Pratite nas

Kolumne

Liberalizam na hrvatski način ili kako iz opanaka u cipele

Objavljeno

na

Priču o hrvatskim liberalima krenuti ću sa jednom izjavom koju mi je dao moj susjed i prijatelj, ratni ministar unutarnjih  poslovova legendarni i neponovljivi hrvatski domoljub Ivan Vekić. Te daleke 1991 godine, u jednom od naših malih noćnih razgovora na spomen hrvatskih liberala on je samo odmahnuo rukom i rekao.:

[ad id=”93788″]

Da to su oni koji bi baštinili liberalizam, a još uvijek nisu naučili kako se kod jela koristiti nož i vilica, koji još nisu naučili razliku između cipela i opanaka.

Liberalizam je politička opcija  u većini zemalja, iznimka od toga su zemlje sa izraženim liberalnim stavovima poput skandinavskih i SAD gdje se izmjenjuje na vlasti sa konzervativnom opcijom, no velika je razlika tih liberalnih stranaka i hrvatskih liberalnih stranaka. Sve te stranke baštine i svoj nacionalni indentitet, dok je u Hrvatskoj taj nacionalni indentitet sveden na tragove. Hrvatski predznak u nazivu stranke, ne znači i da ta stranka baštini nacionalni indentitet. U svim tim zemljama liberali su nosioci političkih uvjerenja i osobnih stavova srednjeg građanskog društva i intelektualne elite, ali u Hrvatskoj  to nije slučaj.

Gdje je danas, dvadeset pet godina kasnije liberalna opcija u Hrvatskoj, tko ju čini i na koncu koju oni uopće političku opciju uopće predstavljaju i na čemu zasnivaju svoje političke stavove. Koliko su hrvatsli liberali, liberali, a koliko ne definirana politička opcija bez stava i cilja.

 Tko danas u Hrvatskoj čini liberale,  u politici, udrugama civilnog društva i općenito u društvu. Pojedinci i političari jugoslavenske orjentacije, državni odvjetnici , medijski ideolozi ,profesori na sveučilištima, režimski novinari ,djeca jugooficira (ali doslovno) i politički uhljebi koji se nikada nisu protivili komunističkom totalitarizmu i negaciji žrtve tog totalitarizma. Realno više su salonski ljevičari nego liberali.

Nositelji hrvatskog  liberalizma po svojoj vokaciji i ustrojstvu, trebali bi biti HSLS i HNS, no postavlja se pitanje preobrazbe čelnih ljudi tih stranaka iz komunističkih, socijalističkih ideologa i sljedbenika u nešto što je po svojoj vokaciji sasvim suprotno od vrijednosti koje nosi liberalizam. Utemeljitelji HSLS-a, Vlado Gotovac i Dražen Budiša imali su sve predispozicije da se HSLS oblikuje u stranku liberalnih nadzora i utvrdi svoju poziciju kao stranka koja pripada čvrstom centru, jednako udaljena od ljevice, koja je u to vrijeme bila podvrgnuta čišćenju od članova sa izraženim hrvatskim nacionalnim indetitetom i ostanku onih koji su još vjerovali u očuvanje vrijednosti i društva u koje su slijepo vjerovali.,ali i grčevito pokušavili zadržati  pozicije i status u državi i društvu, te hrvatske desnice predvođene HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom. Ali i ta desnica bila je puno bliže centru nego što je to bila preostala ljevica na čelu sa Ivicom Račanom.  Upravo u toj konstalaciji snaga i svjetonazorskih pogleda Gotovac i Budiša doći u sukob koji će rezultirati da stranka koja je imala sve preduvijete trajnog participiranja u vlasti i širenje liberalnih pogleda na društvo de facto nestane sa političke scene ili postane marginalni dio nje.

Druga politička opcija ili stranka, koja je isto nastala na razmišljanjima i stavovima komunističkih političkih disidenata Savke Dapčević Kučar i Mike Tripala je HNS. Stranka koja u svom nazivu ima riječ „narodna“ sve je samo ne narodna, iako je u početku pod vodstvom istaknute proljećarke Savke Dapčević neosporno bila, no to narodnjaštvo umrlo je zajedno sa Savkom.  Stranka se dolaskom  Radimira Čačića pokušala okrenuti liberalizmu u ekonomskim načelima, ali se brzo sa liberalnog kapitalizma okrenula neoliberalnom koji je njihovim participiranjem u vlasti u dva mandata, a pogotovo u zadnjem donio državi više zla nego koristi.  U ideološkom pogledu stranka se u potpunosti odrekla hrvatskih nacionalnih odrednica, pogotovo djelovanjem Stjepana Mesića i Vesne Pusić koji svojim ponašanjem i pogotovo izjavama, začinjenih sa bolesnim ambicijama čine nemjerljivu štetu Hrvatskoj, pogotovo u međunarodnim odnosima. Jedna se stvar mora priznati vodstvu HNS, a to je da su najbolji politički trgovci te su stranci koju na državnom nivou podržava manje od 2 % birača,  omogućili nesrazmjeran broj saborskih zastupnika njihovoj političkoj moći, a pogotovo neizmjeran broj sinekura u javnim i državnim tvrtkama.

Začuđujuća je izjava novog čelnika stranke, Ivana Vrdoljaka da će se HNS okrenuti političkom centru i raditi na okrupljavanju liberalne političke opcije sa HSLS, HRID-m i HSS. Niti su HRID Drage Prgometa niti HSS stranke liberalne opcije, pogotovo HSS koji je bio i ostao stranka konzervativne demokršćanske opcije bez obzira što je u HSS došlo do promjene na čelu stranke i dolaska osobe koja na lokalnoj razini koalira sa SDP i vjerojatno ima nekih liberalnih pogleda.

Zajedničko svim ovim strankama tkz liberalne orjentacije da nisu spremni ni moćni ostvarti rezultat na pralamentarnim niti lokalnim izborima bez koalicije sa nekom jačom strankom, te da u tim koalicijam obično trguju na uštrb liberalnih načela i gube svoj politički indentitet.

Gdje su u tom sagledavanju stvari dvije najjače hrvatske političke opcije. Da li i koliko one baštine liberalni svjetonazor i načela. Na netom završenim unutarstranačkim izborima u SDP , pojavile su se dvije strane, vjerojatno dvije buduće frakcije, jedna koja baštini socijaldemokratska načela i jedna koja se okreće, bolje rečeno već je okrenuta liberalizmu i gdje predsjednik stranke javno govori da je on više liberal nego socijaldemokrat. Za ovu, ali i za onu HNS-u liberalnu opciju vrijedi ona izjava Ivana Vekića sa početka teksta.

A gdje je HDZ, tamo gdje treba biti i gdje je od svog osnutka i na čemu je ostvario ono što je započeo 1989 godine. Bio je i ostao stranka prepoznatljivih demokršćanskih načela, sa izrazito jakom nacionalnom odrednicom ne odbacujući ni pozitivne vrijednosti liberalnih svjetonazora, pogotovo ne koje se odnose na ekonomiju.     

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari