Pratite nas

Kolumne

Licemjer O. Frljić

Objavljeno

na

U hrvatska kazališta humor navrati uglavnom nenamjerno, a kako bi i bilo drukčije kada je izbor ravnatelja kazališta postalo prvorazredno političko pitanje. Sjetimo se samo koliko se Kerum natezao sa ministricom oko Mucla. Iz takvog natezanja nužno se rađa groteska.

FrljicO7-330x200Dokaz tomu je i najnoviji slučaj Riječkog HNK, na čelu kojega se zbog političke podobnosti našao O. Frljić. Frljić, raspop iz Bosne – a takve su, kao što reče Aralica u svom intervjuu za Globus, komunisti često i rado uprezali u svoja kola – jest politički radnik u kazalištu. Kao što su svojedobno Boža Kundak ili Jovanović bili politički radnici u jezikoslovlju. O.Frljićeve groteske prikazuju se većim dijelom na pročelju kazališta. Recimo, natpis Ja ne mrzim. Dok se unutra prikazuju predstave koje pršte od mržnje prema imaginarnom ”ustaštvu”. Pod koje se bez krzmanja trpa i najmanji tračak hrvatstva.

Ni ja ne mrzim, uvijek sam bio prelijen za takvo intenzivno i trajno osjećanje prema nekome i nečemu do koga mi ili do čega mi nije stalo. Ne mrzim, rekoh, ali se povremeno ne mogu oteti navali smijeha. Tako me je O.Frljić nasmijao neko večer kada je sasvim ozbiljno govorio u jednoj H(?)TV-ovoj emisiji kako se hrvatskoj povijesti ne smije prilaziti selektivno, a Mani Gotovac autoritativno tvrdila da je Ciceron izrekao kako ”Kartagu treba razoriti”. Naime, O.Frljić i ne radi ništa drugo neko selektivno pristupa hrvatskoj povijesti u svojim predstavama, a Kartaga je bila razorena prije nego se Ciceron rodio. Olakšavajuća bi im okolnost mogla biti to što, čini se, O.Frljić poznaje hrvatsku povijest kao Mani Gotovac rimsku, a oboje silno vole Bojana Glavaševića. No, izgleda da njih dvoje ne shvaćaju da to što ti je drag netko ne znači istodobno da je taj kompetentan za funkciju pomoćnika ministra. Jer povjerujemo li u to, eto nas u paklu nepotizma. Protiv kojega se naprednjaci navodno bore.

   A što je nepatvoreni govor mržnje pokazao nam je Bojanov šef Predrag Matić Fred koji je teško bolesnom haaškom zamorcu uputio riječi: Idi, bre, leči se! Time je pokazao ne samo izvrsno poznavanje srpskog jezika, nego i mržnju prema teško bolesnom čovjeku, koji se toliko srodio sa svojim metastazama na jetrima da im je čak nadjenuo osobna imena. Nikolić i Vučić. Matić bi kao ministar u Hrvatskoj vladi trebao osuditi velikosrpsku politiku, kao i zatražiti kažnjavanje ratnih zločina i njihova počinitelja, a suzdržati se od verbalnog iživljavanja nad bolesnikom i bolešću. Očito je da je propustio na vjeronauku naučiti da se ne mrzi osoba nego grijeh. Jedino ako mu grijeh, sam po sebi, i nije toliko mrzak, no ne paše mu osoba koja ga tako eksplicitno zastupa?

Inače, trebalo bi u javnom diskursu izbjegavati manipuliranje velikim riječima i strasnim emocijama. To što netko kaže da ”ne mrzi”, ne znači automatski da ne mrzi, a pogotovo ne znači to da oni koji se politički ne slažu s njime automatski mrze. Na žalost, oni koji ostrašćeno galame protiv ”mržnje” čine upravo to – doprinose rastu mržnje u društvu. Tako O.Frljić, cijeli niz desetljeća nakon ”Bijele knjige” Stipe Šuvara, sastavlja novi popis onih koje bi trebalo mrziti bez suvišnih ‘zašto’. Na tom popisu su gotovi svi pripadnici hrvatskog glumišta iz devedesetih: Zlatko Vitez, Jakov Sedlar, Krešimir Dolenčić, Anja Šovagović, Saša Broz i mnogi drugi. Stvari su postavljene tako: da, ako ne mrziš njih, onda si automatski mrzitelj. Na to, naravno, logična misaona bića, a to stanovnici ove zemlje valjda jesu, ne mogu pristati, zato će O.Frljićev angažman propasti. No da će ostaviti po koje zrno razdora – hoće.

Taman htjedoh završiti tekst kada mi na um pade omiljeni prigovor naših nazoviljevičara, ustvari Jugoslavena, kako prvo treba ”pomesti pred svojim vratima”. Shodno tome, O. Frljić i slični bave se hrvatskim aberacijama upravo stoga što su Hrvati, što ne znači da oni imaju nešto protiv Hrvatske. Naprotiv, oni tako iskazuju svoje domoljublje. Argumentu se u načelu nema što prigovoriti kad i ovdje ne bi bilo onog vražjeg ‘ali’. Evo kako se sam O.Frljiić izjasnio 20. 5. 2012. u svom intervju T. Nikčević u Peščaniku: ”Bez obzira na državne granice, na administrativne peripetije, Jugoslavija je moje kulturno i emocionalno nasljeđe; formirao me je taj jugoslavenski prostor. Naprosto, razumijem sve te jezike i, što je veoma bitno, ne osjećam nikakvu nacionalnu pripadnost. Pojedinačno, niti jednu od tih zemalja ne osjećam kao svoju domovinu; ali cijeli taj prostor je – moja domovina!” Prema tomu, Frljić se izjasnio Jugoslavenom, a o jugoslavenskim zločinima ni da zucne. Prema tomu, ne mete pred svojim vratima, nego natrpava pred tuđa vrata i ono smeće kojega nema ili je već pometeno. Prema tomu, Frljić je licemjer.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je Slobodan Praljak ispio otrov, a ostala petorica osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne, počinje se glasno govoriti o onome o čemu se šutjelo, počinje se otkrivati ono što je bilo prikriveno.

Snijeg je pao i prekrio brjegove, a medvjedi, vukovi i lisice utiskuju svoje tragove, koji će nestati čim se snijeg počne otapati.

Na tribini u povodu godišnjice smrti predsjednika Tuđmana, Vladimir Šeks je još jednom grmio protiv Stjepana Mesića nazivajući ga najodgovornijim za jednu nepravednu presudu, jer je svojim svjedočenjem u Haagu optužio državu za agresiju na BiH.

Na istoj toj tribini Drago Krpina, također jedan od utemeljitelja HDZ-a, u neizravnoj polemici sa Šeksom ukazao je na licemjerje vlastite stranke. Pa Sabor, na čijem je čelu bio Šeks, a na čelu Vlade Ivo Sanader, odlikovali su tog istog Mesića i nakon što je sve već bilo poznato i objavljeno.

Još se pepeo Praljkova tijela nije spustio na zemlju, a pravednici poput Ive Josipovića, Gorana Beusa Richembergha i radikala iz GLAS-a i SDP-a oštro zahtijevaju da se svima osuđenima u Haagu oduzmu odličja. Nisu mogli čekati ni mjesec dana.

Koliko li u tim zahtjevima ima trijumfalizma, bezosjećanosti, trljanja soli na rane, gotovo sadizma. Bune se protiv komemoracije, a dvojicu ministara koji su joj prisustvovali pozivaju na odgovornost, smetaju im minute šutnje, mise zadušnice i osporavanja jedne presude, koja se ne smije dovoditi u pitanje. Presuda se poklapa s njihovim viđenjem rata i države i sada, dok je sve svježe, treba svoju istinu istjerati do kraja.

Ovim zahtjevima oni očituju svoju pravovjernost pred međunarodnim moćnicima, a usput hvataju mrsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović za vrat: Pokaži da priznaješ presudu.

Predsjednica, jedan od posljednjih političara koji brane čast hrvatskog naroda, odbija nasrtaje. Odlikovanja su, veli ona, dodijeljena za obranu od srpske agresije i ja ih neću oduzimati. Možda u tom grmu i leži zec. Što se osuđenih tiče, njima je svejedno. Oduzeli su im živote, što će im odlikovanja.

Prošlo je dvadeset šest godina od raketiranja Banskih dvora i pokušaja ubojstva Franje Tuđmana, a u Zagrebu se podiže optužnica protiv počinitelja iz Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.

A dvadeset dvije godine poslije, tužiteljstvo BiH podiže optužnicu protiv zapovjednika Amije BiH zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića.

Ma je li moguće da se tek sada došlo do podataka i činjenica? I bi li ikada ove optužnice bile podignute da nije bilo ovih haaških presuda?

U Haagu je ovih dana održano ročište u povodu žalbe Tužiteljstva na oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju. I dok su Hrvati osuđeni kao sudionici ničim dokazane namjere da se dio BiH pripoji Hrvatskoj, u presudi Šešelju je stvaranje “velike Srbije” okvalificirano ne kao zločin, nego kao legitimni politički cilj. Pa tko može, neka vjeruje u pravednost i dosljednost haaških djelitelja pravde.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari