Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Ljetna priča: Mi smo narod individualaca

Objavljeno

na

Zadnjih dana izdržavam kaznu na Otoku Sreće, onu na koju me prije tridesetak godina osudio jedan polupijani službenik u ovećem splitskom državnom uredu. Istinabog, upitan je legitimitet cijelog tog slučaja, pa tako i same kazne, ponajviše zato jer je sudac potpuno nerazumljivo frfljao unakrsno ispitujući moju tužiteljicu i mene, do te mjere da smo se nesvjesno, u želji da shvatimo što to priča ova ispičutura, približavali njegovom stolu, a on bi onda nakratko prekidao frfljanje kako bi nam gestikulacijom, s knjiškom moljcu neprimjereno velikim i jakim težačkim ručerdama, dao do znanja da smo preblizu.

Piše Boris Traljić/Kamenjar.com

Da stvar bude još gora, dok sam se ja preznojavao, popuštao kravatu i otkopčavao odijelo u neklimatiziranoj prostoriji koju je pregrijao vrući kolovoški dan, moj odvjetnik se samo alkoholizirano smješkao. Bio je, bez ikakve sumnje, najpijanija osoba u prostoriji, pijaniji i od samog sudca i zato upravo njega držim izravno odgovornim za presudu. Jer dok sam ja zabezeknuto šutio nakon što je sudac postavio ključno pitanje meni potpuno nepoznatoj osobi: “Uzimate li vi Lorise Kraljiću…” on je prekinuo neugodnu tišinu šapćući mi u uho tako glasno da su ga čuli i posjetitelji u zadnjem redu: “Reci ‘da’… to on tebe pita, vi’š da je ulija glavinu, he, he!” Presuda je, pogađate, doživotna kazna – dok nas smrt ne “oslobodi”.

Moram biti iskren, mogao sam kaznu zamijeniti radom za opće dobro, ali nisam. Za dišpet! Treba nekad udariti šakom o stol i muški izdržati kaznu, iskupiti svoje grijehe provodeći tih mjesec, mjesec i pol dana godišnje na jednom od splitskih Brač(ev)a, na navodno najljepšem hrvatskom škoju, na Hvaru. I neće me, ne bojte se, moja današnja uzničarka, a bivša tužiteljica, poslati na izdržavanje kazne, recimo, zimi kad je Otok Sreće najljepši. Ne. Moram se pržiti na kolovoškom suncu samo da ne zaboravim: “U kojem si me ono misecu vazeja Lorise Kraljiću?“Ali nije svako zlo za zlo… nakon ovih tridesetak godina uzništva, asimilirao sam se. Prihvatili su me ovi ljudi otvorena srca, postao sam pravi bodul. Smatraju me neki čak Foraninom, što je titula koju je teže (ali malo teže, uistinu vrlo vrlo malo) dobiti od titule engleskog viteza. Zato uzimam sebi pravo pisati ovaj tekst s te pozicije, s pozicije Foranina pitajući se cijelo vrijeme – a što meni ovo treba? Doista, mogao sam u miru izdržavati kaznu, ali opet, tu sam dok me smrt ne “oslobodi” pa neka bar bude zabavno.

I ove godine su se, kako to već ljeti biva na našim otocima, sjurili prema nama nebrojeni imigranti… ali oni željeni imigranti, oni s nestrpljenjem očekivani, oni društveno prihvatljivi, oni koji nakon tjedan-dva shvate kakvi smo u stvari i vrate se nazad svojim kućama pa ih opet neki vrag dogodine natjera u imigraciju, oni imigranti kojima svi (a ne samo hrpica besposlenih hipika iz inicijative “Dobrodošli!”, kradljivci Božjih dana, djeca iz dobrostojećih obitelji, ma naivne dobre duše nesvjesne da su zahvaćene vihorom rata civilizacija, da, baš naivne dobre duše koje će “svojim” imigrantima sa zadovoljstvom pomoći utovariti u Golf tricu par sanduka C-4) sa smiješkom vičemo “Welcome!“. Na svim jezicima. Dobro… ne baš svi sa smiješkom, ima nas koji hedonistički iz debelog hlada dobacimo, na primjer, bračnom paru u prolazu s dvoje male djece koje vuku iza sebe ne bi li što prije došli do plaže, a djeca posrću u gumenim sandalama saplićući se neprestano o plastičnu kanticu, ili lopaticu, ili grabljice, ili dopola napuhani plivaći kolut.

– A koji vos je vrog ove godine ovoliko doveja!? Blaženi rat… a je non onda lipo bilo Guospe moja! Nije bilo više od tristo fureštih na cilom otoku… Ćo ne grete u Italiju!? Italiju, Italiju, je! Ovi me ne kapi…

– Italy? No, no, we are from Spain. – odgovori otac s kiselim smiješkom i nesigurnim pogledom, u nedoumici je li ovaj simpatični gospodin vrlo ljut ili vrlo ljubazan, jer to su emocije koje je u komunikaciji s ovim prokletim barbarskim narodom izuzetno teško raspoznati.

Baš zbog te sezonske navale imigranata manji dio domicilnog stanovništva ili uznika Otoka Sreće, mali broj nas Forana, bilo da smo “o’ kolina” ili “o’ nevoje”, koji nemamo nikakvog financijskog interesa tijekom ljetne imigrantske krize, sklanjamo se na tajne lokacije. Te lokacije su lukavo skrivene od satelitskih očiju i nećete ih uočiti na Google mapsu. Nisu, istinabog, skrivene zbog nas nekolicine ksenofobnih, antiimigrantskih Forana, kvaziintelektualaca koji dane provode raspravljajući o ovome i onome i koji se zadovoljavaju samo s osnovnim životnim potrebama – malo starog kruha, pokoji slani inćun, karte za briškulu, topla kava, hladna bevanda, i obavezno brzinsko hlađenje u moru nakon kratkog zvuka sirene koja najavljuje period bez prokletih satelita iznad lokacije do dugog zvuka sirene nakon kojega imamo točno minutu i pol za povratak u ilegalu. Ne, lokacije su skrivene jer su u pitanju bespravno sagrađeni, u prirodu savršeno uklopljeni ugostiteljski objekti na pomorskom dobru. I u redu je da se baš na takvim mjestima rađaju najsjajniji biseri hrvatske kvazifilozofije. Evo jednog takvog…

Prije neki dan dok smo u žustroj polemici pješačili prema tajnoj lokaciji samozaljubljeno se osjećajući kao peripatetici, slučajni prolaznici su nas nastojali zaobići u velikom luku. Oh kako nekad izgled vara, oh kako nas je tada bilo lako sasvim pogrešno procijeniti kao neprirodnu, potencijalno opasnu nakupinu neurednih sredovječnih muškaraca koji sa “šugamanima” ispod ruku glasno raspravljaju o jučerašnjoj zadnjoj partiji trešete. I doista, trebamo li uopće nazivati građanima one koji nam se u strahu sklanjaju, one koji ne vide mudrost i filozofsku dubinu u glasno izgovorenoj rečenici: “Tribo protit kuorte, a ne strišovot!

I trajala bi ta peripatetička rasprava sve do tajne lokacije, i tamo bi se nastavila još neko vrijeme, da se zmaj jednom Zmajčeku, pardon (bilo je neodoljivo), jednom slovenskom (samo zbog istine ovdje je Slovenac, treba čitati kao “Zapadnjak”) kajteru nije zapleo na sam vrh visokog bora kraj kojeg smo prolazili. Srećom bio je s četvoricom kolega-sportaša, zajedno su na nekakvim pripremama na Otoku Sreće, i stvar je trebala biti brzo riješena. Ali…

Ali sportaši su došli bez trenera (kriza je, i Slovenci štede) i svjedočili smo nevjerojatnoj sceni. Vrlo brzo je postalo jasno da u dotadašnjem trenažnom procesu nisu imali ovakvu situaciju i svaki od njih je instinktivno počeo raditi ono što najbolje zna, ono za što je godinama obučavan. Kajter je nastavio iz plićaka zatezati konope zmaja pa ga je, naučen pratiti promjenu smjera vjetra i očito nespreman za nastalu izvanrednu situaciju, samo dodatno zapetljavao u grane. Prijatelj mu je, očito plivač, nakon kratkog dogovora samo mahnuo, ušao u more i krenuo plivati petnaestak kilometara put zapada vjerojatno duboko uvjeren kako će ta njegova aktivnost nekako doprinijeti rješavanju problema. Kajakaš je napravio slično i već nakon desetak minuta nestao s vidika, navodno je veslao do Bola i nazad. Biciklist se javio kajteru s obale i nakon kratkog dogovora ispio malo energetske tekućine iz plastične boce s donje cijevi kostura bicikla pa krenuo put Sućurja. Najviše smo nade ipak polagali u penjača slobodnim stilom koji je polako navukao na sebe par kila zveckave opreme, naprašio ruke magnezijevom kredom i uz ovacije se popeo na vrh bora. Ali tri bora desno od onoga za koji je zapeo zmaj jer je taj jedini bio u skladu sa strogim pravilima međunarodne penjačke federacije. Ne želim vas držati u neizvjesnosti… problem je riješio bosonogi forski tinejdžer koji je najprije napravio kratki dogovor s kajterom pa se popeo na bor i za desetak minuta riješio problem. Nikad lakših sto eura.

Na tajnoj lokaciji se nakon ovoga razvila nikad žustrija i nikad oštroumnija rasprava. Sirene su se izmjenjivale, kratka-duga, kratka-duga… ali nitko nije skakao u more. Raspravljali smo koliko bi slovenskih “faturetaša” trebalo dovesti za zamijeniti utičnicu. Pedesetak bar, ako nemaju poslovođu (trenera), pa kad bismo im rekli: “Gremo fantje!” jedan bi krenuo popravljati slavinu, drugi krov, treći postavljati laminat, četvrti bi počeo zidati, …, četrdeset i deveti bi pošao u obližnji kamenolom, a pedeseti, hvala ti Bože, s ispitivačem prema slomljenoj utičnici. Na pedeset Slovenaca trebalo bi osigurati četrdeset i devet Hrvata da zaustave sve osim onog koji nam treba. I baš kad je počela rasprava o fisibilnosti takvog projekta netko se dosjetio kako ne bismo imali problema jer se slovenski “faturetaši” najčešće zovu Mujo i Suljo.

Tu je nastala kratka kreativna praznina, tišina koju sam iskoristio za trik pitanje koje bi dokazalo moju, njima još uvijek nepoznatu, hipotezu. Kako sam u fazi postavljanja šamotnih opeka u kamin, koje ću naravno postavljati sam iako će biti rezanja, iako sam prvi put vidio šamot i iako sam fleksericu najviše pet puta držao u ruci, postavio sam pitanje mojim kvazifilozofima koji, usput budi rečeno, imaju ljevije ruke od mojih.
– Šta bi napravija da mi flekserica ne diže prašinu kad buden reza šamot? – iznenadila ih je nagla promjena teme (primjećujete da mi forski ne ide baš).
– Butoj [Poštrapoj] ga u [ga vodon!] vodu! – dvojica su odgovorila trenutno, u isti glas.

I to je to. Moja hipoteza je postala teorija. Mi Hrvati smo jaki individualci, svestrano obrazovani, mislimo da možemo, najčešće i uspijevamo, sve odraditi sami i brzo rješavamo probleme. Ne volim generalizirati, ali ovo kvazisnastveno istraživanje je obavljeno na najbolji kvaziznanstveni način za koji sam sposoban – dakle, gotovo je savršeno.

Ipak, uz bolju organizaciju, boljeg trenera-koordinatora, lidera koji bi donekle, a opet ne previše, suzbio našu individualnost, smanjio polarizaciju i usmjerio dio naših sposobnosti u timski rad, doista bismo postali “mala Švicarska”. Znate li možda nekog takvog Foranina?

Boris Traljić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu za EU izbore?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.

Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…

Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.

Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.

Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.

Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.

Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.

Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja”.

Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?

Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup”.

Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju”, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini”, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.

Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.

Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari