Pratite nas

Kolumne

Liga prvaka ili liga bedaka?

Objavljeno

na

Ne kaže se uzalud – svako zlo za neko dobro! Sviđalo se to kome ili ne, učenici hrvatskih osnovnih i srednjih škola za ovog su, sad već kroničnog štrajka učitelja i nastavnika, mogli steći više znanja korisnog za život, nego da su čitavo to vrijeme proveli u „Školi za život“. Recimo, mogli su naučiti kako nije važno znati razlikovati č i ć da bi se postalo važan. Mogli su naučiti i kako od svojstva množenja – da je umnožak iste skupine brojeva uvijek jednak neovisno o redoslijedu množenja – u stvarnome svijetu nema neke vajde. Tamo je ključno kako se koji faktor zove, važnije je razlikovati osnovicu od koeficijenta, a to što je umnožak isti, koga briga. Zapravo, s onu stranu školskih vrata sve se obrće naglavce. Pa ako si svladao gradivo, kao što se to usudio učiniti savjestan učenik Andrej, za ono što u školi dobiješ peticu, na ulici od istih ocjenjivača fasuješ topa, kulju, haklu, kosi hitac – slobodan pad…

Neprocjenjivo vrijedna pouka

Učitelji su učenicima primjerom, jer tako se ipak najučinkovitije uči, tijekom štrajka pokazali da u slučaju problema treba tražiti razgovor isključivo s ravnateljem škole, ma kakvim nastavnicima i pedagozima, tom sitneži nedostojnom njihove veličine, važnosti i, nadasve, njihovih prava. A kad im se ravnatelj pristojno obrati, neka samo prkosno šute i pokažu mu što žele ispisano na letku, transparentu, na čelu zalijepljenom komadu papira,… obvezno popraćeno govorom tijela – ili neka bude sve po mom ili ne će biti nikako! Za čistu peticu iz vladanja!

Relevantni stručnjaci su suglasni kako učenici skloni ispijanju alkohola popuštaju u učenju, što je intuitivno jasno i nestručnjacima, bez obzira na svršenu školu. No, kakvu su to onda poruku organizatori štrajka poslali učenicima u vrijeme dok se još štrajkalo cirkularno, odredivši za dan poslije „Martinja“ štrajk u tri susjedne županije sjeverozapadne Hrvatske, baš one u kojima je taj običaj najčvršće ukorijenjen? Hoće li, potaknuti tim primjerom, ubuduće i učenici 12. studenog uzimati slobodan dan radi oporavka od mamurluka?

Osim iz školskoga gradiva, te tehnika komuniciranja i triježnjenja, učenici su tijekom štrajka dobili i dragocjenu lekciju iz etike. Vrijedi se boriti za dobro samo sebi, nipošto ne svima, jer to ugrožava tvoje dostojanstvo. Pritom se nisu sramili demonstrirati što je sve spremna učiniti osoba kad izgubi dostojanstvo. Unezvijerena pogleda – kak’ stekla ili kak’ da nije prava, kako bi rekli u kraju kolovođa štrajka – kriči, buči, đipa, trubi, fućka, mlati u bubanj, šara si slova po čelu, i tvrdoglavo ne će sladoled, nego hoće baš lizalicu, sve to u već prilično ozbiljnim godinama, dobrano poodmaklim od dana maturalnog ludovanja. A kad im se na vrhuncu tuluma obratio onaj tovariš Slovenac, vodeći sindikatlija na nivou EU, samo što nisu u ekstazi zajodlali. Kako bi stari ljudi, koji su život nekako proživjeli pošteđeni svake škole, pa i one za život, rekli –  đavo ih uhvatio pod svoje pa omlaćuje s njima na sve strane! A pravobraniteljica za djecu ni da pisne. Ne razmišlja kako pojava takvih prikaza na televiziji, i to debelo izvan noćnog termina, utječe na psihu djece. Ne pada joj na pamet pozvati televizijske kuće da tijekom emitiranja potresnih prizora kreveljenja ljudi bez mrvice dostojanstva stave makar neki upozoravajući znak, recimo, zaokruženi broj 18 u gornjem desnom kutu ekrana.

Ipak, najvrijednije što su učenici iz štrajka mogli naučiti je epohalno otkriće učitelja Hrvatske da dostojanstvo, kako i priliči ovomu dobu visoke tehnologije, ima egzaktnu mjeru, koju treba čuvati kao zjenicu oka svoga. Kako su nakon dugotrajnog nećkanja štrajkovođe ipak na kraju otvoreno priznali, štrajkaši su dostojanstvo poistovjetili s tehničkim terminom – koeficijent – i njegovom posve konkretnom vrijednošću – 6,11% više od nedostojanstva!

Odakle baš 6,11%?

O tome kako je izmjeren jaz između dostojanstva i nedostojanstva, u opticaju je više inačica. Prvotno je puštena priča kako koeficijente treba uskladiti zato što učiteljski zaostaju za prosjekom državnih službenika s visokom stručnom spremom. Pritom je posve zanemarena složenost poslova pa bi tako učitelji trebali imati koeficijent prosjeka u koji ulaze liječnici, sudci i službenici na upravljačkim položajima u hijerarhiji, čega u školstvu, uz iznimku školskih ravnatelja, nema. Naknadno je na vidjelo ipak izašlo da se do čarobnog broja, kako ga naziva predstavnica sindikata u Vladi, došlo kako bi se izjednačilo koeficijente učitelja i asistenata na fakultetima, kojima je posao, među ostalim, i poučavati buduće učitelje. Upada u oči kako ova logika uzima u obzir samo stečeno zvanje i stručnu spremu, dočim posve zanemaruje kvalitetu iskazanu kroz uspjeh tijekom studija – činjenicu da asistentima uglavnom postaju osjetno iznadprosječni studenti. Kao kad bi drugoligaški nogometaši zahtijevali da ih se plati jednako kao prvoligaške, samo zato što su i jedni i drugi nogometaši.

U učiteljskim je srcima buntovnički žar rasplamsalo i to što je vlada uredbom nedavno povećala koeficijente nekim državnim službenicima. Međutim, zagrebe li se ispod površine, vidljivo je kako su zaposleni u službama ministarstva vanjskih poslova to i zaslužili, budući su isporučili vrijedan rezultat (pozicioniranje Hrvatske u europskim institucijama zauzimanjem bitnih mjesta, a tu je i, primjerice, efikasna neutralizacija slovenskih nasrtaja). Zaslužili su to i neki zaposleni u policiji. Njima je povećan koeficijent jer su svojim delikatnim radom znatno doprinijeli svladavanju važne etape na putu dobivanja zelenog svjetla za ulazak Hrvatske u schengenski prostor. Napokon, zaslužili su to i djelatnici u socijalnim službama, koji se u svakodnevnom radu suočavaju mahom s onima koji su, bilo po učenju, bilo po vladanju, bili najgori učenici u školi, a dijelom je to učinjeno i uslijed smrtnog slučaja na poslu koji je senzibilizirao javnost. S druge strane, učitelji se, nažalost, ne mogu pohvaliti nekim bajnim rezultatima. Potvrđuju to rezultati državne mature, ali i relevantni međunarodni testovi, u konačnici i profil i kvaliteta kadra koji dolazi na fakultete i na tržište rada, a koji su u sve većem raskoraku s njegovim potrebama. K tome, koeficijenti su podignuti vrlo malom broju zaposlenih, radi se o svega njih nekoliko tisuća, što je utjecalo na proračun u okviru statističke greške. Dok bi udovoljavanje zahtjevu zaposlenih u školstvu, njih oko 90 tisuća, osim što se radi o osjetnom iznosu, posve predvidljivo zakotrljalo pravu lavinu zahtjeva sindikata ostalih javnih službi.

No, ima još jedan razlog zašto se povećanje koeficijenta za 6,11% tako čvrsto zapeklo u svijesti učitelja. Naime, kreiranje skupne svijesti, jezikom znanstvene fantastike rečeno – borga, pri čemu se pojedinac u cijelosti odriče svoga JA postajući tek česticom fraktala, forme u kojoj je svaki djelić istovjetan cjelini, ipak nije posve iracionalna pojava. Ma, koliko god se katkad činilo da njome zahvaćena osoba, suočena s argumentima, djeluje kao da joj je mozak ispran do tržišne vrijednosti od dvije marke za kilo. Učinkovitost ove savršeno homogene društvene strukture odražava se prije svega u sposobnosti svekolike mobilizacije. Odbacujući važeće etičke norme, a što sigurno olakšava pristanak na utapanje u mnoštvu, borgovci su spremni na svakojake beskrupulozne čine samo kako bi ostvarili sveti cilj.

I drugi zaostaju, zar ne?

U pozadini učiteljsko-nastavničkog svetog cilja  – povećanja koeficijenta za 6,11% – koliko god ga se iracionalno argumentiralo, ipak stoji racionalno objašnjenje. Naime, učitelje je uznemirila pomalo neoprezna Vladina najava sustavne revizije koeficijenata svih radnih mjesta u državnim i javnim službama do sredine iduće godine, što su očito doživjeli kao prijetnju, a ne rješavanje problema. Iz tog kuta ima logike promatrati i Vladinu ponudu dodatka na plaću, kao načina da se unaprijed ublaži učinak najavljene revizije odnosnih koeficijenata na plaće učitelja i nastavnika.

Naime, svjesno ili podsvjesno, učitelji znaju kako bi svako iole neovisno tijelo, vođeno načelima elementarnog poštenja, pravednosti i dobre svjetske prakse, pritom uzimajući u obzir i stvarnu složenost, odgovornost i osjetljivost poslova, a ne samo stručnu spremu, donijelo preporuku kojom bi njihov koeficijent još više zaostajao za prosjekom državnih službenika s visokom stručnom spremom, a približio se nekima sa srednjom. Naime, objektivnom promatraču prije bi za oko zapelo kako učiteljski koeficijenti za više od 30% nadmašuju one medicinskih sestara i policajaca od njihova zaostajanja za 6% za koeficijentima asistenata na sveučilištu.

Medicinske sestre i policajci, istina, imaju tek srednju stručnu spremu, no to, u usporedbi s učiteljima, kompenziraju brojem radnih sati provedenih na poslu, kao i smjenskim radom koji uključuje i rad noću (istina, dodatno plaćen, samo je li dovoljno?), a da ne spominjemo kako se zaposlenima u oba ova zanimanja može dogoditi da radeći ubiju čovjeka. S druge strane, javna je tajna kako glavnina učitelja provodi na poslu u pravilu do 6 sati dnevno, i to za vrijeme trajanja školske godine, a ne više od 3 sata izvan tog razdoblja. I sad ih ne zadovoljava koeficijent veći za više od 30% od policajaca i medicinskih sestara, nego traže skoro za 40% veći. Što se njih tiče, to bi onda uklesali u kamen, i da se po mogućnosti više ne promijeni dok je svijeta i vijeka.

Samo, ne bi li to i drugima, suočenima s nepravdom koja vapi u nebo, predstavljalo signal za akciju? Konačno, ne pravdaju li i učitelji ultimatum Vladi i nepopuštanje ni zeru od početnog zahtjeva povećanjem koeficijenata nekim, za razliku od njih, ipak malobrojnim, državnim službenicima? U tome ih, ništa nova, revno huškaju medijski zamagljivači istine, dežurni izazivači zavisti i razdora, i skretničari fokusa s bitnoga na nebitno, turajući im pod nos pojedinačne primjere prividno nelogičnih koeficijenata, koji se odnose na specijalistička radna mjesta na koja su raspoređeni najviše desetci, a nipošto ne desetci tisuća izvršitelja. Tako svatko može uprijeti prstom u neku iznimku u sustavu s kojom će se usporediti, samo kako bi pokazao da je podcijenjen. Ne ulazeći u razmatranje jesu li neka specijalistička mjesta doista potrebna te jesu li možda produkt političkog uhljebljivanja, ona u ukupnoj masi plaća čine mali trošak pa je na njima nemoguće provesti znatnije uštede, sve i kad bi se razotkrila sve do jedna malverzacija.

Uzevši ovo u obzir, jasno je zašto se učitelji plaše cjelovite revizije sustava odnosnih koeficijenata. Više od toga groze se tek mogućnosti da se i među njima samima provede klasifikacija ovisno o rezultatima rada, ali i o tržišnoj potražnji za predavačima, koja znatno varira od predmeta do predmeta. Ne honoriraju li se dodatno u odnosu na kolege predavači tržišno traženijih predmeta, oni će u većoj mjeri odlaziti u gospodarstvo, što će pak negativno utjecati na kvalitetu poučavanja upravo u predmetima krucijalnim za zadovoljavanje potreba tržišta rada, kojem će, potom, školski sustav isporučivati sve slabije kadrove. No, svaka se natruha logike i poštenja odbacuje s gnušanjem, a kako i ne bi kad prijeti narušiti idilu uravnilovke zvane dostojanstvo.

Mr. Bean, sekundarni cilj i „Liga bedaka“

A kad ti je u srcu potpaljen fitilj nezadovoljstva i jala, onda ti svaka dlaka smeta – i radni uvjeti, i oprema u školi, i jurnjava za virtualnim značkama, i neotesani učenici, i naporni roditelji, i odnos šire zajednice… No, sve što šutke meteš pod tepih, koliko god se tužio da ti je drugi kriv, kad-tad ti se vrati. Podsjeća to na skeč Mr.Beana u kojem naruči tatarski biftek (jer samo za njega ima dovoljno novaca). Servirano sirovo meso mu se odmah zgadi, no kako se srami ostaviti tanjur netaknut, dijelove jela malo pomalo skriva postrani. Nešto razmaže ispod tanjura, nešto stavi u vazu pa prikrije cvijećem, nešto u solenku, nešto u torbu gospođe za susjednim stolom, nešto u hlače svirača violine,… sve dok se konobar u prolazu ne spotakne i uneredi mu stol. Bean, ogorčen povrijeđenim mu dostojanstvom, spremno pokazuje konobaru gdje se sve jelo razletjelo – ispod tanjura, pa u vazu, solenku, gospođinu torbu, violinistove hlače,… Konobar se smjesta ispriča i najavi da će mu donijeti novo jelo, i donese mu…. – opet tatarski biftek! Tako bi u konačnici, unatoč privremenom uspjehu, mogli proći i učitelji. Uostalom, ne bi li baš to, uzevši sve okolnosti u obzir, bilo i pravedno?

Pomalo u sjeni napetih zbivanja ostao je sekundarni cilj ove tragikomične strke. Dao ga je naslutiti potencijalni predsjednički kandidat, Mislav Kolakušić, otvoreno posumnjavši kako je Zoran Milanović mogao u dva i po dana prikupiti ciglih 78 tisuća potpisa. Ne samo zato što je Milanović barem 4 puta snimljen kako sam sebe potpisom podržava, nego i zato što su se Kolakušićevi skupljači potpisa uživo mogli uvjeriti kako Milanovićevi štandovi i u frekventno doba dana izgledaju kao da je oglašen znak za opću opasnost. No, unatoč razložnim indicijama u suprotno, broj prikupljenih potpisa za Milanovića, koji gotovo dosiže broj zaposlenih u školstvu, ipak je vjerodostojan. Naime, dva neovisna visoka izvora, bliska još višemu, potvrdila su kako su Milanovićevi volonteri tih dana obilazili oko škola uzvikujući – tko je za nastavak štrajka, nek’ ovdje potpiše! Milanoviću se doista može zamjeriti štošta, no nipošto mu se ne može spočitnuti da učitelje nije tretirao sukladno rezultatima koje postižu, a koji su negdje na razini njegove lige. Stoga ga i nisu željeli ometati, a kamoli sprječavati, u međunarodnim aktivnostima, kojih, istina, i nije bilo previše. A odatle valjda i silna uzajamna simpatija i uvažavanje, dok im iz bliskosti u broju radnih sati provedenih na poslu proizlazi vjera u zajedničko bolje sutra.

Kad bi takve rezultate nekim nesretnim slučajem postizao hrvatski nogomet, već odavno bi se orilo „Daliću, odlazi!“, a Šukeru i Mamiću poručivalo isto,…hm,… isto što i sad. Jer Hrvati su za čistu peticu naučili pjesmicu – oni koji postižu rezultate ne mogu biti drugo doli lopovi, a oni koji ih nemaju, nemaju ih jer im lopovi ne daju da budu prvaci. I nisu tu pjesmicu Hrvati naučili zato što su posebno pametni, nego upravo suprotno – zato što su ekstra bedaci! Jer samo bedacima ništa ne valja u vrijeme kad u svakom pogledu, osobnom i državnom, imaju daleko više nego što su ikad dosad u povijesti imali. I to, zanimljivo, baš u doba vladavine tolikih lopova, koje lopovima vidi uglavnom ona sorta lopova koji Bogu kradu dane. A za zgubidane i nije liga prvaka, nego liga bedaka! Stoga, pristankom da se štrajkom moralno posve kompromitirani učitelji – koji su pritom izgubili i ono dostojanstvo koje se ne može izmjeriti brojkom, ono koje ti nitko ne može oduzeti, jedino ga se sâm možeš odreći – tretiraju kao liga prvaka, svi ostali u Hrvatskoj, radili u privatnom ili javnom sektoru, automatski ispadaju u ligu bedaka. Osim ako se u razumnom roku ne odrede uistinu pravedni odnosni koeficijenti zaposlenika u javnim i državnim službama.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi

Komentari