Pratite nas

Život

Liječnik odbijen u Hrvatskoj, pa posao našao u Njemačkoj

Objavljeno

na

Hrvatskoj nedostaje liječnika, no mnogi ipak napuštaju domovinu. Njemačka je jedno od omiljenih odredišta. Sreću je tamo potražio i liječnik Mihael Rudeš koji kaže: “U Hrvatskoj se ne cijene oni koji teže usavršavanju.”

Mihael Rudeš je liječnik specijalist, otorinolaringolog, danas radi u Klinici za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata pri Sveučilišnom centru Erlangen-Nürnberg u Bavarskoj. Svoje dodoplomsko školovanje je uspješno realizirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te se potom stručno usavršavao u hrvatskoj Sveučilišnoj klinici KBC Rebro. O njegovoj uspješnosti svjedoči i Dekanova nagrada na petoj godini studija uz prosjek ocjena 5,0. Ali čini se da njegova izvrsnost ipak nije bila dovoljna da bi ga na Rebru odlučili i zadržati.

“Obrazovani ljudi su prisiljeni emigrirati”

Mihael Rudeš u Njemačkoj sada živi već dvije godine, a na odlazak se odlučio nakon što mu na Rebru u Zagrebu nije produljen ugovor. Tada je imao samo 30 godina. Početak u Njemačkoj nije bio jednostavan. Mihael Rudeš kaže kako postupak dobivanja radne vize i radne dozvole nije bio lagan budući da Hrvatska u to vrijeme nije bila članica Europske unije. Dodatne poteškoće su predstavljala izjednačavanja stručnih kvalifikacija. Na pitanje kako to da je odlučio napustiti Hrvatsku u kojoj nedostaje liječnika, odgovara kako je svoj život zamišljao u Hrvatskoj sve do otprilike treće godine specijalizacije. Kaže kako se nadao da će mu ipak biti pružen neophodni edukacijski minimum propisan Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju Ministarstva zdravlja RH te da će prijelaz iz statusa specijalizanta u specijalista teći normalno.

ZagrebDr. Rudeš je želio ostati u Zagrebu

No u drugoj polovici specijalizacije starije kolege su “blokirale” njegov razvoj i svako stremljenje prema napretku, prisjeća se dr. Mihael Rudeš. Na pitanje zašto se to događalo kaže: “Mislim da se na žalost kod nas još uvijek cijene mediokriteti a ne osobe koje streme prema usavršavanju.” Dodaje kako “svakim danom svjedočimo ‘odljevu mozgova’ iz RH, i to prvenstveno zato što su mladi akademski obrazovani ljudi prisiljeni emigrirati, a ne zato što nemaju što ponuditi RH.”

“Rečeno mi je da odem van”

Unatoč položenom specijalističkom ispitu s odličnim uspjehom, tadašnji mentor i predstojnik Klinike za bolesti uha, nosa i grla Mihaelu Rudešu nije produžio ugovor s obrazloženjem: “… da se od mene nije tražilo znanje, sposobnosti i akademske vještine, već neke druge stvari.” Tada već bivši mentor se nije ustručavao direktno izraziti svoje mišljenje kako znanje na ovim prostorima nije važno, kako ovdje još uvijek vlada komunizam i da je za mene najbolje da idem van.” Na pitanje o čemu je bila riječ Mihael Rudeš odgovara kako mu ni danas nije baš točno jasno koje su to bile “druge stvari”. Za vrijeme svoga školovanja u Zagrebu je odlazio na razne kongrese i edukacije u inozemstvo gdje se dodatno samoinicijativno usavršavao, ali i dalje je, kaže, vjerovao u ostanak u Hrvatskoj.

Mihael RudešMihael Rudeš

“Sve dok nisam ‘ostao na ulici’ nisam bio spreman na ključni korak”, kaže Mihael Rudeš i pojašnjava da je odlazak u Njemačku koji je uslijedio bio vrlo složen. Priznat mu je fakultet, ali ne i staž i specijalizacija pa je morao polagati stručni ispit, a nakon 12 mjeseci rada kao specijalizant mu je odobren izlazak na specijalistički ispit. “Budući da je Hrvatska sada punopravna članica Europske unije, vjerujem da je procedura izjednačavanja stručnih specifikacija olakšana, ali nije mi poznato u kojoj mjeri”, dodaje. Po polaganju navedenih ispita dobio je aprobaciju, odnosno trajnu njemačku radnu dozvolu te izjednačio svoju specijalizaciju s njemačkom. S njemačkim jezikom nije bilo problema jer je njegov otac, priznati primarius otorinolaringolog, deset godina radio u Austriji pa su Mihaelovi odlasci ocu pomogli u svladavanju njemačkog.

Danas na jednoj od najvećih sveučilišnih klinika u Europi

Prisjeća se početaka u novoj zemlji: “Odlazak je bio poprilično težak, ali probijanje u stranom svijetu je bilo još teže. Često sam razmišljao o tome ima li moj angažman uopće smisla. Razmišljajući o teškoj situaciji kod kuće i odvagujući dobiveno s uloženim, bio sam sve više uvjeren da moram ustrajati. Polaganjem navedenih ispita i stjecanjem statusa njemačkog specijalista uloženo je počelo dobivati na težini, a život postupno postajao ljepši.

Danas radim u jednoj od najvećih sveučilišnih klinika za uho, grlo i nos ne samo u Njemačkoj, već u Europi. Mojoj klinici gravitira oko četiri milijuna ljudi, što je usporedivo s cijelom Hrvatskom. Radni dan je poprilično intenzivan i traje do 14 sati na dan uz jednu manju pauzu. Malo je vremena za privatni život, ali tu su vikendi i slobodni dani. Ipak, čovjek je zadovoljan jer osjeća napredak i nova vrata se neprestano otvaraju. Mišljenja sam da se mladi akademski obrazovani ljudi trebaju orijentirati na karijeru i stvaranje budućnosti, a da privatni život može još koju godinu pričekati“, kaže Mihael Rudeš.

Klinika u Erlangenu Klinika u Erlangenu jedna je od najvećih u Europi

Mnogi liječnici danas razmišljaju o napuštanju Hrvatske pa je Mihael nakon odlaska bio bombardiran uglavnom pitanjima mlađih kolega o radu u toj zemlji i pronalaženju radnog mjesta. Priča kako je dobio osjećaj da je sve veće zanimanje za odlazak u Njemačku, ali da većina ljudi nije detaljno upoznata sa samom procedurom. Mnogi to shvaćaju kao vrlo jednostavan korak i misle da ih vani čeka “med i mlijeko”. “Stekao sam dojam da naši ljudi nisu detaljno informirani u vezi stjecanja radne dozvole, pronalaska radnog mjesta te radnih uvjeta u Njemačkoj. Odlazak van nije nimalo lagan i u početku se može činiti poput neosvojiva zida. Preporučio bi svima da zaista naprave detaljan plan, podrobno se informiraju oko prednosti i nedostataka te si postave kratkoročne i dugoročne ciljeve. Neka budu samokritični, optimistični i spremni na sve”, kaže Mihael Rudeš.

Odlazak zbog depresije, besperspektivnosti i materijalne nesigurnosti

Na pitanje zašto misli da mnogi odlaze ili barem sanjaju o odlasku, ovaj mladi liječnik smatra kako njegove kolege najviše smetaju društvena depresija, osjećaj besperspektivnosti, ali i materijalna nesigurnost. “Siguran sam da veći dio mojih kolega odlazi zbog osobnog ili profesionalnog izazova, dok drugi traže bolju budućnost za sebe i svoje obitelji, žele isprobati europski način života ili su jednostavno primorani zbog gubitka radnog mjesta.”

Mihael Rudeš“Slobodnog vremena je malo”

Nakon dvije godine života i rada u Njemačkoj Mihael Rudeš ističe kako je prednost života u Njemačkoj stalno usavršavanje i mogućnost razvoja, dok je nedostatak slobodno vrijeme kojeg gotovo da nema ako radni dan traje i do 14 sati. On dodaje: “Važno je reći da medicina nije visoko profitni posao. Ona spada u višu srednje profitnu granu gdje ljudi mogu sebi priuštiti lijep život ali ne treba očekivati veliko bogatstvo, osim ako se ne drži visoke pozicije u kliničkim ustanovama.”

Dr. Rudeš kaže kako ni u njemačkim klinikama nema sigurnosti: “Svaki dan se po nekoliko novih ugovora sklapa i po nekoliko otkazuje. Broj ljudi koji dolazi i prolazi kroz njemačke klinike je uistinu velik. Ugovori se sklapaju na tri, šest ili 12 mjeseci i tek nakon što se ispune stavke iz ugovora, potonji se produžuju. Sigurnosti na koju su naši ljudi navikli nema u Europi te se čovjek mora boriti kako bi zadržao svoju poziciju odnosno išao naprijed.” (DW.de)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Život

“Bijela kuga”: Sve manje vjenčanja, sve manje beba…

Objavljeno

na

Objavio

Veliki broj općina u BiH “umire”. Sve se manje djece rađa, mladi se sve teže odlučuju za brak, velik broj osoba umire…

Pokazatelji zabrinjavajući S “bijelom kugom” suočavaju se gotovo sve općine u BiH, pa tako i s većinski hrvatskim stanovništvom. Najnoviji podaci za općinu Čapljina pokazuju koliko je situacija alarmantna, piše Večernji list BiH.

Tijekom prošlog mjeseca na području općine Čapljina rođeno je 12 beba, a umrle su 24 osobe. Još poraznije zvuči podatak kako u listopadu u toj općini nije sklopljen ni jedan brak. Ne ohrabruju ni podaci za ranije mjesece koji pokazuju kako je u toj općini negativan prirodni prirast prisutan tijekom cijele godine te da je u rujnu umrlo 30 osoba, a rođeno 14 beba. Ova općina samo je primjer koliko je situacija ozbiljna, a tako je i u mnogim drugim sredinama.

U FBiH je od siječnja do kraja srpnja rođeno 10.360, a umrlo 12.237 osoba, odnosno broj umrlih veći je za 1877 od broja rođenih, pokazuju podaci Zavoda za statistiku. Prema tim podacima, najmanje beba rođeno je u siječnju – 1005, a najviše osoba umrlo je u veljači – 1921. – “Bijelom kugom” najviše su pogođeni istočna Hercegovina, Podrinje, Hercegbosanska županija i Posavina, a postoje sela bez ijednoga stanovnika.

Demografi navode kako su sve veći mortalitet i sve manji natalitet posljedica starenja stanovništva. Komentirajući te podatke, demograf Hasan Zolić rekao je nedavno kako je od 2013. do 2016. samo po osnovi negativne razlike između broja živorođenih i umrlih izgubljeno više od 23.000 stanovnika. Pada broj stanovnika Na problem smanjenja broja katolika u BiH upozorava i Katolička crkva u BiH. Prema podacima Biskupske konferencije BiH, na kraju 2016. Banjolučka biskupija imala je 31.501 katolika, Mostarsko-duvanjska 176.619, Trebinjsko-mrkanska 19.410, a Vrhbosanska nadbiskupija 162.711.

Katolici u BiH još od 2002. imaju negativan prirodni prirast, ali on je u stalnom opadanju već od 1996., kada je bio pozitivan za 1467. Prema istim izvorima, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, procjenjuje se da je na kraju 2015. u BiH bilo 405.735 katolika, što bi bilo za 14.559 manje nego 2014, piše Večernji list BiH.

Usporedbom podataka od 2014. s onima iz kraja 2016. dolazi se do rezultata da je u BiH oko 30 tisuća katolika manje nego na početku 2014. Razloga za takvo stanje je mnogo, međutim, među glavnima su ekonomski koji uvelike diktiraju sklapanje brakova i odluku na proširenje obitelji.

facebook komentari

Nastavi čitati

Život

Amerikanka preselila u Hrvatsku: Hrvatska vas podsjeti što je doista važno u životu

Objavljeno

na

Objavio

Odlučila je zamijeniti američki san onim hrvatskim.

Zašto strankinje dolaze živjeti u Hrvatsku?

Ovim se pitanjem na vlastitom primjeru pozabavila Amerikanka Alexandra Schmidt, pišući za Croatia Week. U Hrvatskoj je, kaže, pronašla nešto što nije nigdje drugdje u svijetu.

Alexandra je u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku, živjela nekoliko mjeseci prije nego se preselila u Irsku zbog posla. Zeleni otok je zavoljela, stekla je prijateljstva, imala novca i, kako kaže, ‘mnoga sjećanja iz irskih pubova’. No, Irsku nikad nije doživljavala domom.

‘Nisam pronašla vezu kakvu sam pronašla u Hrvatskoj’, piše Alexandra i nastavlja: ‘Nedostajao mi je organizirani kaos svakodnevnog života, iako je to izluđivalo moj mozak.

Nedostajala mi je utjeha domaće hrane u Hrvatskoj i svježe ulovljene ribe. Nedostajalo mi je plivanje u tirkiznom moru i gledanje najboljih zalazaka sunca na svijetu. Nedostajao mi je način na koji sam se osjećala sigurna i zbrinuta’, navodi Alexandra.

Hrvatska joj je, tvrdi, dopustila da izraste u autentičnu sebe, podsjećajući je da uživa u životnom putu. Kombinacija hrvatske srdačne gostoljubivosti, direktnog načina izricanja mišljenja, predivnih pejzaža i nevjerojatne hrane su neki od razloga za povratak.

Ali…

‘Vjerujte mi kad kažem da živjeti u Hrvatskoj kao stranac nije samo pijuckanje vina i gledanje jadranskih zalazaka. Selidba u novu zemlju uvijek predstavlja izazov i reći ću vam da Hrvatska može biti izuzetno teška.

Nije lako živjeti ovdje kao domaći, kamoli stranac. Nepotrebno je naglašavati da većina nas ne dolazi ovdje zbog procvjetalog tržišta rada. Ne vraćamo se graditi karijere u tradicionalnom smislu. Ne selimo ovdje zbog toga jer je lako navigirati kroz hrvatsku kulturu i birokraciju. Umjesto toga, pronašli smo nešto mnogo veće: sreću’, piše Alexandra.

‘Hrvatska ima način da vas spusti na zemlju i podsjeti čovjeka što je doista važno u životu. Posebno nas Amerikance, naučila nas je da radimo za život, a ne da živimo da bismo radili.

Hrvatsku često gledamo kao bijeg od okrutnog začaranog kruga previše rada i neispunjenosti. Vidjela sam žene koje mijenjaju život na visokoj nozi na Manhattanu sa večerama od 150 dolara za domaće vino i večeru iz vrta u Hrvatskoj. Vidjela sam žene koje ostavljaju šestoznamenkaste plaće da bi radile kao instruktorice ronjenja. Odlučile smo zamijeniti američki san onim hrvatskim. Većina nas nikad ne gleda unatrag’, navodi Alexandra.

‘Moj život u Hrvatskoj nije savršen i još nisam sve pohvatala. Ali kad uzmem vremena uživati u malim stvarima u ovdašnjem životu, kao domaćoj rakiji, šetnji plažom ili kavi s prijateljima, vidim mnogo jasnije. I naučila sam zbog toga mnogo više voljeti svoj život’, zaključuje ova Amerikanka u svom članku za Croatia Week prenosi croexpress

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari