Pratite nas

Kolumne

Liga prvaka ili liga bedaka?

Objavljeno

na

Ne kaže se uzalud – svako zlo za neko dobro! Sviđalo se to kome ili ne, učenici hrvatskih osnovnih i srednjih škola za ovog su, sad već kroničnog štrajka učitelja i nastavnika, mogli steći više znanja korisnog za život, nego da su čitavo to vrijeme proveli u „Školi za život“. Recimo, mogli su naučiti kako nije važno znati razlikovati č i ć da bi se postalo važan. Mogli su naučiti i kako od svojstva množenja – da je umnožak iste skupine brojeva uvijek jednak neovisno o redoslijedu množenja – u stvarnome svijetu nema neke vajde. Tamo je ključno kako se koji faktor zove, važnije je razlikovati osnovicu od koeficijenta, a to što je umnožak isti, koga briga. Zapravo, s onu stranu školskih vrata sve se obrće naglavce. Pa ako si svladao gradivo, kao što se to usudio učiniti savjestan učenik Andrej, za ono što u školi dobiješ peticu, na ulici od istih ocjenjivača fasuješ topa, kulju, haklu, kosi hitac – slobodan pad…

Neprocjenjivo vrijedna pouka

Učitelji su učenicima primjerom, jer tako se ipak najučinkovitije uči, tijekom štrajka pokazali da u slučaju problema treba tražiti razgovor isključivo s ravnateljem škole, ma kakvim nastavnicima i pedagozima, tom sitneži nedostojnom njihove veličine, važnosti i, nadasve, njihovih prava. A kad im se ravnatelj pristojno obrati, neka samo prkosno šute i pokažu mu što žele ispisano na letku, transparentu, na čelu zalijepljenom komadu papira,… obvezno popraćeno govorom tijela – ili neka bude sve po mom ili ne će biti nikako! Za čistu peticu iz vladanja!

Relevantni stručnjaci su suglasni kako učenici skloni ispijanju alkohola popuštaju u učenju, što je intuitivno jasno i nestručnjacima, bez obzira na svršenu školu. No, kakvu su to onda poruku organizatori štrajka poslali učenicima u vrijeme dok se još štrajkalo cirkularno, odredivši za dan poslije „Martinja“ štrajk u tri susjedne županije sjeverozapadne Hrvatske, baš one u kojima je taj običaj najčvršće ukorijenjen? Hoće li, potaknuti tim primjerom, ubuduće i učenici 12. studenog uzimati slobodan dan radi oporavka od mamurluka?

Osim iz školskoga gradiva, te tehnika komuniciranja i triježnjenja, učenici su tijekom štrajka dobili i dragocjenu lekciju iz etike. Vrijedi se boriti za dobro samo sebi, nipošto ne svima, jer to ugrožava tvoje dostojanstvo. Pritom se nisu sramili demonstrirati što je sve spremna učiniti osoba kad izgubi dostojanstvo. Unezvijerena pogleda – kak’ stekla ili kak’ da nije prava, kako bi rekli u kraju kolovođa štrajka – kriči, buči, đipa, trubi, fućka, mlati u bubanj, šara si slova po čelu, i tvrdoglavo ne će sladoled, nego hoće baš lizalicu, sve to u već prilično ozbiljnim godinama, dobrano poodmaklim od dana maturalnog ludovanja. A kad im se na vrhuncu tuluma obratio onaj tovariš Slovenac, vodeći sindikatlija na nivou EU, samo što nisu u ekstazi zajodlali. Kako bi stari ljudi, koji su život nekako proživjeli pošteđeni svake škole, pa i one za život, rekli –  đavo ih uhvatio pod svoje pa omlaćuje s njima na sve strane! A pravobraniteljica za djecu ni da pisne. Ne razmišlja kako pojava takvih prikaza na televiziji, i to debelo izvan noćnog termina, utječe na psihu djece. Ne pada joj na pamet pozvati televizijske kuće da tijekom emitiranja potresnih prizora kreveljenja ljudi bez mrvice dostojanstva stave makar neki upozoravajući znak, recimo, zaokruženi broj 18 u gornjem desnom kutu ekrana.

Ipak, najvrijednije što su učenici iz štrajka mogli naučiti je epohalno otkriće učitelja Hrvatske da dostojanstvo, kako i priliči ovomu dobu visoke tehnologije, ima egzaktnu mjeru, koju treba čuvati kao zjenicu oka svoga. Kako su nakon dugotrajnog nećkanja štrajkovođe ipak na kraju otvoreno priznali, štrajkaši su dostojanstvo poistovjetili s tehničkim terminom – koeficijent – i njegovom posve konkretnom vrijednošću – 6,11% više od nedostojanstva!

Odakle baš 6,11%?

O tome kako je izmjeren jaz između dostojanstva i nedostojanstva, u opticaju je više inačica. Prvotno je puštena priča kako koeficijente treba uskladiti zato što učiteljski zaostaju za prosjekom državnih službenika s visokom stručnom spremom. Pritom je posve zanemarena složenost poslova pa bi tako učitelji trebali imati koeficijent prosjeka u koji ulaze liječnici, sudci i službenici na upravljačkim položajima u hijerarhiji, čega u školstvu, uz iznimku školskih ravnatelja, nema. Naknadno je na vidjelo ipak izašlo da se do čarobnog broja, kako ga naziva predstavnica sindikata u Vladi, došlo kako bi se izjednačilo koeficijente učitelja i asistenata na fakultetima, kojima je posao, među ostalim, i poučavati buduće učitelje. Upada u oči kako ova logika uzima u obzir samo stečeno zvanje i stručnu spremu, dočim posve zanemaruje kvalitetu iskazanu kroz uspjeh tijekom studija – činjenicu da asistentima uglavnom postaju osjetno iznadprosječni studenti. Kao kad bi drugoligaški nogometaši zahtijevali da ih se plati jednako kao prvoligaške, samo zato što su i jedni i drugi nogometaši.

U učiteljskim je srcima buntovnički žar rasplamsalo i to što je vlada uredbom nedavno povećala koeficijente nekim državnim službenicima. Međutim, zagrebe li se ispod površine, vidljivo je kako su zaposleni u službama ministarstva vanjskih poslova to i zaslužili, budući su isporučili vrijedan rezultat (pozicioniranje Hrvatske u europskim institucijama zauzimanjem bitnih mjesta, a tu je i, primjerice, efikasna neutralizacija slovenskih nasrtaja). Zaslužili su to i neki zaposleni u policiji. Njima je povećan koeficijent jer su svojim delikatnim radom znatno doprinijeli svladavanju važne etape na putu dobivanja zelenog svjetla za ulazak Hrvatske u schengenski prostor. Napokon, zaslužili su to i djelatnici u socijalnim službama, koji se u svakodnevnom radu suočavaju mahom s onima koji su, bilo po učenju, bilo po vladanju, bili najgori učenici u školi, a dijelom je to učinjeno i uslijed smrtnog slučaja na poslu koji je senzibilizirao javnost. S druge strane, učitelji se, nažalost, ne mogu pohvaliti nekim bajnim rezultatima. Potvrđuju to rezultati državne mature, ali i relevantni međunarodni testovi, u konačnici i profil i kvaliteta kadra koji dolazi na fakultete i na tržište rada, a koji su u sve većem raskoraku s njegovim potrebama. K tome, koeficijenti su podignuti vrlo malom broju zaposlenih, radi se o svega njih nekoliko tisuća, što je utjecalo na proračun u okviru statističke greške. Dok bi udovoljavanje zahtjevu zaposlenih u školstvu, njih oko 90 tisuća, osim što se radi o osjetnom iznosu, posve predvidljivo zakotrljalo pravu lavinu zahtjeva sindikata ostalih javnih službi.

No, ima još jedan razlog zašto se povećanje koeficijenta za 6,11% tako čvrsto zapeklo u svijesti učitelja. Naime, kreiranje skupne svijesti, jezikom znanstvene fantastike rečeno – borga, pri čemu se pojedinac u cijelosti odriče svoga JA postajući tek česticom fraktala, forme u kojoj je svaki djelić istovjetan cjelini, ipak nije posve iracionalna pojava. Ma, koliko god se katkad činilo da njome zahvaćena osoba, suočena s argumentima, djeluje kao da joj je mozak ispran do tržišne vrijednosti od dvije marke za kilo. Učinkovitost ove savršeno homogene društvene strukture odražava se prije svega u sposobnosti svekolike mobilizacije. Odbacujući važeće etičke norme, a što sigurno olakšava pristanak na utapanje u mnoštvu, borgovci su spremni na svakojake beskrupulozne čine samo kako bi ostvarili sveti cilj.

I drugi zaostaju, zar ne?

U pozadini učiteljsko-nastavničkog svetog cilja  – povećanja koeficijenta za 6,11% – koliko god ga se iracionalno argumentiralo, ipak stoji racionalno objašnjenje. Naime, učitelje je uznemirila pomalo neoprezna Vladina najava sustavne revizije koeficijenata svih radnih mjesta u državnim i javnim službama do sredine iduće godine, što su očito doživjeli kao prijetnju, a ne rješavanje problema. Iz tog kuta ima logike promatrati i Vladinu ponudu dodatka na plaću, kao načina da se unaprijed ublaži učinak najavljene revizije odnosnih koeficijenata na plaće učitelja i nastavnika.

Naime, svjesno ili podsvjesno, učitelji znaju kako bi svako iole neovisno tijelo, vođeno načelima elementarnog poštenja, pravednosti i dobre svjetske prakse, pritom uzimajući u obzir i stvarnu složenost, odgovornost i osjetljivost poslova, a ne samo stručnu spremu, donijelo preporuku kojom bi njihov koeficijent još više zaostajao za prosjekom državnih službenika s visokom stručnom spremom, a približio se nekima sa srednjom. Naime, objektivnom promatraču prije bi za oko zapelo kako učiteljski koeficijenti za više od 30% nadmašuju one medicinskih sestara i policajaca od njihova zaostajanja za 6% za koeficijentima asistenata na sveučilištu.

Medicinske sestre i policajci, istina, imaju tek srednju stručnu spremu, no to, u usporedbi s učiteljima, kompenziraju brojem radnih sati provedenih na poslu, kao i smjenskim radom koji uključuje i rad noću (istina, dodatno plaćen, samo je li dovoljno?), a da ne spominjemo kako se zaposlenima u oba ova zanimanja može dogoditi da radeći ubiju čovjeka. S druge strane, javna je tajna kako glavnina učitelja provodi na poslu u pravilu do 6 sati dnevno, i to za vrijeme trajanja školske godine, a ne više od 3 sata izvan tog razdoblja. I sad ih ne zadovoljava koeficijent veći za više od 30% od policajaca i medicinskih sestara, nego traže skoro za 40% veći. Što se njih tiče, to bi onda uklesali u kamen, i da se po mogućnosti više ne promijeni dok je svijeta i vijeka.

Samo, ne bi li to i drugima, suočenima s nepravdom koja vapi u nebo, predstavljalo signal za akciju? Konačno, ne pravdaju li i učitelji ultimatum Vladi i nepopuštanje ni zeru od početnog zahtjeva povećanjem koeficijenata nekim, za razliku od njih, ipak malobrojnim, državnim službenicima? U tome ih, ništa nova, revno huškaju medijski zamagljivači istine, dežurni izazivači zavisti i razdora, i skretničari fokusa s bitnoga na nebitno, turajući im pod nos pojedinačne primjere prividno nelogičnih koeficijenata, koji se odnose na specijalistička radna mjesta na koja su raspoređeni najviše desetci, a nipošto ne desetci tisuća izvršitelja. Tako svatko može uprijeti prstom u neku iznimku u sustavu s kojom će se usporediti, samo kako bi pokazao da je podcijenjen. Ne ulazeći u razmatranje jesu li neka specijalistička mjesta doista potrebna te jesu li možda produkt političkog uhljebljivanja, ona u ukupnoj masi plaća čine mali trošak pa je na njima nemoguće provesti znatnije uštede, sve i kad bi se razotkrila sve do jedna malverzacija.

Uzevši ovo u obzir, jasno je zašto se učitelji plaše cjelovite revizije sustava odnosnih koeficijenata. Više od toga groze se tek mogućnosti da se i među njima samima provede klasifikacija ovisno o rezultatima rada, ali i o tržišnoj potražnji za predavačima, koja znatno varira od predmeta do predmeta. Ne honoriraju li se dodatno u odnosu na kolege predavači tržišno traženijih predmeta, oni će u većoj mjeri odlaziti u gospodarstvo, što će pak negativno utjecati na kvalitetu poučavanja upravo u predmetima krucijalnim za zadovoljavanje potreba tržišta rada, kojem će, potom, školski sustav isporučivati sve slabije kadrove. No, svaka se natruha logike i poštenja odbacuje s gnušanjem, a kako i ne bi kad prijeti narušiti idilu uravnilovke zvane dostojanstvo.

Mr. Bean, sekundarni cilj i „Liga bedaka“

A kad ti je u srcu potpaljen fitilj nezadovoljstva i jala, onda ti svaka dlaka smeta – i radni uvjeti, i oprema u školi, i jurnjava za virtualnim značkama, i neotesani učenici, i naporni roditelji, i odnos šire zajednice… No, sve što šutke meteš pod tepih, koliko god se tužio da ti je drugi kriv, kad-tad ti se vrati. Podsjeća to na skeč Mr.Beana u kojem naruči tatarski biftek (jer samo za njega ima dovoljno novaca). Servirano sirovo meso mu se odmah zgadi, no kako se srami ostaviti tanjur netaknut, dijelove jela malo pomalo skriva postrani. Nešto razmaže ispod tanjura, nešto stavi u vazu pa prikrije cvijećem, nešto u solenku, nešto u torbu gospođe za susjednim stolom, nešto u hlače svirača violine,… sve dok se konobar u prolazu ne spotakne i uneredi mu stol. Bean, ogorčen povrijeđenim mu dostojanstvom, spremno pokazuje konobaru gdje se sve jelo razletjelo – ispod tanjura, pa u vazu, solenku, gospođinu torbu, violinistove hlače,… Konobar se smjesta ispriča i najavi da će mu donijeti novo jelo, i donese mu…. – opet tatarski biftek! Tako bi u konačnici, unatoč privremenom uspjehu, mogli proći i učitelji. Uostalom, ne bi li baš to, uzevši sve okolnosti u obzir, bilo i pravedno?

Pomalo u sjeni napetih zbivanja ostao je sekundarni cilj ove tragikomične strke. Dao ga je naslutiti potencijalni predsjednički kandidat, Mislav Kolakušić, otvoreno posumnjavši kako je Zoran Milanović mogao u dva i po dana prikupiti ciglih 78 tisuća potpisa. Ne samo zato što je Milanović barem 4 puta snimljen kako sam sebe potpisom podržava, nego i zato što su se Kolakušićevi skupljači potpisa uživo mogli uvjeriti kako Milanovićevi štandovi i u frekventno doba dana izgledaju kao da je oglašen znak za opću opasnost. No, unatoč razložnim indicijama u suprotno, broj prikupljenih potpisa za Milanovića, koji gotovo dosiže broj zaposlenih u školstvu, ipak je vjerodostojan. Naime, dva neovisna visoka izvora, bliska još višemu, potvrdila su kako su Milanovićevi volonteri tih dana obilazili oko škola uzvikujući – tko je za nastavak štrajka, nek’ ovdje potpiše! Milanoviću se doista može zamjeriti štošta, no nipošto mu se ne može spočitnuti da učitelje nije tretirao sukladno rezultatima koje postižu, a koji su negdje na razini njegove lige. Stoga ga i nisu željeli ometati, a kamoli sprječavati, u međunarodnim aktivnostima, kojih, istina, i nije bilo previše. A odatle valjda i silna uzajamna simpatija i uvažavanje, dok im iz bliskosti u broju radnih sati provedenih na poslu proizlazi vjera u zajedničko bolje sutra.

Kad bi takve rezultate nekim nesretnim slučajem postizao hrvatski nogomet, već odavno bi se orilo „Daliću, odlazi!“, a Šukeru i Mamiću poručivalo isto,…hm,… isto što i sad. Jer Hrvati su za čistu peticu naučili pjesmicu – oni koji postižu rezultate ne mogu biti drugo doli lopovi, a oni koji ih nemaju, nemaju ih jer im lopovi ne daju da budu prvaci. I nisu tu pjesmicu Hrvati naučili zato što su posebno pametni, nego upravo suprotno – zato što su ekstra bedaci! Jer samo bedacima ništa ne valja u vrijeme kad u svakom pogledu, osobnom i državnom, imaju daleko više nego što su ikad dosad u povijesti imali. I to, zanimljivo, baš u doba vladavine tolikih lopova, koje lopovima vidi uglavnom ona sorta lopova koji Bogu kradu dane. A za zgubidane i nije liga prvaka, nego liga bedaka! Stoga, pristankom da se štrajkom moralno posve kompromitirani učitelji – koji su pritom izgubili i ono dostojanstvo koje se ne može izmjeriti brojkom, ono koje ti nitko ne može oduzeti, jedino ga se sâm možeš odreći – tretiraju kao liga prvaka, svi ostali u Hrvatskoj, radili u privatnom ili javnom sektoru, automatski ispadaju u ligu bedaka. Osim ako se u razumnom roku ne odrede uistinu pravedni odnosni koeficijenti zaposlenika u javnim i državnim službama.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kako je Sloba Smodlakine ‘sokole’ pretvorio u ‘zečeve’

Objavljeno

na

Objavio

Da smo društvo opterećeno svim vrstama trauma koje postoje jasno je i političkim slijepcima. No, da parafraziram Frica Krležu: ni med traumama ni pravice.

Na fejsu strši jedno jednostavno pitanje: “Zašto Srbi imaju pravo na traume od prije 78 godina, a Hrvati nemaju pravo na traume koje su se dogodile prije 28 godina i kasnije?”. Na to pitanje je, međutim, još davno odgovorio Antun Gustav Matoš referirajući se na hrvatska legendarna izdajstva i urođena poltronstva. Mogli bi započeti od Zvonimirove kletve. Možda je ipak bolje uzeti neki noviji primjer. Ono što se dogodilo 7. prosinca 2007.g. Tog je dana “demokratska, antifašistička u suštini projugoslavenska Hrvatska” skočila od zadovoljstva na svoje rahitične nožice. Lišen je bio slobode Ante Gotovina, ratni pobjednik, čovjek koji je 5. kolovoza 1995.g. stavio konačnu točku na hrvatsku državnost. Tadašnje Šeksova nadahnuta krilatica “Locirati, identificirati, uhititi i transferirati” je razveselila, štoviše razgalila duše naših progresivnih “antifa”, JNA penzionera, orjunaša, jugo-nostalgičara i petokolonaša. Osjećali su u zraku blaženu sigurnost. Dolijao je…! Haag će “zabiti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države”, kako je to kasnije bila proročanski napisala novinarka Jutarnjeg prije izricanja drugostupanjske presude. Od tog 7. prosinca 2007.g. karta je krenula sve “kriptokomuniste” tako da su prvostupanjsku presudu dočekali kao očekivanu kaznu onima koji su se drznuli dirnuti u njihovo “bratstvo i jedinstvo”.

Unatoč razgaljenosti osuđujućom presudom generalu, sama kazna od 24 godine robije nekako im se činila kao truli kompromis. No tu je i drugostupanjski sud pa im je ostala još uvijek živa nada kako je moguće i povišenje kazne. E, ali onda je došao sudac Theodor Meron. On je 19. listopada 2011.g. bio izabran za predsjednika Suda za bivšu Jugoslaviju. Zahvaljujući baš njemu drugostupanjska presuda je šokirala sve te razgaljene “kriptokomuniste”. Donesene su oslobađajuće presude za oba generala i to tako da su tri suca bila za oslobađanje i nadglasali ona dva koja su bila za osuđujuće presude. Bila je to pobjeda 3:2 ili pobjeda u “produžetku”! Dovoljno se prisjetiti mase ljudi koji su dočekali generale u Zagrebu na Trgu bana Jelačića ispunjeni iskrenom radošću.

Međutim, bila je to istodobno i doživotna trauma za sve “kriptokomuniste”, orjunu, antife i razne EU poltrone. Naime, dok je pobjednički general Gotovina bio nesklon životu u blizini šarmantne “ljepotice” Carle del Ponte, raspisana je bila za njim potjernica uz sirenski zov od pet milijuna kuna tko ga “odcinka”. Ni Cinkarna Celje nije mogla konkurirati hrvatskim judama u borbi za jackpot od pet milja. Zlobno ću se prisjetiti te parade izdaje, mržnje, lakomosti i želje da se jednim udarcem ubiju dvije muhe. Prodati  Gotovinu, i k tome još za gotovinu. Bivši “najdugovječniji” Tuđmanov ministar Mate Granić tada se, na pitanje što bi napravio da vidi na ulici Antu Gotovinu, diplomatski “izvukao” rekavši: “Kad bih vidio umirovljenog generala Antu Gotovinu odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega informirao, a zatim i Antu Đapića (čiji je savjetnik u to doba bio). Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu kad kažu da se ne nalazi u Hrvatskoj”. Koji rašomon u glavi našeg Očenašeka. Mesić je generale Gotovinu i Markača prisilno umirovio, a Sanader organizirao harangu i potjeru za Gotovinom. A Mate im vjeruje i vjeruje…

Klasična izdaja nečinjenjem

Vječni svjedok protiv studenata 1971.g, a kasnije i svjedok u Haagu protiv hrvatskih generala, Žarko Puhovski bio je partijski rezolutan: “Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud” (haški !!!)… Danijela Trbović, ocvala zvijezda HRT-a, bila je moralna i principijelna: “Ja bih ga prijavila bez ikakvog dvoumljenja jer zakon treba poštivati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo ‘od stoljeća sedmog’ tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, ali ako bi mi dali novac, 10% bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi donirala”. Sanja svraka iz udruge B.A.B.E. tada je izjavila: “Prijavila bih ga bez razmišljanja”. Kao da je netko od nje tražio da razmišlja! “Što se tiče nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi… to bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende…”. Međutim, legendu koju sigurno naša Sanja podržava je drug Tito. Mi pak, pomoću Istanbulske konvencije, podržavamo našu Sanju i futramo je našom lovom. Spomenimo samo kako ni Danijeli Trbović “ljubav” za gotovinom od Gotovine nije nikada naškodila na HRT-u. Vjerojatno joj je kod zadnjeg promaknuća i pomogla kao jednoj od prvoborkinja za gotovinu od Gotovine. Vesnin brat Zoran Pusić je tada, na pitanje bi li “odcinkao” Gotovinu, izjavio: “Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu, Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari…”.

Prijavili bi ga bili i Radimir Čačić, Damir Kajin, Ingrid Antičević-Marinović… Geneza izdaje u Hrvata je dugačka, još od Kralja Zvonimira pa do odlaska “gusaka u maglu”. Kada su Gotovina i Markač zajedno osuđeni na 42 godine zatvora hrvatska politička elita izdajnički je čkomila i mučala, jadna i prestrašena od jedne haške bleferice. Klasična izdaja nečinjenjem.

Izdaja do izdaje. Jučer, danas, sutra… Recimo ona od 20. studenog 1918.g. na splitskoj rivi. Evo kako je splitski gradonačelnik dr. Josip Smodlaka dočekao 2. bataljon 13. pješadijskog puka Timočke divizije: “Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagoslovljen bio čas kad vas vidjesmo. Blagoslovljena vam svaka stopa bila!”. “Nepobjedivi sokoli” su, onako usput rečeno, “popušili” brojne bitke i ratove – od Kosovske bitke pa nadalje. Jedinu pravu bitku koju su dobili je Cerska bitka od 16. do 19. kolovoza 1914.g, kad su srpske snage, pod vodstvom Stepe Stepandića, pobijedile austrougarske snage oko planine Cer. Ali za orjunaša Smodlaku oni su bili “nepobjedivi sokoli”. Dana 20. studenog 1918.g. on im se bestidno i poltronski uvlačio, a 7. prosinca 2007.g. mi smo izdali čovjeka  koji je ponizio “nepobjedive sokole” u zadanom roku od četiri dana. Potrpali su se na traktore i otperjali Slobi. Na Vrhovnom savjetu obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.g. “nepobedive sokole” pohvalio je i sam njihov vođa Slobodan Milošević: “Pobegli su kao zečevi, a sad traže da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što su izginuli držeći liniju”. Tako je Sloba Milošević ušao u povijest, između ostalog, i po tome što je Smodlakine “sokole” pretvorio u “zečeve”.

No, u jednoj stvari čak je i Milošević pokazao više karaktera od naše političke elite. Nije lovio svoje generale po Mesićevom “regionu” i Europi kako bi ih poslao u Haag, a sve da bi se uvukao Carli del Ponte. Stoga je drugostupanjska presuda Gotovini i Markaču na istoj razini s Olujom jer bez te tijesne i dramatične odluke Oluja bi danas iz usta naših petokolonaša bila predmet opće sprdnje – kao nastala je na genocidu prilikom osvajanja Knina. Ne bi imalo nikakve veze što je čak i po presudi iz Haaga bilo utvrđeno da je u toj vojno-redarstvenoj akciji poginuo slovom i brojem – jedan srpski vojnik.

I hrvatski vatrogasci spremaju se na štrajk. Po njihovom mišljenju deset milijuna kuna godišnje za gašenje požara premalo je. To je zapravo novac bačen u vatru.

Malo sam zbunjen oko prosvjeda…

Štrajk prosvjetara je uspio. Jedan portal je zabunom napisao da se radilo o masonskom štrajku umjesto masovnom. Bojim se da je ono prvo bliže istini. Naime, nešto zbunjuje. Među stotinama parola, transparenata i poruka, nisam vidio ni jedan transparent protiv resorne ministrice Blaženke Divjak! Hrvatski specijalitet. Ministrica je dobra, “naša”, zadovoljni smo s njom, ali Ministarstvo i Vlada su loši. Rezultati petog PISA testiranja su “sramotni i poražavajući”. Pokazuju kolika je nepismenost naših mladih. U PISA testiranju sudjeluje 78 zemalja. Po čitalačkoj pismenosti bolji smo od Mađara (vjerojatno zato što još nisu “pročitali” Orbana), Rusa, Talijana, a u matematici su iza nas Izraelci. Nino Raspudić se čudi “mutavosti” Talijana i Izraela. I u “znanosti” smo bolji od Izraela. Ako su oni do sada dobili 163 Nobela, koliko smo tek mi dobili usprkos “sramotnoj i poražavajućoj nepismenosti”. Da smo glupi, opće je poznato. Ali da su Židovi sa 163 Nobela gluplji od nas, e to ipak neće ići! Eto zašto nije u protestu ni spomenuta naša ministrica. Očajni smo, ali smo po obrazovnom “svetom pismu” ispred Rusa, Talijana, Islanda, Mađara, Luxembourga… Sad sam malo zbunjen –  jesu li ti, već danas opjevani, protesti bili masovni ili masonski…?

Kaže moj teniski partner profesor Žukina da su ga nakon PISA testiranja povremeni napadi ludila prošli. Sada su redovni.

U Kulturnom centru Novog Sada gostovao je “hrvatski istoričar” Hrvoje Klasić. “Istoričar” se još jednom na tribini “obračunao s prošlošću” pod klasičnim kriptokomunističkim naslovom: “Hrvatski istorijski revizionizam – suočavanje ili obračun s prošlošću”. Dakle, profa s famoznog Filozofskog faksa u Zagrebu odao je Srbima dobro čuvanu tajnu: “Devedesetih godina u Hrvatskoj je stvarana atmosfera veličanja NDH, tada je uništeno tri milijuna knjiga na ćirilici i ekavici”. Još se profa pohvalio da za svoja predavanja ne bira “ciljanu publiku” nego da ide po “celoj” Hrvatskoj i sve što govori na tribinama, govori i svojim studentima. Svaka čast našem “istoričaru” na “hrabrosti”. Rođak Mike Špiljka genetski je predodređen za brojanje. Kao i legendarni Mika koga su dugo morali uvjeravati da u Jasenovcu nije pobijeno 700.000 tisuća Srba nego da se ta brojka kreće oko 86.000 kako Srba tako i Hrvata, Židova i Roma. Iako danas neki ozbiljniji historiografi tvrde da je i ta brojka komunistička fikcija, naš Hrvojica bubne “tri miliona” knjiga. Ni jedna više ili manje, i to pred “ciljanom publikom”.

Već sam napisao da su Židovi dobili 163 Nobelove nagrade. Dokaz je to da su pametan narod ma što tko mislio o njima. Naime, i u Izraelu postoje njihovi Klasići, Jakovine i Markovine koji pred “ciljanom publikom” dokazuju da 16 milijuna Židova terorizira 300 milijuna Arapa koji samo žele svoju zemlju, mir i odlazak 16 milijuna Izraelaca – u more. Dobro ste pročitali – u more, a ne na more. E, kad se izraelski rođaci Mike Špiljka, nakon tribine u Damasku i Teheranu, odluče vratiti u Izrael na granici ih dočeka ugodno demokratsko iznenađenje. Carinik im priopći da su izgubili izraelsko državljanstvo i da se mogu vratiti odakle su došli. Kad jednog dana Hrvatska bude imala 163 Nobela možda tada i Hrvateki skuže neke stvari.

Imao sam klijenta Jimmyja Petričevića, košarkaša visokog dva metra i dvanaest centimetra koji je igrao i za reprezentaciju Juge. Studirao je Jimmy u SAD-u i 1971.g, u razgovoru za neki fakultetski bilten, neoprezno rekao da devizni režim nije pravedan za Hrvatsku. I ništa više. I vraćajući se iz SAD-a u Zagreb bio je direktno iz zračne luke i odveden u zatvor. Zloglasni komunistički tužilac Berislav Studak držao ga je mjesecima u pritvoru. Koliko su naše komunjare bile humanije od današnjeg Izraela. Umjesto da košarkašu priopće groznu vijest da zbog grubog klevetanja Juge više nije državljanin diktatorske države, oni su ga humano strpali u zatvor. Nije ni znao da je dobro prošao. U takvom režimu vladao je Mika Špiljak, čovjek koji je 1971.g. bio gospodar života i smrti u Hrvatskoj, a Hrvoje Klasić piše o njemu danas glorificirajući knjigu koju financijski pomaže Ministarstvo obrazovanja Blaženke Divjak. Početkom 80-tih Marko Veselica je, zbog razgovora sa švedskom TV o deviznom režimu, dobio na Okružnom sudu u Zagrebu četrnaest godina robije.

Snažan poriv hrvatskih orjunaša prema Srbiji je silovit i nezaustavljiv. Čitam neki dan kako je Dragec Pilsel pozvan pisati kolumne u beogradskoj Politici. Pogodite je li odbio? Boris Dežulović je u Beogradu domaći, Igor Mandić pati što “klerofašisti” ne vole njegovu braću, itd. Hrvatska zaista ima premalo stanovnika za toliko mrzitelja. Možda je zaista rješenje u imigrantima. Treba ih asimilirati što više pa neka mrzitelji RH izdaju za promjenu malo Afganistance, Sirijce, Iračane, Jordance, Pakistance… Neka njihova ministarstva financiraju novu knjigu Hrvoja Klasića, možda o Saddamu Husseinu, revolucionaru i državniku. Dječje bolesti hrvatske demokracije još se čine neizlječivima.

Nakon sudara dvaju dječjih kolica, roditelji su se potukli, pa su ih djeca kolicima odvezli u bolnicu.

Zvonim Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari