Pratite nas

Linda Prelec

Objavljeno

na

Linda Prelec (24), atraktivna Riječanka, koja je nedavno izabrana za Miss interneta Hrvatske, priprema se za europsko natjecanje na kojem će sudjelovati misice iz 45 država

Već nekoliko godina za redom na stranici Miss interneta bira se najljepša Hrvatica u virtualnom svijetu, a ove je godine ta laskava titula pripala atraktivnoj Riječanki Lindi Prelec (prva pratilja bila je buduća pravnica Antonia Bergam, Dubrovčanka sa zagrebačkom adresom, dok je Miss fotogeničnosti Istranka Sandra Cerin).

Proglašenje je održano krajem ožujka u hotelu Antunović u Zagrebu, gdje je vlasnica portala miss-interneta.hr Ana-Marija Kirin okrunila novu Miss, nasljednicu Katarine Banić na tronu najljepših djevojaka hrvatskog interneta.

linda prelec

Friška pobjednica tako će predstavljati Hrvatsku i na europskom izboru za Miss interneta Europe, na kojem sudjeluju misice iz 45 država.

U Hrvatskoj se izbor za Miss interneta provodi od 2008. godine, a za razliku od tradicionalnih izbora, ovaj je, baš kao što i priliči internetu, nešto ležerniji pa u njemu veću ulogu igraju glasovi publike nego oni žirija, a ove je godine prikupljeno više od 200 tisuća virtualnih glasova.

No, kako se Linda zapravo našla u svijetu mode i poziranja?

– Od malih nogu sam imala afiniteta prema modi tako da sam prve modne korake napravila dosta rano. Trenutačno mogu reći da se već deset godina aktivno bavim modelingom. Snimila sam puno kampanja i editorijala. Velika sam zaljubljenica u krpice pa je to jednostavno hobi u kojem iskreno uživam. Za Miss interneta prijavila sam se sasvim slučajno.

– Surfala sam na netu i vidjela prijavnicu pa sam odlučila aplicirati iz čiste znatiželje. Inače, za Miss interneta djevojke se same prijavljuju, a vlasnici licence odlučuju koje će djevojke ući u finale. Nakon toga se glasa na njihovoj službenoj stranici. Drago mi je da sam ja ove godine osvojila titulu Miss interneta jer je konkurencija bila jaka – otkriva Linda koja je pobijedila u konkurenciji pedeset djevojaka iz cijele Hrvatske, a kako se vijest brzo proširila bespućima internetskih prostranstava i društvenih mreža, sljedeće jutro obasuli su je čestitkama sa svih strana. Najponosniji su bili njezini roditelji.

linda

Dugokosa 24-godišnja crnka u Rijeci je završila Trgovačku školu, trenutačno ne studira, ali planira upisati fakultet. Modelingom se počela baviti jako rano, voli snimati kataloge i nositi revije, a dobru figuru duguje sportu. Teretana je, kaže, sastavni dio njezine svakodnevice i puno vremena provodi vježbajući na spravama. U slobodno vrijeme voli pogledati dobar film i naravno, kao i sve mlade djevojke, šopingirati. Najdraži film joj je “Društvo mrtvih pjesnika”, omiljena knjiga “Ime ruže” Umberta Eca, a trenutačno čita “Ispričat ću ti priču” slavnog argentinskog terapeuta Jorgea Bucaya. Od muzike najviše sluša dance, r’n’b i domaću glazbu. Voli otići i na dobar koncert, ovisno o tome koliko joj to dopuštaju prilike i obveze, a uskoro planira posjetiti koncert pop-zvijezde Justina Timberlakea početkom lipnja u Beču. Nije tipična manekenka i za sebe kaže da živi skromno.

– Trenutačno sam u fazi traženja posla pa da mi je jutarnji ritual uz kavu pregledati oglase za posao. Nakon toga odradim sve kućanske poslove, kao prava domaćica. Volim kuhati, svaki dan kuham. Poslijepodne mi je rezervirano za teretanu, knjige i ostale aktivnosti. Naravno, to je ako nemam neki angažman za snimanje – otkriva Linda. Unatoč tome što se dobro snalazi ispred fotoobjektiva, njezini životni planovi nisu vezani za modeling, nego joj je najveći san pokrenuti vlastiti posao i to u branši netipičnoj za djevojke iz svijeta mode i manekenstva.

– Voljela bih imati svoju agenciju za promet nekretnina. Budući da sam komunikativna osoba mislim da bih bila jako uspješna u tom poslu. Danas je jako teško egzistirati, ali ako osoba uloži jako puno volje i truda, mišljenja sam da na kraju mora ostvariti dobar rezultat – priča ova odlučna djevojka o svojim planovima za budućnost, za koje vjerujemo da će joj se ostvariti.

A dobre rezultate u svom trenutačnom životnom odabiru Linda je ostvarila i na izboru za Miss Universe, gdje se također našla među finalisticama.

– Izbor za Miss Universe je divno iskustvo. Posebno pamtim pripreme u Savudriji. Na tim pripremama sam upoznala puno dragih cura i pripreme su mi na neki način pomogle da tijekom druženja s drugim finalisticama bolje upoznam sebe i da budem još svjesnija svojih vrlina, ali i mana.

Obiteljski oslonac

– Svakodnevno slušam predrasude na račun natjecanja ljepote, ali vjerujte mi, nije to baš tako jednostavno. U nas još vrijedi pravilo da ljepota i pamet ne mogu ići zajedno – ističe svestrana Linda kojoj su dvije starije sestre i roditelji najveća podrška u životu. Bez njih, sigurna je, ne bi postigla puno toga.

– Ipak sam se modelingom počela baviti jako rano i u tim formativnim godinama je jako važan obiteljski oslonac – objašnjava Linda. Na pitanje ima li dečka, tajnovita je i ipak ne otkriva novinarima baš sve. To bi, kaže, voljela zadržati samo za sebe.

Jutarnji list

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

IVO LUČIĆ: Zaboravlja se da su Mađari samo vratili žicu na granice

Objavljeno

na

Objavio

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

U Petrinji predstavljena knjiga Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu Dana sjećanja u Hrvatskom domu je predstavljena knjiga Rasudbe hrvatske državnosti autora Marka Ljubića.  Uz autora su o knjizi govorili Nenad Piskač te akademik Josip Pečarić.

Akademik Josip Pečarić je u više navrata citirao knjigu i njezin sadržaj, a njegovo izlaganje donosimo u nastavku:

Dopustite mi da vas na početku sve lijepo pozdravim i zahvalim autoru g. Marku Ljubiću i organizatorima ovog predstavljanja što su mi omogućili govoriti na večerašnjem predstavljanju knjige RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI.

Na koricama svoje knjige g. Ljubić je izdvojio, uz sjajne komentare biskupa Košića i prof. dr. sc. Matka Marušića, i moje riječi:

“Kolumnist Marko Ljubić u svojim tekstovima, ali i u javnim nastupima, na jedinstveni način pokazuje kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, uočavanju bitnih u odnosu na umjetno i manipulativno ponuđene nebitne dvojbe i probleme.  On zna tu zbilju predočiti širokom krugu čitatelja na način koji je svima razumljiv i blizak. S druge strane kako su te raščlambe doista sveobuhvatne i precizne, uvijek sam se pitao zašto on nije savjetnik bilo Predsjednice RH bilo u Vladi RH. Njegovi tekstovi i analize čine radost i ohrabrenje njegovim čitateljima, mnogim državotvornim Hrvatima, pa je nedvojbeno Ljubić jedan od najpopularnijih hrvatskih kolumnista”.

Zapravo odgovor na pitanje zašto Ljubić nije savjetnik ili Predsjednice ili u Vladi posredno je dao, vjerojatno će vas iznenaditi koga ću citirati, Zlatko Dalić:

“Ono što je jako važno i bitno, po meni, možda čak važnije i od samoga srebra – jest ono što se događalo nakon SP-a. I tijekom SP-a, ali pogotovo nakon prvenstva. Da je cijela Hrvatska živjela kao jedno, da je zajedništvo koje su pokrenuli igrači preraslo u cijelu državu. Ne bih rekao da je to bila “revolucija”, prije bih upotrijebio izraz “događanje naroda” ili “zajedništvo”… Počelo se živjeti skupa, osobito su mladi osjetili pripadnost koja se u međuvremenu bila izgubila. Odnosno, bio se izgubio identitet… Malo-pomalo, u proteklih 15-ak godina netko je sustavno zatomio sve što je bilo hrvatsko (podcrtao JP), i dođu 22 dečka i u mjesec dana sve to ponište! Svojim zajedništvom, svojom borbom, ljubavlju…”, dodao je.

https://kamenjar.com/zlatko-dalic-netko-je-sustavno-zatomio-sve-sto-je-bilo-hrvatsko-i-dodu-22-decka-i-u-mjesec-dana-sve-to-poniste/

Da, danas su i na vlasti i u oporbi i u glavnim medijima upravo oni koji su učinili sve da bi se, kako kaže Dalić, ZATOMILO SVE ŠTO JE BILO HRVATSKO. A takvi sigurno ne žele Ljubića koji svojim radom djeluje potpuno suprotno tome.

A kako su Dalić, Modrić i ostali Vatreni i sami doživjeli kako vlast pokušava zatomiti sve što je hrvatsko možemo vidjeti u jučerašnjem Hrvatskom tjedniku u kome Ivica Marijačić piše:

Plenković je) veliki uspjeh hrvatskih nogometaša na Svjetskome nogometnome prvenstvu u Rusiji htio iskoristiti za stjecanje političkih bodova. Naime, spektakularnu masovnu proslavu u Zagrebu, na dan povratka iz Rusije htio je odrediti vlastitim protokolom u sklopu kojega je bila i zamisao da osobno primi toga dana u Banskim  dvorima nogometaše, ali i da pod svaku cijenu spriječi nastup Marka Perkovića Thompsona na središnjem zagrebačkom trgu jer se plašio da Thompson ne zapjeva, kako je govorio, !Za dom spremni“. Dakle, premijerova ideja bila je da u 16 sati toga dana priredi prijam za nogometaše, ali budući da je iz protokola izbacio Thompsona, nogometaši su izrijekom odbili ići premijeru. Kad su čuli da je iz protokola izbacio Marka Perkovića Thompsona, zatražili su od pilota da vozi prema Splitu. Kako bi se spriječio veliki skandal, nogometašima je poslana informacija da će Thompsonu biti dopušteno otpjevati jednu pjesmu !Geni kameni“. Tada hrvatska nogometna reprezentacija u zrakoplovu odlučuje da se ipak leti za Zagreb, ali i dalje ne vjeruju Plenkoviću. Štoviše, uvjereni su da on laže i da ne će dopustiti nastup M. Perkoviću Thompsonu nastup te, kako bi doskočili njegovoj mogućoj prijevari, pozivaju popularnoga glazbenika da dođe u zračnu luku i ondje im se pridruži u autobusu, što se konačno i dogodilo na užas ljevičarskih jugosrpskih medija u Hrvatskoj i samoga Plenkovića. Plenkoviću je preostalo da spasi što se dade spasiti i da ne ostane usamljen i ponižen u Banskim dvorima. Nakon što mu je postalo jasno da ga nogometaši ignoriraju, otišao je i bio sam u Gradskoj kavani, blizu, ali ipak izvan slavlja hrvatskoga naroda i nogometaša na trgu. Bila je to bijeda jednoga dužnosnika, posve otuđenoga i prezrenoga od vlastitoga naroda.

No taj poraz s dočeka nogometaša očito nije pokolebao Andreja Plenkovića u borbi protiv „ekstremizma“. I u danima poslije, nastavio je svoju bazičnu misiju „čišćenja“ HDZ-a i nacije od strašnih grijeha kao što su nacionalizam, patriotizam.

A kad nu je propalo profitiranje na račun velikog uspjeha Vatrenih, Plenković nalazi način kako druge optužiti za nekakvo profitiranje povodom zakazanog prosvjeda u Vukovaru. O tome danas piše naš poznati kolumnist Marcel Holjevac:

Naravno, politizacija od koje strahuju Plenković i njegov trbuhozborac i tumač misli Jandroković zapravo je mogućnost da se skup pretvori u prosvjed protiv Vlade ili, nedajbože, Plenkovića osobno. Tu se naročito istaknuo Plenkovićev dežurni poltron, Jandroković, ali i ministrica Žalac.

No prosvjed zapravo i jest protiv Plenkovića osobno, samo što Plenković to ne može dokazati. Ali zna. I zato se služi vrlo prljavim metodama difamacije i pokušajima, preko svojih poltrona, prikazivanja Penave i vukovarskih branitelja u što gorem svjetlu: I Jandroković i Kuščević i Žalac, kao i sam Plenković, sad govore da “neki žele profitirati na žrtvi Vukovara”, a Jandroković je čak otišao u neukusu dotle da je rekao, ”svima koji žele profitirati na žrtvi i stradanju Vukovara poručujem da to nije dobro, to je vrlo ružno i to mogu činiti samo loši ljudi”.

Stigmatizacija branitelja

Jasno je da samo loši ljudi stigmatiziraju cijele populacije, to su radili i Staljin i Hitler i Slobini komunisti. Kad kaže ”Bit će tu nekih aktera koji će pokušati izvući za sebe možda neke političke bodove. Bit će tu i onih koji će možda željeti ugroziti vladajuću većinu u Hrvatskom saboru i pokušati srušiti vladu, ali još jednom ponavljam da oni koji pokušavaju profitirati na žrtvi Vukovara – zaista zaslužuju svaku osudu”, Jandroković zapravo govori protiv prava na prosvjed.

(…)

Žalac je pak dotakla dno izjavom: „Meni je osobno najgore od svega u cijeloj toj priči što se predviđa da zapjeva naš pjevač Thompson koristeći žrtvu Vukovara“, na što joj je Thompsonov management odvalio zvonku šamarčinu podsjetivši je da je ministrica, a ne baba vračara. Da je to i istina, a Thompson je potvrdio da nije, na koji način bi Thompson koristio žrtvu Vukovara time što bi pjevao na prosvjednom skupu kojim se traži kažnjavanje onih koji su Vukovar i ubili?

https://narod.hr/hrvatska/marcel-holjevac-strah-i-prijezir-u-banskim-dvorima-ili-zasto-plenkovic-zazire-od-svog-naroda

Čitajući Ljubićevu knjigu moći ćete vidjeti sve to o čemu govori Zlatko Dalić i Holjevac u Ljubićevim politološkim analizama, tj. moći ćete sami otkriti kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, tj. zašto su te moje riječi i izdvojene na koricama ove knjige. A posebno i ono Dalićevo o “zajedništvu”, jer nitko u Hrvatskoj ne piše toliko o tome kao Ljubić. Danas vidimo koliko vlast (i oporba) pokazuje i prezir prema narodu opstruirajući više od 800,000 potpisa za referendum. A Ljubić uporno dokazuje kako ni te inicijative nisu dovoljne da bi i hrvatski narod stao uz bok drugim narodima svijeta kod kojih su prilikom izbora svi oni jednaki. Hrvati izvan Hrvatske su i dalje neravnopravni! A vlasti pokazuju da su im jedino važni takvi izbori koji će omogućiti da i dalje vladaju ne vodeći računa o željama hrvatskih ljudi. Pri tome pod hrvatskim ljudima mislim i na sve one brojne Srbe u RH koji su bili za Hrvatsku i od kojih su se mnogi borili za nju, a vlastima oni nisu zanimljivi već samo pupavčevi Srbi koji sprovode velikosrpsku politiku diktiranu iz Beograda. Zato nitko od njih neće upitati Pupovca je li on fašist kada je podržavao fašističku srpsku agresiju na Hrvatsku. Zbog dr. Šretera je uzalud i prozivan u Saboru, sjetimo se i njegove zločinačke laži tijekom Domovinskog rata o pokrštavanju 11000 srpske djece. A branitelji ga prozivaju i ovih dana. Uzalud uz ovakvu vlast, zar ne?

Ali uvjeren sam da će vam sam autor o tome mnogo više i mnogo bolje govoriti od mene.

Zapravo, Ljubićevu knjigu doživljavam, kako sam naglasio na predstavljanjima u Zagrebu i Tisnom, kao udžbenik iz koga studenti (i ne samo oni) mogu mnogo više naučiti od onoga što uče na fakultetima na kojima imamo razne joviće, jakovine, markovine  i slične.

Prvo poglavlje ovog udžbenika je:

HRVATSKA DRŽAVNOST IZMEĐU NACIONALNOG IDENTITETA I DRUŠTVENIH PODJELA 

Ljubićeva osnova misao vezana uz 9 studija u ovom poglavlju je:

Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni na žrtvu komemoriranu tijekom nekoliko prigodnih dana. Istinu o našim ključnim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac.

A sam naslov prve studije puno govori:

Temeljni razdor: Hrvatski suverenizam ili neojugoslavenski regionalizam

I tako redom imamo poglavlja:

NEGATORI HRVATSKE DRŽAVNOSTI s 9 studija;

ILUZIJA HRVATSKE DRŽAVNOSTI S POLITIČKIM SRPSTVOM sa 6 studija;

KOST U GRLU – HRVATI BOSNE I HERCEGOVINE sa 7 studija; i

POLITIČKA KULTURA I KULTURA DRŽAVNOSTI s 8 studija, a završna studija je Kako Hrvatsku izvesti na staze nacionalnoga uspjeha?

Završit ću ovo izlaganje s riječima autora koje je sam izdvojio iz ovog posljednjeg poglavlja:

U svim fazama razvitka svake, baš svake državnosti, izborni sustav i zakonodavstvo ključni su instrumenti upravljanja razvitkom državnoga poretka. Nema važnijega od toga, niti postoji alternativa. Drugim riječima, dok je na snazi trenutni ustavni i pravni poredak države, baš nitko ni pod kakvim okolnostima ne može ostvariti stabilnost društva i države, niti može postići svrhu te stabilnosti – razvoj svih društvenih i nacionalnih potencijala. Stabilnost sama sebi ne može biti svrhom, niti nosi pozitivno obilježje, ako se svodi na održavanje i reprodukciju vladajućega poretka. Takvu stabilnost ima, primjerice, Sjeverna Koreja.

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari