Pratite nas

Lijanović preuzima Aluminij?

Objavljeno

na

Imenovanje profesora Vjekoslava Domljana za vršitelja dužnosti generalnog ravnatelja Aluminija d.d. Mostar, uvod je u proces kojim bi širokobriješka obitelj Lijanović trebala preuzeti upravljanje mostarskim gigantom, kazao je za Dnevno.ba izvor blizak Upravi Aluminija.

Naime, kako je poznato, profesor Domljan je predsjednik Odbora za ekonomska i financijska pitanja Lijanovićeve Narodne stranke Radom za boljitak, dok je u Aluminiju obnašao dužnost savjetnika generalnog direktora za finacijske i bankarske poslove.

Kako saznaje Dnevno, familija Lijanovići planira preko Domljana, ali i utjecaja koji ima u Vladi FBiH, što prije postaviti svoju upravljačku strukturu u Aluminiju.

Naime, ostavkom dosadašnjeg generalnog direktora Ive Bradvice, smijenjena je i cjelokupna Uprava Aluminija, što otvara prostor za stvaranje potpuno nove upravljačke strukture u ovoj kompaniji.

Budući je u Registar vrijednosnih papira odnedavno upisano i kako je Vlada FBiH vlasnik 44 posto kapitala Aluminija, izvor portala Dnevno tvrdi kako se sve posložilo da upravo Lijanovići uđu i ovu nekad visokoprofitabilnu kopaniju.

U tom svjetlu, tvrdi naš izvor, treba promatrati i problematiku s visokim cijenama struje za Aluminij, zbog kojih je tvrtka danas postala nekonkurentna na svjetskom tržištu, odnosno posluje s velikim gubitkom.

Više je puta u posljednjih godinu dana bilo najavljavano gašenje proizvodnje u Aluminiju. Ako se zna da je i Elektroprivreda HZHB jednako kao i Aluminij u državnom vlasništvu, onda se logičnim postavlja pitanje zašto Vlada svojim odlukama ne pomogne mostarskog gigantu. Po svemu sudeći, riječ je o već nebrojeno puta provjerenom scenariju. Prvo se firma obezvrijedi kroz stvaranje gubitaka, a potom se pod izlikom saniranja stanja u kompaniji krenu mijenjati upravljačke strukture. Na kraju se ne zna tko je za što kriv, firma propada i netko je kupuje u bescijenje, kazao je naš sugovornik, istaknuvši kako je to dugoročan plan.

Kratkoročan je, pak, plan da se u Upravu Aluminija instaliraju Lijanovićima odani ljudi preko kojih bi se iz ove firme crpio novac.

Aluminij je danas na koljenima. Ima velika dugovanja i planira se i dalje ići u gubitke. Uskoro će nestati novaca, ali će ostati iznimno vrijedna imovina na kojoj se i te kako može zaraditi. Lijanovići su u tom poslu već prekaljeni i znaju sve moguće finte preko kojih su u stanju ući u Aluminij te istovremeno izvarati državu. A ono što firmu čeka nakon njihova dolaska, nije ni malo teško predvidjeti. Samo treba pitati njihove radnike koliko su ove godine dobili plaća u bonovima i sve će biti jasno, istaknuo je.

Inače, kroz nekoliko dana će biti raspisan natječaj za novog generalnog direktora Aluminija a do kraja godine bi trebala biti imenovana nova Uprava.

Podsjećamo, pak, kako je zbog duga za struju od 42 milijuna maraka, Elektroprivreda HZHB nedavno bila blokirala račune Aluminiju, što je ovoj kompaniji nanijelo ogromnu poslovnu štetu. Spor dva poduzeća je riješen na način da se Aluminiju dopustila obročna otplata duga.

Ivo Jurišić/dnevno.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Djeca nove revolucije protiv Bandića

Objavljeno

na

Objavio

Samo je do Bandića. Može vladati Zagrebom do smrti odluči li ikada mrijeti. Može primiti sve počasti do Nobela, a ne isključujem da može biti proglašen i svetim.

Čovjeku ništa drugo ne preostaje nego ovako misliti, gledajući u sinoćnjem HRT Otvoreno dvojicu akademskih revolucionara, nekog Kostu i onoga Drugog.

U crvenom haljetku.Tome pridonosi i voditelj Smrtić pretvarajući HTV u oglasnu ploču ili ulični razglas, dopuštajući pozivanje na prosvjed ovome Drugom. Pa se priključio i Dnevnik odmah nakon najavljujući da je “više od osam stotina” odlučilo prosvjedovati. Ne zna se jedino je li u Termopilima.

Kosta s političkih i ovaj Drugi u crvenom, inače član predsjedništva jedne stranke koja se ne zove Puljak ili Pametno, odlučili obraniti čast Sveučilišta, autonomiju i što je najvažnije Zagreb od nasrtaja Boras-Bandićevih okupacijskih trupa. Srećom nisu među okupatore ubrojili Pupovca. Gotovo da bi čovjek skočio na noge lagane i tražio naprtnjaču za marš prema Zagrebu iz bijela svijeta, da nije nekoliko pitanja.

Tko primjerice više uništava čast Sveučilišta, počasni doktori ili redovni doktori na znanstvenom radu koji su doktorirali na temama Titove vizije razmnožavanja krokodila na Brijunima, Titove ljubavi prema pčelama, Tita u okršaju sa svezanim medvjedom, ili primjerice na aspektima Titovog humanističkog smicanja zarobljenih Hrvata?

Pitanje je zatim, kakav doprinos časti Sveučilišta pridonose sudionici proslave Oktobarske revolucije na Filozofskom, zatim Kosta i Jovićeva družina nadripisanijama u Političkoj misli, Goldstein izmišljotinama razine malog Mujice, Budak svojim briselskim čitankama, ili Jovanović-Zelenika trupe?

Ako im dodamo Zorana plemenitog akademca Pusića, sestricu Vesnu, Anku Mrak te bračni par bozonskog uma iz Splita, koji će danas svi urlati za čast, s ovim istražiteljima Titova genija, pred Rektoratom, čovjek samo može slegnuti ramenima, prekrižiti se i moliti Boga za njihove nemirne duše ako se potamane oni i Bandićevi na vrhuncu revolucionarnog ushita.

Samo se nadati da neće doći Iskorak i Kontra, GONG s Čularom na čelu, te Jokić s GOOD inicijativom i Kekin s gitarom. To bi tek bio potres razornih dimenzija. Pa se pitamo do kada Bandić!? Dok ne odluči mrijeti. A i kada odluči, ostat će Andrija Mikulić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto je Hrvatima tako stalo do ZMIJA?

Objavljeno

na

Objavio

Ma, tko je uopće taj Davor Šuker?

Zatekne li se tkogod u Surinamu, Lesotu, Kirgistanu, Nauruu, u kojem god kutku svijeta, ne će morati povući za rukav više od 2-3 muškarca starija od kojih 35 godina da dobije odgovor na to pitanje. Svuda isti, jer globalno upečatljiva djela se pamte… u svakoj zemlji svijeta… hm… u skoro svakoj.

Ima, naime, jedna gdje je Davor Šuker tek samozvani brend, čovjek oskudna vokabulara kojim se kao lutkom upravlja iz sjene, k tome i kradljivac antičkih zlatnih novčića. Ako tako i jest, Davor Šuker je ili neviđeni srećković ili je, pak, taj koji njime upravlja jednostavno genijalac. Jer kako drukčije objasniti neviđene uspjehe hrvatskog nogometa otkad mu je Šuker na čelu? Ne samo što se reprezentacija okitila povijesnim svjetskim srebrom, nego je i navodno teško zanemareni klupski nogomet napredovao s 27. na 15. mjesto u Europi. Uz to je i navijačka himna “Lijepa li si” ipak obranjena kad joj je uz svesrdno zalaganje Milanović-Jovanovićeve vlasti prijetilo da joj svijet prilijepi etiketu šovinizma i rasizma. Štoviše, toj nekad vladajućoj garnituri, koja se svim silama borila za drukčiji hrvatski nogomet, uspješan koliko je bila i sama, Šuker je umio elegantno odgovoriti izborom markantne pričuvne garniture reprezentativnih dresova.

Pomalo začudno, ti isti koji se okomljuju na “brendiranu marionetu” svako malo puste glas kako Šukera čega neka od vodećih funkcija u UEFI, krovnoj europskoj nogometnoj organizaciji. Kako to? Pa zar tamo ne znaju kakav je?

Briselski ćato

Zanimljiv je i primjer Andreja Plenkovića, onog anemičnog ćate koji revno zapisuje u teku briselske zadatke da bi ih potom bespogovorno izvršavao. Pa možda je prigoda prisjetiti ih se… Poboljšanje dotad posve podređenog pregovaračkog položaja Hrvatske u sporovima s Mađarskom oko INA-e, što presudom Europskog suda u Luksemburgu na štetu Mađarske, što vraćanjem Zsolta Hernadyja na potjernicu Interpola… Zaštita Hrvatske od izglednih budućih tužbi nezadovoljnih vjerovnika priznanjem tzv. Lex Agrokor od sudova u Londonu i Washingtonu, a što je kumovalo i nedavnom povratku Hrvatske u investicijski razred… Neutralizacija prvotnog stajališta Europske komisije da se arbitražni pravorijek u vezi graničnog spora između Hrvatske i Slovenije mora provesti,… Obrana gotovo bezizlaznog položaja Hrvata u BiH nakon što je već sve upućivalo da će Muslimani u cijelosti uzurpirati njihova politička prava… Pa sad, ako sve te zadatke ćato dobiva od središnjice u Bruxellesu, onda taj Bruxelles možda i nije tako loš za Hrvate kako se priča?

Doista impresivna niska Plenkovićevih, pardon, briselskih uspjeha vjerojatno je zaslužna i što si je u očima političkih protivnika priskrbio takvo strahopoštovanje da mu već pripisuju i nadnaravne moći. Primjerice, neki ne dvoje da se nije ustručavao poslužiti Kurzom,… khm,… khm,… austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom, kako bi hrvatskim biskupima zabranio služiti misu na Bleiburgu. A nađe se i onih koji tvrde kako je od Hrvatske napravio tako respektabilnu silu da joj moćna Amerika šalje skrivene poruke šamarajući tamo nekakav Izrael, uskrativši mu zaradu od prodaje borbenih zrakoplova, kako bi izrazila nezadovoljstvo ponašanjem tog rođenog poslušnika. Koji je spreman na sve, pa i iz čiste obijesti naštetiti sebi samome samo kako bi napakostio Hrvatskoj.

I zato tog anemičnog ćatu svako malo očekuje nekakva visoka funkcija u Europi – od špicnkandidata Europske pučke stranke do povjerenika za vanjske poslove Unije. Samo, kako to zapada baš njega iz plejade svih tih euro-poslušnika?

Barbika i čokolinda

Još izraženijim krajnostima izložena je barbika i čokolinda – Kolinda Grabar Kitarović. No, ta kraljica gafova i Balkana je ipak stala oči u oči s najvećim državnicima svijeta (Trump i Putin), ali i utjecajnim vladarima u širem hrvatskom okruženju (Erdogan). K tome je stekla naklonost i simpatije medija širom svijeta (osim, naravno, u jednoj zemlji) promovirajući Hrvatsku. I sve to joj je uspjelo nakon navodno sramotnog fotografiranja uz ogradu Bijele kuće. Prisjetimo se, njezin je prethodnik najveći uspjeh polučio upravo ulaskom u Bijelu kuću. Tamo ga je u predsoblju nakratko primio potpredsjednik Biden dok je tadašnji američki predsjednik imao na rasporedu neodgodiva posla – briefing. Medijske dindrlice, koje su se našle u Josipovićevoj pratnji, to su naravno prešutjele čuvajući dignitet institucije predsjednika RH. No, čim je na Pantovčak zasjela barbika, volja za čuvanjem tog digniteta naglo im je splasnula, a ženska pakost, posebno nemilosrdna prema ženi, iskazala se u silnim podmetanjima i nezapamćenim podlostima. Ah, nečim je trebalo zaslužiti sve te novinarske nagrade… Samo, danas, kad je udarni društveni problem kako žene spasiti od teške muške ruke, malo se tko pita kako ih spasiti od ništa manje razornog palucanja ženskog jezika, poglavito onog zaštićenog medijskim imunitetom.

E, da, i tu i takvu barbiku, čokolindu iz nekog nedokučivog razloga čeka visoka funkcija u najmoćnijem svjetskom vojno-političkom savezu. Pa ako su i tamo tako očajno informirani…

A na drugoj strani sve sami silom “suverenisti”…

I dok se istaknute javne osobe koje dijele dominantni svjetonazor u Hrvata ponižava, a istodobno ih i (takve?!!!) nutka visokim pozicijama u međunarodnim središtima moći, čime se usput sugerira da im nije do Hrvatske jer ih čeka pričuvna apanaža vani, malotko uviđa kako u očima svijeta kotiraju akteri s onu stranu političkog spektra.

Nešto je pokušavala Vesna Pusić kandidiravši se za Glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. U toj utrci  zauzela je izvrsno 12. mjesto, na koje, doduše, malu sjenu baca činjenica što je izboreno u konkurenciji 12 kandidata, uključujući i nju. Prosvjetni genij Boris Jokić može se pohvaliti ponudom da prosvijetli narod Crne Gore na kojoj se, međutim, skromno zahvalio. Je li se Ivo Goldstein dočepao kakve visoke dužnosti u nekom međunarodnom udruženju štovatelja lika i djela svjetskih diktatora i satrapa, široj javnosti nije poznato. Sve u svemu, čini se da je iz tog kružoka najdalje dogurao Dejan Jović, bivši savjetnik predsjednika Josipovića, našavši mjesto na, istina neformalnoj, ali zvučnoj listi 10 najmoćnijih Srba.

Neoprostiv propust bio bi ne osvrnuti se na dvije vedete ljevice, domalo visokih državnih dužnosnika, Zorana Milanovića i Ivu Josipovića, suverenista po mjeri nadziratelja medija u Hrvatskoj. O kakvim se suverenistima radi, zorno svjedoči to što je prvoga – dok je, stavljajući u istu ravan Tuđmana i Miloševića, divanio o konglomeratima loših politika prema BiH – osjetio potrebu nadopuniti Sulejman Tihić, tada predsjednik vodeće muslimanske stranke, naglašavajući kako je Hrvatska u ono zlo vrijeme puno pomogla BiH. Milanović je, pak, optužio Hrvate da su, ni manje ni više, nego patentirali holokaust pa Hitleru nije preostalo drugo doli preuzeti tu sjajnu ideju. Međutim, ubrzo su ga čak i Hrvatima ne baš sklone židovske udruge demantirale.

Da Hrvati shvate koliki je zapravo Zoran Milanović suverenist, pod svemedijskim je pokroviteljstvom upriličena predizborna predstava na temu blokade tranzitnog prometa na granici sa Srbijom, obrazložena time što Srbija šalje migrante samo prema Hrvatskoj, a ne i Mađarskoj, koja je u međuvremenu postavila fizičku prepreku. Predstava je potrajala sve dok jedan poziv iz Beograda nije označio njezin kraj. Europski povjerenik za nešto, neki, antifašističkim jezikom rečeno, Švaba, dao je u ranim poslijepodnevnim satima Milanoviću rok od 24 sata da opozove sumanutu, za obje države štetnu odluku.

I prođe sat – a on ništa,… prođu dva sata – ni okom da trepne,… i trebala su puna tri sata da u Milanoviću proradi suverenistički duh predaka, probuđen spoznajom da naredba stiže iz Beograda – i napokon suvereno opoziva odluku. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić pokušao je sanirati štetu tvrdnjom da je Srbija popustila tj. da dio izbjeglica sad upućuje prema Mađarskoj, iako su tu granicu tada mogli prijeći jedino miševi. Doduše, ako su neki od njih bili bijele boje, postoji mogućnost da je Ostojić doista nešto i vidio. Ne propitkujući vjerodostojnost te tvrdnje, medijski je komplot jedva dočekao euforično proglasiti Milanovića nepatvorenim suverenistom. Posve dovoljno da ga kao ikonu suverenizma prihvate i oni na desnici koji nikako ne mogu odoljeti primamljivom okusu medijskih lizalica… oni kojima je do ikona, ne do rezultata.

… jer ih nitko drugi ne će!

Nakon (privremenog?) odlaska iz politike, Milanović je savjetovao Albaniju na putu prema EU, a navodno je održao i predavanje na sveučilištu u tajnovitom kineskom gradu kojem ime čuva kao zmija noge. Trenutno, radeći ono u čemu je najbolji (dakle, ništa), na jedini način na koji to može a da ništa ne upropasti (dakle, šuteći), dopušta da mu bildaju rejting kao potencijalnom kandidatu za predsjednika RH.

Još je turobnija sudbina zapala bivšeg obnašatelja te visoke državne dužnosti, Ivu Josipovića. O njegovim međunarodnim uspjesima još je manje glasova nego o Milanovićevim istovrsnim pothvatima. Probudivši se odveć naglo iz političke hibernacije, nedavno ga je umalo progutao,… ovaj, progutala Mrak, da bi naposljetku, spoznavši vlastiti politički identitet, izgleda ipak pronašao Svjetlo u krilu matere Partije. Bolji poznavatelji prilika korijene njegova lutanja u fatalnom bermudskom trokutu Partija-Mrak-Svjetlo (PMS) naći će još u predsjedničkoj predizbornoj kampanji, u koju se odvažio ući nakon što je pet godina proveo beruć’ gljive i ljubičice bijele po tratinama Pantovčaka. Naime, u taj je pohod krenuo gaseći rođendanske svjećice uz predstavu “Vaginini monolozi”.

No, ostavimo Josipovića da sam sa sobom razmjenjuje misli i zapitajmo se kako to da svijetu, koji tako čezne za političkim im protivnicima, uopće nije stalo do ZMIJA (posve slučajno se podudara s inicijalima Zorana Milanovića, Ive Josipovića i Antifašista)? Ili ih svijet ne će jer ne zadovoljavaju temeljna mjerila, ili je nekome posebno stalo da upravo takvi figuriraju kao uglednici u Lijepoj Našoj. Stoga su u Hrvatskoj, kao svoji na tuđem, pronašli idealno stanište u kojem se mogu leći i izležavati do mile volje.

U takvim okolnostima nimalo ne čudi što trenutna perjanica ZMIJA, Davor Bernardić, pokušava pronaći  izlaz u poljoprivredi, u rasponu od kupusa pa sve do kanabisa. Mada, kad je kupus posvuda oko tebe, pa i u tvojoj glavi, ne treba ti nikakav stimulans kako bi djelovao napušeno. Zato mu je valjda i trebalo toliko vremena da shvati kako rejting može stabilizirati samo primanjem u njedra dokazanih ZMIJA (Josipović, Holy). Tada anketni uzlet ne mogu prepriječiti ni Živi zid ni Amsterdamski klan, pa čak ni friška konkurencija iz porodice ZMIJA – Dalijin START!

Arbitraža, kiretaža, gnjavaža,…

Iako mu urođena skromnost to ne dopušta iznijeti u javnost, javna je tajna kako se najveće svjetske tvrtke, očarane njegovim talentom, otimaju za Božu Arbitražu. U paketu s Grmojom i Buljom za Božine usluge navodno nude basnoslovne cifre o kakvima i najfinije izbrušeni biseri iz Mamićeve tvornice dragulja mogu tek sanjati. No, stručnjaci za arbitraže ne popuštaju tom sirenskom zovu, toliko vole Hrvatsku. Vole ju skoro kao ruske energetske interese na čiji su branik spremni stati u svakoj točki njihove ugroze – od Krka do Ploča – samo da Hrvatska kojim slučajem ne bude o njima manje ovisna. Ali bitno je da oni nisu “HDZ=SDP”. Krilatica je to koja im ne silazi s usana kad se donose odluke koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu (recimo, izbor sudaca Ustavnog suda) pa se ni ne mogu donijeti bez suglasnosti dviju najvećih stranaka. Istodobno propuštaju pohvaliti se kako u 95% slučajeva, kad se odluka donosi običnom većinom, glasuju jednako kao SDP. Da ne spominjemo kako se na pucanj ljubitelja kupusa i kanabisa kao sprinteri iz startnog bloka ispaljuju iz sabornice.

U nizu “šarenih (l)aža” iz bogatog im arsenala – arbitraža, kiretaža, gnjavaža,… – čini se da im najbolje leži ova posljednja. Kad tupe, tupe li ga ko sivonje – ne jednom, ne dvaput, već 888 puta. Kao da žele dokazati kako neodrasli odrasli imaju veću moć ponavljanja i od najupornijih mališana dok zapitkuju – a zašto? Ipak, ova srednja (l)aža, elem kiretaža, zaslužuje podrobniji osvrt s obzirom da smisao s njom povezanog “outanja” polako izlazi na vidjelo.

Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić nedavno je izabrala sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Prevladavajući mediji, ti zdušni promicatelji humanističke psihologije koja potičući brisanje granica između intimnog i javnog zapravo dehumanizira – sad posebno zainteresirani jer to čini zastupnica iz konzervativne sredine, preodgoj čijih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama od strane bešćutnog medicinskog osoblja.

No, priča tu ne završava. Nedavno je liberalni dnevni list, onaj koji ne mora prikrivati svoju orijentaciju ponekom konzervativnom primjesom, veselo izvijestio kako se Hrvatska našla pod prismotrom tijela UN-a zaduženog za reproduktivno zdravlje žena, između ostalog i zahvaljujući herojskom istupu zastupnice Ninčević Lesandrić. I nije ovo prvi put da se zalaganjem Hrvata Hrvatska nađe pogođenom nekom UN-ovom odlukom (iz sjećanja još nije izblijedio UN-ov embargo na oružje čija je namjena bila usred porođajnih muka pobaciti hrvatsku državu). Ovdje posebno valja podcrtati kako pod reproduktivnim zdravljem žena UN razumijeva i široko pravo na pobačaj kao civilizacijsko dostignuće. I eto, baš se sve to slučajno odigralo u trenutcima kad se ta tema našla na hrvatskom političkom stolu. A da je drukčije, kako bi inače ti koji su poslužili međunarodnom pritisku na Hrvatsku bili tako hrabri, pametni, mladi, elegantni, napredni,…? E, da je drukčije, bili bi tek ono što jesu – samozvani mesije, demagozi, lažljivci, iskompleksirani provincijalci, nadobudne štrace…

Ovime je još jednom isplivala na površinu bit političke taktike onih koji, što u pozadini, što javno, stoje iza tih hrabrih, mladih, pametnih, poštenih i pravednih. Najprije kreiraju situaciju koja rezultira vanjskim pritiskom na hrvatsku Vladu, da bi ju potom, ako popusti, proglasili izdajničkom, a ako rješavanje odgodi, kukavičkom. Naivno bi bilo pomisliti kako su im potezi posljedica naivnosti. Jasan obrazac ponavljanja i učestalost ukazuju kako je prije riječ o podmuklosti, podmuklosti dostojne ZMIJA. I sada takvima – a posebno onima među njima koji su navodno jaaako, jaaako protiv abortusa – tema pobačaja ne predstavlja drugo doli puko sredstvo za postizanje svetog političkog cilja – da oni s početka teksta, koji, iznimni i izvrsni kakvi jesu, doista imaju kamo otići, napokon to već jednom i učine. Pa da Hrvatska opet postane lak zalogaj ZMIJA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari