Pratite nas

U potrazi za Istinom

LIK I DJELO PATRIJARHA SRPSKOG IRINEJA

Objavljeno

na

Izvorni tekst srpskog TABLOIDA iz 2011

Radi kompletiranja istine o ovdašnjim ribarima ljudskih duša, što je uslov za istinu o nama samima i svemu što nam se događa, Tabloid objavljuje pismo sveštenog lica iz Niša (poznatog redakciji), upućeno pre desetak godina tadašnjem protomajstoru hrama svetog Save Bogdanu Pešiću. U pismu se govori o liku i delu tada episkopa niškog a danas patrijarha srpskog Irineja. Pismo je lične prirode, ali ga kao dokument o tadašnjem i budućem vremenu, o crkvenim i necrkvenim stvarima, objavljujemo u celini…

Poštovani gospodine Pešiću,

Veoma nam je žao što ste u najboljoj nameri da nesebično pomognete Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu praktično ruinirali svoje zdravlje. Kao što ste se i sami lično mogli uveriti, sem Njegove svetosti patrijarha Pavla i nekoliko čestitih episkopa koje na prste možemo izbrojati…

Primer niškog vladike Irineja to najbolje ilustruje, mada i drugi nisu “bolji” od njega. Zato se, nažalost, Srpska pravoslavna crkva polako ali sigurno raspada u svetu a u narodu odumire.

Vi, gospodine Pešiću, imali ste nesreću da na jednom plemenitom i uzvišenom poslu sarađujete sa osobom koja je sva ogrezla u nemoralu, prljavštini, nečasnim poslovima i koja u narodu, kako među vernicima tako i u redovima sveštenika Niške eparhije, a i šire, nema, ama baš nema, nikakvog autoriteta.

A evo zašto.

  1. Godinama se već prenosi s kolena na koleno, iz usta u usta, iz grada u grad, iz dana u dan, notorna činjenica da vladika Irinejima vanbračnu ženu po imenu Ivanka, rođena sestra kaluđerice Nedelje u manastiru Jovanje kod Čačka, da je Ivanka sa majkom vladike Irineja, dok je ova bila živa, redovno posećivala vladiku Irineja u niškom eparhijskom dvoru gde je i odsedala. Sada su te posete ređe, ali Ivanka odseda u hotelu. Imaju dvoje vanbračne dece, sina i kćer, o kojima se vladika Irinej kao vanbračni otac svesrdno brine.Izdržava ih bogato, uzimajući pare sa svojih knjižica ili iz crnog fonda eparhijskog. U tome ima dosta pomagača. Zato se u eparhijskoj kasi ne zna ni približno finansijsko stanje, a ono što se “vodi” fiktivno je.

Da bi sakrio od javnosti postojanje sina zamolio je monaha Savu u manastiru Sukovo da ovaj prizna Irinejevog sina za svoga, što je Sava morao da učini. Kada je Irinejev sin završio bogosloviju, vladika Irinej je bukvalno najurio monaha Savu iz Sukova. U školovanju sina svesrdno mu je pomagao rektor Prizrenske bogoslovije Timotijević, koji zato Irineja ima u rukama, i vršlja po Niškoj eparhiji kako hoće.

  1. Po kazivanju protojereja i stavrofora pok. Petra Gagulića u čiju verodostojnost kazivanja niko ne sumnja, vladika Irinej je održavao intimne veze sa igumanijom Justinom u manastiru Sićevo, nastavljajući tako tradiciju još iz rodnog kraja. Desilo se slučajno da je Petar Gagulić u svojstvu arhijerejskog zamenika, pri jednoj iznenadnoj poseti sićevačkom manastiru zatekao vladiku Irineja i monahinju Justinu na “gomili” u krevetu. Iznenađen prizorom i krajnje uznemiren onim što je video, protojerej je od uzbuđenja pao na železničkoj stanici u Sićevu i pri penjanju u voz polomio nogu.
  2. Po naređenju vladike Irineja monah Lukijan je lično vozio vladiku kolima, više puta, u Prolom Banju i sačekivao u kolima u Ul. pukovački put br. 183, kod Rose, dok je vladika izlivao svoj muški “blagoslov” nad kaluđericom koja je izdržavala banju.

Jedan monah izgleda da je nešto zucnuo pa ga je vladika Irinej više od godinu dana držao pod epitimijom, mada po crkvenom ustavu vladika može da izrekne kaznu epitimije najviše do 50 dana.

  1. U maju mesecu 1991. godine, vraćajući se sa Arhijerejskog sabora u Peći, na ulasku u Prokuplje, vladika Irinej je “pokosio” grupu pešaka na putu, a u Niš dolazi sav izbezumljen.

Sutradan vladika odlazi u Prokuplje sa devizama i uspeva da “stvar” sredi. U SUP-u nisu pokretali postupak jer je vladika sve povređene devizama bogato obeštetio. Jedan od “pokošenih” koji je najteže povređen jer je kontuzovan, dugo se lečio u prokupačkoj bolnici. Vladika mu je, da se ne bi saznalo, pored izdašne pomoći u novcu, čak kupio nova kola. Javnost o tome ništa nije saznala sem nekih “zlih jezika” koji tvrde da je vladika tog dana vozio dve svoje prijateljice, Slovenku i njenu koleginicu, pa je do nesreće došlo tako što je vladika umesto menjača uhvatio “nešto” drugo.

  1. Vladika Irinej je tobož monah, ali mu to ne smeta da ima više štednih knjižica, dinarskih i deviznih, u zemlji i inostranstvu. Odakle mu toliki novac, pitaćete.

Prema dobro obaveštenima iz Eparhije niške evo samo nekoliko konkretnih izvora:

  1. izvor. Kada su mošti sv. Lazara bile u Nišu a narod odajući im dostojnu pažnju i poštu, 12 dana i toliko noći, darivao ih novcem, vladika Irinej je uvek odmah po sakupljanju novca preko “svojih” ljudi menjao dinare u devize, ali bez ikakve evidencije i polaganja računa bilo kome. Niko od zainteresovanih do danas nije smeo da postavi pitanje gde su te devize i koliko je para sakupljeno, a bilo je i previše u ono doba.
  2. izvor. Kad je vladika Irinej boravio u Americi zamenjujući preminulog američkog episkopa, prema kazivanju očevidaca – tamošnjih sveštenika i naših iseljenika, vladika Irinej je očerupao dolare iz tamošnje eparhije i samog pokojnog episkopa. Čak je uzeo i mnogo zlatnih predmeta darivanih od strane Srba biznismena.
  3. izvor. Naš čovek u SAD, dok je vladika Irinej tamo bio na zameni, iz verskih pobuda dao je vladici kao najsigurnijoj ličnosti 36.000 dolara da ovaj podeli manastirima Niške eparhije. Računao ovaj naš “srećnik” da ima 18 manastira i svakom od njih po 2.000 dolara, što će dovoljno biti za spas njegove duše i da mu se ime u svim manastirima ugravira na pločama darodavaca.

Kad se posle jedne godine naš darodavac iznenada povratio u zemlju i raspitao za novac, utvrdio je da dolari nisu raspoređeni prema zaveštanju. Tada nastaje veliko zlo. Vladika poriče da je dolare primio, darodavac nema nikakve potvrde, pa ni svedoke, a gola “tvrdnja pred SUP-om i sudom ne proizvodi pravno dejstvo”, darodavcu ništa drugo nije ostalo nego da se obrati novinaru.

Po savesti svojoj novinar objektivno prikazuje stvar i objavljuje članak u novinama. Tek što su novine počele da se prodaju, vladika Irinej saznaje i preko svojih ljudi otkupljuje najveći deo tiraža novina. Mislio, jadan vladika, da će snalažljivošću nadmudriti javnost. Ali prevario se. Istina, mali broj primeraka je prodat ali dovoljan da kruži po rukama i gradu kao dokaz i čak svedok o prljavim, nečasnim, da ne kažemo hohštaplerskim rabotama jednog crkvenog velikodostojnika.

  1. izvor. Dok je vladika Irinej poslednji put bio u pratnji patrijarha Pavla po Kanadi i SAD dobio je 23.000 dolara od tamošnjih bogatih Srba za pomoć srpskim manastirima. Nažalost i ove pare su završile na njegovim štednim knjižicama u inostranstvu.
  2. izvor. Kaluđer u pirotskoj okolini, u skoro napuštenom manastiru sklonom padu, imao je dve krave i tavorio je svoje poslednje dane života. Umesto da pomogne ostarelom čoveku, uz to monahu, umesto da ga zbrine i pomogne mu, vladika Irinej mu oduzima obe krave-hraniteljice i prodaje ih. Razume se, za vladiku je najvažnije da “zbrine” krave, a novac stavi na svoje štedne knjižice. Po pričanju seljaka, monah je umro u najvećoj bedi.
  3. izvor. Stalni je priliv deviza od bogatih ljudi iz šireg regiona Niša i raznih ustanova, darodavaca. Pošto se one obično predaju na ruke vladici bez svedoka i potvrda, prirodno je što završe na vladičinim štednim knjižicama.
  4. izvor. Sredinom prošle godine umro je kaluđer Vasilije u manastiru Ajdukovac kod Kuršumlije. Posle sahrane vladika je pokupio zaostavštinu pokojnika: lovačke puške, pištolj, dve motorne testere, stavio ih u svoja kola i odvezao na sigurno mesto. Dok su sveštenici prenosili zaostavštinu u vladičina kola, po pričanju meštana sela, vladika Irinej je pretražio sve fijoke po ormanima i u jednoj našao i uzeo 40.000 maraka, što je izazvalo nezadovoljstvo kod tamošnjih ljudi, koji će zbog toga protestovati kod nadležnih građanskih i crkvenih vlasti. O takvoj beskrupuloznoj i gramzivoj pomahnitalosti vladike kolaju, nažalost, i druge priče.

Ovom “moralnom” i deviznom imidžu vladike Irineja dodajemo i sledeće nesporne činjenice.

  1. U vremenu najvećeg egzodusa Srba iz Srpske Krajine u 1995. godini vladika Irinej “kupuje” nova kola za 48.000 maraka (iako ima dobra i ispravna kola) ne računajući iznos carine i prevoza. Čak mu i Eparhijski upravni odbor daje saglasnost za nabavku i to u vremenu kada se za izbeglice sakupljaju sve i svašta, a zamislite “velikodušnog” fariseja Irineja kako besplatno deli stare stvari unesrećenima a za sebe kupuje nova luksuzna kola marke “ventrom”.

Hilandarski konak je stao sa izgradnjom jer nema para – kaže vladika Irinej. Isto tako nema para da se sagrade sala i druge administrativne prostorije za kojima vapi Saborna crkva u Nišu. Ali zato ima para da se vladika luksuzira novim kolima.

Na računu za nova kola stoji “Biskupu niškom G…” ali se ne zna ni ko ih je naručio ni ko ih je platio, ni ko ih je isporučio…

Pretpostavka je upućenih da je to mito koje je vladika Irinej primio za kupovinu onih famoznih radioaktivnih ploča za hram sv. Save na Vračaru, o čemu je pisao NIN. Dakle, po svoj prilici na vidiku je teško krivično delo koje bi trebalo prijaviti državnim i crkvenim organima radi gonjenja.

  1. Sredinom 1993. godine u Nišku eparhiju stiže šleper sa paketima hrane na ime bratske pomoći Grčke crkve srpskom narodu. Podela je izvršena navodno sva. Međutim, godinu dana kasnije, 1994, po naređenju vladike Irineja izbačeno je u kontejnere oko 1.000 kg hrane koja se ukvarila u grčkim paketima čuvanim u neadekvatnim podrumskim prostorijama eparhijskog dvora. Zašto ovi paketi sa hranom nisu odmah podeljeni, za koga su čuvani, kome su tajno deljeni, zbog čega je dopušteno da se ova nasušna hrana ukvari i baci, jedini odgovor zna samo vladika Irinej. Narod je udisao smrad iz kontejnera, proklinjao sveštenike i vladiku, što je velika naša bruka za koju Grci, na našu sreću, nisu saznali.

Još jednom se dogodilo u Eparhiji niškoj da se ukvare životne namirnice i bace na đubrište. Bilo je to pre sedam godina, kada su namirnice (krompir, luk, pasulj i dr.) dobrovoljno sakupljene za učenike Prizrenske bogoslovije. Vladika Irinej po svome običaju “ima vremena”, nije dao blagoslov da se na vreme transportuju namirnice, a ove “ne znajući” da čekaju završiše takođe u kontejnerima.

  1. Vladika Irinej je tobož monah a juri za bogatstvom, luksuzom i raskoši. Skoro u svakom većem manastiru on ima savremen, na najluksuzniji način opremljen apartman. Čak i predsednik Republike bi mu pozavideo na bogatoj i luksuznoj opremljenosti kabineta u eparhijskom niškom dvoru. Nije nikakvo opravdanje da to čine darodavci, jer da vladika Irinej ima malo više u sebi ljudskog, hrišćanskog i monaškog, on bi sredstva darodavaca, u dogovoru sa njima, usmerio tamo gde su preko potrebna: sala sa preko 500 sedišta tako potrebna Sabornoj crkvi, krstionica, biblioteka čak otvorena i za narod, svešteničke kancelarije i dr.
  2. Molbe, žalbe, peticije, prigovore građana, pismene ili usmene, neposredno ili putem štampe, vladika Irinej ne uvažava. Žale se ljudi, konkretno i pojedinačno na sveštenike, da svaki sveštenik ima svoju taksu i naplaćuje usluge kako mu se prohte. Neki sveštenici idu toliko daleko da imaju dve tarife: jednu za vernike a drugu za one koji nisu “na spisku”. Ovi drugi plaćaju, razume se, dvostruko više. Vladika ne reaguje. Sveštenik u selu Č. da bi naplatio osveštenje vodice u jednoj siromašnoj porodici, juri po dvorištu i hvata najbolju kokoš, ili u selu M. najbolju ćurku, ili sveštenik gradske crkve u Nišu kao fantom juri po groblju da naplati opelo. Na sve te bruke i sramote vladika Irinej ne reaguje.

Građani Bele Palanke i pisanom dostavom a i preko štampe traže, navodeći opravdane razloge da vladika Irinej smeni sveštenika, ali vladika po svom običaju ništa ne preduzima.

Novinar NIN-a traži da vladika Irinej objasni pozadinu kupovine radioaktivnih ploča za hram sv. Save a ovaj to odbija, sigurno iz straha da će se otkriti kako je “kupio” svoja nova kola marke “ventrom”.

Dakle, pred problemima vladika Irinej se ponaša kao noj koji zabije glavu u pesak i drži je sve dok bura ne prođe.

  1. Otuda po crkvama Niške eparhije vlada samovolja sveštenika, a posebno se manifestuje i otvorena neposlušnost prema vladici jer ga mnogi pojedinci imaju u rukama. Na primer:

Premesti vladika sveštenika iz sela T. u Zaplanje zbog nemoralnog ponašanja sveštenikove žene, ali sveštenik kaže ne i pripreti da će vladici baciti bombu pred noge i vladika mora da odustane od svoje odluke (daleko bi nas odvelo da ove slučajeve navodimo).

U Sabornoj crkvi u Nišu glavnu reč ima najmlađi sveštenik Branko Cincarević, zet rektora Timotijevića. To je onaj sveštenik koji je kao bogoslov obeščastio rektorovu kćer pa je venčanje obavljeno u šestom mesecu trudnoće! (valja samo uporediti podatke iz venčanice Brankove i krštenice prvog Brankovog deteta). Kakva nekultura, bezobrazluk, nevaspitanje, sirovost, grubost, prostakluk mladog čoveka! Ali u senci svog velikog tasta Timotijevića on žari i pali u Eparhiji niškoj kao sekretar Upravnog odbora Eparhije. Vladika Irinej je nemoćan da obuzda njegovu samovolju, bezobrazluke, drskost, jer duguje zahvalnost njegovom tastu Timotijeviću što je pomogao u školovanju Irinejevog sina.

Da zlo bude veće porodica Cincarević je zaposela najveći deo funkcija u Sabornoj crkvi. Dragan Cincarević, stariji brat Brankov, takođe je tu sveštenik. Vladici ništa ne smeta što se ovaj i po treći put, iako sveštenik, oženio. Otac Brankov vodi stari hor, a Brankova žena mlađi hor, a u horu – 12 Cincarevića.

Da klan Cincarevića bude kompletan, po molbi Timotijevića, vladika Irinej bez ikakvih skrupula premešta iz Požarevca u Niš i drugog zeta Timotijevića i tako je kompletiran nepotizam. Za starije sveštenike Niš je nedostižan, a za mladog Timotijevićevog zeta, koji nema nikakve potrebe za ovim gradom, životno je opredeljenje zahvaljujući tastu koji ima vladiku u šakama…

Dakle, veće je zlo sada u Crkvi nego u jednopartijskom sistemu: totalitarizam, svađe, nepoštovanje vrednosti, koristoljublje, osvete, netrpeljivost, monopolizacija i komercijalizacija crkve, podmićivanje, korupcija, siledžijstvo, sladak život, bezgranično bogaćenje, beskrupulozno ponašanje, a sve to u ime Boga u koga oni ne veruju, a još manje ga se boje.

Uskoro će se dogoditi nešto nezapamćeno – sveštenici će štrajkovati! Spremaju se da idu i u Beograd jer vladika Irinej hoće da se oduži svome dobročinitelju Timotijeviću na taj način što, kada Timotijević ode u penziju, da mu vladika ponudi mesto arhijerejskog zamenika i ustupi jednu parohiju u centru Niša, a sveštenika koji tu parohiju drži poslaće na selo. Uostalom, to mu je već i predočio. Kakva beskrupuloznost!

  1. U odsustvu kulturnog i dostojanstvenog ponašanja, neurotično držanje i reagovanje vladike Irineja vrlo često se manifestuje ne samo prema sveštenicima već i prema drugim građanima. Ne trpi školovanije, obrazovanije, kulturnije, časnije i poštenije ljude, zato je svoje druženje sveo samo na jednog klomfera. Sve ovo jasno pokazuje koliko je vladika Irinej nezreo, nedorastao i nepodoban za čin crkvenog velikodostojnika.

Koliko vladici Irineju nedostaju osnovne ljudske vrednosti – čast, ugled, ponos i dostojanstvo – vidi se i iz sledećih primera; ničim izazvan vladika izbacuje iz svojih kola sveštenika sa kojim je pošao na službeni put… Pred masom naroda na jednoj proslavi apsolutno bez ikakvih razloga udara đakona povećom kitom bosiljka što izaziva veliko negodovanje kod prisutnog naroda… Ili, pak, prilikom osvećenja crkve, beznačajnim povodom baca osvećenu vodu na svešteno lice… itd.

Pomenimo još i reči vladike Stefana koji je vladici Irineju na Saboru u Peći doslovno rekao: “Ja tebi, Irineju, ne bih ni drljaču dao da njome upravljaš a kamoli eparhiju”. Ovo nije rečeno bez razloga. Ljudi iz Niške eparhije i građani Niša koji dobro poznaju vladiku Irineja odnosno imali su čast da ga upoznaju u pravoj boji, vrednosti i veličini, vele da vladici Irineju ne bi ni jednu gusku dali, jer bi je izgubio. Šteta što sve ovo Sveti sinod ne zna, pa mu poveri poslove koje on samo zabrlja a nikako da reši.

Inače, vladika Irinej je u Eparhiji niškoj poznat pod imenom “crveni vladika” zbog šurovanja i kolaboriranja sa komunistima, s jedne strane, a s druge, jer je i sam bio član KPJ dok je radio u eksport-import preduzeću u Beogradu. Razume se, pošto je bio kaluđer, da bi radio u ovom preduzeću morao je da se raščini, ali to mu ništa nije smetalo, kao i svakom beskrupuloznom čoveku, da se, kad mu se ukazala prilika, ponovo vrati u kaluđere da bi bio i vladika. Zato je ovakav problem kakav jeste. O svemu ovome najbolje zna g. Olbin koji mu je izvesno vreme bio protektor.

Gospodine Pešiću,

Evo samo delimičnih razloga zbog kojih vladika niški nema baš nikakvog autoriteta među nama sveštenicima i ostalim građanima.

Zahvaljujući ovakvom radu i ponašanju vladike Irineja, ljudi, građani, pa i oni koji su primerni vernici, otuđuju se od crkve, bogosluženja su sve manje posećena, vera opada u narodu, sekte se razmnožavaju (jedna sekta je na sto metara od vladičinog doma), a Niška eparhija pod dirigentskom palicom vladike Irineja umire tiho i uspravno.

Pošto ste na osnovu svega napred izloženog mogli makar približno da stvorite jasan mozaik o ličnosti vladike Irineja, mi bismo Vas, gospodine Pešiću, najljubaznije zamolili, uz sve dužno poštovanje i duboku zahvalnost za sve ono što ste do sada učinili za narod Sv. Save i Srpsku pravoslavnu crkvu, da se okrenete od ćoravog posla sa vladikom Irinejem i da se posvetite prvenstveno svome zdravlju, ličnom i porodičnom životu. Samo duhovno i telesno zdravi Vi ćete biti od neizrecive koristi našem narodu i Crkvi. Od srca Vam toplo i iskreno želimo dug život, ozdravljenje, sreću i uspeh u daljem pregalništvu i neimarskom radu.

+++

Branko Pešić (Zemun 1921. – Linjano 2006)

Arhitekta i profesor na fakultetu, kao i projektant mnogih velikih objekata u Beogradu i u svetu.

Autor je projekta za nastavak gradnje hrama svetog Save u Beogradu. Glavni organizator i nadzorni inženjer svih radova na gradnji hrama od 1984. do 1996. godine. Projektovao 27 crkvenih objekata, među kojima se ističu crkve u Priboju na Limu, Batajnici i Zemun Polju, kapela-zadužbina porodice Nikolaja Velimirovića u Lelićima, i crkva svete Petke na Čukarici u Beogradu.

ТАБЛОИД бр. 225 / 02.02.2011)

(izvor: http://www.novinar.de/2011/02/03/patrijarh-srpski-irinej-lovac-na-zene-i-novac.html; pdf cerzija na ćirilici: http://www.novinar.de/wp-content/uploads/2011/02/irinej-i-njegova-ne_dela.pdf )

Priredio: Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Igor Vukić – Zatočenik Vuk Vernić u Jasenovcu se bavio znanstvenim radom

Objavljeno

na

Objavio

U logor u Jasenovcu 1942. godine bio je interniran i Vuk Vernić, profesor sociologije i statistike na Pravnom fakutetu u Zagrebu. Vernić je bio član komunističkog odbora sveučilišnih nastavnika u kojem su bili Šime Balen, Mladen Iveković, Ešref Badnjević, Ozren Novosel, Juraj Bocak, Ivo Frol, Zorko Golub i drugi. Ustaško redarstvo većinu članova je otkrilo i uhitilo te zatvorilo u sabirne i radne logore, piše Igor Vukić

Vuk Vernić je u Jasenovcu, prema sjećanjima suzatvorenika Natka Devčića*, izveo pravi podvig:

„Otputio se jednog dana u zapovjedništvo i izjavio da bi se u logoru htio baviti znanstvenim radom. Zamolio je da mu se iz Zagreba iz Sveučilišne knjižnice pribave određene knjige (sociologija i sl.). I to se stvarno dogodilo – dobio je knjige, počeo ih čitati i praviti bilješke“, naveo je Devčić.

Vuk Vernić je 1943. izašao iz jasenovačkog logora i otišao u partizane.

Poginuo je na Sutjesci, u nerazjašnjenim okolnostima – po jednima obolio je od tifusa, po drugima stradao je u zračnom bombardiranju partizanskih položaja.

– Crtica o Vuku Verniću posvećena je svim znanstvenicima i povjesničarima koji imaju „mišljenje“ o Jasenovcu, a ne da im se prošetati do Hrvatskog državnog arhiva i pogledati dokumente koji su tamo lako dostupni, komentirao je Vukić.

* Natko Devčić (1914.-1997.), skladatelj, profesor na Muzičkoj akademiji, u logoru u Jasenovcu 1942. godine proveo šest mjeseci i vodio glazbeni orkestar. Vernića spominje u memoarskom zapisu koji je nastao 1996. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari