Pratite nas

BiH

LEX PERKOVIĆ – OČAJNIČKI POKUŠAJ ZATVARANJA ORMARA

Objavljeno

na

Kada bih čitatelju u BiH, koji samo usputno prati događanja u Hrvatskoj, morao u dvije riječi okarakterizirati ovo što se događa zadnjih dana u odnosu službenog Zagreba i Bruxellessa, rekao bih – čudo neviđeno.

Politička elita u Hrvatskoj, koja je, jednako za vlasti HDZ-a i SDP-a, više od desetljeća bespogovorno slušala sve naputke iz EU, koja je na mukotrpnom pristupnom putu bila spremna progutati i najgorče pilule, od progona i izručenja optuženih vojnih zapovjednika, odustajanja od zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa u Jadranskom moru, pristajanja na slovensku ucjenu oko povratka duga štedišama Ljubljanske banke, koja je bila spremna skakati na svaki briselski mig i biti ponizna pred svakim trećerazrednim eurodiplomatom koji je dolazio u Zagreb kontrolirati, nadzirati i procjenjivati “napredak”, preko noći se pretvorila u ljute suvereniste, koji su spremni pokazati zube i Bruxellessu i Berlinu, što bi se reklo “jesti koprivu” ako treba, ali ne popustiti europskim zahtjevima. No nažalost, ne zato da bi izborila neki nacionalni interes, već isključivo kako bi zaštitila od izručenja stare udbaše, osumnjičene za organiziranje i izvođenje ubojstava političkih emigranata u nizu europskih zemalja sedamdesetih i osamdesetih godina. Nitko razuman nije mogao pretpostaviti da je sadašnja lijeva vlast spremna ići toliko daleko, teško osramotiti zemlju i dovesti je pred sankcije Europske komisije odmah nakon ulaska, što je slučaj bez presedana, a sve kako bi zadržala u ormaru kosture totalitarnog režima, s kojim je očito duboko povezana. Njemački mediji su to najbolje izrazili tvrdnjom kako je u Hrvatskoj nakon pada komunizma došlo do promjene sistema, ali ne i do promjene elite.

Tijekom pregovaračkog procesa Hrvatska je mogla tražiti vremensko ograničenje provođenja europskog uhidbenog naloga na zločine počinjene nakon početka pregovora, ali to nije učinila. Umjesto toga, čekalo se da i posljednja članica EU ratificira hrvatski pristupni ugovor, a onda je Sabor, doslovno zadnji radni dan pred ulazak u EU, u petak, 28.6. 2013, donio zakon kojim se ograničava primjena europskog uhidbenog naloga na djela počinjena nakon 2002. Jedini smisao takvog poteza je zaštita Josipa Perkovića, nekadašnjeg čelnika jugoslavenske Službe državne sigurnosti, kasnije i hrvatskih obavještajnih službi, za kojim je Njemačka raspisala tjeralicu zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora INA, na njemačkom tlu 1983. Sramni zakon, koji je smjesta u javnosti prozvan “Lex Perković”, izazvao je burne reakcije i bacio je mrlju na proslavu ulaska Hrvatske u Uniju, na kojoj se, znakovito, nije pojavila Angela Merkel. Preko prorežimskih medija javnosti se za taj nečuveni potez pokušalo najprije servirati plitko objašnjenje kako se tim ograničenjem europskog uhidbenog naloga želi od eventualnih neutemeljenih optužbi i progona zaštititi branitelje, što je potpuna besmislica. Kasnije se prešlo na drugu taktiku. Kako bi otklonili optužbe da su bešćutna mladunčad komunističke elite koja štiti “bolju prošlost” svojih privilegiranih očeva, vladajući su izašli s inicijativom promjene Ustava, u koji bi unijeli odredbe o nezastarijevanju politički motiviranih ubojstava, kako bi, eto, ostavili dojam da će udbaške kilere procesuirati u Hrvatskoj. Uvjeravalo se javnost kako “Lex Perković” ne treba povlačiti, da će Bruxelles popustiti i da će se sve završiti po onoj “tresla se gora – rodio se miš”, tj. da će osude iz EU brzo splasnuti i da se neće dogoditi ništa loše po Hrvatsku. Ali nakon žestokih reakcija iz Bruxellessa, u čemu je prednjačila potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding, i spominjanja sankcija u vidu zamrzavanja sredstava iz fondova EU namijenjenih Hrvatskoj, prešlo ne na novu taktiku, još goru i gluplju od prethodnih, u akciji “spasavanja vojnika Perkovića” od njemačkog suda. Najprije se nevoljko priznalo da je “Lex Perković”, donesen minutu prije ulaska u EU, bio pogreška i da će biti izmijenjen, ali nova kvaka je u tome da će promjena hrvatskog zakona o primjeni europskog uhidbenog naloga stupiti na snagu tek u srpnju 2014. Zašto tek tada, a ne odmah, nije argumentirano. Ako su naglo osvijestili da su pogriješili i da ne mogu glavom kroza zid, zašto odlažu opemećivanje za sljedeće ljeto? Nije jasno nadaju li se da će pomoći biologija, što je tanka nada, jer Perković šeće okolo u dobroj formi, ili kupuju vrijeme za organiziranje kontrole političke štete, do koje bi moglo doći nakon ispitivanja Perkovića i ostalih osumnjičenih na njemačkom sudu. Situacija je za vladajuće bezizlazna, zapliću se iz loše izlike u goru, a svima je jasno da će ga na kraju morati izručiti.

Mnogo je u Hrvatskoj pisano i raspravljano o potrebi osude zločina totalitarnih režima i procesuiranju preživjelih nalogodavaca i počinitelja, prije svega kao simboličkoj potrebi raščišćavanja prošlosti. No, nakon svega što se dogodilo vidi se da ta potreba nije nipošto samo simbolična već i te kako realna i da se ne odnosi samo na raščišćavanje prošlosti već se i te kako tiče i sadašnjosti. (Post)udbaške strukture su u Hrvatskoj i dan-danas toliko jake da su po cijenu teške kompromitacije zemlje, pa čak i sankcija, gurnule Vladu u bitku s vrlo slabim izgledom na uspjeh ne bi li spasili kožu pojedincima koji takvu kolektivnu žrtvu za svoje grijehe ničim ne zaslužuju. Kako se, što izravno, a što transgeneracijski, održava kontrola nad društvom pokazuje slučaj sina osumnjičenog Josipa Perkovića, Saše, koji je najprije bio savjetnik za nacionalnu sigurnost Stjepana Mesića, a potom je ostao na istoj poziciji, kao savjetnik sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i ne pokazuje nikakvu namjeru odstupiti iako se u postojećoj situaciji nalazi u očitom sukobu interesa.

Rasplet priče će biti zanimljiv, ali jednom kad izleti, perje je nemoguće vratiti natrag u jastuk i nastaviti sanjati na njemu o demokratskom društvu, kao da se ništa nije dogodilo. Kriza koju je izazvao “Lex Perković” razotkrila je prave temelje hrvatskog društva, napose njegove političke elite. Iz svega ovoga se jasno razabire kako moćnici iz bivšeg režima i njihovi potomci nikada nisu izgubili kontrolu nad glavnim polugama moći. Zahvaljujući ulasku u EU i automatizmu kojim je europski uhidbeni nalog stupio na snagu, ta klika je bila prisiljena na paničnu reakciju donošenja sramotnog zakona, te na niz naknadnih poteza kojima se katastrofalno neuvjerljivo pokušavala “vaditi”. Izručenje Perkovića i ekipe njemačkom sudu, koji ih tereti za politički motivirano ubojstvo njemačkog državljanina na njemačkom tlu, moglo bi označiti konačni početak procesa suočavanja s totalitarnim nasljeđem, koji se, da je bilo sreće, trebao dogoditi prije više od dva desetljeća. Kako će se stvar oko međunarodne tjeralice rasplesti i koja će sve imena isplivati na površinu u mračnoj priči o državnom terorizmu, ostaje vidjeti. Jedno je sigurno, kostur zlikovačke prošlosti je ispao iz ormara, odškrinutog europskim uhidbenim nalogom, i nitko ga više, ni uz kakve izlike i izmotavanja, ne može vratiti natrag.

Nino Raspudić/nezavisne novine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Mario Karamatić: Nadam se da će uskoro Dan Herceg-Bosne biti Dan državnosti

Objavljeno

na

Objavio

”Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila je jamac opstojnosti hrvatskog naroda, a danas je nedosanjani san”, rekao je novinarima prilikom Dana ŽZH i Dana HZ Herceg-Bosne u Širokom Brijegu Mario Karamatić, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH i čelnik HSS-a.

”Ja se iskreno nadam u skoro vrijeme da će ovo biti Dan državnosti i da ćemo vratiti Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu dominantno, jer sve što smo potpisali u Washingtonu i Daytonu o pravljenju Federacije su bile obmane”, rekao je Karamatić i dodao kako su Hrvati ”prevareni i izdani”.

Kaže kako je vrijeme ”da se počnemo vraćati na početne pozicije.” ”To je kao loš brak – ako ne ide najbolje je da svatko ide svojim putem i onda se može funkcionirati, a zajednička djeca ovog braka, tzv. institucije BiH, ako mogu funkcionirati u dva entiteta, ne vidim razloga zašto ne mogu tako i nastaviti”, kaže Karamatić.

Dodaje kako su svi oni koji su se borili za BiH ovu državu zamišljali drugačije u odnosu na to kakva je ona danas. ”Mi smo se svi borili za BiH, ali svi smo je malo drugačije zamišljali. Mi koji smo se borili u HVO-u željeli smo BiH kao državu jednakopravnih naroda, oni iz Vojske RS željeli su srpsku BiH, a oni iz takozvane Amije BiH željeli su islamističku BiH.

Na kraju nitko nije dobio sto je želio, pa je vrijeme da se raziđemo ili da sjednemo i napravimo državu po mjeri svih nas”, kategoričan je Karamatić. Prema njemu, izborni zakon nije minimalni prag. ”On je linija ispod koje ne možemo ići, jer su intervencijama visokih predstavnika hrvatski politički predstavnici dovedeni pred zid odakle ne možemo ni milimetra uzmaknuti.

Postoje neke linije obrane sa kojih se ne smije uzamaknuti, kao i crte koje se ne smiju prijeći. Nakon što su nam Bošnjaci već treći put svojim glasovima nametnutli čovjeka koji se izjasnjava kao nekakav Hrvat i ne govori hrvatskim jezikom, mi nemamo prava da popustimo ni milimetar, a izborni zakon je minimum koji bi zadržao malo želje da pokušamo sačuvati ovakvu BiH, iako sam ja osobno izgubio sve iluzije da se to isplati pokušavati sačuvati, pa je vrijeme da krenemo svojim putem”, zaključio je Karamatić, prenosi bljesak.info

 

Mario Karamatić: Ja nemam iluzija da mi imamo relevantnog sugovornika sa bošnjačke strane

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Fojnički Hrvati: Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu.

Objavljeno

na

Objavio

Fojnički Hrvati obilježili su jučer, 13. studenog, još jednu tužnu 25. godišnjicu okrutnog ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici. Na pragu samostana ratne 1993. bez ikakva povoda ubio ih je Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog, piše Večernji list BiH.

S Čengićem su bila još trojica pripadnika navedene postrojbe Nedim Zerdo, Samin Mušinbegović i Vahid Begić. Tadašnji Vrhovni sud u Sarajevu ubojicu fojničkih fratara Miralema Čengića osudio je na 11 godina zatvora, a trojici njegovih pomagača izrekao kaznu od po šest mjeseci. Čengić je odležao tek dio kazne jer su ga više puta pomilovali bošnjački politički čelnici te je odavno na slobodi.

Najbliže otkrivanju nalogodavaca bilo se prije osam godina kada je u samostan Duha Svetoga došao bivši zapovjednik 302. motorizirane brigade Armije BiH Hasib Mušinbegović. On se tada ispričao franjevcima za zločin, ali je isto tako u razgovoru za naš list rekao kako su četvorica pripadnika njegove postrojbe toga dana, 13. studenog 1993., bili izuzeti iz njegova zapovjedništva. Krenula je obnova postupka koja do današnjeg dana nije dala nikakvih rezultata. Tko je naredio zločin, ni danas se ne zna. Ipak, vjere za ostanak u Fojnici ne nedostaje. – Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu. Stoji samostan i stoji Bosna – poručio je gvardijan fojničkog samostana fra Miro Relota na misi u povodu 25 godina od ubojstva dvojice franjevaca.

Misu je u prepunoj crkvi, uz članove obitelji ubijenih svećenika, predvodio fra Žarko Relota iz Hrvatske uz koncelebraciju 20-ak svećenika iz Lepeničke regije. Relota je kazao da mu je povjeren iznimno težak zadatak, da su osjećaji jaki te da je ovo prilika za vaganje svake izgovorene riječi.

– Žrtva poginulih fratara zadužila je sve one koji žive u ovim krajevima jer će nastaviti odzvanjati kao i poruka koju su svojim životima posvjedočili ubijeni fratri, a to je poruka da nam je ovdje mjesto i kad je najteže ne želimo otići – istaknuo je fra Žarko.

Osvrnuo se i na posljednji istup pokojnog gvardijana u medijima kada je rekao da je kao fratar dobrodošao bilo gdje u svijetu, ali da se, ipak, u Bosni, najbolje osjeća.

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari