Pratite nas

Život

Ljekarne Srce: ‘Zdravlje se u srcu čuva’

Objavljeno

na

Ljekarne Srce povodom nadolazećeg Svjetskog dana srca organizirale su danas javnozdravstvenu akciju „Zdravlje se u srcu čuva” u Centralnoj ljekarni Osijek.

Cilj akcije, koja se održala u suradnji s NK Osijekom i OŠ Franje Krežme iz Osijeka, bio je poticanje svjesnosti o zdravlju srca s naglaskom na prevenciju bolesti te donošenje odluka koje će se pozitivno odraziti na kardiovaskularno zdravlje. Vodeći uzrok smrti u Hrvatskoj i dalje predstavljaju kardiovaskularne bolesti te je iz tog razloga vrlo važno ukazivati na tu činjenicu kako bi ljudi mijenjali svoje životne navike na bolje.

Sada već tradicionalno organiziramo ovakve i slične akcije u suradnji s NK Osijekom kako bismo zajedničkim snagama ukazali na važnost brige o vlastitom zdravlju. Cilj nam je skrenuti pozornost na važnost preventive kardiovaskularnih bolesti te općenito ukazivati na sve dobrobiti zdravog načina života.” – rekao je Anto Barukčić, ravnatelj Ljekarne srce – Ljekarne Osječko-baranjske županije, te dodao kako se svi građani mogu posavjetovati s ljekarnicima o usvajanju zdravog načina života kako bi izbjegli brojne bolesti.

Osnovnoškolci iz 4. razreda OŠ Franje Krežme poslušali su predavanje o zdravom načinu života koje su im održali nutricionist NK Osijeka Frano Dušić i prvotimac Vedran Jugović. Aktivno su sudjelovali u predavanju te su u dijalogu s predavačima, koji su im na zanimljiv i interaktivan način prezentirali kako očuvati vlastito srce i zdravlje općenito, došli do zaključka kako živjeti bolje i zdravije.

Cijeli rujan prolazi u znaku brige o očuvanju srca i cjelokupnog zdravlja. Ljekarne srce su pripremile niz promotivnih akcija, osigurali brojne popuste za pacijente i kupce u svim Ljekarnama srce diljem Osječko-baranjske županije.

Martina Gavran Duvnjak, mag.cult.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Običaji

Imoćani poručili: ‘Vratite dite materi’ – ‘Spalili’ gay par s usvojenim djetetom

Objavljeno

na

Objavio

Tradicija organiziranih pokladnih svečanosti u Imotskom duga 150 godina, s Bakovom povorkom kao središnjom manifestacijom, prodefilirala je ulicama Imotskog u nedjelju poslijepodne.

Organizator KD “Bakove svečanosti” potrudili su se da u povorci bude što više maski, i to iz kućne radinosti.

Naime, Imoćani su za karnevalsku figuru koju su na kraju i spalili odabrali gay par s usvojenim djetetom koje je imalo petokraku na čelu (?!), piše Slobodna Dalmacija.

Kažu: “Sviđalo se to nekome ili ne, ovo je za nas nenormalno, ali svatko ima pravo biti što hoće”.

“Ostali smo konzervativni, držimo se tradicije. Daj dite materi, kako bi se reklo. Mislimo da je to ispravno”, kazao je  predsjednika KD “Bakove svečanosti”, Milivoj Đuka.

Vojko Obersnel u kostimu Jovanke, Tito, pionirke. Ludnica u Rijeci

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

O Životu i nama

Objavljeno

na

Objavio

Brojne su priče i sukobi u posljednje vrijeme o životu, o pravu na život, pravu na sebe, na svoju slobodu, na svoje i tuđe postojanje. Rasprave do grotesknog. Pozivaju se u pomoć i filozofi da kažu što je to život i kad život počinje. Kao da ta pitanja nije riješila već odavno Biologija i znanost kad je podijelila sve u prirodi na živo i neživo.

Što je to Život i kad počinje? Odgovor je samo jedan. Život je sve i nastaje u trenutku oplodnje. Zašto sve? Što je to Život, moj , tvoj, naš?. Svaki Život. To nije zlato kojem se klanjaju, to nije bogatstvo kojem ljudi teže, to nije moć kojom se vlada drugima. To nije opušak koji se baca, to nije smeće koje se odlaže u kantu, Ne. To je nešto nježno, krhko, osjetljivo, ranjivo. Da. Ali jedinstveno, neponovljivo, nemjerljivo, golemo, čudesno.

To je ono što nam u proljeće obogati svijet bojama i mirisima, što leprša iznad nas i živi i pjeva u slobodi i u našim krletkama, što pliva u moru i rijekama, trči šumama i livadama. To je trenutak nastanka, početak jednog, jedinstvenog, neponovljivog oca djece, jedne jedinstvene neponovljive majke svoje djece, jednog jedinstvenog, neponovljivog djeteta svojih roditelja, jednog jedinstvenog unuka-unuke svojih djedova i baka, jednog jedinstvenog kralja, jednog jedinstvenog beskućnika i siromaha ali koji gleda, sluša, razmišlja, osjeća. To je ŽIVOT! To je Život! Tek nastao! A kako nastaje? Iz čega. Iz ničega? Ne.

Nešto, a pogotovo Život ne može nastati iz ničega. On može nastati i nastaje samo iz već postoječeg Života. Svi mi koji živimo danas, oni koji su živjeli prije nas i oni koji će živjeti sutra, ili za sto godina su samo nastavak, jedna neprekinuta crta života koji je nastao prije više milijarda godina. Čovjek, mi, ljudi smo u tom lancu, u toj crti najmlađi, tek stotinjak tisuća godina. Djeca nastaju od roditelja. Samo jedan roditelj ne može stvoriti novi Život. On je samo mogućnost. Tek oba roditelja mogu stvoriti novi život. Samo je oplođena majčina jajna stanica Život. Potrebno ju je ostaviti u miru više mjeseci i jednog dana će ona u nekom rodilištu zaplakati. Od oplodnje do mene je samo dugi, miran san. Pustite me da ga prospavam, jer ako me sada probudite, nikad više ne ću spavati, ni sanjati, ni živjeti poručuje taj novi Život u ženi, u majci.

A onda, Život je rođen. Ne stvoren. Stvoren je puno prije rođenja. U trenutku oplodnje. Nakon rođenja započinje življenje. Kao što nema sunčanog dana bez Sunca tako nema ni življenja bez Života. Ugasite Sunce i ne će biti svjetla, ugasite Život i ne će biti življenja, ne će biti čovjeka. Življenje je potom duga priča svakog čovjeka. Biologija proučava mjernim elementima od rođenja do smrti – življenje. Život je nešto drugo, on je nemjerljiv biološkim mjerilima. Otkrićem DNK, gena nije otkrivena “ tajna života. “ Embrij je potpuno programiran i aktivno predisponiran da se razvije do zrelosti u ljudsko biće, koje će i postići ako ne bude ometen bolešću, nasiljem ili neprijateljskim ambijentom“ naglašava najpoznatiji američki antropolog (Lee). Pravo embriju-Životu na priznanje njegovog dostojanstva je na temelju: – biološke objektivnosti (osobine živog) i – antropološke subjektivnosti (jedinstvene osobnosti). Dakle, jedinstvene, neponovljive. Nikad prije, niti sada, niti će ikad živjeti dvije identične jedinke. Samo je jedna prilika za Život i cijeli put življenja iza toga. Ako se ta prilika odbaci, a strahovit je pritisak brojnih ljudi da se to dopusti, nikad više se taj život ne će opetovati, taj Život-čovjek živjeti. Život je jedinstven fenomen koji zapravo daje smisao postojanja Zemlje i Svemira. Zbog čega, zašto?. Promatranju ljepota oko nas, osjećanja, razmišljanja, primanja, davanja, nadanja, ljubavi….

Što poželjeti Životu? Ono što je Tomas Mann kazao riječima jednog doktora u „Čarobnoj gori“-:…“ ah, život, dolazimo iz mraka i odlazimo u mrak, a između toga leže doživljaji“ ?. Ne! Radije ono što kaže veliki francuski antropolog, Isusovac Pierre Teilhard de Chardin „ početak Života je točka alfa, a kraj točka omega je izraz savršene ljubavi, duhovnost“. Treba motriti pred sebe i oko sebe s vjerom, nadom i ljubavlju. Dva najveća zahtjeva i obećanja svakog života bi mogla i trebala biti stvaranje novih Života i Ljubav. Čuvanje i poštovanje svakog Života.

A što kazati onima koji ne misle tako. Onima koji se bore „za pravo raspolaganja svojim tijelom“ i u slučajevima kad u njihovom tijelu nastaje novi Život, jedinstven, neponovljiv, tuđi Život, ne njihov, ne ženin jer njezin je život nastao ranije u drugoj ženi, dakle Život koji se želi roditi, koji želi živjeti. Dakle novi Život koji nije njihovo vlasništvo, nije njihovo tijelo. Nije njihovo tijelo! Svejedno je li nastao prije deset dana, prije deset tjedana, prije pet mjeseci. On je tu. On nije tijelo žene u kojoj raste, on nije poput njenog srca, njenog mozga, pluća, oka, njenog prsta… On je novi, Svoj. On u ženi samo spava, sanja, razvija se, raste kao svi ljudi koji su ikad rođeni i koji su ikad živjeli. On je tu. Što kazati onima koji govore s ljubavlju o svojoj djeci i unučadi a zagovaraju slobodu „svog tijela“, jesu li i njihova djeca, njihova unučad mogla biti odstranjena, njihovi životi ugašeni i nikad ne biti rođeni. I ne samo oni koji drži svoj život svetinjom na kojeg nitko osim njih nema pravo, ali zato o Životu, novom Životu koji je nastao u njima govore kao o onom što imaju pravo ugasiti, očistiti. Kao poslije loše, pokvarene hrane, popiti čišćenje i očistiti se. I malo srce koje kuca prije kraja prvog mjeseca trudnoće i mozak koji je tada već podosta stvoren i bogat stanicama i svezama među njima. I to ?! Pa nije mala stvar ugasiti takav Život. Uništiti Život. Kazati u ime toga, da Život počinje rođenjem može samo monstrum gori od Mengelea. Kolika nas odgovornost jednom čeka ako to napravimo. Nekog prije, nekog kasnije. A svi oni koji misle kao Mannov doktor da poslije smrti idemo u mrak u kojem nema bilo čega, pa niti radosti niti bola, ipak se varaju. Ima li išta što bi se moglo prispodobiti u ovom našem zemaljskom domu, Životu ? Njegovom čudu, njegovom fenomenu, njegovoj neopisivoj i teško razumljivoj veličini. Svemu onome što nam daruje Život. Misao, razum, razmišljanje, ideje, prosudbe, osjećaje, suosjećanje, radost, tugu, veselje, patnju, ushite, padove, Mozarta, Leonarda, Dostojevskog, Klovića, Verdija, Ujevića, Mikelanđela, Dantea, Ivana Pavla drugog, Chopina, Majku Tereziju, naše roditelje i našu djecu…….

Draga daleka kolegice mogu se sloziti da je riječ ubojstvo teška, mračna, da je nitko ne voli ćuti, pa je možemo ne koristit. Možemo i ne govoriti o pobačaju jer ni to nije lijepa riječ, pa čak niti o abortusu. Ali ipak moramo to nekako nazvati. Mogla bi se možda složiti s jednim izrazom, koji je čak i poetičan, blag. Mogli bi kazati da je to gašenje života. Poput gašenja blagog plamička. Onog poslije čega tek slijedi plamen. Plamen življenja. No, plamičak je obično malen, jedva vidljiv na početku, pa ako nestane i nije tako vidljivo. Prolazi obično nazapaženo. Gotovo da se ne vidi. Poput lumina kojeg palimo u spomen onih dragih koji su nas napustili. A ono što se ne vidi to ne postoji. Pitam se, postoji li ipak ono što se ne vidi. Na primjer, dok se ljudi vesele, pjevaju, tulumare, razbacuju svim i svačim, ti i ja i brojni drugi ljudi znamo da svakog sata u svijetu umire nekoliko tisuća djece od gladi. Ali mi ih ne vidimo. A ono što se ne vidi ne postoji. Ili ipak postoji. Postoji. Ali ne postoji nešto drugo. A to je suosjećanje, zrelost, odgovornost, savjest. Ne postoji ljubav. A kad to manjka sve je moguće. Pa i zlo. Zlo gladi, zlo nasilja, zlo ratova, zlo droge, zlo gašenja života. Što u krajnju ruku nama znači tisuće „gašenja života“ mogućih ljudi ili tisuće pobijenih u trenutačnim ratovima u dalekom svijetu. Zar ništa?

Jer ih ne vidimo, jer nisu naši. Tek usput se spominju kao statistika ili u tv vijestima. Što nama i svijetu znače tisuće mrtve djece od gladi jer u prsima njihovih izgladnjelih majki nema kapi mlijeka. Ništa. Jer ih ne vidimo, nisu naši susjedi, nisu naši poznati. Pa, uistinu, postoje li takvi kad ih mi ne vidimo. Kao što ne vidimo začete živote u mogućim majkama.

Je li, barem dijelom, tek uz ljubav kao najveći dar koji nam daruje Život, još i uzvišen duhovni plod čovjeka u vidu umjetnosti, upravo samo nju, umjetnost, moguće prispodobiti Životu?! Možda, jer upravo umjetnost najbolje može opisati Život. Iskazati mu pohvalu i slaviti njegovu veličinu. I zato Život treba voljeti , poštovati i braniti! Samo to. A tako, braniti i sebe.

Braniti smisao postojanja Života, čovjeka, ljudi, zajedništva, pružanja, davanja, bježanja od samoće, tišine, udaljenosti od drugih, osamljenosti, življenja bez skrbi za druge, bez odgovornosti….Pa ni Život u ženi ne nastaje sam od sebe. Svi znamo kako nastaje. I oni „ koji ljube svijet pun Života“, pun djece, pun ljudi pa ga stvaraju, ali i oni drugi. Pa ti drugi neka ga onda ne stvaraju radije nego da ga gase. To je lako. Ali.

Što mi to ljudi radimo iz dana u dan sve više. S jedne strane sve se više čuju, sve su veće i češće parade onih drugačijih, onih koji se razlikuju od večine po tome jer im manjka bitna odrednica svih vrsta, glavna odrednica živog svijeta, a to je održavanja vrste, reprodukcija, stvaranje novih života, a s druge strane jača borba za uništavanje, gašenje ionako malog broja novonastalih Života. Kao što je divno vidjeti i ćuti bivše ovisnike kako mole mlade ljude da ne uzmu drogu i postanu nesretni poput njih, kako je lijepo i vrijedno poslušati liječenog ili neliječenog alkoholičara dok priča o svom životu i molbi da alkoholičari ne postanu i drugi, koliko je dobrote bilo u pismu poznatog holivudskog glumca koji je znao da umire od raka na plućima kako mlade tim pismom moli da odustanu od pušenja, tako je vrijedno ćuti svaku nesretnu ženu ili obitelj u kojoj je prekinuta zdrava trudnoća da to ne urade i drugi. To je njihovo veliko djelo vrijedno poštovanja i zahvalnosti. Njihov oprost. O onim trudnoćama koje su ugašene jer su ugrožavale život majke ili prijetile teškim bolestima djeteta vjerujemo da će nam se suditi negdje daleko i da će nam biti oprošteno.

Dr.sc.Damir Letinić -Zadar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati