Pratite nas

Kolumne

Liberalizam na hrvatski način ili kako iz opanaka u cipele

Objavljeno

na

Priču o hrvatskim liberalima krenuti ću sa jednom izjavom koju mi je dao moj susjed i prijatelj, ratni ministar unutarnjih  poslovova legendarni i neponovljivi hrvatski domoljub Ivan Vekić. Te daleke 1991 godine, u jednom od naših malih noćnih razgovora na spomen hrvatskih liberala on je samo odmahnuo rukom i rekao.:

[ad id=”93788″]

Da to su oni koji bi baštinili liberalizam, a još uvijek nisu naučili kako se kod jela koristiti nož i vilica, koji još nisu naučili razliku između cipela i opanaka.

Liberalizam je politička opcija  u većini zemalja, iznimka od toga su zemlje sa izraženim liberalnim stavovima poput skandinavskih i SAD gdje se izmjenjuje na vlasti sa konzervativnom opcijom, no velika je razlika tih liberalnih stranaka i hrvatskih liberalnih stranaka. Sve te stranke baštine i svoj nacionalni indentitet, dok je u Hrvatskoj taj nacionalni indentitet sveden na tragove. Hrvatski predznak u nazivu stranke, ne znači i da ta stranka baštini nacionalni indentitet. U svim tim zemljama liberali su nosioci političkih uvjerenja i osobnih stavova srednjeg građanskog društva i intelektualne elite, ali u Hrvatskoj  to nije slučaj.

Gdje je danas, dvadeset pet godina kasnije liberalna opcija u Hrvatskoj, tko ju čini i na koncu koju oni uopće političku opciju uopće predstavljaju i na čemu zasnivaju svoje političke stavove. Koliko su hrvatsli liberali, liberali, a koliko ne definirana politička opcija bez stava i cilja.

 Tko danas u Hrvatskoj čini liberale,  u politici, udrugama civilnog društva i općenito u društvu. Pojedinci i političari jugoslavenske orjentacije, državni odvjetnici , medijski ideolozi ,profesori na sveučilištima, režimski novinari ,djeca jugooficira (ali doslovno) i politički uhljebi koji se nikada nisu protivili komunističkom totalitarizmu i negaciji žrtve tog totalitarizma. Realno više su salonski ljevičari nego liberali.

Nositelji hrvatskog  liberalizma po svojoj vokaciji i ustrojstvu, trebali bi biti HSLS i HNS, no postavlja se pitanje preobrazbe čelnih ljudi tih stranaka iz komunističkih, socijalističkih ideologa i sljedbenika u nešto što je po svojoj vokaciji sasvim suprotno od vrijednosti koje nosi liberalizam. Utemeljitelji HSLS-a, Vlado Gotovac i Dražen Budiša imali su sve predispozicije da se HSLS oblikuje u stranku liberalnih nadzora i utvrdi svoju poziciju kao stranka koja pripada čvrstom centru, jednako udaljena od ljevice, koja je u to vrijeme bila podvrgnuta čišćenju od članova sa izraženim hrvatskim nacionalnim indetitetom i ostanku onih koji su još vjerovali u očuvanje vrijednosti i društva u koje su slijepo vjerovali.,ali i grčevito pokušavili zadržati  pozicije i status u državi i društvu, te hrvatske desnice predvođene HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom. Ali i ta desnica bila je puno bliže centru nego što je to bila preostala ljevica na čelu sa Ivicom Račanom.  Upravo u toj konstalaciji snaga i svjetonazorskih pogleda Gotovac i Budiša doći u sukob koji će rezultirati da stranka koja je imala sve preduvijete trajnog participiranja u vlasti i širenje liberalnih pogleda na društvo de facto nestane sa političke scene ili postane marginalni dio nje.

Druga politička opcija ili stranka, koja je isto nastala na razmišljanjima i stavovima komunističkih političkih disidenata Savke Dapčević Kučar i Mike Tripala je HNS. Stranka koja u svom nazivu ima riječ „narodna“ sve je samo ne narodna, iako je u početku pod vodstvom istaknute proljećarke Savke Dapčević neosporno bila, no to narodnjaštvo umrlo je zajedno sa Savkom.  Stranka se dolaskom  Radimira Čačića pokušala okrenuti liberalizmu u ekonomskim načelima, ali se brzo sa liberalnog kapitalizma okrenula neoliberalnom koji je njihovim participiranjem u vlasti u dva mandata, a pogotovo u zadnjem donio državi više zla nego koristi.  U ideološkom pogledu stranka se u potpunosti odrekla hrvatskih nacionalnih odrednica, pogotovo djelovanjem Stjepana Mesića i Vesne Pusić koji svojim ponašanjem i pogotovo izjavama, začinjenih sa bolesnim ambicijama čine nemjerljivu štetu Hrvatskoj, pogotovo u međunarodnim odnosima. Jedna se stvar mora priznati vodstvu HNS, a to je da su najbolji politički trgovci te su stranci koju na državnom nivou podržava manje od 2 % birača,  omogućili nesrazmjeran broj saborskih zastupnika njihovoj političkoj moći, a pogotovo neizmjeran broj sinekura u javnim i državnim tvrtkama.

Začuđujuća je izjava novog čelnika stranke, Ivana Vrdoljaka da će se HNS okrenuti političkom centru i raditi na okrupljavanju liberalne političke opcije sa HSLS, HRID-m i HSS. Niti su HRID Drage Prgometa niti HSS stranke liberalne opcije, pogotovo HSS koji je bio i ostao stranka konzervativne demokršćanske opcije bez obzira što je u HSS došlo do promjene na čelu stranke i dolaska osobe koja na lokalnoj razini koalira sa SDP i vjerojatno ima nekih liberalnih pogleda.

Zajedničko svim ovim strankama tkz liberalne orjentacije da nisu spremni ni moćni ostvarti rezultat na pralamentarnim niti lokalnim izborima bez koalicije sa nekom jačom strankom, te da u tim koalicijam obično trguju na uštrb liberalnih načela i gube svoj politički indentitet.

Gdje su u tom sagledavanju stvari dvije najjače hrvatske političke opcije. Da li i koliko one baštine liberalni svjetonazor i načela. Na netom završenim unutarstranačkim izborima u SDP , pojavile su se dvije strane, vjerojatno dvije buduće frakcije, jedna koja baštini socijaldemokratska načela i jedna koja se okreće, bolje rečeno već je okrenuta liberalizmu i gdje predsjednik stranke javno govori da je on više liberal nego socijaldemokrat. Za ovu, ali i za onu HNS-u liberalnu opciju vrijedi ona izjava Ivana Vekića sa početka teksta.

A gdje je HDZ, tamo gdje treba biti i gdje je od svog osnutka i na čemu je ostvario ono što je započeo 1989 godine. Bio je i ostao stranka prepoznatljivih demokršćanskih načela, sa izrazito jakom nacionalnom odrednicom ne odbacujući ni pozitivne vrijednosti liberalnih svjetonazora, pogotovo ne koje se odnose na ekonomiju.     

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HLOVERKA: Kažu ‘zemlja mržnje’ a Pupovac moralna vertikala, Dejan Jović vodeći intelektualac

Objavljeno

na

Objavio

Ako smo postali „zemlja mržnje“, kako to da je Baja Mali Knindža glavna zvijezda, Pupovac moralna vertikala, a Dejan Jović vodeći intelektualac?

Kada je svojedobno Dejan Jović u ulozi  glavnog savjetnika predsjednika Ive Josipovića izjavio da i dalje smatra da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za male narode, Josipović je odgovorio da njegovim kritičarima u prvom redu smeta što je Jović po nacionalnosti Srbin. I to jedan od deset najmoćnijih u svijetu, kako su ga tada rangirali srpski mediji.

Nekadašnjem mladoboljševičkom čuvaru „tekovina revolucije“ sredinom osamdesetih godina u omladinskom tisku, a današnjem profesoru  politologije koji i dalje Hrvatskom širi ideje propalog jugoslavenstva, najveći je trn u oku obrambeni i oslobodilački Domovinski rat. Mit o njemu, prema Joviću, najveća je prijetnja slobodi Hrvatske jer etničku homogenost, kako tvrdi, Hrvati nikad ne bi postigli bez rata. Valjda zato danas javno sve čini ne bi li tu homogenost i  razbio, dok istovremeno zagovara bezuvjetni ulazak svih zemalja Zapadnog Balkana u Europsku Uniju. Tom britanskom đaku koji danas predaje hrvatskim studentima i budućim diplomatima nitko u Hrvatskoj, kako je to u svom stilu podmetao bivši predsjednik, nije brojio krvna zrnca, nego antihrvatske političke stavove kojima je izazivao zgražanje hrvatske javnosti.

Podjednako kao i Milorad Pupovac, kada u ulozi etnobiznismena štiti Srbe od zločestih, nacionalističkih i ustašoidnih Hrvata, pa ih onda popisuje  kao i ovaj tjedan u godišnjem SNV biltenu o navodnom ugrožavanju srpske manjine u Hrvatskoj za 2017. godinu. Šteta da površnim Hrvatima nikada nije palo na pamet napraviti godišnji popis tekstova kojima se u Novostima ugrožavaju prava hrvatske većine u Hrvatskoj. Izdavač Novosti je isti taj SNV kojega obilato i u potpunosti financira država – koju oni sustavno blate. Dosadašnje opravdane primjedbe zbog blaćenja Hrvatske, naroda i institucija u Novostima Pupovac je redovito okarakterizirao kao pokušaj ograničavanja novinarskih sloboda. Zato bez obzira na to što se može očekivati njegova burna reakcija – takav popis negativnih tekstova objavljenih u Novostima, baš po uzoru i kriterijima SNV-a treba napraviti.

Uz brojanje primjera govora mržnje, Pupovčevo Srpsko nacionalno vijeće preuzelo je u Hrvatskoj ulogu i čuvara komunističke, jugoslavenske povijesti od 1941. do 1990.  godine. Preimenujući je u antifašističku povijest, kao samozvani baštinici  tih tekovina revolucije, krovna  organizacija srpske manjine u Hrvatskoj počela je bilježiti i historijske revizionizme. Pupovčeve istrage širokih su razmjera, od istraživanja medija, terenskog rada i pretraživanja društvenih mreža. A i popisi nacionalista su opsežni. Ništa se nije propustilo zabilježiti jer što je srpska budnost veća to će valjda i hrvatsko domoljublje biti sputanije, upravo u skladu i na razini svojedobne izjave Milorada Pupovca da je nedopustivo da djeca slušaju Thompsona u autobusima prilikom posjeta spomen obilježjima.

A o tome što srpska djeca slušaju Baju Malog Knindžu, protiv kojih se Thompson i borio, Pupovac se nije izjasnio. Kad danas slušamo hadezeovog koalicijskog partnera koji govori da je u vladajućoj koaliciji zato da ublaži ili odgodi veće zlo, misleći na HDZ iz 2016.godine, onda valja utvrditi da Pupovac zapravo  izražava  mržnju  prema  onima koji su ga s Plenkovićem doveli na vlast. A dok takvu politiku bude vodio, spiskovi nepodobnih Hrvata i ugroženih Srba mogli bi biti sve veći i veći.

U SVAKOJ ŠALI POLA ISTINE OSIM KADA JE RIJEČ O MACANU: MACAN PR – NUDIMO USLUGE SIGURNOG I BRZOG PADA REJTINGA I GUBLJENJA IZBORA NA SVIM RAZINAMA

Vjerojatno nitko bolje od Andreja Plenkovića nije ovih dana shvatio vrijednost obitelji, one stranačke. Ozbiljno uzdrman na polovici mandata ponašanjem njegove najbliže suradnice Martine Dalić, pa i osobnim udjelom u borgovski osmišljenom planu enormnog bogaćenja na lex Agrokoru, barem po zapovjednoj odgovornosti, premijer je bio prisiljen  glavu skloniti pod okrilje vlastite stranke. A od svoje se stranke opasno udaljio već na početku mandata kada je izabrao  najbliže suradnike, koji su mogli predstavljati sve što je  tada  njemu bilo važno, ali ne i HDZ-u i njegovim biračima. Izborom Martine Dalić i Nine Obuljen bez izbornog legitimiteta, a koje su bile njegove osobne akvizicije stvorio je brojne oponente u stranci. Usto, brzopleto i agresivno inzistiranje na usvajanju ozloglašene Istanbulske konvencije bila je ključna prekretnica koja ga je posve osamila, ali i udaljila od tradicionalno vjernog biračkog tijela.

Stoga danas u brzoj akciji spašavanja svog ranjenog predsjednika i premijera,  HDZ uoči izvještajnog Sabora spašava i sebe i svoje iznevjerene birače i članove koji traže povratak Tuđmanovoj suverenističkoj i domoljubnoj politici. Nakon povratka iz Bruxellesa, preuzimajući mandat Plenković je  najavio da će mijenjati HDZ. I doista ga je toliko promijenio da ga ni vlastito članstvo više ne može prepoznati. Dojučerašnji suverenisti proglašeni su nazadnjacima koje treba ušutkati ili ukloniti, kako bi stranka otišla u centar, a koalicijski vladini partneri kao što su Kosor, Pupovac Radin ili Vrdoljak bili zadovoljeni. Zato zagriženi koalicijski detuđmanizatori i naglašavaju svoje partnerstvo s Plenkovićem, ali ne i s HDZ-om. Tako Darinko Kosor na vrhuncu afere s odvjetničkim uredima upozorava da će biti u koaliciji samo ako Plenković ostane premijer, svoje suho zlato neće ostaviti ni Pupovac, premda HDZ drži zlom, kao što Plenkoviću neće otkazati povjerenje ni mnogi drugi u strahu od nadolazećeg pernarizma. U svakom slučaju Plenković je uvelike sam kriv za svoju trenutnu poziciju.

I prije otvaranja dosad najveće financijske političke i pravne afere s lex Agrokorom udaljio se od stranke, odlučivao bez konzultacija s njom i donosio odluke isključivo u najužem krugu ljudi od njegova osobnog povjerenja. Izborom Darka Horvata za ministra gospodarstva s kojim dosad nije gotovo ni razgovarao i unapređenjem Tomislava Tolušića na potpredsjedničku funkciju u Vladi, Plenković je pokazao ne samo  da nije  ovladao i promijenio  HDZ, već da ubuduće bez  njega više neće moći ništa.

Ne iskrsne li još koji kompromitirajući mail, koji minuciozno vođenom medijskom strategijom sve više vodi izravno prema njemu, Andrej Plenković bi još neko vrijeme mogao ostati na čelu vlade. Ali uz drukčiji, mnogo kooperativniji stil vladanja i potpuno novi PR angažman. Na društvenim mrežama ovoga se tjedna širi oglas s fotografijom Krešimira Macana, koji se kao svojedobno žestoki protivnik HDZ-a iznenada našao u ulozi glavnog Plenkovićevog medijskog savjetnika.

U duhovitoj objavi piše: „Nudimo usluge gubitaka izbora svih razina od načelnika općine do predsjednika RH. Za siguran, brz i strmoglav pad rejtinga, Macan PR-usluge“. Kaže poslovica, u svakoj šali ima pola istine, osim kada je riječ o Macanovu znanju i profesionalizmu. Tada se radi o istinitoj šali! Stoga je dobro i poučno još jednom podsjetiti na znamenitu grotesku Alfreda Jarryja, a koja na trenutke podsjeća na hrvatsku svakidašnjicu, u kojoj od naroda neshvaćeni, pohlepni kralj Ubu uzvikne – Neću ovaj narod, dajte mi neki drugi.

POTPISNICI PORUČUJU ELITAMA – SVEGA NAM JE DOSTA

U vrućoj elektronskoj pošti Martine Dalić i partnera, dok se planirao upad u sustav Agrokora ima jedna važna rečenica bivše potpredsjednice vlade. Možda za hrvatsko društvo i razornija od jednokratne otimačine pola milijarde kuna za odvjetničko – savjetničke usluge. Tvrdnja Martine Dalić, sada već bivše visoke vladine dužnosnice da Hrvatska nije SAD i da je ovdje gospodarstvenicima vrlo važno biti u dobrim odnosima s državom, najpogubnija je slika postkomunističke Hrvatske, premrežene klijentelizmom i  interesnim skupinama, u kojoj, uz prekomjerni državni intervencionizam caruje dogovorna ekonomija i raste duboka država.

Upravo su na toj  tranzicijskoj matrici mentalnog komunizma gdje ruka ruku mije, a usluga se uslugom vraća, većinom nastale današnje ekonomske i političke elite, koje pod svaku cijene žele zadržati stečene pozicije. Kupljene dijelom ekonomskom ili političkom korupcijom. I upravo to i jest  jedan od glavnih uzroka sve masovnijeg iseljavanja u potrazi za jednakim šansama za sve. U svijet u kojem slobodna tržišna utakmica uz uređeno pravosuđe omogućava napredak i razvoj, ostvarenje kreativnih i poslovnih potencijala.

Stoga nije slučajno da se na referendumske narodne inicijative digla prava medijska i politička haranga. Tako u svojim „oštrim rezovima“ kolumnist Jutarnjeg lista Boris Vlašić oštri pero na referendumskoj inicijativi Narod odlučuje tvrdeći da obje ideje prikupljanja potpisa, o ukidanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog zakona imaju zajednički cilj, napasti sve koji su u manjini i slabiji. Skupi li se dovoljan broj potpisa, tvrdi novinar, možemo se prozvati zemljom mržnje. Još radikalnije prema referendumu istupa  amsterdamska skupina s Ankom Mrak Taritaš i IDS-ov Boris Miletić zaključujući da je to dio šire europske priče koja desnim radikalizmom želi uzdrmati temelje Europe.

Moguće je da se doista tako o hrvatskom referendumu govori po Amsterdamu. Ovdje, u Hrvatskoj, stvari ipak stoje malo drukčije. Primjerice, da je upravo u trenutku kada je Europa u svoj Ustav odbila unijeti svoje kršćanske korijene sama ugrozila svoje temelje. Ipak najviše kritika na predložene promjene izbornih pravila odnose se na budući status nacionalnih manjina. Dok Furio Radin ističe ksenofobične namjere predlagača, a vladajući s SDP-om tvrde da manjine ne smiju postati građani drugog reda, dotle ustavnopravni stručnjak Mato Palić upozorava  političare da predstavljanje nacionalnih manjina u Saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo.

Davne 2011. godine profesorica Mirjana Kasapović je u vrijeme kada je tadašnja vlada za svoj opstanak zatrebala potporu SDSS-a istaknula da se takvom političkom trgovinom pretvara manjinske zastupnike u nadideološke klijente svake vlasti. Taj se manjinski lobi, ustvrdila je tada, usredotočio na tri cilja – ozakonjenje dvostrukog prava glasa za male nacionalne manjine, ozakonjenje povlaštenog statusa srpske manjine te crpljenje što više proračunskog novca i potpuno autonomno raspolaganje njime. Zbog tadašnje stručne nekompetentnosti i političke panike, HDZ-ove vlade i parlamentarne većine ostvarena su sva ta tri cilja, zaključila je u tekstu pod naslovom „Pupovčeva premija“ profesorica Kasapović. U svakom slučaju, cijela Europa ima nacionalne manjine, ali samo Hrvatska ima ovakav izborni zakon.

Hoće li referendum uz sve opstrukcije na koncu proći i nije toliko presudno za Hrvatsku kao izlazak tisuća potpisnika koji su kao narod svojim elitama jasno poručili – svega nam je dosta!

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trumpov geopolitički šah – umijeće pregovaranja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U četvrtak je Bijela kuća objavila Trumpov odgovor Kim Jong-unu u kojem ga obavještava kako ne prihvaća njegov poziv na susret u Singapur, najavljen za 12. lipnja.

Trump je ovim potezom izbjegao zamku u kojoj bi svako eventualno sjevernokorejsko odbijanje američkih uvjeta u pregovorima izgledalo kao Trumpova slabost.

Zato je američki potpredsjednik Pence ciljano svojim nastupom isprovocirao Kimovu prijetnju, koja je poslužila kao izgovor za povlačenje iz pregovora, znajući kako Kim zbog sankcija nema vremena za čekanje.

Nije dugo trebalo čekati na poruku iz Sjeverne Koreje kako su oni “otvoreni za rješavanje problema sa SAD-om”. To je razlika između Trumpova i Obamina pristupa pregovorima.

Dok bi Obama potpisao bilo kakav ugovor samo kako bi mogao mahati njime i predstavljati sebe kao zaslužnog nobelovca, Trump ne prihvaća kulise mirovnih sporazuma koje bi suprotnoj strani poslužile kao platforma za ucjene.

Dobar primjer ove razlike u pristupu upravo je nuklearni sporazum s Iranom, koji je potpisao Obama, a odbacio Trump. Iran je za potpisivanje nuklearnog sporazuma tražio ukidanje sankcija i novac, kojim je onda financirao ratove na Bliskom istoku.

Da je to loš pristup pregovorima, možemo vidjeti i po odnosu Irana prema EU nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma. Dok EU drži kako “nema alternative nuklearnom sporazumu”, ajatolah Hamnei sada prijeti izlaskom Irana iz sporazuma nizom novih uvjeta.

Od EU traži dodatne garancije da će kupovati iransku naftu, da će europske banke jamčiti sigurnost tvrtkama koje budu poslovale s Iranom te da ne smiju tražiti reviziju nuklearnog sporazuma niti dovoditi u pitanje vojne aktivnosti Irana u regiji. To je očito pozicija ucjene i ultimatuma na koju EU pristaje.

Trumpova administracija usvojila je drukčiju strategiju kako bi obuzdala režim i prisilila ih na ponovne pregovore. Američki državni tajnik u ponedjeljak je objavio kako će SAD prema Iranu poduzeti “ekonomski pritisak bez presedana u vidu najsnažnijih sankcija u povijesti” sve dok ne pristane na njihove uvjete.

Pompeov ultimatum sadrži 12 točaka u kojima se traži da Iran odustane od svih aktivnosti oko nuklearnog programa, da obustavi razvoj balističkih raketa i prekine financirati terorističke skupine u regiji te povuče svoju vojsku iz Sirije. Također su predviđene oštre mjere prema svim tvrtkama koje bi kršile američke sankcije prema Iranu.

Iako je Europska komisija žurno donijela odluku kojom je naložila europskim bankama da daju garancije tvrtkama koje posluju s Iranom, očito je da to neće biti od velike pomoći. Ako treba birati između Irana, čije tržište vrijedi 400 milijardi dolara, i SAD-a, s tržištem od 18 bilijuna dolara, izbor je jasan.

Tvrtkama koje su uložile u Iran jasno je kako ulaganje u Iran ne može dovesti u pitanje njihovo poslovanje na Zapadu. Zato će sada, bez obzira na garancije, raditi pritisak prema svojim vladama da prihvate američku strategiju, jer su svjesne da svoja ulaganja mogu povratiti samo ako se Iran prisili na američke uvjete.

Iranski revolucionarni režim nema samo problem s Trumpom već s mladima, koji sačinjavaju polovicu iranske populacije i kojima je dosta izolacije. Još tijekom prošlogodišnjih prosvjeda jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bio je izlazak iz rata u Siriji, čije je financiranje iscrpilo iransku ekonomiju.

Iranski financijski sustav je pred kolapsom, a ekonomske sankcije ostavile bi Iran bez sredstava za ratovanje u regiji. Također, ovim odnosom prema Iranu Amerika je pridobila sunitski svijet, od kojega se zauzvrat očekuje da će podržati Trumpov plan rješenja izraelsko-palestinskog pitanja.

Po tom planu, Palestina bi bila priznata kao domovina palestinskog naroda, ali s ograničenim suverenitetom na polovici teritorija Zapadne obale i u pojasu Gaze, koja bi se integrirala ako bi se Hamas pristao razoružati. Dolina Jordana pripala bi Izraelu, a dijelom Palestine postao bi Istočni Jeruzalem, izuzev Staroga grada.

Za prijestolnicu Palestine predlaže se Abu Dis. Prije točno trideset godina, krajem svibnja 1988., Ronald Reagan na moskovskom sastanku s Gorbačovom izjavio je: “Moja strategija hladnoga rata je – mi pobjeđujemo, oni gube.” Tom strategijom Reagan je, kao što znamo, okončao hladni rat. To isto sada radi Trump u odnosu na S. Koreju i Iran.

Ako se na početku postavite kao pobjednik koji zna što hoće, na kraju možda i stignete do željenog kompromisa koji će biti vaša pobjeda.

Ako pak krenete s uzmicanjem i ustupcima, ubrzo ćete biti stjerani u kut odakle će vam se činiti kako je rat jedini preostali, očajnički izlaz.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati