Pratite nas

U potrazi za Istinom

LIK I DJELO PATRIJARHA SRPSKOG IRINEJA

Objavljeno

na

Izvorni tekst srpskog TABLOIDA iz 2011

Radi kompletiranja istine o ovdašnjim ribarima ljudskih duša, što je uslov za istinu o nama samima i svemu što nam se događa, Tabloid objavljuje pismo sveštenog lica iz Niša (poznatog redakciji), upućeno pre desetak godina tadašnjem protomajstoru hrama svetog Save Bogdanu Pešiću. U pismu se govori o liku i delu tada episkopa niškog a danas patrijarha srpskog Irineja. Pismo je lične prirode, ali ga kao dokument o tadašnjem i budućem vremenu, o crkvenim i necrkvenim stvarima, objavljujemo u celini…

Poštovani gospodine Pešiću,

Veoma nam je žao što ste u najboljoj nameri da nesebično pomognete Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu praktično ruinirali svoje zdravlje. Kao što ste se i sami lično mogli uveriti, sem Njegove svetosti patrijarha Pavla i nekoliko čestitih episkopa koje na prste možemo izbrojati…

Primer niškog vladike Irineja to najbolje ilustruje, mada i drugi nisu “bolji” od njega. Zato se, nažalost, Srpska pravoslavna crkva polako ali sigurno raspada u svetu a u narodu odumire.

Vi, gospodine Pešiću, imali ste nesreću da na jednom plemenitom i uzvišenom poslu sarađujete sa osobom koja je sva ogrezla u nemoralu, prljavštini, nečasnim poslovima i koja u narodu, kako među vernicima tako i u redovima sveštenika Niške eparhije, a i šire, nema, ama baš nema, nikakvog autoriteta.

A evo zašto.

  1. Godinama se već prenosi s kolena na koleno, iz usta u usta, iz grada u grad, iz dana u dan, notorna činjenica da vladika Irinejima vanbračnu ženu po imenu Ivanka, rođena sestra kaluđerice Nedelje u manastiru Jovanje kod Čačka, da je Ivanka sa majkom vladike Irineja, dok je ova bila živa, redovno posećivala vladiku Irineja u niškom eparhijskom dvoru gde je i odsedala. Sada su te posete ređe, ali Ivanka odseda u hotelu. Imaju dvoje vanbračne dece, sina i kćer, o kojima se vladika Irinej kao vanbračni otac svesrdno brine.Izdržava ih bogato, uzimajući pare sa svojih knjižica ili iz crnog fonda eparhijskog. U tome ima dosta pomagača. Zato se u eparhijskoj kasi ne zna ni približno finansijsko stanje, a ono što se “vodi” fiktivno je.

Da bi sakrio od javnosti postojanje sina zamolio je monaha Savu u manastiru Sukovo da ovaj prizna Irinejevog sina za svoga, što je Sava morao da učini. Kada je Irinejev sin završio bogosloviju, vladika Irinej je bukvalno najurio monaha Savu iz Sukova. U školovanju sina svesrdno mu je pomagao rektor Prizrenske bogoslovije Timotijević, koji zato Irineja ima u rukama, i vršlja po Niškoj eparhiji kako hoće.

  1. Po kazivanju protojereja i stavrofora pok. Petra Gagulića u čiju verodostojnost kazivanja niko ne sumnja, vladika Irinej je održavao intimne veze sa igumanijom Justinom u manastiru Sićevo, nastavljajući tako tradiciju još iz rodnog kraja. Desilo se slučajno da je Petar Gagulić u svojstvu arhijerejskog zamenika, pri jednoj iznenadnoj poseti sićevačkom manastiru zatekao vladiku Irineja i monahinju Justinu na “gomili” u krevetu. Iznenađen prizorom i krajnje uznemiren onim što je video, protojerej je od uzbuđenja pao na železničkoj stanici u Sićevu i pri penjanju u voz polomio nogu.
  2. Po naređenju vladike Irineja monah Lukijan je lično vozio vladiku kolima, više puta, u Prolom Banju i sačekivao u kolima u Ul. pukovački put br. 183, kod Rose, dok je vladika izlivao svoj muški “blagoslov” nad kaluđericom koja je izdržavala banju.

Jedan monah izgleda da je nešto zucnuo pa ga je vladika Irinej više od godinu dana držao pod epitimijom, mada po crkvenom ustavu vladika može da izrekne kaznu epitimije najviše do 50 dana.

  1. U maju mesecu 1991. godine, vraćajući se sa Arhijerejskog sabora u Peći, na ulasku u Prokuplje, vladika Irinej je “pokosio” grupu pešaka na putu, a u Niš dolazi sav izbezumljen.

Sutradan vladika odlazi u Prokuplje sa devizama i uspeva da “stvar” sredi. U SUP-u nisu pokretali postupak jer je vladika sve povređene devizama bogato obeštetio. Jedan od “pokošenih” koji je najteže povređen jer je kontuzovan, dugo se lečio u prokupačkoj bolnici. Vladika mu je, da se ne bi saznalo, pored izdašne pomoći u novcu, čak kupio nova kola. Javnost o tome ništa nije saznala sem nekih “zlih jezika” koji tvrde da je vladika tog dana vozio dve svoje prijateljice, Slovenku i njenu koleginicu, pa je do nesreće došlo tako što je vladika umesto menjača uhvatio “nešto” drugo.

  1. Vladika Irinej je tobož monah, ali mu to ne smeta da ima više štednih knjižica, dinarskih i deviznih, u zemlji i inostranstvu. Odakle mu toliki novac, pitaćete.

Prema dobro obaveštenima iz Eparhije niške evo samo nekoliko konkretnih izvora:

  1. izvor. Kada su mošti sv. Lazara bile u Nišu a narod odajući im dostojnu pažnju i poštu, 12 dana i toliko noći, darivao ih novcem, vladika Irinej je uvek odmah po sakupljanju novca preko “svojih” ljudi menjao dinare u devize, ali bez ikakve evidencije i polaganja računa bilo kome. Niko od zainteresovanih do danas nije smeo da postavi pitanje gde su te devize i koliko je para sakupljeno, a bilo je i previše u ono doba.
  2. izvor. Kad je vladika Irinej boravio u Americi zamenjujući preminulog američkog episkopa, prema kazivanju očevidaca – tamošnjih sveštenika i naših iseljenika, vladika Irinej je očerupao dolare iz tamošnje eparhije i samog pokojnog episkopa. Čak je uzeo i mnogo zlatnih predmeta darivanih od strane Srba biznismena.
  3. izvor. Naš čovek u SAD, dok je vladika Irinej tamo bio na zameni, iz verskih pobuda dao je vladici kao najsigurnijoj ličnosti 36.000 dolara da ovaj podeli manastirima Niške eparhije. Računao ovaj naš “srećnik” da ima 18 manastira i svakom od njih po 2.000 dolara, što će dovoljno biti za spas njegove duše i da mu se ime u svim manastirima ugravira na pločama darodavaca.

Kad se posle jedne godine naš darodavac iznenada povratio u zemlju i raspitao za novac, utvrdio je da dolari nisu raspoređeni prema zaveštanju. Tada nastaje veliko zlo. Vladika poriče da je dolare primio, darodavac nema nikakve potvrde, pa ni svedoke, a gola “tvrdnja pred SUP-om i sudom ne proizvodi pravno dejstvo”, darodavcu ništa drugo nije ostalo nego da se obrati novinaru.

Po savesti svojoj novinar objektivno prikazuje stvar i objavljuje članak u novinama. Tek što su novine počele da se prodaju, vladika Irinej saznaje i preko svojih ljudi otkupljuje najveći deo tiraža novina. Mislio, jadan vladika, da će snalažljivošću nadmudriti javnost. Ali prevario se. Istina, mali broj primeraka je prodat ali dovoljan da kruži po rukama i gradu kao dokaz i čak svedok o prljavim, nečasnim, da ne kažemo hohštaplerskim rabotama jednog crkvenog velikodostojnika.

  1. izvor. Dok je vladika Irinej poslednji put bio u pratnji patrijarha Pavla po Kanadi i SAD dobio je 23.000 dolara od tamošnjih bogatih Srba za pomoć srpskim manastirima. Nažalost i ove pare su završile na njegovim štednim knjižicama u inostranstvu.
  2. izvor. Kaluđer u pirotskoj okolini, u skoro napuštenom manastiru sklonom padu, imao je dve krave i tavorio je svoje poslednje dane života. Umesto da pomogne ostarelom čoveku, uz to monahu, umesto da ga zbrine i pomogne mu, vladika Irinej mu oduzima obe krave-hraniteljice i prodaje ih. Razume se, za vladiku je najvažnije da “zbrine” krave, a novac stavi na svoje štedne knjižice. Po pričanju seljaka, monah je umro u najvećoj bedi.
  3. izvor. Stalni je priliv deviza od bogatih ljudi iz šireg regiona Niša i raznih ustanova, darodavaca. Pošto se one obično predaju na ruke vladici bez svedoka i potvrda, prirodno je što završe na vladičinim štednim knjižicama.
  4. izvor. Sredinom prošle godine umro je kaluđer Vasilije u manastiru Ajdukovac kod Kuršumlije. Posle sahrane vladika je pokupio zaostavštinu pokojnika: lovačke puške, pištolj, dve motorne testere, stavio ih u svoja kola i odvezao na sigurno mesto. Dok su sveštenici prenosili zaostavštinu u vladičina kola, po pričanju meštana sela, vladika Irinej je pretražio sve fijoke po ormanima i u jednoj našao i uzeo 40.000 maraka, što je izazvalo nezadovoljstvo kod tamošnjih ljudi, koji će zbog toga protestovati kod nadležnih građanskih i crkvenih vlasti. O takvoj beskrupuloznoj i gramzivoj pomahnitalosti vladike kolaju, nažalost, i druge priče.

Ovom “moralnom” i deviznom imidžu vladike Irineja dodajemo i sledeće nesporne činjenice.

  1. U vremenu najvećeg egzodusa Srba iz Srpske Krajine u 1995. godini vladika Irinej “kupuje” nova kola za 48.000 maraka (iako ima dobra i ispravna kola) ne računajući iznos carine i prevoza. Čak mu i Eparhijski upravni odbor daje saglasnost za nabavku i to u vremenu kada se za izbeglice sakupljaju sve i svašta, a zamislite “velikodušnog” fariseja Irineja kako besplatno deli stare stvari unesrećenima a za sebe kupuje nova luksuzna kola marke “ventrom”.

Hilandarski konak je stao sa izgradnjom jer nema para – kaže vladika Irinej. Isto tako nema para da se sagrade sala i druge administrativne prostorije za kojima vapi Saborna crkva u Nišu. Ali zato ima para da se vladika luksuzira novim kolima.

Na računu za nova kola stoji “Biskupu niškom G…” ali se ne zna ni ko ih je naručio ni ko ih je platio, ni ko ih je isporučio…

Pretpostavka je upućenih da je to mito koje je vladika Irinej primio za kupovinu onih famoznih radioaktivnih ploča za hram sv. Save na Vračaru, o čemu je pisao NIN. Dakle, po svoj prilici na vidiku je teško krivično delo koje bi trebalo prijaviti državnim i crkvenim organima radi gonjenja.

  1. Sredinom 1993. godine u Nišku eparhiju stiže šleper sa paketima hrane na ime bratske pomoći Grčke crkve srpskom narodu. Podela je izvršena navodno sva. Međutim, godinu dana kasnije, 1994, po naređenju vladike Irineja izbačeno je u kontejnere oko 1.000 kg hrane koja se ukvarila u grčkim paketima čuvanim u neadekvatnim podrumskim prostorijama eparhijskog dvora. Zašto ovi paketi sa hranom nisu odmah podeljeni, za koga su čuvani, kome su tajno deljeni, zbog čega je dopušteno da se ova nasušna hrana ukvari i baci, jedini odgovor zna samo vladika Irinej. Narod je udisao smrad iz kontejnera, proklinjao sveštenike i vladiku, što je velika naša bruka za koju Grci, na našu sreću, nisu saznali.

Još jednom se dogodilo u Eparhiji niškoj da se ukvare životne namirnice i bace na đubrište. Bilo je to pre sedam godina, kada su namirnice (krompir, luk, pasulj i dr.) dobrovoljno sakupljene za učenike Prizrenske bogoslovije. Vladika Irinej po svome običaju “ima vremena”, nije dao blagoslov da se na vreme transportuju namirnice, a ove “ne znajući” da čekaju završiše takođe u kontejnerima.

  1. Vladika Irinej je tobož monah a juri za bogatstvom, luksuzom i raskoši. Skoro u svakom većem manastiru on ima savremen, na najluksuzniji način opremljen apartman. Čak i predsednik Republike bi mu pozavideo na bogatoj i luksuznoj opremljenosti kabineta u eparhijskom niškom dvoru. Nije nikakvo opravdanje da to čine darodavci, jer da vladika Irinej ima malo više u sebi ljudskog, hrišćanskog i monaškog, on bi sredstva darodavaca, u dogovoru sa njima, usmerio tamo gde su preko potrebna: sala sa preko 500 sedišta tako potrebna Sabornoj crkvi, krstionica, biblioteka čak otvorena i za narod, svešteničke kancelarije i dr.
  2. Molbe, žalbe, peticije, prigovore građana, pismene ili usmene, neposredno ili putem štampe, vladika Irinej ne uvažava. Žale se ljudi, konkretno i pojedinačno na sveštenike, da svaki sveštenik ima svoju taksu i naplaćuje usluge kako mu se prohte. Neki sveštenici idu toliko daleko da imaju dve tarife: jednu za vernike a drugu za one koji nisu “na spisku”. Ovi drugi plaćaju, razume se, dvostruko više. Vladika ne reaguje. Sveštenik u selu Č. da bi naplatio osveštenje vodice u jednoj siromašnoj porodici, juri po dvorištu i hvata najbolju kokoš, ili u selu M. najbolju ćurku, ili sveštenik gradske crkve u Nišu kao fantom juri po groblju da naplati opelo. Na sve te bruke i sramote vladika Irinej ne reaguje.

Građani Bele Palanke i pisanom dostavom a i preko štampe traže, navodeći opravdane razloge da vladika Irinej smeni sveštenika, ali vladika po svom običaju ništa ne preduzima.

Novinar NIN-a traži da vladika Irinej objasni pozadinu kupovine radioaktivnih ploča za hram sv. Save a ovaj to odbija, sigurno iz straha da će se otkriti kako je “kupio” svoja nova kola marke “ventrom”.

Dakle, pred problemima vladika Irinej se ponaša kao noj koji zabije glavu u pesak i drži je sve dok bura ne prođe.

  1. Otuda po crkvama Niške eparhije vlada samovolja sveštenika, a posebno se manifestuje i otvorena neposlušnost prema vladici jer ga mnogi pojedinci imaju u rukama. Na primer:

Premesti vladika sveštenika iz sela T. u Zaplanje zbog nemoralnog ponašanja sveštenikove žene, ali sveštenik kaže ne i pripreti da će vladici baciti bombu pred noge i vladika mora da odustane od svoje odluke (daleko bi nas odvelo da ove slučajeve navodimo).

U Sabornoj crkvi u Nišu glavnu reč ima najmlađi sveštenik Branko Cincarević, zet rektora Timotijevića. To je onaj sveštenik koji je kao bogoslov obeščastio rektorovu kćer pa je venčanje obavljeno u šestom mesecu trudnoće! (valja samo uporediti podatke iz venčanice Brankove i krštenice prvog Brankovog deteta). Kakva nekultura, bezobrazluk, nevaspitanje, sirovost, grubost, prostakluk mladog čoveka! Ali u senci svog velikog tasta Timotijevića on žari i pali u Eparhiji niškoj kao sekretar Upravnog odbora Eparhije. Vladika Irinej je nemoćan da obuzda njegovu samovolju, bezobrazluke, drskost, jer duguje zahvalnost njegovom tastu Timotijeviću što je pomogao u školovanju Irinejevog sina.

Da zlo bude veće porodica Cincarević je zaposela najveći deo funkcija u Sabornoj crkvi. Dragan Cincarević, stariji brat Brankov, takođe je tu sveštenik. Vladici ništa ne smeta što se ovaj i po treći put, iako sveštenik, oženio. Otac Brankov vodi stari hor, a Brankova žena mlađi hor, a u horu – 12 Cincarevića.

Da klan Cincarevića bude kompletan, po molbi Timotijevića, vladika Irinej bez ikakvih skrupula premešta iz Požarevca u Niš i drugog zeta Timotijevića i tako je kompletiran nepotizam. Za starije sveštenike Niš je nedostižan, a za mladog Timotijevićevog zeta, koji nema nikakve potrebe za ovim gradom, životno je opredeljenje zahvaljujući tastu koji ima vladiku u šakama…

Dakle, veće je zlo sada u Crkvi nego u jednopartijskom sistemu: totalitarizam, svađe, nepoštovanje vrednosti, koristoljublje, osvete, netrpeljivost, monopolizacija i komercijalizacija crkve, podmićivanje, korupcija, siledžijstvo, sladak život, bezgranično bogaćenje, beskrupulozno ponašanje, a sve to u ime Boga u koga oni ne veruju, a još manje ga se boje.

Uskoro će se dogoditi nešto nezapamćeno – sveštenici će štrajkovati! Spremaju se da idu i u Beograd jer vladika Irinej hoće da se oduži svome dobročinitelju Timotijeviću na taj način što, kada Timotijević ode u penziju, da mu vladika ponudi mesto arhijerejskog zamenika i ustupi jednu parohiju u centru Niša, a sveštenika koji tu parohiju drži poslaće na selo. Uostalom, to mu je već i predočio. Kakva beskrupuloznost!

  1. U odsustvu kulturnog i dostojanstvenog ponašanja, neurotično držanje i reagovanje vladike Irineja vrlo često se manifestuje ne samo prema sveštenicima već i prema drugim građanima. Ne trpi školovanije, obrazovanije, kulturnije, časnije i poštenije ljude, zato je svoje druženje sveo samo na jednog klomfera. Sve ovo jasno pokazuje koliko je vladika Irinej nezreo, nedorastao i nepodoban za čin crkvenog velikodostojnika.

Koliko vladici Irineju nedostaju osnovne ljudske vrednosti – čast, ugled, ponos i dostojanstvo – vidi se i iz sledećih primera; ničim izazvan vladika izbacuje iz svojih kola sveštenika sa kojim je pošao na službeni put… Pred masom naroda na jednoj proslavi apsolutno bez ikakvih razloga udara đakona povećom kitom bosiljka što izaziva veliko negodovanje kod prisutnog naroda… Ili, pak, prilikom osvećenja crkve, beznačajnim povodom baca osvećenu vodu na svešteno lice… itd.

Pomenimo još i reči vladike Stefana koji je vladici Irineju na Saboru u Peći doslovno rekao: “Ja tebi, Irineju, ne bih ni drljaču dao da njome upravljaš a kamoli eparhiju”. Ovo nije rečeno bez razloga. Ljudi iz Niške eparhije i građani Niša koji dobro poznaju vladiku Irineja odnosno imali su čast da ga upoznaju u pravoj boji, vrednosti i veličini, vele da vladici Irineju ne bi ni jednu gusku dali, jer bi je izgubio. Šteta što sve ovo Sveti sinod ne zna, pa mu poveri poslove koje on samo zabrlja a nikako da reši.

Inače, vladika Irinej je u Eparhiji niškoj poznat pod imenom “crveni vladika” zbog šurovanja i kolaboriranja sa komunistima, s jedne strane, a s druge, jer je i sam bio član KPJ dok je radio u eksport-import preduzeću u Beogradu. Razume se, pošto je bio kaluđer, da bi radio u ovom preduzeću morao je da se raščini, ali to mu ništa nije smetalo, kao i svakom beskrupuloznom čoveku, da se, kad mu se ukazala prilika, ponovo vrati u kaluđere da bi bio i vladika. Zato je ovakav problem kakav jeste. O svemu ovome najbolje zna g. Olbin koji mu je izvesno vreme bio protektor.

Gospodine Pešiću,

Evo samo delimičnih razloga zbog kojih vladika niški nema baš nikakvog autoriteta među nama sveštenicima i ostalim građanima.

Zahvaljujući ovakvom radu i ponašanju vladike Irineja, ljudi, građani, pa i oni koji su primerni vernici, otuđuju se od crkve, bogosluženja su sve manje posećena, vera opada u narodu, sekte se razmnožavaju (jedna sekta je na sto metara od vladičinog doma), a Niška eparhija pod dirigentskom palicom vladike Irineja umire tiho i uspravno.

Pošto ste na osnovu svega napred izloženog mogli makar približno da stvorite jasan mozaik o ličnosti vladike Irineja, mi bismo Vas, gospodine Pešiću, najljubaznije zamolili, uz sve dužno poštovanje i duboku zahvalnost za sve ono što ste do sada učinili za narod Sv. Save i Srpsku pravoslavnu crkvu, da se okrenete od ćoravog posla sa vladikom Irinejem i da se posvetite prvenstveno svome zdravlju, ličnom i porodičnom životu. Samo duhovno i telesno zdravi Vi ćete biti od neizrecive koristi našem narodu i Crkvi. Od srca Vam toplo i iskreno želimo dug život, ozdravljenje, sreću i uspeh u daljem pregalništvu i neimarskom radu.

+++

Branko Pešić (Zemun 1921. – Linjano 2006)

Arhitekta i profesor na fakultetu, kao i projektant mnogih velikih objekata u Beogradu i u svetu.

Autor je projekta za nastavak gradnje hrama svetog Save u Beogradu. Glavni organizator i nadzorni inženjer svih radova na gradnji hrama od 1984. do 1996. godine. Projektovao 27 crkvenih objekata, među kojima se ističu crkve u Priboju na Limu, Batajnici i Zemun Polju, kapela-zadužbina porodice Nikolaja Velimirovića u Lelićima, i crkva svete Petke na Čukarici u Beogradu.

ТАБЛОИД бр. 225 / 02.02.2011)

(izvor: http://www.novinar.de/2011/02/03/patrijarh-srpski-irinej-lovac-na-zene-i-novac.html; pdf cerzija na ćirilici: http://www.novinar.de/wp-content/uploads/2011/02/irinej-i-njegova-ne_dela.pdf )

Priredio: Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Svjedocima smo procesa u kojem se putem medija, kulture i politike nastoji nametnuti određeno kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević, i to nauštrb faktografije, istine i povijesne znanosti. Kako bismo se kao pojedinci i kao društvo mogli oduprijeti tim manipulacijama za početak je potrebno sagledati kronologiju događaja u tom procesu koji još traje,štoviše, koji je u svom punom jeku.

Diana (Obexer) Budisavljević rođena je 1891. u Innsbrucku (Republika Austrija). 1917. udaje se za Julija Budisavljevića s kojim 1919. dolazi u Zagreb. Umrla je 1978. u Innsbrucku.

  1. – 1945. organizirala je i pružala pomoću ratu stradaloj djeci, prije svega kozaračkoj djeci i, kako se navodi u Dnevniku, djeci pravoslavnih majki. Ovo njezino humanitarno djelovanje  nazvano je „Akcija DB”.

U razdoblju od 1945. do 2003. u javnosti se ne spominje, (uglavnom) ne postoji kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević.

Stvaranje kolektivnog sjećanja  kronologija i nekoliko primjera

– 2002. objavljen je pregledni rad Danijele Marjanić „Biografija Diane Budisavljević” (na njemačkom) na hrcak.srce.hr .

– 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

– 2002. objavljen je pregledni rad „Auszug aus dem Tagebuch: Aktion Diana Budisavljević” (Izvod iz Dnevnika. Akcija D. B.) na hrcak.srce.hr

– 2003. godine objavljena je knjiga „Dnevnik Diane Budisavljević

– 2011. L. Filipović na tportal.hr objavljuje: „ZABORAVLJENA IAKO JE SPASILA 12.000 DJECE; Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti”

– 1. ožujka 2017. austrijski autor Wilhelm Kuehs objavljuje biografski roman „Dianas liste” koji je ubrzano objavljen u srpskom izdanju kao „Dijanina lista”

– 28. lipnja 2017. Jutarnji list objavljuje: „’AKCIJA D.B.’ Europski fond podržao film o ženi koja je spasila 10.000 djece u ustaškom režimu”; iz teksta: „film Akcija D.B. (radnog naslova Dianina lista) redateljice Dane Budisavljević u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije s iznosom od 160.000 eura, kako je izvijestio HAVC.”

– 15. srpnja 2017. Boris Orešić u Globusu piše članak o Diani Budisavljević: „DAMA IZ VISOKOG DRUŠTVA Čudesna priča o zaboravljenoj heroini iz Zagreba”

– 6. listopada 2017. u Sisku je imenovan Park Diane Budisavljević

– 15. svibnja 2018. u Domu Vojske Republike Srbije u Beogradu otvorena izložba “Dijanina deca” posvećena Diani Budisavljević (prenose hrvatski mediji net.hrdanas.hr: „ZAŠTO ZA OVU ŽENU NITKO NIJE ČUO? Srbija ju koristi za propagandu, a Hrvatska ignorira Dianu koja je spašavala djecu iz logora”)

– 23. svibnja 2018. premijerno je prikazan dokumentarni film RTS-a o Diani Budisavljević „Dijanina deca”

–  u studenom 2018. beogradski Odbor za podizanje spomenika donosi odluku o podizanju spomenika Diani Budisavljević do kraja 2019. („Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana”, Davor Iavnković, Večernji list, 25. studenog 2018.)

Dnevnik Diane Budisavljević

– Dnevnik je pisan od listopada 1941. – listopada 1945., uz jedan kratki upis iz veljače 1947.

– 1993. prvi prijedlog da se Dnevnik objavi (iz predgovora)

– Dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela unuka D. B., Silvija Szabo, objavljen je 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. I 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Dijani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan?

Usporedba: „Dnevnik Diane Budisavljević” i Dnevnik Anne Frank

  1. Dostupnost originalnog dnevnika

– Originalni dnevnik Diane Budisavljević nije dostupan široj javnosti, nema ga na internetu.

– Originalni dnevnik Anne Frank javno je dostupan, i na internetu.

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

  1. Objava Dnevnika:

– Dnevnik Diane Budisavljević nastao je 1941. – 1945.,

prvi put je kao članak objavljen 2002., 2003. prvi put je objavljena knjiga. Knjiga nije dostupna u knjižarama.

– Dnevnik Anne Frank nastao je 1942. – 1944.,

prvi put je u dijelovima objavljen u nizozemskim novinama „Het Patrool”, kao knjiga je prvi put objavljen 1947., nakon čega su uslijedila mnoga izdanja. Dostupna su u knjižarama.

  1. Autentičnost:

– Dnevnik Diane Budisavljević preveden je od njezine unuke i objavljen 2003. kao knjiga. Međutim, široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

– Dnevnik Anne Frank javno je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima.

Istražena je njegova autentičnost. Uz to je 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film RTS-a: „Dijanina deca”

Film „Dijanina deca” iz 2018. snimljen je u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” i emitiran je, među ostalim, na  Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti.

Evo nekoliko primjera – kadrovi iz filma uz engleski prijevod (titlovi):

Kao što vidimo, navodi se kako su za vrijeme NDH Hrvatskoj pripadali teritoriji koji danas nisu sastavni dio hrvatske države. Uz Bosnu i Hercegovinu navodi se i Srijem. Riječ je o potpuno netočnoj informaciji. Sastavni dio hrvatskog teritorija današnje hrvatske države je i Srijem (Vukovarsko-srijemska županija).

Pogledajte ovaj primjer:

Ovdje nije samo riječ o netočnoj informaciji nego i o grubom falsificiranju povijesti u svrhu širenja ideologije. Navedeni podatak da je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba” pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

(doc. dr. sc. Prof. Vlatka Vukelić, „Djelovanje sisačkog ‘Sokolskog društva’ od 1929. do 1941”;
doc. dr. sc. Stjepan Šterc, članak o popisu stanovništva;
https://www.bib.irb.hr/570290
https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba ).

Ideologija

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja”, te da je emitiran u programu javne televizije Republike Srbije RTS, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima (vanjsko)političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i ideološkim propagandama.

S obzirom na tu spoznaju problematičan nije samo spomenuti film, nego i 2017. najavljeni film naslova „Akcija DB” koji se uskoro treba premijerno emitirati u Hrvatskoj, a koji je snimljen u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

Povijesna znanost

U Sisku je u prosincu 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ na kojem su izneseni mnogi rezultati znanstvenog istraživanja koja potvrđuju veliku,čak i presudnu ulogu blaženog kardinala Alojzija Stepinca u zbrinjavanju i pomoći kozaračke i ostale djece stradale u ratu. Tu je činjenicu, prema zasad neprovjerenom prijevodu njezina dnevnika, potvrdila i sama Diana Budisavljević.

Međutim, iz ideoloških i propagandnih razloga ova se istina umanjuje, nerijetko i prešućuje. Imamo li u vidu kako Srpska pravoslavna crkva, koja kroz povijest, pa tako i danas, uvelike utječe na politički, društveni i kulturni život Republike Srbije, propagandno djeluje protiv beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, za očekivati je da će se na svim relevantnim razinama politike, društva i kulture Republike Srbije takvo djelovanje i nastaviti.

Znanstvena istraživanja predstavljena u Sisku koncem 2018. godine također su potvrdila kako u Sisku za vrijeme II Svjetskog rata nije bilo koncentracijskog logora, a kamoli logora za djecu.

Netočna informacija o postojanju logora u Sisku iz ideoloških je razloga do te mjere propagandno proširena da su je čak i vijećnici Grada Siska 2017., predlažući imenovanje Parka Diane Budisavljević, u prijedlogu eksplicite naveli: „…humanitarki koja je predvodila spašavanje srpske djece iz sisačkog logora 1942. i 1943. godine”.http://www.sisak.info/park-diane-budisavljevic-ulica-stjepana-grgca-trg-120-brigade-i-perivoj-tee-bencic-rimay/

Upravo su iz tog razloga mnogi vijećnici glasovali ‘suzdržano’, i upravo je iz tog razloga jedna vijećnica glasovala ‘protiv’ prijedloga. Nisu bili protiv imenovanja trga imenom ove humanitarke, već su bili upoznati s povijesnom činjenicom o nepostojanju logora u Sisku. Glasovali su ‘suzdržano’ i ‘protiv’ jer je obrazloženje bilo temeljeno na povijesnoj, ideološkoj i propagandnoj laži:

„Imenovanje nekoga parka po toj humanitarci nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž.” https://www.glas-koncila.hr/povjesnicarka-dr-vlatka-vukelic-razotkriva-laz-o-djecjem-koncentracijskom-logoru-u-sisku-generacije-koje-dolaze-trazit-ce-pocinitelje-zlocina-nad-svojima/

Zaključak

Iz svega navedenoga razvidno je kako kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević do 2003. gotovo nije postojalo.

Također se može zaključiti kako su lik i djelo Diane Budisavljević od početka 21. stoljeća počeli postajati dijelom kolektivnog sjećanja, ali uglavnom na temelju selektivnih i nedovoljno provjerenih informacija, te ideologiziranom propagandom.

Velika je oskudica relevantnih, znanstvenih, povijesnih istraživanja što otvara vrata ideologiziranju ove teme i širenju nepotpunih, iskrivljenih, propagandnih, pa i netočnih povijesnih podataka.

Sve dok se ne objavi znanstvena ekspertiza o autentičnosti dnevnika Diane Budisavljević i dok se ne naprave znanstvena istraživanja o njezinom djelovanju, sva tumačenja njezinog rada i djelovanja treba promatrati u duhu prosrpske i protuhrvatske propagande.

Građanska inicijativa Ivo Pilar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Objavljeno

na

Objavio

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.

Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.

Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.

Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?

Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.

Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.

Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!

Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).

Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

 

Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su  -ubijeni.

Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.

Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.

Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.

A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:

Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka,  85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.

Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari