Pratite nas

Kronika

LIKVIDACIJA DAMIRA ĐUREKOVIĆA

Objavljeno

na

U pozadini afere oko likvidacije Stjepana Đurekovića i rasvjetljavanja uloge hrvatskih dužnosnika Udbe koji su to ubojstvo isplanirali i organizirali, javnosti je malo poznat podatak da je na sličan način ubijen i njegov sin Damir. O ubojstvu Stjepana Đurekovića poznato je gotovo sve, potrebno je samo utvrditi ulogu šefa hrvatskih tajnih službi – Josipa Perkovića, za što će se očito potruditi Njemačka, kao i Zdravka Mustača koji je neposredno prije Đurekovićevog ubojstva imenovan za zamjenika republičkog (hrvatskog) sekretara za unutarnje poslove. S obzirom da je Đureković tijesno surađivao s njemačkom obavještajnom službom BND-om, teško je za očekivati da će Lex Perković, kojeg forsira hrvatska Vlada, spriječiti njegovo izručenje, jednostavno, zbog njemačke principijelnosti.

Stjepan Đureković ubijen je 28. srpnja 1983. godine, dok je njegov sin Damir likvidiran 4 godine  kasnije. Dok su motivi za ubojstvo Stjepana Đurekovića postojali, u skladu s politikom bivše Jugoslavije prema neprijateljskoj emigraciji i protivnicima komunističkog režima, za likvidaciju Damira takvi motivi nisu postojali već je on eliminiran očito iz preventivnih razloga. Stjepan Đureović uklonjen je, najvjerojatnije, zbog političkog antikomunističkog  djelovanja, financijskih malverzacija ili njegovih obavještajnih i špijunskih aktivnosti. S obzirom da su organizatori i izvršioci njegovog ubojstva još živi, odgovor na to pitanje moguće je dobiti.

Za razliku od Stjepana Đurekovića koji je ubijen u Njemačkoj, njegov sin Damir ubijen je u Kanadi. Ubojstva hrvatskih emigranata u Kanadi bila su vrlo rijetka, i jugoslavenske tajne službe u toj zemlji izvršile su samo dvije likvidacije. Damir je bio jedna od te dvije žrtve.

Damir Đureković rođen je 1954. godine, za vrijeme dok je njegov otac Stjepan bio zaposlen u Odjelu za planiranje Vlade AP Vojvodine. Poslije se Stjepan s obitelji seli u Osijek, a potom u Sisak i zapošljava se u Rafineriji. Godine 1956. učlanjuje se u Komunističku partiju.

NIJE PIO OTVORENA PIĆA

Damir Đureković, da bi izbjegao služenje vojnog roka 1. srpnja 1981. godine bježi u Njemačku. Godinu dana nakon toga sinu se priključuje i Stjepan i on, 24. travnja 1982. godine odlazi, također u Njemačku, a njegova supruga Gizela ostaje u Hrvatskoj. Ostaje u kontaktima sa suprugom i sinom, koji joj u jednom telefonskom razgovoru otkriva kako zna da su im na tragu Udbini agenti i da su započeli progoni. Ubrzo nakon toga počinju saslušanja Gizele u Đorđićevoj u Zagrebu. Slijede anonimne telefonske prijetnje i pritisci na nju da se odrekne sina i da se rastane od supruga.

Nekoliko mjeseci nakon ubojstva Stjepana Đurekovića, njegov sin Damir, u strahu da bi i njega mogla zadesiti slična sudbina, bježi u Kanadu u grad Calgari. Točnije, prvo dolazi u Toronto, da bi kasnije otišao u Calgari  gdje je pronašao stan u kojem je stanovao do likvidacije. Iz Calgarija često putuje u SAD. Postoje određene informacije da se bavio industrijskom špijunažom.

U emigraciji je bio vrlo oprezan. Bojao se da ga jugoslavenske tajne službe ne otruju, pa je pazio što jede i pije. Rijetko se hranio u restoranima i izbjegavao je piti točena pića. Imao je vrlo mali krug prijatelja. Prisnije se družio samo s četvoricom prijatelja koji su dolazili iz različitih sredina.

NITKO NIJE ČUO PUCANJ

Službena verzija njegove smrti je samoubojstvo iz lovačke puške, a kanadska policija o tom slučaju nikada nije provela ozbiljniju istragu. Kao potvrda da se radilo o samoubojstvu «pronađeno» je oproštajno pismo pisano na pisaćoj mašini. No, sada slijede činjenice koje se nikako ne uklapaju u priču o samoubojstvu.

Damir Đureković stanovao je u svojem apartmanu na trećem ili četvrtom katu, u zgradi koja ima čuvara ili recepcionara, kao što se to može ponekad vidjeti u američkim filmovima. Samoubojstvo je navodno izvršeno u njegovom stanu lovačkom puškom, ali nitko nije čuo pucanj. Poznato je kako na lovačku pušku (sačmaricu) nije moguće montirati prigušivač, pa je čudno kako je to samoubojstvo ili ubojstvo u stanu nečujno obavljeno. Prema informacijama koje sam dobio od Ive J. iz Kanade, koji je osobno obišao Damirov stan u kojem je pronađen njegov leš, sve upućuje na vrlo neobične okolnosti u kojime je «samoubojstvo» počinjeno. Damirovo tijelo pronađeno je na insistiranje njegovog prijatelja s fitnessa koji se prvo raspituje o njemu na recepciji, s obzirom da ga neko vrijeme nije vidio u dvorani. Odlaze do njegovog apartmana i nalaze na zaključana vrata koja su dodatno bila iznutra zatvorena lancem. Policija reže lanac i ulaze u apartman. Na ulaznim vratima nalaze zalijepljen otvor na vratima za poštu. Bilo je to 10. rujna 1987. godine.

Damirovo tijelo pronađeno je na krevetu s puškom u neposrednoj blizini. Pucano je u glavu, međutim na zidu koji se nalazio iza njegove glave nije bilo nikakvih tragova krvi ili sačme iz puške. Moj sugovornik nije spominjao da su u sobi bili primijećeni tragovi borbe.

DODATNE NEJASNOĆE

Oproštajno pismo započinje riječima: «Dragi prijatelju ja odlazim…»  U pismu spominje telefon gdje će primiti vijest taj prijatelj primiti neku vijest. Hrvati iz Kanade nisu mogli dobiti fotokopiju tog pisma. Mogli su ga samo vidjeti i pročitati. Stanoviti Gamulin dobiva odobrenje Damirove majke da može preuzeti njegovo tijelo, ali mu nije odobreno. Umjesto njega, tijelo preuzima konzulat koji ga šalje u Beograd, gdje je tijelo očišćeno od svih tragova.

Bez obzira na sve nejasnoće, Damirova smrt je proglašena samoubojstvom. Kanadske vlasti zaključile su ovaj slučaj, bez obzira na mnoga otvorena pitanja. Zatvaranje ovog slučaja posebno je odgovaralo i jugoslavenskim vlastima.

Osobe koje su upoznate sa slučajem ubojstva Damira Đurekovića vjeruju da ubojica dolazi iz kruga njegovih malobrojnih prijatelja, od koji je netko vjerojatno surađivao sa Službom. Ubojica bi mogao biti i jedan od njegovih poslovnih partnera ili je osoba, ili osobe, koje su to učinile stigle s tim ciljem i namjerom specijalno iz tadašnje Jugoslavije.

Darko Petričić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari