Pratite nas

Priče

PRIČA: Liči li Milorad Dodik na žabu?

Objavljeno

na

Radnja: Stjepan i Jovan su instruktori za zavođenje žena. Nakon što su dobili poziv, putuju za Banjaluku u pomoć predsjedniku RS Miloradu Dodiku koji se našao u ozbiljnim ljubavnim problemima. Tokom druženja saznaju da ga je davno proklela jedna žena i kako će se do ponoći pretvoriti u žabu ukoliko je ne poljubi. Kako bi stvari bile gore, ta ga žena mrzi.

[ad id=”93788″]

1. dio

Napete su minute klizile niz kazaljku pozlaćenog sata što je krasio crvenkaste zidove predsjedničkog kabineta. Blještave su jutarnje zrake prolazile kroz grilje, a dvojica agenta za zavođenje čekala su gospodina Dodika. Jovanova je noga nestrpljivo podrhtavala, a Stjepan se zagledao u šalicu kave iz koje se podizala mirisna para. Lijevu je ruku položio na stol te je krenuo ispiti. Baš tada, vrata su zaškripila. Agenti su se naglo okrenuli. Ugledali su predsjednika pa refleksno ustali. Njegove mutne oči izgledale su poput zelenkaste bare, a podno njih padali su veliki podočnjaci. Oblizao je svoje spuštene usne, zategnuo bucmaste obraze i uspravio trbuh.

„Dobro jutro“ – pospano je izgovorio.

Nakon nekoliko trenutaka zatečenosti, Jovan uzvrati.

„Dobro jutro predsjedniče.“ Lijepo odjelo.

On se neprirodno osmjehne pa položi svoju stražnjicu na kožnu fotelju te iz džepa izvadi zlatni lopoč. Gledao ga je nekoliko trenutaka te ih prostrijeli svojim velikim očima.

„Hvala, ali nema potrebe za formalnošću. Ja bih radije da odmah pređemo na stvar. Sjednite i osjećajte se kao kod kuće“ – rekao je.

Zapanjeni velikodušnošću, kakvu mediji nikad nisu predstavili, začuđeno su se pogledali te učinili kako im je rekao.

„Kojim dobrom mi kod vas ? Kako možemo pomoći?“ – upita Stjepan, trudeći se biti šarmantan.

„Pretpostavljate, zar ne?“

Njih dvojica kimnu.

„Ovoga puta, stvari su malčice složenije“ – predsjednik uvuče usne.

„Gospodine, komplicirani putevi vode do jednostavnog rješenja. Pravilo je uvijek jedno. Budi sve, samo ne ono što su ostali. Budi strastven. Dok govoriš, zamišljaj kako joj ljubiš grudi. I čini uvijek suprotno njenim očekivanjima.“

Dodik se začuđeno zagledao u raspričanog Jovana. Dok je slušao riječi koje su oživljavanje njegovu mladost, zabetoniranu u dubokoj podsvijesti, treptao je očima. Osjećao je kako mu je koža hrapava, a elastični mu se podbradak debljao i tanjio. Najednom, izleti mu glasan podrig što je zvučao poput svih kreketaja svijeta u jednom glasu.

Agenti ga zabrinuto pogledaju, a on obriše usne.

„Oprostite. Previše kisele vode u stomaku.“

„Sve u redu, gospodine predsjedniče“ – okamenjeno će Jovan.

„Gledajte momci, sve to krasno zvuči, ali riječ je o bivšoj djevojci. Ona me mrzi iz dna duše. Slomio sam joj srce u mladosti, a sada je trebam. Točnije, moram je poljubiti do ponoći.“

„Hahaha. Pepeljuga neka?“ – upita Stjepan.

„Momci, ne šalim se.“ – ukočeno će Dodik.

„U redu, nije problem. Rješavali smo i gore situacije, ali nije mi jasno zašto baš do ponoći? Opsesivnost u zavođenju je poput otrova u venama koji paralizira mišiće, trne lice. Strpljivost i opuštenost su melem prirode.“

„Momci, samo učinite kako sam vam rekao. Ukoliko uspijete, svaki od vas biti će nagrađen sa stotinu tisuća eura.“

„Što?“ – dvojac zaslini.

„Ponoć je rok“ – spusti glavu, a podbradak mu se napuše.

„Tko je ona?“ – upita Jovan.

Uto, Dodik izvadi letak večerašnjeg nastupa pjevačice Zlate u jednom od banjalučkih noćnih klubova. Na slici stajala je polegnuta žena tamne, kovrčave kose u kratkoj crvenoj haljini, a ispod je pisalo početak u dvadeset i jedan sat.

„Zar nju?“ – začuđeno će Stjepan.

„Da. Moja stara ljubav. Ispričajte me sada. Imam obveza. Vidimo se u kafiću preko puta moga ureda točno u osamnaest sati. Vlasnik je moj komšija Emir. Da nam Bog bude od pomoći, djeco.“

„Ne brinite gospodine. Dogovoreno“ – odgovorio je Stjepan.

Izlazeći iz ureda predsjednika, zaprepašteni dvojac obriše čelo blistavo od znoja. Šetajući romantičnim ulicama Banjaluke, glave su im bježale lijevo – desno od hodajućih meraka što su lutali ovim gradom. Oaza šminke, raznobojni buketi frizura i izražena ženstvena genetika lica dozivali su maglu u glavama najboljih zavodnika Hrvatske. One su šetale svuda oko njih. Ovakve žene su izumrle junakinje iz mitologije u njihovoj domovini. Toliko je sve postajalo nevjerojatno da su se osjećali kao da su svemirskim brodom zalutali na planet žena.

Zastavši u blizini dječjeg vrtića čije je zeleno dvorište bilo ispunjeno prekrasnim mladim tetama, Stjepan zbunjeno upita:

„Gdje smo mi to došli?“

„Rođo moj, u Banjaluci je svašta moguće, ali ne i to da ugledaš ružnu djevojku“ – izgovori piljeći u odgajateljicu duge plave kose, oble stražnjice i velikih grudi, koja je nasmiješeno podizala dječaka na vrtuljak.

„Napravio bi joj jednoga, ha?“

„Bilo bi čarobno.“

Baš kad je to izgovorio, s leđa ga sčepa netko. Naglo se okrenuo. Slijepa prosjakinja u marami na kojoj su bile ispletene blijede ljubice sledi im krv u žilama.

„Ona zna da ste ovdje“ – ledeno se osmjehne svojim tankim usnama.

„Ne razumijem, gospođo“ – prepadnuto prozbori Stjepan.

„Koliko vam god Milorad platio, prokletstvo mu je već opečatilo krvne stanice . Zlata ga neće poljubiti. Do ponoći, pretvorit će se u vodozemca.“

„Oprostite, ali o čemu vi pričate?“

„I vas je kao ostale uvjerio da pati od takozvanog žabljeg sindroma, odnosno kliničkog vodozemstva. Ne. Hihi. U krivu ste“ – jezivo će ona.

„Molim?!“

„Davno, nakon što je ostavio Zlatu, ovako mu je rekla:

Milorade, kada u grad tvoj dođu dva mladića,

Ugledat će staricu, nedaleko od vrtića.

Baka ta govorit će im, a oni će misliti da je luda babetina,

Te ćeš noći, Milorade, postati ogromna žabetina“.

Uto, djeca vrtića zacviliše poput jaganjaca, slijepa se starica započela ceriti na sav glas, a dvojac pobjegne od nje. Toliko su uspaničeno trčali ulicama da su im gotovo kosturi iskočili iz mesa. Preznojeni, sjeli su u kafić preko puta predsjedničkog ureda. Napeto su prolazili sati uz jata opsesivnih misli, nagađanja i teorija o zavjerama.

2. dio

Predsjedniku je zazvonio alarm te je podigao svoju debelu stražnjicu iz udobne fotelje. Pospano je zijevnuo puneći svoju stomačinu poput mjehura. Uto, uleti mu muha u usta i slijepi se za jezik. Divljački ju je ispljunuo te obrisao slinave obraze. Zvižudukajući, prošao je pored svojih podređenih kao da se ništa nije dogodilo i uputio se prema kafiću. Otvorivši vrata, ugleda dvojac.

„Momci, hajdemo u akciju“ – užurbano im uputi.

Ustali su, ostavili dvadeset maraka na stolu te produžili dalje.

„Nešto se događa sa mnom. Nešto se događa sa mnom“ – cvilio je Dodik putem.

Stjepan zapazi kako mu ruka malčice zeleni pa upita:

„Jeste li dobro?!“

„Ah, nikad bolje“ – protrlja glavom te se neprirodno osmjehne.

„Koliko još do kluba, gospodine?“ – upita Stjepan.

„Nije daleko. Nego, recite mi ukratko. Što mi je činiti?!“

„Sjetite se, što smo rekli. Koje je prvo pravilo?“

Dodik se zbunjeno počešao po kosi.

„Biti strastven!!“ – ko iz topa će on.

„Da. Strastveno govorite, strastveno razmišljajte, strastveno se krećite i gledajte. Što je ono, još važnije, o čemu smo jutros govorili?“

„Molim?“

„U redu. Činite sve suprotno od onoga što ona očekuje.“

„Dakle, ukoliko ona očekuje da volim žensku ljepotu, moram biti peder?“

„Ne tako!“ – Lupio se po čelu – „Opušteno i profinjeno. Razmislite logički. Što osoba očekuje nakon što ste joj slomili srce, a želite je ponovo?! Očekuje da ćete nastupiti prepadnuto, samoponižavajuće i da ćete joj se opravdavati te vas upravo tako planira kazniti. Budite suprotni od toga. Opušten, kreativan, sa stasom, ponosan, ali ne i bahat. I sve to pomnožite s faktorom strastvenosti. Ukoliko tako učinite, vaša je.“

„A što ako…“

„Nema >Što ako<!“ – prekine ga. „Ostaje samo situacija i okolnost, no mi smo tu kako bi to postavili. Zato nas i plaćate. I sjetite se da prava riječ, u pravom trenu, osvaja srce svake žene.“

„U redu“ – Dodik uvuče podbradak.

„Momci, pogledajte“ – izgovori Jovan ugledavši ljubičasto blještavilo koje su raspucavali reflektori zgrade disko kluba. Što su bliže prilazili, glazba je jače odzvanjala u ušima. Usporeno su prošli pored četvorice ćelavih gorila što su stajali pred vratima. S lijeva se nalazio šank nad kojime su letjele vatre i čaše koktel majstora, a s desna podij prepun rasplesane omladine, kojeg su okruživali  stolovi i crvene fotelje. Poviše, nekoliko je stepenica odvajalo ostatak kluba od VIP lože. Miloradu gotovo zastade srce ugledavši svoju staru ljubav u dugoj crvenoj haljini, u društvu s nekim gospodinom u plavom armani odjelu. Pijuckala je pjenušac, frčkala kosu i smiješkala se.

„Ne, ne mogu ja to“ – preznojeno će Dodik.

„Samo me slušajte“ – oštro mu uputi Stjepan, uhvati ga za sako te mu prišapne nešto.

Milorad se perverzno osmijehne te se odvažno uputi prema njoj, a dvojac krene za njim.

„Dobra večer“ – Dodik ispruži ruku prema Zlati, kojoj je gotovo ispala čaša ugledavši ga. Nije mu uzvratila.

„Poštovanje, mogu li vam ikako pomoći?“ – Upita gospodin pored nje.

Milorad spusti ruku i mrko ga pogleda.

„A tko si ti?“

„Predrag. Njen menadžer“ – pripito će.

„Gospodine menadžeru, želio bih nešto pokloniti Zlati“ – zavuče ruku u džep. Izvlačeći, ispao mu je zlatni lopoč i otkotrljao se do susjednog stola za kojime su sjedili svirači. Predrag refleksno ustane i krene ga podići, a Zlata dlanovima prekrije obraze. Zapazivši priliku, Stjepan ubaci bezokusni laksativ menadžeru u pjenušac, a Jovan istrese ljepilo „Super atack“ po crvenoj fotelji na kojoj je sjedio.

„Zlata“ – ponizno će Dodik.

Ona ga presretne pogledom prepunim prezira.

„Što je? Što hoćeš?“

„Želim samo znati da si dobro.“

„Jesam. Sada znaš“ – nakrivi glavu, a Miloradu se slede usne.

„Presjedniče, požurite, čekaju vas plesačice“ – lukavo će Jovan.

„Što?“ – on ga zbunjeno pogleda, na što mu ovaj namigne.

„Moramo ići, bilo nam je drago“ – reče Stjepan te povuče Dodika za odjelo. Spuštajući se niz stepenice, Milorad se okrene i ugleda menadžera kako sjeda na fotelju pokraj Zlate brišući sako, a pjenušac se sve vatrenije pjenio. Uručio joj je zlatni lopoč, a ona ga je samo odložila sa strane kolutajući očima.

Agenti i predsjednik oslonili su se uz šank i naručili tri viskija.

Kako su minute prolazile, prazne su se čaše sve brže redale pored Miloradovih laktova. Lijevo oko mu se spuštalo, a desno podizalo. Narodna mu je muzika sve čudnije odzvanjala u ušima. Polako se počeo prislanjati uz šank dok su ova dvojica plesali.

Odjedom, Jovan povuče prsatu crnku punih usana za ruku, nježno je obgrli oko bokova:

„U koje si – se ti probleme uvalila“ – osmjehnuto joj uputi, gledajući je u grudi.

„Što?“ – zbunjeno će ona.

„Uhvatio sam te. Tražim te dugo“ – osmjehnuto će.

„Odakle, molim te? I zašto mi piljiš u dude? Ljude se gleda u oči“ – odmakne se i prostrijeli ga pogledom.

„Pa zamišljam kako bi mi stajale u rukama, ako bi bila dobra.“

„Hah, ja dobra?!“ – Uperi prstom prema sebi.

„Nego čuj, manje je to sad bitno. Čuo sam da je u blizini Banjaluke pao leteći tanjur i da se mali vanzemaljac krije po noćnim klubovima.“

„A da? E pa danas nisi sretnik“ – osmjehnula se.

„Možda. Čuo sam da vanzemaljke vrebaju uokolo tražeći Zemljane da ih odvedu na Mars i izvuku im sjeme kako bi svoju vrstu križali s ljudima, ali da imaju ozbiljan problem. Ukoliko poljube čovjeka, odmah pozelene, izgube biološku masku i vrate se u svoj izvorni oblik?“

„Ha?!“ – Zatresla je glavom.

On je naglo uhvati te poljubi. Nekoliko sekundi pokušavala je držati usta zatvorena, ali nije se mogla oduprijeti te se krenula strastveno ljubiti s njim.

Milorad je sve to opijeno promatrao i nije mogao vjerovati. Netom, začuju se krikovi iz VIP- lože. Jovan ispusti djevojku, Stjepan se osmjehne, a predsjednik podigne glavu. Ugasila se muzika, a redari su trčali prema Zlatinom menadžeru koji se srušio sljepljen za stolicu.

„Ne mogu. Ne mogu“ – stenjao je držeći se za trbuh.

Baš kad su doletjeli redari, njega stegnu crijeva do kraja i začuje se prdež koji je zatresao diskoteku. Sve je izletjelo iz njega, curilo mu do čarapa. Zgrožena je Zlata pobjegla u prostoriju za osoblje, a redari su izveli menadžera zajedno s posranom stolicom za koju je bio sljepljen i skupa s njom ga izbacili iz kluba. Željeli su mu zadati poneki udarac nogom u stražnjicu, ali gadilo im se. Uskoro su dotrčale čistačice, obrisale pod i muzika je nastavila svirati kao da se ništa nije dogodilo. Milorad je perverzno trljao rukama i radovao se podsmjehom poput vodozemca kada jezikom uhvati naivnu mušicu. Trenutaka kasnije, zategne podbradak i podrigne. Primjetio je kako nema Zlate, no znao je da se mora vratiti prije početka koncerta. Nastavili su se opijati.

3. dio

Držao je oči sklopljenje, oslanjao se za šank. U glavi je osjećao predsvemirsko, plinovito stanje kojime ne teku ni prostor ni vrijeme, vlastito tijelo mu se doimalo kao da lebdi, a koljena su mu trnula. Svako toliko bi štucnuo.

„Predsjedniče! Predsjedniče!“ – Glasno će Jovan, povukavši ga za rukav.

„Aaaaa?“ – Razbuđeno će Dodik.

„Još pola sata i ponoć je.“

„Što?!“ – Hitro podigne glavu. „Gdje? Gdje je Zlata?“

„Eto, upravo je ušla.“

Dodik podigne pijano oko i ugleda je kako nervozno šeće VIP-om u pratnji dvojice redara te naglo posrlja prema njoj.

„Ne još, čekajte!“ – Dobaci Stjepan, na što se Dodik okrene.

„Što smo ono rekli?!“ – Upita Jovan.

Predsjednik ga zbunjeno pogleda.

„Biti supro… ?“ – Nastavi Jovan.

„Ah, da“ – pljusne se po čelu. „Čini suprotno od njenih očekivanja, budi strastven i zamišljaj kako joj ljubiš grudi dok govoriš.“

„Upravo tako. U napad sada“ – namigne mu, na što Milorad predahne i lelujavim se hodom uputi prema stepenicama.

Zlata ga je mrko promatrala dok joj je prilazio, to njegovo opijeno lice koje ju je u mladosti izrugivalo, pune usne koje su hvalisavo prepričavale njihova seksualna iskustva za šankom te korake koji su se gotovo zaplinjali u hodu.

Zastavši pred nju, gotovo se razbio. Oslonio se na njeno rame i započeo govoriti:

„Malena, nedostaje mi tvoj glas. Svakog trena kada si govorila, osjećao sam muziku koja mi je milovala srce. Otkako si otišla, ostala je jeka tuge i osjećam se kao da sam bačen u pakao. Pogriješio sam. Pored tebe, osjećao sam se kao da vodim ljubav s cijelim svijetom i imao dojam kao da je svemir poklonio jedan mali planet za nas, da na njemu budemo sretni.“

Zlata, kojoj je srce zakucalo kao nekada davno, prodre ga suznim očima.

„Uvijek si volio moć i slavu umjesto duše, zar ne?“

„Ne, srce. Počeo sam se baviti politikom otkad si otišla, kako bih postao moćan jer sam vjerovao da mi te to može vratiti. Glumio sam sve što nisam, govorio narodu sve što želi čuti, a tebe nosio u svakom otkucaju i nikada nisam prestao vjerovati da ćeš jednom opet biti moja. Ja sam i dalje mali uplašeni Milorad.“

„A mene je tješila glazba“ – spontano ga zagrli, a on je krene poljubiti.

„Ne još“ – odgurne ga nježno. „Prvo mi odgovori na jedno pitanje.“

„Kakvo?“

„Bi li umro zbog mene?“

Dodik zastade pa se sjeti da mora odgovarati strastveno, a suprotno od očekivanog.

„Ne, ali ne bih ni mogao živjeti bez tebe.“

Ona ga zadivljeno pogleda, zastade nekoliko trenutaka te upita:

„Koju bi mi haljinu kupio kada bi imao cijeli svijet na raspolaganju?“

„Nijednu, jer želim te golu.“

Nju iznenadi iskrenost, strastveno se osmjehne. Željela ga je ponovo kao nekada. Milorad je to osjećao, nakrivio je usne shvativši kako mu tehnika „suprotno očekivanom – strastveno“ jako dobro ide.

„A reci mi Milorade, bi li me ikada mogao iskoristiti onako kao nekada? Učiniti mi ono?“

„Bih srce.Volio bih te potrošiti kao zadnju i ostaviti usred parkića golu, ali…“

Presječe ga šamarčina preko obraza. Uhvatio se za glavu u kojoj su mu zujale riječi koje je zadnje izgovorio. Zlata se bijesno okrenula i uputila ka bini.

„Ljubavi, ne!!“ – razdere se Dodik i pokuša je povuči za haljinu, ali ga redari ščepaju za ruku i sruše na pod. Držali su ga.

„Neeee!“ – razderao se na sav glas, pokušavajući se oduprijeti.

Upravo tada, baš minut prije ponoći, orkestar zasvira i Zlata počne pjevati:

Nemoj da se ljutiš ti,

Drugom sada odlazim

Šta je bilo, bilo je

Drugom sada dajem sve

PLAČI DODIK, TU POMOĆI NEMA,

DRUGI JE KRAJ MENE,

SAD SAM SRETNA ŽENA.

PLAČI DODIK, TU POMOĆI NEMA,

DRUGI JE KRAJ MENE,

SAD SAM SRETNA ŽENA.

Zapazivši promijenjenu (ili možda izvornu) verziju teksta, osjetio je kako mu se tijelo umanjuje, udovi postaju ljigavi i mlohavi, kosti nestaju, jezik raste, a oči povećavaju. Pokušao je zaurali, ali umjesto toga, iz grla mu izleti kreketaj.

Redari se zapanje ugledavši prazno Miloradovo odjelo koje su držali svatko za jedan rukav. Pomislivši kako je čarobnjak koji može nestati, iznenadi ih skok žabe iz džepa. Zapazili su kako liči na Milorada i krenuli je uhvatiti, ali ona se prepadne i odskakuče prema izlazu. Žabac Milorad pazio je da ga neka štikla ne zagazi te se skrio iza kontejnera, u mali grm, ispred kluba, vrebajući i kamuflirajući tijelo u zelenilu. Čitav mu se lik izmjenio, osim boje očiju.

Epilog

Ujutro, oko četiri sata, kada je Zlata u pratnji novinara i nekoliko stotina obožavatelja, izlazila iz kluba, zapazi slatku, malu žabu. Srce joj se smili te čučne i ispruži dlanovi. Žabac Milorad doskakutao je do nje, a ona ga podigne i poljubi u usne. Uto, začuje se prasak, a blještavilo svima zablješti pogled. Ugledali su golog Milorada Dodika.

Shvativši što se dogodilo, rukama je prekrio golu stražnjicu i genitalije te pocrvenjelih obraza otrčao daleko, u neku Banjalučku zabit.

Čitav je događaj medijski zataškan, ali je poznat u užim Banjalučkim krugovima. Očevici se boje prepričati ga ikome kako ih se ne bi proglasilo ludima.

Kraj

Autor: Zoran Antičević

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Vera Primorac: U početnom krugu

Objavljeno

na

Objavio

Proljeće u Mostaru
Proljeće u Mostaru

Sama sam. Sjedim  pred TV ekranom. I sa strepnjom pratim najnovije vijesti … Moji su već otišli spavati, iako je još rano. A ja kao na iglama. Bdijem i osluškujem. Ni san mi nikako ne dolazi na oči.  Nemirna sam. Osjećam se kao u nekakvoj mišolovci. Idem iz sobe u sobu, pa u WC, pa s kauča na fotelju… i s fotelje na kauč.

Odjedanput mi neka muka u želudcu. Trčim u WC i izbacujem svu onu gorčinu i sav onaj jad koji mi se skupio u praznom stomaku. Jer od muke, u ovih zadnjih nekoliko dana, ne mogu ni jesti ni piti.

Nekakav se nemir uvukao u  mene.

Sve mi smeta.

Svega se plašim.

Od svega strepim.

Smeta mi i ova neprirodna tišina koja  samo što ne eksplodira. Tako neuobičajena za ovo doba godine. I za ove rane večernje sate.

Ta, ljudi bi trebali, kao i uvijek dosad, šetati… Sastajati se.

Proljeće je!!! Proljeće je u Mostaru.

I svjetlost je  … nekada bila.

U Mostaru.

***

Ali nigdje, nigdje na ovome svijetu, nije bilo toliko svjetlosti i sunca, toliko topline i mirisa, kao u mome rodnom gradu.

Jer, sunce je, ovdje, kažemo mi Mostarci, zastalo na tren. I ovdje ostalo zauvijek.

I sve je ovdje, nekako, drugačije. Nestvarno.

I obavijeno aurom neke djevičanske nevinosti i čistoće.

 

A svjetlost u tebi. Svjetlost oko tebe.

Uvlači ti se u dušu … Budi te jutrom. Mazi po licu.

Usporava pokrete.

I ublažava oštrinu naravi pa nekako sav treperiš… od silne dragosti.

I svi su ti ljudi bliski i dragi.

Kao rod rođeni.

Zato bi,  svatko od nas, i drugima darovao svu tu ljepotu.

I ozario lice… Njegovim osmjehom.

Jer- moj grad i osmijeh ima!

I smiješi se svakome tko dolazi čistoga srca i otvorene duše.

I svakome pruža ruke…

I prima ga u zagrljaj.

 

E-e-e-e-, proljeće! Proljeće u Mostaru!!!

 

Vrijeme je to kada sve oživi i probudi se; kada zašumi Neretva; kada zamiriše behar(cvijet) na voćkama.

Kada ljudi nahrupe iz kuća na ulice, pa kao da su izmiljeli iz čahura, preobraze se.

Ispruže suncu na pozdrav.

I dovikuju se, pričaju glasno, pjevuše…

„Što te nema, što te nema.

Rumen istok kad zarudi

I duša se miru sprema…

Što te nema? Što te nema?“

 

Odjekivala je, tako, svakog proljeća    pjesma i  vrvio život ulicama. Jer, proljeće je uvijek bilo i jest… vrijeme ljubavi.

Vrijeme kada se mladi vole. I s proljećem u Mostaru, žive svoje proljeće.

 

A gdje li je sve to sada nestalo?

Gdje li je sada nestala sva ona svjetlost?

 

I što ove spodobe ovdje traže?

 

Oni za takvo što ni ne znaju!

Oni umjesto ljubavi, siju mržnju.

Umjesto radosti, donose tugu i očaj.

Umjesto života, ostavljaju pustoš .

I zgarišta … I pepeo… I smrt…

***

Ali, moram iskreno priznati, još od prvog trena, nakon moga povratka, nisam se osjećala baš onako opušteno, kao što sam se uvijek osjećala, u mome rodnom gradu. Sve mi je bilo isto, a opet sve nekako drugačije. Nestala je ona toplina s kojom te je, nekada prije, grad dočekivao.

 

Širio ruke. Blistao od blagosti i sreće zbog

tvoga ponovnog vraćanja.

Vraćanja u osunčana jutra.

Vraćanja baščama,

ulicama,

beharu,

mirisima…

I šetnjama Ilićima, Cimom, Barama…

 

I poznatim i dragim stazama djetinjstva. Gdje ti je sve blisko i drago.

I tvoje.

Dok ti se on, tvoj grad smiješi. I usta mu od uha do uha. Sav ozaren. Jer si mu se vratio.

A sada?

A sada i nebo sivo. Pritislo…

Olovno, neprijateljsko. I sumorno.

Nigdje ni sunca ni svjetlosti.

 

***

Hodam žurno mojom ulicom do prve trgovine. Nesigurno i oklijevajući.

I osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama. Jer, sva treperim od nekakve slabosti.

I opet me pritisnula ona ista zebnja. Onaj isti strah i nelagoda.

Rat!!! Rat je i ovdje!

 

A, oni nas vrebaju, s mržnjom

I drže na nišanu

Netremice

Ušančeni u svom strahu

Mjere i odmjeravaju

Preko topovske i snajperske cijevi

Uzduž  i upoprijeko

Nevidljivi i skriveni

Od naših pogleda

Procjenjuju nam

Našu težinu i dob

Našu širinu i visinu

 

Našu podobnost

I našu nepodobnost

Naš Život Našu smrt

I našu

Opstojnost

A kada im i to dosadi

Igraju se

Hoću-Neću

Pa kom opanci

Kom obojci

 

Slutila sam to. Ali nisam htjela vjerovati, niti to priznati sama sebi.

Nadala sam se. I još se uvijek nadam…

‒ Ali rat je…rat je, moja Lucija!!! Oni ti samo čekaju znak za početak pa da se na nas sruče! Pa, zar ne vidiš, jadna ti tvoja majka, kako su se već načičkali i ušančili po okolnim brdima?

A ti, kao kakva naivna glupača, još uvijek trubiš o tome, hoće li ga ili ne će biti.

Ta, prozor tvoje učionice gleda ravno u njihove topovske cijevi, uperene točno prema tvojoj školi. I prema tvome Mostaru.

 

U početnom smo krugu pakla!!!

 

Vera Primorac/ Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari