Pratite nas

Kolumne

Je li Hrvatska zaražena komunističkim ili fašističkim virusom?

Objavljeno

na

Ovo što ću sada reći je politički komentar, nije više kulturni – hrvatska država se nalazi u previranju, zaražena je fašistoidnim gripom,….. (Hrvoje Hribar) 

Klevetnička i veleizdajnička izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije ni prva ni posljednja u dugom nizu veleizdajničkih izjava koje nikada nisu procesuirane, ni pravosudno ni etički, ni moralno. Ako već u hrvatskim zakonima ne postoji pravna mogućnost ili politička volja suditi za čine veleizdaje, onda zasigurno postoji moralna i ljudska obveza svakoga koji voli svoju Domovinu ovakve i slične izjave javno osuditi. S obzirom da su etičke osude za ovakvu antihrvatsku rabotu  izostale, poglavito iz političkog vrha Hrvatske, s pravom se možemo pitati tko zapravo u Hrvatskoj voli Hrvatsku, a tko Hrvatsku ne voli? Ako nema javne političke osude za ovakva i slična veleizdajnička djela možemo mirne savjesti postaviti još radikalnije pitanje? Ako nema javne i političke osude „Pupovčevih biltena“ to pitanje možemo dodatno zaoštriti!?

Je li Hrvatska zaražena komunističkim ili fašističkim virusom?

Jesmo li mi zatrovani mentalno komunističkim jugoslavenstvom ili idejom ustaške NDH-zije? Izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije samo njegov osobni stav, već se ta izjava ohrabrena kulturnjačkom interesnom bulumentom kojom je on do nedavno upravljao neminovno multiplicira, ima svoje uporište u upravljačkim strukturama HAVC-a, a ako ministrica Obuljen, koja je bila dio tih upravljačkih struktura, na ove izjave šuti i ne djeluje, s pravom se pitamo koji je virus dominantan u Hrvatskoj!? Onaj mentalno komunistički, projugoslavenski ili fašistoidno ustaški? Slaže li se ministrica Obuljen s ovom izjavom svog bivšeg šefa? I konačno, kakve sveze ova izjava ima s kulturom, filmom, književnošću ili bilo kojim demokratskim oblikom javnog djelovanja? Ovo je klasičan primjer političke, veleizdajničke izjave, u srcu Beograda čija velikosrpska politika živi od ovakvih i sličnih judoškudaških izjava. Na klasične veleizdajničke izjave iz „naših“ redova, naša politika još jednom gromoglasno šuti i pravno ne djeluje?

Koji virus prijeti Hrvatskoj? Mentalno komunistički ili fašistoidni? Onaj koji je u miru od 1945. do 1991. zatro svaku slobodarsku i demokratsku misao, onaj koji je nastao i opstao dugi niz godina na dokazanim Titovim monstruoznim zločinima, onaj koji je zbog verbalnog delikta dosudio na stotine tisuća godina robije svakom tko je i pomislio na slobodnu Hrvatsku, onaj koji je krvavo obračunao sa svakim novinarom, svećenikom ili filmskim djelatnikom, sa svima  koji su se usudili misliti drugačije, misliti hrvatski? Prijeti li Hrvatskoj upravo taj Hribarovski virus koji je, samo nam se čini, cijepljen u pravednom, obrambenom, Domovinskom ratu? Hribarov pro jugoslavenski, mentalno komunistički virus Titoističke gripe, mutirao je u kulturnjačkim krugovima! Josipovićev, Pusičkin, Mesićev, Manolićev, Milanovićev virus mutirao je i razmnožio se u političkim vrhovima, Tomićev, Dežulovićev, Markovinin, Radmanov, Jergovićev, Lovrićkin, Kosanovićev, pa onaj sa N1 TV razmnožava se u medijskim krugovima! Sve je to jedno tijelo mentalno komunističke hobotnice koja se hrani iz proračuna Republike Hrvatske. Bilo bi suludo toj bulumenti uskraćivati demokratsko pravo pljuvati i po vlastitoj Domovini, ali bilo bi sasvim razumno uskratiti im sredstva poreznih obveznika Republike Hrvatske.

Koliko ustaških udruga, stranaka ili organizacija u Hrvatskoj primaju novčana sredstva iz državnog proračuna? Postoji li u Hrvatskoj uopće makar i jedna slična grupa, pojedinac, ili politička struktura koja bi zaprijetila rehabilitacijom bilo kakvog nedemokratskog režima, a koji bi imao za cilj ugroziti osnovne demokratske slobode? Postoji li u Europi kojoj pripadamo bilo kakva ozbiljna ideja povratka fašizmu ili nacizmu? Može li uopće netko, ako nije čisti idiot, tvrditi da je u Hrvatskoj moguć povratak u režim NDH, nakon što su hrvatski branitelji s pozdravom „Za dom spremni“ oslobodili i stvorili parlamentarnu, slobodnu Republiku Hrvatsku, u kojoj postoje takva demokratska prava koja gore nabrojenoj bulumenti dozvoljavaju blatiti vlastitu državu bez ikakvih posljedica.

Danas u Hrvatskoj raspolažemo sa bezbroj evidentnih dokaza, javno izrečenih, napisanih, elaboriranih, koji nedvosmisleno dijagnosticiraju osnovnu hrvatsku bolest. Naravno, nije teško pogoditi! Ta bolest je upravo projugoslavenska, velikosrpska, mentalno komunistička, Titoistička  gripa koja prerasta u pandemiju. Svi oni koji se mukotrpno, s vlastitim umom i vlastitim novcem bore protiv te gripe su ustaše, fašisti, ne demokrati. Hrvoje Hribar ne može snimiti hrvatski film, jer Hrvatsku ne osjeća, ne može snimiti film o braniteljima i Domovinskom ratu, jer to ne osjeća! A kada bi to razumio i osjećao postavlja bi si pitanje kome će to prodati? I kada nema odgovor na to pitanje onda radi filmove i daje izjave koje može plasirati u Beogradu, pa onda preko Beograda redistribuirati svima onima koji vide veliku hrabrost u tome što Hribar pljuje po vlastitoj državi Hrvatskoj. I onda se hvali uspjehom „hrvatskog“ filma!?

Tržište od 20 milijuna ljudi bivše Jugoslavije primarno je u glavama filmske, glazbene, medijske i političke industrije, to tržište primarno je u glavama ekonomskih stratega, svih onih društveno političkih djelatnika koji se ne mogu osloboditi mentalno komunističke stigme i svoja razmišljanja usmjeriti prema konkurentnim idejama i tržištima slobodne Europe i Svijeta. Ne mogu se maknuti iz svojih Titoističkih okova pa onda ne daju ni Hrvatskoj izaći iz tih istih okova! Ponašaju se kao jedini vlasnici Hrvatske i jedini pravovjerni tumači što je Hrvatska bila, što jest i što bi trebala biti.

A Hrvatska bi trebala biti snažna nacionalna država sa što više suvereniteta, trebala bi osnažiti sve elemente domovinske sigurnosti i trebala bi ponovo postati respektabilna vojno obrambena sila kakva je bila za vrijeme Domovinskog rata. Predsjednik vlade Andrej Plenković na „Večernjakovoj konferenciji“ izjavio je pred brojnim novinarima da su današnje ugroze koje nam prijete usporedive sa onima iz 1989. godine, a šta se dogodilo 1990. godine dobro nam je poznato.

Hrvatskoj je potrebno domoljublje, ta silna domoljubna energija  upravljala je političkim procesima u Domovinskom ratu i bila bi uzaludna sva Tuđmanova državnička vještina da nije bilo te domoljubne energije hrvatskog naroda i ljubavi prema svojoj Domovini. Usuđujem se tvrditi, da nije bilo domoljublja, emocija, samosvijesti i samopoštovanja hrvatskog naroda Hrvatska bi i dan danas bila u nekoj trećoj Jugoslaviji. Gdje je nestalo to domoljublje? Tko ga je zatukao ako ne projugoslavenske političke elite uz pomoć Hribara i kojekakvih HAVC-ova u medijima i kulturi?

Plenkovićeva neskrivena ljubav prema Europi, legitimna  vjera u europski projekt, trebala bi se pretočiti u vjeru i domoljublje prema hrvatskom narodu. Jaka Hrvatska kao nacionalna država nije i ne može biti u koliziji sa jakom Europom, a to nam dokazuje Orbanova Mađarska! Naprotiv, Europa može biti jaka i oduprijeti se svim ugrozama samo ako su i njene članice snažne, demokratski osviještene države.

Plenkovićeva Vlada, opravdano je u prvi plan stavila rješavanje gospodarskih i ekonomskih pitanja. Ali svakom imalo pismenom čovjeku u Hrvatskoj je kristalno jasno da ne ćemo preko noći skočiti u blagostanje. Naprotiv, svakom je jasno kako će poskupljenjem cestarina i neminovnim poskupljenjem energenata poslije lokalnih izbora biti poništeni svi pozitivni učinci rasta BDP-a, a u lisnicama građana iskazat će se manjak, a ne višak. Bez domoljublja ne će biti ekonomskog napretka, bez domoljublja u dobru i zlu ne će biti riješeno goruće demografsko pitanje. Manjak domoljublja zapravo je pokretač silnih odlazaka iz Domovine epskih razmjera i čini se kao da je to netko namjerno programirao. Domoljube su proglasili ustašama, ognjištarima, zaplotnjacima i klero fašistima!

Manjak domoljublja ogromna je brana povratku sposobnih i bogatih Hrvata iz dijaspore i s pravom od američkog čelništva Hrvatskog svjetskog kongresa dobivam poruku: „U Hrvatskoj se ne zna tko je tko“! Dijaspora je prevarena i opljačkana!

Nalazimo se „u tunelu usred mraka“, a jedini je tračak svjetla izvjesna kandidatura Brune Esih za gradonačelnicu našeg dragog Zagreba. Njen mogući izvrstan rezultat mogao bi biti snažna opomena političkom čelništvu Hrvatske da domoljubi više nikada ne smiju biti smokvini listovi na izbornim listama, da se birače više nikada ne smije prevariti marginalizacijom domoljubnih kandidata koji su ostvarili velike izborne rezultate. Bruna Esih treba imati na umu pobjedu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ostvarenu na domoljubnom programu, pobjedu Željke Markić na referendumu o braku ostvarenu na domoljublju, kršćanskim načelima i demokršćanskom zajedništvu. Konačno Bruna Esih treba imati na umu sve pobjede Tomislava Karamarka, njegovu uspješnu konsolidaciju HDZ-a nakon Sanaderovog „općeg potopa“. Ništa od toga nije ostvareno pukim slučajem ni lažnim  gospodarskim obećanjima i ništa od toga ne bi bilo ostvareno bez domoljubnih emocija. Usuđujem se reći! Ni Plenković ne bi dobio parlamentarne izbore bez Brune Esih,  Hasanbegovića, Kovača, Klimana, Brkića, Culeja i ostalih domoljuba.

Cijela niska tih važnih pobjeda ostvarena je na hrabrom i otvorenom sukobu sa mentalno komunističkim ispranim mozgovima koji su pritisnuti istinom, razbješnjeni, izašli iz svojih jazbina i svom silinom mržnje javno udarili na sve hrvatske nacionalne svetinje. Primjer Hribara svjedoči upravo to, jer kada mu je oduzeta moć, kada mu je oduzet novac, kada je istjeran iz jazbine na čistac, usred Beograda pokazao je svoj pravo antihrvatsko mrziteljsko lice. Razotkrivanje tog Hribarovog lica, koje je paradigma jednog općeg antihrvatskog ponašanja, možemo zahvaliti Zlatku Hasanbegoviću, vječnom ministru kulture Republike Hrvatske. Tim razotkrivanjem Hribara razotkrio je cijelu zavjeru protiv domoljublja, tim razotkrivanjem Zlatko Hasanbegović je dao odgovor na pitanje, od kojega virusa boluje Hrvatska!?

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari