Pratite nas

Kolumne

Liga prvaka ili liga bedaka?

Objavljeno

na

Ne kaže se uzalud – svako zlo za neko dobro! Sviđalo se to kome ili ne, učenici hrvatskih osnovnih i srednjih škola za ovog su, sad već kroničnog štrajka učitelja i nastavnika, mogli steći više znanja korisnog za život, nego da su čitavo to vrijeme proveli u „Školi za život“. Recimo, mogli su naučiti kako nije važno znati razlikovati č i ć da bi se postalo važan. Mogli su naučiti i kako od svojstva množenja – da je umnožak iste skupine brojeva uvijek jednak neovisno o redoslijedu množenja – u stvarnome svijetu nema neke vajde. Tamo je ključno kako se koji faktor zove, važnije je razlikovati osnovicu od koeficijenta, a to što je umnožak isti, koga briga. Zapravo, s onu stranu školskih vrata sve se obrće naglavce. Pa ako si svladao gradivo, kao što se to usudio učiniti savjestan učenik Andrej, za ono što u školi dobiješ peticu, na ulici od istih ocjenjivača fasuješ topa, kulju, haklu, kosi hitac – slobodan pad…

Neprocjenjivo vrijedna pouka

Učitelji su učenicima primjerom, jer tako se ipak najučinkovitije uči, tijekom štrajka pokazali da u slučaju problema treba tražiti razgovor isključivo s ravnateljem škole, ma kakvim nastavnicima i pedagozima, tom sitneži nedostojnom njihove veličine, važnosti i, nadasve, njihovih prava. A kad im se ravnatelj pristojno obrati, neka samo prkosno šute i pokažu mu što žele ispisano na letku, transparentu, na čelu zalijepljenom komadu papira,… obvezno popraćeno govorom tijela – ili neka bude sve po mom ili ne će biti nikako! Za čistu peticu iz vladanja!

Relevantni stručnjaci su suglasni kako učenici skloni ispijanju alkohola popuštaju u učenju, što je intuitivno jasno i nestručnjacima, bez obzira na svršenu školu. No, kakvu su to onda poruku organizatori štrajka poslali učenicima u vrijeme dok se još štrajkalo cirkularno, odredivši za dan poslije „Martinja“ štrajk u tri susjedne županije sjeverozapadne Hrvatske, baš one u kojima je taj običaj najčvršće ukorijenjen? Hoće li, potaknuti tim primjerom, ubuduće i učenici 12. studenog uzimati slobodan dan radi oporavka od mamurluka?

Osim iz školskoga gradiva, te tehnika komuniciranja i triježnjenja, učenici su tijekom štrajka dobili i dragocjenu lekciju iz etike. Vrijedi se boriti za dobro samo sebi, nipošto ne svima, jer to ugrožava tvoje dostojanstvo. Pritom se nisu sramili demonstrirati što je sve spremna učiniti osoba kad izgubi dostojanstvo. Unezvijerena pogleda – kak’ stekla ili kak’ da nije prava, kako bi rekli u kraju kolovođa štrajka – kriči, buči, đipa, trubi, fućka, mlati u bubanj, šara si slova po čelu, i tvrdoglavo ne će sladoled, nego hoće baš lizalicu, sve to u već prilično ozbiljnim godinama, dobrano poodmaklim od dana maturalnog ludovanja. A kad im se na vrhuncu tuluma obratio onaj tovariš Slovenac, vodeći sindikatlija na nivou EU, samo što nisu u ekstazi zajodlali. Kako bi stari ljudi, koji su život nekako proživjeli pošteđeni svake škole, pa i one za život, rekli –  đavo ih uhvatio pod svoje pa omlaćuje s njima na sve strane! A pravobraniteljica za djecu ni da pisne. Ne razmišlja kako pojava takvih prikaza na televiziji, i to debelo izvan noćnog termina, utječe na psihu djece. Ne pada joj na pamet pozvati televizijske kuće da tijekom emitiranja potresnih prizora kreveljenja ljudi bez mrvice dostojanstva stave makar neki upozoravajući znak, recimo, zaokruženi broj 18 u gornjem desnom kutu ekrana.

Ipak, najvrijednije što su učenici iz štrajka mogli naučiti je epohalno otkriće učitelja Hrvatske da dostojanstvo, kako i priliči ovomu dobu visoke tehnologije, ima egzaktnu mjeru, koju treba čuvati kao zjenicu oka svoga. Kako su nakon dugotrajnog nećkanja štrajkovođe ipak na kraju otvoreno priznali, štrajkaši su dostojanstvo poistovjetili s tehničkim terminom – koeficijent – i njegovom posve konkretnom vrijednošću – 6,11% više od nedostojanstva!

Odakle baš 6,11%?

O tome kako je izmjeren jaz između dostojanstva i nedostojanstva, u opticaju je više inačica. Prvotno je puštena priča kako koeficijente treba uskladiti zato što učiteljski zaostaju za prosjekom državnih službenika s visokom stručnom spremom. Pritom je posve zanemarena složenost poslova pa bi tako učitelji trebali imati koeficijent prosjeka u koji ulaze liječnici, sudci i službenici na upravljačkim položajima u hijerarhiji, čega u školstvu, uz iznimku školskih ravnatelja, nema. Naknadno je na vidjelo ipak izašlo da se do čarobnog broja, kako ga naziva predstavnica sindikata u Vladi, došlo kako bi se izjednačilo koeficijente učitelja i asistenata na fakultetima, kojima je posao, među ostalim, i poučavati buduće učitelje. Upada u oči kako ova logika uzima u obzir samo stečeno zvanje i stručnu spremu, dočim posve zanemaruje kvalitetu iskazanu kroz uspjeh tijekom studija – činjenicu da asistentima uglavnom postaju osjetno iznadprosječni studenti. Kao kad bi drugoligaški nogometaši zahtijevali da ih se plati jednako kao prvoligaške, samo zato što su i jedni i drugi nogometaši.

U učiteljskim je srcima buntovnički žar rasplamsalo i to što je vlada uredbom nedavno povećala koeficijente nekim državnim službenicima. Međutim, zagrebe li se ispod površine, vidljivo je kako su zaposleni u službama ministarstva vanjskih poslova to i zaslužili, budući su isporučili vrijedan rezultat (pozicioniranje Hrvatske u europskim institucijama zauzimanjem bitnih mjesta, a tu je i, primjerice, efikasna neutralizacija slovenskih nasrtaja). Zaslužili su to i neki zaposleni u policiji. Njima je povećan koeficijent jer su svojim delikatnim radom znatno doprinijeli svladavanju važne etape na putu dobivanja zelenog svjetla za ulazak Hrvatske u schengenski prostor. Napokon, zaslužili su to i djelatnici u socijalnim službama, koji se u svakodnevnom radu suočavaju mahom s onima koji su, bilo po učenju, bilo po vladanju, bili najgori učenici u školi, a dijelom je to učinjeno i uslijed smrtnog slučaja na poslu koji je senzibilizirao javnost. S druge strane, učitelji se, nažalost, ne mogu pohvaliti nekim bajnim rezultatima. Potvrđuju to rezultati državne mature, ali i relevantni međunarodni testovi, u konačnici i profil i kvaliteta kadra koji dolazi na fakultete i na tržište rada, a koji su u sve većem raskoraku s njegovim potrebama. K tome, koeficijenti su podignuti vrlo malom broju zaposlenih, radi se o svega njih nekoliko tisuća, što je utjecalo na proračun u okviru statističke greške. Dok bi udovoljavanje zahtjevu zaposlenih u školstvu, njih oko 90 tisuća, osim što se radi o osjetnom iznosu, posve predvidljivo zakotrljalo pravu lavinu zahtjeva sindikata ostalih javnih službi.

No, ima još jedan razlog zašto se povećanje koeficijenta za 6,11% tako čvrsto zapeklo u svijesti učitelja. Naime, kreiranje skupne svijesti, jezikom znanstvene fantastike rečeno – borga, pri čemu se pojedinac u cijelosti odriče svoga JA postajući tek česticom fraktala, forme u kojoj je svaki djelić istovjetan cjelini, ipak nije posve iracionalna pojava. Ma, koliko god se katkad činilo da njome zahvaćena osoba, suočena s argumentima, djeluje kao da joj je mozak ispran do tržišne vrijednosti od dvije marke za kilo. Učinkovitost ove savršeno homogene društvene strukture odražava se prije svega u sposobnosti svekolike mobilizacije. Odbacujući važeće etičke norme, a što sigurno olakšava pristanak na utapanje u mnoštvu, borgovci su spremni na svakojake beskrupulozne čine samo kako bi ostvarili sveti cilj.

I drugi zaostaju, zar ne?

U pozadini učiteljsko-nastavničkog svetog cilja  – povećanja koeficijenta za 6,11% – koliko god ga se iracionalno argumentiralo, ipak stoji racionalno objašnjenje. Naime, učitelje je uznemirila pomalo neoprezna Vladina najava sustavne revizije koeficijenata svih radnih mjesta u državnim i javnim službama do sredine iduće godine, što su očito doživjeli kao prijetnju, a ne rješavanje problema. Iz tog kuta ima logike promatrati i Vladinu ponudu dodatka na plaću, kao načina da se unaprijed ublaži učinak najavljene revizije odnosnih koeficijenata na plaće učitelja i nastavnika.

Naime, svjesno ili podsvjesno, učitelji znaju kako bi svako iole neovisno tijelo, vođeno načelima elementarnog poštenja, pravednosti i dobre svjetske prakse, pritom uzimajući u obzir i stvarnu složenost, odgovornost i osjetljivost poslova, a ne samo stručnu spremu, donijelo preporuku kojom bi njihov koeficijent još više zaostajao za prosjekom državnih službenika s visokom stručnom spremom, a približio se nekima sa srednjom. Naime, objektivnom promatraču prije bi za oko zapelo kako učiteljski koeficijenti za više od 30% nadmašuju one medicinskih sestara i policajaca od njihova zaostajanja za 6% za koeficijentima asistenata na sveučilištu.

Medicinske sestre i policajci, istina, imaju tek srednju stručnu spremu, no to, u usporedbi s učiteljima, kompenziraju brojem radnih sati provedenih na poslu, kao i smjenskim radom koji uključuje i rad noću (istina, dodatno plaćen, samo je li dovoljno?), a da ne spominjemo kako se zaposlenima u oba ova zanimanja može dogoditi da radeći ubiju čovjeka. S druge strane, javna je tajna kako glavnina učitelja provodi na poslu u pravilu do 6 sati dnevno, i to za vrijeme trajanja školske godine, a ne više od 3 sata izvan tog razdoblja. I sad ih ne zadovoljava koeficijent veći za više od 30% od policajaca i medicinskih sestara, nego traže skoro za 40% veći. Što se njih tiče, to bi onda uklesali u kamen, i da se po mogućnosti više ne promijeni dok je svijeta i vijeka.

Samo, ne bi li to i drugima, suočenima s nepravdom koja vapi u nebo, predstavljalo signal za akciju? Konačno, ne pravdaju li i učitelji ultimatum Vladi i nepopuštanje ni zeru od početnog zahtjeva povećanjem koeficijenata nekim, za razliku od njih, ipak malobrojnim, državnim službenicima? U tome ih, ništa nova, revno huškaju medijski zamagljivači istine, dežurni izazivači zavisti i razdora, i skretničari fokusa s bitnoga na nebitno, turajući im pod nos pojedinačne primjere prividno nelogičnih koeficijenata, koji se odnose na specijalistička radna mjesta na koja su raspoređeni najviše desetci, a nipošto ne desetci tisuća izvršitelja. Tako svatko može uprijeti prstom u neku iznimku u sustavu s kojom će se usporediti, samo kako bi pokazao da je podcijenjen. Ne ulazeći u razmatranje jesu li neka specijalistička mjesta doista potrebna te jesu li možda produkt političkog uhljebljivanja, ona u ukupnoj masi plaća čine mali trošak pa je na njima nemoguće provesti znatnije uštede, sve i kad bi se razotkrila sve do jedna malverzacija.

Uzevši ovo u obzir, jasno je zašto se učitelji plaše cjelovite revizije sustava odnosnih koeficijenata. Više od toga groze se tek mogućnosti da se i među njima samima provede klasifikacija ovisno o rezultatima rada, ali i o tržišnoj potražnji za predavačima, koja znatno varira od predmeta do predmeta. Ne honoriraju li se dodatno u odnosu na kolege predavači tržišno traženijih predmeta, oni će u većoj mjeri odlaziti u gospodarstvo, što će pak negativno utjecati na kvalitetu poučavanja upravo u predmetima krucijalnim za zadovoljavanje potreba tržišta rada, kojem će, potom, školski sustav isporučivati sve slabije kadrove. No, svaka se natruha logike i poštenja odbacuje s gnušanjem, a kako i ne bi kad prijeti narušiti idilu uravnilovke zvane dostojanstvo.

Mr. Bean, sekundarni cilj i „Liga bedaka“

A kad ti je u srcu potpaljen fitilj nezadovoljstva i jala, onda ti svaka dlaka smeta – i radni uvjeti, i oprema u školi, i jurnjava za virtualnim značkama, i neotesani učenici, i naporni roditelji, i odnos šire zajednice… No, sve što šutke meteš pod tepih, koliko god se tužio da ti je drugi kriv, kad-tad ti se vrati. Podsjeća to na skeč Mr.Beana u kojem naruči tatarski biftek (jer samo za njega ima dovoljno novaca). Servirano sirovo meso mu se odmah zgadi, no kako se srami ostaviti tanjur netaknut, dijelove jela malo pomalo skriva postrani. Nešto razmaže ispod tanjura, nešto stavi u vazu pa prikrije cvijećem, nešto u solenku, nešto u torbu gospođe za susjednim stolom, nešto u hlače svirača violine,… sve dok se konobar u prolazu ne spotakne i uneredi mu stol. Bean, ogorčen povrijeđenim mu dostojanstvom, spremno pokazuje konobaru gdje se sve jelo razletjelo – ispod tanjura, pa u vazu, solenku, gospođinu torbu, violinistove hlače,… Konobar se smjesta ispriča i najavi da će mu donijeti novo jelo, i donese mu…. – opet tatarski biftek! Tako bi u konačnici, unatoč privremenom uspjehu, mogli proći i učitelji. Uostalom, ne bi li baš to, uzevši sve okolnosti u obzir, bilo i pravedno?

Pomalo u sjeni napetih zbivanja ostao je sekundarni cilj ove tragikomične strke. Dao ga je naslutiti potencijalni predsjednički kandidat, Mislav Kolakušić, otvoreno posumnjavši kako je Zoran Milanović mogao u dva i po dana prikupiti ciglih 78 tisuća potpisa. Ne samo zato što je Milanović barem 4 puta snimljen kako sam sebe potpisom podržava, nego i zato što su se Kolakušićevi skupljači potpisa uživo mogli uvjeriti kako Milanovićevi štandovi i u frekventno doba dana izgledaju kao da je oglašen znak za opću opasnost. No, unatoč razložnim indicijama u suprotno, broj prikupljenih potpisa za Milanovića, koji gotovo dosiže broj zaposlenih u školstvu, ipak je vjerodostojan. Naime, dva neovisna visoka izvora, bliska još višemu, potvrdila su kako su Milanovićevi volonteri tih dana obilazili oko škola uzvikujući – tko je za nastavak štrajka, nek’ ovdje potpiše! Milanoviću se doista može zamjeriti štošta, no nipošto mu se ne može spočitnuti da učitelje nije tretirao sukladno rezultatima koje postižu, a koji su negdje na razini njegove lige. Stoga ga i nisu željeli ometati, a kamoli sprječavati, u međunarodnim aktivnostima, kojih, istina, i nije bilo previše. A odatle valjda i silna uzajamna simpatija i uvažavanje, dok im iz bliskosti u broju radnih sati provedenih na poslu proizlazi vjera u zajedničko bolje sutra.

Kad bi takve rezultate nekim nesretnim slučajem postizao hrvatski nogomet, već odavno bi se orilo „Daliću, odlazi!“, a Šukeru i Mamiću poručivalo isto,…hm,… isto što i sad. Jer Hrvati su za čistu peticu naučili pjesmicu – oni koji postižu rezultate ne mogu biti drugo doli lopovi, a oni koji ih nemaju, nemaju ih jer im lopovi ne daju da budu prvaci. I nisu tu pjesmicu Hrvati naučili zato što su posebno pametni, nego upravo suprotno – zato što su ekstra bedaci! Jer samo bedacima ništa ne valja u vrijeme kad u svakom pogledu, osobnom i državnom, imaju daleko više nego što su ikad dosad u povijesti imali. I to, zanimljivo, baš u doba vladavine tolikih lopova, koje lopovima vidi uglavnom ona sorta lopova koji Bogu kradu dane. A za zgubidane i nije liga prvaka, nego liga bedaka! Stoga, pristankom da se štrajkom moralno posve kompromitirani učitelji – koji su pritom izgubili i ono dostojanstvo koje se ne može izmjeriti brojkom, ono koje ti nitko ne može oduzeti, jedino ga se sâm možeš odreći – tretiraju kao liga prvaka, svi ostali u Hrvatskoj, radili u privatnom ili javnom sektoru, automatski ispadaju u ligu bedaka. Osim ako se u razumnom roku ne odrede uistinu pravedni odnosni koeficijenti zaposlenika u javnim i državnim službama.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Beljak – Ilija Čvorović opasan za koaliciju koja hoće na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Beljakova stupidna teza na liniji je onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno

Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno – sukus je gledanja na politiku Ilije Čvorovića. Udba vas je ubijala ali očito nedovoljno, u bitnome je ista poruka Kreše Beljaka.

Dok je Ilija Čvorović, lik iz Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, progonio svog podstanara u kojem je vidio zapadnog agenta, Beljak lovi reakciju po internetu gdje se na Twitteru svađa na engleskom.

“Preko 100? Očito nedovoljno” tvita ovog tjedna predsjednik HSS-a o Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata na Zapadu.

Piše kako smo “vidjeli tko je napravio sranje i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj YU i drugim zemljama koji su nažalost izbjegli Udbi”.

Beljakijada ne svjedoči samo o stanju pojedinačne svijesti, već o dominantnom diskursu ljevice u Hrvatskoj u kojem je granica ljudskosti, dozvoljenog i nedozvoljenog oduvijek zamagljena, jer je onima koji su tobože na “pravoj strani povijesti” dozvoljeno biti i monstruozni ubojice, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zašto se predsjednik HSS-a u demokratskoj Hrvatskoj svrstava na stranu jugoslavenske komunističke službe, hvali njene zločine i žali što ih nije bilo više? Čega je bilo nedovoljno? Jesu li trebali pobiti još žena i djece, poput devetogodišnje Rosemarie, koja je ubijena s roditeljima, Tatjanom i Ivanom Ševo u Italiji 1972.? Je li fašist bio i Stjepan Đureković, partizan i bivši komunist kojeg su Beljakovi novi idoli smaknuli u Njemačkoj 1983?

Jesu li fašisti bili i HSS-ovci koji su otišli u emigraciju spašavajući glavu pred “osloboditeljima” na Staljinovi daljinski upravljač i njihovom službom? Zašto je Beljak na strani Rankovića i Arkana, a nije na strani Mačeka i Brune Bušića? Je li zamislivo da, primjerice, predsjednik neke centrističke stranke u Rumunjskoj javno piše kako Securitate nije pobio dovoljno ljudi?

Drugi dio Beljakove objave još je problematičniji. Po njemu su za ratove, kako piše 1991-99., krivi fašisti iz emigracije. Beljak time amnestira od odgovornosti Miloševića, vrh JNA, Karadžića, Martića, Mladića. On čak nije ni na razini onih koji perfidno dijele odgovornost podjednako na sve zaraćene strane.

No ni u toj nebuloznoj varijanti mu teza o krivici emigracije ne stoji, jer nisu došli iz emigracije ni Tuđman, ni Izetbegović, ni golema većina političara i vojnih zapovjednika zaraćenih stranama.

Primjerice, među osuđenom hrvatskom “šestorkom” iz BiH naći ćemo i potpredsjednike socijalističke republičke vlade i predsjednike općinskih partijskih komiteta, ali nikoga iz emigracije.

Beljakova stupidna teza je na liniji onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno.

Od, moguće rastrojenog, Beljaka još više su krivi oni koji mu i nakon ove zločinačke izjave drže ljestve. Svi u HSS-u koji se nisu ogradili od njega i svi oni koji će ga sutra držati u koaliciji.

Bernardić, predsjednik stranke sljednice partije koja upravljala Udbom sramotno se poluogradio od kaže “nepromišljenog” istupa. Istaknuo je da se Beljak za to ispričao, kao da mu se u par sati nakon monstruozne objave čudesno promijenila pamet pa je valjda sad opet poželjan koalicijski partner, i dodao kako “Beljak ima osebujan stil”, te demagoški zaključio kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

Pa surađuj onda s ljudima okrenutim budućnosti a ne s onima koji javno veličaju ubojstva jugoslavenske tajne službe! Milanović još vuče repove slučaja Perković, što su mu nakon pobjede ponovo izvukli njemački mediji. Sada njegov blizak politički saveznik Beljak javno zamjera perkovićima što nisu posmicali još više đurekovića.

Otvoreno pismo Krešimiru Beljaku – Sramota za Hrvatsku

Pred Milanovićevu predsjedničku inauguraciju kroz medije se provlači pitanje hoće li na nju pozvati Vučića i Komšića. Puno veće pitanje nakon svega je hoće li se na inauguraciji pojaviti Beljak.

Ilija Čvorović je na prvi pogled komičan, ali u biti tragičan lik, koji bi u normalnim okolnostima bio samo dobar suprug, otac i građanin, ali mu je komunistički totalitarizam potpuno iskrivio i um i pretvorio ga u karikaturu.

Uspjeh Kovačevićevog djela leži upravo u toj tragičnoj noti, dubinskoj tuzi ispod površne komike, što je po Pirandellu i oznaka pravog humorizma. Beljak je dvostruko tragičan lik. Da ovakve monstruoznosti govori u seoskoj birtiji već bi bilo ogavno. Iz pozicije člana koalicije koja pretendira na vlast, to već postaje opasno.

Znajući moralno stanje naše ljevice, veća je vjerojatnost da će nakon ovakvog drugarskog outanja biti proglašen počasnim građaninom Obersnelove Rijeke nego da će biti odstranjen s političke scene.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Tomasović poručio šefu HSS-a Beljaku: ‘Nisam siguran da Ti ne bih opalio šamarčinu da naletim na Tebe!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

DUJMOVIĆ: Milanovićeva pobjeda izravna je posljedica nesloge na desnici

Objavljeno

na

Objavio

S jedne strane, u Rijeci se spremaju kranovi koji će podignuti višetonsku zvijezdu petokraku na kultni riječki neboder u samom centru grada, s druge strane čelnik povijesnog HSS-a Krešo Beljak najavljuje mogućnost novih likvidacija hrvatskih iseljenika! Dobro došli u Hrvatsku u kojoj je Zoran Milanović predsjednik države, piše Tihomir Dujmović u kolumni za direktno.hr.

Naime, ovo bildanje mišića jugoslavenske komunističke ljevice izravni je ceh pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, jer je kako vidimo jugoslavenska ljevica počela dizati glavu, a još se nije obavila niti predsjednička inauguracija!

Zbog toga je poraz domoljubnih kandidata na predsjedničkim izborima povijesno fatalan, tim prije jer su u prvom krugu pokazali da ukupno gledajući drže većinu. Još ćemo tisuću puta prokleti neslogu na desnici, jer je Milanovićeva pobjeda izravna posljedica te nesloge, a tek ćemo vidjeti kakvu krvavu cijenu će cijela nacija platiti zagovorom poništenja listića!

Tako već prvi dani nakon pobjede Zorana Milanovića pokazuju unutarnji ideološki politički smjer u kojem će zemlju voditi. Vanjskopolitički pak smjer se može nazrijeti u ekspresnom pozivu koji je za posjet Moskvi već dobio od Putina! Mjesec dana prije službene inauguracije!

Osim toga, prvi dani nakon pobjede ljevice osobito pokazuju atmosferu u kojoj ćemo živjeti idućih pet godina, atmosferu koja će zacrvenjeti Hrvatsku do usijavanja, pobijedi li SDP na parlamentarnim izborima! Ima li toliko razuma, pameti i svijesti na domoljubnoj političkoj sceni da se ovaj scenarij nakon zadnjeg poraza zauzda?

Zlatko Hasanbegović je širu javnost nedavno upoznao u Saboru s postojanjem nevjerojatne ideje i već zgotovljenog plana, koja je s onu stranu pameti, da se u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, na kultni riječki neboder u centru grada instalira višetonska zvijezda petokraka napravljena od armiranog betona!

Posljednji put je to palo na pamet krajem Drugog svjetskog rata partizanima kad su netom što su ušli u grad likvidirali oko 700 Riječana, stavili na isti neboder mamutsku zvijezdu petokraku! Ako je ono bio izraz ludila ratnih pobjednika, kako je moguće shvatiti da se posve ista akcija planira 75 godina kasnije?

Potoci nevine krvi tekle su pod petokrakom

Nakon spoznaje o potocima nevine krvi koja je tekla pod tom petokrakom, nakon svih Hudih jama, nakon svih gračanskih stratišta, nakon nepobitne činjenice da je ista petokraka poklala Vukovar i preorala pola Hrvatske, nema nikakve dvojbe da se ovdje radi o prvoklasnoj političkoj provokaciji koju je “savezna” vlast dužna zauzdati! Jer, višetonska petokraka će se u jednoj zemlji članici Unije, instalirati na vrh riječkog nebodera i nakon svih rezolucija europskog parlamenta i Vijeća Europe na temu komunizma!

Osim toga kran će podignuti višetonsku petokraku na vrh nebodera točno u trenutku dok Hrvatska predsjedava istom tom Europskom unijom! Dvoji li netko, ako se taj performans dogodi, da će u najmanju ruku predstavnici Mađarske, Poljske i Slovačke izraziti javno zgražavanje nad tom činjenicom, što se jasno može iščitati njihovim držanjem spram komunističke povijesti?

Hasanbegovićevo precizno pitanje hoće li Ministarstvo kulture zaustaviti taj plan, nije dobilo odgovor aktualne ministrice kulture koja se pozvala na umjetničku slobodu izražavanja, ali ovdje se ne radi ni o umjetnosti ni o slobodi. Kao što se ni nakon 1945. ta petokraka tamo nije stavila u ime umjetničke slobode!

Radi se o goloj političkoj provokaciji koja traži nedvosmislen odgovor aktualne Vlade koja ima rekvizite kojima može spriječiti tu sramotu. Riječka histerija za titoizmom, komunizmom i petokrakama nadilazi granice zdravog razuma pa s obzirom na to da se ne čuje revolt i bunt Riječana čovjek ima dojam da tamošnji gradonačelnik dijeli po kućama buniku jer samo uz pomoć halucinogenih pripravaka je moguće šutke gledati, pače, pozdravljati to neokomunističko ludilo koje je zahvatilo grad.

Sve je počelo planom o obnovi Titovog broda “Galeb” za što je Obersnel natjerao gradske vijećnike da podignu ruku za kredit od 44 milijuna kuna (obnova Galeba i palače Šećerane)! Za tu svotu, kako je izračunao jedan vijećnik riječkog vijeća, mogao bi se sagraditi dovoljno veliki vrtić u koji bi se mogla upisati sva djeca koja nisu uspjela dobiti vrtić u Rijeci! Ali, ne! Komunistički šaman Vojko Obersnel ne misli tako! Osim toga samo godišnje održavanje broda se procjenjuje na više od pet milijuna kuna i u ovom trenutku nitko ne zna tko će i taj trošak plaćati! Za afirmaciju ovog ludila potrebno je vrijeme tako da obnovljeni Titov brod neće biti obnovljen u vrijeme dok će Rijeka biti europski grad kulture!

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike. Titov “Galeb” ima naime zanimljivu prošlost. Brod nisu gradile marljive ruke Titovih komunista, riječ je o brodu izgrađenom u Genovi davne 1936. godine i bio je namijenjen prijevozu južnog voća.

U libijskoj luci Bengazi brod je 1941. pogođen torpedom i dotegljen je u Trst. Nakon kapitulacije Italije preuzimaju ga Nijemci. Hitlerova mornarica ga je prenamijenila u polagača mina i, da perverzija bude veća, taj je brod širom Kvarnera i sjevernog Jadrana postavio više od pet tisuća mina! Potom su ga saveznici pred Rijekom potopili 1944. godine.

Takav, potopljen, brod je kao svojevrsni ratni plijen izvađen i preuređen 1948. najprije kao mornarički školski brod, potom u Titovu jahtu kojom je on putovao ravno 14 puta.

Za potrebe upotpunjavanja legendi o drugu Titu tvrdilo se da se tim brodom poznate goste vodilo na Brijune, naročito se isticalo da su tim brodom prevezeni Elizabeth Taylor, Richard Burton i Sofia Loren, no čak je i HRT ustvrdio da je to laž. Političari i medijske zvijezde su redovito na Brijune stizali brodom Podgorka.

“Galeb” je funkcionirao 27 godina, Tito se njime koristio godinu i pol. Od njegove smrti, Galeb je bio običan školski brod za pitomce jugoslavenske mornarice. Početkom 1991. odvezen je u Crnu Goru gdje ga potom kupuje jedan grčki brodovlasnik koji je htio od njega napraviti jahtu (brod je duži od stotinu metara). Tako je dotegljen u brodogradilište Viktor Lenac. Kako Grk nije plaćao troškove obnove, brodogradilište ga je prodalo gradu Rijeci za 150.000 dolara.

Inače, da bi se ovaj bezumni spektakl mogao izvesti bila je potrebna pomoć garniture Vlade iz vremena Ive Sanadera, jer je ministarstvo kulture dok je njime rukovodio Božo Biškupić povuklo prvi, ali zlatni potez u tom smislu.

Naime, da Ministarstvo kulture 2006. godine nije “Galeb” proglasilo kulturnim dobrom, ne bi se moglo povući niti jedna kuna europskog novca za njegovu obnovu, a povučen je ogroman novac! Tom odlukom Biškupićeva ministarstva, Galeb je faktički “legaliziran” za buduće akcije riječkog gradonačelnika!

Nakon, dakle, ovakvog bezumnog bacanja novca za obnovu ovog broda, Rijeka je u povodu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, pripremila i sebi i nama, novi jugoslavensko-komunistički spektakl planom o instaliranju višetonske petokrake od armiranog betona na vrh znamenitog riječkog nebodera. Riječani fakat imaju mašte! No, niti to nije sve! U sklopu te manifestacije, očekuje se remek djelo znamenitog sadržaja redatelja Frljića, a poseban spektakl se očekuje kroz zasebnu manifestaciju nazvanu “Jugo-joga”.

Dakle, u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture” pripremljen je i performans “Jugo-joga”. Riječ je, kako stoji u dokumentaciji koja predstavlja cijeli projekt, o “tjelovježbi prisjećanja političkih iskustava i vizualnog nasljeđa kolektivne prošlosti”.

U daljnjem obrazloženju se navodi da: “Performans ‘Jugo-joga’ poziva građane i prolaznike da se priključe izvođenju koreografije u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi poput joga-položaja i sličnih vježbi…svakodnevne prakse usmjerene na tijelo i duh pojedinca uklapaju se u grupnu vježbu, vježbu u kojoj se tijelo prisjeća političkih iskustava i vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…uz zvukove revolucionarnih pjesama i političkih slogana, publika i izvođači postupno se sjedinjuju u kolektivno tijelo u fizičkom obračunu s prošlošću i sadašnjošću”. Dakle, “tijelo se prisjeća vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…”.

Da netko ovako nešto može i zamisliti već je teško povjerovati. Da postoje ljudi koji stoje iza ovog projekta, to je pak na rubu pameti. Ali da postoji hrvatska država i hrvatska državna vlast, uključujući i Ministarstvo kulture koje financijski i programski stoji iza ovakvih programa, to je apsolutno neshvatljivo! Da po Rijeci slučajni prolaznici izvode “jogu u koreografiji u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi iz joga položaja” to je ideja koja u prvom redu traži adekvatnu medicinsku skrb! Tako da bi, osim što bi na odgovornost valjalo pozvati Ministarstvo kulture i aktualnu ministricu, trebalo zamoliti da se u pomoć uključi Ministarstvo zdravstva.

Jer “Jugo-joga” najprije traži temeljitu medicinsku pomoć, detaljne pretrage i pomno promatranje! I dok se u Rijeci sprema spektakl u slavu Tita, komunizma i Jugoslavije kakav nije viđen od Titove smrti, Krešo Beljak je izjavio na informaciju da je UDB-a likvidirala više od stotinu hrvatskih političkih emigranata sljedeće: “Više od sto? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od 1991. do 1999. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDB-i”.

Dakle, “nažalost”… Beljakove isprike djeluju smiješno, kao i stavovi koje su o ovome iznijeli Bernardić i Bauk. Bauk je primjerice ustvrdio da se “Beljak pokušao napraviti pametnim, ali očito nije uspio”. Bernardić je, pak, govorio između ostaloga i o tome kako “Beljak ima osebujan stil…kako je dosta povijesnih podjela, dosta je vraćanja u prošlost…”. Gore dakle od Beljaka jedino su ova bulažnjenja Davora Bernardića. No, ponavljam, nakon pobjede Zorana Milanovića jugoslavenska zmija diže glavu.

Od Rijeke do (za sada) Beljakovog Samobora! Pa nema tome dugo da je Stazić izjavio kako “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito”. Osvoji li na jesen SDP, s ovakvim Stazićem na istaknutom mjestu, vlast, osvoji li tu vlast s moćnim Rankom Ostojićem čija policija nikada nije otkrila tko je stavio svastiku na Poljud, ali je dopustila političku histeriju, tako da danas sve skupa izgleda kao jasna podmetaljka, osvoji li takav SDP vlast u koaliciji s Beljakovim HSS-om i uznapreduje li ovaj lijevi fašizam na ovim temeljima na vjetru koji donosi opijenost vlašću, Hrvatska će se naći na pragu građanskog rata.

Sve se to još može zauzdati, sve se to još može zaustaviti, samo pod uvjetom povijesnog dogovora na domoljubnoj desnici. Ima li na desnici pameti? Ima li na desnici odgovornosti? Ima li na desnici svijesti? Ako nema, teško ćemo se othrvati tome da će malo pomalo cijela nacija vježbati “jugo-jogu” skačući po parkovima u pozama partizanskih junaka i uz prateće revolucionarne pjesme… Dok će višetonske armirano betonske petokrake preplaviti Hrvatsku…

Tihomir Dujmović / direktno.hr

Ivkošić: ‘Mesić, Josipović, Škoro… na istom zadatku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari