Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Ljetna priča: Mi smo narod individualaca

Objavljeno

na

Zadnjih dana izdržavam kaznu na Otoku Sreće, onu na koju me prije tridesetak godina osudio jedan polupijani službenik u ovećem splitskom državnom uredu. Istinabog, upitan je legitimitet cijelog tog slučaja, pa tako i same kazne, ponajviše zato jer je sudac potpuno nerazumljivo frfljao unakrsno ispitujući moju tužiteljicu i mene, do te mjere da smo se nesvjesno, u želji da shvatimo što to priča ova ispičutura, približavali njegovom stolu, a on bi onda nakratko prekidao frfljanje kako bi nam gestikulacijom, s knjiškom moljcu neprimjereno velikim i jakim težačkim ručerdama, dao do znanja da smo preblizu.

Piše Boris Traljić/Kamenjar.com

Da stvar bude još gora, dok sam se ja preznojavao, popuštao kravatu i otkopčavao odijelo u neklimatiziranoj prostoriji koju je pregrijao vrući kolovoški dan, moj odvjetnik se samo alkoholizirano smješkao. Bio je, bez ikakve sumnje, najpijanija osoba u prostoriji, pijaniji i od samog sudca i zato upravo njega držim izravno odgovornim za presudu. Jer dok sam ja zabezeknuto šutio nakon što je sudac postavio ključno pitanje meni potpuno nepoznatoj osobi: “Uzimate li vi Lorise Kraljiću…” on je prekinuo neugodnu tišinu šapćući mi u uho tako glasno da su ga čuli i posjetitelji u zadnjem redu: “Reci ‘da’… to on tebe pita, vi’š da je ulija glavinu, he, he!” Presuda je, pogađate, doživotna kazna – dok nas smrt ne “oslobodi”.

Moram biti iskren, mogao sam kaznu zamijeniti radom za opće dobro, ali nisam. Za dišpet! Treba nekad udariti šakom o stol i muški izdržati kaznu, iskupiti svoje grijehe provodeći tih mjesec, mjesec i pol dana godišnje na jednom od splitskih Brač(ev)a, na navodno najljepšem hrvatskom škoju, na Hvaru. I neće me, ne bojte se, moja današnja uzničarka, a bivša tužiteljica, poslati na izdržavanje kazne, recimo, zimi kad je Otok Sreće najljepši. Ne. Moram se pržiti na kolovoškom suncu samo da ne zaboravim: “U kojem si me ono misecu vazeja Lorise Kraljiću?“Ali nije svako zlo za zlo… nakon ovih tridesetak godina uzništva, asimilirao sam se. Prihvatili su me ovi ljudi otvorena srca, postao sam pravi bodul. Smatraju me neki čak Foraninom, što je titula koju je teže (ali malo teže, uistinu vrlo vrlo malo) dobiti od titule engleskog viteza. Zato uzimam sebi pravo pisati ovaj tekst s te pozicije, s pozicije Foranina pitajući se cijelo vrijeme – a što meni ovo treba? Doista, mogao sam u miru izdržavati kaznu, ali opet, tu sam dok me smrt ne “oslobodi” pa neka bar bude zabavno.

I ove godine su se, kako to već ljeti biva na našim otocima, sjurili prema nama nebrojeni imigranti… ali oni željeni imigranti, oni s nestrpljenjem očekivani, oni društveno prihvatljivi, oni koji nakon tjedan-dva shvate kakvi smo u stvari i vrate se nazad svojim kućama pa ih opet neki vrag dogodine natjera u imigraciju, oni imigranti kojima svi (a ne samo hrpica besposlenih hipika iz inicijative “Dobrodošli!”, kradljivci Božjih dana, djeca iz dobrostojećih obitelji, ma naivne dobre duše nesvjesne da su zahvaćene vihorom rata civilizacija, da, baš naivne dobre duše koje će “svojim” imigrantima sa zadovoljstvom pomoći utovariti u Golf tricu par sanduka C-4) sa smiješkom vičemo “Welcome!“. Na svim jezicima. Dobro… ne baš svi sa smiješkom, ima nas koji hedonistički iz debelog hlada dobacimo, na primjer, bračnom paru u prolazu s dvoje male djece koje vuku iza sebe ne bi li što prije došli do plaže, a djeca posrću u gumenim sandalama saplićući se neprestano o plastičnu kanticu, ili lopaticu, ili grabljice, ili dopola napuhani plivaći kolut.

– A koji vos je vrog ove godine ovoliko doveja!? Blaženi rat… a je non onda lipo bilo Guospe moja! Nije bilo više od tristo fureštih na cilom otoku… Ćo ne grete u Italiju!? Italiju, Italiju, je! Ovi me ne kapi…

– Italy? No, no, we are from Spain. – odgovori otac s kiselim smiješkom i nesigurnim pogledom, u nedoumici je li ovaj simpatični gospodin vrlo ljut ili vrlo ljubazan, jer to su emocije koje je u komunikaciji s ovim prokletim barbarskim narodom izuzetno teško raspoznati.

Baš zbog te sezonske navale imigranata manji dio domicilnog stanovništva ili uznika Otoka Sreće, mali broj nas Forana, bilo da smo “o’ kolina” ili “o’ nevoje”, koji nemamo nikakvog financijskog interesa tijekom ljetne imigrantske krize, sklanjamo se na tajne lokacije. Te lokacije su lukavo skrivene od satelitskih očiju i nećete ih uočiti na Google mapsu. Nisu, istinabog, skrivene zbog nas nekolicine ksenofobnih, antiimigrantskih Forana, kvaziintelektualaca koji dane provode raspravljajući o ovome i onome i koji se zadovoljavaju samo s osnovnim životnim potrebama – malo starog kruha, pokoji slani inćun, karte za briškulu, topla kava, hladna bevanda, i obavezno brzinsko hlađenje u moru nakon kratkog zvuka sirene koja najavljuje period bez prokletih satelita iznad lokacije do dugog zvuka sirene nakon kojega imamo točno minutu i pol za povratak u ilegalu. Ne, lokacije su skrivene jer su u pitanju bespravno sagrađeni, u prirodu savršeno uklopljeni ugostiteljski objekti na pomorskom dobru. I u redu je da se baš na takvim mjestima rađaju najsjajniji biseri hrvatske kvazifilozofije. Evo jednog takvog…

Prije neki dan dok smo u žustroj polemici pješačili prema tajnoj lokaciji samozaljubljeno se osjećajući kao peripatetici, slučajni prolaznici su nas nastojali zaobići u velikom luku. Oh kako nekad izgled vara, oh kako nas je tada bilo lako sasvim pogrešno procijeniti kao neprirodnu, potencijalno opasnu nakupinu neurednih sredovječnih muškaraca koji sa “šugamanima” ispod ruku glasno raspravljaju o jučerašnjoj zadnjoj partiji trešete. I doista, trebamo li uopće nazivati građanima one koji nam se u strahu sklanjaju, one koji ne vide mudrost i filozofsku dubinu u glasno izgovorenoj rečenici: “Tribo protit kuorte, a ne strišovot!

I trajala bi ta peripatetička rasprava sve do tajne lokacije, i tamo bi se nastavila još neko vrijeme, da se zmaj jednom Zmajčeku, pardon (bilo je neodoljivo), jednom slovenskom (samo zbog istine ovdje je Slovenac, treba čitati kao “Zapadnjak”) kajteru nije zapleo na sam vrh visokog bora kraj kojeg smo prolazili. Srećom bio je s četvoricom kolega-sportaša, zajedno su na nekakvim pripremama na Otoku Sreće, i stvar je trebala biti brzo riješena. Ali…

Ali sportaši su došli bez trenera (kriza je, i Slovenci štede) i svjedočili smo nevjerojatnoj sceni. Vrlo brzo je postalo jasno da u dotadašnjem trenažnom procesu nisu imali ovakvu situaciju i svaki od njih je instinktivno počeo raditi ono što najbolje zna, ono za što je godinama obučavan. Kajter je nastavio iz plićaka zatezati konope zmaja pa ga je, naučen pratiti promjenu smjera vjetra i očito nespreman za nastalu izvanrednu situaciju, samo dodatno zapetljavao u grane. Prijatelj mu je, očito plivač, nakon kratkog dogovora samo mahnuo, ušao u more i krenuo plivati petnaestak kilometara put zapada vjerojatno duboko uvjeren kako će ta njegova aktivnost nekako doprinijeti rješavanju problema. Kajakaš je napravio slično i već nakon desetak minuta nestao s vidika, navodno je veslao do Bola i nazad. Biciklist se javio kajteru s obale i nakon kratkog dogovora ispio malo energetske tekućine iz plastične boce s donje cijevi kostura bicikla pa krenuo put Sućurja. Najviše smo nade ipak polagali u penjača slobodnim stilom koji je polako navukao na sebe par kila zveckave opreme, naprašio ruke magnezijevom kredom i uz ovacije se popeo na vrh bora. Ali tri bora desno od onoga za koji je zapeo zmaj jer je taj jedini bio u skladu sa strogim pravilima međunarodne penjačke federacije. Ne želim vas držati u neizvjesnosti… problem je riješio bosonogi forski tinejdžer koji je najprije napravio kratki dogovor s kajterom pa se popeo na bor i za desetak minuta riješio problem. Nikad lakših sto eura.

Na tajnoj lokaciji se nakon ovoga razvila nikad žustrija i nikad oštroumnija rasprava. Sirene su se izmjenjivale, kratka-duga, kratka-duga… ali nitko nije skakao u more. Raspravljali smo koliko bi slovenskih “faturetaša” trebalo dovesti za zamijeniti utičnicu. Pedesetak bar, ako nemaju poslovođu (trenera), pa kad bismo im rekli: “Gremo fantje!” jedan bi krenuo popravljati slavinu, drugi krov, treći postavljati laminat, četvrti bi počeo zidati, …, četrdeset i deveti bi pošao u obližnji kamenolom, a pedeseti, hvala ti Bože, s ispitivačem prema slomljenoj utičnici. Na pedeset Slovenaca trebalo bi osigurati četrdeset i devet Hrvata da zaustave sve osim onog koji nam treba. I baš kad je počela rasprava o fisibilnosti takvog projekta netko se dosjetio kako ne bismo imali problema jer se slovenski “faturetaši” najčešće zovu Mujo i Suljo.

Tu je nastala kratka kreativna praznina, tišina koju sam iskoristio za trik pitanje koje bi dokazalo moju, njima još uvijek nepoznatu, hipotezu. Kako sam u fazi postavljanja šamotnih opeka u kamin, koje ću naravno postavljati sam iako će biti rezanja, iako sam prvi put vidio šamot i iako sam fleksericu najviše pet puta držao u ruci, postavio sam pitanje mojim kvazifilozofima koji, usput budi rečeno, imaju ljevije ruke od mojih.
– Šta bi napravija da mi flekserica ne diže prašinu kad buden reza šamot? – iznenadila ih je nagla promjena teme (primjećujete da mi forski ne ide baš).
– Butoj [Poštrapoj] ga u [ga vodon!] vodu! – dvojica su odgovorila trenutno, u isti glas.

I to je to. Moja hipoteza je postala teorija. Mi Hrvati smo jaki individualci, svestrano obrazovani, mislimo da možemo, najčešće i uspijevamo, sve odraditi sami i brzo rješavamo probleme. Ne volim generalizirati, ali ovo kvazisnastveno istraživanje je obavljeno na najbolji kvaziznanstveni način za koji sam sposoban – dakle, gotovo je savršeno.

Ipak, uz bolju organizaciju, boljeg trenera-koordinatora, lidera koji bi donekle, a opet ne previše, suzbio našu individualnost, smanjio polarizaciju i usmjerio dio naših sposobnosti u timski rad, doista bismo postali “mala Švicarska”. Znate li možda nekog takvog Foranina?

Boris Traljić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Treba li ministar Tolušić tužiti Nacional?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Napomena:

Autor piše ovaj članak u uvjerenju kako je potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić nevin u aferi “Nacional et al.”.

Tehnologija nas uništava. Doista. Prosječno ljudsko biće je amorfna kreatura snažno vođena primordijalnim “u se, na se, poda se” instinktima, instinktima koje je donedavno kršćanski moral (čitaj: Crkva sa svojim dogmama i kanonima) koliko-toliko držao pod kontrolom. Dakle, taj i takav homo sapiens vulgaris se odjednom našao suočen s novim tehnološkim alatom – društvenim mrežama. Ovo novim za nešto staro “već cijelo desetljeće” danas izgleda smiješno, ali polemika o tome nije tema članka.

Tema je: Kakve su posljedice dostupnosti tog novog/starog tehnološkog alata pojedincu kojeg u ovom modernom liberalnom, ili “liberalnom”, svijetu karakterizira “u se, na se, poda se” filozofija, odnosno kojeg karakterizira neetička želja za stjecanjem moći i bogatstva pod svaku cijenu i neovisno o kolateralnim žrtvama kako bi ispunio vlastite ambicije, kojeg karakterizira nastran sustav vrijednosti nametnut hollywoodsko-konzumersko-propagandom mašinerijom, i, da cijela stvar bude kompleksnija, karakterizira ga jaka svijest o prolaznosti koja onda generira jaku želju za ostavljanjem traga u beskraju tamo gdje to jedino može – na društvenim mrežama?

Personalizirat ću malo priču, vjerujem da će biti zanimljivo. Moj prvi doticaj s koncepcijom društvenih mreža  je bio daleke dvije tisuće i sedme kad sam “vidovito” prognozirao krah tog projekta za najviše godinu dana. Sjećam se kako sam visokointelektualno zaključio: “Tko je toliko lud da objavi vlastitu intimu, ako, poput javnih osoba, nije na to prisiljen?“, i još: “Pa zar oni stvarno misle da će netko trošiti vlastito vrijeme, a vrijeme je novac, kako bi (najčešće, i na vlastitu sramotu) polupismeno komentirao neke događaje s (opet najčešće, i opet na vlastitu sramotu) oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja?” Toliko o mom poznavanju ljudi…

Danas je lako generalski nakon bitke zaključiti da smo baš mi, polupismene osobe s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, preplavili virtualni svijet i, uz pomoć tehnologije, postali značajna poluga onima koji znaju kako nas upregnuti za pokretanje vrlo ozbiljnih procesa. Toliko ozbiljnih da mogu, a i hoće, dovesti do jakih geopolitičkih turbulencija, sukoba i, posljedično, brojnih ljudskih žrtava.

Zapadni svijet je svjestan teške rješivosti ovog problema, ali kako su centri odlučivanja ujedno i centri moći, tako i spremnost tih centara moći za rješavanje problema varira od “iskoristi budaletine” do “ove budaletine će nas skratiti za glave“. Euromoćnici su, na primjer, trenutno na potonjem razmišljanju zabrinuti zbog jačanja desnice. U stvarnosti zabrinuti su zbog jačanja onih koje stavljaju u tu desničarsku ladicu, a stavljaju sve one koji se protive birokratskoj sado-mazo uniji naroda u kojoj smo, usput budi rečeno, mi Hrvati ponajveći mazohisti i vjerojatno upravo zato ponajmanji desničari. Protivnici ovakve Europske unije su, cenzurirani od mainstream medija, iskoristili ponuđeno – virtualni svijet i društvene mreže – kako bi širili vlastita stajališta i ideje. Širili nama, nećemo se lagat’, polupismenim budaletinama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer mi, svako toliko, imamo moć, mi smo biračka baza i nama se s vremena na vrijeme ljigavo upucavaju ma koliko nas prezirali.

Problem izloženosti masa relativno jednostavnoj društvenomrežnoj manipulaciji doista postoji, i potencijalno je vrlo opasan. Ali, treba ovo naglasiti, ništa više ni ništa manje opasan od mainstream euro masmedijske manipulacije kojoj smo godinama izloženi. Ili neojugoslavenske, koja u Hrvatskoj, zbog specifičnih povijesnih okolnosti, ima izuzetno plodno tlo. Ili/i svih drugih manipulacija koje nas polariziraju, svađaju i, u konačnici, prijete kao narodu. Odnosno, točnije, prijete našem miru i blagostanju.

Eurobirokraciju, naravno, medijska manipulacija nije brinula sve dok su je oni kontrolirali, odnosno, dok su njihovi mainstream mediji odrađivali zadaću. Problem je nastao tek kad su shvatili objektivan utjecaj virtualnih platformi. A što onda nakupina aparatčika, pa bili oni i se prefiksom “euro”, može smisliti za rješavanje takvog problema? Cenzuru, naravno, stari totalitarni alat. Zaustavite Internet! Europska komisija predizborno, u ožujku, pokreće platformu za fake news alarmiranje jer se “ruši povjerenje građana u institucije“. Predsjednik naše Vlade, ujedno i jedan od najvećih europskih eurofila, je, naravno, najavio kako će i Hrvatska u ovome aktivno sudjelovati.

Fake news (lažne vijesti, dezinformacije) su odavno prisutne u hrvatskom medijskom prostoru, a interesantno je da se danas protiv njih bore oni koji su ih najviše proizveli. Jer što je, ako ne fake news, konstatacija kako u Istanbulskoj konvenciji nema rodne ideologije? Ili uvjeravanje da se mračni dio Lex Agrokora dogovarao bez znanja Andreja Plenkovića? Ili INA otkup? Ili fotografije ministra Tolušića? Hajdemo malo ostati na Tomislavu Tolušiću i analizirati kako u hrvatskoj medijskoj praksi izgleda jedna fake news trakavica.

Ima tako jedan hrvatski tjednik koji se percipira kao konspirativni medij, tjednik koji je povezan s mutnim poslovima i obavještajnim podzemljem, tjednik čijeg su novinara, urednika i vlasnika ubili profesionalni atentatori… dakle taj tjednik, Nacional se zove, je napravio nešto što je svojevrsna inovacija u svijetu fake news medijske manipulacije – objavio je lažnu vijest, ali s napomenom da je lažna!

Stručnjaci potvrdili: Tolušićeva sporna fotografija je prerađena

Što je s tim, u stvari, napravio? Ako prihvatite da je virtualni svijet preplavljen polupismenim osobama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, onda vam je jasno kako je Nacional et al. iz ničega stvorio okvir u kojem je ministar Tolušić doveden u vezu s prostitutkama i kokainom. I to za cijeli život. Neizbrisivo.

Gledajte na to ovako, napomena koju sam napisao u uvodu članka, a gdje se u trećem licu kulturno ograđujem od potencijalne situacije u kojoj je na Nacionalovim fotografijama ipak Tolušić, većini vas nije zasmetala. To vam vjerojatno sliči na nekakvu pravnu ili GDPR regulativu, svakako na nekakvu kukavičku zaštitu od eventualnih tužbi, ali je daleko više od toga. Dakle, vjerojatno nevinog (evo opet ograda) čovjeka, htio to ili ne dovodim u potencijalnu vezu s kurvama i kokom, kao što ga dovodi, priznali to ili ne, i većina vas.

Dakle, objavom fake news informacije, neovisno o tome što je objavljeno i da jest lažna, odnosno fotomontirana, Nacional et al. je napravio ogromnu štetu Tomislavu Tolušiću. Vjerojatno veću nego da su fotomontažeri koristili standardne trolersko-botovske-društvenomrežne kanale, od kojih bi se uz manje sumnje i s manjom štetom po ugled ministar oprao jer bi nakon početne medijske bure “institucije” napravile vještačenje fotografija i nedvojbeno ustanovile tehničke detalje fotomontaže pa nakon toga možda i našle osobe odgovorne za svinjariju.

Ovako je percepcija javnosti, a ona je u politici sve, da se uz pomoć paraobavještajnog podzemlja možda i pokušalo zaštiti ministra Tolušića. Jer toj javnosti, koja i tuži i sudi, nisu predočeni slabo shvatljivi stručni termini koji je lako slome. Nema tu ni piksela, ni spektra, ni linearne transformacije, ni fragmentacije, nego samo zdravoseljačkih cipela, sata i Zemuna. “Čekaj, hoćeš mi reći da su oni za dva dana prepoznali neki apartman u Zemunu!? Ma daj… ne bi za godinu dana prepoznali ni dubrovački Palace da im pošaljem fotografiju iz sobe, a ne neku zemunsku rupu…“, mislimo mi, polupismene budaletine s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer nam je to upravo tako servirano.

Tehnologija nas uništava. Doista. Ali je ne treba zato zaustavljati. Nitko neće ugasiti Internet ma koliko se trudio i bilo bi mu puno bolje da umjesto toga obrazuje nas budaletine. Upitajmo se da li zbog te tehnologije ili zbog najobičnije neobrazovanosti više nismo sigurni je li Zemlja kugla, ni pomažu li nam cjepiva, ni jesu li Amerikanci bili na Mjesecu, ni…?

Tolušić je, na vlastitu nesreću, idealan primjer da svaka lažna vijest stvara novi lažni okvir za manipulaciju budaletinama. Razapeli su, vjerujem (ograda… shvaćate?), nevina čovjeka i upravo zato potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede treba tužiti Nacional. Objava lažne vijesti, pa bilo to i uz napomenu da objavljuješ lažnu vijest, je kazneno djelo protiv časti i ugleda. Točka.

A oni idioti koji zbog toga javno zahvaljuju Nacionalu, u stvari zahvaljuju onom tko je kreirao dezinformaciju. Što i nije čudno, jer takvi idioti od fake newsa i žive. Međutim čudno je, apsurdno točnije, da baš oni najavljuju Zakon za suzbijanje lažnih vijesti.

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Piramida sreće

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Isječak/YouTube

Ima, tako, ljudi bez osobnog integriteta. Žive, kažu. I zadovolji su. Nevjerojatno!?

I nije baš. Lako je izgubiti integritet, puno lakše nego što, onako na prvu, mislimo. Evo, na primjer, neki su ga izgubili još kao pučkoškolci kad su se priklonili kakvom razrednom buliju ne bi li tako izbjegli svakodnevnu dozu kacota pa onda još, snažni u čoporu, maltretirali slabije. Neki su izdržali do srednje škole, a onda se, golobradi, učlanili u neku stranku ili partiju pa po odborima lamentirali do besvijesti o koječemu i osjećali se superiorno naspram vršnjaka koji su, budale nezrele, hormone praznili po škuribandama. Ipak, najviše ih je ostalo bez integriteta tek kad su se uhljebili u nešto državno, ili nešto proračunom financirano, debelo nekvalificirani za posao koji su prihvatili obavljati.

Jedno je sigurno – negdje su i nekad poklekli. A tad su osobni integritet predali nekima iznad, nekima ne nužno pametnijima, ili sposobnijima, ili snažnijima, ili hrabrijima, da onda ti neki s njihovim integritetom mlataraju po vlastitoj želji i potrebi. Vlastitoj, ili po želji i potrebi onih nekih iznad, pa iznad, pa iznad…

Čudna je to piramida sreće, Ponzijevog ili sličnog nekog tipa, piramida prepunjena nastranom mješavinom moći, utjecaja, kvazizadovoljstva i novca u kojoj, kao u svakoj dobro smišljenoj prijevari, najviše dobivaju oni najbliži vrhu piramide. U toj podvali žive naši nesretnici bez integriteta. I zadovoljni su, kažu. Nevjerojatno…

Dok mi ostali, šačica nas nemoćnih i slabih, ali ludo hrabrih, šačica bez moći, utjecaja i novca, ali istinski zadovoljnih, u sve to gledamo kao u veliki kino ekran. I čudimo se, i smijemo i plačemo, i ljutimo. U imaginarnom kinu, skoro praznom kao da se prikazuje iranska ljubavna drama, nas je nekoliko s integritetom, slobodnim mislima, kokicama u rukama i s velikim nijemim očima samo čuđenje u svijetu, i vječno treptanje uz šutnju što nas okružuje i muči.

Tko su te naše osobe bez integriteta?

Političari, prvenstveno. Velika većina njih, gotovo svi. Od šefova stranaka, preko njihovih najbližih i visoko pozicioniranih poslušnika – bilo na razini Vlade ili Sabora, bilo na visokim upravljačkim pozicijama u gospodarskom javnom sektoru – pa nadalje preko nižih, županijskih, gradskih i kotarskih slojeva piramide sve do onog najjadnijeg nesretnika (sretnika, kako misli on) uhljebljenog po političko-klijentelističko-kumsko-rođačko-ortačkoj osnovi. Nadalje, tu su uhljebljeni članovi brojnih udruga za zaštitu nekoga, ili unaprjeđivanje nečega, ili razvoj nečega, mahom sami sebi svrha i, naravno, financirani iz proračuna. A onda je tu, meni najdraža, medijska bagaža – “neovisni novinari” – najobičniji skribomani po zanatu i po narudžbi, često nesvjesni ovog po narudžbi dijela što više pozicionirane u piramidi neopisivo zabavlja. Posebnu granu hrvatske piramide predstavljaju i profesionalni predstavnici etničkih manjina sa svojom piramidicom, preslikom ove veće, od Sabora do najdraže najniže razine – “neovisnih novinara”.

Eh, kamo sreće da je ovdje kraj s nabrajanjem. Ali život je to, a život uvijek nađe neke Montague. I neke Capuletije. U Hrvatskoj su to oni koje kolokvijalno krstimo kao progresivce i konzervativce. Ili da bude jasnije – osim gore navedenih, koji ipak žive od gubitka integriteta, imamo puno više onih koji su izgubili integritet samo kako bi se u mislima popeli nekoliko stepenica i tako poistovjetili s gore navedenim profesionalcima, onih koje ovi potonji nazivaju topovskim mesom, izbornom bazom i sličnim pogrdnim imenima. Hajdemo malo o njima.

Dakle, naši progresivci su prvenstveno jaki eurofili, osobe potpuno nekritične prema Europskoj uniji, odvratnoj overbirokratskoj tvorevini čiji zakoni, bez skrivanja i pod egidom ravnopravnosti, omogućuju bogatima da koloniziraju siromašne (a mi nismo bogati). Tvorevini kojoj je budućnost izuzetno neizvjesna i vrlo vjerojatno će se raspasti u još jednom krvavom sukobu, trećem ako se ne varam. Tvorevini koja ima svoju, našoj sličnu, piramidu, ali u toj njihovoj mi smo slijepo crijevo pa je vrh naše piramide na razini njihovih “neovisnih novinara”. Naši eurofili su, riječju, bečkokonjušarski kompleksaši i/ili preambiciozne kreature koji će za eurosinekuricu prodati vlastitu državu.

Vezano ili nevezano s tim pripadnike progresivaca karakterizira i nekritička otvorenost prema migrantima, apatridnost, kritiziranje Hrvatske (države na “bolje bi bilo da nije ni nastala” način, a ne kritiziranje procesa ili ljudi), fizička mučnina na spomen Domovinskog rata ili branitelja, neojugoslavenstvo do velikosrpstva, neokomunizam, nekritički odnos prema rodnoj ideologiji, netolerancija prema vjeri i vjernicima, mržnja, ali lukavo opravdana mržnja stavljanjem onih koje mrze u fašističku ladicu, a fašiste je u redu mrziti, zar ne itd. Naravno, ne baštine svi progresivci sva ova obilježja, ali ako se nađete u najmanje dva, onda ste sigurno progresivac. U suprotnom ste, da ne glođem previše, konzervativac.

A sad ono najtužnije – gotovo cijela ova i progresivna i konzervativna nakupina ide u našu piramidu. Na njeno lijevo ili desno krilo, nebitno, ali na najnižu volontersku razinu, ispod “neovisnih novinara”.

Nevjerojatno. Jer je, s druge strane, tako lako sve ovo gledati iz našeg imaginarnog kina. Dovoljno je slobodno i kritički misliti i upravo bi u kinu gledali kako glavni muški lik one iranske ljubavne drame javno odrubljuje glavu ženskom liku, ljubavi svog života, sve kako bi zaštitio obitelj od neke, nama neshvatljive, sramote pa nakon toga bježi. Kreće u, kako kaže, “ekonomsku migraciju”. Kreće put Hrvatske, kreće širiti vlastitu kulturu i običaje, a naši progresivci, ili progresivke da ironija bude veća, ga dočekuju s cvijećem, suzama radosnicama i obezglavljenim “dekapitiraj i mene” uzvicima.

Nemojte sad prerano zaključivati, ne prikazuje se samo progresivni repertoar, nije to takvo kino. Evo na primjer, bio je film, dokumentarac neki, koji je zorno pokazao da je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić kriva osoba za posao koji obavlja. I razlog je vrlo jednostavno objašnjen – tri ili četiri godine je bila savjetnica srpske vlade.

Lijepo je pokazano da su u Srbiji još uvijek na vlasti neosporni četnici i agresori na Hrvatsku, ljudi koji i danas najveći dio vlastite energije i državnih sredstava ulažu u relativiziranje agresije i zločina koje je njihova otadžbina devedesetih poticala i počinila. Štoviše, vrlo vjerojatno imaju prste i u aktualnoj neovisnonovinarskoj sveopćoj medijskoj paljbi po Hrvatskoj. Ako se dobro sjećam, u filmu je rečeno kako sve i da je Pejčinović Burić tamo samo nosila kave ili pivo i kupovala papir ili spajalice ne može biti članica Vlade Republike Hrvatske. A onda je sve malo začinjeno s teorijom zavjere o nekakvim špijunskim poslovima pa zaključeno da ako je i bila špijunka, odnosno ako je i radila za naše interese mi to, naravno, ne možemo znati pa poruka s njenim postavljanjem ostaje ista. Loša.

Nikola Grmoja sigurno nije gledao ovaj film, nema on ulaznicu za naše kino, ali mu ga je netko prepričao. Ili čak snimio, lako je to danas, pa je nekidan u Saboru na aktualcu postavio pitanje Plenkoviću o neispunjavanju obaveza ministrice po pitanju EU pristupnih pregovora Srbije što je neizravno doveo u vezu s tamnim periodom njene diplomatske, po šefu joj, megakarijere. Napravio je to vrlo oštro i populistički, onako kako se od člana jedne populističke platforme (koja istinabog malo pomalo izlazi iz ormara i pokazuje svoje pravo, konzervativno lice) i očekuje, što je predsjednika Vlade toliko isprovociralo da se skoro fizički obračunao s Grmojom. Na sreću zaustavili su ga diplomatskiji, pametniji, smireniji i kulturniji zastupnici. Miro Bulj prvenstveno. I ne, ovo nije ironija.

E sad, dok se naša piramida trese od lamentiranja o nebitnim “tko bi koga” i “tko je pobjegao” glupostima bitno je ustvrditi što je tako izludjelo Andreja Plenkovića? Ako ste pozorno čitali članak vjerojatno već naslućujete…

Andrej Plenković je progresivac, po puno više od dva obilježja, na čelu izuzetno konzervativne stranke. To je shizofrena, neodrživa situacija. Članovi desnog krila naše piramide počinju se pitati, kritiziraju, razmišljaju. Vraćaju integritet što nijedan lider svojim podčinjenima ne želi. I dok ga “neovisni novinari” proglašavaju najjačim premijerom do sada, nedodirljivim Supermanom koji bi Grmoju prebio kao vola u kupusu, intelektualnim Übermenschom, taktičkim Spidermanom… on, u stvari, nikad nije bio slabiji.

I to je ukratko to. “Simple as that“, rekli bi naši američki, zahvaljujući Kolindi Grabar Kitarović još uvijek, prijatelji. Ne smijemo zaboraviti da Andreju Plenkoviću vlast osiguravaju, za njegove birače, suspektni likovi. Milan Bandić s hrpom progresivnih prebjega, klijentelistički HNSovci i suhozlati samoprozvani patron i Vučićev isprdak Milorad Pupovac koji, blago rečeno, nije osoba s vizijom uljuđene asimilacije srpske zajednice u hrvatsko društvo, a malo žešće rečeno, osoba koja pokreće baš onu spiralu mržnje koju je predsjednik Vlade, treba ovo naglasiti, neopravdano, lažljivo, bezobrazno, tašto, bahato i huškački dodijelio MOSTovcima. Jasno da je predsjednik HDZa dovoljno pametan i da shvaća vlastitu situaciju, jasno je i da mu se situacija ne sviđa, a posljedica svega je velika uzavrelost u HDZovom dijelu piramide. Kuha. Kipi. A onda kad netko, neki konzervativac pa makar i populistički poput Grmoje, pogodi u živac…

Ako hoćete, možemo i korak dalje – zbog cijelog ovog neprirodnog i shizofrenog stanja, zbog kipuće atmosfere u HDZu, odnosno, i prvenstveno, zbog Andreja Plenkovića je Damir Krstičević onako reagirao prema nedužnoj maketi aviona, a ne zbog light-provokacije Franka Vidovića koji je bio tamo gdje je trebalo, i koji, gotovo sigurno, želi avione na isti način kao što ih želi i ministar.

Hajdemo za kraj još jedan mali korak dalje. Za razmišljanje čisto. Reakcija Andreja Plenkovića prema Nikoli Grmoji najbolje oslikava odnos progresivaca prema konzervativcima. Ne treba generalizirati, ali, načelno, glupost i protuprirodnost progresivnih stajališta izaziva nemir i teško mogu podnijeti mir i ustrajnost konzervativaca. A onda vrlo brzo i izuzetno lako posežu za bombama, rašpama i livorverima

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari