Pratite nas

Kolumne

Je li Hrvatska zaražena komunističkim ili fašističkim virusom?

Objavljeno

na

Ovo što ću sada reći je politički komentar, nije više kulturni – hrvatska država se nalazi u previranju, zaražena je fašistoidnim gripom,….. (Hrvoje Hribar) 

Klevetnička i veleizdajnička izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije ni prva ni posljednja u dugom nizu veleizdajničkih izjava koje nikada nisu procesuirane, ni pravosudno ni etički, ni moralno. Ako već u hrvatskim zakonima ne postoji pravna mogućnost ili politička volja suditi za čine veleizdaje, onda zasigurno postoji moralna i ljudska obveza svakoga koji voli svoju Domovinu ovakve i slične izjave javno osuditi. S obzirom da su etičke osude za ovakvu antihrvatsku rabotu  izostale, poglavito iz političkog vrha Hrvatske, s pravom se možemo pitati tko zapravo u Hrvatskoj voli Hrvatsku, a tko Hrvatsku ne voli? Ako nema javne političke osude za ovakva i slična veleizdajnička djela možemo mirne savjesti postaviti još radikalnije pitanje? Ako nema javne i političke osude „Pupovčevih biltena“ to pitanje možemo dodatno zaoštriti!?

Je li Hrvatska zaražena komunističkim ili fašističkim virusom?

Jesmo li mi zatrovani mentalno komunističkim jugoslavenstvom ili idejom ustaške NDH-zije? Izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije samo njegov osobni stav, već se ta izjava ohrabrena kulturnjačkom interesnom bulumentom kojom je on do nedavno upravljao neminovno multiplicira, ima svoje uporište u upravljačkim strukturama HAVC-a, a ako ministrica Obuljen, koja je bila dio tih upravljačkih struktura, na ove izjave šuti i ne djeluje, s pravom se pitamo koji je virus dominantan u Hrvatskoj!? Onaj mentalno komunistički, projugoslavenski ili fašistoidno ustaški? Slaže li se ministrica Obuljen s ovom izjavom svog bivšeg šefa? I konačno, kakve sveze ova izjava ima s kulturom, filmom, književnošću ili bilo kojim demokratskim oblikom javnog djelovanja? Ovo je klasičan primjer političke, veleizdajničke izjave, u srcu Beograda čija velikosrpska politika živi od ovakvih i sličnih judoškudaških izjava. Na klasične veleizdajničke izjave iz „naših“ redova, naša politika još jednom gromoglasno šuti i pravno ne djeluje?

Koji virus prijeti Hrvatskoj? Mentalno komunistički ili fašistoidni? Onaj koji je u miru od 1945. do 1991. zatro svaku slobodarsku i demokratsku misao, onaj koji je nastao i opstao dugi niz godina na dokazanim Titovim monstruoznim zločinima, onaj koji je zbog verbalnog delikta dosudio na stotine tisuća godina robije svakom tko je i pomislio na slobodnu Hrvatsku, onaj koji je krvavo obračunao sa svakim novinarom, svećenikom ili filmskim djelatnikom, sa svima  koji su se usudili misliti drugačije, misliti hrvatski? Prijeti li Hrvatskoj upravo taj Hribarovski virus koji je, samo nam se čini, cijepljen u pravednom, obrambenom, Domovinskom ratu? Hribarov pro jugoslavenski, mentalno komunistički virus Titoističke gripe, mutirao je u kulturnjačkim krugovima! Josipovićev, Pusičkin, Mesićev, Manolićev, Milanovićev virus mutirao je i razmnožio se u političkim vrhovima, Tomićev, Dežulovićev, Markovinin, Radmanov, Jergovićev, Lovrićkin, Kosanovićev, pa onaj sa N1 TV razmnožava se u medijskim krugovima! Sve je to jedno tijelo mentalno komunističke hobotnice koja se hrani iz proračuna Republike Hrvatske. Bilo bi suludo toj bulumenti uskraćivati demokratsko pravo pljuvati i po vlastitoj Domovini, ali bilo bi sasvim razumno uskratiti im sredstva poreznih obveznika Republike Hrvatske.

Koliko ustaških udruga, stranaka ili organizacija u Hrvatskoj primaju novčana sredstva iz državnog proračuna? Postoji li u Hrvatskoj uopće makar i jedna slična grupa, pojedinac, ili politička struktura koja bi zaprijetila rehabilitacijom bilo kakvog nedemokratskog režima, a koji bi imao za cilj ugroziti osnovne demokratske slobode? Postoji li u Europi kojoj pripadamo bilo kakva ozbiljna ideja povratka fašizmu ili nacizmu? Može li uopće netko, ako nije čisti idiot, tvrditi da je u Hrvatskoj moguć povratak u režim NDH, nakon što su hrvatski branitelji s pozdravom „Za dom spremni“ oslobodili i stvorili parlamentarnu, slobodnu Republiku Hrvatsku, u kojoj postoje takva demokratska prava koja gore nabrojenoj bulumenti dozvoljavaju blatiti vlastitu državu bez ikakvih posljedica.

Danas u Hrvatskoj raspolažemo sa bezbroj evidentnih dokaza, javno izrečenih, napisanih, elaboriranih, koji nedvosmisleno dijagnosticiraju osnovnu hrvatsku bolest. Naravno, nije teško pogoditi! Ta bolest je upravo projugoslavenska, velikosrpska, mentalno komunistička, Titoistička  gripa koja prerasta u pandemiju. Svi oni koji se mukotrpno, s vlastitim umom i vlastitim novcem bore protiv te gripe su ustaše, fašisti, ne demokrati. Hrvoje Hribar ne može snimiti hrvatski film, jer Hrvatsku ne osjeća, ne može snimiti film o braniteljima i Domovinskom ratu, jer to ne osjeća! A kada bi to razumio i osjećao postavlja bi si pitanje kome će to prodati? I kada nema odgovor na to pitanje onda radi filmove i daje izjave koje može plasirati u Beogradu, pa onda preko Beograda redistribuirati svima onima koji vide veliku hrabrost u tome što Hribar pljuje po vlastitoj državi Hrvatskoj. I onda se hvali uspjehom „hrvatskog“ filma!?

Tržište od 20 milijuna ljudi bivše Jugoslavije primarno je u glavama filmske, glazbene, medijske i političke industrije, to tržište primarno je u glavama ekonomskih stratega, svih onih društveno političkih djelatnika koji se ne mogu osloboditi mentalno komunističke stigme i svoja razmišljanja usmjeriti prema konkurentnim idejama i tržištima slobodne Europe i Svijeta. Ne mogu se maknuti iz svojih Titoističkih okova pa onda ne daju ni Hrvatskoj izaći iz tih istih okova! Ponašaju se kao jedini vlasnici Hrvatske i jedini pravovjerni tumači što je Hrvatska bila, što jest i što bi trebala biti.

A Hrvatska bi trebala biti snažna nacionalna država sa što više suvereniteta, trebala bi osnažiti sve elemente domovinske sigurnosti i trebala bi ponovo postati respektabilna vojno obrambena sila kakva je bila za vrijeme Domovinskog rata. Predsjednik vlade Andrej Plenković na „Večernjakovoj konferenciji“ izjavio je pred brojnim novinarima da su današnje ugroze koje nam prijete usporedive sa onima iz 1989. godine, a šta se dogodilo 1990. godine dobro nam je poznato.

Hrvatskoj je potrebno domoljublje, ta silna domoljubna energija  upravljala je političkim procesima u Domovinskom ratu i bila bi uzaludna sva Tuđmanova državnička vještina da nije bilo te domoljubne energije hrvatskog naroda i ljubavi prema svojoj Domovini. Usuđujem se tvrditi, da nije bilo domoljublja, emocija, samosvijesti i samopoštovanja hrvatskog naroda Hrvatska bi i dan danas bila u nekoj trećoj Jugoslaviji. Gdje je nestalo to domoljublje? Tko ga je zatukao ako ne projugoslavenske političke elite uz pomoć Hribara i kojekakvih HAVC-ova u medijima i kulturi?

Plenkovićeva neskrivena ljubav prema Europi, legitimna  vjera u europski projekt, trebala bi se pretočiti u vjeru i domoljublje prema hrvatskom narodu. Jaka Hrvatska kao nacionalna država nije i ne može biti u koliziji sa jakom Europom, a to nam dokazuje Orbanova Mađarska! Naprotiv, Europa može biti jaka i oduprijeti se svim ugrozama samo ako su i njene članice snažne, demokratski osviještene države.

Plenkovićeva Vlada, opravdano je u prvi plan stavila rješavanje gospodarskih i ekonomskih pitanja. Ali svakom imalo pismenom čovjeku u Hrvatskoj je kristalno jasno da ne ćemo preko noći skočiti u blagostanje. Naprotiv, svakom je jasno kako će poskupljenjem cestarina i neminovnim poskupljenjem energenata poslije lokalnih izbora biti poništeni svi pozitivni učinci rasta BDP-a, a u lisnicama građana iskazat će se manjak, a ne višak. Bez domoljublja ne će biti ekonomskog napretka, bez domoljublja u dobru i zlu ne će biti riješeno goruće demografsko pitanje. Manjak domoljublja zapravo je pokretač silnih odlazaka iz Domovine epskih razmjera i čini se kao da je to netko namjerno programirao. Domoljube su proglasili ustašama, ognjištarima, zaplotnjacima i klero fašistima!

Manjak domoljublja ogromna je brana povratku sposobnih i bogatih Hrvata iz dijaspore i s pravom od američkog čelništva Hrvatskog svjetskog kongresa dobivam poruku: „U Hrvatskoj se ne zna tko je tko“! Dijaspora je prevarena i opljačkana!

Nalazimo se „u tunelu usred mraka“, a jedini je tračak svjetla izvjesna kandidatura Brune Esih za gradonačelnicu našeg dragog Zagreba. Njen mogući izvrstan rezultat mogao bi biti snažna opomena političkom čelništvu Hrvatske da domoljubi više nikada ne smiju biti smokvini listovi na izbornim listama, da se birače više nikada ne smije prevariti marginalizacijom domoljubnih kandidata koji su ostvarili velike izborne rezultate. Bruna Esih treba imati na umu pobjedu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ostvarenu na domoljubnom programu, pobjedu Željke Markić na referendumu o braku ostvarenu na domoljublju, kršćanskim načelima i demokršćanskom zajedništvu. Konačno Bruna Esih treba imati na umu sve pobjede Tomislava Karamarka, njegovu uspješnu konsolidaciju HDZ-a nakon Sanaderovog „općeg potopa“. Ništa od toga nije ostvareno pukim slučajem ni lažnim  gospodarskim obećanjima i ništa od toga ne bi bilo ostvareno bez domoljubnih emocija. Usuđujem se reći! Ni Plenković ne bi dobio parlamentarne izbore bez Brune Esih,  Hasanbegovića, Kovača, Klimana, Brkića, Culeja i ostalih domoljuba.

Cijela niska tih važnih pobjeda ostvarena je na hrabrom i otvorenom sukobu sa mentalno komunističkim ispranim mozgovima koji su pritisnuti istinom, razbješnjeni, izašli iz svojih jazbina i svom silinom mržnje javno udarili na sve hrvatske nacionalne svetinje. Primjer Hribara svjedoči upravo to, jer kada mu je oduzeta moć, kada mu je oduzet novac, kada je istjeran iz jazbine na čistac, usred Beograda pokazao je svoj pravo antihrvatsko mrziteljsko lice. Razotkrivanje tog Hribarovog lica, koje je paradigma jednog općeg antihrvatskog ponašanja, možemo zahvaliti Zlatku Hasanbegoviću, vječnom ministru kulture Republike Hrvatske. Tim razotkrivanjem Hribara razotkrio je cijelu zavjeru protiv domoljublja, tim razotkrivanjem Zlatko Hasanbegović je dao odgovor na pitanje, od kojega virusa boluje Hrvatska!?

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari