Pratite nas

Kolumne

Ljevica je već provele lustraciju

Objavljeno

na

U svjetlu započetog suđenja dvojici bivših visokih funkcionara Službe državne sigurnosti u nas je još jednom otvorena, manje-više, akademska, a pomalo i politikantska rasprava o lustraciji, a da nitko još nije definirao njezino značenje, domete i opsege. Koga bi, naime, i kako trebalo lustrirati? Pretpostavljamo najprije da se taj pojam ne odnosi na ljude koji su počinili zločine, lišavali druge ljude života, slobode i prava samo zbog političkog mišljenja ili iz bilo kojega drugog razloga, bez suda i suđenja. Na njih se, dakako, odnosi Kazneni zakon, pa ako postoji u njemu bilo kakva zapreka u smislu zastarijevanja, valjalo bi je pod hitno otkloniti.

Po nekim radikalnijim stavovima svim pripadnicima tajnih službi, pa čak i one jedine partije, koja uopće nije bila jednodušna ni homogena kako se to obično misli, trebalo bi zabraniti obavljanje svih javnih poslova, što je prilično nerealno i moglo bi se lako pretvoriti u progon vještica i produbljivanje ionako predubokih podjela. Danas se često proziva i samog predsjednika Tuđmana koji je, eto, i sam bio partizanski general, a u svoje je društvo primio i takve tipove kakvi su bili Manolić, Mesić, Boljkovac i ova dvojica. Ali, da je postupio drukčije, “otac nacije” otvorio bi građanski rat s neizvjesnim ishodom u vrijeme agresije izvana.

Lustrirati znači staviti stvari na svoje mjesto, znači prvenstveno jedno kolektivno prosvjetljenje (odatle i sama riječ) odnosno realnu i objektivnu valorizaciju novije i najnovije povijesti. U tom bi smislu i muenchensko suđenje moglo biti od velike pomoći. No, još smo prokleto daleko od toga da se svi zločini, sve diktature i svi režimi, bilo ustaški ili partizanski, sa svih strana protumače na pošten način. Još uvijek se svrstavamo u ideološke rovove, u pobjednike i poražene, u pokrete kojima su pripadali naši očevi i djedovi, bez spremnosti priznati ono što se zaista dogodilo i izdignuti se iznad strogo subjektivnih pogleda i osobnih trauma.

To vrijedi ne samo za političare i ne samo za obične građane nego i za povjesničare, zbog čega, između ostalog, nije još moguće ukloniti sve simbole totalitarističkih sustava, što bi inače bilo i te kako ljekovito. Sama lustracija se u takvom kontekstu nerijetko koristi za obračun s onima drugima, nerijetko i sa samom političkom konkurencijom.

Lustracija bi trebala imati pozitivnu konotaciju i morala bi postojati u glavi onih koji odlučuju, prije nego u zakonima. Kad bi to tako bilo, onda na odgovorna mjesta u društvu ne bi mogli dolaziti ljudi koji su bili na isturenim funkcijama, državnim, partijskim ili (tajno)policijskim, u vrijeme jugoslavenskog totalitarnog sustava, ili, još gore, oni koji i dandanas zagovaraju jugoslavensku, eo ipso protuhrvatsku, ideologiju. Nažalost, takav kriterij ne postoji niti u glavama onih koji odlučuju, niti u glavama birača, jer da postoji, ne bi se mogao dogoditi izbor jednog predsjednika, i to dva puta.

Račanove smjene

Dok tzv. desnica galami o lustraciji, tzv. ljevica je tu lustraciju već provela, i to vrlo temeljito, učinkovito, na svim razinama i u svim područjima društvenog života. Ono što bi trebala biti zapreka u karijeri pojedinaca pokazalo se kao vrijedna preporuka. Tuđman je, barem kad je riječ o pomirenju i uravnoteženju raznih silnica, kako je on to znao kazati, bio duboko u pravu. Nakon njega uglavnom prevladava jednostranost, i to u suprotnom pravcu od pravca devedesetih. Žrtve Bleiburga odjednom se nastoje relativizirati, a Udbini egzekutori zaštititi.

Domovinski se rat nastoji prikazati kao zločinački pothvat, u diplomaciji prevladavaju kadrovi naslijeđeni iz stare države, u veleposlanstvima stoji Titova slika, Predsjednikov savjetnik negira legitimnost nezavisnosti, medijski tumači političke stvarnosti kao i nastavnici na društvenim fakultetima su gotovo isključivo iz lijevo orijentiranih krugova i radikalniji su nego njihovi stariji kolege koji su pisali u novinama i zauzimali fakultetske katedre prije 1990., dok su “nacionalisti” uglavnom pometeni s javne scene.

Račan je još 2000. izvršio temeljite smjene u diplomatskim predstavništvima i uredništvima, među prvacima privatizacije nerijetko ćemo naići na ljude bliske ozloglašenim službama, moguće je da neki Frljić, koji se otvoreno izruguje državi, dođe na čelo nacionalnog kazališta, dok je Šerbedžija postao kulturnim kumirom, Thompsonove se pjesme redovito spominju uz ogradu od autora, nagrade, priznanja i poticaji dodjeljuju se po ideološkim ključevima.

’Nevladine udruge’

Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, među rijetkima je koji se svih ovih godina ustrajno i stručno bori protiv krivotvorenja događaja iz ovog našeg oslobodilačkog i nametnutog rata nasuprot bijesnim naletima i nastojanjima niza “nevladinih udruga” kojima predsjednik države dijeli odlikovanja. Ali čini se kako se i njemu približava kraj.

Okružili su ga ljudima koji imaju sasvim drukčije poglede. Predsjednikom Upravnog vijeća ove ustanove imenovan je Kruno Kadrov, suradnik jedne od spomenutih udruga, umjesto Franje Šanjeka, poznatog povjesničara i akademika. A tamo je plasiran i Čedomir Višnjić, bivši predsjednik SKD “Prosvjeta” i za Sanaderove slavne vladavine pomoćnik ministra kulture, za kojega sam Nazor temeljem dokumenata kojima raspolaže tvrdi da je surađivao s vojskom “SAO Krajine”!?

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari