Pratite nas

Kolumne

Liga prvaka ili liga bedaka?

Objavljeno

na

Ne kaže se uzalud – svako zlo za neko dobro! Sviđalo se to kome ili ne, učenici hrvatskih osnovnih i srednjih škola za ovog su, sad već kroničnog štrajka učitelja i nastavnika, mogli steći više znanja korisnog za život, nego da su čitavo to vrijeme proveli u „Školi za život“. Recimo, mogli su naučiti kako nije važno znati razlikovati č i ć da bi se postalo važan. Mogli su naučiti i kako od svojstva množenja – da je umnožak iste skupine brojeva uvijek jednak neovisno o redoslijedu množenja – u stvarnome svijetu nema neke vajde. Tamo je ključno kako se koji faktor zove, važnije je razlikovati osnovicu od koeficijenta, a to što je umnožak isti, koga briga. Zapravo, s onu stranu školskih vrata sve se obrće naglavce. Pa ako si svladao gradivo, kao što se to usudio učiniti savjestan učenik Andrej, za ono što u školi dobiješ peticu, na ulici od istih ocjenjivača fasuješ topa, kulju, haklu, kosi hitac – slobodan pad…

Neprocjenjivo vrijedna pouka

Učitelji su učenicima primjerom, jer tako se ipak najučinkovitije uči, tijekom štrajka pokazali da u slučaju problema treba tražiti razgovor isključivo s ravnateljem škole, ma kakvim nastavnicima i pedagozima, tom sitneži nedostojnom njihove veličine, važnosti i, nadasve, njihovih prava. A kad im se ravnatelj pristojno obrati, neka samo prkosno šute i pokažu mu što žele ispisano na letku, transparentu, na čelu zalijepljenom komadu papira,… obvezno popraćeno govorom tijela – ili neka bude sve po mom ili ne će biti nikako! Za čistu peticu iz vladanja!

Relevantni stručnjaci su suglasni kako učenici skloni ispijanju alkohola popuštaju u učenju, što je intuitivno jasno i nestručnjacima, bez obzira na svršenu školu. No, kakvu su to onda poruku organizatori štrajka poslali učenicima u vrijeme dok se još štrajkalo cirkularno, odredivši za dan poslije „Martinja“ štrajk u tri susjedne županije sjeverozapadne Hrvatske, baš one u kojima je taj običaj najčvršće ukorijenjen? Hoće li, potaknuti tim primjerom, ubuduće i učenici 12. studenog uzimati slobodan dan radi oporavka od mamurluka?

Osim iz školskoga gradiva, te tehnika komuniciranja i triježnjenja, učenici su tijekom štrajka dobili i dragocjenu lekciju iz etike. Vrijedi se boriti za dobro samo sebi, nipošto ne svima, jer to ugrožava tvoje dostojanstvo. Pritom se nisu sramili demonstrirati što je sve spremna učiniti osoba kad izgubi dostojanstvo. Unezvijerena pogleda – kak’ stekla ili kak’ da nije prava, kako bi rekli u kraju kolovođa štrajka – kriči, buči, đipa, trubi, fućka, mlati u bubanj, šara si slova po čelu, i tvrdoglavo ne će sladoled, nego hoće baš lizalicu, sve to u već prilično ozbiljnim godinama, dobrano poodmaklim od dana maturalnog ludovanja. A kad im se na vrhuncu tuluma obratio onaj tovariš Slovenac, vodeći sindikatlija na nivou EU, samo što nisu u ekstazi zajodlali. Kako bi stari ljudi, koji su život nekako proživjeli pošteđeni svake škole, pa i one za život, rekli –  đavo ih uhvatio pod svoje pa omlaćuje s njima na sve strane! A pravobraniteljica za djecu ni da pisne. Ne razmišlja kako pojava takvih prikaza na televiziji, i to debelo izvan noćnog termina, utječe na psihu djece. Ne pada joj na pamet pozvati televizijske kuće da tijekom emitiranja potresnih prizora kreveljenja ljudi bez mrvice dostojanstva stave makar neki upozoravajući znak, recimo, zaokruženi broj 18 u gornjem desnom kutu ekrana.

Ipak, najvrijednije što su učenici iz štrajka mogli naučiti je epohalno otkriće učitelja Hrvatske da dostojanstvo, kako i priliči ovomu dobu visoke tehnologije, ima egzaktnu mjeru, koju treba čuvati kao zjenicu oka svoga. Kako su nakon dugotrajnog nećkanja štrajkovođe ipak na kraju otvoreno priznali, štrajkaši su dostojanstvo poistovjetili s tehničkim terminom – koeficijent – i njegovom posve konkretnom vrijednošću – 6,11% više od nedostojanstva!

Odakle baš 6,11%?

O tome kako je izmjeren jaz između dostojanstva i nedostojanstva, u opticaju je više inačica. Prvotno je puštena priča kako koeficijente treba uskladiti zato što učiteljski zaostaju za prosjekom državnih službenika s visokom stručnom spremom. Pritom je posve zanemarena složenost poslova pa bi tako učitelji trebali imati koeficijent prosjeka u koji ulaze liječnici, sudci i službenici na upravljačkim položajima u hijerarhiji, čega u školstvu, uz iznimku školskih ravnatelja, nema. Naknadno je na vidjelo ipak izašlo da se do čarobnog broja, kako ga naziva predstavnica sindikata u Vladi, došlo kako bi se izjednačilo koeficijente učitelja i asistenata na fakultetima, kojima je posao, među ostalim, i poučavati buduće učitelje. Upada u oči kako ova logika uzima u obzir samo stečeno zvanje i stručnu spremu, dočim posve zanemaruje kvalitetu iskazanu kroz uspjeh tijekom studija – činjenicu da asistentima uglavnom postaju osjetno iznadprosječni studenti. Kao kad bi drugoligaški nogometaši zahtijevali da ih se plati jednako kao prvoligaške, samo zato što su i jedni i drugi nogometaši.

U učiteljskim je srcima buntovnički žar rasplamsalo i to što je vlada uredbom nedavno povećala koeficijente nekim državnim službenicima. Međutim, zagrebe li se ispod površine, vidljivo je kako su zaposleni u službama ministarstva vanjskih poslova to i zaslužili, budući su isporučili vrijedan rezultat (pozicioniranje Hrvatske u europskim institucijama zauzimanjem bitnih mjesta, a tu je i, primjerice, efikasna neutralizacija slovenskih nasrtaja). Zaslužili su to i neki zaposleni u policiji. Njima je povećan koeficijent jer su svojim delikatnim radom znatno doprinijeli svladavanju važne etape na putu dobivanja zelenog svjetla za ulazak Hrvatske u schengenski prostor. Napokon, zaslužili su to i djelatnici u socijalnim službama, koji se u svakodnevnom radu suočavaju mahom s onima koji su, bilo po učenju, bilo po vladanju, bili najgori učenici u školi, a dijelom je to učinjeno i uslijed smrtnog slučaja na poslu koji je senzibilizirao javnost. S druge strane, učitelji se, nažalost, ne mogu pohvaliti nekim bajnim rezultatima. Potvrđuju to rezultati državne mature, ali i relevantni međunarodni testovi, u konačnici i profil i kvaliteta kadra koji dolazi na fakultete i na tržište rada, a koji su u sve većem raskoraku s njegovim potrebama. K tome, koeficijenti su podignuti vrlo malom broju zaposlenih, radi se o svega njih nekoliko tisuća, što je utjecalo na proračun u okviru statističke greške. Dok bi udovoljavanje zahtjevu zaposlenih u školstvu, njih oko 90 tisuća, osim što se radi o osjetnom iznosu, posve predvidljivo zakotrljalo pravu lavinu zahtjeva sindikata ostalih javnih službi.

No, ima još jedan razlog zašto se povećanje koeficijenta za 6,11% tako čvrsto zapeklo u svijesti učitelja. Naime, kreiranje skupne svijesti, jezikom znanstvene fantastike rečeno – borga, pri čemu se pojedinac u cijelosti odriče svoga JA postajući tek česticom fraktala, forme u kojoj je svaki djelić istovjetan cjelini, ipak nije posve iracionalna pojava. Ma, koliko god se katkad činilo da njome zahvaćena osoba, suočena s argumentima, djeluje kao da joj je mozak ispran do tržišne vrijednosti od dvije marke za kilo. Učinkovitost ove savršeno homogene društvene strukture odražava se prije svega u sposobnosti svekolike mobilizacije. Odbacujući važeće etičke norme, a što sigurno olakšava pristanak na utapanje u mnoštvu, borgovci su spremni na svakojake beskrupulozne čine samo kako bi ostvarili sveti cilj.

I drugi zaostaju, zar ne?

U pozadini učiteljsko-nastavničkog svetog cilja  – povećanja koeficijenta za 6,11% – koliko god ga se iracionalno argumentiralo, ipak stoji racionalno objašnjenje. Naime, učitelje je uznemirila pomalo neoprezna Vladina najava sustavne revizije koeficijenata svih radnih mjesta u državnim i javnim službama do sredine iduće godine, što su očito doživjeli kao prijetnju, a ne rješavanje problema. Iz tog kuta ima logike promatrati i Vladinu ponudu dodatka na plaću, kao načina da se unaprijed ublaži učinak najavljene revizije odnosnih koeficijenata na plaće učitelja i nastavnika.

Naime, svjesno ili podsvjesno, učitelji znaju kako bi svako iole neovisno tijelo, vođeno načelima elementarnog poštenja, pravednosti i dobre svjetske prakse, pritom uzimajući u obzir i stvarnu složenost, odgovornost i osjetljivost poslova, a ne samo stručnu spremu, donijelo preporuku kojom bi njihov koeficijent još više zaostajao za prosjekom državnih službenika s visokom stručnom spremom, a približio se nekima sa srednjom. Naime, objektivnom promatraču prije bi za oko zapelo kako učiteljski koeficijenti za više od 30% nadmašuju one medicinskih sestara i policajaca od njihova zaostajanja za 6% za koeficijentima asistenata na sveučilištu.

Medicinske sestre i policajci, istina, imaju tek srednju stručnu spremu, no to, u usporedbi s učiteljima, kompenziraju brojem radnih sati provedenih na poslu, kao i smjenskim radom koji uključuje i rad noću (istina, dodatno plaćen, samo je li dovoljno?), a da ne spominjemo kako se zaposlenima u oba ova zanimanja može dogoditi da radeći ubiju čovjeka. S druge strane, javna je tajna kako glavnina učitelja provodi na poslu u pravilu do 6 sati dnevno, i to za vrijeme trajanja školske godine, a ne više od 3 sata izvan tog razdoblja. I sad ih ne zadovoljava koeficijent veći za više od 30% od policajaca i medicinskih sestara, nego traže skoro za 40% veći. Što se njih tiče, to bi onda uklesali u kamen, i da se po mogućnosti više ne promijeni dok je svijeta i vijeka.

Samo, ne bi li to i drugima, suočenima s nepravdom koja vapi u nebo, predstavljalo signal za akciju? Konačno, ne pravdaju li i učitelji ultimatum Vladi i nepopuštanje ni zeru od početnog zahtjeva povećanjem koeficijenata nekim, za razliku od njih, ipak malobrojnim, državnim službenicima? U tome ih, ništa nova, revno huškaju medijski zamagljivači istine, dežurni izazivači zavisti i razdora, i skretničari fokusa s bitnoga na nebitno, turajući im pod nos pojedinačne primjere prividno nelogičnih koeficijenata, koji se odnose na specijalistička radna mjesta na koja su raspoređeni najviše desetci, a nipošto ne desetci tisuća izvršitelja. Tako svatko može uprijeti prstom u neku iznimku u sustavu s kojom će se usporediti, samo kako bi pokazao da je podcijenjen. Ne ulazeći u razmatranje jesu li neka specijalistička mjesta doista potrebna te jesu li možda produkt političkog uhljebljivanja, ona u ukupnoj masi plaća čine mali trošak pa je na njima nemoguće provesti znatnije uštede, sve i kad bi se razotkrila sve do jedna malverzacija.

Uzevši ovo u obzir, jasno je zašto se učitelji plaše cjelovite revizije sustava odnosnih koeficijenata. Više od toga groze se tek mogućnosti da se i među njima samima provede klasifikacija ovisno o rezultatima rada, ali i o tržišnoj potražnji za predavačima, koja znatno varira od predmeta do predmeta. Ne honoriraju li se dodatno u odnosu na kolege predavači tržišno traženijih predmeta, oni će u većoj mjeri odlaziti u gospodarstvo, što će pak negativno utjecati na kvalitetu poučavanja upravo u predmetima krucijalnim za zadovoljavanje potreba tržišta rada, kojem će, potom, školski sustav isporučivati sve slabije kadrove. No, svaka se natruha logike i poštenja odbacuje s gnušanjem, a kako i ne bi kad prijeti narušiti idilu uravnilovke zvane dostojanstvo.

Mr. Bean, sekundarni cilj i „Liga bedaka“

A kad ti je u srcu potpaljen fitilj nezadovoljstva i jala, onda ti svaka dlaka smeta – i radni uvjeti, i oprema u školi, i jurnjava za virtualnim značkama, i neotesani učenici, i naporni roditelji, i odnos šire zajednice… No, sve što šutke meteš pod tepih, koliko god se tužio da ti je drugi kriv, kad-tad ti se vrati. Podsjeća to na skeč Mr.Beana u kojem naruči tatarski biftek (jer samo za njega ima dovoljno novaca). Servirano sirovo meso mu se odmah zgadi, no kako se srami ostaviti tanjur netaknut, dijelove jela malo pomalo skriva postrani. Nešto razmaže ispod tanjura, nešto stavi u vazu pa prikrije cvijećem, nešto u solenku, nešto u torbu gospođe za susjednim stolom, nešto u hlače svirača violine,… sve dok se konobar u prolazu ne spotakne i uneredi mu stol. Bean, ogorčen povrijeđenim mu dostojanstvom, spremno pokazuje konobaru gdje se sve jelo razletjelo – ispod tanjura, pa u vazu, solenku, gospođinu torbu, violinistove hlače,… Konobar se smjesta ispriča i najavi da će mu donijeti novo jelo, i donese mu…. – opet tatarski biftek! Tako bi u konačnici, unatoč privremenom uspjehu, mogli proći i učitelji. Uostalom, ne bi li baš to, uzevši sve okolnosti u obzir, bilo i pravedno?

Pomalo u sjeni napetih zbivanja ostao je sekundarni cilj ove tragikomične strke. Dao ga je naslutiti potencijalni predsjednički kandidat, Mislav Kolakušić, otvoreno posumnjavši kako je Zoran Milanović mogao u dva i po dana prikupiti ciglih 78 tisuća potpisa. Ne samo zato što je Milanović barem 4 puta snimljen kako sam sebe potpisom podržava, nego i zato što su se Kolakušićevi skupljači potpisa uživo mogli uvjeriti kako Milanovićevi štandovi i u frekventno doba dana izgledaju kao da je oglašen znak za opću opasnost. No, unatoč razložnim indicijama u suprotno, broj prikupljenih potpisa za Milanovića, koji gotovo dosiže broj zaposlenih u školstvu, ipak je vjerodostojan. Naime, dva neovisna visoka izvora, bliska još višemu, potvrdila su kako su Milanovićevi volonteri tih dana obilazili oko škola uzvikujući – tko je za nastavak štrajka, nek’ ovdje potpiše! Milanoviću se doista može zamjeriti štošta, no nipošto mu se ne može spočitnuti da učitelje nije tretirao sukladno rezultatima koje postižu, a koji su negdje na razini njegove lige. Stoga ga i nisu željeli ometati, a kamoli sprječavati, u međunarodnim aktivnostima, kojih, istina, i nije bilo previše. A odatle valjda i silna uzajamna simpatija i uvažavanje, dok im iz bliskosti u broju radnih sati provedenih na poslu proizlazi vjera u zajedničko bolje sutra.

Kad bi takve rezultate nekim nesretnim slučajem postizao hrvatski nogomet, već odavno bi se orilo „Daliću, odlazi!“, a Šukeru i Mamiću poručivalo isto,…hm,… isto što i sad. Jer Hrvati su za čistu peticu naučili pjesmicu – oni koji postižu rezultate ne mogu biti drugo doli lopovi, a oni koji ih nemaju, nemaju ih jer im lopovi ne daju da budu prvaci. I nisu tu pjesmicu Hrvati naučili zato što su posebno pametni, nego upravo suprotno – zato što su ekstra bedaci! Jer samo bedacima ništa ne valja u vrijeme kad u svakom pogledu, osobnom i državnom, imaju daleko više nego što su ikad dosad u povijesti imali. I to, zanimljivo, baš u doba vladavine tolikih lopova, koje lopovima vidi uglavnom ona sorta lopova koji Bogu kradu dane. A za zgubidane i nije liga prvaka, nego liga bedaka! Stoga, pristankom da se štrajkom moralno posve kompromitirani učitelji – koji su pritom izgubili i ono dostojanstvo koje se ne može izmjeriti brojkom, ono koje ti nitko ne može oduzeti, jedino ga se sâm možeš odreći – tretiraju kao liga prvaka, svi ostali u Hrvatskoj, radili u privatnom ili javnom sektoru, automatski ispadaju u ligu bedaka. Osim ako se u razumnom roku ne odrede uistinu pravedni odnosni koeficijenti zaposlenika u javnim i državnim službama.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja

Objavljeno

na

Objavio

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja

Današnji svijet definiran je geopolitičkom i ekonomskom neizvjesnošću, migrantskim krizama i sve žešćim prirodnim katastrofama (požari, poplave, zemljotresi). U zadnje vrijeme tome se pridružila i epidemija koronavirusa koja trenutno predstavlja ozbiljan izazov i prijetnju cijelom čovječanstvu.

Živimo, dakle, u jedinstvenom i povijesnom vremenu u kojem je pandemija tog virusa dovela do rijetko viđenog globalnog straha i neizvjesnosti. Nitko ne zna što nam budućnost nosi. Vidite kako se sve mijenja nevjerojatno brzo i teško je predvidjeti kako će izgledati sljedeći dan, a kamoli mjesec ili godina. Sve nas to pravi zbunjenim, nesigurnim i uplašenim.

Ako slušate vijesti ili čitate naslove, teško je ne biti pesimist. Ali se treba nadati da ćemo uz pomoć udruženog napora znanstvenika cijelog svijeta i našeg odgovornog ponašanja uskoro ipak izići iz ovog korona kaosa.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja koje su uvedene kako bi se svelo na minimum brzo širenje virusa među pučanstvom i postiglo da se broj zaraženih postupno smanjuje, a ne povećava. To je, dok se ne pronađe vakcina, jedini način da se spriječi golemi pritisak na bolnice i zdravstvene ustanove koje jednostavno nemaju kapacitete prihvatiti i zbrinuti golemi broj zaraženih u isto vrijeme.

Izbjeći talijanski i španjolski scenarij

Iz dosadašnjeg razvitka situacije očito se vidi da države u kojima je dobro organizirana preventivna zaštita i čije se stanovništvo pridržava propisanih pravila ponašanja, prave pozitivne iskorake na bolje. Najbolje je dakle slijediti upute zdravstvenih stručnjaka i provoditi mjere koje nam savjetuje nacionalni stožer za obranu od koronavirusa. U njih treba imati povjerenja jednostavno zato što su u pitanju vrhunski stručnjaci i realistični ljudi koji se danonoćno žrtvuju za naše dobro i spas. Vodeći bitku protiv nekontroliranog širenja zaraze kako bi se izbjegao talijanski i španjolski scenarij.

Svako vrijeme ima svoje heroje. U ratu su to hrabri vojnici i branitelji. U miru razni sportaši, izumitelji, dobročinitelji. U nepredvidljivim prirodnim katastrofama to su spasitelji i oni koji skrbe o žrtvama. Današnji heroji su zdravstveni radnici – liječnici, medicinske sestre, bolničari, pomoćno osoblje u bolnicama i vozači žurne pomoći, koji ulažu goleme napore kako bi nas spasili od stihijskog širenja zaraze s velikim smrtonosnim posljedicama.

Divovski posao

Ti ljudi zaista rade divovski dio posla kako bi nas zaštitili i liječili od posljedica zaraze. Oni su 24 sata dnevno na prvoj crti bojišnice vodeći bitku protiv napada nevidljivog neprijatelja, unatoč neprekidnom riziku da sami budu zaraženi. Iako se ne bore protiv pušaka, granata i tenkova neki od njih će umrijeti da bi spasili živote drugih ljudi. Zbog čega im treba odati priznanje i slaviti ih kao heroje.

Kao primarno sredstvo zaštite pučanstva oni nedvojbeno zaslužuju svu našu potporu i poštovanje. Stoga je na nama da im svojim odgovornim ponašanjem olakšavamo voditi tu bitku i time im omogućimo nastaviti raditi svoj vitalni dio posla na što sigurniji i učinkovitiji način.

Ako oni mogu raditi svoj tako stresan i rizičan posao svaki dan kako bi spašavali nas, zašto je onda nama tako teško ostajati kod kuće i držati se njihovih preporuka kako bi im u tome pomogli? Obeshrabrujuće je vidjeti kako neki ‘heroji’ ulice i pametnjakovići željni medijske pozornosti obezvređuju njihov napor i žrtvu.

Teoretičari zavjere

Posebice treba upozoriti na razne teoretičare zavjere koje uvijek u vrijeme neizvjesnosti i prijetnje u populističkim medijima rastu kao gljive poslije kiše. Tako i za ovaj virus mnogi od njih tvrde da je zapravo biološko oružje, a ne prirodna pojava. Kako bilo, među njima su najgori oni koji umanjuju ozbiljnost situacije i javno sabotiraju propisana pravila ponašanja. Što može nanijeti puno štete društvu. To su oni koji imaju negativan odnos prema mjerama zaštite te time bitno pridonose povećanju širenja zaraze. Ti mudrijaši širenjem nepovjerenja u zdravstvene stručnjake i njihove savjete mogu biti isto toliko opasni kao i sam virus. Nije čudo što ih je doktorica Alemka Markotić iz Stožera za zaštitu nazvala biološkim teroristima koji umjesto puškama i bombama ljude ubijaju poticanjem širenja virusa.

Oni ne samo da imaju loš utjecaj na volju drugih ljudi da zaštite sami sebe čime ugrožavaju svoje obitelji, okolinu i prijatelje, nego još usput potpiruju prijepore i podjele među ljudima te povećavaju neprijateljstvo i nasilje prema onima koje prikazuju kao krivce ili metu.

Ponovimo još jednom. Povjerenje u preporuke vrhunskih medicinskih stručnjaka, poput gospođe Markotić, i odlučna primjena mjera kriznog nacionalnog stožera najvažniji je dio borbe protiv nekontroliranog širenja virusa.

Dakle, umjesto traženja dlake u jajetu i zluradog pametovanja po mainstream medijima i društvenim mrežama, šaljimo im poruke potpore, razumijevanja i zahvalnosti. Njihovoj borbi protiv širenja koronavirusa za sada se ne nazire kraj i videći da se njihov napor i žrtva cijene sigurno će im pomoći da tu iscrpljujuću bitku lakše podnose.

Zaštititi sebe i druge

Ono što im sada najviše treba je zapravo da ostajanjem kod kuće i pridržavanjem pravila o negrupiranju i držanju potrebnog razmaka zaštitimo sami sebe i druge oko sebe, kako bi se izbjegla masovna zaraza koja bi zdravstveni sustav dovela do kolapsa.

Ako su Vukovarci mogli izdržati tri mjeseca pod kišom bombi i granata natiskani u svoje mrzle podrume, najčešće bez struje i grijanja, valjda će sada, u osvit proljeća, i svi drugi Hrvati u udobnosti svojih domova, naoružani svim silnim mobilnim telefonima, tabletima i televizorima, moći to isto.

U ovom kaotičnom vremenu jedino rješenje je ujediniti snage i raditi složno svi skupa kako bi zajedničkim naporom i potrebnim odricanjem što prije izišli iz ove nevolje. Moramo biti iznimno pribrani, odgovorni i strpljivi. Naravno, sada imamo puno razloga za brigu, ali je dobro vidjeti svijetlo na kraju tunela. Dobro je biti optimist i imati hrabrosti raditi ono što je ispravno, radije nego ‘hrabro’ praviti probleme sebi i drugima.

Važno je ne paničariti jer ljudi u panici nikada ne donose razumne odluke. Mirni i razumni ljudi ohrabruju nadu. Oni su sposobni pronaći riešenja za najveće i najsloženije probleme. Strah i panika nas čine da se povlačimo u sebe, izazivaju gnjevne, nestrpljive i kratkovidne reakcije. Ljudi skloni panici obično se previše usredotočuju na sebe, na ono što je trenutno i kratkotrajno, bez da gledaju širu sliku. Kako ćemo izići iz ovog stanja ako se budemo ponašali tako?

Naučili smo živjeti s ugrozama

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Sada ćemo opet morati pokazati čvrstinu koja obilježava naš rod i još jednom, uz Božju pomoć, sačuvati naš dom i domovinu.

Ovdje je vrlo važno istaknuti kako smo u svim tim teškim situacijama pokazali iznimnu međusobnu solidarnost. Tu našu tradicionalnu solidarnost trebamo sada podići na još višu razinu. Međusobnim pomaganjem, suradnjom i poštovanjem lakše ćemo prevladali ovu pošast. Ohrabrujuće je čitati i gledati te divne mlade ljude koji idu obavljati kupovinu i na druge načine pomažu stare i nemoćne koji su ostali sami. To jasno ukazuje da naši potomci nisu izgubili dušu ni naslijeđenu kršćansku i ljudsku sućut.

Narod i država koja ima takvu mladež ima i budućnost.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Krenuo je hrvatski jal protiv Markotić, Capaka i Beroša

Objavljeno

na

Objavio

Ne događa se to često nama Hrvatima, sjajnim improvizatorima, briljantnim kampanjcima, naciji bez sustavnosti i uvriježenosti spoznaje o nužnosti reda i rada kao preduvjetima uspjeha.

Nemamo te vrednote iz stotinu razloga, jedan od njih je što državu nismo imali stoljećima pa je tako svaka sustavnost koju je vlast pokušavala ugraditi primana s destrukcijom. No, nismo se u ovim relacijama proslavili ni od kad imamo državu, jer nam je kolektivni mentalitet i dalje najbliži Kumrovcu. I sad kad smo se suočili s neviđenim zlom, ubojicom koji već sada širom svijeta broji više od 80 tisuća žrtava, pokazali smo se fantastičnima! Brojne velike i slavne nacije sa sto puta više novca i boljeg sustava nisu položile ovaj test života i smrti. Hrvatska jest!

Zašto na glas ne izgovaramo tu istinu? Sveli smo užas na minimum, reagirali nevjerojatno organizirano, pokazali vitalnost za koju nismo ni znali da postoji. Kriza je izbacila tri imena kojima se danas i s lijeva i s desna pincetom traže greške, a zapravo je na scenu izašao stari jezivi hrvatski jal! Sve ćemo vam oprostiti, samo ne uspjeh! I zato sad traje natjecanje u tome kako obezvrijediti što su Capak, Markotić i Beroš napravili. Po jednima su pretjerali s mjerama i medijskom pedagogijom, po drugima su u tome upravo zakasnili, na toj streljani puca se svaki dan, jer sve će vam Hrvati oprostiti, ali uspjeh i uspješnost – nikada! I nikome! Dobro došli u zemlju jala, piše Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Je li svijet stvarno bio slijep?

Goranko Fižulić će ovih dana reći da je čitav svijet bio gluh i slijep kada je 30. siječnja Amerika prodala 200 milijuna zaštitnih maski Kini. Da smo tada i mi morali reagirati. Ta pokroviteljska pedagogija je smiješna, jer u to vrijeme Švedska isto tako milijune zaštitnih maski prodaje Kini. Dakle, cijeli svijet je spavao! Hrvatska je reagirala definitivno na vrijeme. Nema dvojbe da je bilo grešaka, da smo zacijelo s kojim danom zakašnjenja zatvorili granice i da smo jedno vrijeme mirno gledali kako brojni Talijani i Slovenci stižu na našu obalu u spasu od korona stampeda, a da ih nitko ništa nije pitao. Dakle, grešaka u koracima je bilo, ali minimalnih, no danas nema dvojbe da smo se za sada izvukli. Sada nas čeka drugo poluvrijeme.

Premda kao i svi jedva čekam da ovaj kućni pritvor završi, bojim se da kapital i njegov interes, a ne temeljito rješena zdravstvena situacija, zazivaju prerani povratak u normalu. Austrija i Danska već najavljuju normalizaciju života, tako da će Danska prva u Europi otvoriti škole i dječje vrtiće. Austrija će pak za sedam dana otvoriti trgovine površine do 400 kvadrata, od 1. svibnja otvorit će sve trgovine i šoping centre, uključujući uslužne djelatnosti poput frizera i kozmetičkih salona. A u drugoj polovici svibnja u Austriji se planiraju otvoriti kafići, restorani i hoteli! A bilježe oko 300 novih slučajeva svaki dan!

Naime, pali su s ranijih 800 na 300 dnevno novozaraženih i već kreću s otvaranjem trgovina, sutra i šoping centara.Nije li ovakva liberalizacija preuranjena? Bojim se da sada tamošnji tajkuni, a ne liječnici, diktiraju taj trempo! To je prva klopka koja se i nama sprema. Singapur primjerice upravo plaća cijenu prerane normalizacije. Oni su prvi slučaj korone zabilježili 24. siječnja, no zbog izvrsnih mjera koje su odmah propisali u prvih pet tjedana imali su samo 110 slučajeva zaraze. Nakon liberalizacije, ovu nedjelju je Singapur zabilježio 120 novih slučajeva! Više nego ikada. Dakle, mi sad nikako ne bi smjeli napraviti tu pogrešku! Nikako! I dok će i ovaj problem primarno rješavati liječnici i struka, politiku čekaju puno teži zadaci.

Ispred nas je najvažniji zadatak

Mislim da je vrijeme da se počne dešifrirati fraza “kako ništa neće biti kao prije” jer će nas ona odvesti do toga što nam je činiti. Prvo treba uzeti k znanju da se međudržavne granice neće otvoriti, barem dok se ne pronađe cjepivo i ne procijepi kompletno svjetsko stanovništvo. Po znamenitom doktoru Radmanu za cjepivo u širokoj uporabi treba najmanje jedna, do dvije, možda i tri godine. Za to vrijeme treba živjeti u ovim uvjetima koji će formirati jednu drugu svijest. I to je ključno doba i za nas. Točno toliko vremena imamo za velike promjene. Jer, kad ponovno krene stari buldožder globalizacije i moćnog svjetskog kapitala protiv kojeg se oni koji su gladni ne mogu boriti, mi bi morali imati u rukama neke posve druge karte.

Mi, naime, sada ispred sebe imamo najvažniji zadatak. Shvatiti da se moramo sami na sebe osloniti i krenuti svojim putem. A ne vidim da te svijesti još uvijek ima. Kao da ne vidimo kako se Unija raspala pred našim očima. Njemačka i Češka su još prije mjesec dana zabranile izvoz maski u ostatak Unije. Italija je na popis zabrana izvoza stavila kompletnu zaštitnu opremu. Francuska je neki dan bez puno biranja riječi, žestoko, gotovo balkanski, napala SAD da je Amerika u tipičnoj mafijaškoj akciji usred aerodroma u Šangaju preotela već utovarene maske za Francusku i utovarila ih u svoj zrakoplov! Pri tome je Amerika zabranila izvoz svih sadasnjih i budućih rezervi zaštitne opreme! Takvo ponašanje primjerice u Uniji onemogućava bilo kakvu zajedničku europsku politiku, čak niti oko elementarnih stvari! Zaštitnih maski!

Svađa oko euroobveznica još nije završila i Njemačka je tu u otvorenom ratu s Italijom i Španjolskom, sad već i s Francuskom! Maratonski sastanci koji traju po deset sati na razini ministara financija zemalja članica uporno ne daju rezultata. Nizozemska stoji čvrsto protiv talijanskih prijedloga koji traži kolektivizaciju svih dugova i njihovo kolektivno rješavanje putem Europskog stabilizacijskog mehanizma. Nizozemska uopće ne želi o tome razgovarati! Kompromis velikih, do kojeg će sigurno doći, zakonomjerno će ići na račun malih. To smo valjda iz povijesti naučili.

Uostalom, Zagreb je nakon potresa dobio par utješnih poruka iz Unije, ali na vidiku realne pomoći nema. Sve procjene govore da se Zagreb realno bez pomoći novcem izvana ne može oporaviti. Jer se radi o enormnim sredstvima. Vi možete  financirati obnovu pročelja, ali statički ojačavati zgrade u centru metropole traži milijarde i milijarde. Albanija je svojedobno nakon velikog potresa od 5 stupnjeva ušminkala urbana mjesta, ali nije imala novca za statička pojačanja koja bi izdržala novi potres. Došao je novi potres od 6 stupnjeva i zgrade nisu izdržale. Zagreb je sad pred istom dilemom, a vidjet ćemo po novom zakonu u kojem smjeru će ići obnova. No ni Zagreb ni Hrvatska nemaju milijarde eura koje takav ozbiljan statički zahvat traži na tisućama zgrada i stanova. Najmanje taj novac imaju stanari. Već ćemo na ovoj temi najbolje vidjeti kako izgleda solidarnost i nova Europska unija.

Neće biti milosti

Svjetski poredak se, dakle, raspada pred našim očima i u vremenu koje dolazi neće biti milosti, ponavljam, pogotovo velikih prema malima.  Paralelno s tim, svjetski mediji pišu da se velike sile spremaju na međunarodnim sudovima podignuti teške tužbe protiv Kine, tužbe s astronomskim iznosima zbog toga jer je zarazila čitav svijet! Ni to neće proći bez odgovora i bez reakcije druge strane. Dakle, već sada je jasno: kako se danas zemlje ponašaju u epizodi s maskama i zaštitnom opremom, sutra će po potrebi ista stajališta zauzimati i s hranom! Njemačka primjerice već najavljuje povratak jednog dijela tvornica iz Kine, u prvom redu automobilske industrije, što će na tržištu radne snage izazvati dodatni kaos.

U međuvremenu, prve procjene govore da će se zbog otkaza koje će dobiti zbog gospodarske krize najmanje 50 tisuća Hrvata vratiti u domovinu. Pripremamo li ispraviti pogreške u gospodarstvu  i društvu uopće, pogreške koje su ih i otjerale van? Spremamo li zakone koji će im omogućiti posao, lakša ulaganja i sretan povratak? Pripremamo li se, dakle, za budućnost koja je evidentna? Hoćemo li uzorati stotine i stotine neobrađenih hektara Slavonije i Ravnih kotara? Hoćemo li prilagoditi zakone toj tako čekanoj revoluciji u poljoprivredi koja bi sve izmijenila? I ovisnost o uvoznoj hrani i bijeg našeg stanovnistva. I tako dala punu smislenost turizmu u kojem sada jedemo talijansku rikolu i poljske jabuke! Ne bih rekao.

Trgovački lanci i dalje ne otkupljuju domaćih proizvoda koliko im je naloženo, a tržnice koje se ovih dana otvaraju radit će po zadnjim informacijama (mimo blagdanskog rasporeda) vjerojatno do 13 sati. Trgovački centri do 17 sati. Kao da netko i sad namjerno skreće narod uvoznoj hrani! Sramota koja se događa s Dolcem je zastrašujuća. Ribarima su najavili da će u utorak moći otvoriti ribarnice pod dogovorenim preduvjetima koje su ribari ispunili. Na dan kad je sve trebalo krenuti pojavio se inspektor koji je sve stornirao. Ribari su ribu donijeli, nisu je smijeli prodavati pa su je neki dijelili besplatno, a dobar dio je propao! U ovom trenutku to je zločin za koji bi netko trebao odgovarati. Kad pogledate hrvatske OPG-ove, kad vidite kakvu skromnu ponudu imaju, a pogotovo kad vidite koliko skromnih količina robe imaju, onda vam je jasno da smo tu na dnu.

Ako se iz političkih razloga nije išlo na formiranje gospodarskog stožera koji bi davao dojam neke vrste gospodarske vlade nacionalnog spasa u kojoj bi bilo gotovo nemoguće donositi odluke, a odgovornost bi naravno isključivo bila na Vladi, bojim se da očekivane poljoprivredne revolucije neće biti bez nacionalnog stožera za poljoprivredu. On mora snimiti stanje do zadnje krave i jabuke, predložiti zakonske hitne promjene (pogledajte samo koje smeće od vina i maslinovog ulja uvozimo usred ljeta!), trgovačkim centrima podignuti postotak obavezne kupovine domaćih proizvoda te formirati agro banku koja bi pratila razvoj poljoprivrede. Kako točno upozoravaju poljoprivrednici iz Osijeka: ne mogu ljudi (misleći na sve te stare stručne službe, zavode, razne komisije i sva nemoguća državna tijela koja godinama šute!) koji su poljoprivredu doveli na ove grane, aktivno ili pasivno podupirali uvoz hrane, biti lučonoše novog razvoja! Zato je nužan stručni stožer za poljorivredu. Bez toga preporoda neće biti. Mi ćemo, naime, nekako dočekati cjepivo, ali i nastaviti po starom. Za budućnost ove nacije takav je razvoj gori od korone.

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari