, Domazet Lošo shvatio je kako je Škoro od svega čime se bavi, uključujući bogato obrazovanje, najmanje pjevač: “Prvi puta nakon Tuđmana vidio sam čovjeka koji ima visinu, dubinu i širinu razmišljanja o svakom geopolitičkom i geostrateškom problemu”.

Dvadeset dana uoči predsjedničkih izbora Škoro će, najavljuje admiral Domazet Lošo, otkriti 12 ključnih ljudi čiju podršku ima i koji, uz narod, stoje iza njega.

“Ne mogu otkriti sve teme razgovora, ali raspravljali smo o strategiji nakon pobjede nad izborima. Svi Hrvati i Hrvatice u Hrvatskoj i diljem svijeta mogu se ponositi što će nakon Tuđmana imati pravoga predsjednika”, zaključio je Domazet Lošo, piše Direktno.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

VIDEO: Selo Ćelije – 7/9. Srpnja 1991. Četnici i ‘JNA’ počinili prvi masovni zločin etničkog čišćenja u Europi nakon drugoga svjetskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Ćelije – većinsko hrvatsko selo u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja, Vukovarsko-srijemska županija) od oko 180 stanovnika, prvih je dana srpnja 1991. godine razoreno, opljačkano i spaljeno, a iz njega su protjerani svi njegovi žitelji. Učinili su to zajedničkim snagama pripadnici “JNA”, četnici i srpski dobrovoljci (domaći teroristi, s pojačanjem iz Srbije).

Bio je ovo prvi slučaj etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i taj je barbarski čin zgrozio svjetsku javnost. Mada je već masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja) najavio krvavi rat i otkrio zloćudnu narav agresora, Hrvatska je ostala zatečena takvom brutalnošću i promatrala s nevjericom ono što se događa u istočnoj Slavoniji.

Najjači udar na selo koje se nije imalo čime braniti (mada su žitelji nastojali zadržati agresora i obraniti svoje domove) uslijedio je u nedjelju 7. srpnja 1991. godine (upravo na dan koji se do tada u Srbiji slavio kao “dan antifašističkog ustanka”) i to iz svih raspoloživih topničkih oruđa.

Ćelije su povremeno napadane od svibnja, ali su agresorske snage u njih ušle tek 9. srpnja, a u svijet su otišle slike razorenih i spaljenih kuća i stoke koja luta opustošenim ulicama i okolicom. Za ovaj se zločin doznalo zahvaljujući hrabrim novinarima Osječkog tjednika (prije svega Dariju Hećimoviću i njegovim suradnicima) koji su se uspjeli probiti na mjesto zločina neposredno nakon progona stanovnika sela.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=MVjChqW_pD0; stranica posjećena 5.7.2019.)

Ćelije su bile “kost u grlu” agresoru, budući da su se nalazile na važnom opskrbnom smjeru od Osijeka prema Vukovaru, a uz sve to ovo je bilo većinsko hrvatsko mjesto odano novoj demokratski uspostavljenoj vlasti koja je na temelju općenarodnog referenduma (25. lipnja 1991. godine) donijela odluku o samostalnosti Republike Hrvatske. Ćelije su potpuno okružene već 4. srpnja (kad je otpočela i opsada Vukovara), a glavni smjer napada je išao iz obližnjih sela: Bobote i Silaša u kojima su bile koncentrirane jake snage domaćih srpskih terorista, četnika iz Srbije i “JNA”.

Strategija spaljene zemlje, masovnih zločina, progona civila i etničkog čišćenja bili su sastavnim dijelom plana koji je u konačnici trebao dovesti do ostvarenja cilja zacrtanog u Beogradu – stvaranja “Velike Srbije” i napadači nisu birali sredstva kako bi to postigli. Tako se “narodna vojska” (koja se kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata dičila svojom “antifašističkom” borbom i tradicijom) priklonila velikosrpskoj ideji i postala predvodnica teritorijalnih osvajanja. Kokarda i petokraka – četničke vojvode i oficiri i podoficiri “JNA” – u istom stroju i na istom krvavom poslu, u agresiji na sela i gradove, na nenaoružane građane s namjerom istrebljenja svega što nije srpsko.

S razaranjem i spaljivanjem ovog sela i progonom njegovih žitelja započela je kampanja etničkog čišćenja istočne Slavonije koja će sljedećih mjeseci te ratne 1991. godine dobiti još drastičnije oblike i nastaviti se s Daljem, Aljmašom, Erdutom, Vukovarom, Borovom Naseljem, Ilokom, Bapskom, Tovarnikom, Sotinom…Isto se to, nažalost, u to vrijeme događalo i na Banovini, Kordunu, u sjevernoj Dalmaciji, Lici i svim drugim krajevima što su ih zaposjele srpske snage.

Dana 22. ožujka 1992. godine ruski bataljun UNPROFOR-a otkrio je u Tordincima (kod Vinkovaca), nedaleko od katoličke crkve masovnu grobnicu u kojoj je bilo 208 posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Žrtve su bile pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama.

Poslije mirne reintegracije i povratka u ovaj dio istočne Slavonije, osim spomenute masovne grobnice u Tordincima, pronađeno je: u Ćelijama 32 posmrtna ostatka, u Antinu 17 i Korođu 4; ukupno 261 žrtva.

(Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata; stranica posjećena 6.7.2019.)

Daljnjim istraživanjima utvrđeno je kako su već 21. rujna 1991. godine pripadnici “Teritorijalne odbrane” tzv. SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem predvođeni poznatim zločincem angažiranim od srbijanskog SDB-a Željkom Ražnatovićem Arkanom, u masovnu grobnicu u Ćelijama bacili tijela 11 žrtava iz zatvora u Dalju, a 11. studenoga iste godine još 5 tijela zarobljenih civila iz Klise (kod Osijeka) koji su bili nasilno odvedeni na “ispitivanje” u “Centar za obuku” srpske paravojske u Erdutu (što je bila baza Ražnatovića i njegovih zločinaca).

U prikrivanju zločina i premještanju posmrtnih ostataka (što je bila uobičajena praksa agresora kako u Hrvatskoj tako i u BiH – kako bi se zameo trag zločinima i otežala identifikacija) sudjelovao je i Boro Ivanović zvani Konj, pukovnik “JNA”, najodgovorniji za napad na selo Ćelije, koji je kao zapovjednik 12. mehanizirane proleterske brigade imao kontrolu i nad domaćim “teritorijalcima”, četnicima i dobrovoljcima iz Srbije. Osim zločina u Ćelijama, Ivanović je bio odgovoran i za brojne druge zločine i razaranja (Tordinci, Orlovnjak, Laslovo, Ernestinovo, Palača, Antunovac).

ŽDO u Osijeku je 2013. godine optužilo Boru Ivanovića (koji je zbog zasluga u etničkom čišćenju istočne Slavonije bio unaprijeđen u general-potpukovnika) za ratni zločin. U optužnici je navedeno kako je kao zapovjednik spomenute postrojbe “JNA” koji je u isto vrijeme imao efektivnu kontrolu nad srpskim “teritorijalcima” i dobrovoljcima iz Srbije, u razdoblju od 7. srpnja do 7. prosinca 1991. godine zapovjedio da

“protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta.”

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Boro_Ivanovi%C4%87; stranica posjećena 6. 7.2019.)

Ivanovića se također teretilo za nepoduzimanje mjera u sprječavanju i kažnjavanju zločina što su ih počinili oni kojima je zapovijedao. U optužnici je navedeno kako je pri okupaciji Tordinaca ubijeno 22 civila, te odvedeno još 11 stanovnika koji su najprije fizički i psihički zlostavljani i potom prebačeni u logor Begejci (na teritorij Srbije, u blizinu Zrenjanina), zapovjedio je neselektivne topničke napade na selo Ćelije (7. srpnja 1991.), a nakon što su žitelji pobjegli, dopustio pljačku njihove imovine, palež i rušenje kuća, nakon čega su objekti u selu iskorišteni kao ciljevi za uvježbavanje topničko-raketnih napada. Ćelije su tako sravnjene sa zemljom. Ivanovića se teretilo i za to da je u razdoblju od 4. rujna do prosinca 1991. godine u okupiranom Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu i Antunovcu propustio sprječiti zatvaranje, zlostavljanje i ubijanje civila te zarobljenih pripadnika ZNG. Nesporno je utvrđeno kako su njemu podređeni pripadnici postrojbi ubili 22 civila, a još 5 mučili i zlostavljali.

O kakvom se patološkom zločincu radilo kad je u pitanju Boro Ivanović Konj, svjedoči i sljedeći primjer.

Na samome početku rata bio je zapovjednik “bijele vojarne” tadašnje “JNA” u Osijeku. Prema svjedočenjima regruta (ročnih vojnika) koji su bili na službi u njegovoj postrojbi, on je 2. rujna 1991. godine zapovjedio vojniku Mevludinu Kuliću i još trojici njegovih kolega (ročnika) da ubiju četvoricu zarobljenih hrvatskih civila, ali su oni to odbili. Dan kasnije, Ivanović je osobno ubio svu četvoricu vojnika, na spavanju. Kako bi prikrio ovaj zločin, obiteljima nisu dostavljene nikakve obavijesti niti izvješće o događaju.

O ovom su slučaju u više navrata izvješćivali bosansko-hercegovački mediji.

(Vidi: https://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=62796; http://saff.ba/bosnjacki-mladici-ubijeni-u-jna-1991-jer-nisu-htjeli-ubijati-zarobljene-hrvatske-vojnike-video/; https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/mevludina-je-ubio-pukovnik-boro-ivanovic-jer-nije-htio-pucati-u-hrvatske-civile/273957; stranice posjećene 6.7.2019.)

Nakon što su njegovi ljudi zarobili četvoricu pripadnika Hrvatske vojske J.A. (1948.), S.E. (1960.), V.K. (1960.) i S.K. (1958.), po njegovoj su zapovijedi predani zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu iako se jako dobro znalo da će biti ubijeni. Ove su žrtve nakon smaknuća bačene u masovnu grobnicu u Ćelijama. Ivanović je došao u Ernestinovo neposredno prije mirne reintegracije (1998.) i zapovjedio da se tijela žrtava iskopaju i prebace na drugu (nepoznatu) lokaciju, kojom prilikom su zarobili i iz vatrenog oružja usmrtili trojicu pripadnika Hrvatske vojske (M.G. rođ. 1963. i još dvojicu vojnika nepoznatog identiteta).

Te ratne jeseni (studeni/prosinac 1991. godine) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, a u inozemstvo je otišlo još 150 tisuća).

Strategija koju je koristio agresor najkraće rečeno, svodila se na sljedeće: razoriti, pobiti, osvojiti, opljačkati, spaliti. Nakon što bi “JNA” topničkim i zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i “krajine”, “teritorijalci”, te brojne skupine dobrovoljaca, specijalne i paravojne postrojbe kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju “sanaciju” osvojenih područja.

“Sanacija” terena je među ostalim podrazumijevala i uklanjanje tijela žrtava i tragova zločina) i prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Radovanom Stojčićem Badžom… Oni su tako vraćali dug za ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Te su paravojne postrojbe i skupine bile sastavljene od šljama najgore vrste, ljudskog taloga, kriminalaca i patoloških ubojica od kojih su mnogi bili prije rata osuđeni na tešku robiju i ne rijetko oslobađanih iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio “posla”.

Jugooficiri, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija i skupina, po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano su provodili koncept brutalnog osvajanja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji” i masovne egzekucije i etničko čišćenje bili su sastavnim dijelom strategije koju su provodili. Ratni zarobljenici i civili uglavnom su prepuštani njima, kako “narodna vojska” ne bi “prljala ruke” izravnim klanjima, mada ni to nije uvijek bilo pravilo.

Na groblju u Ćelijama pokopane su 33 žrtve ubijene tijekom Domovinskog rata.

O ovom je selu 20 godina poslije rata snimljen dokumentarni film “Gdje su Ćelije” u kojemu se među ostalim govori o tomu kako povratnici danas žive i kako mjesto izgleda,  te kako teško podnose činjenicu da skoro svakodnevno susreću i one koji su te 1991. bili na suprotnoj strani, a  zbog kojih su morali napustiti svoja ognjišta i domove.

Dana 28 rujna 2003. godine, biskup đakovački i srijemski msgr. Marin Srakić blagoslovio je novoizgrađenu crkvu Srca Isusova u Ćelijama. Crkva je podignuta na temeljima stare koja je 1991. godine bila srušena do temelja.

Zločince (uključujući i Boru Ivanovića Konja) nije stigla pravda, kao uostalom i u ogromnom broju drugih masovnih zločina što su ih nad hrvatskim narodom i pripadnicima drugih nacija izvršili pripadnici “JNA”, “krajiški” teroristi, četnici, “teritorijalci” i srpski “dobrovoljci” i “specijalci”. I ne samo to. Velika većina onih Srba s bivših okupirani područja koji imaju saznanja o mnogim zločinima svojih sunarodnjaka, ne želi ni danas reći gdje su pokopane žrtve za kojima se još uvijek traga, već više od 25 godina.

(Video: Spaljeno selo Ćelije: https://www.youtube.com/watch?v=MVjChqW_pD0; https://www.youtube.com/watch?v=NbLIKmXvXLI&feature=youtu.be&t=13; HTV, Kalendar)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari