Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Ljetna priča: Mi smo narod individualaca

Objavljeno

na

Zadnjih dana izdržavam kaznu na Otoku Sreće, onu na koju me prije tridesetak godina osudio jedan polupijani službenik u ovećem splitskom državnom uredu. Istinabog, upitan je legitimitet cijelog tog slučaja, pa tako i same kazne, ponajviše zato jer je sudac potpuno nerazumljivo frfljao unakrsno ispitujući moju tužiteljicu i mene, do te mjere da smo se nesvjesno, u želji da shvatimo što to priča ova ispičutura, približavali njegovom stolu, a on bi onda nakratko prekidao frfljanje kako bi nam gestikulacijom, s knjiškom moljcu neprimjereno velikim i jakim težačkim ručerdama, dao do znanja da smo preblizu.

Piše Boris Traljić/Kamenjar.com

Da stvar bude još gora, dok sam se ja preznojavao, popuštao kravatu i otkopčavao odijelo u neklimatiziranoj prostoriji koju je pregrijao vrući kolovoški dan, moj odvjetnik se samo alkoholizirano smješkao. Bio je, bez ikakve sumnje, najpijanija osoba u prostoriji, pijaniji i od samog sudca i zato upravo njega držim izravno odgovornim za presudu. Jer dok sam ja zabezeknuto šutio nakon što je sudac postavio ključno pitanje meni potpuno nepoznatoj osobi: “Uzimate li vi Lorise Kraljiću…” on je prekinuo neugodnu tišinu šapćući mi u uho tako glasno da su ga čuli i posjetitelji u zadnjem redu: “Reci ‘da’… to on tebe pita, vi’š da je ulija glavinu, he, he!” Presuda je, pogađate, doživotna kazna – dok nas smrt ne “oslobodi”.

Moram biti iskren, mogao sam kaznu zamijeniti radom za opće dobro, ali nisam. Za dišpet! Treba nekad udariti šakom o stol i muški izdržati kaznu, iskupiti svoje grijehe provodeći tih mjesec, mjesec i pol dana godišnje na jednom od splitskih Brač(ev)a, na navodno najljepšem hrvatskom škoju, na Hvaru. I neće me, ne bojte se, moja današnja uzničarka, a bivša tužiteljica, poslati na izdržavanje kazne, recimo, zimi kad je Otok Sreće najljepši. Ne. Moram se pržiti na kolovoškom suncu samo da ne zaboravim: “U kojem si me ono misecu vazeja Lorise Kraljiću?“Ali nije svako zlo za zlo… nakon ovih tridesetak godina uzništva, asimilirao sam se. Prihvatili su me ovi ljudi otvorena srca, postao sam pravi bodul. Smatraju me neki čak Foraninom, što je titula koju je teže (ali malo teže, uistinu vrlo vrlo malo) dobiti od titule engleskog viteza. Zato uzimam sebi pravo pisati ovaj tekst s te pozicije, s pozicije Foranina pitajući se cijelo vrijeme – a što meni ovo treba? Doista, mogao sam u miru izdržavati kaznu, ali opet, tu sam dok me smrt ne “oslobodi” pa neka bar bude zabavno.

I ove godine su se, kako to već ljeti biva na našim otocima, sjurili prema nama nebrojeni imigranti… ali oni željeni imigranti, oni s nestrpljenjem očekivani, oni društveno prihvatljivi, oni koji nakon tjedan-dva shvate kakvi smo u stvari i vrate se nazad svojim kućama pa ih opet neki vrag dogodine natjera u imigraciju, oni imigranti kojima svi (a ne samo hrpica besposlenih hipika iz inicijative “Dobrodošli!”, kradljivci Božjih dana, djeca iz dobrostojećih obitelji, ma naivne dobre duše nesvjesne da su zahvaćene vihorom rata civilizacija, da, baš naivne dobre duše koje će “svojim” imigrantima sa zadovoljstvom pomoći utovariti u Golf tricu par sanduka C-4) sa smiješkom vičemo “Welcome!“. Na svim jezicima. Dobro… ne baš svi sa smiješkom, ima nas koji hedonistički iz debelog hlada dobacimo, na primjer, bračnom paru u prolazu s dvoje male djece koje vuku iza sebe ne bi li što prije došli do plaže, a djeca posrću u gumenim sandalama saplićući se neprestano o plastičnu kanticu, ili lopaticu, ili grabljice, ili dopola napuhani plivaći kolut.

– A koji vos je vrog ove godine ovoliko doveja!? Blaženi rat… a je non onda lipo bilo Guospe moja! Nije bilo više od tristo fureštih na cilom otoku… Ćo ne grete u Italiju!? Italiju, Italiju, je! Ovi me ne kapi…

– Italy? No, no, we are from Spain. – odgovori otac s kiselim smiješkom i nesigurnim pogledom, u nedoumici je li ovaj simpatični gospodin vrlo ljut ili vrlo ljubazan, jer to su emocije koje je u komunikaciji s ovim prokletim barbarskim narodom izuzetno teško raspoznati.

Baš zbog te sezonske navale imigranata manji dio domicilnog stanovništva ili uznika Otoka Sreće, mali broj nas Forana, bilo da smo “o’ kolina” ili “o’ nevoje”, koji nemamo nikakvog financijskog interesa tijekom ljetne imigrantske krize, sklanjamo se na tajne lokacije. Te lokacije su lukavo skrivene od satelitskih očiju i nećete ih uočiti na Google mapsu. Nisu, istinabog, skrivene zbog nas nekolicine ksenofobnih, antiimigrantskih Forana, kvaziintelektualaca koji dane provode raspravljajući o ovome i onome i koji se zadovoljavaju samo s osnovnim životnim potrebama – malo starog kruha, pokoji slani inćun, karte za briškulu, topla kava, hladna bevanda, i obavezno brzinsko hlađenje u moru nakon kratkog zvuka sirene koja najavljuje period bez prokletih satelita iznad lokacije do dugog zvuka sirene nakon kojega imamo točno minutu i pol za povratak u ilegalu. Ne, lokacije su skrivene jer su u pitanju bespravno sagrađeni, u prirodu savršeno uklopljeni ugostiteljski objekti na pomorskom dobru. I u redu je da se baš na takvim mjestima rađaju najsjajniji biseri hrvatske kvazifilozofije. Evo jednog takvog…

Prije neki dan dok smo u žustroj polemici pješačili prema tajnoj lokaciji samozaljubljeno se osjećajući kao peripatetici, slučajni prolaznici su nas nastojali zaobići u velikom luku. Oh kako nekad izgled vara, oh kako nas je tada bilo lako sasvim pogrešno procijeniti kao neprirodnu, potencijalno opasnu nakupinu neurednih sredovječnih muškaraca koji sa “šugamanima” ispod ruku glasno raspravljaju o jučerašnjoj zadnjoj partiji trešete. I doista, trebamo li uopće nazivati građanima one koji nam se u strahu sklanjaju, one koji ne vide mudrost i filozofsku dubinu u glasno izgovorenoj rečenici: “Tribo protit kuorte, a ne strišovot!

I trajala bi ta peripatetička rasprava sve do tajne lokacije, i tamo bi se nastavila još neko vrijeme, da se zmaj jednom Zmajčeku, pardon (bilo je neodoljivo), jednom slovenskom (samo zbog istine ovdje je Slovenac, treba čitati kao “Zapadnjak”) kajteru nije zapleo na sam vrh visokog bora kraj kojeg smo prolazili. Srećom bio je s četvoricom kolega-sportaša, zajedno su na nekakvim pripremama na Otoku Sreće, i stvar je trebala biti brzo riješena. Ali…

Ali sportaši su došli bez trenera (kriza je, i Slovenci štede) i svjedočili smo nevjerojatnoj sceni. Vrlo brzo je postalo jasno da u dotadašnjem trenažnom procesu nisu imali ovakvu situaciju i svaki od njih je instinktivno počeo raditi ono što najbolje zna, ono za što je godinama obučavan. Kajter je nastavio iz plićaka zatezati konope zmaja pa ga je, naučen pratiti promjenu smjera vjetra i očito nespreman za nastalu izvanrednu situaciju, samo dodatno zapetljavao u grane. Prijatelj mu je, očito plivač, nakon kratkog dogovora samo mahnuo, ušao u more i krenuo plivati petnaestak kilometara put zapada vjerojatno duboko uvjeren kako će ta njegova aktivnost nekako doprinijeti rješavanju problema. Kajakaš je napravio slično i već nakon desetak minuta nestao s vidika, navodno je veslao do Bola i nazad. Biciklist se javio kajteru s obale i nakon kratkog dogovora ispio malo energetske tekućine iz plastične boce s donje cijevi kostura bicikla pa krenuo put Sućurja. Najviše smo nade ipak polagali u penjača slobodnim stilom koji je polako navukao na sebe par kila zveckave opreme, naprašio ruke magnezijevom kredom i uz ovacije se popeo na vrh bora. Ali tri bora desno od onoga za koji je zapeo zmaj jer je taj jedini bio u skladu sa strogim pravilima međunarodne penjačke federacije. Ne želim vas držati u neizvjesnosti… problem je riješio bosonogi forski tinejdžer koji je najprije napravio kratki dogovor s kajterom pa se popeo na bor i za desetak minuta riješio problem. Nikad lakših sto eura.

Na tajnoj lokaciji se nakon ovoga razvila nikad žustrija i nikad oštroumnija rasprava. Sirene su se izmjenjivale, kratka-duga, kratka-duga… ali nitko nije skakao u more. Raspravljali smo koliko bi slovenskih “faturetaša” trebalo dovesti za zamijeniti utičnicu. Pedesetak bar, ako nemaju poslovođu (trenera), pa kad bismo im rekli: “Gremo fantje!” jedan bi krenuo popravljati slavinu, drugi krov, treći postavljati laminat, četvrti bi počeo zidati, …, četrdeset i deveti bi pošao u obližnji kamenolom, a pedeseti, hvala ti Bože, s ispitivačem prema slomljenoj utičnici. Na pedeset Slovenaca trebalo bi osigurati četrdeset i devet Hrvata da zaustave sve osim onog koji nam treba. I baš kad je počela rasprava o fisibilnosti takvog projekta netko se dosjetio kako ne bismo imali problema jer se slovenski “faturetaši” najčešće zovu Mujo i Suljo.

Tu je nastala kratka kreativna praznina, tišina koju sam iskoristio za trik pitanje koje bi dokazalo moju, njima još uvijek nepoznatu, hipotezu. Kako sam u fazi postavljanja šamotnih opeka u kamin, koje ću naravno postavljati sam iako će biti rezanja, iako sam prvi put vidio šamot i iako sam fleksericu najviše pet puta držao u ruci, postavio sam pitanje mojim kvazifilozofima koji, usput budi rečeno, imaju ljevije ruke od mojih.
– Šta bi napravija da mi flekserica ne diže prašinu kad buden reza šamot? – iznenadila ih je nagla promjena teme (primjećujete da mi forski ne ide baš).
– Butoj [Poštrapoj] ga u [ga vodon!] vodu! – dvojica su odgovorila trenutno, u isti glas.

I to je to. Moja hipoteza je postala teorija. Mi Hrvati smo jaki individualci, svestrano obrazovani, mislimo da možemo, najčešće i uspijevamo, sve odraditi sami i brzo rješavamo probleme. Ne volim generalizirati, ali ovo kvazisnastveno istraživanje je obavljeno na najbolji kvaziznanstveni način za koji sam sposoban – dakle, gotovo je savršeno.

Ipak, uz bolju organizaciju, boljeg trenera-koordinatora, lidera koji bi donekle, a opet ne previše, suzbio našu individualnost, smanjio polarizaciju i usmjerio dio naših sposobnosti u timski rad, doista bismo postali “mala Švicarska”. Znate li možda nekog takvog Foranina?

Boris Traljić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

PERCEPCIJA O KONVENCIJI

Objavljeno

na

Objavio

Zar ti nije bolje od odlaska u vojsku usavršiti se u nečemu? Naučiti nešto za tu godinu dana… još jedan jezik, na primjer? Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Logično.

Vidiš da je sve poludjelo. Tko zna kako će ovo završiti, sila je to, obučena, opremljena – da si bio u vojsci znao bi. Ima ova ELSA neka… na sigurnom si, a i možeš se usavršiti u još nečemu. Ovo će potrajati bar nekoliko godina, sigurno. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Samoodrživo.

Ipak je sad puno bolje ući u HDZ. Definitivno. Baš sad kad je na koljenima. Tako dobivaš četiri godine za sve pripremiti, a i što bi ti značilo biti nekakav SDPov zamjenik ministra, ili što već, u Milanovićevoj vladi? Nemoj zanemariti ni činjenicu da će plaća u Bruxellesu biti puno veća. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Oportuno.

Došlo je vrijeme. Ovaj je potpuno izgubljen… doduše, bilo je to jasno čim je doveo onog kanadskog lutka. Znam da je puno manja plaća, ali to je samo četiri godine. Proletjet će… Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Racionalno.

Ovo je moja percepcija o premijeru Andreju Plenkoviću. Pojasnit ću, ovo je moja objektivna realnost, iako, objektivno, ništa od navedenog ne mora biti realno. I nije me briga za to. Ni najmanje. Percepcija svima nama služi za snalaženje, za opstanak u društvu u kojem živimo, a ja sam na temelju informacija koje su mi servirane i vlastitog iskustvenog, intelektualnog i emotivnog filtera došao baš do ovakvog zaključka – Andrej Plenković je osoba odrasla u bumbaku, zaštićena od bilo kakvih negativnosti i neugodnosti koje su sjebale i ireparabilno oštetile cijelu jednu (njegovu i moju) generaciju, osoba od rođenja predodređena i pripremana da ispuni neispunjene roditeljske (ili čije već) ambicije koje su, kako to biva, postale i njegove pa tako nepovratno potisnule “tata, želim biti astronaut” snove. Takvo nešto natprosječno inteligentnu osobu pretvori u nekakvog emotivno hendikepiranog cyborga – logičnog, samoodrživog, oportunog i, nadasve, racionalnog.

Ali ipak, nekim čudom, cjeloživotno ispiranje mozga nije uspjelo našeg premijera pretvoriti u emotivnog invalida. Onaj “quantum of solace” u njemu je neuništiv i zbog njega mu nekad glas zadrhti, a lice ne uspijeva uvijek skriti zabrinutost, stres ili sreću. Paradoks je da vjerojatno cijeli život pokušava to ubiti u sebi, ubiti baš ono što ga je vinulo u političke visine.

Percepcija je, vratimo se na temu, hrvatske javnosti da premijer ima dušu, a to onda našoj javnosti poništava negativnu percepciju kako je on tijekom života bio lišen trauma koje je većina proživljavala. Riječju, percepcija da ima dušu je našoj javnosti važnija od percepcije da je rođenjem pripadnik odnarođene elite i da je tu okolnost izuzetno ekstenzivno koristio.

A percepcija javnosti je u politici sve, i baš ovakva kakva jest Andreja Plenkovića je pozicionirala na mjesto s kojeg se nekidan na nju, oprostite na izrazu, popišao: “Velika većina ljudi koji su bili danas na sastanku su temeljito analizirali sadržaj Istanbulske konvencije i ne vide u njoj nikakvu rodnu ideologiju. A ovi koji žive u svijetu percepcija, njima očito još treba neko vrijeme da shvate bit.

Točnije, popišao se na najbliže suradnike i na najveći dio hrvatske javnosti, onaj njen konzervativni dio. Popišao se baš na one koji ga doveli tu gdje jest jer je grubo ismijao njihovu inteligenciju samo zato što su se usudili percipirati da Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) podmuklo provlači njima neprihvatljivu rodnu ideologiju i stoga je Hrvatski sabor ne smije ratificirati. Iznenađujuće nelogično, autodestruktivno, neoportuno i, nadasve, iracionalno premijerovo zapišavanje. Očito mu “treba još neko vrijeme da shvati bit.

A bit je jednostavno dokučiva – percepcija o Konvenciji – biračko tijelo koje smatra kako se ratifikacijom Istanbulske konvencije napada njegova najjača kognicija, svjetonazorska, i onda, normalno, u tom konfliktu stradava sve ostalo. Sve. Pokušaj mijenjanja svjetonazora vlastitog biračkog tijela (a upravo to premijer pokušava, iznad svega i iznimno bahato, ad-hoc) je iracionalan.

Iracionalan je tu, poglavito, pokušaj objašnjavanja kako nema rodne ideologije u definiciji iz Konvencije: “Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.” Ne ulazeći ovdje u “sociološki-prirodno paradigmatski rat” i bez ambicije za polemiziranjem o spolu i rodu (nema potrebe jer čak i netko koga to ne zanima, ne može se obraniti od medijskih analiza koje “izlaze iz paštete”), treba ustvrditi da samo idiot ne prepoznaje rodnu ideologiju u navedenoj definiciji koja je, doslovno, preuzeta od Ann Oakley. Ili možda onda ni “izumiteljica roda” nema veze s rodnom ideologijom?

Iracionalno je, nadalje, bahato izbjegavanje Andreja Plenkovića da konzervativnoj javnosti umjesto dokazivanja kako je “njegov veći” makar pokuša “prodati priču”, odnosno iskoristiti činjenicu da je Jadranka Kosor još davne 2008. napisala (po vlastitoj izjavi) Zakon o suzbijanju diskriminacije i uvela rodnu ideologiju u hrvatsku legislativu kroz termine “rodni identitet” i “rodno izražavanje“. Navodno će se ovih dana u obilaženju baze ipak ugristi za jezik i progovoriti o tome.

Nebitno, jer je stvar gotova. Naš premijer s ovakvim iracionalnim ponašanjem izgleda pogubljeno, kao Tomislav Karamarko u zadnjim predsjedničkim danima, kao nekakav politički oksimoron, kao političar koji doista misli da ne živi u svijetu percepcije jer bi ga u suprotnom itekako zabrinjavao što misli taj svijet:

  • Istanbulska konvencija je argumentacijom autoriteta stigmatizirana za većinu konzervativnog dijela javnosti, odnosno baš za njegove birače, uključujući i najbliže mu suradnike i Katoličku crkvu.
  • Njegova stajališta hvale i podržavaju politički protivnici: SDP, nevladine organizacije, LGBTIQ udruge, čak i neoferalovci iz Novosti…
  • Istanbulska konvencija je Rubikon koji je pregazio kako bi zadovoljio Bruxelleske mentore i vlastite euroambicije pa sad “juriša na Rim”, ali ne s XIII. Legijom kao Cezar onomad, već gotovo sam, uz pomoć šačice sinekurista i poltrona koji, po definiciji, sjede na dvije stolice.
  • Stranku kojom predsjedava je doveo u lose-lose situaciju, odnosno trenutno je teško zamisliv način da s njim na čelu HDZ dobije sljedeće izbore. Stoga je pitanje hoće li njegova ostavka doći odmah, na kraju mandata ili nakon izgubljenih izbora, ako se nekako otkotrlja dalje od “odmah”.
  • Činjenica da “ima dušu” više ne pokriva sve ovo ostalo, kognitivno neusporedivo snažnije.

Kako bilo da bilo, u cijelom ovom, nakon Plenkovićeve najave ratifikacije, razbuktalom ideološkom ratu svih aktera na hrvatskoj političkoj sceni – od krajnje ljevice do krajnje desnice – jedna je stvar već nepovratno izgubljena, baš ona zbog koje se navodno ratuje – nikoga više istinski ne zanima borba protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

boris.traljic

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Pokušaj pretvaranja Hrvatske u Vučićjebinu

Objavljeno

na

Objavio

Geoffrey je sjedio ispred kompjuterskog zaslona u malom uredu bez prozora. U zaslon nije gledao iako je u to teško povjerovati zbog neuobičajeno velikog ekrana koji je potpuno zaklanjao neuglednog, niskog i debelog sredovječnog muškarca tako da rijetki posjetitelji nikad s vrata ne bi znali je li u uredu pa bi morali napraviti još dva koraka do stola… “Dva koraka u grobnicu“, šalile su se kolege osuđene na suradnju s Geoffreyem za puš-pauza na vrhu Harry S Truman Buildinga. Još teže je povjerovati da ga nije zanimao tek pokrenuti dugo očekivani video uradak. Nešto ozbiljno je opterećivalo dušu ovog nižeg vladinog službenika kad je nezainteresirano propuštao strastveni prizor starijeg gospodina i maloljetnog mladića u međusobnom felaciju. Toliko ozbiljno da je zanemario jedinu istinsku strast u vlastitom životu koja je promicala u visokoj rezoluciji ravno ispred njegovog nosa.

Department of State, koliko sam samo puta naglašeno, s posebnim ponosom izgovorio to rodbini i susjedima, poznatima i nepoznatima… Department of State, a vidi me gdje sjedim. Analitičar za Balkan. I sad još ovo šefovo ‘Geoffrey trebamo malo protresti stvar’… protesti stvar, baš… to će doista ispasti ‘dva koraka u grobnicu’, smrdljivci su prokleto u pravu”, razmišljao je Geoffrey, a prazan, depresivan pogled mu je odsutno i besciljno lutao po uredu dok se konačno nije zaustavio na obiteljskoj fotografiji. On, supruga, kćer i sin s besprijekorno bijelim i nadnaravno ravnim američkim zubima u američki razvučenim osmjesima, s američkim perikastim frizurama, s američkim fancy puloverima, s američki “Johnny Bravo” širokim bradama, s težinom u kilogramima koliko bi trebali težiti u američkim funtama, svi skupa američki retuširani.

Poklopio je fotografiju energičnim pokretom, s gađenjem, pa krenuo ugasiti kompjuter. Iznenada zastane privučen završnom scenom koja se upravo odvijala, ejakulacija gospodina na lice mladića (zadovoljan osmjeh napokon je razvukao sumorno lice i ukazali su se besprijekorno bijeli i nadnaravno ravni američki zubi). Prošlo je nekoliko minuta prije nego je sve uredio i napokon krenuo prema vratima s plavom kartonskom fasciklom pod rukom.
– Vrijeme je da Vučić posjeti Hrvatsku. – izgovorio je naglas, bez emocija, kao da sam sebi potvrđuje upravo donesenu odluku.

Otprilike ovakav nekakav američki analitičar je krajem siječnja naložio predsjednici Republike Hrvatske da u službeni posjet pozove predsjednika Republike Srbije. E sad, pitanje koje dobar dio šutljive hrvatske javnosti zanima jest: “Koliki idiot moraš biti, od jedan do Kolinda Grabar-Kitarović, da taj nalog prihvatiš i realiziraš u jedva petnaest dana?

Ako vam se ovo čini preoštro, onda malo toga znate o aktualnom srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Naš američki ćato je moralna vertikala za navedenog gospodina. Doduše, moguće je da predsjednik Republike Srbije ne gleda pedofilsku gay pornografiju, moguće, ali to uopće nije bitno. Gledao je ili ne gledao, u pitanju je patološki amoralna osoba, sociopat ili psihopat nebitno, i to je vrlo lako pokazati.

Riječ je o predsjedniku kojeg je najtočnije opisati kao radikalnog velikosrpskog ratnog huškača, koji je devedesetih u Glini “predavao” velikosrpsku geografiju, koji je kao zastupnik u Skupštini prijetio da će za jednog Srbina ubiti sto muslimana (s velikim ili malim M, svejedno), koji je bio ministar informiranja Slobodanu Miloševiću, koji je sve kuće Vučića kao i samu Skupštinu proglasio sigurnim kućama za Mladića, koji je Bulevar Zorana Đinđića “preimenovao” u Bulevar Ratka Mladića, koji opsesivno i intenzivno kriminalizira Domovinski rat, koji je ustanovio Dan sećanja na žrtve Oluje kako bi manipulirao izbjeglim hrvatskim Srbima, koji blaženog Alojzija Stepinca prikazuje zločincem, koji opsesivno i intenzivno radi na prikazivanju Hrvata kao genocidnog naroda, koji po svijetu organizira izložbe o Jasenovcu s mitomanskim podacima, koji… Uh. Koji se od ničeg ovdje taksativno nabrojanog, a nabrojan je samo mali dio, nikad nije ogradio…. E pa toga i takvog Aleksandra Vučića – šovinistu, ratnog huškača, velikosrbina, mitomana, patološkog lašca i mrzitelja Hrvata naša predsjednica poziva u službeni posjet u cilju viših interesa koje moj trogloditski mozak ne može shvatiti, a po nalogu nekog neuglednog, niskog i debelog sredovječnog američkog službenika koji radi u “grobnici” i uživa u nastranoj pornjavi.

Međutim, unatoč predsjedničinom ugošćavanju četnika… Što? Nije četnik? Izjavio je tako? U redu, dobro onda… Dakle, unatoč predsjedničinom ugošćavanju četnika, unatoč medijskom mûku nakon njegovog odlaska i unatoč potrebi da netko u Hrvatskoj kaže bobu bob makar samo zbog mentalne i političke higijene našeg društva, ovaj članak nije trebao nastati. Doista nije. Aleksandar Vučić je srpski problem, a osobno bih, posramljen, oportuno prešutio i idiotizam predsjednice, i glupost pridruženog joj Kaptola, i općenito, po tko zna koji put dokazani bečkokonjušarski podanički mentalitet hrvatskog vodstva koji na mig nekog pretilog američkog analitičara gazi po interesima vlastitog naroda… sve bih to prešutio da Ministarstvo hrvatskih branitelja, u ovom sveopćem hipnotičkom pokušaju pretvaranja Hrvatske u Vučićjebinu, nije 24. veljače izdalo sljedeće priopćenje:
Analizirajući informacije o slučajevima nestalih osoba dostavljene prilikom službenog posjeta predsjednika Republike Srbije Republici Hrvatskoj, ocijenjeno je kako su dostavljene u dobroj namjeri, no provjerom je utvrđeno kako se odnose na slučajeve osoba koje su već pronađene.

Ministarstvo hrvatskih branitelja! Jebote! Ovo se doista ne smije prešutjeti, ovakvo priopćenje kao da je sročio onaj naš američki ćato, ili nekakav okorjeli diplomat toliko ispranog mozga da se i supruzi obraća otprilike ovako: “Draga, ako držiš razboritim, a dovoljno si daleko od ovulacije, što po mojoj analizi jesi, kako ovo što ti namjeravam predložiti ne bi dovelo do neželjene gravidnosti… znaš dobro, ljubavi, za naputak Stranke da izbjegavamo kontraceptivna sredstva, a zamisli samo tu sramotu… nadam se po stoti put da razumiješ zašto ih ne smijemo koristiti… zamisli samo… na primjer fotopreslik računa za prezervative u tiskovinama… uh… dakle, predlažem ti večeras, iako da.. znam… van je dogovorenog hodograma, jedan mali koitus?” Shvatili ste, odgovor Ministarstva hrvatskih branitelja jednom četniku kao da je pisao sâm Andrej Plenković, koji je zbog nesretnog zdravstvenog stanja oružje vidio samo u filmovima, a ne netko tko bi devedeset i pete u Glini dao vlastiti vitalni organ da je Aleksandru Vučiću mogao napraviti “treće oko”.

Užas. A kad domoljubni stup društva vidi u podvali jednog beogradskog ugursuza dobre namjere, kako se onda uopće čuditi izjavama: “Rat je davno završio i on je danas demokratski izabran predsjednik Republike Srbije”, i “Moramo razgovarati“, koje su danima verglali stranački poltroni dok im lica nisu uspijevala skriti sumnju u vlastite riječi. Iako su te izjave apsolutno točne. Vučić građanima Srbije savršeno odgovara, što je sasvim legitimno. Ali nama, zbog stavova, ne. I takav kakav jest nema što tražiti u Hrvatskoj. A za razgovor je lako, brojni su potencijalni kanali… neka nabave neku komunikacijsku tehnologiju. Mobitele?

Epilog ovog Vučićevog posjeta će, nakon smirivanja dojmova, biti dodatna polarizacija hrvatske javnosti i negativan utjecaj na budućnost hrvatsko-srpskih odnosa, domovinskih s hrvatskim Srbima i međudržavnih s Republikom Srbijom. Kako se argumentiranje ovoga ne bi svelo samo na navedene grijehe prošlosti, ovdje ćemo proanalizirati nered koji je napravio u Vrginmostu (Gvozdu) na susretu s lokalnim Srbima i u Lisinskom na Skupštini Srpskog narodnog vijeća.

Ali najprije upoznajmo gospodina prosječnog Hrvata. Hrvat vulgaris, dakle onaj Hrvat netomićevskog tipa, onaj koji ne broji krvna zrnca, onaj kojemu je Srbija samo teško shvatljiv istočni susjed, samo pacijent s poviješću autoimunih ekspanzionističkih bolesti i, posljedično, sramnim i teškim porazima u jedva jednom desetljeću – od Domovinskog rata, preko Kosova, do NATO bombardiranja – istočni susjed kojem je još uvijek zbog nekog, opet sigurno iracionalnog osvajačkog razloga, najmanje jedno oko uvijek usmjereno prema Hrvatskoj… e pa baš taj i takav prosječni Hrvat hrvatske Srbe smatra potpuno ravnopravnima, štoviše, prihvaća i koncept pozitivne diskriminacije i sasvim mu je jasno da će predsjednik matične im domovine kad dođe u posjet sjesti s predstavnicima tih istih hrvatskih Srba i uz čašicu razgovora ponuditi im pomoć oko udžbenika, nošnji… ili čega već što će pomoći da narodni običaji ne padnu u potpuni zaborav. Jer, ne zaboravite, stoljeća su to života u hrvatskoj domovini pa sjećanja, logično, blijede. Hrvat vulgaris također misli da će aktualnom predsjedniku Srbije to biti pomalo mučan susret jer će mu predstavnici hrvatskih Srba nabiti na nos svu pogubnost srpske politike u zadnjim desetljećima koju je i on sukreirao i koja je dovela do svih onih sramotnih poraza, patnje, egzodusa… E pa dragi čitatelji, taj Hrvat vulgaris je ispao najobičniji idiot. Baš kao i predsjednica nam, crkveni uglednici, Ministarstvo hrvatskih branitelja…

Jer Aleksandar Vučić je i u Vrginmostu i u Lisinskom dočekan s ovacijama. Kao spasitelj. Kao da je upravo on predsjednik tih okupljenih hrvatskih građana. Dočekan je kao mesija kojem samo što nisu dovozili paraplegičare i slijepce u nadi kako će ih dodirom izliječiti. “EU fondovi, tu Srbija može mnogo da pomogne…“, mirovine, stipendije, otkupi stanova, autobus za nogometnu ekipu, traktor… i što sve još nisu hrvatski Srbi tražili od predsjednika jedne, dopustite mi, razjebane i poražene, moralno i financijski osiromašene države.

A Aleksandar veliki ih je u ekstazi liječio glasom: “Kojiću, ako može da vidimo za neke projekte…” Pa nekoliko milijuna “evra” tamo, nekoliko milijuna ovamo, sve skupa crkavica daleko ispod godišnjeg proračuna samo organizacija pod kontrolom Milorada Pupovca. Treba li uopće spominjati koliko je to zilijuna manje od proračunskih ulaganja u rješavanje problema srpske zajednice u Hrvatskoj?

Ako je Aleksandar Vučić nešto pokazao ovim posjetom onda je to zastrašujuća spoznaja da i ruralni i “urbani” hrvatski Srbi u srpskom predsjedniku vide polugu za rješavanje vlastitih problema, odnosno da je on neprikosnoveni vožd srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
(Riječ urbani je u navodnicima jer nisu krkani u samtenim odjelima urbani hrvatski Srbi samo zato što su jednom u životu “opancima” zagazili u koncertnu dvoranu – pa i Milan Bandić je bio tamo pobogu… S druge strane prosječni hrvatski Srbin, hrvatski Srbin vulgaris nije bio ni u Vrginmostu ni u Lisinskom, niti mu se uopće sviđa ovo Vučićevo “srbovanje”, ali njega, slično kao i Hrvata vulgaris, nitko ništa ne pita.)
Vratimo se mi neprikosnovenom voždu, jer mučno javno ponižavanje dosadašnjeg despota hrvatskih Srba Milorada Pupovca, i u Vrginmostu i u Lisinskom, je trebalo pokazati, a duše mi i pokazalo je izuzetno slikovito, filmski slikovito, tko i odakle vodi politiku hrvatskih Srba.

Milorade, dođi pa odgovori Milorade…“, “Milorade? Zacrvenio se. Kaže narod da onaj tko se crveni ima srama i časti…“, “Ponekad me i posluša. Ponekad…“, “Koliko slučajeva, Milorade, imamo takvih? Otprilike mi treba, ne treba mi tačno…“, “Krenulo te danas Milorade…“, “Milorade zacaklile se oči, a…”, “Saće Milorad i treći klub da osnuje…

Mučno je, doista mučno, bilo gledati takvo primitivno ponižavanje jednog hrvatskog državljanina od Aleksandra Vučića, ma kakvo mišljenje imali o predsjedniku Srpskog narodnog vijeća (osobno sam, priznajem, uživao, ali kako imamo “biltenske nesuglasice”, nisam mjerodavan… mislim da je Hrvatu vulgaris doista bilo mučno). U tom bahaćenju nije bilo ni trunke humora, samo odlično smišljeno i još bolje realizirano javno škopljenje Milorada Pupovca od osobe natprosječno dobro upućene u situaciju i odnose na svim razinama u Hrvatskoj, očito je da srbijanske službe odlično rade posao u našoj domovini. Sve je u jednom trenutku podsjećalo na Igru prijestolja, točnije na onu sadističku scenu mučenja Milorada Theon Greyjoy Pupovca od Aleksandra Ramsay Snow Vučića u kojoj je prvi izgubio “najbolji dio vlastitog tijela“.

Ipak, puno mučnije od političke “Milorade zacaklile se oči, a…” kastracije je Vučićevo huškanje hrvatskih Srba koje je podsjetilo na devedesete, istinabog malo inteligentnije, prikrivenije, ali i neusporedivo opasnije jer mu je ovaj put huškanje omogućeno službeno, u funkciji u goste pozvanog srbijanskog predsjednika. Bumerang je to koji će se vratiti predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i vjerojatno je pomesti s Pantovčaka na sljedećim predsjedničkim izborima, ali lako za nju – ponižavanje je to i cjelokupne hrvatske javnosti koja se ponovo, po tko zna koji put nespremna kao i vodstvo joj, pogubila, pa sad imamo poznatu hrvatsku šutnju. Nadam se, ovaj put, vrlo kratku šutnju. Idemo artikulirati par Vučićevih huškanja koja su dobar dio javnosti dovela u disonancu pa je zato i zašutjela zarobljena u neodlučnosti – kako reagirati prema nekome koga u najboljoj namjeri ugostiš, a on ispadne sociopat?

U stilu beogradskog fakina “nije” u Lisinskom prigovorio: “Pa što Milorade nisi glasao protiv zakona?” Uopće “nije prigovorio” jer: “iako sam petnaest puta hteo da ga pitam, nisam ga pitao ni jednom.” Dakle, šibicarski javnim “neću da ti kažem da si idiot” stilom koji mu vjerojatno odlično prolazi u Sava centru, usred Zagreba se miješa u unutrašnju hrvatsku politiku, zakonodavstvo, Sabor…

Treba ovdje pojasniti da Vučića žulja (Ministarstvo, je li i ovo u dobroj namjeri?) Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, odnosno Članak 1.c:
Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata branili su i obranili Republiku Hrvatsku unutar međunarodno priznatih granica od oružane agresije koju je izvršila Srbija, Crna Gora i Jugoslavenska narodna armija s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj.
Dalo se to naslutiti i prije posjeta, jer je početkom veljače u intervjuu tjedniku Globus prijetio:
A onda od nas otprilike tražite odgovor da mi u naše zakone ubacujemo da je Hrvatska počinila genocid nad Srbima, i to najteži, ne samo u ovom dijelu Europe već, rekao bih, u cijeloj Europi.
Kako je onda ovo promaklo Kolindi Grabar-Kitarović i njenom timu? Vjerojatno su, očekujući hrvatske prosvjede, bili zauzeti pripremanjem izjave o “marginalnim skupinama”…

Vodio sam računa o svakoj reči, jer ja ću koliko sutra da budem u Beogradu, da vodim našu Srbiju i niko me neće ugrožavati.“, jer, naravno, Srbi su u Hrvatskoj ugroženi – tko to bolje zna od Vučića – a povijest nas je naučila epilog te “ugroženosti”. Ali, ne bojte se, jer: “Mi ćemo graditi politiku koja će da znači bolji život za Hrvate u Srbiji, a onda će oni, čini mi se, i želeti i hteti da uzvrate na isti način i vama ovde u Hrvatskoj.” Koji komad, oprostite mi na izrazu, budaletine…

I tako dalje. I tako dalje. U svakoj rečenici nešto. Doista, Vučić za posjeta Hrvatskoj gotovo da nije izgovorio rečenicu bez relativiziranja recentne povijesti, bez pokušaja izjednačavanja krivnje, bez pokušaja izjednačavanja trenutnih manjinskih prava, bez diplomatski upakirane mržnje i šovinizma, bez laži, šibicarskih podmetanja, bahatosti, mitomanije… Ali, ponovit ću ovo još jednom, nije on ni naš problem ni naša sramota. Naš problem su oni koji su ga doveli i oni koji negiraju štetu koju je iza sebe ostavio, oni koji još nisu shvatili da iza Aleksandra Vučića ostaje samo spaljena zemlja.

boris.traljic

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari