Pratite nas

Kolumne

Je li Hrvatska zaražena komunističkim ili fašističkim virusom?

Objavljeno

na

Ovo što ću sada reći je politički komentar, nije više kulturni – hrvatska država se nalazi u previranju, zaražena je fašistoidnim gripom,….. (Hrvoje Hribar) 

Klevetnička i veleizdajnička izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije ni prva ni posljednja u dugom nizu veleizdajničkih izjava koje nikada nisu procesuirane, ni pravosudno ni etički, ni moralno. Ako već u hrvatskim zakonima ne postoji pravna mogućnost ili politička volja suditi za čine veleizdaje, onda zasigurno postoji moralna i ljudska obveza svakoga koji voli svoju Domovinu ovakve i slične izjave javno osuditi. S obzirom da su etičke osude za ovakvu antihrvatsku rabotu  izostale, poglavito iz političkog vrha Hrvatske, s pravom se možemo pitati tko zapravo u Hrvatskoj voli Hrvatsku, a tko Hrvatsku ne voli? Ako nema javne političke osude za ovakva i slična veleizdajnička djela možemo mirne savjesti postaviti još radikalnije pitanje? Ako nema javne i političke osude „Pupovčevih biltena“ to pitanje možemo dodatno zaoštriti!?

Je li Hrvatska zaražena komunističkim ili fašističkim virusom?

Jesmo li mi zatrovani mentalno komunističkim jugoslavenstvom ili idejom ustaške NDH-zije? Izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije samo njegov osobni stav, već se ta izjava ohrabrena kulturnjačkom interesnom bulumentom kojom je on do nedavno upravljao neminovno multiplicira, ima svoje uporište u upravljačkim strukturama HAVC-a, a ako ministrica Obuljen, koja je bila dio tih upravljačkih struktura, na ove izjave šuti i ne djeluje, s pravom se pitamo koji je virus dominantan u Hrvatskoj!? Onaj mentalno komunistički, projugoslavenski ili fašistoidno ustaški? Slaže li se ministrica Obuljen s ovom izjavom svog bivšeg šefa? I konačno, kakve sveze ova izjava ima s kulturom, filmom, književnošću ili bilo kojim demokratskim oblikom javnog djelovanja? Ovo je klasičan primjer političke, veleizdajničke izjave, u srcu Beograda čija velikosrpska politika živi od ovakvih i sličnih judoškudaških izjava. Na klasične veleizdajničke izjave iz „naših“ redova, naša politika još jednom gromoglasno šuti i pravno ne djeluje?

Koji virus prijeti Hrvatskoj? Mentalno komunistički ili fašistoidni? Onaj koji je u miru od 1945. do 1991. zatro svaku slobodarsku i demokratsku misao, onaj koji je nastao i opstao dugi niz godina na dokazanim Titovim monstruoznim zločinima, onaj koji je zbog verbalnog delikta dosudio na stotine tisuća godina robije svakom tko je i pomislio na slobodnu Hrvatsku, onaj koji je krvavo obračunao sa svakim novinarom, svećenikom ili filmskim djelatnikom, sa svima  koji su se usudili misliti drugačije, misliti hrvatski? Prijeti li Hrvatskoj upravo taj Hribarovski virus koji je, samo nam se čini, cijepljen u pravednom, obrambenom, Domovinskom ratu? Hribarov pro jugoslavenski, mentalno komunistički virus Titoističke gripe, mutirao je u kulturnjačkim krugovima! Josipovićev, Pusičkin, Mesićev, Manolićev, Milanovićev virus mutirao je i razmnožio se u političkim vrhovima, Tomićev, Dežulovićev, Markovinin, Radmanov, Jergovićev, Lovrićkin, Kosanovićev, pa onaj sa N1 TV razmnožava se u medijskim krugovima! Sve je to jedno tijelo mentalno komunističke hobotnice koja se hrani iz proračuna Republike Hrvatske. Bilo bi suludo toj bulumenti uskraćivati demokratsko pravo pljuvati i po vlastitoj Domovini, ali bilo bi sasvim razumno uskratiti im sredstva poreznih obveznika Republike Hrvatske.

Koliko ustaških udruga, stranaka ili organizacija u Hrvatskoj primaju novčana sredstva iz državnog proračuna? Postoji li u Hrvatskoj uopće makar i jedna slična grupa, pojedinac, ili politička struktura koja bi zaprijetila rehabilitacijom bilo kakvog nedemokratskog režima, a koji bi imao za cilj ugroziti osnovne demokratske slobode? Postoji li u Europi kojoj pripadamo bilo kakva ozbiljna ideja povratka fašizmu ili nacizmu? Može li uopće netko, ako nije čisti idiot, tvrditi da je u Hrvatskoj moguć povratak u režim NDH, nakon što su hrvatski branitelji s pozdravom „Za dom spremni“ oslobodili i stvorili parlamentarnu, slobodnu Republiku Hrvatsku, u kojoj postoje takva demokratska prava koja gore nabrojenoj bulumenti dozvoljavaju blatiti vlastitu državu bez ikakvih posljedica.

Danas u Hrvatskoj raspolažemo sa bezbroj evidentnih dokaza, javno izrečenih, napisanih, elaboriranih, koji nedvosmisleno dijagnosticiraju osnovnu hrvatsku bolest. Naravno, nije teško pogoditi! Ta bolest je upravo projugoslavenska, velikosrpska, mentalno komunistička, Titoistička  gripa koja prerasta u pandemiju. Svi oni koji se mukotrpno, s vlastitim umom i vlastitim novcem bore protiv te gripe su ustaše, fašisti, ne demokrati. Hrvoje Hribar ne može snimiti hrvatski film, jer Hrvatsku ne osjeća, ne može snimiti film o braniteljima i Domovinskom ratu, jer to ne osjeća! A kada bi to razumio i osjećao postavlja bi si pitanje kome će to prodati? I kada nema odgovor na to pitanje onda radi filmove i daje izjave koje može plasirati u Beogradu, pa onda preko Beograda redistribuirati svima onima koji vide veliku hrabrost u tome što Hribar pljuje po vlastitoj državi Hrvatskoj. I onda se hvali uspjehom „hrvatskog“ filma!?

Tržište od 20 milijuna ljudi bivše Jugoslavije primarno je u glavama filmske, glazbene, medijske i političke industrije, to tržište primarno je u glavama ekonomskih stratega, svih onih društveno političkih djelatnika koji se ne mogu osloboditi mentalno komunističke stigme i svoja razmišljanja usmjeriti prema konkurentnim idejama i tržištima slobodne Europe i Svijeta. Ne mogu se maknuti iz svojih Titoističkih okova pa onda ne daju ni Hrvatskoj izaći iz tih istih okova! Ponašaju se kao jedini vlasnici Hrvatske i jedini pravovjerni tumači što je Hrvatska bila, što jest i što bi trebala biti.

A Hrvatska bi trebala biti snažna nacionalna država sa što više suvereniteta, trebala bi osnažiti sve elemente domovinske sigurnosti i trebala bi ponovo postati respektabilna vojno obrambena sila kakva je bila za vrijeme Domovinskog rata. Predsjednik vlade Andrej Plenković na „Večernjakovoj konferenciji“ izjavio je pred brojnim novinarima da su današnje ugroze koje nam prijete usporedive sa onima iz 1989. godine, a šta se dogodilo 1990. godine dobro nam je poznato.

Hrvatskoj je potrebno domoljublje, ta silna domoljubna energija  upravljala je političkim procesima u Domovinskom ratu i bila bi uzaludna sva Tuđmanova državnička vještina da nije bilo te domoljubne energije hrvatskog naroda i ljubavi prema svojoj Domovini. Usuđujem se tvrditi, da nije bilo domoljublja, emocija, samosvijesti i samopoštovanja hrvatskog naroda Hrvatska bi i dan danas bila u nekoj trećoj Jugoslaviji. Gdje je nestalo to domoljublje? Tko ga je zatukao ako ne projugoslavenske političke elite uz pomoć Hribara i kojekakvih HAVC-ova u medijima i kulturi?

Plenkovićeva neskrivena ljubav prema Europi, legitimna  vjera u europski projekt, trebala bi se pretočiti u vjeru i domoljublje prema hrvatskom narodu. Jaka Hrvatska kao nacionalna država nije i ne može biti u koliziji sa jakom Europom, a to nam dokazuje Orbanova Mađarska! Naprotiv, Europa može biti jaka i oduprijeti se svim ugrozama samo ako su i njene članice snažne, demokratski osviještene države.

Plenkovićeva Vlada, opravdano je u prvi plan stavila rješavanje gospodarskih i ekonomskih pitanja. Ali svakom imalo pismenom čovjeku u Hrvatskoj je kristalno jasno da ne ćemo preko noći skočiti u blagostanje. Naprotiv, svakom je jasno kako će poskupljenjem cestarina i neminovnim poskupljenjem energenata poslije lokalnih izbora biti poništeni svi pozitivni učinci rasta BDP-a, a u lisnicama građana iskazat će se manjak, a ne višak. Bez domoljublja ne će biti ekonomskog napretka, bez domoljublja u dobru i zlu ne će biti riješeno goruće demografsko pitanje. Manjak domoljublja zapravo je pokretač silnih odlazaka iz Domovine epskih razmjera i čini se kao da je to netko namjerno programirao. Domoljube su proglasili ustašama, ognjištarima, zaplotnjacima i klero fašistima!

Manjak domoljublja ogromna je brana povratku sposobnih i bogatih Hrvata iz dijaspore i s pravom od američkog čelništva Hrvatskog svjetskog kongresa dobivam poruku: „U Hrvatskoj se ne zna tko je tko“! Dijaspora je prevarena i opljačkana!

Nalazimo se „u tunelu usred mraka“, a jedini je tračak svjetla izvjesna kandidatura Brune Esih za gradonačelnicu našeg dragog Zagreba. Njen mogući izvrstan rezultat mogao bi biti snažna opomena političkom čelništvu Hrvatske da domoljubi više nikada ne smiju biti smokvini listovi na izbornim listama, da se birače više nikada ne smije prevariti marginalizacijom domoljubnih kandidata koji su ostvarili velike izborne rezultate. Bruna Esih treba imati na umu pobjedu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ostvarenu na domoljubnom programu, pobjedu Željke Markić na referendumu o braku ostvarenu na domoljublju, kršćanskim načelima i demokršćanskom zajedništvu. Konačno Bruna Esih treba imati na umu sve pobjede Tomislava Karamarka, njegovu uspješnu konsolidaciju HDZ-a nakon Sanaderovog „općeg potopa“. Ništa od toga nije ostvareno pukim slučajem ni lažnim  gospodarskim obećanjima i ništa od toga ne bi bilo ostvareno bez domoljubnih emocija. Usuđujem se reći! Ni Plenković ne bi dobio parlamentarne izbore bez Brune Esih,  Hasanbegovića, Kovača, Klimana, Brkića, Culeja i ostalih domoljuba.

Cijela niska tih važnih pobjeda ostvarena je na hrabrom i otvorenom sukobu sa mentalno komunističkim ispranim mozgovima koji su pritisnuti istinom, razbješnjeni, izašli iz svojih jazbina i svom silinom mržnje javno udarili na sve hrvatske nacionalne svetinje. Primjer Hribara svjedoči upravo to, jer kada mu je oduzeta moć, kada mu je oduzet novac, kada je istjeran iz jazbine na čistac, usred Beograda pokazao je svoj pravo antihrvatsko mrziteljsko lice. Razotkrivanje tog Hribarovog lica, koje je paradigma jednog općeg antihrvatskog ponašanja, možemo zahvaliti Zlatku Hasanbegoviću, vječnom ministru kulture Republike Hrvatske. Tim razotkrivanjem Hribara razotkrio je cijelu zavjeru protiv domoljublja, tim razotkrivanjem Zlatko Hasanbegović je dao odgovor na pitanje, od kojega virusa boluje Hrvatska!?

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari