Pratite nas

Gost Kolumne

Livnjaci Dalić i Rimac su učinili ponosnima Hrvate cijelog svijeta

Objavljeno

na

Oni koji odu u dijaspori moraju biti puno bolji kako bi bili ravnopravni s domicilnim stanovništvom. Zato su mnogi uspjeli. Oni su danas ponos i Livna i svih Hrvata. S obiju strana granice.

Često se zna reći kako Livno, zbog svog zemljopisnog položaja, nije ni Bosna ni Hercegovina. Nego je ono “i” u BiH. Ono je i “i” između Hrvata BiH i Hrvatske. Brojni ljudi, događaji i mjesta isprepleli su jedan narod u nedjeljivu cjelinu. Ta se poveznica tijekom povijesti stalno ojačavala.

Posljednjih mjeseci njihovu je vezu učvrstio Livnjak Zlatko Dalić. I prije pobjede nad Dancima on je postao heroj nacije. Svjetski je fenomen to da su dvojica izbornika iz malog bosanskog grada vodila nogometnu reprezentaciju susjedne države na dvama uzastopnim svjetskim natjecanjima (Brazil i Rusija). Livno je ponosno što su njegovi Zlatko Dalić i Niko Kovač bivši i sadašnji izbornik Hrvatske, piše Jozo Pavković u kolumni za Večernji List

Dodamo li još da je i predsjednik HNS-a Davor Šuker iz Livna, onda uistinu možemo reći kako je taj gradić s tridesetak tisuća stanovnika sportsko čudo. Toliko uspješnih sportaša teško imaju i mnogi gradovi s milijunskim brojem stanovnika. Uz njih, ljubitelji malog nogometa sigurno se sjećaju i livanjskog Seljaka. Bio je prvak bivše države i čak treći u Europi. Livno je, osim uspješnih nogometaša, dalo i druge sportaše. Poput najboljeg rukometaša svih vremena Domagoja Duvnjaka, ali i sjajnog rukometaša Zvonimira Bilića te atletičara Filipa Mihaljevića.

Jedan od najpoznatijih Livnjaka u svijetu trenutačno je Mate Rimac, za kojeg se smatra kako će za nekoliko godina poraziti tradicionalni proizvodni model autoindustrije. Postao je globalna inovatorska superzvijezda i glavni kreator u industriji električnih automobila. Iz Livna su krenuli i drugi gospodarstvenici poput Jake Andabaka, Ivana Milolože, bankara Bože Prke i drugih. Dug je popis poznatih Livnjaka. Samo neki od njih su političari: Borjana Krišto, Ivan Šuker, Anto Đapić, Augustin Papić; a tu su i slikari Gabriel Jurkić, Ivica Šiško, Ivica Propadalo, Ivica Vlašić, zatim književnici Edo Popović, Mirko Vidović i Stipo Manđeralo, urednik i publicist Žarko Ivković, filmski kritičar Zoran Tadić, dramska umjetnica Gordana Boban, biskup Marko Semren, TV snimatelj Žarko Kaić, fotoreporter Željko Maganjić…

Livno impresionira svojim krajolikom. Bajkovitu sliku upotpunjuje najveće umjetno jezero u Europi – Buško jezero. Od njegove vode Hrvatska preko HE Orlovac godišnje zaradi 100 milijuna kuna. Novčana korist koju Hrvatska ostvaruje samo od te vode mnogo je veća od njezine ukupne pomoći Hrvatima u BiH. I nitko ne prigovara. Jednako kao što nitko nije pitao ni kada je trebalo ići na ratišta hladnih livanjskih planina. Oslobađanje kninskog zaleđa s tih kota bilo je presudno za uspjeh Oluje.

Livno

Ni jedna država nije voljela Livno. Zato je postalo simbol iseljeništva. Kao i šezdesetih godina prošlog stoljeća, i danas se iz njega odlazi. Razlozi su uvijek slični. Oni koji odu u dijaspori moraju biti puno bolji kako bi bili ravnopravni s domicilnim stanovništvom. Zato su mnogi uspjeli. Oni su danas ponos i Livna i svih Hrvata. S obiju strana granice. Zato su Dalić, Rimac, Kovač, Šuker… i svjetski i naši. Oni su bili i ostali ono “i” koje spaja i briše granice podijeljenog hrvatskog društva.

Jozo Pavković/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Damir Pešorda: Ćiro na traktoru

Objavljeno

na

Objavio

Iskreno, malo sam se začudio kada sam pročitao da je Milorad Pupovac angažirao Miroslava Ćiru Blaževića da kroz promidžbeni spot pomogne SDSS-u u predizbornoj kampanji za Europski parlament. Ne zbog Ćire, jer taj pomalo zahrđali limeni pijetao i dalje nepogrješivo pokazuje otkuda vjetar puše, nego zbog Pupovca.

Teško da će mu Ćiro donijeti neke glasove kod Srba, a Ćirino mu napadno hrvatovanje sigurno nije simpatično. Zašto ga je onda uzeo? Ne mogu domisliti neki drugi razlog, osim puke želje da se naruga Hrvatima, nešto u smislu: ”Eto, vidite, kako ste jadni kad mogu natjerati i vašeg legendarnog trenera da pleše kako ja sviram!” Ćiro s druge strane vjerojatno rezonira: ”Pupovcu hrvatska vlast daje silne novce, red je da ja nešto od toga i vratim. Sebi, ne Hrvatskoj jer ipak nisam Robin Hood, nego Ćiro Blažević.”

”Ćirohito” se lukavo brani objašnjavajući svoj angažman kao krajnje benigan, štoviše simpatičan: ”Nešto vezano za traktore, tamo gdje ima traktora ima i djece…” I tako: Ćiro na traktoru, Dejan Jović možda u Europarlamentu, a Hrvatska i dalje na začelju Europe. Smisao europskih izbora ionako nije da se nešto promijeni, nego da se nešto već odlučeno potvrdi. Pupovčeva je, barem deklarirana, nakana da i Srbi dobiju predstavnika u Europarlamentu premda bi, po nekim demokratskim uzusima, zastupnik izabran u Hrvatskoj trebao biti hrvatski zastupnik, bez obzira na nacionalnost. Drugi pak nagađaju da Pupovac sudjelovanjem u europskim izborima pomaže svom koalicijskom partneru Plenkoviću jer, oduzimajući glasove SDP-u za kojeg Srbi tradicionalno glasuju, jača HDZ, a njegova stranka ionako neće dobiti dostatan broj glasova da uđe u Europski parlament.

Za ove izbore osobito je aktualna borba protiv fašizma. Partija, Možemo, Pametno, Start, Radnička fronta… sve listom antifašisti! Danas me na Trgu bana Jelačića presretne Nadežda Čačinović i s osmjehom ostarjele djevojčice tutne mi letak liste Možemo. Što ti je aktivizam! Antifašisti, svaka čast, kad bi oni što ih vi fašistima nazivate imali upola vašeg elana i borbenosti, kada bi vremešni sveučilišni profesori s te strane političkog spektra dijelili letke – gdje bi im bio kraj!? Ovako samo statiraju u vašim povjerenstvima i sličnim tijelima koja malo-pomalo hrvatsku povijest vraćaju na svijetle staze revolucije i partizanskog antifašizma. Samo, fašizam stalno mijenja krinke, a nije mu strana ni krinka antifašizma. I već vidim Markovinu pred zrcalom kako ponavlja: ”Are you talking to me?”

Dok se lijevi bore protiv fašizma kojega nema, barem ne tamo gdje ga oni vide, HDZ se, ojačan Angelom Merkel i Manfredom Weberom, bori protiv nacionalizma. ”Naše vrijednosti su to što možemo biti ponosni na svoju zemlju – domoljublje i EU nisu u suprotnosti. A nacionalizam je protivnik koji želi uništiti Europu i to moramo jasno reći” – rekla je Mutti Merkel u Ciboni prepunoj razdraganih hadezeovaca. Kapulici se pokvario pljeskomjer od silnih ovacija kojim su dočekane te duboke i mudre riječi. Svakom poštenom hdezeovcu srce je zaigralo od želje da se iskaže u borbi protiv nacionalizma. Baš kao što su donedavno, u Karamarkovo vrijeme, bili žestoki nacionalisti. Samo mijena na tom svijetu stalna jest.

Kad sam pročitao Merkeličine riječi, i meni su se oči otvorile. Ako nacionalizam želi uništiti Europu, onda mora da taj nacionalizam nije toliko loš. Naime, i u Jugoslaviji su vodeći političari stalno grmjeli protiv nacionalizma, na kraju je Jugoslavija svejedno uništena. A to je nedvojbeno bilo dobro. Bojim se da bi isto moglo važiti i za EU ako nastavi zatiranja nacija od kojih je sastavljena baš kao i Jugoslavija. Samo da ne bude nekog europskog Miloševića. Uostalom, i Hitler je na svoj način ujedinjavao Europu i vidjeli smo kako je to završilo. Europa koja bi se odrekla svojih kršćanskih korijena i svojih starih naroda i ne bi bila Europa, možda tek jezgra novog Babilona.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Veliki ljudi i velike neistine

Objavljeno

na

Objavio

Rijetko se u Hrvatskoj viđa takva, rekao bi Mate Granić, oluja! Oluja pameti i čestitosti, znanja i domoljublja, iskrenosti i poštenja, kakva nas je zahvatila u zadnjih desetak dana! Meteorološki je uzrok zamašan: politički Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati, transhrvati) biraju u sljedeću nedjelju, 26. svibnja, 11 (ili 12) od 751 zastupnika u Saveznoj skupštini Europske unije (tzv. Europskom parlamentu).

Za Hrvatsku su ovi izbori prevažni. Važniji nego za ijedno kraljevstvo, za ijednu republiku, za ijedno vojvodstvo u carstvu koje se zove Europska unija. To potvrđuje širina hrvatske predizborne agitacije. Tzv. „Plenkijeva sela“, što se na HRT-u i u Večernjemu listu već mjesecima dižu diljem Hrvatske, odavno su zasjenila glasovita sela ruskoga kneza Potëmkina; nikad dosad njemačka kancelarica i europska carica Angela Merkel nije realno agitirala ni u jednoj predizbornoj kampanji izvan Njemačke; Hrvatska (oko 4 milijuna žitelja) brojem kandidatskih lista (33) u stopu prati Francusku, koja je pučanstvom 15-ak puta veća od nje, a istaknula je 34 kandidatske liste u natjecanju za mandate u Saveznoj skupštini Carstva.

Hrvatska je, kažu, u usporedbi s Njemačkom i Francuskom, mala država. Mala, ali važna. U prvoj polovici sljedeće godine predsjedat će Carstvu.

Hajde, dobro. To se može nekako prihvatiti. Ali Hrvatska nije samo važna, ona je i „snažna država“. Predsjednica joj je „prava generalica“, veli papa Franjo, koji u bratskoj ljubavi s njegovim „preosveštenstvom“ Irinejem, „velikim patrijarhom“ Srpske pravoslavne crkve, neumorno nastoji oko istine. Bit će da su veliki patrijarh i veliki papa zajedno procijenili snagu hrvatske države i zajedno tako ocijenili njezinu Predsjednicu.

Papina je tvrdnja u očitu neskladu sa sekularnom istinom. Njegova „snažna država“ zapravo je vrlo slaba. Ne može svojom proizvodnjom hrane prehraniti svoje pučanstvo, a nitko od njezinih državljana dosad nije čuo da je Predsjednica, gđa Kolinda Grabar-Kitarović, nekakva, a kamoli „prava“ generalica. Papa se očito ruga.

Ali mi Hrvati volimo Papu, kao što i Papa voli nas. Stoga nam taj rug ne će nimalo pomutiti naše razdragano predizborno raspoloženje. A i zašto bi pomutio, kad možemo, uz malo katoličke himbe, prvosvećenikovu porugu shvatiti i doslovce, kao političku pohvalu? Poruga je uz to i posve pristojna. I puno je blaža od one prostote austrijskog „desničara“ Heinz-Christiana Strachea, kojom je budući potkancelar, prijatelj Republike Srpske i Milorada Dodika, prije dvije godine na Ibizi odvraćao lažnu Ruskinju od tobožnjih ulaganja u Hrvatskoj. Vikao je: „Hrvatska je s.anje, s.anje!“

Što dakle? Ništa. Samo treba imati na umu da se velikim ljudima u stanovitim okolnostima znaju omaknuti velike neistine i očita protuslovlja. A predizborno je vrijeme vrlo pogodno za takve provale bedastoća.

Eto, primjera radi, Plenković je pred Banskim dvorima dolično dočekao gospođu Merkel – s limenom glazbom i počasnom stražom. Carica je poslije, u Banskim dvorima, istaknula da u Njemačkoj živi „100.000 Hrvata“ i da su oni most suradnje između Njemačke i Hrvatske, a kao uzornu je suradnju istaknula ulaganja Deutsche Telecoma u Hrvatski telekom. Plenkoviću je obećala potporu pri guranju Hrvatske u jezgru Carstva (tzv. „schengensku zonu“), a podupirat će i Plenkovićevu čvrstu centrističku politiku, te suzbijati populizam i braniti tzv. europske vrjednote od suverenista i nacionalista.

Nije spominjala, niti ju je Plenković podsjećao, da je svojedobno virtualno agitirala za Ivu Sanadera gotovo isto onako kako danas Miroslav Ćiro Blažević i Nikica Gabrić agitiraju za Sanaderova i Plenkovićeva Milorada Pupovca.

Ne bih htio uvrijediti veličanstvo, ali istine radi moram reći da je Carica, po njemačkim statističkim podatcima, utajila 300.000 Hrvata koji žive u Njemačkoj. A prodor Deutsche Telecoma u Hrvatsku iz domoljubne se hrvatske perspektive ne vidi samo kao bezobziran jednokratni grabež, nego i kao trajan mehanizam za nadzor i iscrpljivanje nacije. Primjer zorno prikazuje čisti odnos između velikih i malih, između jakih i slabih nacija u Carstvu i, ako baš hoćete, pokazuje krajnji smisao svih slavnih „europskih vrjednota“.

Velike neistine i očita protuslovlja ne treba zamjerati velikim ljudima. Lagarije moralnih patuljaka i opsjenarstvo tuđinu podložnih moćnika treba pozorno promatrati, a u nedjelju treba izaći na izbore i glasovati za one koji se zauzimaju za preuređenje Carstva u savez suverenih nacionalnih država. Inače će nas kolektivno pozobati svinje. Stoga će moja neznatnost glasovati za listu Neovisnih za Hrvatsku.

Benjamin Tolić/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari