Pratite nas

Komentar

LETICA: Novi tragični srpski ratnički mit zove se „Oluja = zločin”

Objavljeno

na

Novi tragični srpski ratnički mit zove se „Oluja = zločin”

Dvodnevna hrvatska proslava – u Zagrebu (vojni mimohod s elementima glazbenog i povijenog ratničkog slavlja) i Kninu (misno slavlje, otkrivanje spomenika dr. Franji Tuđmanu i svjetovno, pučko slavlje) – pobjede Hrvatske u „Oluji” i Domovinskom ratu – organizirana povodom „Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja” (4. i 5. Kolovoza 2015.) – ove je godine, dvadeset godina nakon hrvatske ratne i diplomatske ratne pobjede, dobila je svoju inačicu u nama „dobrosusjedskoj” Srbiji i Republici Srpskoj: u vidu novoproglašenog „Dana sjećanja na stradanje i progon Srba”.

Hrvatska slavi himnom Lijepa naša:

Dvadeset godina nakon „Oluje” dogodilo se, zapravo, ono što se na neki način moglo i očekivati od današnje Srbije koju vode četnički vojvoda Tomislav Nikolić i bivši Šešeljev radikal Aleksandar Vučić: dok mi Hrvati „Oluju” s punim pravom (koje nam je dao i Haški sud oslobađajućim presudama u procesu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka) smatramo i slavimo kao „veličanstvenu ratnu pobjedu”, ostvarenu u „danima slave i ponosa”, naši poraženi bivši ratni neprijatelji, agresori i nesuđeni osvajači alibi za neuspješnu velikosrpsku politiku i ratni poraz pronalaze u mitu kako je „Oluja” zapravo bila „zločin”.

oluja1a

Sjeme novog mita: Oluja – zločin

Pridjevi kojim se imenuje taj „zločin” različiti su: „veliki”, „sramotni”, „strašni” (Aleksandar Vučić), „ustaški” (Tomislav Nikolić), „genocidni” (svi ostali, pa i Republika Srbija koja je izgubila spor pred Međunarodnim sudom pravde u kojem je našu zemlju tužila za genocid, tražeći, između ostaloga, od Suda da nam – zabrani slavljenje „Oluje”).

Način na koji su naši bučni i nespokojni susjedi obilježili vlastiti ratni poraz pokazuje kako je trezvena rasprava o stvarnim uzrocima i posljedicama „Oluje” – među kojima je zasigurno najtragičniji povijesni egzodus velikog broja (procjene se kreću između 150.000 i 250.000) hrvatskih Srba s njihovih vjekovnih ognjišta – vrlo daleko od svijesti današnjih srbijanskih i srpskih vlastodržaca, ali i tamošnjih medija i – naroda.

Da je tome tako najbolje pokazuju izjave Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića:

Ovako je zborio predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u Banstolu na Fruškoj Gori, na parastosu za Srbe stradale tijekom „Oluje”: “Srbija i Srbi spremni su na oprost i pomirenje, ali ne ovisi sve samo o nama. Naši obrazi su čisti, a naš kruh je spreman da ode tamo odakle je dolazilo kamenje koje su potezali na nas. Oprostiti nikada ne znači zaboraviti, ali mi smo kroz svoju povijest znali da se u ime nekih interesa, koji su bili svačiji samo ne srpski, lako odreknemo i gotovo zaboravimo svoje žrtve. Na obrazima onih koji su počinili zločine zauvijek ostaje utisnut pečat zlikovaca. Dio hrvatskog naroda mora živjeti s tim: bezumnici su vaša ognjišta pretvorili u oganj. Vaše stradanje i patnju slave kao svoju pobjedu i dan kada su obnovili državu koja im je ostala od Pavelića, a bila priznata jedino od Hitlera.

Predsjednik Vlade RS Aleksandar Vučić ovako je govorio na mostu kod Sremske Rače, prigodnom svog simboličnog susreta s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom 4. kolovoza 2015.: „Strašan zločin je bila Oluja i Srbija to više neće skrivati. Oluje treba da se stide oni koji su je počinili. Nadam se da će Srbija moći od sada slobodno reći da je to bio zločin. Ovo je dan kada se obilježava 20 godina od progona srpskog naroda sa vjekovnih ognjišta. U novijoj srpskoj povijesti teško da postoji teži dan. Mržnja, sukob i osveta: ne želimo te riječi danas. Odavde želimo svijetu da pošaljemo jasnu poruku da zločin možemo oprostiti, ali da on ne može biti zaboravljen. Ovo je mjesto koje je pregazilo 250.000 Srba u strahu da ih ne pregazi hrvatska, kako kažu, čizma.

oluja2a

Aleksandar Vučić i Milorad Dodik na mostu kod Sremske Rače 4. kolovoza 2015. godine

Video Vučićeva govora, ako želite, možete pogledati ovdje.

Citirane, izrečene i napisane riječi srpskih političara i novinara povodom hrvatskog slavlja „Oluje” kao veličanstvene i časne (!) ratne pobjede nakon koje su, to mi Hrvati nikad ne smijemo također zaboraviti, počinjeni brojni zločini, ali ne i zločin masovnog etničkog čišćenja do tih dana hrvatskih, a danas srbijanskih i bosansko-hercegovačkih Srba (taj su zločin osmislili, naredili i izveli vođe velikosrpske pobune u Hrvatskoj, u suradnji s režimom Slobodana Miloševića i JNA), pokazuju i dokazuju kako je NIJEKANJE povijesnih istina o uzrocima i ciljevima velikosrpskih osvajačkih i genocidnih ratova iz posljednjeg desetljeća XX. stoljeća srž svekolike današnje srpske i srbijanske politike.

Čin i proces suočavanja Srba i Srbije s vlastitom i hrvatskom poviješću dogodit će se zasigurno jednoga dana, ali ne dok su na vlasti jedan četnički vojvoda i njegov i Šešeljev donedavni vjerni sljedbenik Aleksandar Vučić.

Dosta je kazati da je Aleksandar Vučić prije samo sedam godina, 2008. godine (!), ovako javno zborio o granicama Velike Srbije: „Hoće nas, srpske radikale uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati.

Tamošnji predsjednik Republike Tomislav Nikolić prije samo nešto više od dvije godine ovako je siktao o Vukovaru i Srebrenici:

O Vukovaru: „Vukovar je bio srpski grad, tamo se Hrvati nemaju što vraćati.” (intervju Frankfurter Allgemeine Zeitunga, svibanj 2012.).

O Srebrenici i genocidu: „U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti.” (intervju  RTV Crne Gore 31. svibnja 2012.).

Dakle, u skladu s narodnom mudrošću prema kojoj vukovi dlaku mijenjaju, ali ne i ćud, lako je shvatiti zašto i kako srbijanski predsjednik i tamošnji predsjednik vlade divane o Oluji, ali je teško shvatiti što ih u njihovim mitomanskim deluzijama slijede brojni novinari, političari i umnici koji na zgarištu jednog ratno-gubitničkog mita (Vidovdanskog, Kosovskog) grade novi koji će ih „tješiti” u XXI. stoljeću: da ih Hrvati nisu časno, već zločinački i genocidno pobijedili u – Oluji.

U tragikomičnoj priči o stvaranju novog velikosrpskog ratno-gubitničkog mita, ipak ima razloga za nadu.

U doba opće medijske, ulične i političke histerije koja je među Srbima stvorena povodom hrvatskog slavlja 20. obljetnice Oluje, javljaju se i ozbiljni glasovi razuma.

Glasom razuma možemo, primjerice, smatrati ovo razmišljanje direktora beogradskog Centra za praktičnu politiku dr. Dragana Popovića: „Srbija prešućuje svoju ulogu na početku rata. Hrvatska je praktični napadnuta i odgovornost Beograda za rat je najveća. S područja Republike Srpske Krajine je 1991., prema procjenama, istjerano oko 180.000 Hrvata i to etničko čišćenje čak se može usporediti s etničkim čišćenjem Srba 1995. Srbija nema razloga da se osjeća moralno superiornom u odnosu na Hrvatsku, jer se ni mi nismo suočili sa svojim zločinima.

oluja3a

Ikonografija višestoljetnog Kosovskog/Vidovdanskog mita: Paja Jovanović, Seoba Srbalja. Srbi napuštaju Kosovo pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića

oluja4a

Jedna od klasičnih fotografija srpskog egzodusa nakon „Oluje”: predložak za umjetnost novog ratno-tragičnog velikosrpskog mita radnog naziva „Olujni mit”

Zaključit ću. Hrvatska kao ratna pobjednica i pravednica treba žaliti zbog svakog i svih zločina počinjenih tijekom i nakon operacije „Oluja”, ali to nije razlog da s ponosom ne slavi pobjedu u nametnutom ratu paklenskih nakana: osvajačkom i genocidnom.

Kad je, pak, retorika gubitnika i pobjednika u pitanju, nakon citata Nikolića i Vučića, potrebno je citirati prigodnu izjavu generala Ante Gotovine o smislu proslave „Oluje”: “Danas slavimo 20 godina mira, slobode i sigurnosti, jučer smo počeli to obilježavanjem u glavnom gradu Zagrebu. Oružane snage su to obilježile dostojanstveno, diljem Hrvatske. Oluja je kraj rata, tu su nastali temelji demokratske, moderne Hrvatske. Svaki čovjek koji živi u RH je jednak, bez obzira na bilo kakvu pripadnost, imamo jednaka prava i jednake obaveze prema svojoj državi. Na dobrom smo putu i idemo prema cilju. Fali nam bolji život, prosperitet, gospodarski, ali to nas čeka. Trebamo raditi, vjerovati, biti čvrsti. Podjele nikad nisu dobre. Ako se svi usmjerimo ka cilju, bit će lakše, jednostavnije.”

prof.dr. Slaven Letica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Sabor mora utvrditi je li Milanović lagao ili govorio istinu

Objavljeno

na

Objavio

isječak/Dokument Bože vukušić

Zdrava demokracija laž mora lustrirati i osuditi

Izgleda da je točno. Zoran Milanović bio je član Saveza komunista Jugoslavije iako je tvrdio da nije bio. Pojavili su se dokumenti, isplivali svjedoci. Nije on prvi hrvatski predsjednik s crvenom knjižicom i jugoslavenskom prošlošću. No, njegovo članstvo karakteriziraju činjenice da je u totalitarnu organizaciju ušao u Beogradu kritizirajući zagrebačke komuniste, u doba dok je služio vojni rok u JNA godine 1985., kad je prosječna idejno politička svijest mogla razumjeti da će se raspasti i SKJ i Jugoslavija. Milanović je, kako piše Slobodna Dalmacija, više puta, pa i u finišu predsjedničke kampanje, tvrdio da nije bio članom SKJ. Tko laže? Dokumenti, arhivi i svjedoci ili predsjednik Milanović?

Kad osobni karakter postane politički program, onda… zbogom pameti!

Milanović je za svoj predsjednički program državljankama i državljanima ponudio – vlastiti karakter. Kakav je njegov karakter mogli smo vidjeti dok je bio na čelu SDP-a i na čelu Vlade. U svakom slučaju njegov je, prije svega politički karakter ponuđen na pladnju, ali ga politički protivnici ne analiziraju niti osvjetljavaju, kako tijekom kampanje, tako niti poslije nje. Sredinom osamdesetih godina svoj politički karakter sam je opisao u prijavi/molbi za članstvo u SKJ: „Unatoč komunističkim idejnim stremljenjima u mojoj porodici, a samim tim i odgoju, do odlaska u JNA nisam ušao u članstvo SK, prvenstveno iz razloga subjektivne prirode, a to su loš rad partijske organizacije u mojoj školi i mjesnoj zajednici, loš sastav članstva i ostali činioci koji su kod mene stvorili prilično loš dojam o radu SK i samim tim djelovali odbojno. Lično smatram da se takve karakteristike mogu pripisati najvećem broju OOSK u Zagrebu. Inače, moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana, zahvaljujući prvenstveno odgoju i utjecaju oca i druženju s tom vrstom literature, pa stoga bez lažne skromnosti mogu reći da, iako sam tek nedavno primljen u članstvo, sam s ovom problematikom odlično upoznat i da mi je idejno-politička svijest na visokom nivou“.

Druga njegova poruka biračkom tijelu (hrvatskom narodu), osim „predsjednik s karakterom“ odnosi se na sugestivnu parolu „normalno“. Ako je i bilo u jugokomunističkom režimu, u zdravoj demokraciji nije normalno da predsjednik ima lažljivi karakter.

Sabor mora utvrditi je li Milanović lagao ili govorio istinu

Stoga bi sad trebalo napraviti saborsko povjerenstvo koje bi nedvojbeno utvrdilo je li predsjednički kandidat lagao hrvatskom biračkom tijelu o svojem članstvu u SKJ ili mu podmeću. Odgovor na to pitanje osvijetlio bi političkoj javnosti imamo mi na čelu države moralnu zdravu osobu. Za taj postupak potrebna je politička volja stranaka zastupljenih u Hrvatskom (državnom) saboru. Kako takvih stranaka nema, zaključak je jednostavan i istinit – ne živimo u zdravom demokratskom društvu, u demokraciji s karakterom u kojoj je normalno da osoba koja stremi najvišim političkim dužnostima ne smije lagati.

U nekim srednjoeuropskim bivšim komunističkim državama zakonski je određeno da bivši dužnosnici komunističke partije i suradnici tajnih službi u slučaju da izlaze kao kandidati na izbore moraju navesti na listi ili posebnom izjavom da su bili članovi komunističke partije. U nas (i u „regionu“ na „ovim prostorima“) nema nikakvoga zakona o lustraciji, pa ni za pripadnike represivnoga aparata komunističkoga režima i najviše partijske dužnosnike. U slučaju laganja Zorana Milanovića, međutim, ostaje moralna dimenzija laži, ona je univerzalna i starija od Ustava i od dobre europske lustracijske prakse. U njegovu slučaju nema zakonskoga uporišta za opoziv budući da se on pokreće u slučaju da Predsjednik Republike tijekom obavljanja predsjedničkih dužnosti krši ustavne odredbe.

Ovdje je riječ o njegovu „karakteru“, a ne kršenju predsjedničkih dužnosti, pa opoziv ne dolazi u obzir. Laganje zahtijeva moralnu odgovornost. No, jesu li političke stranke voljne propitati i utvrditi pred saborskim odborom je li Milanović lagao ili nije? Javnost ima pravo znati je li predsjednik lažljivac, jesu li parlamentarne stranke odgovorne i voljne doći do istine i moralne odgovornosti, kad već tri desetljeća ne žele donijeti civilizirani zakon o lustraciji.

„Vodeća uloga u političkom životu“ neometano provodi svoju politiku

„Moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana“. Jesu li takvima i ostala? Ako je suditi po predstavi ustoličenja predsjednika Milanovića, onda bi se moglo potvrdno odgovoriti i to baš sad kad Hrvatska predsjeda VE koje jednako osuđuje sva totalitarna „uvjerenja“ iz 20. stoljeća. A izrazito jugokomunističko uvjerenje nije moglo ni u primisli prihvatiti puninu hrvatske državnosti. Ustoličenje u režiji Milanovića stoga je 18. veljače 2020. održano daleko od naroda (suverena) i odbacilo sve simbole hrvatske državnosti: Trg svetoga Marka, predsjedničku lentu, državnu himnu, Predsjednika Ustavnog suda, a stradale su i povijesne vojne odore vrhunskih umjetničkih dosega. Sve su to etablirane političke stranke strpale pod tepih i za svaki slučaj gurnule još i glavu u pijesak. Hoće li i na laž? Laž koja je u nekom postotku utjecala i na rezultate predsjedničkih izbora.

Kad je Milanović napisao komunistima u JNA (pet godina prije agresije) da su njegova uvjerenja „izrazito komunistički orijentirana“ u Jugoslaviji je zakonom bilo određeno da Savezu komunista pripada „vodeća uloga u političkom životu“. Tu je ustavnu kategoriju Sabor SRH ukinuo u veljači 1990. Tada je „vodeću ulogu u političkom životu“ igrao Ivica Račan, na kojega se Milanović često poziva, budući da ga je Milanović naslijedio na čelu Partije. I Račan je tada (1990.) bio „izrazito komunistički orijentiran“. U veljači 1990. nazvao je pokret za hrvatsku državnost, HDZ – „strankom opasnih namjera“. A „vodeća uloga u političkom životu“ pripadala je tada i Predsjedništvu SR Hrvatske. Ono je pak osudilo demokratski i državotvorni Sabor HDZ-a s tvrdnjom da je posrijedi „atak na demokraciju“. U vodeću snagu izrazito komunističke orijentacije spadaju i Titovi borci za obnovu Jugoslavije iz Drugoga svjetskoga rata. Oni su pak osudili (tada) Sabor HDZ-a s opakom i dalekosežnom tvrdnjom o tome da „ono što Tuđman traži može dobiti jedino građanskim ratom“. Dobro ste pročitali – građanskim ratom! Bilo je to 1990.

Opoziv nema tko ni pomisliti, kamoli zatražiti

Iste godine u svibnju kad je postalo jasno da u Hrvatskoj komunisti gube vlast (i prestaju biti vodećom političkom snagom), Beograd, JNA i Račan oslobodili su oružja hrvatsku Teritorijalnu obranu (da se lakše provede „građanski rat“). Trideset godina poslije Milanović je oslobodio Republiku Hrvatsku od njezinih državnih simbola. Trideset godina poslije Račana jedna izrazito komunistički orijentirana osoba postala je predsjednikom države. Pritom je i prije i tijekom predsjedničke kampanje negirala da je vlastitom voljom prišla totalitarnoj organizaciji koja je bila ustavno, ideološki i svjetonazorski postavljena za „vodeću ulogu u političkom životu“.

Trideset godina poslije 1990. HDZ je evoluirao od „opasne namjere“ u tigra od papira. Njegova državotvorna sastavnica jugokomunistima predstavlja „atak na demokraciju“, pa je stoga izbačena iz stranke odmah po Tuđmanovoj smrti i ustoličena inkluzivna. A država se već dvadeset godina pere od nametanja izjednačavanja krivnje za „građanski rat“, kojega su Titovi komunisti izmislili i prije negoli se dogodila velikosrpska vojna agresija i razoružani hrvatski odgovor na nju.

I aktualna „vodeća snaga u političkom životu“ i tigrić od papira složni su ovih dana u osudi tradicionalnih, punih satire, pokladnih svečanosti jer i u njima prepoznaju „opasnu namjeru“, „atak na demokraciju“ i „građanski rat“ maškara protiv manjina, koje nastoje postati vodećom snagom u društvu! Stoga nije realno očekivati mjerodavni zahtjev za osvjetljavanje izjave Predsjednika Republike, što god on učinio ili rekao. Razina „idejno-političke svijesti“ naših predsjednika ovoga i onoga i onoga i ovoga, pa i razmnoženih društvenopolitičkih radnika, napravila je puni krug i spojila se u točki „vodeće snage u političkom životu“. Bez alternative. I tako će do daljnjega ostati sve dok se opet, kad-tad, u hrvatskom narodu ne dogodi „opasna namjera“ po „vodeće snage“.

Nenad Piskač/HKV

Bože Vukušić objavio partijski dosje Zorana Milanovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ivan Anušić: ‘Žao mi je što se spuštamo na razinu koja nije dobra za HDZ’

Objavljeno

na

Objavio

Osječko-baranjski župan i član Predsjedništva HDZ-a Ivan Anušić u Studiju N1 komentirao je unutarstranačke izbore u HDZ-u i izjave bivšeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića koji podržava opciju koju predvodi Miro Kovač, te koji je rekao kako je na terenu došlo do određenih opstrukcija.

Anušić je komentirao prozivke pripadnika stožera Opcije za promjene koji tim Andreja Plenkovića prozivaju za razne opstrukcije na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Posljednja se odnosi na izjavu Tomislava Tolušića koji je rekao da u stranačkim prostorijama Osječko-baranjske županije nije svima bilo omogućeno da se potpišu na liste.

“Žao mi je što smo se spustili na tu razinu kouminkacije, dobar sam s Tolušićem. Kada kažete da je nekom onemogućeno prikupljati potpise u Osječko-baranjskoj županiji, mislite na mene da sam to zabranio. Čuo sam za tu izjavu, na Facebook stranici navedno je da se svi mogu potpisati u našim stranačkim prostorijama, tako je bilo i u praksi, sve dok tamo ima nekoga moglo se potpisati za sve.

Problem je da, ako vam stvari ne idu kako treba, najlakše je optužiti nekoga i reći vam da vam je nešto onemogućeno. Žao mi je što se spuštamo na razinu koja nije dobra za HDZ, nadam se da je Tolušić prikupio potpise, ako jest, očito nije istinita njegova izjava. Ne možemo tek tako optuživati jedni druge”; rekao je Anušić i dodao kako treba reći tko je prvi započeo s takvim izajavama i napadima.

“Svatko ima potrebu predstaviti svoj program članstvu, objasniti im što i kako. Ovo ne pridonosi cilju koji trebamo imati svi zajedno. Ove se rasprave ne smiju prenositi na nacionalnu razinu, to treba ostati u krugu obitelji, odnosno HDZ-a. Otišlo je dalje od toga izjavama koje su započele od kada je objavljena kandidatura. Ako krenete s takvim izjavama, imat ćemo problem oko komunikacije i nakon izbora i ne šalje se dobra poruka”, smatra Anušić koji tvrdi kako Tolušićeve izjave, s obzirom na sve što je naveo, jednostavno nisu točne.

“Razočaran sam Tolušićem, nazvao sam ga isti dan, poslao sam mu i poruku, rekao je da će se javiti, no nije. Ne razumijem zašto se tako komuniciralo prema van”, kaže Anušić i dodaje kako tek treba vidjeti kako će nastaviti suradnju s tim ljudima.

“Postoji mogućnost da nećemo morati surađivati”, zaključuje.

Plenković predao potpise za izbore u HDZ-u

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari