Pratite nas

Priče

PRIČA: Liči li Milorad Dodik na žabu?

Objavljeno

na

Radnja: Stjepan i Jovan su instruktori za zavođenje žena. Nakon što su dobili poziv, putuju za Banjaluku u pomoć predsjedniku RS Miloradu Dodiku koji se našao u ozbiljnim ljubavnim problemima. Tokom druženja saznaju da ga je davno proklela jedna žena i kako će se do ponoći pretvoriti u žabu ukoliko je ne poljubi. Kako bi stvari bile gore, ta ga žena mrzi.

[ad id=”93788″]

1. dio

Napete su minute klizile niz kazaljku pozlaćenog sata što je krasio crvenkaste zidove predsjedničkog kabineta. Blještave su jutarnje zrake prolazile kroz grilje, a dvojica agenta za zavođenje čekala su gospodina Dodika. Jovanova je noga nestrpljivo podrhtavala, a Stjepan se zagledao u šalicu kave iz koje se podizala mirisna para. Lijevu je ruku položio na stol te je krenuo ispiti. Baš tada, vrata su zaškripila. Agenti su se naglo okrenuli. Ugledali su predsjednika pa refleksno ustali. Njegove mutne oči izgledale su poput zelenkaste bare, a podno njih padali su veliki podočnjaci. Oblizao je svoje spuštene usne, zategnuo bucmaste obraze i uspravio trbuh.

„Dobro jutro“ – pospano je izgovorio.

Nakon nekoliko trenutaka zatečenosti, Jovan uzvrati.

„Dobro jutro predsjedniče.“ Lijepo odjelo.

On se neprirodno osmjehne pa položi svoju stražnjicu na kožnu fotelju te iz džepa izvadi zlatni lopoč. Gledao ga je nekoliko trenutaka te ih prostrijeli svojim velikim očima.

„Hvala, ali nema potrebe za formalnošću. Ja bih radije da odmah pređemo na stvar. Sjednite i osjećajte se kao kod kuće“ – rekao je.

Zapanjeni velikodušnošću, kakvu mediji nikad nisu predstavili, začuđeno su se pogledali te učinili kako im je rekao.

„Kojim dobrom mi kod vas ? Kako možemo pomoći?“ – upita Stjepan, trudeći se biti šarmantan.

„Pretpostavljate, zar ne?“

Njih dvojica kimnu.

„Ovoga puta, stvari su malčice složenije“ – predsjednik uvuče usne.

„Gospodine, komplicirani putevi vode do jednostavnog rješenja. Pravilo je uvijek jedno. Budi sve, samo ne ono što su ostali. Budi strastven. Dok govoriš, zamišljaj kako joj ljubiš grudi. I čini uvijek suprotno njenim očekivanjima.“

Dodik se začuđeno zagledao u raspričanog Jovana. Dok je slušao riječi koje su oživljavanje njegovu mladost, zabetoniranu u dubokoj podsvijesti, treptao je očima. Osjećao je kako mu je koža hrapava, a elastični mu se podbradak debljao i tanjio. Najednom, izleti mu glasan podrig što je zvučao poput svih kreketaja svijeta u jednom glasu.

Agenti ga zabrinuto pogledaju, a on obriše usne.

„Oprostite. Previše kisele vode u stomaku.“

„Sve u redu, gospodine predsjedniče“ – okamenjeno će Jovan.

„Gledajte momci, sve to krasno zvuči, ali riječ je o bivšoj djevojci. Ona me mrzi iz dna duše. Slomio sam joj srce u mladosti, a sada je trebam. Točnije, moram je poljubiti do ponoći.“

„Hahaha. Pepeljuga neka?“ – upita Stjepan.

„Momci, ne šalim se.“ – ukočeno će Dodik.

„U redu, nije problem. Rješavali smo i gore situacije, ali nije mi jasno zašto baš do ponoći? Opsesivnost u zavođenju je poput otrova u venama koji paralizira mišiće, trne lice. Strpljivost i opuštenost su melem prirode.“

„Momci, samo učinite kako sam vam rekao. Ukoliko uspijete, svaki od vas biti će nagrađen sa stotinu tisuća eura.“

„Što?“ – dvojac zaslini.

„Ponoć je rok“ – spusti glavu, a podbradak mu se napuše.

„Tko je ona?“ – upita Jovan.

Uto, Dodik izvadi letak večerašnjeg nastupa pjevačice Zlate u jednom od banjalučkih noćnih klubova. Na slici stajala je polegnuta žena tamne, kovrčave kose u kratkoj crvenoj haljini, a ispod je pisalo početak u dvadeset i jedan sat.

„Zar nju?“ – začuđeno će Stjepan.

„Da. Moja stara ljubav. Ispričajte me sada. Imam obveza. Vidimo se u kafiću preko puta moga ureda točno u osamnaest sati. Vlasnik je moj komšija Emir. Da nam Bog bude od pomoći, djeco.“

„Ne brinite gospodine. Dogovoreno“ – odgovorio je Stjepan.

Izlazeći iz ureda predsjednika, zaprepašteni dvojac obriše čelo blistavo od znoja. Šetajući romantičnim ulicama Banjaluke, glave su im bježale lijevo – desno od hodajućih meraka što su lutali ovim gradom. Oaza šminke, raznobojni buketi frizura i izražena ženstvena genetika lica dozivali su maglu u glavama najboljih zavodnika Hrvatske. One su šetale svuda oko njih. Ovakve žene su izumrle junakinje iz mitologije u njihovoj domovini. Toliko je sve postajalo nevjerojatno da su se osjećali kao da su svemirskim brodom zalutali na planet žena.

Zastavši u blizini dječjeg vrtića čije je zeleno dvorište bilo ispunjeno prekrasnim mladim tetama, Stjepan zbunjeno upita:

„Gdje smo mi to došli?“

„Rođo moj, u Banjaluci je svašta moguće, ali ne i to da ugledaš ružnu djevojku“ – izgovori piljeći u odgajateljicu duge plave kose, oble stražnjice i velikih grudi, koja je nasmiješeno podizala dječaka na vrtuljak.

„Napravio bi joj jednoga, ha?“

„Bilo bi čarobno.“

Baš kad je to izgovorio, s leđa ga sčepa netko. Naglo se okrenuo. Slijepa prosjakinja u marami na kojoj su bile ispletene blijede ljubice sledi im krv u žilama.

„Ona zna da ste ovdje“ – ledeno se osmjehne svojim tankim usnama.

„Ne razumijem, gospođo“ – prepadnuto prozbori Stjepan.

„Koliko vam god Milorad platio, prokletstvo mu je već opečatilo krvne stanice . Zlata ga neće poljubiti. Do ponoći, pretvorit će se u vodozemca.“

„Oprostite, ali o čemu vi pričate?“

„I vas je kao ostale uvjerio da pati od takozvanog žabljeg sindroma, odnosno kliničkog vodozemstva. Ne. Hihi. U krivu ste“ – jezivo će ona.

„Molim?!“

„Davno, nakon što je ostavio Zlatu, ovako mu je rekla:

Milorade, kada u grad tvoj dođu dva mladića,

Ugledat će staricu, nedaleko od vrtića.

Baka ta govorit će im, a oni će misliti da je luda babetina,

Te ćeš noći, Milorade, postati ogromna žabetina“.

Uto, djeca vrtića zacviliše poput jaganjaca, slijepa se starica započela ceriti na sav glas, a dvojac pobjegne od nje. Toliko su uspaničeno trčali ulicama da su im gotovo kosturi iskočili iz mesa. Preznojeni, sjeli su u kafić preko puta predsjedničkog ureda. Napeto su prolazili sati uz jata opsesivnih misli, nagađanja i teorija o zavjerama.

2. dio

Predsjedniku je zazvonio alarm te je podigao svoju debelu stražnjicu iz udobne fotelje. Pospano je zijevnuo puneći svoju stomačinu poput mjehura. Uto, uleti mu muha u usta i slijepi se za jezik. Divljački ju je ispljunuo te obrisao slinave obraze. Zvižudukajući, prošao je pored svojih podređenih kao da se ništa nije dogodilo i uputio se prema kafiću. Otvorivši vrata, ugleda dvojac.

„Momci, hajdemo u akciju“ – užurbano im uputi.

Ustali su, ostavili dvadeset maraka na stolu te produžili dalje.

„Nešto se događa sa mnom. Nešto se događa sa mnom“ – cvilio je Dodik putem.

Stjepan zapazi kako mu ruka malčice zeleni pa upita:

„Jeste li dobro?!“

„Ah, nikad bolje“ – protrlja glavom te se neprirodno osmjehne.

„Koliko još do kluba, gospodine?“ – upita Stjepan.

„Nije daleko. Nego, recite mi ukratko. Što mi je činiti?!“

„Sjetite se, što smo rekli. Koje je prvo pravilo?“

Dodik se zbunjeno počešao po kosi.

„Biti strastven!!“ – ko iz topa će on.

„Da. Strastveno govorite, strastveno razmišljajte, strastveno se krećite i gledajte. Što je ono, još važnije, o čemu smo jutros govorili?“

„Molim?“

„U redu. Činite sve suprotno od onoga što ona očekuje.“

„Dakle, ukoliko ona očekuje da volim žensku ljepotu, moram biti peder?“

„Ne tako!“ – Lupio se po čelu – „Opušteno i profinjeno. Razmislite logički. Što osoba očekuje nakon što ste joj slomili srce, a želite je ponovo?! Očekuje da ćete nastupiti prepadnuto, samoponižavajuće i da ćete joj se opravdavati te vas upravo tako planira kazniti. Budite suprotni od toga. Opušten, kreativan, sa stasom, ponosan, ali ne i bahat. I sve to pomnožite s faktorom strastvenosti. Ukoliko tako učinite, vaša je.“

„A što ako…“

„Nema >Što ako<!“ – prekine ga. „Ostaje samo situacija i okolnost, no mi smo tu kako bi to postavili. Zato nas i plaćate. I sjetite se da prava riječ, u pravom trenu, osvaja srce svake žene.“

„U redu“ – Dodik uvuče podbradak.

„Momci, pogledajte“ – izgovori Jovan ugledavši ljubičasto blještavilo koje su raspucavali reflektori zgrade disko kluba. Što su bliže prilazili, glazba je jače odzvanjala u ušima. Usporeno su prošli pored četvorice ćelavih gorila što su stajali pred vratima. S lijeva se nalazio šank nad kojime su letjele vatre i čaše koktel majstora, a s desna podij prepun rasplesane omladine, kojeg su okruživali  stolovi i crvene fotelje. Poviše, nekoliko je stepenica odvajalo ostatak kluba od VIP lože. Miloradu gotovo zastade srce ugledavši svoju staru ljubav u dugoj crvenoj haljini, u društvu s nekim gospodinom u plavom armani odjelu. Pijuckala je pjenušac, frčkala kosu i smiješkala se.

„Ne, ne mogu ja to“ – preznojeno će Dodik.

„Samo me slušajte“ – oštro mu uputi Stjepan, uhvati ga za sako te mu prišapne nešto.

Milorad se perverzno osmijehne te se odvažno uputi prema njoj, a dvojac krene za njim.

„Dobra večer“ – Dodik ispruži ruku prema Zlati, kojoj je gotovo ispala čaša ugledavši ga. Nije mu uzvratila.

„Poštovanje, mogu li vam ikako pomoći?“ – Upita gospodin pored nje.

Milorad spusti ruku i mrko ga pogleda.

„A tko si ti?“

„Predrag. Njen menadžer“ – pripito će.

„Gospodine menadžeru, želio bih nešto pokloniti Zlati“ – zavuče ruku u džep. Izvlačeći, ispao mu je zlatni lopoč i otkotrljao se do susjednog stola za kojime su sjedili svirači. Predrag refleksno ustane i krene ga podići, a Zlata dlanovima prekrije obraze. Zapazivši priliku, Stjepan ubaci bezokusni laksativ menadžeru u pjenušac, a Jovan istrese ljepilo „Super atack“ po crvenoj fotelji na kojoj je sjedio.

„Zlata“ – ponizno će Dodik.

Ona ga presretne pogledom prepunim prezira.

„Što je? Što hoćeš?“

„Želim samo znati da si dobro.“

„Jesam. Sada znaš“ – nakrivi glavu, a Miloradu se slede usne.

„Presjedniče, požurite, čekaju vas plesačice“ – lukavo će Jovan.

„Što?“ – on ga zbunjeno pogleda, na što mu ovaj namigne.

„Moramo ići, bilo nam je drago“ – reče Stjepan te povuče Dodika za odjelo. Spuštajući se niz stepenice, Milorad se okrene i ugleda menadžera kako sjeda na fotelju pokraj Zlate brišući sako, a pjenušac se sve vatrenije pjenio. Uručio joj je zlatni lopoč, a ona ga je samo odložila sa strane kolutajući očima.

Agenti i predsjednik oslonili su se uz šank i naručili tri viskija.

Kako su minute prolazile, prazne su se čaše sve brže redale pored Miloradovih laktova. Lijevo oko mu se spuštalo, a desno podizalo. Narodna mu je muzika sve čudnije odzvanjala u ušima. Polako se počeo prislanjati uz šank dok su ova dvojica plesali.

Odjedom, Jovan povuče prsatu crnku punih usana za ruku, nježno je obgrli oko bokova:

„U koje si – se ti probleme uvalila“ – osmjehnuto joj uputi, gledajući je u grudi.

„Što?“ – zbunjeno će ona.

„Uhvatio sam te. Tražim te dugo“ – osmjehnuto će.

„Odakle, molim te? I zašto mi piljiš u dude? Ljude se gleda u oči“ – odmakne se i prostrijeli ga pogledom.

„Pa zamišljam kako bi mi stajale u rukama, ako bi bila dobra.“

„Hah, ja dobra?!“ – Uperi prstom prema sebi.

„Nego čuj, manje je to sad bitno. Čuo sam da je u blizini Banjaluke pao leteći tanjur i da se mali vanzemaljac krije po noćnim klubovima.“

„A da? E pa danas nisi sretnik“ – osmjehnula se.

„Možda. Čuo sam da vanzemaljke vrebaju uokolo tražeći Zemljane da ih odvedu na Mars i izvuku im sjeme kako bi svoju vrstu križali s ljudima, ali da imaju ozbiljan problem. Ukoliko poljube čovjeka, odmah pozelene, izgube biološku masku i vrate se u svoj izvorni oblik?“

„Ha?!“ – Zatresla je glavom.

On je naglo uhvati te poljubi. Nekoliko sekundi pokušavala je držati usta zatvorena, ali nije se mogla oduprijeti te se krenula strastveno ljubiti s njim.

Milorad je sve to opijeno promatrao i nije mogao vjerovati. Netom, začuju se krikovi iz VIP- lože. Jovan ispusti djevojku, Stjepan se osmjehne, a predsjednik podigne glavu. Ugasila se muzika, a redari su trčali prema Zlatinom menadžeru koji se srušio sljepljen za stolicu.

„Ne mogu. Ne mogu“ – stenjao je držeći se za trbuh.

Baš kad su doletjeli redari, njega stegnu crijeva do kraja i začuje se prdež koji je zatresao diskoteku. Sve je izletjelo iz njega, curilo mu do čarapa. Zgrožena je Zlata pobjegla u prostoriju za osoblje, a redari su izveli menadžera zajedno s posranom stolicom za koju je bio sljepljen i skupa s njom ga izbacili iz kluba. Željeli su mu zadati poneki udarac nogom u stražnjicu, ali gadilo im se. Uskoro su dotrčale čistačice, obrisale pod i muzika je nastavila svirati kao da se ništa nije dogodilo. Milorad je perverzno trljao rukama i radovao se podsmjehom poput vodozemca kada jezikom uhvati naivnu mušicu. Trenutaka kasnije, zategne podbradak i podrigne. Primjetio je kako nema Zlate, no znao je da se mora vratiti prije početka koncerta. Nastavili su se opijati.

3. dio

Držao je oči sklopljenje, oslanjao se za šank. U glavi je osjećao predsvemirsko, plinovito stanje kojime ne teku ni prostor ni vrijeme, vlastito tijelo mu se doimalo kao da lebdi, a koljena su mu trnula. Svako toliko bi štucnuo.

„Predsjedniče! Predsjedniče!“ – Glasno će Jovan, povukavši ga za rukav.

„Aaaaa?“ – Razbuđeno će Dodik.

„Još pola sata i ponoć je.“

„Što?!“ – Hitro podigne glavu. „Gdje? Gdje je Zlata?“

„Eto, upravo je ušla.“

Dodik podigne pijano oko i ugleda je kako nervozno šeće VIP-om u pratnji dvojice redara te naglo posrlja prema njoj.

„Ne još, čekajte!“ – Dobaci Stjepan, na što se Dodik okrene.

„Što smo ono rekli?!“ – Upita Jovan.

Predsjednik ga zbunjeno pogleda.

„Biti supro… ?“ – Nastavi Jovan.

„Ah, da“ – pljusne se po čelu. „Čini suprotno od njenih očekivanja, budi strastven i zamišljaj kako joj ljubiš grudi dok govoriš.“

„Upravo tako. U napad sada“ – namigne mu, na što Milorad predahne i lelujavim se hodom uputi prema stepenicama.

Zlata ga je mrko promatrala dok joj je prilazio, to njegovo opijeno lice koje ju je u mladosti izrugivalo, pune usne koje su hvalisavo prepričavale njihova seksualna iskustva za šankom te korake koji su se gotovo zaplinjali u hodu.

Zastavši pred nju, gotovo se razbio. Oslonio se na njeno rame i započeo govoriti:

„Malena, nedostaje mi tvoj glas. Svakog trena kada si govorila, osjećao sam muziku koja mi je milovala srce. Otkako si otišla, ostala je jeka tuge i osjećam se kao da sam bačen u pakao. Pogriješio sam. Pored tebe, osjećao sam se kao da vodim ljubav s cijelim svijetom i imao dojam kao da je svemir poklonio jedan mali planet za nas, da na njemu budemo sretni.“

Zlata, kojoj je srce zakucalo kao nekada davno, prodre ga suznim očima.

„Uvijek si volio moć i slavu umjesto duše, zar ne?“

„Ne, srce. Počeo sam se baviti politikom otkad si otišla, kako bih postao moćan jer sam vjerovao da mi te to može vratiti. Glumio sam sve što nisam, govorio narodu sve što želi čuti, a tebe nosio u svakom otkucaju i nikada nisam prestao vjerovati da ćeš jednom opet biti moja. Ja sam i dalje mali uplašeni Milorad.“

„A mene je tješila glazba“ – spontano ga zagrli, a on je krene poljubiti.

„Ne još“ – odgurne ga nježno. „Prvo mi odgovori na jedno pitanje.“

„Kakvo?“

„Bi li umro zbog mene?“

Dodik zastade pa se sjeti da mora odgovarati strastveno, a suprotno od očekivanog.

„Ne, ali ne bih ni mogao živjeti bez tebe.“

Ona ga zadivljeno pogleda, zastade nekoliko trenutaka te upita:

„Koju bi mi haljinu kupio kada bi imao cijeli svijet na raspolaganju?“

„Nijednu, jer želim te golu.“

Nju iznenadi iskrenost, strastveno se osmjehne. Željela ga je ponovo kao nekada. Milorad je to osjećao, nakrivio je usne shvativši kako mu tehnika „suprotno očekivanom – strastveno“ jako dobro ide.

„A reci mi Milorade, bi li me ikada mogao iskoristiti onako kao nekada? Učiniti mi ono?“

„Bih srce.Volio bih te potrošiti kao zadnju i ostaviti usred parkića golu, ali…“

Presječe ga šamarčina preko obraza. Uhvatio se za glavu u kojoj su mu zujale riječi koje je zadnje izgovorio. Zlata se bijesno okrenula i uputila ka bini.

„Ljubavi, ne!!“ – razdere se Dodik i pokuša je povuči za haljinu, ali ga redari ščepaju za ruku i sruše na pod. Držali su ga.

„Neeee!“ – razderao se na sav glas, pokušavajući se oduprijeti.

Upravo tada, baš minut prije ponoći, orkestar zasvira i Zlata počne pjevati:

Nemoj da se ljutiš ti,

Drugom sada odlazim

Šta je bilo, bilo je

Drugom sada dajem sve

PLAČI DODIK, TU POMOĆI NEMA,

DRUGI JE KRAJ MENE,

SAD SAM SRETNA ŽENA.

PLAČI DODIK, TU POMOĆI NEMA,

DRUGI JE KRAJ MENE,

SAD SAM SRETNA ŽENA.

Zapazivši promijenjenu (ili možda izvornu) verziju teksta, osjetio je kako mu se tijelo umanjuje, udovi postaju ljigavi i mlohavi, kosti nestaju, jezik raste, a oči povećavaju. Pokušao je zaurali, ali umjesto toga, iz grla mu izleti kreketaj.

Redari se zapanje ugledavši prazno Miloradovo odjelo koje su držali svatko za jedan rukav. Pomislivši kako je čarobnjak koji može nestati, iznenadi ih skok žabe iz džepa. Zapazili su kako liči na Milorada i krenuli je uhvatiti, ali ona se prepadne i odskakuče prema izlazu. Žabac Milorad pazio je da ga neka štikla ne zagazi te se skrio iza kontejnera, u mali grm, ispred kluba, vrebajući i kamuflirajući tijelo u zelenilu. Čitav mu se lik izmjenio, osim boje očiju.

Epilog

Ujutro, oko četiri sata, kada je Zlata u pratnji novinara i nekoliko stotina obožavatelja, izlazila iz kluba, zapazi slatku, malu žabu. Srce joj se smili te čučne i ispruži dlanovi. Žabac Milorad doskakutao je do nje, a ona ga podigne i poljubi u usne. Uto, začuje se prasak, a blještavilo svima zablješti pogled. Ugledali su golog Milorada Dodika.

Shvativši što se dogodilo, rukama je prekrio golu stražnjicu i genitalije te pocrvenjelih obraza otrčao daleko, u neku Banjalučku zabit.

Čitav je događaj medijski zataškan, ali je poznat u užim Banjalučkim krugovima. Očevici se boje prepričati ga ikome kako ih se ne bi proglasilo ludima.

Kraj

Autor: Zoran Antičević

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

AFRIČKI SCHINDLER: Fra Vjeko – Fratar Hrvat iz BiH koji je spasio 100.000 Ruanđana

Objavljeno

na

Objavio

Branio je u tom užasu u Ruandi i jedne i druge, Tutsije i Hutue. Na kraju su ga ubili oni koje je spasio…

Vrtoglavo duge noge Osječanke u kratkoj haljini s cvjetnim uzorkom zaustavile su žamor. Ni glas se više ne čuje tu u hladu u kavani preko puta konkatedrale. Svi gledaju.

Dva stola dalje jedan se čak i zalio kavom. Zadrhtala mu, bit će, ruka. Briše košulju. Djevojka odlazi sve dalje, zvuk visokih potpetica je sve tiši… To je ono što oko vidi, a uho tek počinje slušati priču o svecu našeg doba, misionaru iz Ruande. Strašnu priču o čovjeku u smeđoj halji od koje se miješaju tuga i ponos.

O genocidu mačetama i fra Vjeki Ćuriću koji se zatekao u Ruandi između dvije zaraćene strane te krvave 1994. Kreće priča o bosanskom Hrvatu iz Žepča koji je proglašen afričkim Oscarom Schindlerom. U našoj zemlji ona dosad nije ispričana.

Otkriva je Željko Garmaz, osječki reporter koji je godinama proučavao život oca Vjeke, razgovarao s ljudima koje je svećenik iz Žepča spasio, piše Večernji list . Pronašao je svjedoke Vjekinih plemenitih djela u Nairobiju, Kampali, Kigaliju, Bujumburi, Gomi, Bukavu, Mbarari… – Fra Vjeko bio je faca. Živio je za druge, umro je za druge.

Branio je u tom užasu genocida u Ruandi i jedne i druge, Tutsije i Hutue, a na kraju su ga oni koje je spasio ubili… – govori Garmaz pa nastavlja:

Da shvatiš u kojim je strahotama taj misionar djelovao, ilustrirat će trenutak kad je 1994. godine ušao u svoj samostan. Hutui su nešto ranije ubili milijun Tutsija u tri mjeseca, većinom mačetama. Pušaka nije bilo. Počela je odmazda. On je u svom samostanskom i školskom kompleksu zatekao tijela 144 ubijena župljana, uglavnom Hutua, a samo u njegovoj spavaćoj sobi, nabacano na gomilu, ležalo je 36 tijela! – govori Garmaz, autor knjige “Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba”.

Prijatelj Fra Vjeke don Sebastijan Marković prepričao je Garmazu: – Bilo je to nešto prestrašno, zidovi su bili puni skorene krvi i godinu dana nakon toga kad sam ga posjetio. Vjeko mi je rekao da su u njegovoj spavaćoj sobi ubijali one koje su zatekli u selu.

Onda me Vjeko odveo do stabla eukaliptusa u blizini samostana pokazavši mi čavle pribijene uz drvo i rekao: “Hutue su objesili o ovo stablo!” Htio mi je pokazati i gdje su zakopana tijela, ali više nisam imao snage sve to gledati… Ukratko, u nekoliko rečenica, radilo se o sukobu između dviju etničkih grupa. Tutsija koje karakterizira visina, mnogi su viši od dva metara, pravilnih i šiljatih nosova, te Hutua koji su niži rastom, velikih usana, zdepaste građe. Dugih i kratkih. Velikih i malih. Ali okrutnih i jednih i drugih. I našem čovjeku između njih.

– Fra Vjeko za vrijeme genocida spašavao je Tutsije jer su Hutui imali zadaću “poklati sve što je dugo, sve ljude više od 190 centimetara”. Kasnije će se Tutsiji, zbog odmazde, osvećivati Hutuima pa će fra Vjeko i njih spašavati. Nije pobjegao kao drugi stranci, ostao je sa župljanima i u tom krvavom trenutku. Desetljeće je već proveo s njima u Kivumu prije genocida, a kad je počeo, domaći su ga tražili pomoć. I on je ostao. Nije pobjegao kao drugi stranci. Za života su ga proglašavali i herojem, ali i – svecem!

Koliko je ljudi spasio s obje strane? – Ne zna se točan broj. Ako kažem da je spasio 50.000 ljudi u Ruandi, malo sam rekao, vjerojatnije se radi o stotinama tisuća, većinom djece – kaže autor. Sjedimo i dalje u centru Osijeka, djevojke prolaze, tramvaji se mimoilaze, ali priča se ne prekida. Kako je Fra Vjeko spašavao ljude? – Kako je god mogao. Skrivao ih u samostanu i u župnoj crkvi.

Trpao bi ih ispod kamiona, u posebne bokseve pa ih ilegalno prevozio hineći da kamionima prevozi humanitarnu pomoć u susjedni Burundi ne bi li ih spasio od smrti. Na kontrolnim punktovima potplaćivao je razbojnike kako bi ga propustili. Davao im viski, krunice, privjeske, zlato, novac… Kad bi došao do punkta na kojem su svi mogli stradati, stisnuo bi krunicu u ruci pa se tiho pomolio: “Ja sam učinio sve. Bože, dalje je sve u tvojim rukama”. I prošao bi!

Jednom je čak hodao kroz špalir gdje su se s lijeve strane nalazile žene, a s desne vojnici postrojeni da te nedužne žene strijeljaju. Bio je svjedok i kad su na vladinoj kontrolnoj točki vojnici ubijali izbjeglice. Među tijelima je pronašao novorođenče koje je spasilo tijelo majke. Izvukao je novorođenče iz zagrljaja mrtve majke – govori Garmaz pa dodaje: – Morao sam ispričati ovu priču!

Ovu knjigu živim više od 11 godina, od siječnja 2007., kad sam prvi put stigao u Ruandu i boravio selu Kivumu. Iako sam se gotovo 30 godina bavio novinarstvom, radio u Vjesniku, u 24 sata, putovao svijetom, napisao niz knjiga, tek sam tu prvi put, pišući nešto, morao prekinuti zbog suza. Ponavljam, fra Vjeko bio je faca. Možemo na njega svi biti beskrajno ponosni, a njegov lik i djelo proširiti među nama.

Njega i njegova djela održimo živima. No ja vjerujem da je on i dalje među nama – kaže Željko. Razgovarao je s više od 50 ljudi, od Londona, Ljubljane, Gradišća, Zagreba, Žepča, Sarajeva, Kiseljaka, Dolca, Travnika pa sve do Afrike, kako bi otkrio sve detalje o životu franjevca. Od početka do smrti. – Kao klinac, imao je možda tri ili četiri godine, kad bi majka otišla iz kuće, on bi posjeo braću oko stola u kuhinji i držao im misu na latinskom. Kao četverogodišnje dijete! – govori autor pa nastavlja s anegdotom kada je fra Vjeko služio vojsku u Podgorici. Otkrio mu je fra Vjekin brat Dragan Ćurić.

Dobio je od “Jugoslavenske narodne armije” najveće odlikovanje koje je vojnik mogao dobiti, Medalju za vojničke zasluge, a osobno ju je uručivao Tito. Znalo se da je Vjeko bio bogoslov, ali njega su i u “JNA” poštovali. Imao je čudesne sposobnosti, a to se otkrilo za vrijeme razornog potresa u Crnoj Gori 1979. godine, dakle četiri godine prije nego što će otići zauvijek u Ruandu. Služio je vojni rok u tadašnjem Titogradu u vrijeme strašnog potresa koji je razorio crnogorsku obalu, a dobro se osjetio i u Dubrovniku.

Bio je u lakoj protuavionskoj artiljeriji, u plavoj uniformi, zadužen kao vojnik u tom trenutku za raščišćavanje ruševina i spašavanje preživjelih. Za Vjeku se pričalo da je imao strašan osjećaj gdje treba tražiti i kopati i spasiti nekoga iz ruševina. On bi samo pogledao u nekom smjeru i rekao: “Tamo!” I odmah bi se zaputio ne ustručavajući se zavlačiti među blokove razrušenih zgrada. Gdje god je pokazao prstom da treba tražiti, odatle su nekoga izvukli! – kazao mu je svećenikov brat. Pronalazio je fra Vjeko izgubljene i u djetinjstvu. Kad su bili djeca, jedan od njegove braće izgubio je u igri na paši majčin zlatnik, a Vjeko se uputio u polje, pomolio te zatim krenuo prema jednoj točki, hodao stotinu metara pa se sagnuo i podigao zlatnik iz trave.

– Imao je nevjerojatan osjećaj, intuiciju, nešto što mi drugi nemamo… – veli Garmaz. Kada je fra Vjeko otišao u Ruandu u misiju iz koje se nikada nije vratio, testirali su koliko će dugo razglednica iz Jugoslavije putovati do Ruande. Trajalo je – 80 dana. – Pismo fra Vjeke koje mi je u Njemačkoj pokazao Ante Prgomet, brat saborskog zastupnika Drage Prgometa, otkriva strahote.

Poslao mu ga je 1994. godine. U njemu piše “U Ruandi rat. Mi smo ovdje zasad ‘na sigurnom’, a nije nam na pameti da ikamo idemo od ovih odavde jer narod bi se osjetio i izdanim i panika bi mogla više zla napraviti nego zločesti vojnici. Htio sam poslati faks, ali nikako ne ide. Sve su veze prekinute. Još sam živ i dobro sam. Ostalo je u Božjim rukama. Ne kanim nikamo ići iako su skoro svi bijelci otišli. Ako što i bude, pozdravi moje sve i svoje! Tvoj fra Vjeko.” Ključan dio pisma bio je: “Ako što i bude.” A bilo je… U to se doba brzo pročulo da bijeli anđeo živi u Ruandi.

Naravno, nije se svima svidjelo da netko spašava i sakriva ljude, pogotovo ne bandi koja se nazivala Interahamwe – koljači. U nekoliko navrata pokušali su na njega izvršiti atentat, no fra Vjeku to nije omelo u misiji pomaganja i spašavanja nedužnih. – Jedne noći, kad se iz Kigalija vratio u Kivumu, u društvu s njime bio je i mladi francuskim novinar. Rekao je mladiću: “Ostavi otvoren prozor.” Pitao je novinar “Zašto?”, a fra Vjeko mu odgovorio: “Ovdje se često puca, da mi ne porazbijaju stakla.” Mogao je preživjeti samo uz humor – kaže Garmaz.

– Pušku, skraćenu sačmaricu, nosio je ispod haljine. Imao je i pištolj. Nakon dva atentata pištolj je dobio upravo od predsjednika Ruande kako bi se zaštitio. Nije htio dopustiti da netko gine na pravdi Boga, ni kriv ni dužan. Riskirao je svoj život. I u Vatikanu su znali što on radi u Ruandi, imao je novca, pomagali su mu tada i iz Rima da bi tim novcem potplatio pobunjenike i spasio nedužne. Njegova je glava i dalje bila ugrožena. Jednom prilikom napadači su se sakrili u samostanskim sobama te ga zatim uhvatili .

– Došli smo te ubiti, okreni se leđima – rekli su mu. Kleknuo je pred kućni zid te mu zapovjedili da se okrene prema zidu. “Imao sam ruke iza potiljka i tražili su da kleknem. Nisam im htio okrenuti leđa i rekao sam im, ako hoće, neka pucaju, ali ja ću ih gledati u oči. Na kraju su me ipak natjerali da im okrenem leđa. Kad sam kleknuo, vidio sam otvorena vrata blagovaonice i odlučio pobjeći. Skinuo sam bijelu košulju da me ne vide. Kroz visoku travu puzao sam oko 50 metara dok nisam došao do nekog drveta, popeo se na njega i na njemu dočekao jutro”, ispričao je fra Vjeko prijatelju don Sebastijanu kako je spasio glavu 1996. godine.

Ubijen je 31. siječnja 1998. godine. Da stavimo u kontekst, iz naše perspektive, stradao je nekoliko mjeseci prije nego što će vatreni na čelu s Ćirom Blaževićem krenuti na Svjetsko nogometno prvenstvo u Francusku. – Smrt, nažalost, nije bila neočekivana. On je uvijek sa sobom nosio pištolj, nije se dao ubiti, htio se braniti. Ali riskirao je. Bio je borac! Htio je učiniti dobro i to je radio na svaki mogući način i pod bilo koju cijenu! Junački boj je bio, junački je poginuo – kazao je autoru knjige don Danko Litrić u Ruandi. Stradao je u središtu Kigalija, a ubojica kojeg jedni svjedoci opisuju kao vojnika, a drugi kao civila, ispalio je nekoliko metaka u njegova prsa. Afrički Schindler napadača je ranio u nogu.

Auto u kojem je ubijen, njegov bijeli Mercedes G-klase, i danas vozi Ruandom. Prije šest-sedam godina je obnovljen, fra Ivica Perić danas ga vozi, a on je uz salezijanca don Danka Litrića jedini naš misionar u Ruandi. Još su skorene rupe na tom džipu i rupe od metaka. Fra Vjeko pokopan je u župnoj crkvi koju je gradio s vjernicima prije točno 20 godina – govori Garmaz.

Nakon ubojstva u govoru ga je i spomenuo papa Ivan Pavao II. – Fra Vjeko nova je žrtva dodana nizu misionara koji su ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život – kazao je papa dan nakon ubojstva 1998. godine. Njegovi župljani nisu htjeli ni čuti za mogućnost da se njegovo tijelo preveze u Bosnu. – Rekli su: “On je za nas živio i radio, zaslužio je da bude i pokopan među nama!” Tako je i bilo… Pokopan je u crkvi u Kivumuu, a to je nešto što se nekad radilo samo s biskupima i svecima!

U crkvi koju je sam sagradio, u kojoj je sam nacrtao i prozorčiće na kojima se sjajno igraju boje i svjetlost – napominje. Fra Vjekin nasljednik fra Ivica, dugogodišnji misionar, a danas ravnatelj centra “Otac Vjeko” u Ruandi navodi: – Fra Vjeko nije imao odgovarajući status u zemlji u kojoj je rođen iako su o njemu napisane knjige i snimljeni filmovi u Velikoj Britaniji i SAD-u.

Garmazovom knjigom pokušat ćemo ga staviti na mjesto koje zaslužuje. Fra Vjeku ne smijemo zaboraviti. Smatraju da će fra Vjeku Ćurića proglasiti svetim. – Njegova rodica svjedočila je o čudu.

Njezin sin, koji je cijeli život imao tik “žmiganja”, djeca u školi zvala su ga žmigavac, tražila je u molitvi pomoć od fra Vjeke. Ukazao joj se u snu i rekao: “Pava moja, ništa se ne brini, već ujutro će sve biti dobro.” Mali ujutro više nije imao tik… – kaže Garmaz. Knjiga je predstavljena prekjučer u Žepču. Što će osjetiti onaj koji pročita knjigu o afričkom Schindleru?

Fra Vjekina priča je svjetionik, u kojem smjeru trebamo mi kao ljudi ići… Čitatelj će biti i tužan i ponosan čitajući o čovjeku koji je nesebično dao život za drugog, i to iz čiste ljubavi.

Srđan Hebar / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Siniša Posarić: Dom

Objavljeno

na

Objavio

To imanje leži u ličkoj kotlini između dva brežuljka. Iznad drvenih vrata upisana je godina 1879. Odavno već posivjela trošna zgrada kao da je srasla s okolinom, drvećem je prikrivena od pogleda putnika koji nailaze prometnicom. Uokolo su zapuštene staje i torovi. Oni koji ondje žive uporni su, odlučni i skromni, u neprekidnu nizu od oca na sina ovdje se rađaju i umiru. Takav je i Tomo Medić, čovjek od četrdesetak godina. Njegova žena je godinu-dvije mlađa. Od njihove djece, dva sina i dvije kćeri, tek je u domu ostala najmlađa kći, ostali su se raselili školom i poslom u Zagreb ili Rijeku.

Medićevi nikada nisu imali kojekakvih posebnih potreba u životu; kuća i zemlja u toj kotlini njihovo je središte svijeta; čak i kada je posljednji rat onuda žestoko prohujao. Nerado pripovijedaju o tome i smatraju da sve treba zaboraviti kako se ne bi ponovilo u budućnosti. Zemlja traži ljude, a ne vojnike i politiku. Znali su da pripadaju tvrdoj ličkoj zemlji i nitko ih odavde ne će istjerati. Eto, teško je pronaći takvu tvrdoglavu i složnu obitelj; marljivu, ljubaznu i sretnu unatoč vremenu koje neminovno uzima i nosi ono što smatra svojim. Sreću su Medićevi svakako zaslužili, pa neka dragi Bog pruži utjehu njihovu rodu.

No, glavar kuće ipak nije bio Tomo Medić. Suseljani tvrde da je glavarica zapravo njegova majka. Bila je to visoka žena od sedamdesetak godina, uspravna i dostojanstvena držanja. Unatoč naboranu licu, oči su joj sačuvale sjaj i prodornost. Njezina je riječ zakon u domu i na imanju. Imala je smisla za humor, pa ako je njezin zakon bio gdjekad despotski, imala je obzira prema svakome. Možda je i to razlog njihova opstanka? Bila je i dobra trgovkinja, a prva je jutrom ustajala. Njoj je priroda podarila čvrstu volju, zdravlje i smisao za pravednost.

Dok sam službovao u tome kraju, a stanovao sam u kući do Medićevih, jednoga dana susretnem na putu Tominu ženu. No, moramo prvo razjasniti nešto; naime, samo je njezina svekrva bila gospođa Medić, a Tomina žena bila je – Tomina žena. Toga dana bila je prilično uzbuđena:

– Znate li tko nam dolazi? – upita me i odmah odgovori. – Stric Ivan! Znate, onaj što je ostao u vojsci…

– Niste li rekli da je vjerojatno umro?

– Svi smo mislili. Eto, sad se vraća.

Slušao sam o Ivanu Mediću koji je odavno otišao od kuće, završio vojnu školu JNA i služio joj do samog sloma. Neki suseljani tvrdili su da je “dobro što je izdajnik umro ako je uopće umro, takvi se ne moraju vraćati jer se nisu vratili kad je trebalo”. Još uvijek pomišljam kad se podsjetim na taj događaj, kako život stvara tužne ljubavne priče. Ivan i njegov mlađi brat Juraj u mladosti su se udvarali gospođi Medić tada Emiliji Grković, pred četrdesetak godina, a kad se je ona udala za Jurja, Ivan je otišao iz ličke kotline. Ostao bi on na djedovini, ali više ga ništa nije vezivalo za stari kraj. Javljao se je iz raznih mjesta i gradova gdje je služio kao oficir JNA, ali nije dolazio. Kad je došlo do osamostaljenja Hrvatske, od njega više nije bilo vijesti. Juraj je umro po okončanju Domovinskog rata, a njegova udovica pisala je zapovjedništvu u Beogradu da obavijeste njegova brata. Nikad nije dobila odgovor, a svi su mislili da je i Ivan umro.Iznenadno prije dva-tri dana stiglo je njegovo pismo iz Novog Sada. Piše da je bolestan od reu¬me i da bi se želio vratiti. Navodi da nije sudjelovao u ratu, a posljednjih petnaest godina bio je u mirovini. Jedino što još želi vidjeti u životu jest obiteljski dom i rodnu grudu. Tomo je otišao automobilom do Gospića odakle će dovesti strica.

– Pomislite, – reče mi Tomina žena. – nije ga bilo više od četrdeset godina, niti je vidio moga Tomu.

– Što misli gospođa Medić?

– Znate kakva je; sjedi i u sebi se smiješka. Kaže da je Ivan bio lijep mladić, ali nije bio uporan kao njegov brat. Zato je izabrala Tomina oca i to ga je pogodilo.

Tomina žena pozove me da ih posjetim poslije podne kada starac dođe. Nekakvom jednostavnošću provincijalke, koja nikad nije otišla dalje od Gospića ili Otočca, mislila je da bi me možda zanimao bivši oficir JNA – rodom Ličanin i Hrvat.

Kad sam ušao u dom Medićevih, obitelj je bila na okupu; sjedili su u velikoj staroj kuhinji. Gospođa Medić bila je odjevena u svečanu haljinu, na licu joj je bio nekakav sjetan osmijeh. Njezin sin i žena sjedili su za stolom, a uz staro ognjište sjedio je zgureni sjedokosi, mršavi starac u starom preširokom odijelu. Lice mu je bilo izbrazdano i žuto.

– Drago mi je da ste sretno stigli, gospodine Medić. – pozdravim starca pružajući mu ruku.

– Kapetan. – ispravi me starac suhim ironičnim glasom. – Tako mi seobraćajuotkako sam došao u Hrvatsku! Kapetan… Kad imaš čin kapetana, do kraja života si samo to i ništa više.

– Došli smo pješice. – reče Tomo. – Kad smo stigli do ulaza, navali da stanemo, želio je stići pješice.

– A nisam ustajao iz postelje pune dvije godine. – nadoda starac. – Mislio sam da ne ću više prohodati. Papomislim na stare jablanove i na oca koji nam je ispod njih pripovijedao. Tim putem posljednji puta hodao sam prije četrdeset godina. Osjetio sam da mogu hodati, barem malo. Morao sam se vratiti…

– Smiješno. – reče gospođa Medić kad joj je starac namignuo

– Dobro se osjećam. E, još ćemo mi prošetati, Emilijo!

– Ne budi siguran. – uzvrati ona.

Čini se da gospođu odavno nitko nije nazvao imenom. Gledala ga je sa smiješkom u očima. Dok je starac govorio, otkrivao je rasklimano zubalo; izgledao je bijedno, odveć tužno. Bilo je neobično gledati dvoje starca koji se nisu vidjeli četiri desetljeća i pomišljati da ju je čitavo vrijeme volio, a ona drugoga. U sebi sam zamišljao priču o nesretnoj ljubavi između nekoć mladih ljudi. Ona je izabrala. Pitao sam se nije li neobično da je zbog neuzvraćene ljubavi taj mršavi starac jednom davno ostavio roditeljski dom i u potpunosti promijenio smisao života.

– Jeste li bili oženjeni? – upitam ga kad je zavladala tišina.

– Nikad. – reče starac i lukavo se osmjehne. – Previše ti ja znam o ženama.

– To ti kažeš. – uzvrati gospođa Medić. – Eh, ne bi me iznenadilo da si imao pola tuceta Bosančica i Srpkinja.

– Emilijo, gdje god sam bio u meni su gledali oficira. Negdje te preziru, a negdje poštuju više nego što bih trebao zaslužiti.

– Zatojesi mršav. Kad sam te vidjela, mislila sam da imaš kopnicu. Trebao si naći kakvu ženu.

– Zarekao sam se da ne ću nijednu ženiti kad nisam mogao tebe. I nisam.
Izrekao je to s osobitim zanosom, kao svetinju u koju se je čvrsto zavjetovao. Njegov glas odavao je nekakvo neobično zadovoljstvo samim sobom.

– Trebao bi žaliti zbog toga. – reče ona i odmahne glavom.

Tomo je dočekao trenutak da razgovara sa stricem o njegovoj vojnoj službi.

– Nema grada u Jugoslaviji kojega nisam upoznao kao svoj džep. Bio sam gdje god su naredili. A sve zaludu, i taj nepotrebni rat i sve…

– Sve je bilo nizašto, Ivane, ako se mene pita. − reče gospođa. – Trebao si se vratiti kad su napali na nas.

– Trebao sam se vratiti. – ponovi starac te nastavi. – Ali jednu stvar mogu sam o sebi reći: nisam niti pucao niti naređivao u vrijeme rata. Zbog toga sam skoro i zaglavio. Znali su odakle sam i sklonili su me u poslove koji nemaju veze sa svime time. Bio sam neko vrijeme u Kruševcu, pa u Nišu, u Kraljevu…

Slegne ramenima i zagleda se u prazno. Kao da time daje do znanja da je čitav njegov život bio besmislen.

– Nisu nikada sumnjali u vašu lojalnost? – upitam ga.

– Lojalnost? – uzdahne on. – Tko te, brate, pita za lojalnost. Bila su takva vremena. Oni su s vremenom postavljali svoje kadrove, one koji su bili odlučni za ostvarivanje plana bez milosti. Mislim da su znali da ja to ne bih mogao… Kad se ukazala prilika, umirovili su me. Bio sam napušten, ni ovdje, ni tamo nisam mogao. Kao zadnji siromah bez igdje ikoga.

– Mogao si se vratiti. – reče mu Tomo.

– Mogao sam… – klimne glavom i spusti pogled.

Kad sam odlazio iz doma Medićevih, ispratio me je Tomo na dvorište. Ostavio sam ih da se raspričaju o koječemu, to je njihova stvar. No, bio sam uvjeren da ovoga starca Medićevi nemaju razloga prezirati. Kako sam već na početku spomenuo, nisu oni takvi, nema kod njih osvetoljubivosti. Stari Ivan vratio se je u roditeljski dom, makar prekasno, nakon dugogodišnjeg izbivanja i služenja takozvanoj narodnoj vojsci koja je na posljetku pokazala pravo lice i dala do znanja kome i čemu služi. Vratio se je star, bolestan, ubog i siromašan, znao je da možda nije dobrodošao u starom kraju kojega su njegovi kolege JNA-oficiri i četničke bande nemilosrdno palili i gazili. Vrijeme ipak čini svoje pa će, prema tomu, jednoga dana prestati i sva ona zajedljiva ogovaranja suseljana, svi oni prezrivi pogledi. Učinio je prvi korak, velik za njega – vratio se je…

Sljedećeg jutra odlučio sam još jednom posjetiti Medićeve, budući da poslije podne putujem u Rijeku i možda će im štogod trebati iz grada. To mi je bila nekakva obveza, jer dva puta su mi spočitnuli što sam otišao a da ih nisam obavijestio. Gospođa Medić u svojoj svakodnevnoj staroj haljini u vrtu je prebirala cvijeće. Lice joj je bilo ozbiljno, prazno. Primijetio sam da su kućni prozori zatvoreni i vladala je nekakva čudna tišina, čak se ni ptice nisu glasale.

– Kako je kapetan? – upitam je.

– Oduvijek je bio šašav, znala sam ja. ; a znala sam… – odgovori ona bez imalo osjećaja. – Beti mu je jutros pripremila doručak i našla ga mrtva u krevetu.

– Umro je?

– Zaspao je zauvijek. – reče ona te nastavi brati cvijeće. – Ipak, lijepo je što je umro kod kuće, a ne tamo… Tko bi mu tamo stavio cvijeća na odar? Naši stari uvijek su umirali na svome ognjištu…

– Moja sućut.

Kroz misli prođu mi jučerašnji trenutci kad sam ga upoznao. Barem je umro sretan što se je vratio u rodni dom, u njegovu Liku. Sa sobom odnio je tužnu priču o sebi kao odbačenui zaboravljenu časniku vojske koje se, zbog silnih zlodjela, na posljetku morao sramiti. Gospođa Medić lagano je na grudi pritisnula oveći buket bijelog cvijeća. Namjeravao sam otići uvjeren da obitelj sada ima važniju brigu od mog odlaska u Rijeku. Zagonetno me pogleda, nehajno odmahne rukom te sjetno izgovori:

– Otkako sam se udala za Juru, a Ivan otišao, nikad nisam bila sigurna jesam li se udala za pravog…

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori