Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Ljetna priča: Mi smo narod individualaca

Objavljeno

na

Zadnjih dana izdržavam kaznu na Otoku Sreće, onu na koju me prije tridesetak godina osudio jedan polupijani službenik u ovećem splitskom državnom uredu. Istinabog, upitan je legitimitet cijelog tog slučaja, pa tako i same kazne, ponajviše zato jer je sudac potpuno nerazumljivo frfljao unakrsno ispitujući moju tužiteljicu i mene, do te mjere da smo se nesvjesno, u želji da shvatimo što to priča ova ispičutura, približavali njegovom stolu, a on bi onda nakratko prekidao frfljanje kako bi nam gestikulacijom, s knjiškom moljcu neprimjereno velikim i jakim težačkim ručerdama, dao do znanja da smo preblizu.

Piše Boris Traljić/Kamenjar.com

Da stvar bude još gora, dok sam se ja preznojavao, popuštao kravatu i otkopčavao odijelo u neklimatiziranoj prostoriji koju je pregrijao vrući kolovoški dan, moj odvjetnik se samo alkoholizirano smješkao. Bio je, bez ikakve sumnje, najpijanija osoba u prostoriji, pijaniji i od samog sudca i zato upravo njega držim izravno odgovornim za presudu. Jer dok sam ja zabezeknuto šutio nakon što je sudac postavio ključno pitanje meni potpuno nepoznatoj osobi: “Uzimate li vi Lorise Kraljiću…” on je prekinuo neugodnu tišinu šapćući mi u uho tako glasno da su ga čuli i posjetitelji u zadnjem redu: “Reci ‘da’… to on tebe pita, vi’š da je ulija glavinu, he, he!” Presuda je, pogađate, doživotna kazna – dok nas smrt ne “oslobodi”.

Moram biti iskren, mogao sam kaznu zamijeniti radom za opće dobro, ali nisam. Za dišpet! Treba nekad udariti šakom o stol i muški izdržati kaznu, iskupiti svoje grijehe provodeći tih mjesec, mjesec i pol dana godišnje na jednom od splitskih Brač(ev)a, na navodno najljepšem hrvatskom škoju, na Hvaru. I neće me, ne bojte se, moja današnja uzničarka, a bivša tužiteljica, poslati na izdržavanje kazne, recimo, zimi kad je Otok Sreće najljepši. Ne. Moram se pržiti na kolovoškom suncu samo da ne zaboravim: “U kojem si me ono misecu vazeja Lorise Kraljiću?“Ali nije svako zlo za zlo… nakon ovih tridesetak godina uzništva, asimilirao sam se. Prihvatili su me ovi ljudi otvorena srca, postao sam pravi bodul. Smatraju me neki čak Foraninom, što je titula koju je teže (ali malo teže, uistinu vrlo vrlo malo) dobiti od titule engleskog viteza. Zato uzimam sebi pravo pisati ovaj tekst s te pozicije, s pozicije Foranina pitajući se cijelo vrijeme – a što meni ovo treba? Doista, mogao sam u miru izdržavati kaznu, ali opet, tu sam dok me smrt ne “oslobodi” pa neka bar bude zabavno.

I ove godine su se, kako to već ljeti biva na našim otocima, sjurili prema nama nebrojeni imigranti… ali oni željeni imigranti, oni s nestrpljenjem očekivani, oni društveno prihvatljivi, oni koji nakon tjedan-dva shvate kakvi smo u stvari i vrate se nazad svojim kućama pa ih opet neki vrag dogodine natjera u imigraciju, oni imigranti kojima svi (a ne samo hrpica besposlenih hipika iz inicijative “Dobrodošli!”, kradljivci Božjih dana, djeca iz dobrostojećih obitelji, ma naivne dobre duše nesvjesne da su zahvaćene vihorom rata civilizacija, da, baš naivne dobre duše koje će “svojim” imigrantima sa zadovoljstvom pomoći utovariti u Golf tricu par sanduka C-4) sa smiješkom vičemo “Welcome!“. Na svim jezicima. Dobro… ne baš svi sa smiješkom, ima nas koji hedonistički iz debelog hlada dobacimo, na primjer, bračnom paru u prolazu s dvoje male djece koje vuku iza sebe ne bi li što prije došli do plaže, a djeca posrću u gumenim sandalama saplićući se neprestano o plastičnu kanticu, ili lopaticu, ili grabljice, ili dopola napuhani plivaći kolut.

– A koji vos je vrog ove godine ovoliko doveja!? Blaženi rat… a je non onda lipo bilo Guospe moja! Nije bilo više od tristo fureštih na cilom otoku… Ćo ne grete u Italiju!? Italiju, Italiju, je! Ovi me ne kapi…

– Italy? No, no, we are from Spain. – odgovori otac s kiselim smiješkom i nesigurnim pogledom, u nedoumici je li ovaj simpatični gospodin vrlo ljut ili vrlo ljubazan, jer to su emocije koje je u komunikaciji s ovim prokletim barbarskim narodom izuzetno teško raspoznati.

Baš zbog te sezonske navale imigranata manji dio domicilnog stanovništva ili uznika Otoka Sreće, mali broj nas Forana, bilo da smo “o’ kolina” ili “o’ nevoje”, koji nemamo nikakvog financijskog interesa tijekom ljetne imigrantske krize, sklanjamo se na tajne lokacije. Te lokacije su lukavo skrivene od satelitskih očiju i nećete ih uočiti na Google mapsu. Nisu, istinabog, skrivene zbog nas nekolicine ksenofobnih, antiimigrantskih Forana, kvaziintelektualaca koji dane provode raspravljajući o ovome i onome i koji se zadovoljavaju samo s osnovnim životnim potrebama – malo starog kruha, pokoji slani inćun, karte za briškulu, topla kava, hladna bevanda, i obavezno brzinsko hlađenje u moru nakon kratkog zvuka sirene koja najavljuje period bez prokletih satelita iznad lokacije do dugog zvuka sirene nakon kojega imamo točno minutu i pol za povratak u ilegalu. Ne, lokacije su skrivene jer su u pitanju bespravno sagrađeni, u prirodu savršeno uklopljeni ugostiteljski objekti na pomorskom dobru. I u redu je da se baš na takvim mjestima rađaju najsjajniji biseri hrvatske kvazifilozofije. Evo jednog takvog…

Prije neki dan dok smo u žustroj polemici pješačili prema tajnoj lokaciji samozaljubljeno se osjećajući kao peripatetici, slučajni prolaznici su nas nastojali zaobići u velikom luku. Oh kako nekad izgled vara, oh kako nas je tada bilo lako sasvim pogrešno procijeniti kao neprirodnu, potencijalno opasnu nakupinu neurednih sredovječnih muškaraca koji sa “šugamanima” ispod ruku glasno raspravljaju o jučerašnjoj zadnjoj partiji trešete. I doista, trebamo li uopće nazivati građanima one koji nam se u strahu sklanjaju, one koji ne vide mudrost i filozofsku dubinu u glasno izgovorenoj rečenici: “Tribo protit kuorte, a ne strišovot!

I trajala bi ta peripatetička rasprava sve do tajne lokacije, i tamo bi se nastavila još neko vrijeme, da se zmaj jednom Zmajčeku, pardon (bilo je neodoljivo), jednom slovenskom (samo zbog istine ovdje je Slovenac, treba čitati kao “Zapadnjak”) kajteru nije zapleo na sam vrh visokog bora kraj kojeg smo prolazili. Srećom bio je s četvoricom kolega-sportaša, zajedno su na nekakvim pripremama na Otoku Sreće, i stvar je trebala biti brzo riješena. Ali…

Ali sportaši su došli bez trenera (kriza je, i Slovenci štede) i svjedočili smo nevjerojatnoj sceni. Vrlo brzo je postalo jasno da u dotadašnjem trenažnom procesu nisu imali ovakvu situaciju i svaki od njih je instinktivno počeo raditi ono što najbolje zna, ono za što je godinama obučavan. Kajter je nastavio iz plićaka zatezati konope zmaja pa ga je, naučen pratiti promjenu smjera vjetra i očito nespreman za nastalu izvanrednu situaciju, samo dodatno zapetljavao u grane. Prijatelj mu je, očito plivač, nakon kratkog dogovora samo mahnuo, ušao u more i krenuo plivati petnaestak kilometara put zapada vjerojatno duboko uvjeren kako će ta njegova aktivnost nekako doprinijeti rješavanju problema. Kajakaš je napravio slično i već nakon desetak minuta nestao s vidika, navodno je veslao do Bola i nazad. Biciklist se javio kajteru s obale i nakon kratkog dogovora ispio malo energetske tekućine iz plastične boce s donje cijevi kostura bicikla pa krenuo put Sućurja. Najviše smo nade ipak polagali u penjača slobodnim stilom koji je polako navukao na sebe par kila zveckave opreme, naprašio ruke magnezijevom kredom i uz ovacije se popeo na vrh bora. Ali tri bora desno od onoga za koji je zapeo zmaj jer je taj jedini bio u skladu sa strogim pravilima međunarodne penjačke federacije. Ne želim vas držati u neizvjesnosti… problem je riješio bosonogi forski tinejdžer koji je najprije napravio kratki dogovor s kajterom pa se popeo na bor i za desetak minuta riješio problem. Nikad lakših sto eura.

Na tajnoj lokaciji se nakon ovoga razvila nikad žustrija i nikad oštroumnija rasprava. Sirene su se izmjenjivale, kratka-duga, kratka-duga… ali nitko nije skakao u more. Raspravljali smo koliko bi slovenskih “faturetaša” trebalo dovesti za zamijeniti utičnicu. Pedesetak bar, ako nemaju poslovođu (trenera), pa kad bismo im rekli: “Gremo fantje!” jedan bi krenuo popravljati slavinu, drugi krov, treći postavljati laminat, četvrti bi počeo zidati, …, četrdeset i deveti bi pošao u obližnji kamenolom, a pedeseti, hvala ti Bože, s ispitivačem prema slomljenoj utičnici. Na pedeset Slovenaca trebalo bi osigurati četrdeset i devet Hrvata da zaustave sve osim onog koji nam treba. I baš kad je počela rasprava o fisibilnosti takvog projekta netko se dosjetio kako ne bismo imali problema jer se slovenski “faturetaši” najčešće zovu Mujo i Suljo.

Tu je nastala kratka kreativna praznina, tišina koju sam iskoristio za trik pitanje koje bi dokazalo moju, njima još uvijek nepoznatu, hipotezu. Kako sam u fazi postavljanja šamotnih opeka u kamin, koje ću naravno postavljati sam iako će biti rezanja, iako sam prvi put vidio šamot i iako sam fleksericu najviše pet puta držao u ruci, postavio sam pitanje mojim kvazifilozofima koji, usput budi rečeno, imaju ljevije ruke od mojih.
– Šta bi napravija da mi flekserica ne diže prašinu kad buden reza šamot? – iznenadila ih je nagla promjena teme (primjećujete da mi forski ne ide baš).
– Butoj [Poštrapoj] ga u [ga vodon!] vodu! – dvojica su odgovorila trenutno, u isti glas.

I to je to. Moja hipoteza je postala teorija. Mi Hrvati smo jaki individualci, svestrano obrazovani, mislimo da možemo, najčešće i uspijevamo, sve odraditi sami i brzo rješavamo probleme. Ne volim generalizirati, ali ovo kvazisnastveno istraživanje je obavljeno na najbolji kvaziznanstveni način za koji sam sposoban – dakle, gotovo je savršeno.

Ipak, uz bolju organizaciju, boljeg trenera-koordinatora, lidera koji bi donekle, a opet ne previše, suzbio našu individualnost, smanjio polarizaciju i usmjerio dio naših sposobnosti u timski rad, doista bismo postali “mala Švicarska”. Znate li možda nekog takvog Foranina?

Boris Traljić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Zašto (ipak) nisam glasao za Škoru

Objavljeno

na

Objavio

Sudbina je tako htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno. U svakom slučaju kao i na skoro svim dosadašnjim izborima malo prije sedam sam izašao iz kuće ispraćen ovaj put “ti stvarno nisi normalan” izjavama nježnosti najdraže i letećom šlapom koju sam vrhunskim refleksom izbjegao. Sve sam to podnio s namjerom da prestignem “hokejaše” od sedamdeset plus godina i prvi obavim građansku dužnost u osnovnoj školi koju sam i sâm pohađao. Biti prvi je, ne znate vi koji ustajete kasnije, s godinama sve teže jer, prije svega, ne idem mlađi, a onda i strahovito napreduju ortopedska pomagala pa mi i plavi umirovljenici i crveni penzioneri sve uspješnije podapinju noge svojim ergonomskim hokejaškim štakama i štapovima.

Ali sudbina je ovaj put htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da se u Splitu malo prije sedam sati dvadeset i drugog prosinca devetnaeste spoji nebo sa zemljom zbog čega bih tih jedva stotinjak metara do škole nekad zvane po jugoslavenskom narodnom heroju (a danas, idiotski, po kvartu jer hrvatskih velikana očito nemamo) pokisao kao miš.

Sudbina je, dakle, htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da sam uz sav taj kijamet bio van Hrvatske nekoliko dana i nisam ispratio najžešći period kampanje pa sam zbog svega teška srca i plenkovićevski oportuno odlučio izbjeći tradicionalnu izborno-gerijatrijsku utrku i uskočiti u, od škole nešto bliži, automobil kako bih u omiljenom kafiću malo dalje uz more na miru dok kiša ne prestane pogledao što je to kandidat kojeg sam baš bio krenuo zaokružiti izjavljivao dok nije bio “pod mojom kontrolom”.

A sve što se događalo nakon toga nema veze ni sa sudbinom, ni s Bogom, nego s gospodinom Miroslavom Škorom, ili s njegovom veleumnom ekipom, nebitno. “Ako u kampanji ne izleti nekakvo njegovo prljavo rublje, nekakav lopovluk, utaja, prevara, nedolično ponašanje, ili nešto slično, ima moj glas. Bjanko.“, napisao sam jedanaestog rujna u vjerojatno proročanskom, ali sigurno višestruko recikliranom članku Novi hrvatski predsjednik bit će Besni? s upitnikom na kraju naslova iz čiste pristojnosti. Što su to gospon doktor napravili da izgube jedan avansirani glas?

Prije svega želim nešto pojasniti. Nije korektno, nije moj stil točnije, cipelariti čovjeka dok je na podu. Ali kako gospon doktor ne shvaćaju da su na podu, odlučio sam ipak opaliti. A on, ako je doista vrhunski inteligentan, duhovit, obrazovan, popularan i poslovno uspješan kakvim ga smatram, shvatit će kako mu je bolje da se, kažu li tako u njegovoj Slavoniji, okane ćorava posla. Krenimo redom.

Poprilično sam lojalan birač HDZ-a. Hajde, recimo da sam na dvije trećine izbora zaokružio broj ispred nekog hadezeovog kandidata. Nekad doista vrhunsku osobu i stručnjaka, češće većeg ili manjeg idiota. Vjerojatno bih i na ovim izborima bez velikog razmišljanja zaokružio broj ispred kandidatkinje koja nije pokazala ni da je vrhunska osoba, ni da je stručnjakinja. Ali Bože moj… jesam li to ja? Ili ste to možda vi, dragi čitatelju?

Tako to ide. Ne bi me u mom naumu uzdrmao ni gospodin Miroslav “odakle sad ovaj” Škoro da ga samim pojavljivanjem nije dohvatila dotad neviđena medijska haranga. A kako sam neko vrijeme očešan o medije i imam nekakvo iskustvo, odnosno znam prepoznati naručene apologetske bljuvotine pojačane bulumentom jednoumnih komentatora koje su odjednom počeli objavljivati i nekad slobodni, neovisni portali, tako su me gospon doktor ozbiljno zainteresirali. Kad se to još poklopi s Andrejom Plenkovićem na čelu HDZ-a, osobom koja bi bila spremna, karikirat ću, promijeniti ime domovine u, na primjer, Sjevernu Hrvatsku da to od njega zatraži neki debeli briselski birokrat, gospon doktor su postali Miroslav “pošaljimo im poruku” Škoro kandidat s avansiranim glasom. Bar što se mene tiče. Ako nešto debelo ne zaj…

I tako sam, sušeći se u omiljenom kafiću, s osmjehom na licu razmišljajući o plavim umirovljenicima i crvenim penzionerima koji me čekaju sa spremnim štakama, upalio notebook i nakon nekoliko sati odlučio povući vjerodajnicu gospon doktoru.

Istinabog, od početka mi je želudac podizalo njegovo stalno pozivanje na narod. “Ja i narod“, pamtimo mi stariji ponavljanje jednog osebujnog epizodnog lika iz partizanskog filma, a gospon doktor su me neodoljivo podsjetili na njega. Ali Bože moj… jesam li ja operiran od populizma? Ili ste možda vi, dragi čitatelju? Gospon doktor su jak populist pa se ljigavo dodvoravanje narodu i očekuje od njih. Nisu li ga, na kraju krajeva, podržali i ostaci ostataka MOST-a?

Gospon doktor su, nadalje, devedesetih napustili Hrvatsku, pa su se vratili, pa su se malo učlanili u HDZ, pa su se za šalu iščlanili, pa su se ponovo za šalu učlanili, pa su se onda zapravo iščlanili, pa su u međuvremenu malo bili konzul, pa su bili u Orfeju, pa sinekurica tamo, sinekurica ovamo. Ali Bože moj… zar bih ja odbio dobro plaćeno uhljebljenje da mi ga netko ponudi? Ili biste možda vi, dragi čitatelju?

Eto, sve sam to provario. Odnosno sve je to provario moj želudac uz malu pomoć anksiolitika i veliku inhibitora protonske pumpe.

A onda sam neplanirano se sušeći u omiljenom kafiću pročitao da su gospon doktor izjavili: “Revidirane ankete pokazuju da sigurno pobjeđujem u drugom krugu. Ako se to ne dogodi, to će značiti samo jedno – da je posrijedi izborna prijevara.” Izgleda vam beznačajno, ali jamčim vam – nema gore stvari za jedno društvo, odnosno nema gore stvari za dizanje tenzija i polarizacije u društvu od ovakvog neargumentiranog izazivanja paranoje. “Ili ja pobjeđujem ili me kradu” izbornu logiku Hrvatska je davno i civilizacijski i kulturološki pobijedila, ostavila je na istoku. A gospon doktor je vraćaju. Nema nikakvog opravdanja za ovakvu paranoju i ovakav udar na demokraciju, jer koliko znam, a znam, gospon doktor za to nemaju olakotne okolnosti. Nisu ih oštetile ratne traume osim ako tijekom Domovinskog rata nisu sa suprugom doživjeli neki neugodnjak s pijanim, baš taj dan otpuštenim radnikom čeličane dok su večerali u nekom pitsburškom restoranu.

Ali to nije sve. Nakon ovog stresa sam stisnuo zube i pustio predizborno sučeljavanje kandidata. Tri izgubljena sata u vlastitom životu, ali sam tijekom njih imao dojam da, iako nekoliko dana nakon događaja i na YouTube-u, više sudjelujem u sučeljavanju od Miroslava “skoro si me navukao” Škore. Da se razumijemo, kad bih birao vinogradara ne bi mi smetala smušenost gospon doktora, ali oni su se kandidirali za predsjednika Hrvatske. Danas je percepcija javnosti sve u politici. Međutim, čak i ako stavimo po strani percepciju javnosti, pitam se kako bi gospon doktor izgledali u društvu Putina, Vučića, Orbana, Erdogana ili sličnog nekog tvrdog i snažnog državnika kad su ih gospon Katarina Peović smjestili u mišju rupu?

Ali ni to nije sve. Gospon doktor su popustili jednom novinaru i kršćanski izjavili kako bi pomilovali srpske ratne zločince ako se za to ispune uvjeti. Kakvi su ti uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu da bi postao slobodan čovjek? To je u srži ratnog zločina zar ne, ubijanje civila ili zarobljenika. Dakle, znam ponavljam se, ali bitno je: “Gospon doktor, koji su to uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu kako bi slobodan prošetao Jelačić placom?

Ima, nažalost, još dosta spoznaja iz omiljenog kafića, ali moram završavati. Badnjak je. Htio sam vam samo prenijeti zašto (ipak) nisam glasao za Škoru, što to nije mogao provariti moj želudac unatoč pomoći medikamenta. Jasno mi je da suverenisti i MOST traže lice koje mogu prodati širokim masama. I uspjeli su. Skoro. Vjerujem da nas je vrlo mali postotak koji smo napustili gospon doktora prije samog cilja. Mali, ali dovoljan.

Međutim, posljedice Miroslava “nereda” Škore će se odraziti na podržavatelje. Svjedok su mi promilanovićevske izjave lidera stranaka koje su podržale gospon doktora, uz neshvaćanje, negiranje točnije, kako su glasovi za gospon doktora (osim glasova MOST-a i suverenista koji jesu i koji će i dalje makijavelistički sve provariti) mahom protestni glasovi i glasovi mladih koji konstantno traže nova lica. A to nam onda predviđa njihov rezultat na narednim parlamentarnim izborima. Ne budu li oni prijevremeni, Miroslav “napuhani balon” Škoro će se ispuhati, a podržavatelji posvađati.

Ali sve je to za jednu drugu analizu. Želim još samo u duhu blagdana izjaviti katolički, ili kršćanski ako hoćete, da sam možda i pogrešno procijenio gospon doktora. Ali Bože moj… mogu li uvijek biti u pravu? Ili ste možda vi uvijek u pravu, dragi čitatelju?

Sretan Božić

Boris Traljić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari