Connect with us

Komentar

LETICA: Novi tragični srpski ratnički mit zove se „Oluja = zločin”

Objavljeno

on

Novi tragični srpski ratnički mit zove se „Oluja = zločin”

Dvodnevna hrvatska proslava – u Zagrebu (vojni mimohod s elementima glazbenog i povijenog ratničkog slavlja) i Kninu (misno slavlje, otkrivanje spomenika dr. Franji Tuđmanu i svjetovno, pučko slavlje) – pobjede Hrvatske u „Oluji” i Domovinskom ratu – organizirana povodom „Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja” (4. i 5. Kolovoza 2015.) – ove je godine, dvadeset godina nakon hrvatske ratne i diplomatske ratne pobjede, dobila je svoju inačicu u nama „dobrosusjedskoj” Srbiji i Republici Srpskoj: u vidu novoproglašenog „Dana sjećanja na stradanje i progon Srba”.

Hrvatska slavi himnom Lijepa naša:

Dvadeset godina nakon „Oluje” dogodilo se, zapravo, ono što se na neki način moglo i očekivati od današnje Srbije koju vode četnički vojvoda Tomislav Nikolić i bivši Šešeljev radikal Aleksandar Vučić: dok mi Hrvati „Oluju” s punim pravom (koje nam je dao i Haški sud oslobađajućim presudama u procesu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka) smatramo i slavimo kao „veličanstvenu ratnu pobjedu”, ostvarenu u „danima slave i ponosa”, naši poraženi bivši ratni neprijatelji, agresori i nesuđeni osvajači alibi za neuspješnu velikosrpsku politiku i ratni poraz pronalaze u mitu kako je „Oluja” zapravo bila „zločin”.

oluja1a

Sjeme novog mita: Oluja – zločin

Pridjevi kojim se imenuje taj „zločin” različiti su: „veliki”, „sramotni”, „strašni” (Aleksandar Vučić), „ustaški” (Tomislav Nikolić), „genocidni” (svi ostali, pa i Republika Srbija koja je izgubila spor pred Međunarodnim sudom pravde u kojem je našu zemlju tužila za genocid, tražeći, između ostaloga, od Suda da nam – zabrani slavljenje „Oluje”).

Način na koji su naši bučni i nespokojni susjedi obilježili vlastiti ratni poraz pokazuje kako je trezvena rasprava o stvarnim uzrocima i posljedicama „Oluje” – među kojima je zasigurno najtragičniji povijesni egzodus velikog broja (procjene se kreću između 150.000 i 250.000) hrvatskih Srba s njihovih vjekovnih ognjišta – vrlo daleko od svijesti današnjih srbijanskih i srpskih vlastodržaca, ali i tamošnjih medija i – naroda.

Da je tome tako najbolje pokazuju izjave Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića:

Ovako je zborio predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u Banstolu na Fruškoj Gori, na parastosu za Srbe stradale tijekom „Oluje”: “Srbija i Srbi spremni su na oprost i pomirenje, ali ne ovisi sve samo o nama. Naši obrazi su čisti, a naš kruh je spreman da ode tamo odakle je dolazilo kamenje koje su potezali na nas. Oprostiti nikada ne znači zaboraviti, ali mi smo kroz svoju povijest znali da se u ime nekih interesa, koji su bili svačiji samo ne srpski, lako odreknemo i gotovo zaboravimo svoje žrtve. Na obrazima onih koji su počinili zločine zauvijek ostaje utisnut pečat zlikovaca. Dio hrvatskog naroda mora živjeti s tim: bezumnici su vaša ognjišta pretvorili u oganj. Vaše stradanje i patnju slave kao svoju pobjedu i dan kada su obnovili državu koja im je ostala od Pavelića, a bila priznata jedino od Hitlera.

Predsjednik Vlade RS Aleksandar Vučić ovako je govorio na mostu kod Sremske Rače, prigodnom svog simboličnog susreta s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom 4. kolovoza 2015.: „Strašan zločin je bila Oluja i Srbija to više neće skrivati. Oluje treba da se stide oni koji su je počinili. Nadam se da će Srbija moći od sada slobodno reći da je to bio zločin. Ovo je dan kada se obilježava 20 godina od progona srpskog naroda sa vjekovnih ognjišta. U novijoj srpskoj povijesti teško da postoji teži dan. Mržnja, sukob i osveta: ne želimo te riječi danas. Odavde želimo svijetu da pošaljemo jasnu poruku da zločin možemo oprostiti, ali da on ne može biti zaboravljen. Ovo je mjesto koje je pregazilo 250.000 Srba u strahu da ih ne pregazi hrvatska, kako kažu, čizma.

oluja2a

Aleksandar Vučić i Milorad Dodik na mostu kod Sremske Rače 4. kolovoza 2015. godine

Video Vučićeva govora, ako želite, možete pogledati ovdje.

Citirane, izrečene i napisane riječi srpskih političara i novinara povodom hrvatskog slavlja „Oluje” kao veličanstvene i časne (!) ratne pobjede nakon koje su, to mi Hrvati nikad ne smijemo također zaboraviti, počinjeni brojni zločini, ali ne i zločin masovnog etničkog čišćenja do tih dana hrvatskih, a danas srbijanskih i bosansko-hercegovačkih Srba (taj su zločin osmislili, naredili i izveli vođe velikosrpske pobune u Hrvatskoj, u suradnji s režimom Slobodana Miloševića i JNA), pokazuju i dokazuju kako je NIJEKANJE povijesnih istina o uzrocima i ciljevima velikosrpskih osvajačkih i genocidnih ratova iz posljednjeg desetljeća XX. stoljeća srž svekolike današnje srpske i srbijanske politike.

Čin i proces suočavanja Srba i Srbije s vlastitom i hrvatskom poviješću dogodit će se zasigurno jednoga dana, ali ne dok su na vlasti jedan četnički vojvoda i njegov i Šešeljev donedavni vjerni sljedbenik Aleksandar Vučić.

Dosta je kazati da je Aleksandar Vučić prije samo sedam godina, 2008. godine (!), ovako javno zborio o granicama Velike Srbije: „Hoće nas, srpske radikale uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati.

Tamošnji predsjednik Republike Tomislav Nikolić prije samo nešto više od dvije godine ovako je siktao o Vukovaru i Srebrenici:

O Vukovaru: „Vukovar je bio srpski grad, tamo se Hrvati nemaju što vraćati.” (intervju Frankfurter Allgemeine Zeitunga, svibanj 2012.).

O Srebrenici i genocidu: „U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti.” (intervju  RTV Crne Gore 31. svibnja 2012.).

Dakle, u skladu s narodnom mudrošću prema kojoj vukovi dlaku mijenjaju, ali ne i ćud, lako je shvatiti zašto i kako srbijanski predsjednik i tamošnji predsjednik vlade divane o Oluji, ali je teško shvatiti što ih u njihovim mitomanskim deluzijama slijede brojni novinari, političari i umnici koji na zgarištu jednog ratno-gubitničkog mita (Vidovdanskog, Kosovskog) grade novi koji će ih „tješiti” u XXI. stoljeću: da ih Hrvati nisu časno, već zločinački i genocidno pobijedili u – Oluji.

U tragikomičnoj priči o stvaranju novog velikosrpskog ratno-gubitničkog mita, ipak ima razloga za nadu.

U doba opće medijske, ulične i političke histerije koja je među Srbima stvorena povodom hrvatskog slavlja 20. obljetnice Oluje, javljaju se i ozbiljni glasovi razuma.

Glasom razuma možemo, primjerice, smatrati ovo razmišljanje direktora beogradskog Centra za praktičnu politiku dr. Dragana Popovića: „Srbija prešućuje svoju ulogu na početku rata. Hrvatska je praktični napadnuta i odgovornost Beograda za rat je najveća. S područja Republike Srpske Krajine je 1991., prema procjenama, istjerano oko 180.000 Hrvata i to etničko čišćenje čak se može usporediti s etničkim čišćenjem Srba 1995. Srbija nema razloga da se osjeća moralno superiornom u odnosu na Hrvatsku, jer se ni mi nismo suočili sa svojim zločinima.

oluja3a

Ikonografija višestoljetnog Kosovskog/Vidovdanskog mita: Paja Jovanović, Seoba Srbalja. Srbi napuštaju Kosovo pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića

oluja4a

Jedna od klasičnih fotografija srpskog egzodusa nakon „Oluje”: predložak za umjetnost novog ratno-tragičnog velikosrpskog mita radnog naziva „Olujni mit”

Zaključit ću. Hrvatska kao ratna pobjednica i pravednica treba žaliti zbog svakog i svih zločina počinjenih tijekom i nakon operacije „Oluja”, ali to nije razlog da s ponosom ne slavi pobjedu u nametnutom ratu paklenskih nakana: osvajačkom i genocidnom.

Kad je, pak, retorika gubitnika i pobjednika u pitanju, nakon citata Nikolića i Vučića, potrebno je citirati prigodnu izjavu generala Ante Gotovine o smislu proslave „Oluje”: “Danas slavimo 20 godina mira, slobode i sigurnosti, jučer smo počeli to obilježavanjem u glavnom gradu Zagrebu. Oružane snage su to obilježile dostojanstveno, diljem Hrvatske. Oluja je kraj rata, tu su nastali temelji demokratske, moderne Hrvatske. Svaki čovjek koji živi u RH je jednak, bez obzira na bilo kakvu pripadnost, imamo jednaka prava i jednake obaveze prema svojoj državi. Na dobrom smo putu i idemo prema cilju. Fali nam bolji život, prosperitet, gospodarski, ali to nas čeka. Trebamo raditi, vjerovati, biti čvrsti. Podjele nikad nisu dobre. Ako se svi usmjerimo ka cilju, bit će lakše, jednostavnije.”

prof.dr. Slaven Letica

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari