Pratite nas

Reagiranja

LETICA: Josipović uporno pokušava 1945. bezdušno likvidirane širokobriješke fratre usmrtiti drugi put

Objavljeno

na

Bivši predsjednik Republike i aktualni zagrebački profesor kaznenopravnih znanosti, dr. Ivo Josipović u polemiku koju vodi sa svjetski poznatim analitičkim filozofom dr. Nevenom Sesardićem, uključio je i sociologa i političkog analitičara Slavena Letice, a brzo je uslijedio i odgovor:

Bivši predsjednik Republike i aktualni zagrebački profesor kaznenopravnih znanosti – kako sam sebi tepa u službenom životopisu – dr. Ivo Josipović u polemiku koju vodi sa svjetski poznatim analitičkim filozofom dr. Nevenom Sesardićem, bez ijednog razumnoga razloga, uključio je i moju starost, piše dr. sc. Slaven Letica/JL.

Štoviše, njegov polemički osvrt objavljen u Jutarnjem listu 23. travnja 2019. pod naslovom “Ivo Josipović odgovara poznatom filozofu: Pozdravljam ga, ne sramotnim ZDS ni časnim SFSN, nego novim pozdravom: NSLM – Neven Sesardić laje na Mjesec” završava osvrtom na moj spomenarski (Facebook) zapis koji su prenijeli brojni portali:

“Jedini koji zaslužuje neko slovo jest nekadašnji apologet Tita i partizana Slaven Letica, kasniji savjetnik antifašista i partizana, predsjednika Tuđmana, koji se srozao do suradnika portala Kamenjar. Na Kamenjaru je zavapio da mi se zbog stava o Širokom Brijegu treba oduzeti profesura i status znanstvenika. Baš onako demokratski, prema pravu na slobodu izražavanja. Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav.

Ne onaj stari hrvatski sramotni ZDS, ne, ni onaj časni partizanski, SFSN. Šaljem im svima novi hrvatski pozdrav SLLM: Slaven Letica laje na Mjesec. Ono prvo SL po potrebi se može zamijeniti bilo kojim revizionističkim imenom, recimo s NS (Neven Sesardić). Zašto takav pozdrav? Zato što koliko god se upirali da od ustaša i njihovih kooperanata naprave pravednike, domoljube i mučenike, a od partizana zločince, u tome nikada neće uspjeti”.

Iako dr. Ivo Josipović ne pripada mojoj polemičarskoj kategoriji – on je polemičar početnik koji “boksa” u muha kategoriji, a ja sam iskusni polemičar u superteškoj “boksačkoj” kategoriji – mislim da važnost teme o kojoj se vodi rasprava opravdava moje uključivanje u nju.

Da je polemičar-početnik pokazuje već i sama činjenica što je u polemiku uključio, bez valjanoga znanstvenog razloga, raznorazne ljude i, danas prapovijesne, protagoniste: antifašiste i partizane, Tita i Tuđmana, naciste i fašiste, Hitlera i Mussolinija, ustaše i ustaške vođe Pavelića, Budaka i Francetića (zanimljivo ne i četnike), cijelu 26. dalmatinsku diviziju, širokobriješke fratre – kao navodne glavne protagoniste ustaških zala i zločina te čak 46 poimenično navedenih u proljeće 1945. u Hercegovini poginulih partizana koje naziva “junacima, domoljubima i mučenicima”.

Mene, neka mu dragi Bog oprosti, naziva “ustašofilskim revizionistom”. Istodobno nije se usudio citirati niti jednu od nekoliko mojih rečenica s kojima navodno polemizira.

Upravo zato navest ću tih nekoliko rečenica kako bih pokazao da u njima ne osporavam, kako tvrdi, Josipovićevo pravo na slobodu izražavanja, već njegove kompetencije kao profesora i znanstvenika kaznenoga i kazneno-procesnog prava.

Evo tih rečenica: “Do kojih i preko kojih granica seže IDEOLOŠKA ZASLIJEPLJENOST pokazao je još jednom bivši predsjednik Republike i aktualni profesor kaznenopravnih znanosti dr. Ivo Josipović. U intervjuu koji je dao Draženu Ciglenečkom, objavljenom u Novom listu 13. travnja 2019., profesor kaznenog i kazneno-procesnog prava ovako je komentirao svirepo partizansko-komunističko ubojstvo 66 širokobrijeških fratara u veljači 1945.:

‘Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja’.

Iako je suvremena historiografija odavno dokazala da širokobriješki fratri nisu sudjelovali u ratnim djelovanjima i da su svirepo likvidirani bez suđenja i suda, vrli profesor kaznenopravnih znanosti ubojstvo zarobljenih fratara-civila i dalje opravdava. Da je Pravnom fakultetu u Zagrebu imalo stalo do vlastitog dobrog glasa, vlastitog bi profesora naprosto morao isključiti iz nastave, jer – sramoti vlastitu struku i poziv”.

Kazneni, osvetom zadojeni i još uvijek opsjednuti, pravnik Josipović u navedenom citatu zapravo tvrdi da su širokobriješki fratri bili najžešći ustaški ratnici koji su poginuli u bitci za, kako piše, “najutvrđeniju točku obrane, samostan”.

Time ponavlja veliku krivotvorenu naraciju ili pripovijest koju su o bitci za Široki Brijeg – trajala je približno 36 sati; od praskozorja 6. veljače do popodneva 7. veljače 1945. – u Izvještaju o zauzimanju Širokoga Brijega napisali (16. veljače 1945.) nepoznati pisci-komesari 26. dalmatinske divizije VIII. dalmatinskom korpusu.

Čak i ako prihvatimo tu povijesnu krivotvorinu i pretpostavimo da su likvidirani fratri (od ukupno 66 bez suda i suđenja svirepo i programirano likvidiranih hercegovačkih franjevaca, njih 21 ubijeno 7. i 8. veljače 1945. u Širokom Brijegu) bili ratni zarobljenici, a ne ženevskim konvencijama posebno zaštićeni CIVILI, svaki ozbiljni kaznenopravni znanstvenik morao bi znati da je nad širokobriješkim i inim hercegovačkim fratrima počinjen ratni zločin.

Nalogodavci i ubojice fratara prekršili su odredbe Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima koju su do početka 2. svjetskog rata ratificirale SAD, Francuska, Njemačka, Velika Britanija i mnoge druge države, ali ne i SSSR i Japan. Ženevska konvencija iz 1929. (koja je u međunarodnom ratnom pravu bila na snazi sve do usvajanja njene nove verzija 1949.) štitila je sve ratne zarobljenike:

“Ratni zarobljenici moraju čitavo vrijeme biti tretirani humano i moraju biti zaštićeni, poglavito od svakog akta nasilja. Mjere odmazde prema njima su zabranjene”. Jugoslavenski komunisti kao sljedbenici “bratskog SSSR-a” nisu priznavali i poštivali međunarodno ratno pravo 1945., a njihov sljedbenik i apologet dr. Ivo Josipović ne poštuje to pravo ni 75 godina kasnije – 2019.

Za kaznenopravnog znanstvenika i profesora kaznenoga i kazneno-procesnog prava to je PROFESIONALNA SRAMOTA, zbog čega sam i napisao kako bi ga Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu “trebao isključiti iz nastave”.

Ta je sramota još veća i strašnija kad se prihvati za Josipovića apsolutno neprihvatljiva istina da su fratri likvidirani zato što su bili fratri, a ne zato što su navodno bili ratnici.

Naime, članak 9 Dopunskog protokola Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. koju je ratificirala i Republika Hrvatska posebnu zaštitu u ratu jamči sanitetskom (medicinskom) i vjerskom osoblju: “Sanitetsko i vjersko osoblje bit će poštovano i zaštićeno i pružit će im se sva raspoloživa pomoć u vršenju njegovih dužnosti”.

Trajno zarobljen komunističkim predrasudama o hercegovačkim fratrima-ustašama-koljačima, dr. Ivo Josipović uporno ih i nakon 75 godina pokušava naoružati i pretvoriti u – prema njegovim riječima – “legitiman cilj vojnih djelovanja”. Na taj način, nakon strašne smrti bez suda i suđenja 1945., on ih 2019. pokušava ubiti drugi put. Ovaj put oduzimajući im svaku ljudskost i moralnost, napisao je Letica u Jutarnjem listu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se kako je i kada patrijarh Pavle pozivao Srbe na oružje?

Objavljeno

na

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske Aleksandar Tolnauer, kako piše beogradski portal Politika, (23.8.2019.), smatra da su Srbi manjina u Hrvatskoj koja je najizloženija napadima iz mržnje, netolerancije, dodajući da to kod Srba stvara nesigurnost i da su uplašeni.

Također prema njegovu viđenju, Hrvatska mora mnoge stvari mijenjati, naročito u obrazovanom sistemu po pitanju povijesti.

-„Mora se promijeniti nedopustivo koketiranje sa jednom sramnom prošlošću od koje bi se svatko normalan postidio, a to je jedan veliki dio koketiranja sa prošlošću i simpatijama prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koje hrvatska vlada apsolutno ne podržava“, poručio je Tolnauer.

Svi ti i takvi koji se danas zalažu za neku drugu politiku, koji nas neprestano vraćaju u daleku prošlost, prvo se ipak moraju sjetiti što je i kako bilo 1991. Naime, ni mjesec dana prije okupacije Vukovara (26. listopada 1991.) beogradska Politika je objavila pismo patrijarha Srpske pravoslavne crkve g. Pavla, predsjedniku mirovne konferencije u Haagu Lordu Carringtonu. U njemu se  ističe:

„Srpska pravoslavna crkva zabrinuta je za sudbinu srpskog naroda u ovom  prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija  na kojima je vekovima živio. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svjetskog rata pod takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i i fašističkom tvorevinom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tom prilikom preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno na drugi po pravilu  svirep način u Jasenovcu, drugim logorima smrti i brojnim jamama i ponorima u kojima neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još i danas svedoče sa tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja  etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba… Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba što je sprovodila katolička crkva u Hrvatskoj.“

U nastavku pisma  patrijarh Pavle tvrdi da je nakon proglašenja NDH započelo novo, a po mogućim posljedicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

„Ti naši sunarodnici iste vere i iste krvi suočeni su sa sledećim kobnim izborom . Ili će se oružjem u ruci  izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te „nove NDH“ pre ili posle isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajeva…“, kazao je, a zatim uz ostalo nadodao i ovo:  

„Vreme je da se shvati da žrtva genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici, ne mogu više živeti zajedno…Srbi su međutim bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest  federalnih jedinica. Granice te Hrvatske nisu  ni istorijske, ni etničke, nego određene voljom  Josipa Broza Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kada su Hrvati proglasili  nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su koristeći  to isto pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle, bili bi izloženi  zatiranju svog  nacionalnog identiteta, svoje vere i imena a možda i progonstvu  i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe, samo zato što su Srbi i pravoslavci, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugoslaveni i civilizovana Evropa“, poručio je srpski patrijarh.

Dakle, ovo pismo je pisano i objavljeno u vrijeme najžešćih srpskih napada na Republiku Hrvatsku, odnosno Vukovar, Osijek, Vinkovce, Županju, Lovas, Ilok,  Tovarnik, Dalj…. Prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve tada je dao „upute“ srbijanskim četnicima i zločinačkoj JNA što treba napraviti s tim krajem i Hrvatskom, jer, kako je tvrdio, „Srbi i Hrvati više ne mogu živjeti zajedno“.

U vrijeme obraćanja Lordu Carringtonu i svjetskom javnom mnijenju, diljem Hrvatske, a poglavito u Baranji više nije bilo ni jedne katoličke crkve koja nije „zaradila“ najmanje stotinu projektila.

Iznimno je strašno što se srpski patrijarh, poput recimo kardinala Kuharića,  nije založio  za mirno rješenje sukoba, već je poticao srpski narod da se s „oružjem u ruci izbori za opstanak u istoj državi s maticom srpskog naroda“.

Drugim riječima, umjesto da se bavimo srpskom i inom agresijom na Republiku Hrvatsku, Srbi neprestano okreću „pilu“, a u tome prednjači Milorad Pupovac, koji se s „3 ruke“ svaki puta ugura među one na vlasti,  koje financijski muze kao što se to radi s kravama.

Većina hrvatskih branitelja i stradalnika nije se ni rodila u vrijeme NDH, kao što ni razni pupovci nemaju veze s tim razdobljem. Oni nas svako malo navlače na NDH samo iz razloga da ih ne pitamo na kojoj su strani ratovali u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (Pupovcu je navodno i brat bio na četničkoj strani.).

Nu, ako je tko ugrožen toliko godina nakon završetka Domovinskoga rata onda to u Hrvatskoj nikako nisu Srbi i Jugoslaveni, već  Hrvati, jer Srbi ili njihovi simpatizeri već su odavno zauzeli gotovo sve važnije pozicije u društvu, od gospodarstva, pa do medija, a dobrim dijelom, nažalost, i u politici.

Međutim, kako bilo da bilo, idemo sada malo raspravljati – što je patrijarh Pavle svojim otvorenim pismom (ni mjesec dana prije okupacije Vukovara) želio poručiti Hrvatima, i zašto ga je napisao baš u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Pitanje svih pitanja glasi: Tko je pobio sve te nevine ljude!?

Objavljeno

na

U Zagrebu je danas (petak, 23. kolovoza 2019.) velika tuga i žalost. Pokop je posmrtnih ostataka velikog broja žrtava Drugog svjetskog rata, ali i poslijeratnog razdoblja, koje su partizani i komunisti ubili bez suda i suđenja. Riječ je o čak 294 žrtve.

Ubili su ih i pokapali, poput pasa, najviše na području zagrebačkog naselja (kvarta) Gračani. Posmrtni ostaci Titovih „jurišnika“, odnosno tzv. antifašista pronađeni su tijekom zadnjih pet-šest godina, prije svega zahvaljujući agilnim radom Ministarstva hrvatskih branitelja. Tko zna na kojim sve još lokacijama u glavnom gradu svih Hrvata ima Titovih nevinih žrtava. Međutim, nitko ne govori i ne piše: gdje su i što danas rade odgovorni za ove zločine, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca?

Što se sada ne javljaju razno razni pupovci, goldsteini, pusići, manolići, mesići, klasići, stazići i drugi? Zar njima ništa ne znače toliki ubijeni nevini ljudi, koji će tek nakon 74 godine biti dostojanstveno i tiho ispraćeni na svoja posljednja počivališta?

Jadno je i žalosno što su neki od njihovih krvnika danas možebitno „ugledni i cijenjeni“, što su izbjegli ruku pravde, dok s druge pak strane od Hrvata se neprestano traže isprike i osude za ustaške i ine zločine u vrijeme II. svjetskog rata.

Hoće li i ovog puta pričati kako smo pokopali posmrtne ostatke „ustaških i inih“ zločinaca, koji se nisu htjeli predati vojsci osloboditelja? Možda su se svi ovi nesretni ljudi i predali Titovim pobjednicima, a on ih je očito osobno dao odmah mučiti, strijeljati ili ubijati nožem, sjekirama ili nekim drugim tupim predmetima, vjerujući da se ti zločini i zločinci nikada ne će otkriti.

Pitanje svih pitanja glasi: tko je pobio sve te nevine ljude, među kojima ima djece, žena, staraca, odnosno tko je kriv što su ubojice još uvijek na slobodi?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari