Pratite nas

Priče

PRIČA: Liči li Milorad Dodik na žabu?

Objavljeno

na

Radnja: Stjepan i Jovan su instruktori za zavođenje žena. Nakon što su dobili poziv, putuju za Banjaluku u pomoć predsjedniku RS Miloradu Dodiku koji se našao u ozbiljnim ljubavnim problemima. Tokom druženja saznaju da ga je davno proklela jedna žena i kako će se do ponoći pretvoriti u žabu ukoliko je ne poljubi. Kako bi stvari bile gore, ta ga žena mrzi.

[ad id=”93788″]

1. dio

Napete su minute klizile niz kazaljku pozlaćenog sata što je krasio crvenkaste zidove predsjedničkog kabineta. Blještave su jutarnje zrake prolazile kroz grilje, a dvojica agenta za zavođenje čekala su gospodina Dodika. Jovanova je noga nestrpljivo podrhtavala, a Stjepan se zagledao u šalicu kave iz koje se podizala mirisna para. Lijevu je ruku položio na stol te je krenuo ispiti. Baš tada, vrata su zaškripila. Agenti su se naglo okrenuli. Ugledali su predsjednika pa refleksno ustali. Njegove mutne oči izgledale su poput zelenkaste bare, a podno njih padali su veliki podočnjaci. Oblizao je svoje spuštene usne, zategnuo bucmaste obraze i uspravio trbuh.

„Dobro jutro“ – pospano je izgovorio.

Nakon nekoliko trenutaka zatečenosti, Jovan uzvrati.

„Dobro jutro predsjedniče.“ Lijepo odjelo.

On se neprirodno osmjehne pa položi svoju stražnjicu na kožnu fotelju te iz džepa izvadi zlatni lopoč. Gledao ga je nekoliko trenutaka te ih prostrijeli svojim velikim očima.

„Hvala, ali nema potrebe za formalnošću. Ja bih radije da odmah pređemo na stvar. Sjednite i osjećajte se kao kod kuće“ – rekao je.

Zapanjeni velikodušnošću, kakvu mediji nikad nisu predstavili, začuđeno su se pogledali te učinili kako im je rekao.

„Kojim dobrom mi kod vas ? Kako možemo pomoći?“ – upita Stjepan, trudeći se biti šarmantan.

„Pretpostavljate, zar ne?“

Njih dvojica kimnu.

„Ovoga puta, stvari su malčice složenije“ – predsjednik uvuče usne.

„Gospodine, komplicirani putevi vode do jednostavnog rješenja. Pravilo je uvijek jedno. Budi sve, samo ne ono što su ostali. Budi strastven. Dok govoriš, zamišljaj kako joj ljubiš grudi. I čini uvijek suprotno njenim očekivanjima.“

Dodik se začuđeno zagledao u raspričanog Jovana. Dok je slušao riječi koje su oživljavanje njegovu mladost, zabetoniranu u dubokoj podsvijesti, treptao je očima. Osjećao je kako mu je koža hrapava, a elastični mu se podbradak debljao i tanjio. Najednom, izleti mu glasan podrig što je zvučao poput svih kreketaja svijeta u jednom glasu.

Agenti ga zabrinuto pogledaju, a on obriše usne.

„Oprostite. Previše kisele vode u stomaku.“

„Sve u redu, gospodine predsjedniče“ – okamenjeno će Jovan.

„Gledajte momci, sve to krasno zvuči, ali riječ je o bivšoj djevojci. Ona me mrzi iz dna duše. Slomio sam joj srce u mladosti, a sada je trebam. Točnije, moram je poljubiti do ponoći.“

„Hahaha. Pepeljuga neka?“ – upita Stjepan.

„Momci, ne šalim se.“ – ukočeno će Dodik.

„U redu, nije problem. Rješavali smo i gore situacije, ali nije mi jasno zašto baš do ponoći? Opsesivnost u zavođenju je poput otrova u venama koji paralizira mišiće, trne lice. Strpljivost i opuštenost su melem prirode.“

„Momci, samo učinite kako sam vam rekao. Ukoliko uspijete, svaki od vas biti će nagrađen sa stotinu tisuća eura.“

„Što?“ – dvojac zaslini.

„Ponoć je rok“ – spusti glavu, a podbradak mu se napuše.

„Tko je ona?“ – upita Jovan.

Uto, Dodik izvadi letak večerašnjeg nastupa pjevačice Zlate u jednom od banjalučkih noćnih klubova. Na slici stajala je polegnuta žena tamne, kovrčave kose u kratkoj crvenoj haljini, a ispod je pisalo početak u dvadeset i jedan sat.

„Zar nju?“ – začuđeno će Stjepan.

„Da. Moja stara ljubav. Ispričajte me sada. Imam obveza. Vidimo se u kafiću preko puta moga ureda točno u osamnaest sati. Vlasnik je moj komšija Emir. Da nam Bog bude od pomoći, djeco.“

„Ne brinite gospodine. Dogovoreno“ – odgovorio je Stjepan.

Izlazeći iz ureda predsjednika, zaprepašteni dvojac obriše čelo blistavo od znoja. Šetajući romantičnim ulicama Banjaluke, glave su im bježale lijevo – desno od hodajućih meraka što su lutali ovim gradom. Oaza šminke, raznobojni buketi frizura i izražena ženstvena genetika lica dozivali su maglu u glavama najboljih zavodnika Hrvatske. One su šetale svuda oko njih. Ovakve žene su izumrle junakinje iz mitologije u njihovoj domovini. Toliko je sve postajalo nevjerojatno da su se osjećali kao da su svemirskim brodom zalutali na planet žena.

Zastavši u blizini dječjeg vrtića čije je zeleno dvorište bilo ispunjeno prekrasnim mladim tetama, Stjepan zbunjeno upita:

„Gdje smo mi to došli?“

„Rođo moj, u Banjaluci je svašta moguće, ali ne i to da ugledaš ružnu djevojku“ – izgovori piljeći u odgajateljicu duge plave kose, oble stražnjice i velikih grudi, koja je nasmiješeno podizala dječaka na vrtuljak.

„Napravio bi joj jednoga, ha?“

„Bilo bi čarobno.“

Baš kad je to izgovorio, s leđa ga sčepa netko. Naglo se okrenuo. Slijepa prosjakinja u marami na kojoj su bile ispletene blijede ljubice sledi im krv u žilama.

„Ona zna da ste ovdje“ – ledeno se osmjehne svojim tankim usnama.

„Ne razumijem, gospođo“ – prepadnuto prozbori Stjepan.

„Koliko vam god Milorad platio, prokletstvo mu je već opečatilo krvne stanice . Zlata ga neće poljubiti. Do ponoći, pretvorit će se u vodozemca.“

„Oprostite, ali o čemu vi pričate?“

„I vas je kao ostale uvjerio da pati od takozvanog žabljeg sindroma, odnosno kliničkog vodozemstva. Ne. Hihi. U krivu ste“ – jezivo će ona.

„Molim?!“

„Davno, nakon što je ostavio Zlatu, ovako mu je rekla:

Milorade, kada u grad tvoj dođu dva mladića,

Ugledat će staricu, nedaleko od vrtića.

Baka ta govorit će im, a oni će misliti da je luda babetina,

Te ćeš noći, Milorade, postati ogromna žabetina“.

Uto, djeca vrtića zacviliše poput jaganjaca, slijepa se starica započela ceriti na sav glas, a dvojac pobjegne od nje. Toliko su uspaničeno trčali ulicama da su im gotovo kosturi iskočili iz mesa. Preznojeni, sjeli su u kafić preko puta predsjedničkog ureda. Napeto su prolazili sati uz jata opsesivnih misli, nagađanja i teorija o zavjerama.

2. dio

Predsjedniku je zazvonio alarm te je podigao svoju debelu stražnjicu iz udobne fotelje. Pospano je zijevnuo puneći svoju stomačinu poput mjehura. Uto, uleti mu muha u usta i slijepi se za jezik. Divljački ju je ispljunuo te obrisao slinave obraze. Zvižudukajući, prošao je pored svojih podređenih kao da se ništa nije dogodilo i uputio se prema kafiću. Otvorivši vrata, ugleda dvojac.

„Momci, hajdemo u akciju“ – užurbano im uputi.

Ustali su, ostavili dvadeset maraka na stolu te produžili dalje.

„Nešto se događa sa mnom. Nešto se događa sa mnom“ – cvilio je Dodik putem.

Stjepan zapazi kako mu ruka malčice zeleni pa upita:

„Jeste li dobro?!“

„Ah, nikad bolje“ – protrlja glavom te se neprirodno osmjehne.

„Koliko još do kluba, gospodine?“ – upita Stjepan.

„Nije daleko. Nego, recite mi ukratko. Što mi je činiti?!“

„Sjetite se, što smo rekli. Koje je prvo pravilo?“

Dodik se zbunjeno počešao po kosi.

„Biti strastven!!“ – ko iz topa će on.

„Da. Strastveno govorite, strastveno razmišljajte, strastveno se krećite i gledajte. Što je ono, još važnije, o čemu smo jutros govorili?“

„Molim?“

„U redu. Činite sve suprotno od onoga što ona očekuje.“

„Dakle, ukoliko ona očekuje da volim žensku ljepotu, moram biti peder?“

„Ne tako!“ – Lupio se po čelu – „Opušteno i profinjeno. Razmislite logički. Što osoba očekuje nakon što ste joj slomili srce, a želite je ponovo?! Očekuje da ćete nastupiti prepadnuto, samoponižavajuće i da ćete joj se opravdavati te vas upravo tako planira kazniti. Budite suprotni od toga. Opušten, kreativan, sa stasom, ponosan, ali ne i bahat. I sve to pomnožite s faktorom strastvenosti. Ukoliko tako učinite, vaša je.“

„A što ako…“

„Nema >Što ako<!“ – prekine ga. „Ostaje samo situacija i okolnost, no mi smo tu kako bi to postavili. Zato nas i plaćate. I sjetite se da prava riječ, u pravom trenu, osvaja srce svake žene.“

„U redu“ – Dodik uvuče podbradak.

„Momci, pogledajte“ – izgovori Jovan ugledavši ljubičasto blještavilo koje su raspucavali reflektori zgrade disko kluba. Što su bliže prilazili, glazba je jače odzvanjala u ušima. Usporeno su prošli pored četvorice ćelavih gorila što su stajali pred vratima. S lijeva se nalazio šank nad kojime su letjele vatre i čaše koktel majstora, a s desna podij prepun rasplesane omladine, kojeg su okruživali  stolovi i crvene fotelje. Poviše, nekoliko je stepenica odvajalo ostatak kluba od VIP lože. Miloradu gotovo zastade srce ugledavši svoju staru ljubav u dugoj crvenoj haljini, u društvu s nekim gospodinom u plavom armani odjelu. Pijuckala je pjenušac, frčkala kosu i smiješkala se.

„Ne, ne mogu ja to“ – preznojeno će Dodik.

„Samo me slušajte“ – oštro mu uputi Stjepan, uhvati ga za sako te mu prišapne nešto.

Milorad se perverzno osmijehne te se odvažno uputi prema njoj, a dvojac krene za njim.

„Dobra večer“ – Dodik ispruži ruku prema Zlati, kojoj je gotovo ispala čaša ugledavši ga. Nije mu uzvratila.

„Poštovanje, mogu li vam ikako pomoći?“ – Upita gospodin pored nje.

Milorad spusti ruku i mrko ga pogleda.

„A tko si ti?“

„Predrag. Njen menadžer“ – pripito će.

„Gospodine menadžeru, želio bih nešto pokloniti Zlati“ – zavuče ruku u džep. Izvlačeći, ispao mu je zlatni lopoč i otkotrljao se do susjednog stola za kojime su sjedili svirači. Predrag refleksno ustane i krene ga podići, a Zlata dlanovima prekrije obraze. Zapazivši priliku, Stjepan ubaci bezokusni laksativ menadžeru u pjenušac, a Jovan istrese ljepilo „Super atack“ po crvenoj fotelji na kojoj je sjedio.

„Zlata“ – ponizno će Dodik.

Ona ga presretne pogledom prepunim prezira.

„Što je? Što hoćeš?“

„Želim samo znati da si dobro.“

„Jesam. Sada znaš“ – nakrivi glavu, a Miloradu se slede usne.

„Presjedniče, požurite, čekaju vas plesačice“ – lukavo će Jovan.

„Što?“ – on ga zbunjeno pogleda, na što mu ovaj namigne.

„Moramo ići, bilo nam je drago“ – reče Stjepan te povuče Dodika za odjelo. Spuštajući se niz stepenice, Milorad se okrene i ugleda menadžera kako sjeda na fotelju pokraj Zlate brišući sako, a pjenušac se sve vatrenije pjenio. Uručio joj je zlatni lopoč, a ona ga je samo odložila sa strane kolutajući očima.

Agenti i predsjednik oslonili su se uz šank i naručili tri viskija.

Kako su minute prolazile, prazne su se čaše sve brže redale pored Miloradovih laktova. Lijevo oko mu se spuštalo, a desno podizalo. Narodna mu je muzika sve čudnije odzvanjala u ušima. Polako se počeo prislanjati uz šank dok su ova dvojica plesali.

Odjedom, Jovan povuče prsatu crnku punih usana za ruku, nježno je obgrli oko bokova:

„U koje si – se ti probleme uvalila“ – osmjehnuto joj uputi, gledajući je u grudi.

„Što?“ – zbunjeno će ona.

„Uhvatio sam te. Tražim te dugo“ – osmjehnuto će.

„Odakle, molim te? I zašto mi piljiš u dude? Ljude se gleda u oči“ – odmakne se i prostrijeli ga pogledom.

„Pa zamišljam kako bi mi stajale u rukama, ako bi bila dobra.“

„Hah, ja dobra?!“ – Uperi prstom prema sebi.

„Nego čuj, manje je to sad bitno. Čuo sam da je u blizini Banjaluke pao leteći tanjur i da se mali vanzemaljac krije po noćnim klubovima.“

„A da? E pa danas nisi sretnik“ – osmjehnula se.

„Možda. Čuo sam da vanzemaljke vrebaju uokolo tražeći Zemljane da ih odvedu na Mars i izvuku im sjeme kako bi svoju vrstu križali s ljudima, ali da imaju ozbiljan problem. Ukoliko poljube čovjeka, odmah pozelene, izgube biološku masku i vrate se u svoj izvorni oblik?“

„Ha?!“ – Zatresla je glavom.

On je naglo uhvati te poljubi. Nekoliko sekundi pokušavala je držati usta zatvorena, ali nije se mogla oduprijeti te se krenula strastveno ljubiti s njim.

Milorad je sve to opijeno promatrao i nije mogao vjerovati. Netom, začuju se krikovi iz VIP- lože. Jovan ispusti djevojku, Stjepan se osmjehne, a predsjednik podigne glavu. Ugasila se muzika, a redari su trčali prema Zlatinom menadžeru koji se srušio sljepljen za stolicu.

„Ne mogu. Ne mogu“ – stenjao je držeći se za trbuh.

Baš kad su doletjeli redari, njega stegnu crijeva do kraja i začuje se prdež koji je zatresao diskoteku. Sve je izletjelo iz njega, curilo mu do čarapa. Zgrožena je Zlata pobjegla u prostoriju za osoblje, a redari su izveli menadžera zajedno s posranom stolicom za koju je bio sljepljen i skupa s njom ga izbacili iz kluba. Željeli su mu zadati poneki udarac nogom u stražnjicu, ali gadilo im se. Uskoro su dotrčale čistačice, obrisale pod i muzika je nastavila svirati kao da se ništa nije dogodilo. Milorad je perverzno trljao rukama i radovao se podsmjehom poput vodozemca kada jezikom uhvati naivnu mušicu. Trenutaka kasnije, zategne podbradak i podrigne. Primjetio je kako nema Zlate, no znao je da se mora vratiti prije početka koncerta. Nastavili su se opijati.

3. dio

Držao je oči sklopljenje, oslanjao se za šank. U glavi je osjećao predsvemirsko, plinovito stanje kojime ne teku ni prostor ni vrijeme, vlastito tijelo mu se doimalo kao da lebdi, a koljena su mu trnula. Svako toliko bi štucnuo.

„Predsjedniče! Predsjedniče!“ – Glasno će Jovan, povukavši ga za rukav.

„Aaaaa?“ – Razbuđeno će Dodik.

„Još pola sata i ponoć je.“

„Što?!“ – Hitro podigne glavu. „Gdje? Gdje je Zlata?“

„Eto, upravo je ušla.“

Dodik podigne pijano oko i ugleda je kako nervozno šeće VIP-om u pratnji dvojice redara te naglo posrlja prema njoj.

„Ne još, čekajte!“ – Dobaci Stjepan, na što se Dodik okrene.

„Što smo ono rekli?!“ – Upita Jovan.

Predsjednik ga zbunjeno pogleda.

„Biti supro… ?“ – Nastavi Jovan.

„Ah, da“ – pljusne se po čelu. „Čini suprotno od njenih očekivanja, budi strastven i zamišljaj kako joj ljubiš grudi dok govoriš.“

„Upravo tako. U napad sada“ – namigne mu, na što Milorad predahne i lelujavim se hodom uputi prema stepenicama.

Zlata ga je mrko promatrala dok joj je prilazio, to njegovo opijeno lice koje ju je u mladosti izrugivalo, pune usne koje su hvalisavo prepričavale njihova seksualna iskustva za šankom te korake koji su se gotovo zaplinjali u hodu.

Zastavši pred nju, gotovo se razbio. Oslonio se na njeno rame i započeo govoriti:

„Malena, nedostaje mi tvoj glas. Svakog trena kada si govorila, osjećao sam muziku koja mi je milovala srce. Otkako si otišla, ostala je jeka tuge i osjećam se kao da sam bačen u pakao. Pogriješio sam. Pored tebe, osjećao sam se kao da vodim ljubav s cijelim svijetom i imao dojam kao da je svemir poklonio jedan mali planet za nas, da na njemu budemo sretni.“

Zlata, kojoj je srce zakucalo kao nekada davno, prodre ga suznim očima.

„Uvijek si volio moć i slavu umjesto duše, zar ne?“

„Ne, srce. Počeo sam se baviti politikom otkad si otišla, kako bih postao moćan jer sam vjerovao da mi te to može vratiti. Glumio sam sve što nisam, govorio narodu sve što želi čuti, a tebe nosio u svakom otkucaju i nikada nisam prestao vjerovati da ćeš jednom opet biti moja. Ja sam i dalje mali uplašeni Milorad.“

„A mene je tješila glazba“ – spontano ga zagrli, a on je krene poljubiti.

„Ne još“ – odgurne ga nježno. „Prvo mi odgovori na jedno pitanje.“

„Kakvo?“

„Bi li umro zbog mene?“

Dodik zastade pa se sjeti da mora odgovarati strastveno, a suprotno od očekivanog.

„Ne, ali ne bih ni mogao živjeti bez tebe.“

Ona ga zadivljeno pogleda, zastade nekoliko trenutaka te upita:

„Koju bi mi haljinu kupio kada bi imao cijeli svijet na raspolaganju?“

„Nijednu, jer želim te golu.“

Nju iznenadi iskrenost, strastveno se osmjehne. Željela ga je ponovo kao nekada. Milorad je to osjećao, nakrivio je usne shvativši kako mu tehnika „suprotno očekivanom – strastveno“ jako dobro ide.

„A reci mi Milorade, bi li me ikada mogao iskoristiti onako kao nekada? Učiniti mi ono?“

„Bih srce.Volio bih te potrošiti kao zadnju i ostaviti usred parkića golu, ali…“

Presječe ga šamarčina preko obraza. Uhvatio se za glavu u kojoj su mu zujale riječi koje je zadnje izgovorio. Zlata se bijesno okrenula i uputila ka bini.

„Ljubavi, ne!!“ – razdere se Dodik i pokuša je povuči za haljinu, ali ga redari ščepaju za ruku i sruše na pod. Držali su ga.

„Neeee!“ – razderao se na sav glas, pokušavajući se oduprijeti.

Upravo tada, baš minut prije ponoći, orkestar zasvira i Zlata počne pjevati:

Nemoj da se ljutiš ti,

Drugom sada odlazim

Šta je bilo, bilo je

Drugom sada dajem sve

PLAČI DODIK, TU POMOĆI NEMA,

DRUGI JE KRAJ MENE,

SAD SAM SRETNA ŽENA.

PLAČI DODIK, TU POMOĆI NEMA,

DRUGI JE KRAJ MENE,

SAD SAM SRETNA ŽENA.

Zapazivši promijenjenu (ili možda izvornu) verziju teksta, osjetio je kako mu se tijelo umanjuje, udovi postaju ljigavi i mlohavi, kosti nestaju, jezik raste, a oči povećavaju. Pokušao je zaurali, ali umjesto toga, iz grla mu izleti kreketaj.

Redari se zapanje ugledavši prazno Miloradovo odjelo koje su držali svatko za jedan rukav. Pomislivši kako je čarobnjak koji može nestati, iznenadi ih skok žabe iz džepa. Zapazili su kako liči na Milorada i krenuli je uhvatiti, ali ona se prepadne i odskakuče prema izlazu. Žabac Milorad pazio je da ga neka štikla ne zagazi te se skrio iza kontejnera, u mali grm, ispred kluba, vrebajući i kamuflirajući tijelo u zelenilu. Čitav mu se lik izmjenio, osim boje očiju.

Epilog

Ujutro, oko četiri sata, kada je Zlata u pratnji novinara i nekoliko stotina obožavatelja, izlazila iz kluba, zapazi slatku, malu žabu. Srce joj se smili te čučne i ispruži dlanovi. Žabac Milorad doskakutao je do nje, a ona ga podigne i poljubi u usne. Uto, začuje se prasak, a blještavilo svima zablješti pogled. Ugledali su golog Milorada Dodika.

Shvativši što se dogodilo, rukama je prekrio golu stražnjicu i genitalije te pocrvenjelih obraza otrčao daleko, u neku Banjalučku zabit.

Čitav je događaj medijski zataškan, ali je poznat u užim Banjalučkim krugovima. Očevici se boje prepričati ga ikome kako ih se ne bi proglasilo ludima.

Kraj

Autor: Zoran Antičević

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Ivan Ike Mandurić – Nije lako postat čovik

Objavljeno

na

Objavio

Kad mu je bilo dvanest godina zatra je stinan poštara jer je njegovoj materi opsova Boga. Cilo selo ga je valilo i reklo da će Stipan bit pravi čovik. Did je reka: „Pustite dite! Nije lako postat čovik.“

Odslužio je vojsku, pustio brkove, poslije pučke mise svin momcin odbacijo kamena s ramena. Tetka je rekla: „Bolan, naš Stipan pravi čovik.“ Did je opet reka: „Nije, nije! Još nije.“

Kad je završio je za inženjera, did je već bijo umro. Zaposlijo se, zaradijo prvu plaću, sveza kravatu, oženijo se i dobijo sina. Mater je prid ćaćon rekla: „Evo, Jozo, naš Stipan pravi gospodin čovik.“ Ćaća je reka: „nije, ženo, nije još. Još nije.“

20 godina kasnije Stipan je oženijo svoga najstarijega sina od nji četvero, i uskoro i on posta did. Donijo ga je ćaći da ga privati prija nego umre.

Stipanova sestra je rekla ćaći: „eto ćaća, vidiš tvoga Stipana, donijo ti je unuka i da mu ime po tebi. Pravi čovik“. Ćaća je opet reka: „Nije, nije, još nije.“

Kad je Stipanu bilo osandeset, njegova četri sina doveli su mu 16 unuka. Tri su otišla u pratre. Jedan od nji mu reče. Eto dide Stipane, ti si u životu skroz uspio. Gledaj koliko nas je. Sve si postiga. I imat ćeš tri unuka pratra. Ti si dide pravi čovik. Stipan se smrče, pa pocidi kroz brkove: „Moj sinko! Daleko san još. Nisan, nisan, još nisan…“

Sutra dok su, ranije nego inače, ovi put u cik zore, i on i Mila nakon prve krunice sidili na ganjku i pili kavu, Stipan će:

– Ženo! Sad dolazi ono najvažnije. Sve imamo, a sve more propast. Dica mogu Boga iznevirit, jedni sa drugin se oko zemlje poklat, od ćaće i matere se okrenit, brakove upropastit, po svitu se izgubit, za paran se povest i okrenit, zaboravit bit ljudi i za vlašću pomamit. Onda nan džaba sve, i kuće i sve dosadašnje molitve, i sve ove godine. Najviše me stra što svega imaju – reče did.

– Dašta je mene stra! reče Mila. Nikad nije bilo opasnije. Znan ja to dobro. Sad je najteže i najvažnije.

Zadnji sedan godina nije bilo dana bez mise, ni jutra ni večeri bez krunice, ni petka bez posta…

A zadnje tri godine, odkad je umrla Mila, Stipan je posta ko monah.

Kad je umro, pratar je puno propovida. Ali svi su zapamtili samo jednu rič: „Stipan je bijo pravi čovik!“.

Niko više ništa nije govorijo. Ali, sva su dica, sva unučad i sva praunučad sebi rekli: „Moran i ja bit k’o naš Stipan. Oći i ja bit pravi čovik ko moj did Stipan.“

Oni mali Stipan što je stinan zatra poštara, odbacijo kamena, završijo za inženjera, dobijo 16 unuka, i zadnji godina povazadan molijo, tek na kraju je uspio.

Stipan je napokon uspio. Skroz uspijo.

Ivan Ike Mandurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Priča o povratku – Konkretne aktivnosti ulijevaju nadu

Objavljeno

na

Objavio

Svoje dojmove nakon sastanka visokih dužnosnika Vlade Republike Hrvatske s predstavnicima udruga prognanih Hrvata u Banja Luci za naš portal iznosi Ante Ljevar, predstavnik udruge “Stara Rijeka i okolina” i katoličkih  župa općine Sanski Most:

 “Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih”, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata živjelo  2.800 Hrvata ili 8 posto. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

 Piše: Anto PRANJKIĆ 

Nedavni sastanak banjolučkoga biskupa dr. Franje Komarice i predstavnika hrvatskih  udruga s prostora Republike Srpske s državnim tajnicima i predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova,  Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova održan prije nekoliko dana u Banja Luci odjeknuo je širom banjolučke regije. Naime,  prema riječima nazočnih  radilo se o jednom od, do sada, nabolje organiziranih te sastanaka s konkretnim temama razgovora i rezultatima.

Prema riječima Ante Ljevara, predstavnika Župe Sanski Most i Udruge Stara Rijeka i okolina bila je to prigoda kako bi se mogli iznijeti problemi koji muče povratnike u hrvatskim mjestima na ovom području.

Ante Ljevar

– Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata od živjelo 2.800 Hrvata ili 8 posto od ukupnog broja stanovnika. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

– Posebno je alarmantno stanje u mučeničkom selu Briševo, gdje je 1992. godine ubijeno 68 civila, a župna crkva je obnovljena. No,… Mi smo nabavili crkvena zvona za crkvu, ali u crkvi nema električne energije i zvona ne mogu zvoniti. Apsurdno je i to što je vod električne struje u blizini i taj se problem može lako riješiti, ali ne postoji volja, ističe Ljevar i kaže kako je stanje bilo donekle bolje, dok nije umro župnik vlč. Ilija Arlović, koji je svoju župničku dužnost obnašao i za vrijeme rata te stoga imao mnogo nedaća i problema, a bio je i pretučen. Pretpostavlja se da je i  od posljedica kasnije i preminuo.

Iako je stanje na ovom području vrlo teško raduje činjenica da postoje ljudi koji žive na području župe Stara Rijeka. U selu Poljak u zaseoku Zagaj živi i  šest osnovnoškolaca, koji svakodnevno putuju u školu a zbog nepristupačne ceste autobus ne dolazi, pa djeca pješače kilometre do škole. Dolaze iz obitelji Pranjić, Šeić i Grgić.

– To nam je ovdje veliki problem. Naime za uređenje i asfaltiranje  ceste treba nam oko 100 tisuća konvertibilnih maraka. Općina je obećala dati 50 posto, JP Šumarija FBiH 25 posto, a nama je preostalo da potražimo pomoć za preostalih 25 posto sredstava. Čim izradimo Troškovnik za ovaj projekt javit ćemo se i nadležnim u institucijama RH kako bi nam pomogli da riješimo taj prioritetni problem. Inače, vrlo je težak život za nas Hrvate na ovim prostorima. Kada stranac dođe u Bosnu i Hercegovinu, a posebno u Republiku Srpsku, gdje god vidi razrušene i neobnovljene kuće znat će da su to hrvatske kuće, jer mi smo zakinuti i u RS i FBiH. Na sastanku u Banja Luci iznesen je poražavajući podatak kako je obnova hrvatskih kuća u odnosu na srpske u RS 1:12, a u odnosu na bošnjačke u FBIH 1:8, kaže Ljevar i ističe kako mu je sastanak u Banja Luci ulio čvrstu nadu da će se stanje pomaknuti s mrtve točke te da će Hrvati u Republici Srpskoj konačno početi rješavati prioritetne probleme

– Na sastanku smo kod predstavnika iz RH: državne tajnice iz Ministarstva vanjskih poslova Zdravke Bušić, državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonka Milasa, državnog tajnika Nikole Mažara te predstavnice Minsitarstva regionalnog razvoja i EU fondova gospođe Stele Arneri vidjeli spremnost da nam pomognu, ali i konkretne aktivnosti, a što je primijetio i sam biskup dr. Franjo Koomarica, kaže Anto Ljevar iz udruge Satara Rijeka i okolina i predstavnik župa Sanski Most, Sasina i Stara Rijeka na sastanku održanom u Banja Luci.

Inače, Ljevar ističe i dobru suradnju Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i zaposlenicu toga ureda Žanu Ćorić s udrugama prognanih i raseljenih Hrvata Sjeverozapadne Bosne.

Na sastanku održanom u Banja Luci predstavnica udruge “Nazaret” gospođa Jacinta Laštro napomenula je veliki problem Hrvata koji imaju pravomoćne presude za useljenje u svoje domove. Međutim,  cijeli proces se odugovlači, pa se oni još uvijek ne mogu vratiti i koristiti svoje nekretnine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari