Pratite nas

Kolumne

LIJEPA NJIHOVA TAJKUNSKO-POLITIČARSKA

Objavljeno

na

SDP-ov bastion grad Rijeka zaslužuje poseban osvrt jer je najbolji primjer što cijeloj Hrvatskoj slijedi ako na vlast dođu drugovi i drugarice s Iblerovog trga. Ako izuzmemo robijanje i ubijanje za razvoj Rijeke boljim su se pokazali Titovi komunisti nego li Račanovi i Milanovićevi.

Aktualnom glavešini SDP-a nad glavom suncobran drže dva uvezena Riječanina – gradonačelnički trut Vojko Obersnel i isušitelj močvara Željko Jovanović. Ovaj zadnji brani šefovu usporedbu Srbije sa šakom jada. Ni slučajno zbog vlasti već zbog HR. Ističući svoje lojalno srpstvo hvali se da je u isušivanju beogradske močvare upecao je nelojalnog etno-soma Milorada Pupovca. Esdepeovci iz nikad zadovoljne nacionalne manjine spremni su poradi vlasti pljuvati i po svojim sunarodnjačkim blizancima u Kevistanu. Komunisti i Velikosrbi najviše vole doživotnu vlast i uniformu makar mjesto vladanja bila portirnica, a da ne bi na vratima Jadranu.

Rentgenska slika SDP-ove Rijeke

Ponosna pravna nasljednica Saveza komunista Hrvatske, komunističkih zločina i imovine otete od hrv. naroda, naslijedila je grad Rijeku sa 155.000 stanovnika. Zahvaljujući sposobnosti esdepeovaca već 2011. ovaj grad ima 128 tisuća stanovnika, dok procjene za 2016.  govore o 120 tisuća. U 2015. godini u Rijeci je rođeno 890 djece, a umrlo 1800 ljudi.

Katastrofalno nizak natalitet u Rijeci nije nikakvo čudo. Nezaposleni nemaju uvjete za djecu dok su većina zaposlenih pravovjerni esdepeovci i antifa povezana rodbinskim vezama, pa se zbog incesta ne mogu međusobno seksati. Demografske analize pokazuju – ako se ovakav trend nastavi Rijeka će već 2021. imati tek 110 tisuća stanovnika, a 2031. čak 70 tisuća. Najveće središte ispod Učke danas je grad starih ljudi jer se mladi masovno iseljavaju.

Nije SDP Rijeku usrećio samo demografski već i ekonomski. Nekad uspješni giganti zjape prazni u oronulim zdanjima. Kao obješeno ruglo klate se na SDP-ovoj buri.

Esdepeovci posprdno govore o Bandićevim fontanama u Zagrebu dok istodobno veličaju svoje stvaralaštvo u Riječkom kazalištu, tzv. nevladinim udrugama i neprofitnim medijima. Pod njihovom šapom je Novi list, TV kanal RI i Radio Rijeka. Jedino taj prokleti internet nikako ne mogu obuzdati.

Što god mislili o bezveznim fontanama one će ostati za razliku od antifinog “kulturnog” stvaralaštva. Tko će se za deset godina sjećati Frljićevih predstava koje relevantni europski kritičari nazivaju idiotskim i suprotnim europskom antitotalitarističkom duhu. Cinici bi za Riječane rekli: sami pali sami se ubili, jer u odnosu na Zagrepčane  imaju u prosjeku 30% manju plaću i 15% veće režije.

Sedamdesetogodišnje vladanje Rijekom od strane komunističkih drugova i drugarica najbolji je primjer što Hrvatsku čeka ako SDP opet dođe na vlast.  Ali, čega se pametan srami time se lopovi hvale. Milanović hvali kataklizmu tvrdnjom da je SDP tijekom vladavine u HR smanjio stopu nezaposlenosti i istodobno prešućuje kako je ta stopa proporcionalna postotku iseljenih iz Hrvatske.

Blago Hrvatskoj s esdepeovcima na čelu. Kud Narodne koalicije vojska prođe, sretna će se zemlja zvat.

Zdravstveni karton hrvatskih političkih stranaka

Nije istoNakon što je socijalistički Plan 21 propao ravno 21 put SDP je smislio novo čudo napretka Hrvatske. Zoran Milanović je skrenu desno i tamo pronašao svojeg djeda ustašu.  U čast šefovog djeda ustaše SDP je patentirao novi  pozdrav antife: Drugovi i drugarice – Za dom spremni! Epilog je logičan. Od silnog truda SDP je ostala trudna – s Antom Pavelićem.

HNS Vesne Pusić i Stjepan Mesić prije podne su jedno, poslije podne drugo, a nakon izbora bez SDP-a nitko i ništa. Mesić sada tvrdi kako je u Australiji stvarno pjevao ustaške pjesme ali ga je HDZ natjerao lagati da je bio playback s nijemim otvaranjem usta. Morao je zbog ucjene za otuđeni ček. Nakon što je ček zastario opet Meske i sveg glasa pjeva.

IDS je zakržljao u svojem lokal-feudalizmu. Bandić je 365 dana s političkim dosegom s vidikovca zagrebačke katedrale.

Živi zid, osim spriječene deložacije Mesića iz ureda na Pantovčaku, ništa ne čini niti ima što ponuditi.

SDP i HDZ povezani su skoro istoznačnim odnosom naspram Hrvate u BiH koje spominju samo pred izbore. Prvi ih sa izbora marškaju dok ih drugi milozvučno vabe. Esdepeovcima su bitna prava ugnjetenih Hrvata u BiH koliko i pederu velika stražnjica Kim Kardashian, dok je hadezeovcima “škakljivo pitanje”.

Što se tiče programa kojim HDZ želi osvojiti vlast njega ne zna ni Mara gatara. Njihovo obećanje o tisuću eura za svako novorođeno dijete možemo objesiti mački o rep. Čim Hrvati navale štancati male Hrvatiće HDZ će obećanje povući. Novac će isplatiti sebi kao naknadu za odvojen život od svojih seksi partnerica. Tko je još vidio sirotinji plaćati kurčevu rabotu kojom stvaraju još brojniju sirotinju.  SDP će taj novac uložiti za obnovu svojeg voznog parka, antifine udruge i neprofitne propagandne medije.

Od kako je umjesto Karamarka na čelo stranke došao Andrej Plenković HDZ se nakrivio na lijevo poput toranja u Pisi, dok im Zlatan Hasanbegović istodobno drma statiku na krajnje desno.

Radićevi seljaci s plodnih polja pobjegli su u šumu kod partizana i komunista. Pravaških stranaka je premalo za bolesno velik broj egocentrično umišljenih lidera. Njihov program već čitavo stoljeće stoji nepomično ukopan u napadu na Drinu.

MOST je sazidan od ucjena i kao švedski stol pretrpan brojnim suprotstavljenim ideologijama i politikama. Očevidna ideološka podjela u HR često je proporcionalna ucjenjivačkim zahtjevima ćuprijaša. Njihov program je jedna rečenica – Premijerska fotelja i MUP. Grizli JE dobio very big korpu čak i od good man Tihomira Oreškovića iako se nesretnik nema gdje drugdje skloniti.

Zbog uštede prostora ostale marginalne političke stranke ne vrijedi niti spominjati. Jedino balvanske stranke i avanti Furio Radin mirno čekaju rasplet izbora. Nikad zadovoljna srpska i talijanska manjina zaštićena je fetišom od patentirane pozitivne diskriminacije kojom u Saboru imaju zajamčen broj mandata.

Mora se, a nema se za koga glasovati

Zadnji put je od 91. do 98. jedna hrvatska politička stranka (tada pokret) bila Hrvatima djetelina sa četiri lista. Kojoj nesreći dati svoj glas, a da čovjek pri tome ne dođe u sukob sa savješću?! Možda je za savjest rješenje sve hrv. političke stranke napisati na poseban papirić i žmireći izvući jednu. Ili ovaj put bojkotiraju izbore jer je HR u zadnjih godinu dana, bez političara i Vlade, ostvarila porast BDP-a od lijepih 3%.

Možda je najbolja opcija Zdravka Mamića nagovoriti da utemelji stranku. Naime, dobar dio esdepeovaca još uvijek slavi svojeg mrtvog vođu i mantra – Tito je krao ali je i narodu dao. Ako ništa drugo Mamić ne stvara dugove i siromaštvo već zna kako namaknuti lovu i sebi i drugima.

Nikada teže nije bilo hrvatskim glasačima. Na predstojećim izborima nema se za koga glasovati, a za nekoga se mora. Iste ovce, isti torovi i punih džepova staro-novi zlotvori. Zbog toga što je narod političarima  tek sredstvo do cilja nekadašnja Lijepa naša danas je samo njihova – tajkunsko-političarska.

Kad već nema dobrih, a što drugo nego izabrati makar manje zlo od onog u Rijeci.

Filip Antunović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Može li se istodobno biti vjernik, moralan čovjek i političar

Objavljeno

na

Objavio

Je li moguće u politiku i sustav vladanja uvesti vjerske i moralne vrednote?

O tome smo u emisiji Agape razgovarali s dr. Markom Tokićem i Sašom Grgićem.

Uz još neke priloge koje smo objavili pokušali smo progovoriti o potrebi uključivanja u politiku vjernika na što poziva i papa Franjo. Također smo dotaknuli pitanje: Jesu li izdajnici oni koji misle drugačije!

fratar.net

Marijan Knezović u Otvorenom: BiH nije onakva kako je dogovoreno

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Perverzija pod krinkom umjetničke slobode

Objavljeno

na

Objavio

Nikada se nije toliko govorilo o govoru mržnje kao danas. Bilo da je riječ o mržnji u međumrežju, bilo u elektronskim i pisanim medijima, bilo na javnim okupljanjima ili pri tzv. umjetničkoj slobodi u kazalištu ili na filmu. O performansima da i ne govorim. Pri tome se zaboravlja da najizdašniji izvor govora mržnje ali i primitivizma jest nažalost Hrvatski sabor.

Zatim su izvori mržnje vrlo česti u javnih osoba, poznatih ljudi i tek se tada trebamo zabrinuti za govor mržnje u narodu. Ako nas taj ventil uopće treba zabrinjavati jer za posljedice zapravo ne znamo. Važno je sankcionirati samo prijetnje. I kad se najavljuje donošenje zakona o zabrani govora mržnje u međumrežju hoće li zakonodavac kažnjavati samo hrvatske govornike? Hoće li zakonodavac kažnjavati srbske Novosti? Ili nikada ne će biti globljeni oni koji prijete, vrijeđaju i pozivaju na obračun s primjerice gđom Željkom Markić? Upravo kreće nova hajka na UIO i njezinu čelnicu. Hoće li dakle postojati, kao u komunizmu, ovlašteni mrzitelji, oni koji su nedodirljivi i oni drugi, koji su žrtvena janjad?

Nakon što sam na međumrežju odgledao netalentirano rađen i primitivan film „Ministarstvo ljubavi“, pratio sam i javne istupe drvenih advokata ovog banalnog, a mrzilačkog filma te sam posebnu pozornost obratio onome čime se sve služe te advokatlije e ne bi li ovakvi filmovi potpali pod umjetničku slobodu i bili našim (obilatim) novcima snimani i u buduće. Po mogućnosti uz placet i svesrdnu podršku ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek.

Novinar Aleksandar Stanković, glasovit po svojim tezama o građanskome ratu u Hrvatskoj, čime uporno širi prostor mržnje te vrijeđa ne samo hrvatske branitelje već i sve hrvatske građane, u svom je osobnom (i privatizirajućem) istupu kazao: “Nije normalno da se u javnom prostoru nekome psuju majke bilo partizanske, bilo ustaške, bilo četničke, nije normalno bilo kakve majke da se psuju, nije normalno da se nekome prijeti vješanjem na trgu bana Jelačića, nije normalno da se nekome prijeti klanjem i da nitko na to ne reagira čak i vi koji to slušate i čitate, pa vam je i to smiješno. Svi vi koji se tako iživljavate u medijima i na društvenim mrežama dajte bar na trenutak razmislite tko vas je učio da drugima psujete majke, da drugima prijetite ubojstvom”, zavapio je Stanković pravdoljubivi. “Nije normalno da na psovanje i prijetnje smrću na društvenim mrežama i u javnom prostoru nitko ne odgovara. Država može i mora sankcionirati medije koji dopuštaju i potiču iživljavanje nad drugima.“(…) „Portali koji u komentarima prenose prijetnje moraju biti sankcionirani”, naredio je humanitarno-borbeni Stanković, koji je pred kamere (privatizirajući tv emisiju i cijeli medij) stao s transparentom. Apelirao je na Sabor, Vladu, političke stranke i HND da zakonskim prijedlogom o elektroničkim medijima napokon stanu na kraj nesnošljivosti u medijima. Ali nije se usudio navesti osnovne: političare već on upravo od njih traži pomoć!?

Je li govor mržnje Tomićevo veselje da se hadezeovci međusobno poubijaju

Zašto se nije usudio pozvati prvo njih na barem nekakvu minimalnu kulturu dijaloga u Saboru? Na Aktualnom satu, ali i inače u „slikovitim“ raspravama koje mediji jedva čekaju udarno razglasiti i prenijeti. Ponavljati iz vijesti u vijest.

Je li to govor mržnje, kada se Ante Tomić unaprijed veseli i sanja kako bi to bilo lijepo kada bi se hadezeovci međusobno poubijali? Treba li sankcionirati Antu Tomića ili je i to umjetnička sloboda? A što reći za kamarilu koja ne poznaje ni elementarno značenje komemoracije niti sam pojam pijeteta pa se na komemoraciji za Predraga Lucića cerekaju i radosno pjevaju ove stihove i javno šire govor mržnje teiniciraju novo pozivanje na premlaćivanje i ubijanje. Pjesmu je najavio i ponosno predvodio odiozni Vili Matula. Pjesma (tobože na melodiju „Bojne Čavoglave“) završava ovim stihovima:

 

Oj Hrvati, braćo mila
Ispred HNK,
Nek’ u mraku svatko svoju
Žrtvu sačeka!
Žrtvu sačeka!
Žrtvu sačeka!

Treba li sankcionirati cijelu skupinu tih nazovi intelektualaca, koji su pjevali ovu sklepanu, a mračnu pjesmu? Je li to govor mržnje? Misli li Stanković i na njih?, jer nismo vidjeli da je protestirao niti izašao, a bio je na komemoraciji. Kamera ga je uhvatila za trajanja tog (krvoločnog) zavijanja, bio je dakle s njima. S tim najnovijim vučjim čoporom. Bio je jedan od njih. Zavijao ili ne. Kome dakle mažete oči Stankoviću? Osim što se iz novinara i vi pretvarate u pukog ego-performera?

Naravno da se u zbor advokata govora mržnje i hvalitelja filma uključio i poklopac na svaki lonac – Branimir Pofuk. PokukNjemu je to „tragikomedija u režiji udovica“. Pa kaže: „Na čitav taj udovičko-heroinski cirkus oko jednog bezazlenog filma ne bi se trebalo ni obazirati kada bi to bio usamljen slučaj.“

Ovoj tipično komunjarskoj izreci „ne bi se trebalo ni obazirati kada bi to bio usamljen slučaj“ nedostaje samo ono: drugovi, ne bi se trebalo obazirati, kada bi ovaj nacionalistički napad bio samo usamljen slučaj, ali drugovi…

Tako Pofuk, osobnom podsviješću piše podle napade na sve ono, što u nas, ne spada u njegov tor. Posebno apostrofira udovice jer, po njemu, „one su cirkus započele… (…)„Ako je išta u Hrvatskoj svedeno na otrcanu floskulu onda su to tekovine, vrijednosti, svetinje, žrtve i sve ostalo vezano uz Domovinski rat, upravo zahvaljujući ovakvim grupicama koje se u javnosti nameću kao predstavnici, čuvari i glasnogovornici svega hrvatskog.“ Možete samo zamisliti što bi od pojma i suštine obrambenog i pobjedničkog Domovinskog rata ostalo da nema časnih ljudi koji ga brane u miru… I već je to maligni paradoks per se, da pravednu obranu danas trebamo braniti!

A one, koji ne razmišljaju kao Pofuk, isti, prevrćući rukav časti ovako: „Oni su upravo ono za što optužuju sve koji ih kritiziraju: mentalne karijerističke i oportunističke komunjare.“ (…)„ Međutim, to gaženje po polju kulture i umjetnosti s braniteljsko-domoljubnih pozicija postaje trend. I to vrlo opasan.“ (Drugovi! O-pa-san!).„Te male grupacije šire bez ikakve zadrške gnjusne laži i raspiruju mržnju protiv…“(bratstva i jedinstva?) „…svakoga tko nije po njihovom estetskom ili etničkom ukusu. Sve odreda udovice u filmu Pave Marinkovića su likovi koji osvajaju simpatije gledatelja, a meta njegove satire je upravo bešćutna birokratska država bezobzirna prema svima, pa i ratnim udovicama.“

Ćušpajz od mozga

Vidite kako mi nismo shvatili što je to pravi govor mržnje, a nismo shvatili ni sadržaj filma, jer ratne udovice te ratnice Hrvatske vojske nisu ismijane i ponižene, njih publika simpatizira. „Ma da se Vlaj ne dosjeti“ kazao bi narod. „Oni su po kratkom postupku sve, koji su sudjelovali u stvaranju ‘Ministarstva ljubavi’ već proglasili velikosrpsko-četničkim mrziteljima svega hrvatskog. No, čitajući popis tih mrskih neprijatelja kukavički su prešutjeli jednog kojem je na odjavnoj špici upućena posebno istaknuta zahvala što je za potrebe filma ustupio pjesmu ‘Vjetar s Dinare’, gospodina Marka Perkovića Thompsona. Cirkus u režiji udovica i heroina.“

Dakle, mudri obrtmetar Pofuk… g. Marko Perković je valjda prije snimanja filma, unaprijed znao kako će on izgledati?? I kada su prevarili i njega baš kao što su oklevetali i udovice hrvatskih branitelja i žene na službi u Hrvatskoj vojsci, Pofuk u tome vidi paradoks, cirkus i kontradikciju. Koja prozirna izvrtanja. Koji ćušpajz od mozga.

(Opa. u vrijeme pisanja kolumne J.Novak nije imao informaciju da se oglasio Thompson: Nikakva autorska prava nisam ustupio niti me je itko kontaktirao vezano za film “Ministarstvo ljubavi”  )

Nadalje, u emisiji televizije N1 ‘Novi dan’ gostovao je redatelj i član nadzornog odbora Hrvatskog društva redatelja Dalibor Matanić. Reklo bi se osoba od formata i funkcije, strukovne udruge. „Bili smo malo šokirani“ – kaže on- „ovo je 2018. godina, Hrvatska je članica Europske unije, poštuje Europski parlament i Hrvatski sabor, koji ima jasan Zakon o HRT-u, koji zabranjuje svaki pritisak na rad javne televizije. Nas je šokiralo da netko uopće može doći na portu televizije i cenzurirati program, rekao je Matanić.“ Dakle ovom se demokratu čini potpuno sablažnjivim (do šoka) da se korisnici električne energije primjerice okupe u nezadovoljstvu pred vratima Elektre. No zato, uvjeren sam, dični Matanić, sigurno brani svekoliko pravo performera i punog ekzibicioniste Vilija Matule da okuplja ljude i demonstrira protiv ovog i onog a u stvari samo za svoj Centralni komitet, koji nikako da izađe iz njega. Vidi vraga, demonstracije ovdje ne smetaju ni Pofuka niti Matanića.

Dalibor Matanic444I ne samo da ga hrvatske demonstracije smetaju, njega smeta što ljudi ne razumiju, pa nam i on (srećom) objašnjava. I on se dosjetio kako će nam protumačiti to što nam je pred očima a mi to eto ne vidimo: „Ono što ljudi ne shvaćaju, kad je u pitanju film ‘Ministarstvo ljubavi’, jest da je to fikcija. Ne pričamo o dokumentarnom filmu, koji se bazira na činjenicama, ovo je fikcija. Po mom osobnom sudu, taj je film benigna komedija.“ Ako je fikcija, zašto redatelj nije izmislio neku apstraktnu vojnu odoru ili uzeo recimo neku stranu ili američku? Nego je baš uzeo odoru Hrvatske vojske. Kakva je to fikcija? I sam novinar Žabec kojeg sam ranije naveo kaže da se u filmu propitivalo „krši li se zakon RH“. Zgodno je kako je ovaj mudri novinar ovim lijepo pokazao kako u filmu nije riječ ni o kakvoj fikciji niti satiri jer „zakon RH kaže“… Zgodno je nadasve kako je demantirao i samog redatelja i člana nadzornog odbora Hrvatskog društva redatelja Dalibora Matanića. Toliko o umjetnosti koju treba pokušavati braniti i fikcijom. Lažno i bezuspješno.

Stavljajući sebe, pojedinca, u istu ravninu s braniteljima Domovinskog rata i udrugama te s udrugama udovica, Matanić ispaljuje još i ovo: „Znate li koliko je stvari u zadnjih 20 godina mene vrijeđalo pa nisam išao na televiziju. Moja je poruka udovicama hrvatskih branitelja da su se njihovi muževi borili za slobodnu Hrvatsku, ne samo od okupatora, nego i slobodu misli. To je pravo umjetnika, to je naš pokazatelj koliko volimo ovu zemlju da je napravimo boljom.“ (…)„Ne smijemo naučiti naše društvo da su takvi pritisci mogući.“ Tako je drugovi! Dolje pritisci! Nitko ne sme da nas skrene s našeg jedinoga puta! Dole demonstranti! To su aveti prošlosti koje iskazuju nedopuštenu slobodnu volju. Dole volja!

Što je još krivotvorio Matanić?

To nekakvo pravo redatelja na „umjetničko“ vrijeđanje i natražno je i glupo.

Vrijeđanje

Jeftino. Suvisao redatelj ne vrijeđa nikoga nego umjetničkim sredstvima potencira ili izabire iz stvarnosti ovakve ili onakve. Stvara vrijednost i donosi originalan umjetnički izraz. Daje viđenje, a ne tumačenje. Ne kalja časnu odoru hrvatskog vojnika. A današnja, opće zlorabljena umjetnička sloboda, tek je loša prilagodba latinske izreke licentia poetica, koja pak kaže kako pjesnik može u svojem stvaranju odstupiti od uobičajenih retoričkih, poetičkih i gramatičkih pravila ako time postiže određeni stilski učinak ili ako to zahtijeva metrička organizacija pjesme. A kakva je poetika ili stilski učinak vrijeđanje??

Kaže Matanić da smo članica… Da, mi smo nažalost članica EU. EU koja nam sada sudi i presuđuje čak i onda kada stvara presedanske presude, čak i onda kada je sud nepovratno kompromitiran. Da, mi smo članica EU koja ne provodi EU preporuke i konvencije o jednoumnom i zločinačkom režimu kakav je stvorio i vodio Tito. Ali kad nam treba EU, onda se pozivamo na njezine velike i sjajne tekovine, kao sada(evidentno isprazno) Matanić.

Nadalje, protest na porti je legitiman i nije riječ o cenzuri nego o tome da ako se jednom a najranjivijem dijelu društva, filmom pljuje u lice, onda ti ljudi imaju puno ustavno pravo, za svoj novac, tražiti da ih se ne vrijeđa. Riječ je o HRT pretplati kojom se podmiruju troškovi više od 90% proizvodnje programa. Prema tome, oni koji plaćaju i oni koji žele državnu televiziju, a ne neki provincijski provokativni kupleraj, imaju pravo tražiti da se njihovo dostojanstvo štiti. Kao što se štiti dostojanstvo Cigana, Židova, LGTB grupacije ili manjina. U najmanjem. Zašto se ti i takvi redatelji ne dohvaćaju tih tema, zašto ne prave komedije na račun Srba? Pa da vidimo onda kako bi prošla i njihova umjetnička sloboda i njihova redateljska licenca. Hajdmo onda i pornografiju proglasiti umjetničkom slobodom. Prikazujmo i to, nismo za cenzuru.

Prozirnu bajku, o blagoj komediji i o fikciji, neka Matanić objesi mačku o rep. Taj njegov abolicijski i obranaški pokušaj tek je impotentan iskorak. Fikcija se ne snima s časnom odorom hrvatskog vojnika. Fikcija ne zahvaća već ionako i odavno proskribirane hrvatske branitelje, njihove udovice i djecu. Fikcija se ne služi istinitim tračem o tome kako se udovice bogate, a varaju i pljačkaju državu. Sve su to opake i živuće generalizirajuće tvrdnje u hrvatskom medijskom prostoru, a ne nikakva fikcija. To je Matanićev proziran i jalov pokušaj branjenja nečeg što je neobranjivo.

Perverzija umjetničke slobode

Matanić zatim pati od grandezze. Kako može, kako ga nije stid, sebe kao pojedinca uspoređivati i stavljati u istu razinu s cijelim jednim slojem društva? Kako može svoju taštinu stavljati u istu razinu s Domovinskim ratom? Hrvatski se branitelji nisu borili za ovakvu Hrvatsku. Za državu koja poklanja svoj teritorij, prodaje svoje nacionalno bogatstvo, medijski neprestano blati pobjedničku Hrvatsku vojsku, stvara primitivne obrasce vrijeđanja i psovanja na filmu, ali i u Pupovčevim Novostima, umjesto uljuđenog srednje-europskog ponašanja. Laž je da su se branitelji borili za takvu slobodu riječi i takvu umjetničku slobodu. Laž je da je to slobodna domovina. Ovo je perverzija umjetničke slobode.

Neka Matanić navede neki američki, engleski ili francuski film u kojem se vrijeđa odora i ustroj njihovih vojnika. Primjerice. A u Hrvatskoj se slobodno vrijeđa i Hrvatska vojska i časnici i hrvatski branitelji i udovice pa čak i djeca. I mrtvim se braniteljima premješta ploča! Ako je to umjetnost, ako je to demokracija i sloboda, zašto treba vrijeđati i provocirati hrvatske branitelje? Čak i mrtve! Kako to da je demokratski skidati ploču HOS-ovih postrojbi jer to navodno jedne vrijeđa a nije demokratski tražiti skidanje s nacionalne televizije filma koji vrijeđa druge?? Imamo li dvije kategorije vrijeđanja i dvostruka mjerila? Zar (i) taj film nema stotinu drugih mjesta za emitiranje? Zar je nacionalna televizija jedna i jedina?

I onda, kada reagira ministar obrane, Matanić se tome čudi. On to naziva nespretnošću a redatelj Pavo Martinović se valjda pokazao jako spretnim, taktičnim, uljuđenim i duhovitim? Pa neka onda prikazuje svoju vlastitu mater kako kleči na koljenima i pruža felacio, jer to je umjetnički domet te strašno i fikcijski i duhovito.Licentia poetica.

I na kraju to Matanićevo slobodarstvo, europejstvo, ta 2018-ta i ta svjetska širina koju valjda, mi zadrti ognjištari gušimo, prozirna je i neuvjerljiva. Evo kakav je bio slučaj umjetnice Andreje Kulunčić: „Problem je nastao kad je odlučila da želi rad o maloljetničkoj trudnoći, gdje bi na jumbo plakatima stajalo da je Britanija u tome najgora u Europi. To je u tom trenutku bila statistička činjenica. Osmislila je čitavu kampanju – i onda je krenulo fino maltretiranje. U liverpulskom ogranku muzeja Tate Modern rekli su joj, Andreja, s tom temom nećeš ući u Tate. “Nudili su mi 10.000 funti za produkciju i mislili su da to neću odbiti. Kad si mlad i tek gradiš karijeru, ne propuštaš Tate. Ja sam rekla ne, mislim da je ovo jako važno, ne želim potrošiti 10.000 funti da bih pričala kako je Liverpool sjajan grad… I onda je krenulo mrcvarenje. Baš su me maltretirali, izgubila sam pet kila i imala stalne glavobolje.”

Na kraju je pristala na kompromis, ostala je njezina tema, ali naravno ne i elitno mjesto u Tateu. (…) Građani su rekli da je to važna tema, da su spremni volontirati… ali je iz Liverpoola više nisu zvali. Kasnije je saznala da je i danas vode na crnoj listi Tatea. “Nisam ni znala da tako nešto postoji”. (…) „O tome stalno govorim i svojim studentima” zaključila je Kulunčić.

Andreja Kulunčić (1968.) je diplomirala na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, odsjek kiparstva. Zatim nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Sudjelovala je na značajnim međunarodnim izložbama poput: Kassel (Njemačka), Frankfurt/Main, Istanbul, New York, Liverpool… Značajnije stipendije uključuju: Mexico City, New York, Minneapolis, Sydney te Jaipur (Indija). Od 2009., u svojstvu docentice, predaje umjetnost novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu…Tako da mislim kako se umjetnička osoba, sa svjetskim iskustvom, nikako ne bi složila s Matanićem da je tu riječ samo o nekom hrvatskom specifikumu, ili da je to nešto što bi nas imalo šokirati. Svako društvo ima svoje osjetljive teme i na njih reagira onda kada se one ne poštuju. Legitimno je prosvjedovati,ima na to ustavno pravo svatko tko plaća projekte a osjeća da mu oni pljuju u lice. Kako vidimo u britanskome primjeru,otvoreno se zabranjuje, ucjenjuje i čak maltretira umjetnika koji se služi podacima (iz upravo njihove!) službene statistike. Oni ratuju i protiv vlastitih činjenica. Nema tu nikakve umjetničke slobode. Znači, ne samo da se ignorira umjetničko djelo u tom velikome i bijelome svijetu, nego se želi sakriti (u Britanaca bome i prava mračna) istina. Što drugo reći nego: Mataniću, prošeći malo svijetom… i otvori oči.

Na kraju nekoliko pitanja: Zašto se ne reprizira primjerice film „Projekt 55“ Kristijana Milića? Zašto se ne reprizira „Bogorodica“? Kad ste te hrvatske filmove mogli vidjeti? Zašto filmove Jakova Sedlara možemo vidjeti jednom u pet godina?

„Bogorodica“ (1999.) je dugometražni prvijenac redatelja Nevena Hitreca s akcijskom, ljubavnom i političkom tematikom. U Puli je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatne arene za glavnu žensku te mušku ulogu (Ivo Gregurević), a odlična je i rola Ljubomira Kerekeša… Gdje je taj film nestao? Gdje su svi ti filmovi nestali? Je li skrivanje također alat širenja prostora mržnje? Je li to politička i ideološka cenzura?

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari