Pratite nas

Kolumne

Liberalizam na hrvatski način ili kako iz opanaka u cipele

Objavljeno

na

Priču o hrvatskim liberalima krenuti ću sa jednom izjavom koju mi je dao moj susjed i prijatelj, ratni ministar unutarnjih  poslovova legendarni i neponovljivi hrvatski domoljub Ivan Vekić. Te daleke 1991 godine, u jednom od naših malih noćnih razgovora na spomen hrvatskih liberala on je samo odmahnuo rukom i rekao.:

[ad id=”93788″]

Da to su oni koji bi baštinili liberalizam, a još uvijek nisu naučili kako se kod jela koristiti nož i vilica, koji još nisu naučili razliku između cipela i opanaka.

Liberalizam je politička opcija  u većini zemalja, iznimka od toga su zemlje sa izraženim liberalnim stavovima poput skandinavskih i SAD gdje se izmjenjuje na vlasti sa konzervativnom opcijom, no velika je razlika tih liberalnih stranaka i hrvatskih liberalnih stranaka. Sve te stranke baštine i svoj nacionalni indentitet, dok je u Hrvatskoj taj nacionalni indentitet sveden na tragove. Hrvatski predznak u nazivu stranke, ne znači i da ta stranka baštini nacionalni indentitet. U svim tim zemljama liberali su nosioci političkih uvjerenja i osobnih stavova srednjeg građanskog društva i intelektualne elite, ali u Hrvatskoj  to nije slučaj.

Gdje je danas, dvadeset pet godina kasnije liberalna opcija u Hrvatskoj, tko ju čini i na koncu koju oni uopće političku opciju uopće predstavljaju i na čemu zasnivaju svoje političke stavove. Koliko su hrvatsli liberali, liberali, a koliko ne definirana politička opcija bez stava i cilja.

 Tko danas u Hrvatskoj čini liberale,  u politici, udrugama civilnog društva i općenito u društvu. Pojedinci i političari jugoslavenske orjentacije, državni odvjetnici , medijski ideolozi ,profesori na sveučilištima, režimski novinari ,djeca jugooficira (ali doslovno) i politički uhljebi koji se nikada nisu protivili komunističkom totalitarizmu i negaciji žrtve tog totalitarizma. Realno više su salonski ljevičari nego liberali.

Nositelji hrvatskog  liberalizma po svojoj vokaciji i ustrojstvu, trebali bi biti HSLS i HNS, no postavlja se pitanje preobrazbe čelnih ljudi tih stranaka iz komunističkih, socijalističkih ideologa i sljedbenika u nešto što je po svojoj vokaciji sasvim suprotno od vrijednosti koje nosi liberalizam. Utemeljitelji HSLS-a, Vlado Gotovac i Dražen Budiša imali su sve predispozicije da se HSLS oblikuje u stranku liberalnih nadzora i utvrdi svoju poziciju kao stranka koja pripada čvrstom centru, jednako udaljena od ljevice, koja je u to vrijeme bila podvrgnuta čišćenju od članova sa izraženim hrvatskim nacionalnim indetitetom i ostanku onih koji su još vjerovali u očuvanje vrijednosti i društva u koje su slijepo vjerovali.,ali i grčevito pokušavili zadržati  pozicije i status u državi i društvu, te hrvatske desnice predvođene HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom. Ali i ta desnica bila je puno bliže centru nego što je to bila preostala ljevica na čelu sa Ivicom Račanom.  Upravo u toj konstalaciji snaga i svjetonazorskih pogleda Gotovac i Budiša doći u sukob koji će rezultirati da stranka koja je imala sve preduvijete trajnog participiranja u vlasti i širenje liberalnih pogleda na društvo de facto nestane sa političke scene ili postane marginalni dio nje.

Druga politička opcija ili stranka, koja je isto nastala na razmišljanjima i stavovima komunističkih političkih disidenata Savke Dapčević Kučar i Mike Tripala je HNS. Stranka koja u svom nazivu ima riječ „narodna“ sve je samo ne narodna, iako je u početku pod vodstvom istaknute proljećarke Savke Dapčević neosporno bila, no to narodnjaštvo umrlo je zajedno sa Savkom.  Stranka se dolaskom  Radimira Čačića pokušala okrenuti liberalizmu u ekonomskim načelima, ali se brzo sa liberalnog kapitalizma okrenula neoliberalnom koji je njihovim participiranjem u vlasti u dva mandata, a pogotovo u zadnjem donio državi više zla nego koristi.  U ideološkom pogledu stranka se u potpunosti odrekla hrvatskih nacionalnih odrednica, pogotovo djelovanjem Stjepana Mesića i Vesne Pusić koji svojim ponašanjem i pogotovo izjavama, začinjenih sa bolesnim ambicijama čine nemjerljivu štetu Hrvatskoj, pogotovo u međunarodnim odnosima. Jedna se stvar mora priznati vodstvu HNS, a to je da su najbolji politički trgovci te su stranci koju na državnom nivou podržava manje od 2 % birača,  omogućili nesrazmjeran broj saborskih zastupnika njihovoj političkoj moći, a pogotovo neizmjeran broj sinekura u javnim i državnim tvrtkama.

Začuđujuća je izjava novog čelnika stranke, Ivana Vrdoljaka da će se HNS okrenuti političkom centru i raditi na okrupljavanju liberalne političke opcije sa HSLS, HRID-m i HSS. Niti su HRID Drage Prgometa niti HSS stranke liberalne opcije, pogotovo HSS koji je bio i ostao stranka konzervativne demokršćanske opcije bez obzira što je u HSS došlo do promjene na čelu stranke i dolaska osobe koja na lokalnoj razini koalira sa SDP i vjerojatno ima nekih liberalnih pogleda.

Zajedničko svim ovim strankama tkz liberalne orjentacije da nisu spremni ni moćni ostvarti rezultat na pralamentarnim niti lokalnim izborima bez koalicije sa nekom jačom strankom, te da u tim koalicijam obično trguju na uštrb liberalnih načela i gube svoj politički indentitet.

Gdje su u tom sagledavanju stvari dvije najjače hrvatske političke opcije. Da li i koliko one baštine liberalni svjetonazor i načela. Na netom završenim unutarstranačkim izborima u SDP , pojavile su se dvije strane, vjerojatno dvije buduće frakcije, jedna koja baštini socijaldemokratska načela i jedna koja se okreće, bolje rečeno već je okrenuta liberalizmu i gdje predsjednik stranke javno govori da je on više liberal nego socijaldemokrat. Za ovu, ali i za onu HNS-u liberalnu opciju vrijedi ona izjava Ivana Vekića sa početka teksta.

A gdje je HDZ, tamo gdje treba biti i gdje je od svog osnutka i na čemu je ostvario ono što je započeo 1989 godine. Bio je i ostao stranka prepoznatljivih demokršćanskih načela, sa izrazito jakom nacionalnom odrednicom ne odbacujući ni pozitivne vrijednosti liberalnih svjetonazora, pogotovo ne koje se odnose na ekonomiju.     

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari