Pratite nas

Gost Kolumne

Livnjaci Dalić i Rimac su učinili ponosnima Hrvate cijelog svijeta

Objavljeno

na

Oni koji odu u dijaspori moraju biti puno bolji kako bi bili ravnopravni s domicilnim stanovništvom. Zato su mnogi uspjeli. Oni su danas ponos i Livna i svih Hrvata. S obiju strana granice.

Često se zna reći kako Livno, zbog svog zemljopisnog položaja, nije ni Bosna ni Hercegovina. Nego je ono “i” u BiH. Ono je i “i” između Hrvata BiH i Hrvatske. Brojni ljudi, događaji i mjesta isprepleli su jedan narod u nedjeljivu cjelinu. Ta se poveznica tijekom povijesti stalno ojačavala.

Posljednjih mjeseci njihovu je vezu učvrstio Livnjak Zlatko Dalić. I prije pobjede nad Dancima on je postao heroj nacije. Svjetski je fenomen to da su dvojica izbornika iz malog bosanskog grada vodila nogometnu reprezentaciju susjedne države na dvama uzastopnim svjetskim natjecanjima (Brazil i Rusija). Livno je ponosno što su njegovi Zlatko Dalić i Niko Kovač bivši i sadašnji izbornik Hrvatske, piše Jozo Pavković u kolumni za Večernji List

Dodamo li još da je i predsjednik HNS-a Davor Šuker iz Livna, onda uistinu možemo reći kako je taj gradić s tridesetak tisuća stanovnika sportsko čudo. Toliko uspješnih sportaša teško imaju i mnogi gradovi s milijunskim brojem stanovnika. Uz njih, ljubitelji malog nogometa sigurno se sjećaju i livanjskog Seljaka. Bio je prvak bivše države i čak treći u Europi. Livno je, osim uspješnih nogometaša, dalo i druge sportaše. Poput najboljeg rukometaša svih vremena Domagoja Duvnjaka, ali i sjajnog rukometaša Zvonimira Bilića te atletičara Filipa Mihaljevića.

Jedan od najpoznatijih Livnjaka u svijetu trenutačno je Mate Rimac, za kojeg se smatra kako će za nekoliko godina poraziti tradicionalni proizvodni model autoindustrije. Postao je globalna inovatorska superzvijezda i glavni kreator u industriji električnih automobila. Iz Livna su krenuli i drugi gospodarstvenici poput Jake Andabaka, Ivana Milolože, bankara Bože Prke i drugih. Dug je popis poznatih Livnjaka. Samo neki od njih su političari: Borjana Krišto, Ivan Šuker, Anto Đapić, Augustin Papić; a tu su i slikari Gabriel Jurkić, Ivica Šiško, Ivica Propadalo, Ivica Vlašić, zatim književnici Edo Popović, Mirko Vidović i Stipo Manđeralo, urednik i publicist Žarko Ivković, filmski kritičar Zoran Tadić, dramska umjetnica Gordana Boban, biskup Marko Semren, TV snimatelj Žarko Kaić, fotoreporter Željko Maganjić…

Livno impresionira svojim krajolikom. Bajkovitu sliku upotpunjuje najveće umjetno jezero u Europi – Buško jezero. Od njegove vode Hrvatska preko HE Orlovac godišnje zaradi 100 milijuna kuna. Novčana korist koju Hrvatska ostvaruje samo od te vode mnogo je veća od njezine ukupne pomoći Hrvatima u BiH. I nitko ne prigovara. Jednako kao što nitko nije pitao ni kada je trebalo ići na ratišta hladnih livanjskih planina. Oslobađanje kninskog zaleđa s tih kota bilo je presudno za uspjeh Oluje.

Livno

Ni jedna država nije voljela Livno. Zato je postalo simbol iseljeništva. Kao i šezdesetih godina prošlog stoljeća, i danas se iz njega odlazi. Razlozi su uvijek slični. Oni koji odu u dijaspori moraju biti puno bolji kako bi bili ravnopravni s domicilnim stanovništvom. Zato su mnogi uspjeli. Oni su danas ponos i Livna i svih Hrvata. S obiju strana granice. Zato su Dalić, Rimac, Kovač, Šuker… i svjetski i naši. Oni su bili i ostali ono “i” koje spaja i briše granice podijeljenog hrvatskog društva.

Jozo Pavković/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Objavljeno

na

Objavio

Hoće li migrantski val koji postaje neizdrživ za Veliku Kladušu i Bihać biti vraćen onamo odakle je stigao – prema Sarajevu, uz afirmaciju pravne države i nalaženje načina da se pomogne ljudima kojima je to potrebno u skladu sa zakonima i vodeći računa o vlastitoj sigurnosti. Ili će Hrvatska ‘nevidljivo’ propuštati migrante prema zapadnoeuropskim zemljama, odakle će nam se vrlo brzo vratiti kao destabilizacijski ‘hot spot’!?

Ako vjerujete hrvatskim institucijama i vijestima glavnostrujaških medija, hrvatska granična policija čvrsto drži pod nadzorom hrvatske granice i uspješno odolijeva pritisku migranata iz BiH, poput onoga najvidljivijega na graničnom prijelazu Maljevac. Premijeru Plenkoviću i njegovu ministru unutarnjih poslova u interesu je održavati takvu sliku jer ona podupire hrvatske ambicije o skorašnjem ulasku u sustav Schengena.

Ne mogu si pomoći, ali ja ipak više vjerujem svojim očima, svojim prijateljima i znancima, njihovim očima i spoznajama. A one kažu da su skupine migranata koji se nastoje dočepati slovenske (schengenske) granice, a onda Zapadne Europe, svakodnevica u Karlovačkoj županiji, osobito u Lici, Gorskom kotaru i dugoreško-ozaljskom području, zatim u Istri, oko Samobora…. Također kažu da su na svoje oči vidjeli da je aktualni migrantski prosvjed na bosanskohercegovačkoj strani graničnog prijelaza Maljevac samo predstava tijekom koje nekoliko stotina metara niže migranati vrlo organizirano, čamcima preko rijeke Gline, prelaze u Hrvatsku i zatim opet organizirano preko Kupe, Korane, Mrežnice, Žumberačkoga gorja i Plešivice uhodanim putovima dolaze do slovenske granice, gdje ‘nestaju’. Dok ih hrvatska policija čeka na mostovima, oni putuju čamcima.

Na rubu pucanja

Za one koji su sve to vidjeli na licu mjesta nema nikakve sumnje da organizirani dolazak migranata u Bihać i Veliku Kladušu, uz hrvatsku granicu, ima prešutnu organizacijsku potporu sarajevskih institucija, da netko vrlo izdašno financira njihov put u Europu, da su priče o ženama i djeci samo medijski ‘bomboni’ jer su devedesetak posto putnika muškarci, vojno sposobni, gotovo stopostotno bez ikakvih dokumenata o identitetu, da dolaze iz islamskih država od Pakistana i Afganistana preko Sirije i Iraka do Alžira i Nigerije.

Vjerujem onima koji su svojim očima vidjeli i gledaju da je situacija u Bihaću, Kladuši i okolici na rubu pucanja, da se domaće stanovništvo, mahom bošnjačko, osjeća sve ugroženije od tako velikog broja pridošlica, da ono što se možda prije tri-četiri mjeseca činilo kao izvor lake zarade – trgovina, najam soba, pa i pripomoć u ilegalnom prelasku granice – danas postaje ozbiljan sigurnosni problem. Nakon što padne mrak, kažu ljudi, migranti vladaju njihovim mjestima. Vjerujem i Muji Koričiću, novoimenovanom policijskom komesaru Unsko-sanskoga kantona, kad kaže da samo u tom kantonu trenutačno boravi oko četiri tisuće migranata i da je u posljednja četiri mjeseca evidentirano čak 250 kaznenih djela, od pokušaja ubojstva, silovanja, teških krađa i krađa automobila do provala. Vjerovala bih mu da je spomenuo i veće brojeve.

Destabilizacijski ‘hot spot’

No gotovo je nevjerojatno koliko hrvatska državna politika okreće glavu od tog problema koji će uskoro eskalirati. Milanovićeva je vlada s Angelom Merkel prije tri godine pozivala migrante da samo dolaze i prolaze granice, da za njih europski zakoni ne vrijede.

Zagovarala sam i tada drukčiji pristup: najprije nadzor nad vlastitim granicama, a onda pomoć onima kojima je potrebna koliko je moguće. I upozoravala na ono što se danas već događa: na promjenu zapadnoeuropskih društava i političku radikalizaciju. Ali, priznajem, Milanovićeva je vlada barem imala jasno stajalište o migrantima. Potpuno suprotno mome, ali jasno. Još u to vrijeme Hrvatska je dobila žicu na svojim zapadnim šengenskim granicama (Mađarska, Slovenija) koja će se svakim danom, kako se politika ‘otvorenih vrata’ pokazuje pogrešnom, sve više učvršćivati, a zajedno s njom tone i njezina glavna promotorica, kancelarka Merkel. Novi korak prema tome napravljen je je na lokalnim izborima u Hessenu.

Postupanje u aktualnoj migrantskoj krizi bit će jedan od važnih čimbenika koji će odrediti geopolitičku budućnost Hrvatske – uza stabilnu, ali konzervativnu Srednju Europu ili uz razbarušeni i vječno nestabilni Zapadni Balkan.

Zato je vrlo važno kako će se rasplesti ta migrantska kriza uz granicu s BiH: hoće li migrantski val koji postaje neizdrživ za Veliku Kladušu i Bihać biti vraćen onamo odakle je stigao – prema Sarajevu, uz afirmaciju pravne države i nalaženje načina da se pomogne ljudima kojima je to potrebno u skladu sa zakonima i vodeći računa o vlastitoj sigurnosti. Ili će Hrvatska ‘nevidljivo’ propuštati migrante prema zapadnoeuropskim zemljama, odakle će nam se vrlo brzo vratiti kao destabilizacijski ‘hot spot’. Kao što, uostalom, i planiraju oni koji drže ključeve njihovih putovanja.

Višnja Starešina
Lider/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ustavni sud BiH šutnjom o apelaciji Borjane Krišto gura BiH u sve veću agoniju

Objavljeno

na

Objavio

Početkom godine, točnije 12. siječnja predsjedateljica Zastupničkog doma Parlamenta BiH Borjana Krišto podnijela je zahtjev Ustavnom sudu BiH da ocjeni usklađenost članka 8. stav 3 Ustava FBiH “u Domu naroda Parlamenta FBiH bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, piše Milan Šutalo/HMS

Ustavni sud BiH odluku o apelaciji Borjane Krišto mogao je donijeti za 5 minuta, jer se radi o članku koji je gotovo identičan članku 10.12. stavak 2. Izbornog zakona BiH  da se iz svakog kantona bira najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin u Dom naroda Parlamenta FBiH ako takav postoji u zakonodavnom tijelu kantona, kojeg je Ustavni sud BiH ocjenio neustavnim, suprotnim nadrkrovljujućem ustavnom načelu o konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda, jer omogućava da jedan narod drugome bira predstavnike u Dom naroda, i nakon što ga Parlament BiH u zadanom roku od 6 mjeseci nije izmjenio stavio ga izvan snage.

Da se rukovodio vlastitom presudom da svi niži ustavi i zakoni trebaju biti usklađeni s presudom U-23/14 po apelaciji Bože Ljubića, Ustavni sud BiH bi naložio Parlamentu Federacije BiH da u roku od 6 mjeseci izmjeni članak 8. stav 3 Ustava FBiH, te ga stavio izvan snage ukoliko bi Federalni parlament odbio to učiniti u zadanom roku. Time bi apelacija zastupnice Krišto bila izlišna.

Neshvatljivo odugovlačenje donošenja jedino moguće i logične presude kojom bi spomenuta odredba Ustava FBiH bila proglašena suprotnom Ustavu BiH stvorila je uporište bošnjačkim hegemonistima za odbijanje bilo kojeg modela izmjene Izbornog zakona BiH koji bi osigurao da u Klubove Hrvata, Bošnjaka i Srba Federalnog doma naroda budu izabrani legitimni predstavnici ta tri naroda, što zahtjeva presuda Ustavnog suda BiH.

Podsjetimo, Bošnjaci su u još aktualni Dom naroda  Parlamenta FBiH izabrali , uz cijeli bošnjački Klub i četvoricu izaslanika u Klub Hrvata, tri četvrtine srpskog kluba i cijeli Klub Ostalih, što im je omogućila, od kraja prošle godine neustavna, a od sredine ove godine i nevažeća, odredba Izbornog zakona BiH. Bošnjačke stranke, razumljivo,  žele zadržati status quo, jer im zahvaljujući nametnutim amandmanima na Ustav FBiH omogućuje da s jednom trećinom (šest) izaslanika u svakom od nacionalnih klubova izaberu izvršnu vlast u FBiH, predsjednika i dva dopredsjednika FBiH te federalnu vladu, bez stranaka koje su izabrali Hrvati i tako hrvatsko-bošnjački Federaciju pretvore u bošnjački entitet. Taj plan već su provele u dva mandata kroz vlast “Alijanse” i “Platforme” i tog luksuza se, očito, ne žele odreći.

Sve dok postoji članak 8. stav 3 Ustava FBiH bošnjačke stranke insistirat će na tome da se iz svake županija bira najmanje jedan izaslanik svakog konstitutivnog naroda, iako je jasno da je taj članak u suprotnosti s presudom Ustavnog suda BiH koji je istu takvu odredbu Izbornog zakona izbrisao kao neustavnu. Svako riješenje koje je u skladu s presudom Ustavnog suda BiH oni će proglašavati diskriminirajućim, fašističkim, rasističkim, udarom na Ustav FBiH, rušenjem Federacije… sve dok Ustavni sud BiH ne presudi po apelaciji Borjane Krišto- na jedino mogući način- da članak 8. stav 3 Ustava FBiH proglasi suprotnom Ustavu BiH, jer se radi o članku gotovo identičnom članku 10.12. stavak 2. Izbornog zakona BiH kojeg je isti taj Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. Svakom drugačijom presudom Ustavni sud BiH poništio bi vlastitu presudu po apelaciji Bože Ljubića i definitivno izgubio svaki kredibilitet i autoritet.

No ključno pitanje je zbog čega Ustavni sud BiH ni nakon devet i pol mjesci ne donosi presudu o nečem o čemu se presuditi može za pet minuta. Motivi ustavnih sudaca, među kojima su po dva Bošnjaka, Hrvata i Srbina i tri stranca nisu poznati, no posljedice jesu -produbljivanje ustavne krize i nastavak agonije. Teško se oteti dojmu da je određenim centrima moći upravo to cilj.

Milan Šutalo/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari